Intervencionizam ubija: Ukrajina godinu dana nakon prevrata

pisao Ron Paul
Nedjelja, 22 februar, 2015.

Prošlo je tačno godinu dana proteklog vikenda od nasilnog puča kojim je zbačena legalno izabrana vlada Ukrajine. Vlade SAD i EU nisu samo podržale taj udar, već su ga zapravo i planirale. Osvrćući se na događaje koji su doveli do svrgavanja jasno je da bez strane intervencije Ukrajina ne bi bila u sadašnjoj, naizgled bezizlaznoj, situaciji.

Do kraja 2013. godine, ekonomija Ukrajine je bila u ruševinama. Vlada je bila očajna za ekonomskim paketom spasavanja i tadašnji predsjednik Janukovič je prvo pogledao na zapad u SAD i EU prije nego što se odlučio da prihvati ponudu za pomoć od Rusije. Stanovnici južne i istočne Ukrajine, koji uglavnom govore ruski i intenzivno trguju sa Rusijom bili su zadovoljni tom odlukom. Zapadni Ukrajinci koji se identifikuju sa Poljskom i Evropom počeli su da protestuju. Ukrajina je duboko podijeljena zemlja i predsjednik je dolazio iz istočnog regiona.

U tom trenutku sukob je bio samo jedno poglavlje u teškoj, post-sovjetskoj istoriji Ukrajine. Tu je moralo doći do određenog nezadovoljstva zbog napravljene odluke, ali da nije bilo strane intervencije u znak podrške protestima vi ovaj članak danas vjerovatno ne biste čitali. Problem se možda mogao sam riješiti u dogledno vrijeme, a ne eskalirati u puni građanski rat. Ali intervencionisti u SAD i EU su opet pobijedili, i njihov intervencionistički projekat se pokazao kao katastrofa.

Protesti na kraju 2013. su postajali sve dramatičniji i nasilniji, i uskoro je pristizao stabilan tok političara iz SAD i EU koji su otvoreno učestvovali, kako su demonstranti pozivali na zbacivanje ukrajinske vlade. Senator John McCain je napravio nekoliko posjeta Kijevu i čak se obratio okupljenima da ih ohrabri.

Zamislite kada bi strani lider poput Putina ili Asada došao u Vašington da ohrabri demonstrante da zbace Obaminu administraciju!

Kao što smo ubrzo saznali iz procurenog telefonskog razgovora, američka ambasadorka u Kijevu i pomoćnica državnog sekretara, Victoria Nuland, su pravili detaljne planove za novu vladu u Kijevu nakon što je legalna vlast srušena uz njihovu pomoć.

Protesti su nastavili da rastu, ali na konačno 20. februara prošle godine Evropska delegacija posredovala je kompromis koji je uključivao prijevremene izbore i nekoliko drugih ustupaka od Janukoviča. Činilo se da je katastrofa bila izbegnuta, ali odjednom te noći neke od najžešćih grupa, koje su bile bliske SAD, izvršile su puč i Janukovič je pobjegao iz zemlje.

Kada je narod na istoku odbio da prizna novu vladu kao legitimnu i kada su održali referendum za otcjepljenje od zapada, Kijev je poslao tenkove da ih natjera da se povinuju. Umjesto da prihvati volju onih koji traže nezavisnost od onoga što vide kao nelegitima vlada uspostavljena od strane stranaca, Obamina administracija je odlučila da stavi krivnju na Rusiju i počela je sa sprovođenjem sankcija!

Taj rat koji je pokrenuo Kijev je trajao sve do danas, uz prekid vatre ovog mjeseca uz posredovanje od strane Njemaca i Francuza, a koji konačno nudi neku nadu za okončanje ubijanja. Više od 5.000 je ubijeno i mnogi od njih su bili civili, bombardovani u svojim gradovima od strane Kijeva.

Šta da je John McCain ostao kod kuće i brinuo se o svojim biračima u Arizoni, umjesto ne-biračima 6.000 milja daleko? Šta da su i ostali SAD i EU političari uradili isto? Šta da su se Victoria Nuland i američki ambasador Geoffrey Pyatt fokusirali na stvarnu diplomatiju umjesto promjene režima?

Da su to učinili, postoji dobra šansa da mnogi, ako ne i svi oni koji su ubijeni u nasilju, bi i dalje bili živi danas. Intervencionizam ubija.

 
Preveo: Jadranko Brkić