Zašto je država neuspješna - teorija Javnog izbora za sve nas

Autor: Isaac Morehouse

Originalni članak na engleskom jeziku možete čitati na Isaac Morehouse vebsajtu.

(Prevedeno i publicirano uz pismeno odobrenje autora.)

Javni izbor – ekonomska analiza netržišnog odlučivanja

Postoji bezbroj argumenata o legitimnosti i moralnosti države i njenoj pravilnoj ulozi, i sve to je vrijedno istraživanja. Teorija Javnog izbora (Public Choice Theory) ispituje potpuno drugačije pitanje od pitanja šta vlada treba da radi. Ova teorija ispituje šta vlada zapravo radi.

Javni izbor (Public Choice) je proučavanje rada vlade koristeći analitičke alate ekonomije. Ukratko, iste pretpostavke o ljudskim interesima i akcijama koje se primjenjuju na tržištu ekonomskih dobara se primjenjuju i na političkom tržištu.

Stvarna moć u ovoj teoriji je njena sposobnost da otkrije kako loše vlada funkcioniše u praksi. Ona se ne bavi uzvišenim pojmovima idealne vlade, niti ispravnostima i pogrešnostima državne akcije, već ispituje stvarne operacije vlada da uvidi da li su efikasne u postizanju svojih zadatih ciljeva.

Teorija javnog izbora je po ovom imenu relativno nova među školama ekonomskog mišljenja, ali aplikacija ekonomskih uvida na političke institucije nije nova.

Ovo je osnovni pregled ključnih uvida teorije javnog izbora.

Zašto država?

Potreba za vladom se obično opravdava tvrdnjom da postoje određena "javna dobra" koja ne mogu da se isporučuju dobrovoljnim silama tržišta, ali su ipak korisna za sve članove društva.

Standardna analiza opisuje robu, kao što su na primjer putevi, i provodi dosta vremena analizirajući podsticaje na tržištu da objasni zašto putevi neće biti dovoljno izgrađeni. Pretpostavlja se da će svi imati koristi od puta i da će biti "neisključivi". To znači da kada je put jednom izgrađen, bilo bi previše skupo sprečavati članove društva da koriste put bez obzira da li su za to platili ili ne. Zbog ove neisključivosti, racionalno samozainteresovani pojedinci neće biti voljni da doprinesu za dobrovoljni fond za održavanje puta. Svaki pojedinac zna da je njihov doprinos mali u odnosu na ukupan iznos fonda za put, kao i da će bez njihovog doprinosa oni i dalje uživati korištenje puta. Pošto ovakav podsticaj vrijedi za sviju, niko neće htjeti doprinijeti i put će propadati. Ni u čijem pojedinačnom interesu nije da plati za održavanje puteva, ali svima bi bilo bolje da svaka pojedinačna osoba doprinosi.

Umjesto primjera javnih puteva možete da uzmete bilo koji broj drugih "javnih dobara", međutim standardna analiza ostaje ista. Ona gleda usko na podsticaje na tržištu, smatra ih nedostojnim da obezbjede dobra u pitanju, i zaključuje da dobra moraju biti obezbjeđena od strane države.

Hajde da pretpostavimo, zarad argumenta, da je analiza tržišta ispravna. (Postoje brojni dokazi koji govore suprotno, naravno: Skoro svako "javno dobro" možete zamisliti da je u jednom trenutku bilo, ili je čak i danas, dostavljano od strane privatnog sektora, iako teoretičari ponekad ne uspijevaju zamisliti kako.) Ako prihvatimo nemogućnost tržišta da u dovoljnoj mjeri obezbjedi neko dobro, onda tu još nešto nedostaje u standardnoj priči.

Sve vrijeme se provodi analizirajući šta će se desiti na tržištu racionalno samointeresnih pojedinaca i šta će struktura podsticaja proizvesti. Kada se tržište smatra nedovoljnim, nimalo vremena se ne provodi analizirajući šta se dešava kada vlada pokušava da obezbjedi dobro. (Ovo je ono što je Art Carden živopisno nazvao politička ekonomija Patuljaka u donjem vešu - political economy of the Underpants Gnomes.) Šta se dešava ako iste pretpostavke i analitičku strogost koristimo prilikom ispitivanja vladinog pružanja javnih dobara kao što to primjenjujemo na tržište?

Politički samointeres

Da bi vlada riješila probleme javnih dobara, bilo bi potrebno imati nesebične političare. Politički akteri koji koriste poreski novac da održavaju puteve bi morali biti uračunljivi da će radije napustiti posao prije nego, recimo, trošiti novac na nešto drugo ili ga davati ispodprosječnim izvođačima radova koji su zapravo njihovi prijatelji. Ali ako smo dosljedni u našoj analizi, moramo tretirati političare kao racionalne sebične ljude. Oni imaju veliki podsticaj da djeluju u svoju korist a na račun poreskih obveznika.

Kako se samointeres političke klase može držati pod kontrolom? Školski odgovor na to pitanje je demokratija.

Demokratija kao ograničenje

Da li demokratija osigurava da će politička klasa slijediti interes javnosti radije nego svoj vlastiti? Odgovor je rezolutno "ne". Razlog tome je zato što birači takođe praktikuju vlastiti samointeres.

Poznato je da je, statistički, glas pojedinca u državnim ili nacionalnim izborima statistički besmislen. Šansa da jedan glas promijeni ishod nacionalnih izbora je manja od šanse za dobitak na lutriji. Izgled za stradanje u saobraćajnoj nesreći na putu prema glasačkom mjestu je veća od šanse da će pojedinačni glas promijeniti rezultat izbora. Drugim riječima, mogućnost da će glas pojedinca dovesti do mjerljive koristi za tog pojedinca gotovo da ne postoji.

Da bi demokratija držala lični interes političara pod kontrolom, birači treba da imaju razumijevanje o onome za što glasaju i koja politika je dobra za cijelo društvo. To bi zahtijevalo ogromnu količinu vremena i truda. Jedan zakon može sadržati nekoliko stotina stranica tehničkih izraza iz prava, a većina izabranih zvaničnika glasaju na stotine legislatura u svakom mandatu. Za građanina da bude dovoljno informisan da zna koji zakoni su dobri za društvo nasuprot onih koji su dobri samo za političare je nevjerovatno skupo. Ipak, pojedinačni glas građanina gotovo da i nema izgleda da promijeni ishod niti donese ikakvu korist. Racionalno ponašanje je da se bude neupućen u politiku, jer su troškovi informisanja mnogo veći od šanse izvlačenja koristi od političkog informisanja. Posvećen, obavješten glasač ima jedan glas koji je otkazan od strane samo jednog birača koji ne posjeduje to znanje.

Rezultat je ono što ekonomisti nazivaju "racionalno neznanje". Birači nisu upućeni u politiku i pozicije, jer biti drugačije je snositi teret bez nagrade. Ali postoje neki ljudi za koje je poznavanje politike korisno; primjerice, male grupe koje su direktno pogođene datim politikama.

Prijedlog zakona koji će kompaniji Acme co. dati 100 miliona dolara u subvencijama vrijedi mnogo toj kompaniji. Oni ne bi ispali glupi kada bi potrošili $99 miliona na lobiranje za prolaz te legislature, jer bi oni i dalje izašli sa $1 milion u dobitku. Birači, sa druge strane, nemaju podsticaj da lobiraju protiv tog zakona jer trošak koji je raspodjeljen na poreske obveznike može koštati svakog samo po nekoliko dolara, dok aktivna opozicija - čak i samo pismo kongresmenu - može uzeti sate vremena koje bi se mogli provesti u radu na nečemu što vrijedi više od nekoliko dolara. To je razlog zašto demokratija rezultira u koncentrisanoj koristi i razuđenim ili difuziranim troškovima. Obrazloženje politike je da obezbjedi korist koncentrisanim interesima i rasprostre troškove koliko god daleko i široko je to moguće - uključujući i u budućnosti putem zaduživanja ili inflacije da se za isto plati.

Očigledan rezultat je bezbroj specijalnih interesa koji traže beneficije na teret šire javnosti. Na kraju su svi u gubitku, ali svaka grupa ima podsticaj da nastavi da traži privilegije, ako ni zbog čega drugog nego da nadoknadi troškove koje oni snose za privilegije koje uživaju sve druge interesne grupe. To je razlog zašto je Frederic Bastiat opisao državu na slijedeći način: “Ta velika izmišljotina kojom svako pokušava da živi na račun svih ostalih.” Ona je drugdje opisana kao igra u kojoj ljudi stoje u krugu gdje država uzima pare od svake osobe, te zatim jednog od njih nagrađuje sa pet penija na kraju runde (preostalih pet penija ostaju u rukama države). Igra se ponavlja sve dok svaka osoba ne postane "dobitnik" sa osvojenih pet penija makar jednom. Svi oni nerado prihvataju gubitak jednog penija u svakom krugu, ali svi željno očekuju da će biti dobitnici u drugom krugu, ne shvatajući da na kraju utakmice svaka osoba u krugu ima manje nego što je imala na početku.

Podsticaji u demokratskom sistemu vode ka lobiranju specijalnih interesa što rezultira primanjem privilegija na račun društva. Umjesto držanja sopstvenih interesa političara pod kontrolom, demokratija iste promoviše i nagrađuje, sve dok ti političari takođe pružaju pomoć svim imaginarnim manjinama a većini dostavljaju račun.

Ali hajde da ignorišemo sve to…

Pretpostavimo da ne postoji racionalno neznanje među biračima. Zamislimo da će birači uložiti sve potrebne napore da postanu politički upoznati sa ciljem da ograniče samointeres političara. Pretpostavimo da "volja glasača" može držati vladine službenike pod kontrolom.

Ali koja je "volja glasača"? Nije lako odgovoriti na to pitanje. Hajde da pročešljamo kroz izbor poželjne politike kroz demokratski proces. Politika u pitanju je šta raditi sa trupama u Iraku.

Opcija A: Zadržati isti broj trupa

Opcija B: Povećati broj trupa

Opcija C: Povući sve trupe

Sada pogledajmo želje tri različita glasača.

Glasač 1: A>B>C – Preferira da se zadrži isti broj trupa, ali ako će doći do bilo kakve promjene on bi radije želio da se broj trupa poveća i "da se misija obavi do kraja" nego da se sve trupe povuku.

Glasač 2: B>C>A – Preferira da se poveća broj trupa “da se misija obavi do kraja”, ali ako se to neće desiti on bi radije da se trupe skroz povuku nego da se drže na istom broju.

Glasač 3: C>A>B – Preferira da se povuku sve trupe, ali ako to nije moguće, bolje je da trupe ostanu na istom broju nego da se njihov broj poveća.

Bez obzira da li se slažete sa željama tih birača, jasno je da svaki od njih ima racionalan niz preferencija među datim političkim opcijama. Vjerovatno ste sreli ljude koji imaju svaki od ovih stavova. Da bismo utvrdili "volju glasača", stavimo ove opcije na glasanje i pogledajmo koju politiku bi izabrani zvaničnici trebali da slijede ...

U glasanju između politike A i B, politika A bi pobijedila. Dvojica glasača preferiraju A umjesto B. Ako stavimo politike B i C na glasanje, politika B bi pobijedila. Konačno, ako stavimo politiku A i C na glasanje, politika C bi pobijedila.

Dakle, šta je volja glasača? Prema glasovima, oni preferiraju A>B, B>C, i C>A. U praktičnom smislu, to znači da je "volja glasača" da zadrže isti broj trupa umjesto dovlačenja više trupa, da dovuku više trupa umjesto povlačenja svih trupa, i povlačenje svih trupa umjesto zadržavanja istog broja trupa. To bi bilo kao kada bi neko rekao da, između bombona, čokolade i sladoleda, oni vole bombone najviše od svega drugog, zatim čokoladu, zatim sladoled, koji preferiraju radije nego bombone. Ovo je neprelazan skup preferencija, i jedna je od definicija mentalno oštećenog uma. Volja glasača je logička nemogućnost. To se zove glasački ciklus, ili Arrow’s teorema “nemogućnosti drustvenog izbora” (Arrow's Impossibility Theorem).

Možete vidjeti kako na osnovu strukture procesa glasanja mogu da se pojave potpuno različite želje. To znači da čak i ako su birači bili dobro informisani, demokratija ne bi uspjela da obezbjedi jasnu "volju glasača" za političare da budu odgovorni. Uzmimo jednostavan primjer tri jasne politike i zamijenimo ga sa nekim brojem političara, svaki sa pozicijama u desetinama različitih politika, i postaje potpuno nemoguće znati šta je "volja glasača" na osnovu rezultata izbora.

U redu, hajde da ignorišemo i sve to…

Pođimo korak dalje. Zamislimo da glasači ne samo da su informisani, već je i nekom magijom "volja glasača" jasna kao dan i lako utvrdljiva kroz demokratski proces. Ako odobrimo ove dvije monumentalne pretpostavke zasigurno će demokratija služiti u zaštitu interesa javnosti od političara i specijalnih interesa ... zar ne? Na žalost za demokratiju, njeni problemi su još veći od racionalnog neznanja i nemogućnosti pronalaženja jasnoe "volje birača." "Volja glasača" mogu zapravo biti politike koje su štetne za glasače i za javnost u cjelini. To je ono što je Brian Caplan nazvao “Racionalna iracionalnost” (Rational irrationality).

Glasanje nije isto kao i kupovina nečeg na tržištu. Glasati znači ispoljiti preferenciju, dok kupiti nešto znači demonstrirati preferenciju. Glasanje, kao i popunjavanje anonimne ankete, je "besplatno". Možete ispoljiti koju god želite preferenciju bez da snosite odgovornost za rezultat. Zamislite ako samoposluga pošalje anketu obližnjim stanovnicima i zamoli ih da glasaju koje proizvode bi željeli na policama. Nije teško uvidjeti kakva katastrofa bi to bila za klijente te trgovine. Neki ljudi mogu glasati za bizarne predmete samo da bi ispali duhoviti. Ljudi mogu glasati za stvari koje misle da oni treba da kupuju, radije nego stvari koje oni zapravo kupuju; ili stvari koje misle da bi njihovi susjedi željeli, radije nego šta oni sami žele.

Kada se ljudi pitaju da li oni vole kada kompanije preseljavaju proizvodnju u zemlje u kojima je radna snaga jeftinija, većina će reći ne. Ipak, mnogi od tih istih ljudi kupuju proizvode proizvede po nižoj cijeni iz inostranstva, umjesto skupih domaće proizvedenih alternativa. Njihova navedena preferencija je roba napravljena u Americi, ali oni svojim postupcima pokazuju da vide stranu robu kao povoljnijom za sopstvenu dobrobit. To je "besplatno" kazati da želite da zaštitite američka proizvodna radna mjesta, te iskazivanje tog mišljena ljudima može dati dobar mentalni osjećaj, ali ako su suočeni sa troškovima koji proizilaze iz ishoda zaštitne tarife, ljudi mogu odlučiti da izaberu neke druge opcije.

Glasanje je besplatan način da se zadovolje iracionalne predrasude. Birači ne glasaju za politiku koju oni sami preferiraju, već za politiku koja im daje dobar osjećaj što za nju glasaju. Oni glasaju za kandidata koji obećava da će zaustaviti imigraciju, jer to daje dobar osjećaj na emotivnom nivou, ali oni zapošljavaju radnika migranta da održava njihovu travnatu površinu jer im je taj radnik od koristi više od drugih alternativa.

Glasanje odvaja birača od rezultata njegovog glasa, i stvara podsticaj da glasanje koristi nepromišljeno i na način u suprotnosti od njegovog stvarnog interesa. Čak i ako uzmemo najbolje moguće pretpostavke koje se mogu zamisliti - glasači koji su u potpunosti informisani bez obzira na cijenu koju im to iziskuje i činjenicu da nemaju šanse da izvuku korist od toga što su informisani, i demokratski proces koji može jasno ispoljiti jednu "volju glasača "preko kompleksnog niza pitanja - demokratija i dalje daje podsticaje za politike koje oštećuju javnost po njihovoj sopstvenoj definiciji.

Ponovni osvrt na javna dobra

Počeli smo istraživanje kako vlada radi pod pretpostavkom da je ona rješenje za problem javnog dobra. Vlada je trebala da se riješi te slučajeve gdje nije u interesu nijednog pojedinca da snosi troškove prevazilaženja problema, ali gdje će svima biti bolje ako bi svi dijelili troškove. Ono što teorija Javnog izbora otkriva je da, umjesto rješavanja problema javnih dobara, demokratija je najveće javno dobro od svega. Nije u interesu nijednog pojedinca da snosi troškove da bude informisan i glasa za svoje prave preferencije, ali da bi sistem funkcionisao svi bi morali žrtvovati svoje vlastite interese za veće dobro.

Bez obzira na moralno stanje države, praktični rezultati vladine aktivnosti su inferiorni u odnosu na ono što proizvodi tržište. Čak i u slučaju tzv "tržišnog neuspjeha", ishod može biti bolji da vlada ne preduzima nikakve mjere nego da interveniše i da stvari budu gore sa još većim “državnim neuspjehom” ugrađenim u podsticajima države. Drugim riječima, bez obzira da li je vlada zlo ili ne, ona može da bude nepotrebna.

Nada?

Da bi se smanjili štetni efekti iskrivljenih podsticaja u vladi, ona mora biti svedena na svoju najmanju moguću formu. Obim aktivnosti koje obavlja država mora da bude sužen koliko god se to može postići. Mnogi praktičari teorije Javnog izbora zagovaraju ustavne provjere, supervećine i druga prilagođenja prema državnim procedurama u nadi da će ove promjene podstaći stvaranje odgovornije vlade. Mana ovog pristupa je da su stranke odgovorne za pravljenje takvih promjena i same dio državnog aparata i suočavaju se sa svim istim podsticajima koje se nadaju da prevaziđu.

Ako je praćena do njenog logičnog zaključka, čista teorija Javnog izbora bi nas odvela do uvjerenja da je država sveobuhvatna čak i sada. Podsticaji su poravnati, na primjer, tako da bi trebalo imati mandate na svaki aspekt našeg života u svim granama industrije i da sfera slobode ne bi trebala da postoji. No ipak, ovo nije stanje u kojem se nalazimo. Zašto je, s obzirom na podsticaje u sistemu, država bila uzdržana uopšte, koliko god malim nam se to uzdržanje činilo?

U konačnoj analizi, uvjerenja javnosti su ta koja stvaraju krajnju kontrolu nad državom. Ako javnost ima uvjerenje da alkohol treba da bude legalan, interesi krijumčara i Baptista neće biti dovoljni da vrate prohibiciju alkohola. Ne možemo razumno očekivati da će podsticaji biti prevaziđeni ili da će ljudi djelovati protiv svojih ličnih interesa, ali možemo i doista vidimo da se podsticaji mijenjaju kako se uvjerenja ljudi o tome šta je u njihovom interesu mijenjaju. Većina ljudi ne bi našla vrijednim njihova truda da pokušaju da zaustave prolaz subvencije za poljoprivrednike; ali veliki broj ljudi smatra da vrijedi pokušati da zaustave prolaz nove prohibicije alkohola.

Tek kada postoji široko uvjerenje javnosti da su subvencije poljoprivredi apsurdne, kao što je apsurdna prohibicija alkohola, će se podsticaji promijeniti dovoljno da proizvedu više suzdržanu vlast.

Dalje čitanje

Public Choice, A Primer – Eamonn Butler

Beyond Politics – Randy T. Simmons

Government Failure – Gordon Tullock, Arthur Seldon, and Gordon L. Brady

————————————————–

*Profesor Benjamin Powell je zaslužan za osnovnu strukturu argumenata u ovom članku, koje on predstavlja u lecture for the Foundation for Economic Education.

*Matthew Mitchell je zaslužan za primjer o glasačkom ciklusu.

*Ovaj članak je prvo publiciran na LibertarianChristians.com. Mislio sam da bi bilo pametno da ga i ovde publiciram, jer ima toliko malo osnovnih uvoda o Javnom izboru i zbog toga što ga mnogi budući čitaoci koji nisu zainteresovani za hrišćanstvo ili Libertarijanizam mogu propustiti na prvobitnoj lokaciji.

Isaac Morehouse

Autorov vebsajt: http://isaacmorehouse.com

Originalni članak na engleskom jeziku možete čitati na adresi Isaac Morehouse website.

(Prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora.)

Preveo Jadranko Brkic