Kako je distopijski roman Ayn Rand predvidio kulturu otkazivanja

Photo by Maria Krisanova on Unsplash

Autor: Caroline Breashears

 

Jedno od manje poznatih književnih djela fikcije Ayn Rand oslikava uznemirujuće poznatu sliku.

 

Noviji zakonodavci, aktivisti, i edukacijski reformatori su obećali da će nas odvesti u novi svijet jednakosti. Neke grupe više neće imati drugačiji način života od sviju ostalih. Neće više neke grupe imati drugačije obrazovanje od ostalih. Biće reformi ili u protivnom, Hawk Newsome upozorava, “mi ćemo spaliti ovaj sistem i promijeniti ga.”

 

Za uvid u ove slavne zamisli trebamo samo otvoriti roman Ayn Rand po nazivu Anthem (Himna) U ovoj distopijskoj noveli, kolektivisti postižu svoj ideal spaljivanjem gradova i knjiga, a zatim sprovodeći centralno planiranje. Sada su svi jednaki: podjednako siromašni, podjednako udomljeni, podjednako ograničeni u onome što mogu reći, raditi i misliti.

 

Kao što Jen Maffessanti primjećuje, ako nam distopijska fikcija pomaže da shvatimo opasnosti sa kojima se suočavamo, onda za ovaj trenutak nijedna nije relevantnija od Randine novele. Ono što Anthem razjašnjava je stvarni značaj kolektivističkih ideala i jezika, koji podrivaju ne samo naša prava, već i našu sposobnost da ih artikuliramo.

 

Naše ime je Equality 7-2521”

Himna počinje isticanjem trijumfa kolektiva naprezanjem pripovjedača da izrazi i opravda svoje misli. U ovom svijetu ne postoji „ja“, već samo kolektivno „mi“, koje je postalo sinonim za dobro. Roman se otvara,

 

"Grijeh je pisati ovo. Grijeh je misliti riječi koje drugi ne misle i stavljati ih na papir koji drugi ne vide. . . . I mi dobro znamo da ne postoji crniji prestup nego činiti ili razmišljati sam.”

 

Samo „Savjet profesija“ može odobriti takvo pisanje. Pripovjedač protagonist, jednakost 7-2521, bori se da bude pokoran iako prkosi takvim pravilima: „Trudimo se da budemo poput sve naše braće, jer svi ljudi moraju biti jednaki.“ Ali on nije.

 

Visok šest stopa (183cm), Jednakost 7-2521 se nadvija nad drugim dječacima. Njegov učitelj upozorava: "Zlo je u vašim kostima." U školi je nesrećan jer je "učenje bilo previše jednostavno. To je veliki grijeh, biti rođen s glavom koja je prebrza." Kako on zna? "Učitelji su nam to rekli."

 

Eventualno, Jednakost 7-2521 pokušava oponašati sporo učenje. Ali učitelji znaju, „i bili smo batinani češće nego sva ostala djeca“. A kad on napuni petnaest godina, Savjet profesija ga smješta u Dom za čišćenje ulica, gdje više neće imati prilike da pokaže svoj „brzi“ um. Jednakost je ostvarena.

 

Naš otrovani jezik”

Himna predviđa kasnija upozorenja F.A. Hayeka o "našem otrovanom jeziku." U knjizi Fatalna pogreška: greške socijalizma Hayek primijećuje, „sve dok govorimo jezikom zasnovanim na pogrešnoj teoriji, stvaramo i uvećavamo grešku.“

 

Ta greška je očita u upotrebi riječi za prenos cjelokupnih moralnih argumenata. U Himni „mi“ i „kolektiv“ su „dobro“, baš kao što, primijetio je Hayek, „socijalno“ sada označava ono što je „moralno ispravno“. I „ono što se na prvi pogled čini kako se neprimjetno pretvara se u recept“: distributivne pravde.

 

Sličan pomak se sada dešava u upotrebi „jednakosti“. Prema Oxfordovom engleskom rječniku, najranija zabilježena instanca bila je iz 1315. godine, odakle se riječ „jednakost“ koristila da označi „kvalitet jednakosti ili pravičnosti; pravednost, nepristrasnost, jednako poslovanje."

 

Danas „jednakost“ znači moralni imperativ da se obezbijede jednaki ishodi, kao u konceptu “edukaciona jednakost”: “Jednakost prepoznaje da su neki u većem nedostatku od drugih i ima za cilj nadoknađivanje nedostataka i invaliditeta tih ljudi.”

 

Kako „Pravednost“ to postiže? Ona “ima za cilj da preduzme dodatne mjere tako što će onima koji imaju potrebu pružiti više nego drugima koji nemaju potrebu. Cilj jednakosti je osigurati da je životni stil svakoga jednak, čak i ako se može dogoditi po cijenu nejednake distribucije pristupa i dobara."

 

Drugim riječima, da bi postigli „jednakost“, nepriznati zvaničnici tretiraju ljude nejednako.

 

Planovi Svjetskog savjeta”

Randina Himna ilustruje rezultate koje su stvorili takvi odbori. Savjet profesija postiže jednak način života grupisanjem različitih ljudi u Domu čistača ulica, gdje tim u kojem je i Jednakost 7-2521 je sačinjen od talentovanog umjetnika i čovjeka nesposobnog da koristi svoju metlu zbog neprestanih trzavica. Njihov rad je, u najmanju ruku, neujednačen.

 

Kad Jednakost potajno otkrije električno svjetlo i donese ga Savjetu znalaca, oni odbacuju njegov izum jer ga je sam izmislio. Štaviše, to bi uništilo Odjeljenje za svijeće i „uništilo planove Svjetskog savjeta“, kojima je bilo potrebno pedeset godina da odobre svijeću. Oni insistiraju na tome da njegov izum bude uništen, metaforički tražeći da svoj svijet zadrže u mraku.

 

Cilj kolektiva je kontrola ishoda, a ne sloboda ili procvat ljudi. A da bi održali tu kontrolu oni se postaraju da niko ne vidi istinu, i još manje da je izgovara. Noću u Kući čistača ulica, muškarci se tiho skidaju pri slabom svjetlu svijeća: "Jer svi se moraju složiti sa svima i ne mogu znati jesu li njihove misli misli svih, pa se plaše govoriti."

 

Najmanja manjina na svijetu je pojedinac”

U posljednjih nekoliko mjeseci približili smo se Randinoj distopiji straha, ćutanja i iskrivljene „jednakosti“. U skorije vrijeme istraživanje na Univerzitetu Sjeverna Karolina, studenti širom političkog spektruma izvjestili su da su se (poput Uličnih čistača) odali autocenzuri u učionicama, ćuteći čak i kada su se njihova mišljenja odnosila na teme iz nastave. Oni se plaše.

 

Oni nisu sami. Internetska mafija uništava karijere i živote, kao što primijećuje John Stossel u videu “Kultura otkazivanja je van kontrole.” On insistira da svi mi koji možemo govoriti protiv toga da to i činimo.

 

Ipak, prihvatanje slobodnog govora i drugih prava postaje sve teže jer vlade nastoje da ih eliminišu. Nedavno je zakonodavno tijelo Kalifornije usvojilo legislaturu ACA 5, koja bi omogućila da „rasni i spolno svjesni pravne korekture“ da isprave razlike u prijemnim univerzitetima i vladinim ugovorima. Ova mjera pravičnosti bi poništila propoziciju 209, kojom se zabranjuje da država diskriminiše ili da daje preferencijalni tretman bilo kojoj grupi ili pojedincu na osnovu rase, spola ili etničke pripadnosti.

 

Ako ga građani Kalifornije izglasaju, vlada će moći zakonski da diskriminiše pojedince. Ipak, kao što Rand argumentira:

 

Prava pojedinaca ne podliježu javnom glasanju; većina nema pravo da glasa o pravima manjina; politička funkcija prava je upravo da zaštiti manjine od ugnjetavanja od strane većine (a najmanja manjina na svijetu je pojedinac).

 

Rand poziva pojedince da zauzmu stav. U svom Predgovoru američkog izdanja Himne, Rand primijećuje, „Najveća krivica danas je na ljudima koji prihvataju kolektivizam kao neupitnu moralnu odrednicu“.

 

Ako su nam potrebni modeli, moramo samo pogledati Leonarda Reeda. On je otkrio da je Himna objavljena u Engleskoj (1938 godine), ali da su je američki izdavači odbacili. Odlučujući da je to djelo zaslužilo širu publiku, izdao je prvo američko izdanje sa publikacijom Pamphleteers 1946 godine, iste godine kada je osnovao FEE ' Fondaciju za ekonomsku edukaciju.

 

Naše sopstvene mogućnosti će se razlikovati, ali kako to John John Stossel nalaže, oni od nas koji to možemo da se izjasnimo moramo to činiti. Inače se suočavamo sa ulaskom u Himnu za dvadeset i prvi vijek.

 

 

Caroline Breashears

Caroline Breashers je Profesorica Engleskog jezika na univerzitetu St. Lawrence. Njene prijašnje publikacije su se pojavljivale u EconLib, The Journal of Ayn Rand Studies, Modern Philology, Eighteenth-Century Fiction, Aphra Behn Online, Script & Print, The International Journal of Pluralistic Economic Education, and Philological Quarterly. Njena knjiga Eighteenth-Century Women’s Writing and the “Scandalous Memoir” je poblicirao izdavač Palgrave Macmillan 2017 godine.

 

Originalni izvor: Foundation for Economic Education

Prevedeno uz pismenu dozvolu autora.

Preveo Jadranko Brkić