Liberalni forum

Syndicate content Liberalni Forum
Liberalni forum je nevladina je organizacija posvećena ideja klasičnog liberalizma kroz edukaciju, istraživanja i popularizaciju dijaloga.
Updated: 1 hour 16 min ago

Izgovori za etatizam, i ostajanje siromašnim!

Wed, 21/02/2018 - 02:41

Formula za ekonomsko bogaćenje je danas prosta kao H2O. Ona glasi: prati Kinu i Indiju.

Desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, ekonomije Kine i Indije vođene su toliko loše da su sedamdesetih godina izgledale beznadežne. Ali ne više. Prije njihovog uspona, ove ekonomije su rasle beznačajno, s prilagođenom inflacijom oko 1 procenat po stanovniku godišnje, eventualno 2 u dobroj godini. Nakon parcijalnog oslobađanja tržišta, počinju rasti između 7 i 12 posto.

U 1981. Šangaj je imao samo dvije visoke zgrade, naime, dva zapadna hotela. Sada ih ima oko dvije hiljade. To je stvar aritmetike: ako realni dohodak raste po bijednih 1% u uvjetima kontrolisane ekonomije, on će se udvostručiti, ako ne naiđe na intervenirajuće prepreke, u bolno sporih 72 godine. Po toj stopi, Šangaj bi sada imao tri velike zgrade. Ako realni dohodak raste 7%, on će se udvostručiti kroz 10 godina. Po stopi od 12%, čak za 6 godina. Po ovim stopama rasta, kroz nekoliko generacija, Kinezi i Indijci će imati američki životni standard. Ako vas to ne impresionira, teški ste za impresionirati. Možda zato hoće sporija, ali zato pionirska historija sjevernozapadne Europe. Najprije u Holandiji u 17. stoljeću, a potom i Engleskoj i Škotskoj te novim Sjedinjenim Državama do 1800. godine, pa sve do Belgije, Francuske i Poranja, H2O formula sastojala se od, jednom riječju, liberalizma. Vlada je možda kompetentno obezbjedila ceste, kanale i željeznice (iako su oni u Britaniji bili privatni) ali je uglavnom obezbjeđivala vladavinu prava i ostavljala ljude na miru.

Kada je u 1681. godini Jean-Baptiste Colbert pitao francusku buržoaziju šta vlada može uraditi za njih, oni su prosto odgovorili laissez-nous faire, ‘pustite nas da uradimo’. Takav liberalizam bio je ono što je stoljeće kasnije Adam Smith nazvao liberalnim planom jednakosti (društvenog položaja), slobode (da otvoriš prodavnicu kada to želiš) i pravde (pred zakonom i državom).

Ovo je odvažilo običnog čovjeka. Mase ljudi su počele vjerovati po prvi put da zapravo imaju neku šansu za uspjeh. I zaista su imali. Švedska se liberalizirala u polovini 19. stoljeća i porasla u 70 godina iz druge najsiromašnije u drugu najbogatiju zemlju Europe. Japan, doduše sa nešto intruzivnijom vladom od tadašnje Švedske, rastao je po sličnoj zapanjujućoj stopi.

Koja je onda H2O formula za izbavljanje kontinentalne Europe i anglosfere sa Japanom iz njihove snuždenosti i stagnacije? Ona je ista: liberaliziraj. Daj ljudima šansu, laissez-nous faire, i prihvati buržujski aranžman: ”Pusti mene, buržuja, da nagomilam dobra i unaprijeđenja u prvom činu, i do kraja trećeg čina, nakon što su ovi nesnosni imitatori ušli u drugi, ućinit ću vas bogatim”. Ekonomist William Nordhaus izbrojava da poduzetnici i inovatori zadržavaju samo 2% od socijalne vrijednosti koju stvaraju. Dva procenta od unaprijeđenja poslovanja u WalMartu jeste puno novca. Ali ostavlja preostalih 98% nama.

Zašto se to onda ne događa svugdje? Zašto demonstracijski efekt Azijskih, Keltskih i drugih tigrova, poput Bocvane, te duge historije uspješnog liberalizma u Europi nije bio presudno odlučujući?

Postoje očigledni odgovori za mjesta poput Sjeverne Koreje i Zimbabvea. Slaboumne tiranije, ispostavlja se, nisu dobre za obične ljude. Ne baš tako slaboumne tiranije, poput one u Singaporu, ponekad ispadnu uredu. Ali neka opklada bude da apsolutna vlast kvari apsolutno.

Ajde da ne pretpstavimo da ništa ne može biti učinjeno za njih, ili za nas; neka ne idemo do kraja sa najciničnijim implikacijama teorije javnog izbora, pionira Jamesa Buchanana i Gordon Tullocka iz Virdžinije, koji ostavljaju malo vjere u mogućnost djelanja za opšte dobro i odgovornog upravljanja javnim novcem. Neka teorija bude da vlade i njihove pristaše zaista žele pomoći siromašnim da pomognu sami sebi.

Dodajmo, također, dopunu prema realizmu priznavajući da, čak i kad vlade nisu maliciozne, one čine pogreške. Historija ekonomskih politika nudi bogato mnoštvo manje ili više nevinih, ali neliberalnih grešaka koje su direktno vodile osiromašenju svih ili velikih dijelova društva.

Protekcionizam, naprimjer, trenutačno vrlo popularan, oslanja se na grešku u brojanju. Da, radnici koji proizvode gume u Ohaju su boljestojeći sa protekcionizmom. Ali Amerikanci koji kupuju gume prolaze lošije sa protekcionizmom, regularno, za otprilike višestruk iznos godišnjeg dohotka svakog spašenog posla. Pogrešno društveno računanje ne uzima u obzir državu kao cjelinu. Trumpovi glasači u Ajovi, naprimjer, ubrzo su shvatili da protekcionizam nije dobar za prodaju soje.

Zašto onda, naprimjer, moja voljena Južna Afrika, gdje sam živjela i predavala, ne usvoji indijski primjer ekonomskih politika i raste 7% svake godine, umjesto samo 2% u dobroj godini! Zašto Francuzi na ljevici ne uviđaju da pokušaji iznuđivanja većih realnih nadnica i boljih radnih uslova nagomilavanjem ograničenja na dogovor o plaći (između radnika i poslodavca) jednostavno ne funkcioniše? Zašto američka ljevica uporno inzistira na sigurnosnim regulacijama i profesionalnom licenciranju koji uporno uzrokuju nezaposlenost i otežavaju njeno smanjenje?

Jedan odgovor koji možete dobiti od dobrih, ali prestravljenih ljudi na ljevici jest kaos. Čujete ih i od dobrih ljudi na desnici također, jer je to odvjetnička teorija ekonomije, a odvjetnici postoje u raznim okusima. Ekonomija 324 miliona ljudi, odvjetnička je to teza, zahtijevaće masu regulacija. Tvrdnja je pogrešna, naravno, jer regulatorno uplitanje u trilione odluka donešenih u takvoj ekonomiji imaće neintencionalne, zakonom neobuhvaćene i često katastrofalne posljedice.

Takvo uplitanje regularno ubija trgovinom i razmjenom potvrđena poboljšanja. Corey Tollefson, mladi CEO trgovačke kompanije zasnovane na aplikaciji Infor, ističe da njegov prostor regulatori još nisu dohvatili. Kada zamisli poboljšanje, jednostavno ga realizira. Nije baš tako jednostavno u automobilnoj ili električnoj industriji.

Druga bojazan ogleda se u konceptu ”utrke do dna (race to the bottom)”. Ekonomisti lijeve provenijencije tvrde da nemamo snažne sindikate i minimalne plaće, šefovi bi plaće spustili do jednog dolara po satu. To je teorija cjenkanja za plaću, teorija koju su ekonomisti još 1930. znanstveno demistificirali. Plate su determinirane prevashodno zakonima ponude i potražnje, ne isključivo cjenkanjem. Ako se radniku ne sviđa koliko je plaćen za posao, uvijek može (sa izvjesnim poteškoćama) posao odbiti i potražiti drugi. Isto vrijedi i za poslodavce. Ne potoji utrka.

Ovo su dva izuzetno pesimistična izgovora za neusvajanje laissez-faire ekonomije (liberalizacije). Zasnovani su na nerazumijevanju načina funkcionisanja tržišne ekonomije, čak i od strane ekonomista. Mnogi negiraju uvjerljivu logiku ekonomije poslije 1870., period koji se naziva još i ”Belle Epoque” (lijepo doba), osnovnu ekonomsku logiku kao i činjenice ekonomske historije. Ali s druge strane, postoje ‘pozitivni’, velikodušni izgovori, najčešće preferirani od strane dobrih ljudi na ljevici, centru i desnici. Ovi izgovori, prihvatljivi po sebi, ipak održavaju države iliberalnim i siromašnim.

Jedan od njih je: ”prvo obrazovanje”. Vapaj za većim i boljim obrazovanjem čini regularni izgovor da se ekonomija ne liberalizira direktno i promptno. Vidjela sam to već u Južnoj Africi. Tamo crncima ide lošije jer su isključeni iz zaposlenosti zbog radnog zakonodavstva instaliranog u 1994. godini. Južnoafričke elite ne pozivaju na relaksaciju ovih zakona, nego veću i bolju edukaciju kako bi siromašni postali isplativi za zapošljavanje pri visokoj minimalnoj nadnici. Ova politika je pogrešna. Ako bi ljudi imali poslove oni bi se usmjerili na obrazovanje svoje djece. U međuvremenu bi prodavali hranu na ulici ili bazično trošili sa poslom u otvarajućoj fabrici u gradu. Tako su i uradili u Singapuru i Bocvani te Južnoj Koreji. Mogli bi i u Južnoj Africi također, kada bi elite Afričkog nacionalnog kongresa ili južnoafričkih sindikata popustile. Za sada ne pokazuju znakove toga.

Drugi je: ”institucije prije svega”. Izgovor je sljedeći: prvo treba obezbjediti solidne sudove i administraciju te uspješno izvršavanje zakona, i nakon toga ćete eventualno dobiti ekonomski rast (nakon nekog vremena). U međuvremenu, ne liberaliziraj. Ipak, takav neoinstitucionalizam, danas ortodoksija u Svjetskoj banci, podbacuje isto kao i prijašnja ortodoksija te institucije, ”fundamnetalizam kapitala”. Formula: ”dodaj nove legalne institucije i promiješaj” ne djeluje ništa bolje od stare formule: ”dodaj nove brane i puteve pa promiješaj”. Istini za volju, rast ne može uzeti danak usred građanskog rata. A sloboda i nove ideje zaista prozvode profitabilne nove institucije i novi kapital. Ali iza uspostave mira, malih poreznih opterećenja i tolerantne admnistracije, kao što je rekao Smith u 1755., zaista ne trebano masu policijskih i civilnih sluga koje bdiju nad nama, čak i ako imaju univerzitetske diplome.

Još jedan izgovor je: ”prvo eliminiši korupciju”. Čovjek ovo može čuti često od građana siromašnih zemalja, koji su ljuti i zasićeni politikama i uzimanjima od strane korumpiranih političkih partija – istina, poštenje i transparentnost su neosporne prednosti. Ali one su inače rezultat, a ne uzrok rasta. Vladini pokušaji zaustavljanja korupcije, ne računajući gruzijske mjere otpuštanja sve do posljednjeg policajca u državi, su uglavnom neuspješni u 97% država kojima fali skandinavski standard zakonitosti i povjerenja u upravljanju. Rast ne mora biti usporen korupcijom. Čikago je u 1880. godini imao bijedno izvršavanje zakona i zapanjujuću razinu korupcije. Svaki zakon je mogao biti kupljen za keš, zajedno sa svakim sudijom, policajcem i službenikom. Ipak, Čikago biješe najbrže rastući grad u svijetu, poput današnjeg Šangaja.

Nema potrebe da težimo uspostavljanju savršene vlade. Savršena vlada je nedostižna, te svakako nepotrebna za slobodnu ekonomiju. Ne trebaju nam dodatni zakoni, više obrazovanja ili više noćobdija zaštitnika. Šta nam sveobuhvatno treba jeste sloboda. Razmislite o poljoprivredniku Mohamed Bouaziziju iz Tunisa, koji se iz očaja zapalio zbog iznuđivanja od strane vladinih staratelja. Razmotrite zakon u Tenesiju koji zahtijeva da nove pokretne kompanije traže dozvolu od starih za otvaranje. Uzmite u obzir propise u Čikagu koji onemogućavaju nesmetano djelovanje kamionima sa hranom.

U 19. stoljeću elite su formulirale nove teorije socijalizma i nacionalizma, imperijalnu teoriju i eugeniku. Ali jedina teorija koja je uspjevala jeste već spomenuta H2O teorija, osmišljena u 18. stoljeću, koja dopušta svakom čovjeku da tražiispunjenje vlastitih interesa na svoj način. Kako jedan demokratski pjesnik ističe, ”Priroda, bez kontrole sa izvornom energijom..ja sam velik, ja sadržim mnoštvo”. I zaista je tako.

Autor: Deirdre McCloskey (Cato Institute)

Preveo: Dino Majstorović

Categories: BiH

Mises u Sarajevu! Promocija knjige “Liberalizam” 27.02.2018. godine

Mon, 19/02/2018 - 09:11

Nakon prilično uspješne crowdfunding kampanje gdje su prijatelji liberalni misli pomogli prikupiti sredstva za izdavanje, Liberalni forum će po prvi put na našem jeziku objaviti “Liberalizam” Ludwiga von Misesa. “Liberalizam” je čuveno napisano u odbranu slobodnog društva, te jedno od posljednih djela stare liberalne škole iz kojeg možemo mnogo toga naučiti o liberalnoj ideologiji. Ova knjiga već 90 godina smatra se jednim od najvažnijih liberalnih testamenata za slobodarske pokrete širem svijeta. Ipak, o intelektualnoj klimi koja vlada u zemljama bivše Jugoslavije slikovito svjedoči činjenica da ni gotovo 3 decenije nakon sloma komunizma ova knjiga još uvijek nije prevedena ni na jedan od južnoslavenskih jezika. Mi smo odlučni da greške prošlih generacija polako ispravljamo.

Pozivamo Vas da nam se pridružite u utorak, 27.02.2018. godine u 18 sati u hotelu “Holiday” Sarajevo na promociji prvog izdanja knjige “Liberalizam” Ludwiga von Misesa na južnoslovenskim prostorima!
Knjigu će biti moguće kupiti po promotivnim cijenama na samoj promociji te će se nakon iste naći u prodaji putem web stranice Liberalnog Foruma. Sarajevo će biti prvi grad domaćin promocije nakon čega “Liberalizam” putuje na mini turneju u regionu gdje ćemo, osim nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, posjetiti Srbiju, Crnu Goru i druge zemlje.

Prevod, adaptaciju i predgovor prvom izdanju na našem jeziku djelo je Danijala Hadžovića, predsjednika Liberalnog Foruma. Darjan Minov, izvršni direktor LF zadužen je za dizajn dok knjigu štampa Off Set d.o.o. iz Tuzle. Tim LF zahvaljuje se svim donatorima i saradnicima na projektu koji su dali svoj doprinos da ova knjiga ugleda svjetlo dana.

Pridružite nam se u kreiranju historijskog poduhvata na ovim prostorima. Prvi put, Mises u Sarajevu! Vidimo se 27.02. u 18 sati u hotelu “Holiday”.

 

Categories: BiH

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Sat, 17/02/2018 - 09:27

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.

Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.

Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.

Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.

Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.

Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.

Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.

Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

 

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.

  1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
  2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
  3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
  4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
  5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.
Categories: BiH

Sušta suprotnost od Reagana: Trump predvodi novi nacionalizam

Fri, 16/02/2018 - 07:16

Svojim pozivom na stavljanje “Amerike na prvo mjesto”, Donald Trump je pokrenuo je posljednju regrutaciju za opasni nacionalizam.

Kad je Donald Trump obećao “učiniti Ameriku ponovo velikom”, odjekivao je kampanju Ronalda Reagana iz 1980. Tada su glasači tražili obnovu nakon neuspjeha Carterovog predsjedanja. Godine 2016. Su  izabrali Donalda Trumpa jer im je i on obećao “historijsku promjenu koja se dešava jednom u životu“.

Ali postoji značajna razlika između Reagana i Trumpa. Uoči glasanja, Reagan je opisao Ameriku kao sjajni “grad na brdu”. Navodeći sve što ono čime bi Amerika mogla doprinijeti očuvanju svijeta, sanjao je o zemlji koja “nije okrenuta prema unutra, nego prema vani – prema drugima”. Donald Trump, za razliku od toga, zakleo se da će staviti Ameriku na prvo mjesto. Zahtijevajući poštovanje od slobodnog svijeta i smatrajuće ljude u Washingtonu koji vode zemlju budalama, isticao je kako neće više „predati svoju zemlju ni njene ljude lažnoj pjesmi globalizma“. Reaganova Amerika bila je optimistična: gospodin Trump je ljut.

Dobrodošli u novi nacionalizam. Po prvi puta od Drugog svjetskog rata, velike i rastuće sile istodobno su napunjene raznim vrstama šovinizma. Poput Trumpa, i čelnici zemalja kao što su Rusija, Kina i Turska prihvataju pesimistički stav da su vanjski poslovi često igra nulte sume u kojoj se globalni interesi natječu s nacionalnim. To je velika promjena koja čini svijet opasnijim mjestom.

 

Moja zemlja desno ili lijevo

Nacionalizam je sklizak koncept, zbog čega političari njim lako manipuliraju. U najboljem slučaju, on ujedinjuje zemlju oko zajedničkih vrijednosti kako bi ostvarila ciljeve koje ljudi nikada ne bi mogli samostalno postići. Ovakav “građanski nacionalizam” je pomirljiv i napredan – nacionalizam Mirovnog korpusa[1], recimo, ili Kanadski inkluzivni patriotizam ili njemačka podrška domaćem timu kao domaćinu Svjetskog kupa 2006. godine. Građanski nacionalizam poziva na univerzalne vrijednosti, kao što su sloboda i jednakost. To je u suprotnosti s “etničkim nacionalizmom”, koji je nulte sume, agresivan i nostalgičan i koji se oslanja na rasu ili historiju kako bi razdvojio naciju. U svom najtamnijem trenutku, u prvoj polovici 20. Stoljeća, etnički nacionalizam doveo je do rata.

Populizam gospodina Trumpa predstavlja udarac građanskom nacionalizmu. Niko nije mogao sumnjati u patriotizam njegovih poslijeratnih prethodnika, ali svaki je od njih podržavao univerzalne vrijednosti Amerike i promicao ih u inostranstvu. Čak i ako je osjećaj izuzetnosti zaustavio predsjednike da potpišu dokumente poput onog o Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) i UN-ove Konvencije o pravu mora (UNCLOS), Amerika je podržala pravila koja se temelje na pravu. Podupirući globalne institucije koje su sprječavalae da svijet funkcioniše na principu psa koji jede psa, Sjedinjene Države su se stvorile sigurniji i uspješniji svijet.

Predsjednik Trump prijeti da će oslabiti tu obvezu, čak i pošto etnički nacionalizam jača na drugim mjestima. U Rusiji je Vladimir Putin izbjegavao kosmopolitske liberalne vrijednosti za izrazito rusku mješavinu slavenske tradicije i pravoslavnog kršćanstva. U Turskoj se Recep Tayyip Erdogan odmaknuo od Evropske unije i od mirovnih pregovora s kurdskom manjinom, u korist strmog, islamskog nacionalizma koji je brz u otkrivaju uvreda i prijetnji iz inostranstva. U Indiji Narendra Modi  izvana izgleda  modernizatorski, ali ima veze s radikalnim etnički-nacionalističkim hinduskim skupinama koje propovijedaju šovinizam i netrpeljivost.

U međuvremenu, kineski nacionalizam postao je toliko ljut i osvetoljubiv da se sama stranka bori da ga kontrolira. Istina, zemlja ovisi o otvorenim tržištima, obuhvaća neke globalne institucije i želi biti blizu Amerike. No, od devedesetih godina pa sve do danas školska djeca dobijaju dnevnu dozu “patriotskog” obrazovanja u kojoj se postavlja misija brisanja stoljeća ponižavajuće okupacije. I, kako biste računali kao pravi Kinez, u praksi morati pripadali narodu Hana: svi ostali su građani drugog reda.

I kako etnički nacionalizam napreduje, najveći svjetski eksperiment u “postnacionalizmu” se urušava. Arhitekti onoga što je trebalo postati EU smatrali su da se nacionalizam koji je vukao Evropu u dva ruševna svjetska rata osušio i umro. EU bi nadmašila nacionalna suparništva s nizom uglavljenih identiteta u kojima biste mogli odjednom biti katolik, Alzašanin, Francuz i Evropljanin.

Međutim, u velikim dijelovima EU to se nikad nije dogodilo. Britanci su glasali za odlazak i u bivšim komunističkim zemljama, poput Poljske i Mađarske, moć je prešla ksenofobičnim ultranacionalistima. Postoji čak i mala ali sve veća prijetnja da bi Francuska mogla izaći – i tako uništiti – EU.

Posljednji put kad se Amerika  okrenula prema unutra bilo je nakon Prvog svjetskog rata, a posljedice su bile nevjerojatne. Ne morate predvidjeti ništa toliko strašno da biste se bojali  novog nacionalizma Donalda Trumpa danas. Kod kuće je sklon proizvesti netrpeljivost i hraniti sumnje o vrlinama i lojalnosti manjina. Nije slučajno da su navodi o antisemitizmu po prvi put zarazili krvotok američke politike u posljednjih nekoliko desetljeća.

U inostranstvu, kako i druge zemlje uzimaju svoj uzor iz Sjedinjenih Američkih Država koje više gledaju prema unutra, regionalne i globalne probleme postaje teže rješavati. Godišnja skupština ICC-a ove sedmoce bila je zasjenjena odlaskom tri afričke zemlje. Kineski teritorijalni zahtjevi u Južnom moru nisu u skladu s UNCLOS-om. Ako predsjednik Trump pretvori u praksu čak i dio svoje merkantilističke retorike, on riskira kastriranje Svjetske trgovinske organizacije. Ako misli da američki saveznici ne plaćaju za sigurnost koju primaju, on je zaprijetio da će od njih otići. Rezultat – posebno za male zemlje koje su danas zaštićene globalnim pravilima – bit će grublji i nestabilniji svijet.

 

Izolatori se ujedinjuju

Trump treba shvatiti da će se njegova politika razvijati u kontekstu ljubomornog nacionalizma drugih zemalja. Odstranjivanje neće izrezati Ameriku iz svijeta toliko koliko će ga ostaviti ranjivim na nemire i svađe koje novi nacionalizam stvara. Kako globalna politika bude otrovana, Amerika će biti osiromašena i njen vlastiti bijes će rasti, što može zarobiti Trumpa u začarani krug odmazde i neprijateljstva. Nije prekasno da napusti ovu mračnu viziju. Zbog svoje zemlje i svijeta hitno treba vratiti prosvijetljeni patriotizam predsjednika koji su vladali prije njega.

 

[1]  Mirovni korpus je program dobrovoljnog rada koji provodi Vlada Sjedinjenih Država. Glavne zadaće Zbora su pružanje novčane, tehničke i druge pomoći, dragovoljni rad izvan SAD-a i upoznavanje neamerikanaca s američkom kulturom i tradicijom, kao i upoznavanje Amerikanaca s drugim narodima i kulturama.

Categories: BiH

Konkurs za pohađanje prve Škole praktičnog liberalizma

Tue, 13/02/2018 - 13:19

Individualna sloboda svakodnevno je napadnuta od strane različitih autoritarnih i autokratskih politika, ideologija i strategija. Opći izbori su u desetom mjesecu 2018. godine, a Bosna i Hercegovina stagnira u razvoju, kako ekonomskom, tako političkom i društvenom. Prostor za diskusiju i razvoj novih ideja je skučen. Ideje slobode nikada nam nisu bile potrebnije niti važnije. Nikada nisu bile ni dostupnije. Podržan od strane američke Atlas mreže, i u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Naumann, Liberalni forum pokreće prvu

ŠKOLU PRAKTIČNOG LIBERALIZMA

Škola je usmjerena na studente primarno društvenih nauka, ali i ostale zainteresirane mlade sa ciljem širenja ideja individualnih sloboda i slobodnog tržišta ali i razvoja vještina neophodnih za jačanje tih ideja na prostoru naše zemlje. Jednosemestralni trening program okupit će 25 pojedinaca iz Bosne i Hercegovine u istraživanju praktičnog pristupa liberalnim idejama i njihovoj primjeni na probleme koji suočavaju ovu zemlju. Kroz šest predavanja, zadatke i posebni trening, izučavat će se historija i teorija političkog i ekonomskog liberalizma, tehnološke, društvene i poslovne teme, kao i metodi aktivizma. Kreirat ćemo prostor za istraživanje, učenje, napredak i dijalog.

KONKURS ZA POHAĐANJE PRVE ŠKOLE PRAKTIČNOG LIBERALIZMA

Ako ste student ili osoba mlađa od trideset godina te živite ili boravite u Bosni i Hercegovini, zanima vas filozofija, ekonomija, pravo ili jednostavno volite razgovarati o novim idejama i istraživati svoj pogled na svijet, dobrodošli ste na Školu.

Rad u Školi bit će intenzivan i zahtjevat će puni angažman studenta te je neophodno da budete dostupni i omogućite sebi prisustvo svakom predavanju.

Konkurs za pohađanje škole obuhvata nekoliko kratkih pitanja o vama, vašim interesovanjima i dosadašnjem iskustvu. Prijave su otvorene do 05.03.2018. godine. Škola će se održavati u Sarajevu. Troškove smještaja i prijevoza do Sarajeva snose sami učesnici. Najuspješniji kandidati bit će pozvani na intervju.

PRIJAVI SE
Categories: BiH

LUDWIG ERHARD: Čovjek koji je stvorio njemačko poslijeratno “ekonomsko čudo”

Mon, 12/02/2018 - 06:47

Piše: Lawrence W. Reed

Rijetko i osvježavajuće da moćni razumiju ograničenja moći, te odbacuju njenu upotrebu i zapravo je vraćaju na bezbroj pojedinaca koji čine društvo. George Washington bio je takva osoba. Ciceron je bio drugi. Takav je bio i Ludwig Erhard, koji je učinio više od bilo kojeg drugog muškarca ili žene na denacifikaciji njemačke ekonomije nakon Drugog svjetskog rata. Time je stvorio čudesan ekonomski oporavak.

“U mojim očima”, rekao je Erhard u januaru 1962., “moć je uvijek dosadna, opasna, brutalna i naposljetku čak i glupa”.

Prema svim kriterijima, Njemačka je bila katastrofa 1945. godine – poražena, devastirana, podijeljena i demoralizirana – i to ne samo zbog rata. Nacisti su, naravno, bili socijalisti (njihovo ime proizlazi iz Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), tako da je više od desetljeća ekonomija “planirana” s vrha. Bila je mučena s kontrolom cijena, racioniranjem, birokratijom, inflacijom, kronizmom, kartelima, pogrešnim usmjeravanjem resursa i vladinom komandom nad važnim industrijama. Proizvođači su proizvodili ono što su im planeri naredili. Služenje državi bila je najviša vrijednost.

Trideset godina ranije, tinejdžer Ludwig Erhard je čuo kako otac raspravlja o klasično-liberalnim vrijednostima u razgovorima s kolegama poslovnim ljudima. Bavarski poduzetnik koji se bavio odjećom i tekstilom, aktivno se suprotstavljao sve većoj kartelizaciji njemačke ekonomije od strane cara Wilhelma starijeg. Erhardov biograf Alfred C. Mierzejewski piše o Ludwigovu ocu:

Iako nikada nije bio bogat, postao je članom solidne srednje klase koja je živjela od napornog rada  zadovoljavajući rastuću potražnju potrošača tog razdoblja, a ne lobiranjem za državne subvencije ili zaštitu kao što su to činili mnogi plemići kako bi sačuvali svoje farme te mnogi industrijalci kako bi uspjeli odbiti inozemnu konkurenciju.

Mladi Ludwig prezirao je terete koje je vlada nametala iskrenim i samostalnim poslovnim ljudima poput njegovog oca. Razvio je cjeloživotnu strast za slobodno tržišno natjecanje, jer je shvatio ono što će Hayek tako dobro izraziti četrdesetih godina prošlog stoljeća: “Što više državnih planova, to je teže planiranje za pojedinca.”

Ozbiljno ranjen od strane savezničke topničke ljuske u Belgiji 1918., Ludwigove su liberalne vrijednosti ojačale njegovim iskustvom u krvavom i uzaludnom Prvom svjetskom ratu. Nakon burne hiperinflacije koja je zahvatila Njemačku u godinama poslije rata, stekao je doktorat iz ekonomije, preuzeo porodični posao, a na kraju je vodio institut za istraživanje tržišta, koji mu je dao priliku pisati i govoriti o ekonomskim pitanjima.

Hitlerov uspon na vlast tokom tridesetih godina duboko  je uznemirio Erharda. Odbio je imati bilo kakve veze s nacizmom ili nacističkom strankom, čak i tiho podržavajući otpor režimu koje se s godinama razvijao. Nacisti su na to reagovali tako što je izgubio posao 1942. godine, kada je napisao rad u kojem opisuje svoje ideje za slobodnu poslijeratnu ekonomiju. Sljedećih nekoliko godina proveo je kao poslovni savjetnik.

Godine 1947. Erhard je predsjedavao važnom monetarnom komisijom. To se pokazalo kao vitalni korak prema položaju direktora ekonomije za Bizonal Economic Council, tvorevinu američkih i britanskih okupacijskih vlasti. Tamo je mogao konačno pretvoriti svoje poglede u politiku i transformirati svoju zemlju.

Erhardovi pogledi do tada su se učvrsnuli u nepromjenljiva uvjerenja. Valuta mora biti čvrsta i stabilna. Kolektivizam je bio smrtonosna glupost koja je gušila kreativnu osobu. Centralno planiranje bilo je prevara i zabluda. Državna preduzeća nikada ne bi smjela biti prihvatljiva zamjena za dinamiku konkurentnih i poduzetničkih tržišta. Zavist i preraspodjela bogatstva bili su zlo.

“Mnogo je lakše davati svima veći komad od sve većeg kolača”, rekao je, “nego da dobiju više kroz borbe oko dijeljenja malog kolača, jer u takvom procesu svaka prednost za jednu stranu je nedostatak za drugu.”

Erhard se zalagao za poštenu utakmicu bez privilegovanih. Njegov recept za oporavak? Država će postaviti pravila igre i u svim drugim stvarima pustiti ljude da sami izvuku Njemačku iz mrtvila. Savremeni ekonomist William H. Peterson otkriva šta se dogodilo sljedeće:

 1948., u junsku nedjelju, bez znanja ili odobrenja savezničkih vojnih okupacijskih vlasti (koji su naravno bili daleko od svojih ureda), zapadnonjemački ministar ekonomije Ludwig Erhard jednostrano je i hrabro izdao uredbu kojom se brišu racioniranja i kontrole cijena, i uvodi se nova čvrsta valuta, Deutsche mark. Odluka je odmah stupila na snagu. Erhard je zapanjenom njemačkom narodu rekao: “Sada je vaš jedini kupon racioniranja marka”.

Američke, britanske i francuske vlasti, koje su imenovale Erharda na njegov položaj, bile su užasnute. Neki su ga optuživali da je prekoračio svoje definirane ovlasti, te da bi ga trebao ukloniti. Ali djelo je učinjeno. Američki komandant, general Lucius Clay mu je rekao: “Herr Erhard, moji savjetnici kažu da činiš veliku pogrešku.” “Nemoj ih slušati, generale”, odgovorio je Erhard, “moji savjetnici mi govore istu stvar.”

General Clay je protestovao što je Erhard “promijenio” saveznički program kontrole cijena, ali Erhard je inzistirao da uopće nije promijenio politiku kontrole cijena. Jednostavno ju je “ukinuo”. U sljedećim sedmicama i mjesecima, izdao je prašinu deregulacijskih naloga. Smanjio je tarife. Podigao je poreze na potrošnju, ali ih je više nego nadoknadio s 15 postotnim smanjenjem poreza na dohodak. Uklanjanjem destimulacija na uštedu, on je potaknuo jednu od najviših stopa štednje bilo koje zapadne industrijalizirane zemlje. Zapadna Njemačka bila je preplavljena kapitalom i rastom, a komunistička istočna Njemačka je malaksala. Ekonomist David Henderson piše da je Erhardov moto mogao biti: “Nemojte sjediti samo; poništite nešto. ”

Rezultati su bili zapanjujući. Kao što piše Robert A. Peterson,

Gotovo odmah, njemačka ekonomija se preporodila. Nezaposleni su se vratili na posao, hrana se ponovno pojavila na policama prodavnica, a legendarna produktivnost njemačkog pučanstva oslobodila se. U roku od dvije godine, industrijska proizvodnja utrostručila se. Početkom 1960-ih Njemačka je bila treća najveća ekonomska snaga na svijetu. I sve se to dogodilo dok je Zapadna Njemačka asimilirala stotine hiljada izbjeglica iz Istočne Njemačke.

 To je bio ritam rasta koji je potukao evropske zemlje koje su primale daleko više pomoći u okviru Marshallovog plana od Njemačke ikada.

Pojam “njemačko ekonomsko čudo” bio je široko korišten i shvaćen za ono što se to dogodilo 1950-ih pred očima svijeta, ali Erhard na to nikada nije tako gledao. U svojoj knjizi Prosperitet kroz takimčenje 1958., opisao je: “Ono što se dogodilo u Njemačkoj … je sve osim čuda. To je rezultat iskrenih nastojanja cijelog naroda koji je, u skladu s načelima slobode, imao priliku koristiti ličnu inicijativu i ljudsku energiju “.

Iskušenja socijalne države 1960-ih poništila su neke od Erhardovih reformi. Njegove tri godine kao kancelara (1963-66) manje su uspješne od njegovog mandata kao ministra ekonomije. Ali njegovo je naslijeđe je krivotvoreno u tom desetljeću i pol nakon završetka rata. On je zauvijek odgovorio na pitanje: “Što raditi s ekonomijom u ruševinama?”, s jednostavnim, dokazanim i definitivnim receptom: „Oslobodite je”.

 

Preveo: Danijal Hadžović

Categories: BiH

SDP SE VRAĆA KOMUNISTIČKOJ TRADICIJI: OPET HOĆE DA OTIMAJU PRIVATNU IMOVINU

Sun, 11/02/2018 - 10:00

Piše: Danijal Hadžović

 

Aner Žuljević, delegat SDP BIH u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, najavio je da će ova partija ponovno uputiti inicijativu prema entitetskoj vladi u smislu uvođenja poreza na bogatstvo.

„Prije dvije godine uputili smo inicijativu za uvođenje poreza na bogatstvo ali je Vlada FBiH to odbila uz obrazloženje da su trenutne mjere zadovoljavajuće, odnosno da imamo univerzalni porez na dohodak od 10% i da je to sasvim dovoljno. Ne znam gdje uvaženi premijer i njegovi saradnici žive, ali ono što mi vidimo je velika nepravda i velika razlika između bogatih i siromašnih, te smatramo da je porez na bogatstvo nužan instrument solidarnosti kako bi se oporezivanjem bogatstva pomoglo onima koji žive u siromaštvu ili ispod granice siromaštva.

Postoji međutim nekoliko razloga zašto je ovaj prijedlog SDP-a BiH ne samo nemoralan, nego i s ekonomske strane problematičan i štetan za cijelo društvo. U ovom tekstu navest ću pet ključnih razloga.

 

  1. Dodatno slabljenje ekonomije 

BiH prema većini ekonomskih indeksa od „Doing Bussines“ preko Indeksa o konkuretnosti do Indeska o ekonomskim                  slobodama spada na samo evropsko začelje. Uz mnoge štetne regulacije, nametima preopterećenu privredu i neefikasnu              birokratiju, dodatno oporezivanje malobrojnih „bogatih“ pojedinaca bi predstavljao još jedan dodatni korak ka slabljenju            poduzetničke incijative i želje za privređivanjem u ovakvoj zemlji, a o tome koliko bi zemlja s takvim porezima i poslovnim          okvirom bila privlačna stranim investitorima ne treba pretjerano objašnjavati.

 

  1. Oduzimanje od bogatih neće pomoći siromašnim
    Praksa u svijetu pokazuje da veći porezi za bogate čine jako malo toga, ako uopće išta, za smanjenje deficita, stabilnije budžete i unaprijeđenje ekonomije. Argument koji se obično koristi, a koji je i Žujević u svom zahtjevu istaknuo jeste argument „nepravde“. Prema ovakvom tumačenju stvari, sama činjenica da neko posjeduje mnogo više bogatstva od ostalih je sama po sebi nepravedna i zahtijeva intervenciju države kako bi se ta razlika smanjila. Problem je, međutim, što sistem u kome uzimate bogatim da biste dali siromašnim, neće siromašne učiniti bogatijim. Naprotiv, učinit će sve siromašnijim. Svi smo mi međuzavisni. S većim porezima kojima ćete njihov uspjeh direktno kažnjavati oduzimanjem većeg dijela imovine, uništavate  i motivaciju bogatih ljudi, koji su se u tom pogledu pokazali kao najsposobniji u društvu, da ulaze u poduzetnički rizik i svoj novac kvalitetno investiraju. Samim tim smanjujete i mogućnost za ulaganja u nove tehnologije, nova radna mjesta i ukupni napredak društva. Drugim riječima, siromašnim ljudima smanjujete prilike i činite ih još siromašnijim.Dakle argument „pravde“,  a zapravo zavisti, u konačnici donosi samo veće siromaštvo za sve.

 

  1. Velika socijalna država nam neće donijeti napredak

Velika socijalna država je luksuz bogatih ekonomija. Da biste mogli drakonski oporezivati bogate pojedince i imati jaku socijalnu zaštitu i brojna socijalna davanja, neophodno je da imate toliko akumuliranog bogatstva i toliko razvijenu ekonomiju u kojoj će se i pored ogromnih nameta ljudima i dalje isplatiti da investiraju i privređuju u takvom ambijentu (model koji nije čak uspio ni u Švedskoj, o čemu je LF detaljno pisao). Bosna i Hercegovina je društvo koje je već preopterećeno visokim nametima, lošim poslovnim okvirom i prevelikom budžetskom potrošnjom. Takvo stanje dodatno pogoršavati oporezivanjem onih koji u svemu tome sada imaju najviše da izgube, dakle onih najbogatijih,  stvorilo bi samo još nepovoljniji ambijent za investiranje i ekonomski razvoj naše države. Kapital, za razliku od rada, je vrlo fleksibilan. Kapital bježi od država u kojima se on drakonski oporezuje. A ako se pritom radi o politički nestabilnim državama, s malim tržištem, lošim regulatornim okvirom, malim resursima i lošom proizvodnom bazom kao što je slučaj s BIH, to je siguran recept za potpunu ekonomsku propast.

Bogatstvo se ni iz čega ne može stvarati, pa ni redistribuirati.

 

  1. Porezne oaze
    Ono što su shvatile pametne male države poput Singapura, Hong Konga ili Estoni jeste je da je malim tržištima s lošom početnom pozicijom najbolji način da se razviju stvaranje poreskih oaza i što boljeg poslovnog ambijenta koji će privući kapital iz cijelog svijeta i tako im omogućiti znatniji ekonomski razvoj. BiH je država bez većeg kapitala, bez znatnijih (uprkos zabludama) prirodnih resursa, bez snažne proizvodne baze, sa iznimno lošim poduzetničkim mentalitetom i sa loše obrazovanom i obučenom radnom snagom. Takva zemlja naprosto vapi za stranim investicijama, znanjima i tehnologijama i za razvijanjem poduzetničkog mentaliteta, dakle svemu suprotnom od onoga što se ovakvim zakonskim rješenjima postiže. SDP, s druge strane, u BiH želi nametati ekonomski model koji nije uspio ni u jednoj bogatoj Švedskoj.

 

  1. Mentalitet bijede i zavisti

I posljednji, ali ne manje bitan problem ovog prijedloga je što je on u svojoj suštini najgora socijalna demagogija zasnovana na hranjenju dodatne zavisti i proizvodnji klasnih ratova gdje se narodu prodaje slika da uzrok njihovih problema leži u nekakvim neimenovanim bogatašim od kojih će SDP-e „pravedno“ oduzeti novac i podijeliti sirotinji. Iako su mnogi s razlogom kivni na sve društvene nepravde i primjere novopečenih tajkuna koji su nerijetko raznim sumnjivim radnjama stekli bogatstvo, činjenica je da je broj bogataša u BiH krajnje mal. A da stvar bude gora, i ti bogataši su već prema nekim srednjoevropskim standardima niža liga bogataša. Dakle, BiH nema problem bogataša. Kamo sreće da ih ima više, jer bi to bio pokazatelj i da je društvo uspješnije. U kulturu svih bosanskohercegovačkih etnija postoji generalno negativan odnos prema materijalnom bogatstvu.

Ovakav mentalitet je posebno opasno dodatno hraniti zakonima u državi u kojoj vlada opća ekonomska nepismenost, u kojoj je mladim ljudima glavna poslovna ambicija naći posao u općini ili državnoj firmi, gdje traje grčevita borba razlilčitih društvenih kategorija za svaku budžetsku marku i gdje je u svijesti prosječnog stanovnika poduzetnik izjednačen s kriminalcem i eksploatatorom.

Stoga, ovakvi prijedlozi u konačnici dovode samo do dodatnog siromašenja svih, ekonomske stagnacije, zaostajanja, uzgajanja mentaliteta zavisti te dodatnog produbljenja krajnje lošeg društvenog ambijenta u kome društvo umjesto okretanja ka poduzetništvu, privatnoj incijativi i stvaranju, se uzda u budžetski novac, stranu sadaku i doznake iz dijaspore.

Categories: BiH

Novi izborni zakon: Rješenje ili blokada BiH

Sun, 11/02/2018 - 07:42

U srijedu, 7.2.2018. godine Liberalni forum je održao javnu raspravu na temu “Novi izborni zakon: rješenje ili blokada BiH?”, u kojoj su učestvovali Emir Suljagić, predsjednik Političkog savjeta građanskog saveza, politički analitičar i publicist, Senad Šepić, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i član Nezavisnog bloka i Tvrtko Milović, direktor Dnevnik.ba i politički analitičar. Debatu je moderirao predsjednik Liberalnog foruma Danijal Hadžović.

Raspravi su, uz mnogobrojne goste, prisustvovali i Potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović, zastupnica u Parlamentu BiH Maja Gasal-Vražalica, Nj.E. Ivan del Vecchio, ambasador Hrvatske u Bosni i Hercegovini, predstavnici Evropske unije u Bosni i Hercegovini, Austrijske ambasade u BiH, Holandske ambasade u Bosni i Hercegovini, predstavnici Koalicije “Pod lupom”, te gospodin Dervo Sejdic.

U nastavku pogledajte snimak debate.

Categories: BiH

On je jedan od najboljih američkih predsjednika u 20. stoljeću, a vjerovatno niste ni čuli za njega

Sun, 04/02/2018 - 12:00

Kada je stavio veto na povećanje plata u kongresu,  30. američki predsjednik Calvin Coolidge izjavio je  Kongresu da  “niko nije bio počašćen za ono što je dobio. Čast je bila nagrada za ono što je dao. “Ova izjava uistinu opisuje Coolidgea kao čovjeka.

Ne samo da je bio duboko posvećen smanjenju poreza i balansiranju saveznog budžeta, već je bio posvećen i služenju kako svojim komšijama tako i cijeloj naciji. Coolidge je imao specifično shvatanje javne službe i nikad nije napuštao svoja temeljna uvjerenja. Te su ga osobine učinile voljenom  osobom kakva je bio. Calvin Coolidge – iako je mekano govorio – pokazao je neizmjernu količinu hrabrosti u služenju svojoj naciji i ostao je vjeran svojim temeljnim uvjerenjima.

Važan način na koji je Calvin Coolidge pokazao tu hrabrost jeste njegov pristup javnoj službi. Prije svog mandata kao glavnog zapovjednika, vlada je godinama neobuzdano i nekontrolisano rasla i djelovala pod vodstvom Roosevelta, Tafta i Wilsona. Preraspodjela bogatstva, vladina regulacija i snaga sindikata bili su u porastu u Americi tokom ovog razdoblja progresivizma. Ubrzo nakon što je uskočio u Ovalni ured, Coolidge se odmah posvetio rezanju budžeta i poreza kako bi ukinuo ono što je nazvao “despotska ekspanzija”.

Iako ismijavano od mnogih, ovo smanjenje oporezivanja i državne potrošnje uštedjelo je prosječnom Amerikancu preko 200 dolara godišnje (oko 1.500 dolara danas). Coolidge je htio pomoći siromašnima, pa je shvatio da je to jedini način da donese istinsku, dugoročnu promjenu prema podizanju američkog standarda življenja. On i njegov sekretar za riznicu, Andrew Mellon, tu su politiku nazivali “naučno oporezivanje”. Coolidge je jednom rekao: “Prikupljanje poreza u većem iznosnu nego što je apsolutno neophodno je legalizirana pljačka”. Ovaj pristup je imao u vođenju države do zadnjeg dana.

Coolidgeu je trebala ogromnu količina hrabrosti da napusti prethodne metode upravljanje i zauzme novi pristup javnoj službi. Ovaj novi pristup bio je i utilitaran i utemeljen na snažnom poštivanju temeljnih ljudskih prava . Iako neortodoksan, njegovo principijalno upravljanje fiskalnom politikom omogućilo je mnogim siromašnim Amerikancima da postignu bolji život. S državnim dugom koji je gotovo prepolovljen, porastom bogatstva nacije od 17,5 posto, te smanjenjem nepismenosti  za pola, njegov predsjednički mandat bio je uspjeh prema svakom standardu.

 

Snažna načela

Iako je naizgled bio rezerviran, Coolidge je bio čovjek jakih načela. Pozvao je svoje sugrađane da se vrate na dokazane principe američke političke tradicije i pozvao ih je na ispitivanje vlastitih uvjerenja u svjetlu tih načela. Vjerovao je snažno u granice društvenog inženjeringa, prirodu bogatstva, individualnu odgovornost i ovisnosti društva o moralnim i vjerskim vrijednostima. Njegova sposobnost da se drži ovih temeljnih uvjerenja u jeku nedaća rijetka je među ljudima.

U svojoj knjizi Coolidge, Amity Shlaes se referiše na predsjednika Coolidgea kao na našeg  “veliko suzdržavaoca”. Ona sugerira da neaktivnost može donijeti korist nekoj naciji više od akcije, što su pokazali njegovi brojni vetoi na zakone. “Ovo je bio dječak s prstom u nasipu, kojim je zaustavljao veliku progresivnu plimu”, kaže ona ispravno. Tokom cijelog svog života, Calvin Coolidge odbacio je ono što je Bastiat nazvao “pravnom pljačkom” i radio na stvaranju ne samo bogatstva nego i ljepote.

Poruke o javnoj službi i temeljnim uvjerenjima Calvina Coolidgea održale su se gotovo čitavo stoljeće. Ovi čvrsti principi bili su temelji za njegovu sposobnost da kroz javne službe omogući bolju promjenu u Americi. Način na koji je mislio odredio je način na koji je živio; njegov je oblik slijedio njegovu funkciju. Calvin Coolidge je živio po principima koji su ga definirali. Njegov sisem vjerovanja nikad nije zastarjeo. Čak i u  kulturološki globaliziranom svijetu u kojem živimo, ljudi koji su očajni za novim odgovorima, idejama i rješenjima, imaju jednostavan socijalni i moralni pod kojim je živio kao vječni odgovor.

Categories: BiH

Na vrijeme smo vas upozoravali: Liberalni forum je tačno predvidio posljedice povećanja akciza

Sat, 03/02/2018 - 12:08

U noći sa srijede na četvrtak svjedočili smo scenama koje su na momente podsjećale na vremena iz “sretnih i bezbrižnih” vremena socijalizma – kilometarske kolone ljudi stajale su na benzinskim pumpama kako bi nasuli gorivo. Razlog: uvođenje dodatne akcize na gorivo zbog kojih je isto poskupilo za čak 15 feninga po litri. To znači da će građani za punjenje rezervoara, koji na primjer prima 50 litara goriva, plaćati 10 KM više nego do sada. S povećanjem cijene goriva očekuje se i poskupljenje životnih namirnica.

Dopune zakona o akcizi usvojene su u Parlamentarnoj skupštini BiH krajem prošle godine, nakon žestoke višemjesečne kampanje od strane zvaničnika Evropske unije. Povećanje je, podsjećamo, u prvom glasanju bilo odbijeno, ali su nakon žestokih pritisaka pojedine političke stranke promijenile mišljenje, te su u konačnici uvedeni dodatni nameti. Povećanja akciza je bio uslov da BiH dobije kredit od EBRD-a za gradnju autoputeva kako bi se osigurala sredstva za njegovo vraćanje. Dakle, naša država ne samo da uzima kredit koji će građani BiH morati vraćati s kamatom, nego su političari pristali da svoje građane još dodatno opterete nametima kako bi osigurali novac što EBRD-u, što državnim službenicima.

Iako su nas političari koji su bili povećanje akcize te čak, što je posebno apsurdno, i pojedini profesori ekonomije tada tješili da će efekti povećanja akciza biti isključivo pozitivni, te da ni do kakvog poskupljenja neće doći, svjedočili smo upravo drastičnom povećanju cijene goriva.

O posljedicama uvođenja dodatne akcize na gorivo kao dodatnom udaru na džepove građana Bosne i Hercegovine Liberalni forum je na vrijeme upozoravao. U nastavku pogledajte kako je gostujući u emisiji “Tačka na 7” na N1 naš predsjednik Danijal Hadžović na vrijeme predvidio štetne posljedice uvođenja akcize, kao i na stvarni karakter uzimanja kredite od strane bh. političara.

Categories: BiH

Ludwig von Mises: Kapitalizam je jedini moguć sistem društvene organizacije

Sun, 28/01/2018 - 09:06

Svako razmatranje različitih mogućnosti organiziranja društva na temelju podjele rada mora uvijek postići isti rezultat: postoji samo izbor između kolektivnog vlasništva i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Svi miješanii oblici društvene organizacije su nedostatni i, u praksi, moraju se pokazati samopobijajućim. Ako se priznaje da je socijalizam u praksi neizvediv, onda se ne može izbjeći i priznavanje da je kapitalizam jedini mogući sistem društvene organizacije temeljene na podjeli rada. Ovaj rezultat teorijske istrage neće doći kao iznenađenje historičaru ili filozofu historije. Ako se kapitalizam uspio zadržati uprkos neprijateljstvu s kojim se uvijek susretao i od vlade i od narodnih masa, i iako je bio obavezan ostaviti mjesta za druge oblike društvene saradnje koji su u mnogo većoj mjeri uživali simpatije teoretičara i državnih funkcionera, to može biti samo zbog činjenice da niti jedan drugi sistem socijalne organizacije nije izvediv.

Niti postoji ikakva potreba za objašnjavanjem zašto se ne možemo vratiti u oblike društvene i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek. Srednjovjekovni ekonomski sistem u cijelom području sada naseljenom savremenim nacijama Evrope uspio je podržati samo dio dometa ljudi koji sada borave u toj regiji, a mnogo manje je materijalne robe stavljao na raspolaganje svakom pojedincu za ispunjavanje njegovih potreba u odnosu na kapitalistički oblik proizvodnje koji danas opskrbljuje ljude. Vraćanje u srednji vijek ne dolazi u obzir ako neko nije spreman smanjiti broj stanovnika do desetog ili dvadesetog dijela sadašnjeg broja i, još i više od toga, obavezati svakog pojedinca da bude zadovoljan s količinom dobara tako malenom da je moderni čovjek nije u stanju ni zamisliti.

Svi autori koji predstavljaju povratak u srednji vijek, ili, kako su to rekli, u “novi” srednji vijek, kao jedini društveni ideal kojem vrijedi težiti, osuđuju kapitalističko razdoblje prije svega zbog materijalističkog stava i mentaliteta. Ipak, oni sami su duboko više posvećeni materijalističkim pogledima nego što vjeruju. Jer nije ništa drugo nego najoštriji materijalizam misliti, kao što to čine mnogi od tih autora, da bi nakon povratka na oblike političke i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek društvo moglo zadržati sva tehnološka poboljšanja u proizvodnji koja je stvorio kapitalizam i zadržati visok stepen produktivnosti ljudskog rada koji je ostvaren u kapitalističkom razdoblju. Produktivnost kapitalističkog načina proizvodnje rezultat je kapitalističkog mentaliteta i kapitalističkog pristupa čovjeku i udovoljavanju čovjekovim željama; to je rezultat savremene tehnologije samo u mjeri u kojoj razvoj tehnologije mora nužno slijediti iz kapitalističkog mentaliteta. Teško da je nešto tako apsurdno kao temeljno načelo Marxovog materijalističkog tumačenja historije: “Ručni mlin je napravio feudalno društvo, parni mlin, kapitalističko društvo”. Upravo je kapitalističko društvo bilo potrebno za kreiranje neophodnih uslova za stvaranje i primjenu izvorne koncepcije parne mašine. Kapitalizam je bio taj koji je stvorio tehnologiju, a ne obrnuto. Ali ne manje apsurdan je pojam da se tehnološke i materijalne prilike naše ekonomije mogu sačuvati čak i ako se intelektualni temelji na kojima se bazira unište. Ekonomska aktivnost više se ne može racionalno provoditi nakon što se prevladavajući mentalitet vrati tradicionalizmu i vjeri u autoritet. Poduzetnik, katalitički agens koji je stvorila kapitalistička ekonomija i istovremeno savremena tehnologija, nezamisliv je u okruženju u kojem je svako posvećen isključivo kontemplativnom životu.

Ako se pokaže neisplativim svaki sistem koji se ne temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, nužno je da se privatna imovina mora održavati kao temelj društvene saradnje i udruživanja i da se protiv svakog pokušaja njegovog ukidanja mora snažno boriti. Upravo zbog toga liberalizam brani instituciju privatne imovine od svakog pokušaja da je se uništi. Kada, dakle, ljudi nazivaju liberale apologetama privatnog vlasništva, oni su potpuno u pravu, jer grčka riječ iz koje je izveden “apologeta” znači isto što i “branilac”. Naravno, bilo bi bolje izbjegavati korištenje strane riječi i zadovoljiti se izrazom na običnom engleskom. Jer za mnoge ljude izraz “apologeta” prenosi konotaciju da je ono što se brani nepravedno.

Mnogo je važnije, međutim, od odbacivanja bilo kakvih pežorativnih prijedloga koji mogu biti uključeni u upotrebu tih izraza, opažanje da institucija privatne imovine ne zahtijeva odbranu, opravdanje, podršku ili objašnjenje. Nastavak postojanja društva zavisi od privatne imovine, a budući da ljudi trebaju društvo, oni moraju čvrsto održavati instituciju privatne imovine kako bi izbjegli povrede kako svojih interesa, tako i interesa svih drugih. Društvo može nastaviti postojati samo na temeljima privatne imovine. Ko god brani očuvanje institucije privatnog vlasništva, on istovremeno doprinosi očuvanju društvenih veza koje ujedinjuju čovječanstvo, očuvanju kulture i civilizacije. On je apologet i branilac društva, kulture i civilizacije, i zato što ih želi kao ciljeve, on također mora željeti i braniti jedino sredstvo koje vodi prema njima, to jest privatno vlasništvo.

Zagovaranje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nikako ne znači da je kapitalistički društveni sistem, temeljen na privatnom vlasništvu, savršen. Ne postoji takva stvar kao što je zemaljska savršenost. Čak i u kapitalističkom sistemu, nešto ili mnogo toga, ili čak i sve, možda neće biti tačno po ukusu ovog ili onog pojedinca. Ali to je jedini mogući društveni sistem. Možemo se obavezati da promijenimo ovu ili onu njegovu značajku sve dok ovo ne utječe na bit i temelj cijelog društvenog poretka, tj. privatno vlasništvo. Ali općenito se moramo pomiriti s ovim sistemom jer jednostavno ne može postojati bilo koji drugi.

U prirodi također postoji mnogo toga što nam se ne sviđa. Ali ne možemo promijeniti suštinski karakter prirodnih događaja. Ako, na primjer, neko misli – a postoje neki koji su zaista toliko daleko otišli – da je način na koji čovjek unosi u hranu u svoje tijelo, vari je i njene ostatke izbacuje, krajnje odvratan, ne možete se svađati s njim. Neko mu mora reći: Postoji samo takav način ili glad. Nema trećeg načina. Isto vrijedi i za imovinu: ili – ili; ili privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ili glad i bijeda za svakoga.

Protivnici liberalizma obično nazivaju njenu ekonomsku doktrinu “optimističnom”. Oni ovaj epitet koriste ili kao sramotu ili kao sramotnu karakterizaciju liberalnog načina razmišljanja.

Ako nazivanje liberalne doktrine “optimističnom” znači da liberalizam smatra kapitalistički svijet najboljim od svih svjetova, tada to nije ništa drugo nego čista glupost. Za ideologiju, poput liberalizma, baziranu isključivo na naučnim temeljima, takva pitanja da li je kapitalistički sistem dobar ili loš, da li je bolji moguć ili ne, i da li se on može odbaciti na određenoj filozofskoj ili metafizičkoj osnovi potpuno su nevažna. Liberalizam proizlazi iz čistih zakonitosti ekonomije i sociologije, koje ne prave vrijednosne sudove unutar vlastitih sfera i ne govore ništa o tome šta bi trebalo biti, šta je dobro i šta je loše, nego, naprotiv, samo utvrđuju šta je i kako može biti. Kada nam te nauke pokazuju da se od svih mogućih alternativnih načina organiziranja društva može realizirati samo jedan, tj. sistem koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, jer su svi drugi sistemi društvene organizacije neizvedivi, u tome nema apsolutno ništa što može opravdati oznaku “optimističan”. Da je kapitalizam praktičan i funkcionalan je zaključak koji nema veze s optimizmom.

Dakako, protivnici liberalizma smatraju da je ovo društvo vrlo loše. Što se tiče ove tvrdnje koja sadrži procjenu vrijednosti, to je, naravno, otvoreno za bilo kakvu raspravu koja namjerava nadilaziti vrlo subjektivno i stoga nenaučno mišljenje. Ipak, koliko god je utemeljena na pogrešnom razumijevanju onoga što se odvija unutar kapitalističkog sistema, ekonomija i sociologija mogu je ispraviti. To također nije optimizam. Čak ni otkriće velikog broja nedostataka u kapitalističkom sistemu ne bi imalo ni najmanje značenje za probleme socijalne politike sve dok se ne bi pokazaloda bi neki drugi socijalni sistem bio ne samo bolji, nego da se uopće može realizirati. Ali to nije učinjeno. Nauka je uspjela pokazati da je svaki sistem društvene organizacije koji se može zamisliti kao nadomjestak za kapitalistički sistem proturječan i nedovoljan, da ne bi mogao donijeti rezultate kojima njegovi proponenti teže.

Koliko je malo opravdano govoriti u vezi s ovim “optimizmom” i “pesimizmom” i koliko karakterizacija liberalizma kao “optimizma” ima za cilj da ga okružuje s nepovoljnom aurom dovodeći ga u kontekst nenaučnih, emocionalnih razmatranja najbolje pokazuje činjenica da se “optimističnim” s punim pravom mogu nazvati upravo oni koji su uvjereni da će izgradnja socijalističke ili intervencionističke zajednice biti izvediva.

Većina autora koji se bave ekonomskim pitanjima ne propuštaju priliku da nagomilavaju besmisleno i djetinjasto zlostavljanje kapitalističkoga sistema i pohvaljuju u entuzijastičkim pojmovima ili socijalizam ili intervencionizam, pa čak i agrarni socijalizam i sindikalizam kao izvrsne institucije. S druge strane, bilo je vrlo malo autora koji su, čak i mnogo blažim riječima, spjevali pohvale kapitalističkom sistemu. Može se, ako se želi, nazvati ove autore “optimistima”. Ali ako se to učini, tada bi bilo hiljadama puta opravdanije nazvati ​​antiliberalne autore “hiperoptimistima” socijalizma, intervencionizma, poljoprivrednog socijalizma i sindikalizma. Činjenica da se to ne događa, ali da se umjesto toga samo liberalni autori poput Bastiata nazivaju “optimistima”, jasno pokazuje da u tim slučajevima ono čime se bavimo nije pokušaj istinske naučne klasifikacije, nego najobičnije navijačko karikiranje.

Ono što liberalizam podupire, mi ponavljamo, jeste da kapitalizam ni na koji način nije dobar kad se promatra s nekog posebnog gledišta. Ono što tvrdimo jeste jednostavno da je za postizanje ciljeva koji ljudi imaju na umu samo kapitalistički sistem prikladan i da svaki pokušaj ostvarenja socijalističkog, intervencionističkog, agrarnog socijalističkog ili sindikalističkog društva mora nužno dokazati neuspjeh. Neurotici koji nisu mogli podnijeti tu istinu nazivali su ekonomiju turobnom naukom. Ali ekonomija i sociologija nisu ništa turobnije jer nam pokazuju svijet onakvim kakav stvarno jeste nego što su to ostale nauke, kao mehanika primjerice jer nas uči o neizvedivost trajnog gibanja, ili biologija jer nas uči o smrtnosti svih živih bića.

Categories: BiH

Kako je umrla radnička klasa

Wed, 24/01/2018 - 02:31

Povećana nejednakost prihoda; stagniranje plata; tehnološka promjena koja favorizuje određene vještine; usporenje rasta produktivnosti; porast premija na plate univerzitetski obrazovanih; polarizacija tržišta rada; opadanje participacije radne snage u optimalnih godišta; niska intergeneracijska relativna mobilnost; opadanje sveukupne mobilnosti – svi ovi koncepti su razvijeni od strane ekonomista kako bi opisali sve sumornije izglede prosječnog američkog radnika. Uzeti zajedno, oni stvaraju konsenzus da nešto nije u redu sa američkom ekonomijom i da taj problem neće nestati u skorijoj budućnosti.

Ako pratimo samo razmišljanja eksperata koji na naše probleme gledaju samo iz ekonomske perspektive, nećemo uspjeti da u potpunosti shvatimo težinu situacije. Da, relevantni „podaci“ ili prihodi podešeni za inflaciju su bili razočaravajući i zabrinjavajući već decenijama. Posebno, oštar rast u nejednakosti prihoda, stvoren uglavnom zahvaljujući rastu 1% najviših prihoda, znači da prihodi tipičnog američkog domaćinstva nisu održali nivo rasta koji pokazuje sveukupni rast ekonomije. Ipak, brižljiv i nepristrasan pregled podataka pokazuje da su prihodi nastavili da donekle rastu još od sedamdesetih. Zaista, od onih koji su „ispali“ iz statusa srednje klase tokom posljednjih 25 godina, u zavisnosti od definicije, dobar dio ih je „ispao“ u više slojeve. Iako je svjetska ekonomska kriza oborila prihode, do sada su oni porasli skoro na isti nivo prije krize. Kada uzmemo u obzir da poređenja realnih prihoda nikada ne mogu da obuhvate pristup novim proizvodima koji ranije nisu bili dostupni po bilo kojoj cjeni, razuman zaključak bi bio da je sveukupni materijalni životni standard u Sjedinjenim Državama na najvišem nivou ikada. Relativna stagnacije može frustrirati naša očekivanja ali to nije isto što i kolaps.

Međutim ako fokus sklonimo sa prihoda i kupovne moći uočavamo nešto mnogo problematičnije od ekonomske stagnacije. Van visokoobrazovane i komforne elite koju čini 20-25% Amerikanaca, mi uočavamo nepogrešive znake društvenog kolapsa. Preciznije, ono što vidimo je društvena dezintegracija – progresivno rasplitanje ljudskih veza koje daju životu strukturu i značenje; gubljenje povezanosti sa poslom; opadajući nivoi učestvovanja u životu zajednice; opadajuće stope braka i porodica sa dvoje roditelja. [1]

Ovo je stvarna kriza, ali njeni korijeni su duhovno, ne materijalno siromaštvo. Među bijelcima, čiji je pad bio sa veće visine, šireća anomija je proključala i prelila se u akte samouništavajućeg očaja koji pune naslovne strane. Prvo su nas proslavljeni nalazi Anne Case i Angusa Deatona upozorili na šokantan porast mortaliteta među srednjovječnim muškarcima, uzrokovan suicidom, zloupotrebom supstanci – opijati su glavna tema ovih dana, ali lista se na završava sa njima – i drugim „smrtima iz očaja.“ [2] Novembra 2016., bijelci iz Rust Belta-a su napravili promjenu time što su postavili nekompetentnog demagoga u Bijelu kuću.

Ono čemu svjedočimo je humanitarna olupina velike istorijske promjene, duboke promjene u društvenim zahtjevima ekonomskog života. Došli smo do kraja radničke klase.

Još uvijek koristimo izraz „radnička klasa“ za veliki dio stanovništva – u najbližoj aproksimacijii, ljudi bez diplome četverogodišnjeg univerziteta, pošto su najvjerovatnije ti ljudi zaglavljeni među najmanje plaćenim i poslovima koji imaju najniži status u društvu. Ali kao industrijski koncept u postindustrijskom svijetu, izraz više nije pogodan. Istoričar Jefferson Cowie je bio u pravu kada je svojoj istoriji  “Stayin’ Alive” (Preživjeti) dao podnaslov “The 1970s and the Last Days of the Working Class” (Sedamdesete i Posljednji Dani, Radničke Klase), implicirajući da će nadolazeća postindustrijska ekonomija uvesti tranziciju ka postradničkoj klasi. Ili, da koristimo formulaciju sociologa Andrewa Cherlina: „tobožnju-radničku klasu, pojedince koji bi imali industrijske poslove koji su nekada postojali.“

Radnička klasa je bila poseban istorijski fenomen sa stvarnom unutrašnjom koherentnošću. Njeni članovi su dijelili niz institucija koje su ih objedinjavale (od kojih su najprominentnije sindikati), etos solidarnosti i otpora korporativnom iskorišćivanju i istinski ponos njihovim mjestom i ulogom u društvu. Njihovi nasljednici, u kontrastu, su samo agregacija labavo povezanih ili nepovezanih pojedinaca, u oku svakodnevnog života definisani neuspjehom i isključenošću. Nisu uspjeli da ostvare obrazovanje koje je neophodno da uđu u meritokratiju, iz koje su stoga isključeni. Taj neuspjeh ostavlja ih da posmatraju spolja, bez mjesta za njih same koje bi im dalo osjećaj pripadnosti, status i iznad svega – dostojanstvo.

Pred sobom imamo društvenu stvarnost koju uska ekonomska perspektiva ne može da pojmi. Način života je umro, a sa njim i vitalni izvor identiteta. Kao posljedica mnoge stvari se raspadaju – lokalna ekonomija, zajednica, porodica, životi. Ova katastrofa koja se pred nama odvija kao usporeni film je pokrenula fundamentalna promjena u tome kakao je kapitalistička podjela rada organizovana. Od prvih početaka Industrijske revolucije u 18. vijeku pa sve do nedavno, čudesni tehnološki progres i stvaranje bogatstva savremenim ekonomskim rastom zavisilo je od ogromne količine nekvalifikovanog i fizički zahtjevnog rada. Ovo više nije situacija u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama. Između automatizacije i prebacivanja u države sa jeftinijom radnom snagom, tehnološki najdinamičnije industrije naše države – one koje su odgovorne za masivan dio inovacije i rasta produktivnosti – danas nemaju mnogo koristi od američkog fizičkog rada.

Naravno, privreda Sjedinjenih Država još uvijek zapošljava veliki broj nisko kvalifikovanih radnika. Oni postoje u bogatim zalihama i tržišta rada u SAD su još uvijek dovoljno funkcionalna da okvirno   te zalihe upare sa potražnjom. Ali sve ovo se odvija u zaostalim i učmalim dijelovima privrednog života. Dinamični sektori koji guraju čitav sistem naprijed, i na kojima počivaju nade za kontinuirano poboljšanje u materijalnim životnim uslovima, danas nemaju  mnogo potrebe za žuljevitim rukama i snažnim leđima – i imaće sve manje kako godine prolaze.

Ekonomisti situaciju opisuju kao „tehnološku promjenu koja favorizuje vještine“ – drugim riječima, inovacija koja povećava potražnju za visoko obrazovanim specijalistima u odnosu na obične radnike i porede trenutnu dinamiku sa tranzicijom iz privrede bazirane na poljoprivredi ka baziranoj na industriji koja je bila neutralna po pitanju vještina. Tada su radnici koji su ostali bez posla na farmama zbog mehanizacije mogli naći poslove u fabrikama bez potrebe za specijalizovanom ekspertizom. U poređenju sa tim, nekadašnji radnici u industriji čelika i autoindustriji iz Rust Belt-a nemaju vještine neophodne kako bi iskoristili šanse za poslove stvorene informatičkom revolucijom.

Ovdje, ponovo, ne možemo shvatiti značaj onoga što se dešava oslanjajući se samo na alatke ekonomije. Na vrhuncu položaja američke radničke klase  u kasnim četrdesetim, tokom pedesetih i šezdesetih, pozicija radnika u društvu bila je poboljšana ne samo zahvaljujući robusnoj potražnji za njihovim vještinama i radom. Prvo, imali su zakon i politiku na njihovoj strani. Wagnerov zakon iz 1935. stvorio je put ka masovnom sindikalnom udruživanju nisko kvalifikovanih industrijskih radnika i režim kolektivnih pregovora o platama i uslovima rada. Tokom Drugog svjetskog rata, federalna vlada je aktivno promovisala sindikalno organizovanje u u ratnim proizvodnim pogonima. Rezultat je bio da su oko tri četvrtine fabričkih radnika, odnosno trećina od ukupne američke radne snage, bili članovi sindikata do ranih pedesetih. Pravna struktura Wegnerovog zakona omogućila je radnicima da prikupe značajnu pregovaračku moć i usmjere je jedinstveno prema menadžmentu, smanjujući takmičenje za plate među radnicima preko čitavih sektora privrede. Sindikalizovani radnici su stoga imali moć da ispregovaraju plate koje su bile otprilike 10% do 15% iznad tržišnih cijena kao i niz poboljšanja uslova i zaštite na radu.

Izuzetno je bitno napomenuti da su  striktno zakonske prednosti koje su radnici uživali na vrhuncu značaja organizovanog rada od tada samo neznatno oslabile. Od usvajanja Wangerovog zakona samo jednom je došlo do smanjenja moći sindikata i do toga je došlo usvajanjem (uprkos vetu predsednika Trumana) Taft-Hartlijevog zakona 1947, nekoliko godina prije nego što je radničko organizovanje doseglo najviši nivo. Ono što je zaista transformislo snagu koju je nudio zakon iz riječi na papiru u stvarnu moć bio je drugi stub koji je podupirao položaj radničke klase u društvu: kolektivna akcija. Kongres nije sindikalizovao industriju SAD, to je učinila masovna akcija, najdramatičniji primjer je sjedeći štrajk ranika General Motors-a tokom 1936.-1937., koji je doveo do sindikalnog udruživanja radnika američke autoindustrije. Kada su jednom sindikati osnovani, njihova pregovaračka snaga zasnivala se na kredibilnosti prijetnji štrajkom. Nakon izlaska iz Drugog svjetskog rata tokom kog su štrajkovi bili obeshrabrivani, američki radnici su snažno podsjetili na ozbiljnost te prijetnje talasom masovnih akcija kada je više od pet miliona radnika stupilo u štrajk tokom godine nakon pobjede nad Japanom – godine sa najviše štrajkova u istoriji SAD.

Ova militantnost i kohezija grupe omogućili su da dođe do „Detroitskog ugovora“ između Charile Wilosnovog General Motors-a i Walter Reutherovih Ujedinjenih Automobilskih Radnika. Dogovor je  postavio osnovni šablon za uspon radničke klase nakon rata, po njemu su radnici dobili automatska prilagođavanja plata prema troškovima života i porast primanja na osnovu produktivnosti dok su rasporedi proizvodnje, cijene, investiranje i tehnološke promjene pripale unutar „upravljačkih prerogativa.“ „GM je možda mir platio skupo,“ pisao je Daniel Bell, tada mladi reporter za Fortune, ali „dobio ga je za džabe.“

Slabljenje organizovanog radničkog pokreta je direktan rezultat opadanja kapaciteta za masovnu akciju. Nakon velikog talasa sindikalizovanja koji je počeo u tridesetim, stopa organizovanja je dostignula vrhunac ranih pedesetih i nakon toga uslijedilo je dugotrajno opadanje. Kako je broj zaposlenih u teškoj industriji počeo da opada tokom sedamdesetih, broj novo organizovanih radnika  je značajno zaostajao snaga sindikata je progresivno opadala.

Ovakav nivo posvećenosti sindikalnoj solidarnosti ne može biti objašnjena na zadovoljavajući način bez reference o promijenjenoj prirodi radnog mjesta. Jedinstven, i jedinstveno grozan, karakter fabričkog rada bio je esencijalnu uzrok koji je isprva i stvorio samosvjesnu radničku klasu. Prljav i opasan posao, kombinovan sa regimentacijom i čvrstom disciplinom u proizvodnoj hali doveli su do toga da radnici sebe vide kao učesnike u nečemu nalik ratu – sa njihovim poslodavcima kao neprijateljem. Klasni rat, u to vrijeme, nije bila smo metafora ili apstraktna mogućnost: bio je dnevna, življena realnost.

„Prekor je našoj civilizaciji,“ priznao je predsjednik Benjamin Harrison 1889, „da bilo koja klasa američkih radnika treba da u potrazi za korisnim zanimanjem bude podvrgnuta opasnosti gubitka uda ili života jednakoj skoro kao opasnost po vojnika tokom rata.“ U to vrijeme, broj mrtvih na radnom mjestu i broj povređenih je iznosio oko milion godišnje. Takvi uslovi za posljedicu su imali pokušaje organizovanja i borbe – često i bukvalno. „Molly Maguires“ epizoda u Pensilvanijskim ugljenim kopovima, Veliki željeznički štrajk iz 1877. koji je odnio više od stotinu života, Haymarket, Homestead, Cripple Creek, Ludlovski masakr – su samo neke od mnogobrojnih epizoda nasilnih obračuna dok su se agenti kapitala borili da zadrže kontrolu nad pritiscima stvorenim od strane zahtjeva koje su tražili od svojih radnika.

Najbolji dio života radničke klase, solidarnost, bila je čvrsto vezana za njegove najgore dijelove. Kako su se uslovi rada poboljšavali, pomjerajući se iz vrelih, bučnih fabrika u klimatizovane kancelarije, osjećaj povezanosti zajedničkim neadaćama i borbom neminovno se osuo.

No, u zenitu radničke klase, kombinacija zakona i kolektivnih akcija dala je radničkim čelnicima ovlasti koje se daleko nadilaze fabrike i davale im uticaj u stvarima makroekonomskog i geopolitičkog značaja. Ta sposobnost utjecanja na unutrašnju politiku i međunarodne odnose dodatno je podsticala položaj i uticaj radničke klase. Kada su radnici u čeličanama ili automobilskoj industriji stupali u štrajk, rezultirajući poremećaji proširili bi se daleko izvan pojedinih kompanija koje su sindikati ciljali. Radnički nemiri u kritičnim industrijama uticali su na zdravlje ukupne američke privrede, a svaka prijetnja stabilnosti američke industrijske moći bila je i prijetnja nacionalnoj sigurnosti i međunarodnom poretku. Razmislite o Harry Trumanovoj odluci u aprilu 1952., tokom Korejskog rata, da nacionalizuje američku industriju čelika samo nekoliko sati prije nego što su radnici planirali stupiti u štrajk. Općenito se sjećamo incidenta kao ekstremnog prekoračenja ovlaštenja izvršnog ogranka vlasti, koju je Vrhovni sud razbio, ali ovdje je bitno ilustrirati snažnu moć koju su sindikati posjedovali i visok značaj bilo kakvih slomova u industrijskim odnosima.

Stoga je poslijeratni uspon radničke klase bio rezultat međusobno povezanog i međusobno ojačavajućeg kompleksa faktora. Nisu bili samo povoljni zakoni o radu, ne samo  nadahnuta kolektivna akcija, već njihova kombinacija zajedno s velikom zavisnošću o ručnom radu tehnološki naprednih industrija od ključne važnosti za nacionalno i globalno blagostanje – svi ti elementi, djelujući zajedno- su običnim radnicima omogućili brze ekonomske dobitke i društveno poštovanje koji su uzrok toga da se sada sjećamo tog razdoblja s takvom čežnjom. I uistinu bitan element bio je ovisnost industrije o ručnom radu. Jer je ovisnost i sukobi između tvrtki i radnika koje je proizvela, to je što je dovelo do radničkog pokreta koji je bio odgovoran i za donošenje Wagnerovog zakona i za solidarnosti koja je prevela zakon u masovnu sindikalnu organizaciju.

Tek što je taj trijumf radničke klase postignut, počeo se raspadati. Nastavak napretka privrednog  razvoja – tempiran ubrzanim napretkom u automatizaciji, globalizaciji i prebacivanju proizvodnje i zapošljavanja daleko od proizvodnje i u sektor usluga – neumoljivo su smanjivali oslanjanje teške industrije na ručni rad i relativni značaj teške industrije u sveukupnom ekonomskom učinku.

Ti su procesi ozbiljno započeli znatno ranije nego što se mnogi posmatrači danas sjećaju. Američke multinacionalne korporacije učetverostručile su svoje investicije u inostranstvu između 1957. i 1973. godine, od 25 milijardi do 104 milijarde dolara u stalnim dolarima. I 1964. godine, “Ad Hoc odbor za trostruku revoluciju” napravio je naslove s memorandumom predsjedniku Johnsonu o prijetnji masovne tehnološke nezaposlenosti kao rezultata automatizacije. Ali ovo je tek početak. Kako je informacijska tehnologija zamijenila industriju na vrhu tehnološkog napretka, i kako se potražnja za radom uglavnom pomaknula u korist visokokvalifikovanih radnika, radnička klasa nije samo krenula da pada. Na kraju procesa on se raspala.

Danas ima dosta nostalgije za fabričkim poslovima i stabilnim zajednicama ravnopravnih 1950-ih i 1960-ih – kada je život radničke klase bio najbolji ikada. Osjećaj gubitka je razumljiv, jer ništa obećavajuće ili stabilno nije zamijenilo takav način života koji je odavno nestao. Ali ovo tugovanje zbog onoga što je izgubljeno je plač Djece Izraelove u pustinji, čeznu za relativnim blagodatima Egipta. Moramo se sjetiti da je, čak i u mirnim poslijeratnim decenijama, postojanje fabričkih radnika bila neka vrsta vezanosti. I tako je kraj radničke klase, iako sada doživljen kao prevashodno negativan događaj, otvorio barem mogućnost bolje, slobodnije budućnosti za obične radnike.

Stvaranje radničke klase bilo je izvorni grijeh kapitalizma. Ekonomska revolucija koja bi na kraju oslobodila čovječanstvo od masovnog siromaštva omogućila je novi i brutalni oblik dominacije. Da, radni odnosi bili su dobrovoljni: radnik je uvijek bio slobodan da napusti svoj posao i traži bolju poziciju negdje drugdje. I da, s vremenom je institucija plata postala primarni mehanizam prevođenja čudotvorne produktivnosti kapitalizma u viši životni standard za obične ljude. Zbog tih činjenica, konzervativci i libertarijanci imaju poteškoća da vide šta je problematično u fabrici.

Možemo odbaciti marksističku optužbu za ekonomsku eksploataciju kroz ekstrakciju viška vrijednosti. Slaba plaća i užasni uvjeti rada u ranijim fazama industrijalizacije ne odražavaju kapitalističku perfidnost nego objektivnu stvarnost. Ogromno siromaštvo poljoprivrednih društava iz kojih je došlo do industrijalizacije značilo je da ništa bolje nije bilo pristupačno, niti je ponuđeno velikoj većini porodica.

Ali to nije kraj istraživanja. Moramo se suočiti s činjenicom da su se radnici redovno bunili protiv fabričkog sistema koji je osiguravao njihov život – a to nije normalan odgovor na obostrano korisne razmjene. Prvo su bili pojedinačne pobune: nedolazak na posao i davanje otkaza bili su uobičajeni. Tokom ranog dvadesetog vijeka, u mnogim je industrijama u SAD-u stopa odsutnosti iznosila 10 posto ili više, a uobičajeni obrt zaposlenih u fabrikama premašivao je 100 posto godišnje. Za one koji su radili, piće, droga, usporavanje linije, i druga djela sabotaže malih razmjera redovno su se služili kao ventili i kao način otpora.

Značajniji od tih činova privatnoga očaja bili su neprestani pokušaji organiziranja kolektivne akcije i pored snažnog protivljenja od strane poslodavaca a obično i od države. Masovni radnički pokreti bili su univerzalna reakcija širom svijeta na uvođenje fabričkog sistema. Ti su pokreti imali za cilj promjenu ne samo u smislu uslova zapošljavanja na određenim radnim mjestima već i promjenu u širem političkom sistemu. Iako socijalistički radikalizam nije dominirao američkim radničkim pokretom, bio je pravilo na drugim mjestima kad je industrijska revolucija dovršila “kreativno razaranje” ranijih agrarnih načina. Bez obzira da li putem revolucionarnih ili demokratskih sredstava, eliminacija privatnog vlasništva nad industrijom i platnim sistemom bila je krajnji cilj.

Pošto je siromaštvo dugo bilo prihvaćeno kao norma u agrarnim ekonomijama, šta je to u industrijskom radu probudilo tako snažnu negativnu reakciju? Jedna velika razlika je da su konstantna zahtjevnost i fizičke poteškoće ruralnog života postojale od pamtivijeka, i kao takve djelovale kao dio prirodnog reda. Isto tako, opresivna moć zemljoposjedničke aristokratije bila je nasljedna, i posvećena kroz drevne običaje. U suprotnosti s tim, novi, energetski zahtjevni i mehanizovani metodi proizvodnje bili su neskladni novitet i u potpunosti neprirodni. Nova hijerarhija buržujskih gospodara i proleterskih sluga bila je uspostavljena namjerno od strane kapitalista u njihovu privatnu korist. Postojala je utjeha u fatalizmu starog Velikog Lanca Postojanja; svi redovi društva, od visokih ka nižim, bili su jednako podvrgnuti transcendentnim diktatima Boga i prirode. Unutar fabrike, međutim, industrijalci su podvrgli i prirodu i čovječanstvo njihovoj proizvoljnoj volji i odlukama, nevezanim za bilo koju inhibiciju koju je uspostavljao „noblesse oblige“. Tradicionalna osnova za pokornost niskih prema visokim je bila razbijena; nova buržoaska pozicija na vrhu društvene piramide stoga je bila nesigurna.

Još jedan razlog za nemir industrijskih radnika bio je to što je fabrički sistem stvorio uslove koji su to omogućavali. Drugim riječima, radnici su se ujedinjavali u otporu zato što su to mogli. U agrarnoj eri, raštrkani i imobilni seljaci imali su pred sobom skoro nepremostive prepreke za organizovanje u značajnom broju – i stoga su seljačke pobune bile rijetke koliko su bile i uzaludne. Fabrički sistem je dramatično smanjio cijenu organizovanja kolektivne akcije tako što je koncentrisao radnike u velike i krcate hale u velikim, krcatim gradovima. Zajednički život u zatvorenom prostoru omogućio je da se individualno nezadovoljstvo pretvori u organizovani otpor. Solidarnost je bila posljedica pada transakcionih troškova organizovanja otpora.

U suštini razlog je bila sama priroda posla. Prema hladnoj logici mehanizovane proizvodnje, tehnička efikasnost ljudskog elementa u procesu je maksimizovana kada radi što je moguće više poput mašine. Mašine su ostvarivale svoju produktivnost konstanto vršeći sekvencu manjih, jednostavnih  zadataka uvijek na isti način, precizno i tačno, najbrže što je moguće. Ljudi su najproduktivniji u popunjavanju rupa koje mehanizacija ostavlja kada rade poput mašina.

Naravno, problem je u tome što ljudi nisu mašine i ne vole da ih tretiraju kao mašine. Uvodeći milione ljudi u fabrički rad i stvarajući društveni poredak u kome je fizičko preživljavanje tih miliona zavisilo od takvog rada najvećim dijelom njihovog dana, industrijski kapitalizam je stvorio sistem koji je bio duboko inkonzistentan sa potrebama neophodnim za uspješan ljudski život – a pored toga i ne u potpunosti nevezano, sistem koji je bio jako nestabilan.

Adam Smith je jasno uvidio problem u osvitu Industrijske revolucije. On otvara Bogatstvo naroda proslavljenom diskusijom o fabrici čioda, objašnjavajući kako je podjela rada – razbijanje proizvodnje čiodi u brojne jednostavne zadatke koji mogu biti obavljeni repetitivno i brzo – omogućila ogromno povećanje proizvodnje. Kasnije u svom djelu, on se pak brine kakva je ljuska cijena ovako visoko specijalizovane efikasnosti:

“Čovjek koji čitav život provede vršeći nekoliko vrlo jednostavnih radnji, čiji je je rezultat uvijek isti, ili vrlo sličan, ne dolazi u situaciju da iskoristi razumijevanje ili da vježba svoju inventivnost u pronalaženju sredstava koja bi uklonila probleme koji se pak nikad ne pojavljuju. On stoga prirodno gubi naviku za takvim naporom, i generalno postaje glup i neuk koliko je to moguće za ljudsko biće da bude.”

Kada je Smith posmatrao i dugo vremena nakon toga, ovaj psihološki trošak bio je pomiješan sa akutnom fizičkom patnjom. Međutim, čak i kada su se  plate kontinuirano povećavale, a opasnost po životu i gubitak ekstremiteta tokom 20. vijeka smanjivala, osnovna nehumanost industrijskog rada nikada nije promijenjena. Uzmimo u obzir ova sjećanja iz “End of the Line“, usmene istorije Fordovog Michigan Truck Plant, objavljene 1980-ih, baš kada se industrijska era približavala kraju.

„Sutradan sam otišao nakon škole i radio deset sati. Mislio sam da sam otišao u pakao. Nisam mogao vjerovati što ljudi rade za novac.

Pristup menadžmenta je da što je jednostavniji posao, to je lakše obučavanje radnika i lakše ih je zamijeniti. Ne možete spriječiti da to potopi vaš osjećaj samopoštovanja …. Iako nam daje određenu količinu finansijske slobode, mi smo zatvorenici na liniji. Vezan si za mašinu, i ti si samo još jedan klin u mašini. Moraš jednu te istu stvar raditi iznova i iznova, cio dan.

Zbog načina na koji su poslovođe razgovarale s ljudima, uskoro biste shvatili da ste sluga, a nadzornik je  vaš gospodar …. Tada su bivši sportisti, naročito nagrađivani, bili visoko cijenjeni kao poslovođe u automobilskim pogonima, posebno kod Forda. Bili su velike svađalice, gorile, ratoborni, ljudi koji mogu zlostavljati ljude i zapovijedati poštovanje zbog svoje veličine.

Da ljudsko tijelo radi kao mašina – konzistentno, kontinuirano, iz sata u sat, da proizvodi proizvod – nečovječno je …. Kao da ste zatvoreni od trenutka kada stignete tamo dok ne dođe vreme da odete … Prvih nekoliko sedmica dok sam bio tamo, mislio sam da će se svijet završiti.

Htio sam da dam otkaz nakon prve sedmice. Bio sam strašno umoran. Moje ruke su bile u bolovima a tijelo mi je bilo olupina. Ali kada sam dobio moju prvu platu koja je  bila preko 400 dolara rekao sam sebi, „Možda me i ne boli toliko strašno koliko ja mislim.“

Svakodnevno imitiranje nemisleće mašine, bilo je dovoljno loše na čisto individualnom nivou. Ali biti podvrgnut ovoj sudbini nije bila samo lična neprilika; to je značilo da ste potisnuti u čitavu grupu ljudi na pogrešnoj strani invazivne društvene podjele. U ostvarivanju tehničke efikasnosti masovne proizvodnje, bez obzira na ljudske troškove, klasni sistem koji je stvorio industrijski kapitalizam podijelio je ljude po veoma strogim linijama: oni koji rade svojim mozgom i oni koji rade svojim tijelima; oni koji komanduju i oni koji se pokoravaju; one koji se tretiraju kao punopravna ljudska bića i oni koji se tretiraju kao nešto manje.

Konzervativci i libertarijaci imaju tendenciju da odbace pitanje klase. Ako postoji formalna pravna jednakost, a ako se pogodba plate svodi na ponudu i potražnju, a ne na eksproprijaciju, šta bi mogao biti problem? Problem im izbjegava jer su slijepi za sociološku dimenziju ekonomskog ponašanja. Iako su radnici i menadžeri bili pravno jednaki, njihova veza je bila veza duboke društvene nejednakosti. Ako sistem kapitalističke klase nije bio vezan za usko definisanu eksploataciju ili ugnjetavanje, skoro sigurno je bio vezan za dominaciju.

Društvena nejednakost na radnom mestu se hranila i zauzvrat održavala druge predtržišne izvore nejednakosti. U Engleskoj, gdje je započla industrijalizacija, prethodna klasna hijerarhija zasnovana na ogromnim zemljišnim posjedima nasljedne aristokratije omogućila je kapitalistima da lakše razmišljaju o svojim radnicima kao nižoj vrsti ljudi, korisnim samo od vrata na dole. U Americi se uzdigao društveni poredak čuven po egalitarizmu dok je zemlja ostala agrarna ekonomija – jednakost je pak bila ograničena na bijele protestante. Čak je i taj mostobran ravnopravnosti izgubljen, kada se nakon građanskog rata američka ekonomija zasnovana na masovnoj proizvodnji razvila. Zemlja je uvezla strmu društvenu hijerarhiju hranivši nezasitnu potražnju za fabričkim radnicima, primanjem miliona neprotestanata iz Irske i južne i istočne Evrope. Etničke i vjerske predrasude američke poslovne klase koju su činili bijeli protestantski biznismeni, uveličale su osećaj legitimne dominacije na radnom mjestu, a asocijacija etničkih i rasnih manjina sa prljavim, fizičkim teškoćama ojačala su supremacističku aroganciju „boljih“ bijelaca.

Čak i u slavnim danima Detroitskog ugovora, pakt između kapitala i radne snage bio je faustijski dogovor. Plate plaćene industrijskom radu su uvijek bile mito da predaju svoj mozak i dio svoje duše na fabričkoj kapiji. S vremenom fizičke teškoće i poniženja industrijskog rada su se smanjivali, a plate su se povećavale kako bi omogućile radnicima da priušte materijalne ugodnosti koje su ranije radnici mogli samo da sanjaju – ali, iako zaslađen, to je i dalje je bio dogovor sa đavolom. I pošto je masovno bogatstvo izazvalo kulturnu skretanje od puke materijalne akumulacije prema samoizražavanju i ličnom ispunjavanju kao najvišoj životnoj potrebi, uslovi tog posla samo su postali još više mučni.

Noćna mora industrijskog doba bila je da se zavisnost tehnološke civilizacije na brutalnom radu nikada neće završiti. U Metropolisu, Fritz Lang je zamišljao da će razmažene elite u blistavim kulama sutrašnjice još uvijek dugovati svoje privilegije teškom radu radne mase. H. G. Wells, u The Time Machine-u, pretpostavljao je da će klasna podjela na kraju dovesti do podjele čovječanstva na dvije posebne vrste, Eloe i Morloke.

Te stare noćne more su nestale – i za to treba da budemo zahvalni. Nikada nije postojao izvor ljudskog sukoba više zapaljiv od oslanjanja masovnog napretka na masovnu bedu. U svom najrazornijem izrazu, trci nuklearnog naoružanja između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza,  ugrozio je i sam opstanak čovečanstva. Imamo sreće što se oslobađamo ovog prokletstva.

Ali stara noćna mora, nažalost, zamijenjena je novom. Prije, problem je bio ogromna korisnost dehumanizirajućeg rada; sada je osjećanje beskorisnosti koje prijeti da ispere humanost. Usredsređeni na svoju neupitnu beskorisnost, industrijski radnici mogu se pojedinačno boriti da izdrže svoje porodice i mogu se boriti kolektivno da poboljašju svoj položaj. Borba radničke klase bila je izvor identiteta i ponosa radničke klase. Međutim, za današnji “prekarijat”, to sidro je nestalo i ljudi se besmisleno kreću od jednog besperspektivnog posla do sljedećeg. Zbog zloupotreba, industrijski radnici su imali priliku da pronađu dostojanstvo u borbi. Ali kako da se neko protivi odbacivanju i ignorisanju? Gde je dostojanstvo u zastarjelosti?

Izazov sa kojim se suočavamo je ogroman. Koji dragocjeni i uvaženi doprinos društvu mogu pružiti obični ljudi bez apstraktnih analitičkih vještina? Kako možemo popraviti pokidane veze sa radom, porodicom i zajednicom? Tomovi se mogu napisati o ovim temama, ali postoji bar jedan razlog za nadu.

Možemo se nadati nečemu boljem jer, po prvi put u istoriji, slobodno možemo izabrati nešto bolje. Niska produktivnost tradicionalne poljoprivrede značila je da je masovna represija neizbježna; društveni suficit bio je toliko nizak da su plodovi civilizacije bili dostupni samo uskoj eliti, a opasnost maltuzijske katastrofe nikad nije bio daleko. Kada su se shvaćene mogućnosti revolucije produktivnosti kroz energetski intenzivnu masovnu proizvodnju, stvaranje urbanog proletarijata u jednoj zemlji za drugom takođe je izazvano istorijskom nuždom. Ekonomski podsticaji za industrijalizaciju bili su očigledni i moćni, ali su politički podsticaji zaista bili odlučujući. Kada je vojska zavisila od industrijskog uspjeha, geopolitička konkurencija je obezbijedila masovnu mobilizaciju radničke klase.

Nijedna ekvivalentna dinamika ne funkcioniše danas. Ne postoji gvozdeni zakon istorije koji nas tjera da tretiramo većinu naših sugrađana kao suvišne. Moguća je humanija ekonomija i sveobuhvatniji prosperitet. Na primjer, nove tehnologije oslanjaju se na mogućnost radikalnog smanjenja prosječne veličine preduzeća, stvarajući mogućnost rada koji je kreativniji i kolaborativniji na skali boljoj po porodicu, zajednicu i polis. Sve što nas vraća nazad su inercija i neuspjeh mašte – a možda i strah od onoga što još nismo doživjeli. Postoji prosperitet izvan ove divljine, ako imamo viziju i odlučnost da je stignemo.

 

1 Za perspektive iz suprotenih ideoloških pozicija pogledati: Robert D. Putnam, Our Kids: The American Dream in Crisis (Simon & Schuster, 2015); Charles Murray, Coming Apart: The State of White America, 1960-2010 (Crown Forum, 2012).

 

2 Pogledati Anne Case i Sir Angus Deaton, “Mortality and Morbidity in the 21st Century,” pripremljeno za  Brookings Panel on Economic Activity, mart 23-24, 2017, finalna post-konferencijska verzija datirana maj 1. 2017.

 

Preveo: Nikola Mojović

 

Izvor: Niskanen centar, The American Interest

 

 

 

Categories: BiH

Novi Izborni zakon: Rješenje ili blokada BiH?

Wed, 24/01/2018 - 01:00

U 2017. i 2018. godini, Liberalni Forum realizira projekt “Jačanje slobode dijalogom” podržan od strane Atlas mreže. Cilj projekta je kroz različite događaje pružiti zainteresiranim građankama i građanima Bosne i Hercegovine uvid u različite poglede na goruće probleme i pitanja razvoja naše zemlje uz istodobnu kritiku takvih pogleda kako bi posjetioci mogli objektivno donositi svoj sud.

Prepoznajući temu izmjena i dopuna Izbornog Zakona kao jedne od najvažnijih tema o kojima će se u Parlamentarnoj Skupštini raspravljati u prvoj polovini ove godine, organiziramo javnu raspravu “Novi Izborni zakon: Rješenje ili blokada BiH?” Rasprava će se održati u Sarajevu, u srijedu, 07.02.2017. godine sa početkom u 18,00 sati u Hotelu Holliday.

Učesnici rasprave su:
Senad Šepić, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik Nezavisnog bloka;
Emir Suljagić, predsjednik Političkog savjeta Građanskog saveza;
Adnan Huskić, predsjednik Centra za izborne studije;
Tvrtko Milović, novinar i direktor Dnevnik.ba

Debatu moderira Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma.

Molimo da svoj dolazak potvrdite registracijom na: https://goo.gl/Uwnsdo

Categories: BiH

Da budemo načisto: Dženderisti nisu liberali, nego njihovi protivnici

Sun, 21/01/2018 - 14:21

Piše: Danijal Hadžović

Vjetar političkih trendova sa Zapada i u BiH je između ostalog donio i nove ideološke pokrete koji se mogu sažeti u ono što se pežorativno naziva SJW (Social Justice Warriors). SJW ekipa generalno spada u ljude koji promovišu „socijalno progresivne ideje“, a od kojih u kontekstu BiH naročito do izražaja dolaze feminizam trećeg vala i politike identiteta. Iako ove ideje još uvijek u našoj zemlji nemaju masovnije društveno prisustvo niti uporište u stavovima ogromne većine ljude, te su skoncentrisane  uglavnom među  određenim brojem udruženja i medija dotiranih od stranih ambasada, one u sve većoj mjeri počinju ulaziti u javni prostor te utjecati i na javne politike.

Dakako, u slobodnoj i demokratskoj zemlji svaka grupa ima legitimno pravo pokušavati da kroji društvo u skladu sa svojim pogledima na svijet. Ipak, s ovim grupama liberali imaju problem na više nivoa.  Prvi je što su njihove metode djelovanja i način shvatanja društvenih odnosa duboko antiliberalni. Drugi, direktno vezan uz ovaj prvi, je što pripadnici tih grupa sebe nerijetko doživljavaju i nazivaju liberalima, te smatraju da vi to niste jer se ne slažete s njima. Na četiri primjera ću pokazati da je razlika u pogledima i metodama između njih i liberala zapravo drastična.

Identitet: Razlika između liberala i ovih grupa možda se ponajviše ogleda po pitanju identiteta. Liberalizam zagovara jednaka prava za sve građane pred zakonom. Liberalizam se izričito protivi da bilo koji pojedinac zbog svoje grupne pripadnosti, bilo rasne, etničke, vjerske, spolne ili neke druge, bude diskriminisana. No, liberalizam se također protivi i da bilo koji pojedinac zbog svoje grupne pripadnosti ima bilo kakve posebne privilegije i prava u odnosu na druge. Niti većina smije imati veća prava od manjine, niti manjina smije imati veća prava od većine. Davanje bilo kojoj grupi posebnih zakonskih privilegija u odnosu na druge bi bilo kršenje ovog pravila i suštinski bi predstavljalo diskriminaciju, bez obzira kakve bile njene reperkusije po društvu. A istinski liberali se protive svakoj vrsti diskriminacije.

Za razliku od liberala, dženderisti upravo zagovaraju tu vrstu, tzv. pozitivne diskriminacije, gdje bi grupe koje oni sami vide kao ugrožene i ugnjetavane, trebale imati posebna i veća prava u odnosu na ono što oni žele vidjeti kao pripadnike većinske, „opresorske grupe“.

Primjerice, prijedlog Naše stranke da se uvede zakonska obaveza da na svakoj izbornoj listi mora biti minimalno 50% žena (u odnosu na trenutnih 40%) eklatantan je primjer ovakvih politika, jer teži političkom inženjeringu zasnovanom na nečijoj grupnoj pripadnosti. Osim toga, uvredljiv i za same žene jer ih tretira kao nesposobne da se same izbore za svoje mjesto na političkoj sceni, zbog čega im treba obezbijediti posebne zaštitničke kvote.

Sloboda govora: Razlika između liberala i SJW grupa po pitanju slobode govora jednako je dramatična kao i po pitanju odnosa prema identitetu. Odnos liberala prema slobodi govora najbolje je sažet u čuvenoj Voltaierovoj rečenici „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.” Osim ako nije riječ o ekscplicitnim pozovima na nasilje, svako u slobodnom društvu mora imati punu slobodu i pravo da javno izražava bilo kakav stav. Naravno, na one anticivilizacijske i nečovječne stavove imamo puno pravo se groziti, javno ih osuđivati i argumentovano im se suprotstavljati, ali nemamo pravo zakonski sankcionisati mišljenja s kojima se ne slažemo.

To je princip liberala, ali ne i ovih grupacija. One smatraju i čak i javno traže da gotovo svaki stav koji nije na liniji njihovih pogleda bude najstrožije sankcionisan.

Upravo u Sarajevu djeluje jedna takva organizacija čuvena po tome što svako malo zahtijeva od nadležnih institucija sankcioniranje pojedinaca zbog javnih istupa, novinskih tekstova ili čak i reklama za koje zaključe da su uvredljivi prema grupama za čija prava tvrde da se bore. Njihov cilj nije sloboda govora za sve, nego cenzurisanje govora i utjerivanje vlastitih stavova svima.

 

Kapitalizam: Liberali su uvijek bili prokapitalistički orijentisani, priznajući ga za ono što jeste: jedini ekonomski sistem adekvatan za izlazak velikog broja iz siromaštva. I ne samo to. Kapitalizam, odnosno tržišna ekonomija zasnovana na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, implementiran je upravo od strane liberala kao globalni sistem, jer je jedini išao pod ruku s liberalnim principom individualne slobode, koja i nema previše smisla bez ekonomske slobode i prava na raspolaganje privatnim vlasništvom. Liberali su često smatrali kako su potrebne i određene vladine intervencije za pomoć najugroženijim i uspostavljanje pravila igre na tržištu, ali nikada nisu bili protivnici kapitalizma.

No, za ove grupe kapitalizam je još jedno sredstvo koji vladajuće elite i grupe koriste za ugnjezavanje onih slabijih.

Tradicionalizam: Sljedbenici ove ideologije često su me znali optužiti da za nekoga ko se deklariše kao liberal, imam isuviše tradicionalističke pogled na svijet. Iako bi se dalo diskutovati o tome koliko su moji pogledi „tradicionalistički“, sve to i nema puno veze s liberalizmom. Liberalizam nije ideologija koja trpa nos i striktno definiše nečiji individualni sistem vrijednosti. Liberalizam je filozofija koja želi ulogu države u drutšvu ograničiti na zaštitnika ljudske slobode, sigurnosti i imovine. Liberal u političkom smislu jednako može biti i konzervativni vjernik kao i transeksualni ateist, ukoliko prihvata ove bazične principe liberalizma. U liberalnom društvu džamija i crkva s javnom kućom; komunistička stranka s liberalnom strankom; prodavnica s vjerskim ikonama s prodavnicom seksualnih igračaka; kockarnica s bibliotekom; mogu mirno da egzistiraju u krugu od jednog kilometra.

Liberalizam, drugim riječima, želi ljude ostaviti na miru da žive kako žele. Takve kakvi jesu. No, ne i dženderisti, koji kao svoju misiju i cilj svog djelovanja vide oslobađanje ljudi iz njihovih tobožnjih okova tradicionalizma, patrijarhata i ustaljenih društvenih normi, te vlastiti individualni sistem vrijednosti žele, ako treba i uz pomoć državne prisile, nametnuti svima.

Iako se ove grupe i same nerijetko znaju smatrati i nazivati liberalima, i iako se laiku može činiti da zbog borbe za manjine se oni nalaze na istoj strani, istina je potpuno drugačija. Oni, jednako kao i mnogi konzervativci, žele iskoristiti sva moguća sredstva kako bi radikalno redefinisali društvene odnose i svoj sistem vrijednosti, ako treba i korištenjem državne prisile, nametnuli kao službeni zakon države. I u tom smislu su neprijatelji, a ne saveznici liberalizma.

Categories: BiH

Red, rad i disciplina: Kako Martin Luther oblikuje njemački mentalitet već pola milenija

Sat, 20/01/2018 - 07:11

Kročite nogom u Njemačku ove godine i vjerojatno ćete se susresti s portretima Martina Luthera. S više od 1.000 događaja na 100 lokacija, cijela je nacija je proslavila 500. godišnjicu monaha koji je objavio svojih 95 teza i (možda apokrifno) zakucao ih na vrata crkve u Wittenbergu. Pokrenuo je rascjep u kršćanstvu koji će zauvijek promijeniti ne samo Njemačku, već i svijet.

Kod kuće, Lutherovo značenje više nije prvenstveno teološko. Nakon generacija sekularizacije, a da ne spominjemo desetljeća službenog ateizma na nekada komunističkom istoku (koji uključuje Wittenberg), Nijemci nisu naročito religiozno. Ali Reformacija se nije ticala samo Boga. Ona je oblikovala njemački jezik, mentalitet i način života. Stoljećima je zemlja bila iskidana krvavim konfesionalnim sukobima; danas protestanti i katolici pojedinačno čine oko 30% stanovništva. No, nakon njemačkog ujedinjenja u 19. stoljeću, luteranstvo je pobijedio u kulturnim ratovima. “Velik dio onoga što je nekada bilo tipično protestantsko danas doživljavamo kao njemačko”, kaže Christine Eichel, autorica knjige “Deutschland, Lutherland”, koja govori o Lutherovom utjecaju.

Započnite s estetikom. Lutheru je, kao i sve ostalo, ona bila ozbiljna stvar. Vjerovao je da je kršćanima zagarantovano spasenje kroz Isusa, ali su imali i obavezu živjeti na takav način da ga zasluže. Razmetanje je stoga bila sramotno odstupanje od asketizma potrebnog za ispitivanje vlastite savjesti. Tragovi te žilavosti žive u njemačkoj arhitekturi Bauhaus s početka 20. stoljeća, pa čak i u stilovima namještaja u IKEA-i (iz luteranske Švedske). Može se vidjeti u skromnoj odjeći, uredskom dekoru i prehrambenim navikama Angele Merkel, kćeri luteranskog župnika i Joachima Gaucka, njemačkog predsjednika i bivšeg župnika. Oboje mogu uživati u sjaju Elizejske palate tokom boravka u Parizu, ali to nikad ne bi prošlo u Berlinu.

Luther je dijelio svoju odbojnost za vizualni ukras s drugim protestantskim reformatorima. Ali se razlikovao u ulozi koju je vidio za muziku. Švicarci protestanti John Calvin i Huldrych Zwingli gledali su na muziku kao na senzualno iskušenje i mrštili se na nju. No za Luthera je muzika bila božanski nadahnuto oružje protiv đavola. Želio je da vjernici zajedno pjevaju – na njemačkom, u crkvi i kod kuće, i uz instrumente koji ih prate. Danas Njemačka ima 130 javno finasciranih orkestara, više nego bilo koja druga zemlja. Koncertima se i dalje pristupa kao propovijedima, sumnjičavo i ozbiljno.

Lutherova baština također se može vidjeti u činjenici da  Njemačka, 17. zemlja s najviše stanovništva na svijetu, ima drugo po veličini tržište knjiga nakon Amerike. Nakon što je preveo Bibliju na njemački jezik, Luther je želio da je čitaju svi, muškarci ili žene, bogati ili siromašni. U početku su protestanti postali pismeniji od katolika; naposljetku su svi Nijemci postali književni.

Konačno, poznata teza povezuje Luthera s njemačkim stavovima prema novcu. U tom pogledu, katolici, koji su sveštenicima plaćali za iskupljenje nakon svake runde grijeha, imali su tendenciju upadanja u dugove (Schulden, iz istog korijena kao Schuld ili “krivnja”), dok protestanti vide štednju kao moralni imperativ. Ovaj argument, vrijedan ili ne, ima poznati prsten u uglavnom katoličkim i pravoslavnim zemljama južne Europe, koje su tokom euro krize morale podnositi  lekcije o štednji od Wolfganga Schäublea, njemačkog pobožnog luteranskog ministra financija.

Ipak, i po pitanju novca Luther se razlikovao od ostalih reformatora. Kad je Max Weber 1904. godine napisao protestantsku radnu etiku, imao je na umu kalvinizam i njemu bliske konfesije, poput američkog puritanizma. Calvin je promatrao sposobnost pojedinca da se obogati kao znak da ga je Bog predodredio da se spasi. Lutheru su kršćani već bili spašeni, pa mu je bogatstvo bilo sumnjivo. Umjesto da ga skupljaju, kršćani bi trebali raditi za svoju zajednicu, a ne za sebe. Rad (Beruf) je tako postao poziv (Berufung). Nije profit, već je preraspodjela bila cilj. Prema Gerhardu Wegneru, profesoru teologije, ovaj “luteranski socijalizam” nalazi sekularni izraz u državama blagostanja Skandinavije i Njemačke.

Lutherova “potkožna” ostavština i dalje se pojavljuje na iznenađujućim mjestima, kaže gospođa Eichel. Nijemci, a posebno luterani, kupuju više životnog osiguranja, ali manje dionica od drugih (Luther nije vjerovao u zarađivanje novca, ako se ne radi). I svugdje oni insistiraju na savjesnom poštivanju načela i reda. Religiozno odvajaju svoje smeće po boji i od stakla i svjetski su prvaci u recikliranju (65% svih otpada), lako pobjeđujući drugoplasirane Južnokorejce.

 

Svetiji od tebe

Luther također dijeli krivnju za neke negativne osobine pripisane Nijemcima. Bio je duboki antisemit, predrasude koje su njegovi zemljaci proveli pod velikim troškovima (optužio je zle uroke od Jevreja za bolest koja ga je u konačnici ubila). Njemačka legendarna poslušnost autoritetima pripisuje se Lutherovom insistiranju na odvajanju duhovnih i svjetovnih vlasti (koje mu je datom trenutku bilo korisno u suzbijanju seljaka). I iako je lično volio šale, bio je jedan od osnivača njemačke prilično neduhovite i propovjedne tradicije javnog diskursa. Danas su Nijemci prvi koji se žale na svoju nacionalnu naviku držanja prijetećih predavanja.

Takav kruti moralizam može činiti teškim poslovanje s Nijemcima, naročito u Briselu, gdje problemi EU zahtijevaju spremnost da se puste određeni prekršaji. Ali ima gorih osobina od pretjeranog morala. Osim toga, 500 godina kasnije, luteranska Njemačka se transformira globalizacijom. Njemačka danas nema samo pobožne asketike, već sve od konzumerističkh hipstera do jogista. Sve veća muslimanska populacija gura zemlju prema novoj vrsti religijskog pluralizma. Gđa. Eichel sama drži njemačke crkve “previše ozbiljnim”; ona posjećuje jednu na čijem čelu je afroamerički propovjednik evanđelja. Ako je negativna strana luteranske baštine Nijemacima činila poteškoću pri olakšavanju ili prihvatanju alternativnih životnih stilova, čini se da polako prelaze preko toga.

 

Izvor: Economist
Preveo: Dani Hadžović

Categories: BiH

Inovacije vs. Regulacije: Slučaj cargo kontejnera

Wed, 17/01/2018 - 11:58

Nove internet tehnologije i kompanije bore se protiv javnih institucija na raznim frontovima. Naslovi u medijima puni su toga: žele zabraniti Uber u Londonu kao što su već učinili u Parizu. Žele zabraniti Airbnb u Pragu kao što su de facto zabranili u Berlinu. Protivnici koncepta dijeljene ekonomije optužuju istu da ne prati regulacije. Zagovornicima dijeljene ekonomije odgovara da se te regulacije ne odnose na njih.

Ipak, nije ni važno koji od ova dva tabora ima pravo. Važno je shvatiti da ovo nije prvi slučaj sloma regulacija i inovacija. Praktično je svako doba imalo svoje Ubere i Airbnb. Problem je u tome što ljudi umiru, a zakoni se mijenjaju pa su ti primjeri danas davno zaboravljeni.

Inovacija kontejnera

Primjer takve inovacije je standardizirani cargo (teretni) kontejner. Danas postoji više od 20 miliona ovih kontejnera širom svijeta i praktično sve transportujemo pomoću njih. Ova inovacija iz kasnih šezdesetih potpuno je promijenila svijet.  To je transformiralo način na koji su luke struktuirane i operirale, gdje su fabrike izgrađene, i način na koji su se trgovina i globalizacija razvijale.

Prije dolaska kontejnera, razna dobra i roba transportovani su u raznim paketima: paletema, kutijama, sanducima, buradima, vrećama itd. Način transporta dobara početkom 20. stoljeća nije se bitno razlikovao od načina na koji je to učinjeno vijekovima prije.  Iako su korišteni moderniji brodovi i vozovi, a pojavili su se i kamioni, roba i dalje u velikoj mjeri prolazi kroz ruke ljudi koji rade na utovaru i istovaru u lukama.  Ovaj način premještanja robe imao je svoje mane.

Prvo, troškovi su bili izuzetno visoki. Više od polovine ukupnog tereta koji je trebalo prevesti sa mjesta A na mjesto B trebalo je prevesti iz fabrike u voz, od voza do dokova, zatim do broda, od broda do kamiona i konačno iz kamiona u skladišta. Ovaj proces nije bio samo financijski iscrpljujući, već je uzimao i dosta vremena.

Transportni brod potrošio bi više od sedmice u luci, sve dok nije potpuno istovaren i kasnije ponovo utovaren. Povremeno bi u ovom procesu stvari prosto nestajale ili jednostavno bile ukradene. Utovar nerijetko nije ni započet, jer bi lokalni utovarivači  bili u štrajku. Zbog svega toga, nakon II. svjetskog rata, opada značaj i korištenje transporta putem broda.

To je bio slučaj sve dok uspješni biznismen u kamionskom transportu, Malcom McLean, nije odlučio da to promijeni. Naravno, on nije bio prvi koji je primijetio visoke troškove i rizike vezane za utovar robe, niti je prvi vidio rješenje u standardiziranim kontejnerima.  Ipak, bio je prvi koji je uvidio važnost kompleksnog pristupa i gurao promjenu paradigme.

Prestao je posmatrati transportni sektor kao vožnju kamiona, istovaranje brodova i koordiniranje vozova. Umjesto toga, smatrao je da je to pitanje transportnog tereta.  Ovo ga je vodilo da vidi kocept kontejnerizacije na drugačiji način od svojih savremenika.

McLean je stvorio potpuno novi ekosistem za bavljenje kontejnerima. Prilagodio je luke, brodove, dizalice, skladišta, kamione i vozove. Takođe je stvorio potpuno novi sistem kontrole kontejnera. Bio je daleko ispred igre, pa čak i ispred stručnjaka u raznim odborima i kancelarijama u njegovoj oblasti. Mnogi su bili iznenađeni njegovim pristupom i odlučnim promjenama koje je donio s njim.

Regulirani transport

No provedba ove promjene paradigme nije bila jednostavna. U SAD-u je industrija transporta bila jako regulirana u prvoj polovini 20. stoljeća.  Javne institucije i regulatori podijelili su sve sektore prema načinu prevoza. Zajedno su regulirali sve od određivanja ruta, brojeva uključenih ljudi, do cijena pojedinačnih transportiranih predmeta. Štoviše, nisu dopustili da jedna tvrtka sudjeluje u raznim akcijama diljem sektora: voziti kamione, prevoziti brodovima i čak iznajmiti luke s dizalicama i skladištima.

McLean, njegovi odvjetnici i računovođe sve su to znali. Ipak, McLean je i dalje trebao uključiti sve gore navedene transportne komponente u svoj poslovni model. Zbog toga, kako bi izbjegli stroge propise, odvjetnici su obavili nekoliko pravno-financijskih operacija koje su prerasporedile vlasničke odnose u McLeanovim tvrtkama prije pokretanja transporta  kontejnera. Tinta na ovim potpisanim ugovorima još nije bila suha kada su konkurenti u transportnoj industriji počeli optuživati ​​McLeana i zahtijevati zabranu njegovih tvrtki.

Uslijedila je dvogodišnja borba između tvrtki i regulatorne agencije ICC (Interstate Commerce Commission). Predstavnici željezničkih i kamionskih prijevoznih tvrtki prosvjedovali su da je McLean nezakonito stekao brodsko prijevozno poduzeće. Njegovo je poslovanje stoga bilo ilegalno i trebalo biti zabranjeno. To se zaista umalo dogodilo kada se u novembru 1956, istražitelj iz ICC složio s njima. Ipak, na kraju je 1957. godine ICC odbacio zaključke svog istražitelja i omogućio McLeanovim kompanijama nesmetano funkcioniranje. Desilo se to u vrijeme kada je McLean transportovao kontejnere već godinu dana.

Prvi teretni brod s McLeanovim kontejnerima krenuo je 1956. godine iz luke New Jersey u Teksasu. Cijeli utovar broda trajao je 8 sati. Izuzetno kratko vrijeme u usporedbi sa nekoliko dana potrebnih za tradiocionalni metod, koje je dodatno skraćeno poboljšanjem dizalica i uvođenjem paralelnog utovara i istovara na brodu.  Ali McLean je bio zainteresiran samo za jednu brojku:  trošak transporta jedne tone neke robe. U 1956, trošak se kretao oko 5.83$. McLeanov brod Ideal-X uspio je postići isto za samo 15.8 centi po toni.

Na taj način McLean je prevladao prvu regulatornu barijeru koja je ograničavala njegove kontejnere u dominaciji svijetom. Još u uvodu spominjem teretne radnike pri utovaru i istovaru. Ovo su bili radnici koji su imali jedno od najopasnijih zanimanja i generalno su ih prenosili generacijama. Ovi radnici imali su u mnogim gradovima distinktivan društveni status. Na primjer u New Yorku nisu svi tek tako mogli raditi ovaj posao On je bio rezervisan samo za članove takozvane grupe “Javni teretnici”.

Ova ekskluzivnost bila je zaštićena od strane različitih sindikata koji su diktirali ko može tovariti, koliko, i šta se sve može utovariti i istovariti u lukama. S dolaskom kontejnera ova okupacija postala je sasvim nepotrebna.

Inicijalno, radnici su se svom snagom borili protiv dolaska željeznih kutija. Ali njihova nastojanja su se pokazala inheretno besplodnim. Od 1963. do 1964. radnici u Manhattanskim lukama radili su ukupno 1,4 milijuna dana. Od 1970.-1971. ta je brojka pala na 350 hiljada. A 1976. godine bilo je samo 127 hiljada. Dakle, tijekom decenije broj radnih sati na dokovima pao je za više od 91 posto.

 

Ne odbacujmo inovacije unaprijed

Danas, malo ljudi zna koje su to regulatorne i lobističke probleme kontejneri morali prevazilaziti da bi postali standard u transportu robe. Inovacija puna kontroverzi prije 60 godina, smatrana ilegalnom od strane mnogih, s regulatorom koji odlučuje o njenom životu, čini se danas kao nešto prirodno bez čega ne bismo mogli zamisliti život.

Državne regulacije su statične po principu. Prema njegovim saznanjima iz prošlosti, regulator će definirati uslove za sadašnjost. Međutim, ona ne može znati šta će doći sa budućnošću. Po definiciji, inovacija predstavlja upravo suprotno. Inovator ne mari o tome šta su ljudi radili u prošlosti ili kakva je trenutačna situacija. Inovacija je projekcija budućnosti. Problem proizlazi iz sudara ova dva konepta u konkretnom slučaju. Regulatori tada procjenjuju inovaciju na osnovu starih standarda, a inovatori ocjenjuju regulaciju na osnovu sopstvene vizije budućnosti.

Danas se statične barijere vladinih regulacija prevazilaze novim tehnološkim inovacijama i novim poduzetnicima.  Stoga je neophodno napraviti korak nazad i pogledati ova pitanja iz šire perspektive. Možemo također gledati na ovu problematiku simplificirno i vidjeti da li se nove tehnologije uklapaju u postojeći regulatorni okvir. I, ako se kojim slučajem ne uklapaju, zabraniti ih po automatizmu.

Da su naši preci bezuslovno primjenjivali ovaj pristup u svim slučajevima, danas bismo živjeli u drugačijem svijetu. Promjena zakonodavstva o transportu nije predstavljala prepreku za prvi automobil Carl Benza, već nasuprot. Isto tako, braća Wright nisu tražili dozvole javnih institucija da iznesu svoj prvi let.

Danas inovatori i preduzetnici stupaju u preregulisani svijet, gdje je svaka pojedina oblast ljudskog života zvanično regulisana ili zakonski uređena. Ne trebamo se stoga pretjerano čuditi kada vidimo kako se novi načini obavljanja starih stvari sukobljavaju sa nerazumijevanjem od strane javnih regulatora.

Ako bi svaka inovacija morala proći kroz Parlament ili Kongres, danas bismo živjeli u veoma tužnom svijetu, onom bez inovacija.

 

Autor:  Robert Chovanculiak/FEE.org

Preveo:  Dino Majstorović

 

 

Categories: BiH

Miljenko Jergović: Gdje nema demokratije, nema ni liberalizma

Wed, 17/01/2018 - 09:09

A sada jedno ozbiljno pitanje. Što to zapravo znači biti liberal? Danas, 2015. dok valovi “migranata” oplakuju Europu, i pristižu s istoka i s juga, a ona im odgovara, uglavnom, strahom i gnjevom, otresa ih sa sebe nervozno, kao gladna kuja buhe, s tek jedva nešto malo prigodarske i zuboboljne sućuti, u trenucima kada se sjeti, ona Europa, iz čega je i od čega je nastala? Što znači biti liberal u Europi dopuštene i preporučene mržnje, u Europi kojoj su njezine banke ostale jedinom brigom? Je li liberal onaj koji je desno, ili onaj koji je lijevo, koji je malo s jednima, malo s drugima? Ima li liberal uvjerenja i izvan svoga novčanika? Postoji li liberal tamo gdje nema demokracije? A demokracija, kao što znamo, nikad i nigdje nije samo vladavina u ime većine, nego je demokracija vladavina za dobrobit manjine (što god tu manjinu predstavljalo), i za svakoga najiščašenijeg pojedinca. Kada bi demokracija bila samo vladavina u ime većine, fašizam i nacionalsocijalizam bili bi ideali demokracije.

A jedva malo manje demokratski bio bi komunizam. Postoji li demokracija u nekom društvu pitanje je koje se ne postavlja ustavnim stručnjacima, ekspertima za političke sustave ili vidovnjacima. To se pita one koji su u manjini. Zapravo, i ne mora ih se pitati: to se na njima vidi. Ako su progonjeni ili hapšeni, ako im se rugaju tabloidi, na očigled policije mlate ih neonacisti i o njima svoje velemišljenje imaju crkveni velikodostojnici, tada nema demokracije. I još po jednom se vidi da demokracije nema: po liberalima. Ni njih nema gdje nema demokracije, iako se liberalnim imenom i tada zakiti poneki čudak, možda i najveći fašist među fašistima. Tako, recimo, Vladimir Žirinovski, predsjednik Liberalno-demokratske partije Rusije.

Mario Vargas Llosa, latinoamerički prozaist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, kratko se vrijeme, od 1987. do 1990. bavio politikom. Bio je predsjednički kandidat velike desno-liberalne koalicije. Po uvjerenjima je liberal, i to onaj prilično tvrdi, uvjeren da će iz dobre poduzetničke klime, uz strana ulaganja, okrupnjavanje kapitala i – u osnovi – bogaćenje bogatih, postepeno prosperirati i društvo, porast će standard stanovništva i, vremenom, uzgojiti se demokracija.

Naravno, takvo uvjerenje posljedica je odrastanja i života u Peruu, zemlji koja je tavorila i propadala na sve samim suprotnim, dakle antiliberalnim i antidemokratskim pretpostavkama. Desne, izrazito populističke vojne diktature smjenjivale su se s lijevim, izrazito populističkim civilnim vladavinama. I jedni i drugi bili su skloni etatizaciji, tako da su poduzetnici, s gaćama na štapu, znali emigrirati u inozemstvo, nakon što bi im imovina bila nacionalizirana.

Mario Vargas Llosa istovremeno je netko kome se gadi nacionalizam. On Peru poznaje u svim raznolikostima te neobične i šarene zemlje, i voli svoju zemlju u onome što prepoznaje. Međutim, apstraktno gledano, u odnosu na himnu, zastavu, grb i ine “nacionalne svetinje”, Llosa je indiferentan. Sve osim toga iz njegove bi perspektive bilo nacionalizam. Kao dječak bio je vjernik – vjerovao je u sve u što se trebalo vjerovati i pohađao strogu katoličku školu – ali u Boga je najednom prestao vjerovati nakon što ga je njegov nastavnik, dobri i blagi svećenik, uhvatio za spolovilo. Prestao bi i bez toga, ali taj događaj je, ipak, bio važan. Od tada se deklarira kao ateist. Ne agnostik, nego ateist.

Dakle, on je antinacionalist i ateist, pritom je još i žestoki antiklerikalac, jer ne vidi razliku između komitetskih i crkvenih obrazaca poslušnosti i jednoumlja, mondijalist je, internacionalist. I po svemu tome liberal. Pritom, Mario Vargas Llosa je desni liberal. Konzervativci su mu simpatičniji i bliži od socijalista i komunista. Ali ne daj Bože da u nekome od njih nasluti nacionalizam. Od toga bježi, jer je nacionalizam posve iracionalno uvjerenje, ozbiljna posljedica nečitanja. Komunistima se ruga, a nacionalisti su nešto mnogo gore. S njima nema rasprave.

Na kraju, to slutite, ili, možda, već i znate, sjećate se, Mario Vargas Llosa je 12. lipnja 1990. izgubio izbore. Pobijedio ga je Alberto Fujimori, budući poludiktator, korupcionaš i prevrtljivac, koji je bio u stanju biti i ljevičar i desničar. Sljedećeg jutra Llosa je sjeo u avion, otputovao u Europu i više se nije bavio politikom. Peruanci su ponosni na njegovu Nobelovu nagradu, ali i danas žive kao jednako siromašno, disfunkcionalno i nedemokratsko društvo kakvo su bili i prije dvadeset pet godina.

Tri godine nakon poraza Mario Vargas Llosa objavio je memoarsku knjigu “El pez en el aqua”, koja teče u dva toka, koja se pravilno smjenjuju, iz poglavlja u poglavlje: u prvom piše o svom odrastanju i intelektualnom formiranju, o mržnji prema zlom i naopakom ocu, o prvim književnim iskustvima, radu u crnoj kronici jednog tabloida, i o pripadanju ilegalnoj komunističkoj ćeliji, a u drugom toku opisuje svoju političku kampanju od 1987. do 1990, i pomalo izlaže vlastito shvaćanje liberalizma. Kako knjiga ide kraju, tako se dva toka približavaju, a čitatelju biva jasna, pa i bliska transformacija iz balavog komunističkog ilegalca u predsjedničkog kandidata koji otvoreno zastupa interese poduzetnika i govori o narodnom kapitalizmu kao jedinom izlazu za Peru. Prijevod “Riba u vodi” objavljen je kod beogradske Lagune (prevoditeljica Ljiljana Popović Anđić), kao dvanaesta po redu knjiga u podediciji naslovljenoj “Romani Marija Vargasa Ljose”. Llosa je ovoga ljeta bio u Beogradu i u Crnoj Gori, i rijeke čitatelja stajale su u redu pred knjižarom Delfi, čekajući potpis na njegove knjige. Do prije pet-šest godina Llosini romani prevođeni su i na hrvatski, ali je prestalo.

U tri političke godine bio je izgubljen za književnost. U posljednjih nekoliko mjeseci, kaže, nije više mogao ni čitati. Posljednje za što je još imao koncentraciju bili su Karl Popper i Luis de Gongora. Poppera bi trebali čitati, i čitaju ga, svi ozbiljni političari, jer je njegova politička filozofija u osnovi platforma za svaku demokratsku vladavinu postkomunističkog i antifašističkog tipa, od socijaldemokracije do konzervativizma, od liberala do kršćanskih demokrata. A Gongora je pjesnik s prijelaza šesnaestog na sedamnaesto stoljeće, bezvremen po vrsti pjesničkoga umijeća. Uz Popperovu pomoć Llosa se spremao za državničku karijeru, uz Gongorinu za povratak u književnost. Na kraju od državništva nije bilo ništa. Političare uništava to što ne čitaju. Srećom, nenačitani liberali su nezamislivi. Osim ako Žirinovskoga ne smatramo liberalom.

Čitajući “Ribu u vodi” čitatelj, naravno, neće preuzimati ni prihvaćati piščeva politička uvjerenja, čak ni ako mu se knjiga svidi. A vrlo lako bi mu se mogla svidjeti. Nije cilj početi misliti kao Llosa, pored svega drugog i zato što ne živimo u Peruu. A ni liberalizam ne počinje s Mariom Vargasom Llosom, nego – u aktualnom smislu pojma – s Karlom Popperom (ili barem Isaiahom Berlinom). Također, liberalizam ne počinje s bankama niti sa slobodnim poduzetništvom. U njemu je, ipak, nešto starije. Recimo, sklonost da se čita Gongoru, dok se čeka na izlazak za govornicu. Ali ono za što bi, možda, Llosina knjiga mogla biti korisna jest da se bude oprezan s riječima liberal i liberalizam.

Pa čak i sa sintagmom ekonomski liberalizam, iako taj zna naići uz fašizam (Pinochetova tipa) i poludiktature, ili barem polovične demokracije (kao u Južnoj Koreji, Singapuru, Tajvanu…) Nešto je jako krivo u pretvaranju liberalizma u pogrdu. I to je, kao i koješta drugo, simptom propasti ili barem krize demokracije u nekome društvu. Samo što liberalna ekonomija nema smisla bez liberalnog društva. Srođena s fašistima na vlasti ona je suptilniji oblik robovlasništva. Liberalizam je sveobuhvatan pojam, koji se širi od građanina preko otvorenog društva do slobodnog tržišta. Nema liberalizma iz kojeg su neki, ili iz kojeg je nešto, izuzeto.

Ovo govorim, iako nisam liberal. Barem se ne osjećam tako. I čini mi se da znam zašto je Mario Vargas Llosa u Peruu izgubio izbore, i zašto je, kasnije, njegov Pokret Sloboda propao i nestao. Demokracija je preduvjet za funkcioniranje liberalnih načela. Kao što je u stanovitom smislu demokracija preduvjet za savršeno slobodno formiranje vlastitoga političkog svjetonazora. Taj preduvjet u Peruu nije ispunjen, kao što nije ispunjen ni u Hrvatskoj. A u Njemačkoj, recimo, jest. Zato se, ako ćemo iskreno, moj politički svjetonazor svodi na uvjerenje da bi se morala uspostaviti stvarna demokracija da bismo mogli znati (pomalo i osjetiti) što je naš politički svjetonazor. Ne može preko reda. A Llosa je, s vrlo plemenitim nakanama, pokušao preko reda biti liberal u Peruu. Danas živi u Madridu, gdje piše peruanske romane.

Miljenko Jergović 01. 09. 2015.
Categories: BiH

Razbijanje 4 uobičajena mita o kapitalizmu

Mon, 15/01/2018 - 09:38

Piše: James Davenport

Jedna od najrazočaravajućih stvari s kojima se susrećem kao profesor jeste nedostatak razumijevanja koju većina studenata ima u pogledu kapitalizma. Jednostavna činjenica je, uprkos važnosti našeg svakodnevnog života, da relativno malo ljudi ima snažno shvatanje onoga što uzrokuje ekonomski rast i zašto su tržišta toliko važna za kontinuirani rast životnog standarda.

U mom poučavanju, susreo sam se s nekoliko mitova ili pogrešnih percepcija o kapitalizmu od strane učenika i pojedinaca izvan učionice. Razbijanje ovih mitova postalo je središte velikog dijela mojeg učenja.

 

Mit # 1: kapitalizam je bio “stvoren”

 Jedan od najspornijih nesporazuma o kapitalizmu je ideja da ga je neko stvorio. Ovo se donekle može pripisati jeziku koji se koristi za opisivanje uloge Adam Smitha u objašnjavanju tržišnog procesa. Zajedničko označavanje Smitha kao “oca moderne ekonomije” može dovesti ljude da pretpostave da je on na neki način stvorio tržišni sistem. Nije također nerazumno zaključiti da, s obzirom da se socijalizam općenito oslanja na planiranje,  isto važi i za kapitalizam.

Međutim, kako je objasnio Friedrich Hayek, tržišni sistem zapravo nije “stvoren”, koliko je to sistem koji se razvija iz ljudske interakcije i otkrića. Slično jezicima, tržišnu ekonomiju nije stvorio niti jedan pojedinac niti grupa, već se dugoročno razvio na temelju interakcije mnogih ljudi. Pravila i institucije koje podupiru tržišnu ekonomiju proizašle su iz tih interakcija.

Ovaj pojam spontanog poretka koji izlazi iz individualnih djelovanja miliona ljudi i otkrića pravila i institucija koje će olakšati kontinuirani napredak ovog poretka, možda je najvažniji aspekt kapitalizma. On uspijeva jer proizlazi iz samog čovječanstva.

Za razliku od socijalizma, koji pokušava nametnuti pravila i institucije bez obzira na njihovu usklađenost s ljudskom prirodom ili željama, tržišta proizlaze iz naših ljudskih osobina. Pravila i institucije koje olakšavaju sposobnost tržišta da se izvode otkrivaju se dok otkrivamo sami sebe i način na koji međusobno djelujemo.

 

Mit # 2: Kapitalizam stvara siromaštvo

To može biti najopasniji od svih nesporazuma s kojima se susrećem u vezi s tržištima. Ideja da odsutsvo tržišnog kapitalizma stvara veće zajedničko bogatstvo unutar društva i dalje prožima razmišljanje velikog broja ljudi. To je mišljenje prisutno, usprkos sve većem broju dokaza, kako što tržišta koristi sve više i više zemalja, globalno siromaštvo se stalno smanjuje.

Važno je dokazati da se taj pad siromaštva dogodio kada su zemlje prihvatile tržišni kapitalizam kao put prema naprijed – naročito Kina i Indija. Kada druge zemlje vide uspjeh ovih dviju ranije vrlo siromašnih zemalja i počnu pratiti njihovo vodstvo, možemo očekivati ​​da će siromaštvo u ostatku svijeta u razvoju također biti značajno smanjeno.

Adam Smith je u bogatstvu naroda objasnio kako će tržišta, neprekidnim širenjem opsega roba i usluga prema sve većem broju ljudi, proizvoditi ono što je nazvao “univerzalnom bogatstvom”. Međutim, kad su Karl Marx i Friedrich Engels prvi put pokrenuli svoj frontalni napadi na kapitalizam, mnogi intelektualci, zabavljači, pa čak i političari prihvatili su ideju da kapitalizam uzrokuje siromaštvo ili barem onemogućuje ljudima da ga izbjegnu, ili, što je još više uznemirujuće, da socijalizam vodi do većeg prosperiteta za mase.

Ne čudi, dakle, da te ideje filtriraju do javnosti. Ali ta ideja da kapitalizam dovodi do siromaštva za mase dok socijalizam dovodi do njihovog prosperiteta je upravo suprotan svim dokazima koje imamo.

Sve razvijene zemlje imaju tržišne ekonomije. Zemlje u razvoju koje doživljavaju najveći rast usvojile su tržišna načela. To je suprotno zemljama koje su potpuno usvojile socijalizam, poput Venezuele ili Sjeverne Koreje. Zabrinjava što novi studenti to ne razumiju.

 

Mit # 3: Kapital je smisao kapitalizma

Marx je pojam “kapitalizam” stvorio kao pežorativan naziv za tržišnu ekonomiju. Pojam se udomaćio i doveo je do konfuzije o tome kako tržišta zapravo rade. Kao što je istaknula ekonomska historičarka Deidre McCloskey, ljudi su u svakom trenutku pokušali skupiti kapital (zemljište, resurse i novac). Ali ti kolektivni pokušaji nisu doveli do tipa ekonomskog rasta kojeg smo vidjeli od 1800. godine.

Osnovni temelj kapitalizma je ljudska sloboda. Kao što je Adam Smith priznao, kada pojedinci imaju dopuštenje da u tržište sami interesiraju, oni su nevjerojatno dobri u pronalaženju načina za unapređenje ne samo sebe, nego i cijelog društva.

Jednako je važno, kao što je to objasnio ekonomist Joseph Schumpeter, da iz ove slobode nastaje kontinuirani napredak – ono što je nazvao “kreativnom destrukcijom”. To je ta stalna inovacija – otkrivanje i dovođenje na tržište novih proizvoda i usluga, pronalaženje načina za poboljšanje postojećih proizvoda usluga i usluga, te pronalaženje učinkovitijih načina za stvaranje onih proizvoda i usluga – koji zaista potiču ekonomski rast i povećavaju životni standard.

Činjenica je, dok je akumulacija kapitala značajka tržišne ekonomije, to sigurno nije glavna njegova značajka. To je individualna sloboda i inovacija koja proizlazi iz njega i pokreće motor kapitalizma.

 

Mit # 4: Kapitalizam stvara “pobjednike” i “gubitnike”

Iako je istina da neki pojedinci i kompanije uspijevaju dok drugi ne uspijevaju u kapitalizmu, to teško da je isključivo obilježje tržišta. Svi ekonomski sistemi imaju pojedince koji uspijevaju i druge koji ne uspijevaju u jednom ili drugom obliku.

Međutim, kapitalizam je drugačiji u tom pogledu na dva važna načina. Prvo, kapitalizam povećava broj “pobjednika”. Za razliku od drugih sistema, kapitalizam smanjuje prepreke ulasku u tržišnu aktivnost za veći broj pojedinaca. Rezultat natjecanja pruža veće mogućnosti za uspjeh (i velikom i malim) nego u bilo kojem drugom sistemu.

Drugo, dugoročno, društvo u cjelini koristi rezultate tržišta. To je zato što tržišta, kao što je gore spomenuto, donose više roba i usluga do više ljudi nego bilo koji drugi sistem.

Tržišta također proizvode proizvode i usluge koje poboljšavaju naše živote na načine na koje naši preci nikada nisu mogli sanjati. Samo razmislite o svim stvarima koje postoje danas, kojih nije bilo prije samo trideset godina. Jednostavna činjenica je da danas čak i najsiromašniji moderni Amerikanci imaju više robe i usluga na raspolaganju nego što su kraljevi i kraljice imali prije samo dvjestotinjak godina.

Dakle, iako pojedina preduzeća mogu propasti, a pojedini ljudi ne mogu ostvariti veliko bogatstvo, činjenica je da, dugoročno, svi pobjeđujemo uživajući bolji životni standard od prethodnih generacija.

 

Trebamo bolje obrazovanje

Ako Sjedinjene Države (i svakako i BiH, op. aut.) žele nastaviti s rastom ekonomije i poboljšati životni standard građana, važno je da se učenici poučavaju osnove ekonomskog sistema koji im omogućuje da doživljavaju “sveopće blagostanje” Adam Smitha. Bez ovoga osnovnog znanja, lako se navode da vjeruju u mitove koje sam spomenuo i da glasaju za političare i politike koji će na kraju potkopati sam sistem koji je njihove živote učinio znatno boljim od života njihovih predaka, kao i boljim od većine njihovih savremenika širom svijeta.

 

James Davenport je nagrađivani profesor političkih nauka na Rose State College i također je predavao ekonomiju na University of Central Oklahoma

Categories: BiH

“Švicarski paradoks”: Zašto nas više obrazovanja neće učiniti bogatijim

Sat, 13/01/2018 - 11:56

Piše: Ha-Joon Chang

Čak i u ovo naše doba, koje se, navodno, pokreće znanjem, odnos između visokog obrazovanja i prosperiteta nije direktno proporcionalan. Tu je posebno upečatljiv primjer Švicarske. Riječ je o zemlji koja spada u jednu od malog broja najbogatijih i najindustrijalizovanih zemalja svijeta, ali je, u isti mah, što je zaista iznenađujuće, zemlja koja ima najmanji broj upisa – ubjedljivo najmanji broj upisa – na univerzitet u cijelom bogatom svijetu; sve do početka devedesetih godina 20. vijeka, procenat Švicaraca odgovarajućeg uzrasta koji se upišu na fakultetske studije iznosio je samo jednu trećinu prosjeka u drugim bogatim zemljama. Još 1996. godine, stopa upisa na švicarske univerzitete bila je upola manja od prosječne stope u zemljama OECD (16 posto naspram 34 posto). U međuvremenu se ta stopa u Švicarskoj znatno povećala, tako da je prema podacima UNESCO-a, 2007. godine iznosila 47 posto. Međutim, procenat Švicaraca koji se upisuje na fakultet i dalje je najniži među svim bogatim zemljama i znatno zaostaje za stopom koju možemo naći u većini zemalja s jakom mrežom univerziteta, kao što je su Finska (94 posto), SAD (82 posto) i Danska (80 posto). Zanimljivo je da je taj procenat upisa na fakultet u Švicarskoj znatno manji nego u većini mnogo siromašnijih privreda, kao što su Južna Koreja (96 posto), Grčka (91 posto), Litvanija (76 posto) i Argentina (68 posto).

Kako je onda moguće da je Švicarska ostala na vrhu međunarodne produktivnosti uprkos tome što je njeno stanovništvo u znatno manjoj mjeri visokoobrazovano nego ono u zemljama koje su joj glavna konkurencija, ali ne samo u tim zemljama već i u mnogim ekonomijama koje su znatno siromašnije?

Jedino moguće objašnjenje glasi da univerziteti u različitim zemljama imaju različite kvalitete. Zato je, budući da korejski i litvanski univerziteti po kvaliteti zaostaju za švicarskim, moguće da Švicarska bude bogatija od Koreje i Litvanije, uprsko tome što procenat Švicaraca koji imaju univerzitetsko obrazovanje znatno zaostaje za procentom Korejaca ili Litvanaca. Međutim, taj argument gubi mnogo na snazi ako bismo Švicarsku uporedili s Finskom ili Sjedinjenim Američkim Državama. Svakako ne možemo tvrditi da su švicarski univerziteti toliko bolji od finskih ili američkih da je dovoljno da upola manje Švicaraca pohađa univerzitete nego što je to u Finskoj ili Americi.

Glavno objašnjenje za „švicarski paradoks“ treba tražiti u malom sadržaju obrazovanja koji je direktno vezan za produktivnost. Međutim, kada je riječ o visokom obrazovanju, ta neproduktivna komponenta ne odnosi se u toj mjeri na izvučavanje predmeta koji će ljudima pomoći da steknu neku ličnu ispunjenost i zadovoljstvo, da budu dobri građani i da imaju jasan nacionalni identitet, kao što je sa osnovnim i srednjim obrazovanjem. Tu se radi o onom ešto ekonomisti nazivaju funkcijom „sortiranja“.

Razumije se, visoko obrazovanje omogućuje studentima da steknu određena znanja koja imaju veze s produktivnošću, ali ono ima još jednu važnu funkciju, a to je da omogući da se svakom pojedincu odredi mjesto u hijerarhiji mogućnosti zapošljavanja. U mnogim profesijama i mnogim vidovima poslovanja za posao su važniji opšta inteligencija, disciplinovanost i sposobnost samoorganizovanja nego stručno znanje, zato što glavninu tog znanja možete i morate da steknete na samom radnom mjestu. Tako, čak i ako ste na univerzitetu stekli diplomu historičara ili hemičara, to ne mora biti značajno za vaš rad perspektivnog menadžera u nekoj osiguravajućoj kući ili činovnika u ministarstvu saobraćaja, ali sama činjenica da ste diplomirali na univerzitetu poručuje vašim potencijalnim poslodavcima da ćete vjerovatno biti pametniji, disciplinovaniji i bolje organizovan radnik od onih koji nisu stekli univerzitetsku diplomu. Kada vas zaposle kao čovjeka s diplomom, vaši poslodavci vas onda zapošljavaju zbog tih opštih odluka, a ne zbog vašeg specijalističkog znanja, koje često nema nikakav značaj za posao koji ćete se neposredno baviti.

Tu sad treba ukazati na još nešto; u posljednje vrijeme se sve više naglašava potreba za visokim obrazovanjem, pa se uslijed toga stvorila nezdrava dinamika, tako da se insistira na visokom obrazovanju u mnogim zemljama visokog dohotka po stanovniku ili višeg srednjeg dohotka po stanovniku koje sebi mogu priuštiti da prošite mrežu univerziteta (podaci koje smo gore naveli ukazuju na to da ni Švicarska nije bila imuna na tu pojavu).  Onda kada  procenat ljudi koji se upisuju na univerzitet pređe kritični prag, ljudi moraju da se upišu kako bi stekli pristojan posao. Kada, recimo, pedeset posto stanovništva pohađa univerzitet, onda sama činjenica da ne upisujete univerzitet znači da ste u donjoj polovini distribucije sposobnosti, što baš nije najbolje polazište za potragu za poslom. Dakle, ljudi upisuju univerzitetske studije potpuno svjesni da će „gubiti vrijeme“ izučavajući stvari koje im nikada u poslu neće biti potrebne. Kada svako želi da upiše univerzitet, onda se i potražnja za fakultetskim diplomama povećava, što onda dovodi do ponude većeg broja mjesta za studiranje, pa se još više povećava stopa upisa na fakultet, a posljedica svega toga je drastičniji pritisak u smislu upisa na univerzitet. Vremenom to aktivira proces inflacije fakultetske diplome. Sada kada „svako“ ima fakultetsku diplomu, morate da steknete diplomu mastera, ili čak možda doktora da biste se na neki način istakli, čak i ako nijedno od tih akademskih zvanja neće donijeti nikakav ozbiljan pomak na planu vaše produktivnosti u obavljanju bilo kog budućeg posla ili će donijeti samo minimalan pomak.

S obzirom na to da je Švicarska do sredine posljednje decenije 20. vijeka mogla da održi jednu od najviših stopa produktivnosti u savremenom svijetu uz procenat upisa na univerzitet koji nije prelazio od 10 do 15 posto, možemo reći da su stope upisa na studij danas znatno više nego što je to stvarno potrebno. Čak i ako prihvatimo tezu da su potrebe za vještinama do te mjere povećane zahvaljujući usponu ekonomije znanja da je onih četrdeset i nešto više posto, koliko se danas u Švicarskoj upisuje na univerzitetske studije zaista minimum (a ja u to ozbiljno sumnjam), to još uvijek znači da barem polovina univerzitetskog obrazovanja u zemljama kao što su SAD, Koreja i Finska biva „protraćena“ u igri sortiranja čiji je rezultat uvijek neutralan, jer je zbir jednak nuli. Sistem visokog obrazovanja u tim zemljama postao je nalik na pozorište u kome neki gledaoci odluče da ustanu da bi bolje vidjeli scenu, što onda primora one koji se nalaze iza njih da i oni, željeli to ili ne, ustanu. Kada dovoljno ljudi ustane, onda i svi ostali moraju da ustanu, što znači da više nema bolji pogled, ali je svima postalo neudobnije.

Obrazovanje naspram poduzetništva

Ako osnovno obrazovanje nije jedino koje je bitno za određivanje mogućnosti prosperiteta jedne zemlje, već je jednako važno i visoko obrazovanje, onda moramo ozbiljno preformulisati ulogu obrazovanja u našoj privredi.

Kada je riječ o bogatim zemljama, njihovu opsjednutost visokim obrazovanjem treba ukrotiti. Ta opsjednutost dovela je do nezdrave inflacije fakultetskih diploma i njena posljedica su prekomjerna ulaganja u visoko obrazovanje u mnogim zemljama. Ne protivim se tome da zemlje iz drugih razloga imaju visoku stopu upisa na univerzitetske studije – ali pritom ne bi smjele da se zavaravaju kako će im sama ta činjenica povećanog upisa donijeti bitno veću produktivnost.

Međutim, kada je riječ o zemljama u razvoju, potrebna je još drastičnija promjena ugla gledanja. One treba da prošire obrazovanje kako bi pripremile svoju omladinu za sadržajniji život, ali što se tiče povećanja produktivnosti, te zemlje moraju da odu korak dalje od obrazovanja na individualnoj osnovi i posvete veću pažnju izgradnji pravih institucija i organizacija neophodnih za rast produktivnosti.

Ono po čemu se bogate zemlje stvarno razlikuju od siromašnih zemalja mnogo manje je to koliko su dobro obrazovani njihovi individualni građani, a mnogo više to koliko su njihovi građani organizovani u kolektivne entitete koji se odlikuju visokom produktivnošću – bilo da je riječ o divovskim kompanijama, poput „Boinga“ ili „Volkswagena“, bilo da je riječ o manjim, a svjetski poznatim preduzećima iz Švicarske i Italije. Razvoj takvih kompanija treba da uživa podršku čitavog niza institucija  koje podstiču ulaganje i prihvatanje rizika – trgovinski režim štiti i njeguje preduzeća u „industrijama u povoju“, finansijski sistem koji obezbjeđuje „strpljivi kapital“ neophodan za ulaganja u dugoročno povećanje produktivnosti, institucije koje pružaju drugu priliku i kapitalistima (što znači dobar zakon o stečaju) i radnicima (valjanu državu blagostanja), javne subvencije i regulaciju koja se odnosni na istraživanje i razvoj i obuku i tako dalje.

Obrazovanje je vrijedno, ali njegova glavna vrijednost nije u povećanju produktivnosti. Njegova glavna vrijednost ogleda se u njegovoj sposobnosti da nam pomogne da razvijemo vlastiti potencijal u da živimo ispunjeniji i nezavisniji život. Ako proširimo obrazovanje u uvjerenju da će ono obogatiti naše privrede, bit ćemo gorko razočarani, jer je veza između obrazovanja i produktivnosti na nacionalnom nivou veoma složena i tanana. Naše pretjerano oduševljenje obrazovanjem treba na neki način ukrotiti, i naročito u zemljama u razvoju, treba posvetiti znatno veću pažnju pitanja uspostavljanaj i unapređivanja proizvodnih preduzeća i institucija koje tim preduzećima pružaju podršku.

 

 

O autoru:

Ha-Joon Chang, rodom iz Južne Koreje, specijalizirao je ekonomiju razvoja i predaje političku ekonomiju razvoja na univerzitetu Kembdridž.

Categories: BiH

Direktor bh. firme Ms & Wood: Ako vlast ne rastereti privredu u BiH…

Fri, 12/01/2018 - 10:15

Kolone radnika napuštaju BiH i prvih dana nove godine” naslov je iz jednih dnevnih novina koji nas je dočekao nakon novogodišnjeg slavlja. I sam sam se mogao uvjeriti u vjerodostojnost poruke, vidjevši kilometarske kolone na izlazu iz Bosne i Hercegovine prošlog petka.

 Šta više reći? Kome se žaliti? Stotine, hiljade ljudi “diže sidro”, vode sa sobom porodice, djecu i staro i mlado, i kupuju kartu u jednom pravcu. Nije više samo Njemačka “in” evo sada se masovno odlazi i u Slovačku, za plaću od 500 do 600 eura. Bio sam u Slovačkoj 1990. godine. Radnici su imali tada duplo manje plaće u fabrikama nego u BiH. Vidio sam tada žene koje su vozile viljuškare, traktore, a lopatama su ubacivale šljunak u miješalice.

Dva su najvažnija razloga za bježanje. Prvi je političke prirode. Previše smo i apsolutno nepotrebno izloženi pričama o ratu, otcjepljenju, referendumima, trećem entitetu, ucjenama, opstrukcijama ulaska u NATO i EU itd. Koliko god bila jaka pleća bosanska, preteško je to breme straha i neizvjesnosti da bi se mogla planirati normalna budućnost. Drugi razlog je ekonomske prirode, jer radnici u realnom sektoru imaju niske plaće, a poslodavci niske profite.

Vlasti nimukajet. Neće ili ne znaju!?

Zato, glasno postavljam pitanje, šta više treba da se desi, pa da poduzmemo nešto smisleno da bi se zaustavio egzodus.

Ne idu ljudi samo zbog bijede, odlaze stručnjaci, dobro situirani i iskusni inženjeri, doktori. O medicinskim sestrama, tokarima, tesarima, električarima i zidarima da i ne govorimo.

Mi iz naše kompanije već decenijama investiramo u obrazovanje, a od ove školske godine stipendiramo sve učenike srednje drvo-tehničke škole u Fojnici. Stipendiramo i studente, a našim radnicima nudimo mogućnost sticanja novih znanja i napredovanja. Ali, šta ako im sutra, ali bukvalno sutra, ne budemo u stanju ponuditi ovu plaću od 500 do 600 eura koju nude u Slovačkoj? Samo je njemačka ambasada 2016. godine izdala 25.000 radnih dozvola bosanskohercegovačkim građanima.

I sindikatima i vlastima su puna usta brige za radnike. Nije tačno. Da je suprotno, mi bismo već odavno imali aktivne politike koje bi cijenile rad i radnika, olakšavale mu, pomagale mu da bude efikasniji, bez čega nema rasta i razvoja i bez čega nema konkurentnosti na domaćem i inozemnim tržištima. Nažalost i nakon decenija od službenog završetka socrealističkog načina poslovanja i razmišljanja, naše politike i dalje umjesto nove tehnologije nude radnicima veću lopatu kao rješenje za podizanje produktivnosti.

Odgovorno tvrdim da ako do proljeća parlamenti ne donesu zakone, a vlade mjere koje će rezultirati rasterećenjem privrede i smanjenjem doprinosa i poreza na plaće za minimalno 50% i time omoguće da radnici u proizvodnji dođu do željenih 500 do 600 eura “na ruke”, što se tiče i radnika i poslodavaca ne moraju se više ni sastajati. Neće imati zbog koga

Umjesto da stimuliramo investicije u najsavremenije tehnologije kako bi radnici bili efikasniji i produktivniji mjerama kao što su pola-pola (u susjedstvu vam država subvencionira troškove kupovine novih mašina sa pola iznosa), kod nas se to smatra luksuzom koji se oporezuje i carini. Umjesto da radnici budu bolji na svojim radnim mjestima i pokažu šta mogu na savremenim strojevima i u tehnološki naprednim uvjetima rada, njih se kažnjava da svojim radom nisu u stanju uraditi kvalitetnije i više, a sve kako bi bili konkurentniji. Tada bi barem jedan od preduvjeta većih zarada bio zadovoljen.

Naša firma proizvodi konkurentno i kvalitetno, izvozi u više od 50 zemalja svijeta, imamo stalni rast prihoda. Naše inozemne partnere smo fascinirali brzinom napredovanja i unutarnjih promjena u upravljačkom, proizvodnom i logističkom smislu. Nedavno smo dobili ponude od naših stranih partnera – najboljih u toj branši na svijetu, da zbog svega toga čim prije otvorimo tri nove fabrike u kojima bi radilo po 350 novih radnika, dakle tri puta više nego nas je sada.

Gdje pronaći nove radnike? Kome uopće postaviti ovo pitanje?

Kao poslodavac javno se obavezujem da ćemo na svaku marku za koju nas konkretno država rastereti povećati plaće za duplo od tog iznosa.

Zato, odgovorno tvrdim da ako do proljeća parlamenti ne donesu zakone, a vlade mjere koje će rezultirati rasterećenjem privrede i smanjenjem doprinosa i poreza na plaće za minimalno 50% i time omoguće da radnici u proizvodnji dođu do željenih 500 do 600 eura “na ruke”, što se tiče i radnika i poslodavaca ne moraju se više ni sastajati. Neće imati zbog koga.

Categories: BiH