Libertarijanska čajdžinica

Syndicate content


Blog Borislava Ristića

Updated: 1 year 23 weeks ago

Komentar: Ankete skrivaju da je Domoljubna koalicija blizu osvajanja apsolutne većine

Mon, 25/04/2016 - 10:22
Rezultati redovitog istraživanja CROBAROMETRA, koje je objavila Nova TV, zanimljivi su utoliko što daju presjek stanja nakon okončanja "ideološke faze" političkih borbi i ulaska u fazu klasičnih međustranačkih obračuna. Potenciranje ideoloških sukoba je bilo očekivano i neophodno zbog unutarstranačkih izbora u HDZ-u i SDP-u, kao i zbog stabiliziranja političke scene koja je bila bitno poljuljana pojavom Mosta. Kako pokazuje anketa, ta je strategija ispunila oba zadatka – Karamarko i Milanović osigurali su pobjede u svojim strankama, a Most je neutraliziran bacanjem iz aviona bez padobrana. Sada je za očekivati da će doći do promjene retorike od ustaša i partizana ka "neprijateljskom preuzimanju" reformske priče kako bi se pokupilo što više od rasute vojske Mostovih prosvjednih glasača na svoju stranu, komentira za portal PolitikaPlus zadnje istraživanje Crobarometar kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Okončanje ideoloških svađa je najavio Karamarko, a takvi glasovi stižu i iz tabora SDP-a, jer upotreba ideološke municije mora biti ciljana i štedljiva, inače dolazi do zamora materijala, tvrdi Ristić i nastavlja.

- Glavna stvar koju ova anketa nije uzela u obzir, točnije, prikrila ju je, jest okolnost da više, kako je to objavio lider HNS-a Ivan Vrdoljak, ne postoji lijeva koalicija Hrvatska raste, pa je to i glavna zamjerka metodologiji kojom se redilo. Naime, istraživanje nam daje podatke o rejtingu po strankama, iako još uvijek postoji blok desnih stranaka okupljen u Domoljubnoj koaliciji. Prema anketi, HDZ i SDP su egal, obje kupe blizu 30% glasova. Međutim, ako bismo HDZ-u pribrojili i glasove ostalih stranaka Domoljubne koalicije, dobili bismo rezultat Domoljubne koalicije na oko 35%, što šalje jednu sasvim drukčiju sliku. Naime, pošto se ankete rade na nacionalnoj razini, a ne po izbornim jedinicama, tih 35% predstavlja kritičnu točku na kojoj se već može računati na osvajanje apsolutne većine na izborima. U tom smislu ovo istraživanje zamagljuje jedan vrlo važan detalj, a to je da je desna koalicija ne samo uspjela očuvati, pa i povećati svoj rejting, već i dosegnuti magičnu granicu koja im nove izbore čini primamljivim, kaže.

- To ne znači da će HDZ sutra zatražiti izazvati nove izbore, ali je to podatak koji, s obzirom na incidentne odnose u vladajućoj koaliciji, treba imati na umu. Uostalom, s ovako oslabljenim Mostom, koji već četiri mjeseca zaredom drastično gubi potporu, lakše je vladati, nego davati krila bočnim preletačima (recimo, navodna Vrdoljakova koalicija "Domoljubnog centra" HNS-HSS-HSLS-IDS-Hrid), tako da tu nema razloga za nervozu. Osim, naravno, ako Most ne bude napravio korak u tom smjeru, premda oni zasad ne daju znakove da im se odriče vlasti. Nervoza postoji na lijevom spektru, koji je ostao razjedinjen, doduše, s jakim SDP-om, ali nedovoljno za izbornu pobjedu. Da je to tako pokazuje i najava ulaska bivšeg predsjednika Mesića u političku arenu. Njegov angažman vjerojatno ne bi bio direktan, ali bi on mogao ponuditi infrastrukturu za objedinjavanje ljevice, pošto to nije pošlo za rukom Milanoviću. To bi već dalo malo soli Vrdoljakovoj priči, a tu bi se u igri mogao naći i "Bandićev Most", koji već govori da ima deset zastupnika u Saboru uz sebe, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da bi Mesićev angažman, tako, mogao pomoći Karamarku oko političkih ucjena Mosta, pa bi mu, na kraju, moglo postati i prihvatljivije zaigrati s ljudima koji žele politički zaštititi svoj interes, nego igrati s nepredvidljivim i prezahtjevnim Mostom.

- Mesićeva inicijativa je, svakako, nešto što bi moglo stvoriti glavobolju i Mostu i Milanoviću, jednima kao direktni pretendenti da ih zamijene u prvom poluvremenu, a drugima kao direktna konkurencija u otimanju glasača i preuzimanju inicijative u objedinjavanju rasute ljevice. Različiti politički akteri, od Bandića do Čačića, davali su rok od šest mjeseci za moguću rekonstrukciju Oreškovićeve vlade. Sada smo na sredini tog razdoblja. Karamarko može biti jako zadovoljan, jer ima pred sobom više opcija, Milanović zadovoljan što je ostao u igri, ali je ostao usamljen i sad mora jako puno raditi da bi zaustavio osipanje ljevice i otvorio sebi neki prostor za suradnju, dok je Most u živoj drami – zagledani u zvijezde upali su u bunar, a ruke koje se pružaju da ih odatle izvuku su ruke onih koji su bunar iskopali, tvrdi Ristić i zaključuje.

- Što se tiče ankete  popularnosti političara, u novom istraživanju je najzanimljive zamijetiti smanjenje broja neodlučnih glasača. Tako je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, pored rasta popularnosti, zabilježila i rast nezadovoljnih njenom politikom. Rast njene nepopulatnosti vjerojatno je rezultat njene kolebljive i neodlučne politike, kao i sklonosti mijenjanju stavova i saveznika. Rast popularnosti premijera Oreškovića je pak odraz raspoloženosti biračkog tijela za reforme, čija je zadnja uzdanica u hrvatskom političkom galimatijasu još ostao Tihomir Orešković. Treba, međutim, primijetiti i rast popularnosti Vilibora Sinčića, kao i njegove stranke Živi zid, koja prijeti srušiti Most s trećeg mjesta. Pouka je da se konzistentnost u stavovima na kraju isplati, dok su kaotičnost i politički amaterizam uvijek kratkog daha, naposljetku će.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Hoće li Karamarko pucati u vlastitu nogu?

Sat, 23/04/2016 - 03:41
Mnogi su izjavu Tomislava Karamarka nakon reizbora za predsjednika HDZ-a o tome kako ga u narednom mandatu "isključivo zanimaju...okončanje ideoloških rasprava i okretanje budućnosti" protumačili kao "okretanje HDZ-a centru". Taj Karamarkov navodni "zaokret" nekako se poklopio s eksalacijom medijsko-političko-diplomatskog lova na fašiste u Hrvatskoj, kao i izvještajima o tome da se privode kraju radovi oko izgradnje "lijevog Mosta", s kojim bi trebao koalirati. Sve to u teoriji izgleda sjajno, no ostaje pitanje ne bi li Karamarko tim potezom srušio sve ono što je dosad gradio? Još i više, ne bi li to bilo jednako priznanju vlastitog poraza? Naime, Karamarko je čitavu strategiju obnove HDZ-a izgradio na antikomunističkoj retorici, priči o lustraciji i inzistiranju na ideološkim temama. U tome je u dobroj mjeri i uspio, ali je to odvuklo HDZ k rubnoj desnici i pravaštvu. Karamarkovo zagovaranje "povratka Tuđmanu", u stvari je završilo kao povratak Anti Starčeviću. Pritom je, dakle, prvi lustriran upravo Franjo Tuđman, u onom dijelu u kome se pozivao na naslijeđe antifašizma. Dubok je ideološki jarak iskopan, i pitanje je može li se sada svega toga odreći i vratiti nazad, i to još preko nekakvog "lijevog Mosta"?

Uostalom, takav centrumaški zaokret je već napravila predsjednica Grabar-Kitarović, kada je, pritisnuta diplomatskom ofanzivom, izjavila da je "Hrvatska izrasla na korijenima Domovinskog rata i antifašizma koji je utemeljen u našem Ustavu", no to je spominjanje antifašizma samo razgnijevilo njene pristalice koje su to doživjele kao izdaju. Smije li sada i Karamarko ponoviti njezinu gestu pucanja u vlastite noge? Jer, ne treba ostati neprimjećeno da Karamarko pri svojoj "obnovi HDZ-a" polako postaje liderom jednog prosvjednog pokreta, gotovo pobune, konzervativnog dijela Hrvatske, koji u dobroj mjeri podsjeća na pobunu koja je u Mađarskoj dovela Viktora Orbana na vlast ili pobunu konzervativne Amerike koja sada glasa za Donalda Trumpa. To je pobuna tihe konzervativne većine kojoj je preko glave optužbi lijevoliberalnih elita za fašizam, zatucanost i rasizam i zahtijeva za radikalnom promjenom kulturne paradigme. Kada objavite da veliki dio nečije kulture mora biti uništen kao nazadnjački, opasan i fašistički, ljudi to čuju kao objavu rata i bune se. Njihova reakcija nije pokoravanje, već pobuna, jer oni nemaju u rezervi neku drugu kulturu. Ti ljudi, kojima je dosta kulture kajanja i samookrivljavanja, ne žele vidjeti kako se njihovi lideri posipaju pepelom.

To je problem koji stoji pred Karamarkom, i koji je puno veći od onog koji ima s kombinatorikom i preslagivanjem vladajuće većine na političkoj sceni. Ako ponovi Kolindinu gestu i krene ka centru, pristalice bi ga lako mogle otjerati dovraga. Koaliranje s, od strane HDZ-ovaca omraženim, HNS-om, ma koliko se on sada proglašavao "domoljubnim centrom", imalo bi isti efekt, jer HNS predstavlja simbol lijevoliberalne elite, koju HDZ-ovci preziru više od SDP-a. Karamarko je prihvatio Milanovićevu bačenu rukavicu borbe oko kulture, a mijenjanje dresa usred bitke se ne može tumačiti drukčije nego kao kapitulacija. To Karamarko vjerojatno razumije, pa je izbjegao, poput predsjednice, javno si pucati u nogu, no to je mač čija mu oštrica visi nad vratom. Da stvar bude gora po njega, na ono što bismo mogli nazvati konzervativni prosvjedni pokret u Hrvatskoj, čiji je lider i zadnja uzdanica možda i nenamjeravano postao, ima i svoju vanjskopolitičku dimenziju.

Europske elite su povele pravu malu antifašističku kampanju preko medija i društvenih mreža povodom aktualnih polemika oko Jasenovca i "rehabilitacije ustaštva". Jasno je, Europa – poglavito ne Njemačka – ne želi još jednu neposlušnu Mađarsku, naročito ne na tzv. Balkanskoj migrantskoj ruti, koja se polako pretvara u stari prepoznatljivi put njemačkog Drang nach Osten. Stoga je cilj sve koji stoje na tom putu proglasiti fašistima. Puni su mediji naslova o "obnovi fašizma u Srednjoj Europi". O Hrvatskoj je nedavno izašao dokumentarac u produkciji njemačke televizije ARTE koji ju prikazuje kao utočište najcrnjeg neofašizma u Europi. Dio tog pritiska predstavljaju i prijetnje koje stižu iz Bruxellesa povodom hrvatske inicijative oko blokade Srbije u vezi potpisivanja poglavlja 23. Nije, dakle, vrijedilo niti postavljanje "pronjemačkog" Mire Kovača za MVP. Ne prihvaća se ništa osim potpune kapitulacije. To je odluka koja stoji pred Karamarkom. "Zaokret ka centru" ima svoju cijenu, a ona bi mogla biti prilično visoka.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Karijera iznad državnih interesa

Wed, 20/04/2016 - 02:02
Kandidatura Vesne Pusić svojevrsni je skandal ako stvar promatramo iz kuta njenog djelovanja kao MVP Hrvatske. Recimo, problemi s kojima se upravo suočava naša diplomacija u vezi s inicijativom uvjetovanja Srbiji oko otvaranjem Poglavlja 23, u velikoj su mjeri posljedica potpuno nepripremljenog terena za takvu inicijativu. Vesna Pusić je svoju vlastitu karijeru stavila iznad državnih interesa, pa je prema EK vodila politiku nezamjeranja, kako bi osigurala političku podršku za svoju kandidaturu, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Da podsjetimo, danas skupina zastupnika, potpisnika inicijative protiv kandidature Vesne Pusić za dužnost glavne tajnice UN-a, izvijestila je da su prikupili 21 potpis te su najavili da će dokument prevesti na engleski i druge jezike članica Vijeća sigurnosti te da će ga poslati njemu, hrvatskoj Vladi i svima koji o tome odlučuju.

- Možemo spomenuti i skandal s njenim priznavanjem sirijske oporbe i Al-Nusre iz siječnja 2013. godine, a koju je par mjeseci nakon toga američka administracija stavila na spisak terorističkih organizacija. U situaciji u kojoj je terorizam glavna prijetnja sigurnosti čovječanstva dovesti na čelo UN-a osobu koja ima blagonaklon stav prema takvim organizacijama ne djeluje mi kao naročita preporuka, kaže Ristić i dodaje.

- Moglo bi se nizati još primjera lošeg rada bivše hrvatske ministrice vanjskih poslova, poput diplomatske indolencije ili neracionalnog korištenja aviona Vlade RH za brojna putovanja, pa sve do skandala oko prodaje oružja Jordanu. Ne znam koliko su strogi kriteriji izbora za mjesto glavnog tajnika UN-a (ako pogledamo predhodnike na toj funkciji, rekao bih da i nisu naročito visoki), ali se s kandidaturom Vesne Pusić svakako šalje loša slika o kvalitetu rada državnih dužnosnika u Hrvatskoj, ističe naš sugovornik i zaključuje.

- U vezi njene kandidature svakako je zanimljiv i stav HDZ-a i Domoljubne koalicije, koji varira od podrške do osporavanja, kako bi se "našlo" negdje na "tehničkoj podršci" (Tomislav karamarko). Stvar je u tome da je Vesna Pusić vrlo nepopularna kod glasača Domoljubne koalicije, ali je neku vrstu podrške bivšoj predsjednici HNS-a neophodno dati kako se ne bi narušilo odnos s tom strankom u vezi političkih kalkulacija oko najavljene rekonstrukcije Vlade. U svakom slučaju, pri takvom odnosu snaga za nadati se je samo da će nas odbijanje njene kandidature od strane UN-a spasiti veće blamaže, kada se od toga nismo znali zaštititi sami, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Komentar: Diplomatski fijasko za unutarnjopolitičku uporabu

Sat, 16/04/2016 - 12:41
Inicijativa hrvatske diplomacije da se Srbiji uvjetuje otvaranje poglavlja 23 očito je odmah na početku doživjela pravi fijasko, koji prijeti da se pretvori u skandal. Čitava inicijativa djeluje kao jako traljavo pripremljena, a može voditi i novom sukobu Hrvatske s EU. Ne ide se u rat bez saveznika, a mi ih u ovom sporu, izgleda, nemamo. Čitav slučaj je samo odraz loše političke konstelacije. Najveća je odgovornost, naravno, na Miri Kovaču, jer je on taj koji je trebao čitavu stvar pripremiti i osigurati podršku partnera u EU prije nego se izašlo s ovom inicijativom. Odraz je to i političkih sukoba oko izbora novog ravnatelja SOA-e, kao i očito loše koordinacije rada koalicijskih partnera u Vladi. Ispadamo loši dečki u slučaju koji nije bio (ili bar nije trebao biti) tako neizgledan za nas, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Ristić tvrdi da, šire gledano, dio krivnje pada i na rad prošle administracije i gotovo permanentno političko izvanredno stanje u kome se Hrvatska nalazi zadnjih godinu i pol dana.

- Od samog našeg ulaska u EU (slučaj Perković) mi se nalazimo u nekoj vrsti sukoba s našim partnerima, koje nismo uspjeli uvjeriti da nam budu i saveznici. Nova Vlada je došla s obećanjem da će tu stvar popraviti, a sada smo dovedeni u situaciju produbljavanja tog sukoba. Što se tiče vlasti u Srbiji, ovaj sukob je njima došao kao naručen u finišu predizborne kampanje – Vučić se sada svojoj publici može prikazati i kao branitelj nacionalnih interesa i kao veliki Europljanin, a to je upravo politička platforma na kojoj on uvjerljivo dobiva izbore. Pretpostavljam da neće izostati ni čestitka na pobjedi, kaže naš sugovornik i nastavlja.

- No, sva konvencionalna objašnjenja "iz nesposobnosti" ili "okolnosti" ovog vanjskopolitičkog fijaska Hrvatske djeluju samo kao puke izlike. Ovako krupna stvar nije nam se mogla tek tako "desiti". Morala je postojati neka konzistentna ideja i plan iza toga, a to očito nisu bila ona tri uvjeta Srbiji koja se zvanično navode. Ne želim vjerovati da je u čitavoj stvari opet odlučila naša dnevna politika i stranačka pozicioniranja unutar vladajuće koalicije, kaže.

- Kako god, ako nastavimo inzistirati na vlastitoj poziciji u ovako lošoj konstelaciji i idemo na produbljivanje konflikta s EU, najveći politički gubitnik bi mogao biti premijer Orešković, a političke benefite bi mogao pokupiti HDZ. Produbljivanje konflikta s EU bi, naime, značilo političko izoliranje premijera Oreškovića, jer on trenutačno najjaču podršku ima upravo odatle. Otuda, pak, već stižu upozorenja o mogućoj blokadi novca iz EU fondova, ako nastavimo inzistirati na uvjetovanju Srbije, a dobar dio vladinog reformskog programa računa upravo na taj novac. To bi premijera ostavilo potpuno nasukanog i ovisnog o političkoj podršci HDZ-a, koji već licitira s mogućim novim kombinacijama i preslagivanjima u formiranju stabiln(ij)e vlasti. Uz drastičan pad popularnosti Mosta u zadnjih tri mjeseca, njihova podrška reformama mu prije dođe kao teret, nego kao pozitivan zamašnjak i garancija njihovog provođenja. Ako premijer ne pozove na odgovornost ministra vanjskih poslova Kovača i zatraži objašnjenje ovako loše pripremljene diplomatske inicijative i uvjeri ga u neophodnost spuštanje garda prema EU, Kovačeva politika konfrontacije s EU (sve pod domoljubnim pokrićem uvjetovanja Srbiji) mogla bi mu teret premijerske funkcije uskoro učiniti prevelikim, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Jasenovac između dvije smrti

Sat, 16/04/2016 - 12:37
Jedna od najporaznijih, premda nenamjeravanih, spoznaja koju su nam ponudile teorije o totalitarizmu jest ona da čovječanstvo ne postoji. Samo nacije imaju memoriju, sjećamo se samo onih koji su ubijeni u ime nacije – ili zato što su bili "pogrešne" nacije – dok one koji su ubijeni u ime čovječanstva, klase, ili nekog sličnog socijalnog konstrukta, naše sjećanje izdaje. Htijući ponuditi neku vrstu naknadne pravde i žrtvama univerzalne komunističke ideologije, teorije o totalitarizmu udarile su na granice naše memorije. Komunistički kenotafi ostaju prazni. Milijuni smrti komunističkog terora izbrisani su iz našeg sjećanja. Tih žrtava sjećamo se samo ako njihovu smrt na izvjestan način falsificiramo, otmemo univerzalnom sjećanju i prisvojimo u sjećanje nacije. Drugim riječima, ako žrtve komunizma pamtimo na način na koji pamtimo žrtve nacizma. Međutim, to su različita sjećanja, različite smrti.

Ako bismo Sedlarevom filmu "Jasenovac – istina", inače punom falsifikata i grubih neistina, htjeli pridati bar nešto od tragike, onda je to taj pokušaj da se probiju granice naše memorije tako što će se žrtvama ustaša pribrojiti žrtve komunista, što će se, pored ustaškog Jasenovca, sada govoriti i o "komunističkom Jasenovcu". Sedlarev pokušaj je, naravno, sramotna i moralno nakazna karikatura, ali govori o jednom stvarnom problemu – problemu da se žrtve komunizma komemoriraju na onaj način na koji komemoriramo žrtve nacizma. Sedlarev film, također, svojim grubim činjeničnim falsifikatima povlači i pitanje je li to moguće učiniti bez falsificiranja našeg sjećanja? Ili, drugim riječima, zašto nam je potrebno sjećanje na Jasenovac i žrtve ustaškog terora da bismo osnažili naše sjećanje na žrtve komunističkog terora? Zašto je naša memorija žrtava koje su ubijene u ime komunizma tako slaba i nepouzdana, dok ćemo žrtve koje su ubijene u ime nacije ili rase uvijek pamtiti?

Ne radi se tu o lažnoj, ideologiziranoj svijesti, koja bi svoju selektivnost uprispodobljavala nekakvim heteronomnim ideološkim motivima. Nije riječ o podložnosti komunističkoj propagandi, već o nečem puno gorem – o tome da naša svijest nema memorijskih alata pomoću kojih bi pamtila komunističke žrtve. U tom smislu su komunistički zločini nezamislivi. Jasenovac će se uvijek pamtiti, dok god postoje Srbi, Židovi ili Romi (a ne nekakvi "antifašisti"), jer su te žrtve, ubijene na zvjerski način, kao ne-ljudi, sigurne u memoriji tih nacija. Sjećanju na njih nije čak potrebna nikakva zvanična potvrda ili državna komemoracija. Žrtve komunističkog terora, čak i kada su po brojnosti veće od žrtava nacizma, ostaju nedostupne našem sjećanju. Oni koji su ubijeni u ime čovječanstva, izbrisani su iz njegove memorije, i u smrti ostaju ne-ljudi. Nijedna nacija ne može preuzeti na sebe komemoriranje tih žrtava, jer sjećanje nijedne od njih ne posjeduje priviligirani odnos prema univerzalnom idealu u ime kojih su one ubijane. Univerzalna svijest, koja bi ih na primjeren način čuvala u sjećanju, ne postoji.

Ova strukturna nemogućnost izgradnje primjerenog sjećanja na žrtve komunizma, imanentna nemogućnosti komemoriranja "komunističkog Jasenovca", svjedoči nam dvije različite vrste sjećanja, o dvije smrti. Kada je Martin Malia, urednik i autor "Crne knjige komunizma", ustvrdio da su smrt ukrajinskog djeteta u Holodomoru i smrt židovskog djeteta u Varšavskom getu "iste", on je pokušao doprijeti do univerzalne memorije čovječanstva u kojoj bi užasi ovih dviju smrti bile moralno izjednačene. Ali, taj pokušaj je, prije, samo osvijestio izostanak moralne empatije naše pretpostavljene univerzalne svijesti. Točnije, njeno nepostojanje. Zbog toga se nikada nećemo na isti način i s istom sviješću sjećati žrtava komunizma kao žrtava nacizma. Falsificiranje činjenica neće pridonijeti prevazilaženju inherentnih ograničenja naše moralne svijesti. Jedino je moguće da postanemo svjesni tog moralnog ambisa čovječanstva.

Tu opasnost i dvojnost našeg sjećanja ne smije zanemariti niti naša osuda totalitarnih režima, moralno izjadnačavanje komunizma i nacizma, jer njih ne pamti ista svijest, i pritom ćemo prije biti suočeni s falsificiranjem i brisanjem svijesti na zločine nacizma, nego što ćemo osvijestiti zločine komunizma. Htijući proširiti granice naše memorije, samo ćemo pridonijeti njenom sužavanju. Da bismo i jedne i druge žrtve komemorirali moramo biti svjesni njihove razlike. Tada naša osuda totalitarnih režima neće biti tek floskula, a naše komemoriranje izloženo moralnom sunovratu i sinonim sužavanja naših duša.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Mala je naša memorija za sve naše žrtve

Sat, 09/04/2016 - 11:29
Pametni narodi svoj identitet, sliku o sebi i svoje budućnosti grade na sjećanju, oni malo manje pametni i s predvidljivom budućnošću, izgleda, na amneziji. Kako se čini, mi spadamo u ovu drugu skupinu. Zbog tog je nemarnog odnosa prema vlastitoj prošlosti i moguće da nam se stalno događaju inverzije sjećanja, pa mjesta sjećanja i pijeteta lako postaju mjesta ideoloških i političkih okršaja. Naši kenotafi prije služe projekciji naših ideoloških fikcija, nego odavanju pijeteta žrtvama i komemorativnom sjećanju, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Komentirao je tako prijepore oko ovogodišnje koemoracije u Jasenovcu. Da podsjetimo, da ove godine neće sudjelovati u jasenovačkoj komemoraciji početkom tjedna najavila je Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj, navodeći kao razloge "relativizaciju i revitalizaciju ustaštva" i nezadovoljstvo postavom muzeja u Jasenovcu, za koji drže da ne prikazuje punu istinu o holokaustu te da ublažava istinu o ustaškom režimu.

Najavi bojkota sa sličnim su se argumentima u protekla dva dana pridružili i Vijeće vjerske zajednice Bet Israel te Srpsko narodno vijeće.

- Amnezija je, kao što je to primjetio još George Orwell, glavno obilježje totalitarne svijesti. Postoje slike sjećanja, ali su one falsificirane i samo u funkciji što temeljitijeg zaborava. Kao što je jako dugo sjećanje na žrtve ustaškog režima kod nas imalo prvenstveno ideološku funkciju amnezije žrtava komunističkog režima, tako sada pokušaj davanja prava žrtvama komunističkog režima ide u korak s amnezijom žrtava ustaškog režima. Tako mi sebi tumačimo osudu totalitarnih režima. Tako nakon antifašizma i antitotalitarizam postaje tek floskula i politički spin. Prevelik je to zalogaj za skučene prostore u našoj memoriji, kaže Ristić i dodaje.

- Najavljeni nedolazak predstavnika Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća na komemoraciju u Jasenovcu, slika je jadnog stanja naše nacionalne memorije. Bez njih se u Jasenovcu i nema tko čega sjećati. Naravno da je i taj potez politički motiviran, i da će samo produbiti političke jazove i biti iskorišten u ideološke svrhe, ali ostaje neugodna činjenica da na toj komemoraciji neće biti nikog. Umjesto apela predstavnika Vlade i Sabora da se prevaziđu ideološke podjele kako bi se odao pijetet žrtvama, možda bismo prije trebali postaviti pitanje zaslužuju li žrtve Jasenovca nas, koji ih se sjećamo, pita se na kraju Borislav Ristić.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Pobuna protiv očeva s akademskim pokrićem

Sat, 09/04/2016 - 03:06
Bilo je za očekivati da će inicijativa o institucionalnoj suradnji Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta zagrebačkog sveučilišta naići na jak otpor lijevog intelektualnog klera. Vjerojatno ništa toliko averzije i bijesa kod današnjih intelektualaca ne izaziva kao kad im spomenete kršćanstvo i teologiju. Na Filozofskom fakultetu kipi od nezadovoljstva, organiziraju se "plenumi" i najavljuje veliki studentski prosvjed. Lijevi intelektualni establišment je na nogama. Govori se o klerikalizaciji hrvatskog društva, o vraćanju u Srednji vijek, i slično. Iz prašnjavih intelektualnih podruma iznosi se teško topništvo, spremno na borbu do posljednjeg metka. Kao da se radi o potpisivanju pakta sa samim Nečastivim, a ne o prirodnoj institucionalnoj suradnji dva fakulteta istog Sveučilišta.

Zašto je tome tako? Zašto je naša intelektualna elita toliko neprijateljski nastrojena prema kršćanskoj tradiciji? Zar nije kršćanstvo, pored Grčke, Rima i starog Izraela, jedan od najvažnijih stubova zapadne civilizacije, čiju bi tradiciju te institucije trebale njegovati i prenositi sljedećim generacijama? Vjerojatno bi jedan od odgovora bio da se radi o strahu od konkurencije, od ugrožavanja intelektualnog monopola ljevice, koja je tako snažno utaborena u našim kulturnim i obrazovnim institucijama da je bez problema preživjela ekonomski, politički i moralni kolaps komunizma, da s izvjesnošću možemo tvrditi da bi tu bila najsigurnija i uslijed kakvog nuklearnog Armagedona. No, to nije specifično hrvatski problem. Ako pogledate bilo koju visokoškolsku ustanovu u Europi ili Americi, svugdje ćete naići na istu stvar – svugdje postoji dominacija intelektualne ljevice i njihovih dogmi.

Iako danas između intelektualaca i ljevice postoji ne samo jak afinitet, već gotovo potpuno preklapanje, malo se pažnje obraća na ovu vezu. Ona, ipak, nije tako samorazumljiva kao što bismo mogli zaključiti iz ove okolnosti. Naprotiv, radi se o vrlo neprirodnoj i začudnoj stvari. Čovjek bi očekivao da će visokoškolski kurikulum na studijama humanističkih znanosti biti usmjeren na to da mladim ljudima ponudi uvid u intelektualne temelje naše civilizacije, te da bi on obuhvaćao produbljeni studij Platona i Aristotela, Starog i Novog zavjeta, Augustina i Akvinca, Lockea i Adama Smitha, Burkea i Tocquevillea, kako bi razumjeli zašto naša civilizacija tako duboko cijeni vrijednosti kao što su individualna sloboda, ograničena vlada, vladavina prava, parlamentarna demokracija, kapitalizam i slobodno tržište. Međutim, ne samo da će mlad čovjek danas moći proći kroz školovanje bez posvećivanja velike pažnje tim autorima i tradicijama, već će njegovo obrazovanje velikim dijelom uključivati negaciju tih tradiranih vrijednosti. Saznat će gotovo sve o Nietzscheu, Marxu ili Freudu, koji se slave kao intelektualne ikone i veliki učitelji čovječanstva, imat će mogućnost studirati budističku filozofiju i druge istočnjačke religije, a o zapadnoj tradiciji, kršćanskim idealima, liberalnoj demokraciji i kapitalizmu učit će samo kao o velikim obmanama i tamnicama duha.

Tu vrstu perverzije naših obrazovnih institucija možda je najbolje ilustrirao američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je na pitanje koja je svrha liberalnog obrazovanja odgovorio: "Stvoriti osobu koja bi se što je moguće više razlikovala od svog oca." Drugim riječima, ustrojiti kurikulum tako da se ni u kom slučaju ne bi desilo da mlada osoba ikada intelektualno sazri i odraste. Ostati vječno mlad i neopterećen tradicijom i njenim intelektualnim, religijskim, političkim i moralnim naslijeđem, imperativ je našeg obrazovnog sustava. Biti neprilagođen, nikada ne urasti u sistem, ne prihvatiti okove dužnosti i teret znanja, poruka je našeg liberalnog obrazovanja. Ta romantična rousseauovska vizija obrazovanja kao učenja hodanja četveronoške dominira našim obrazovnim institucijama. To je nova infantilna religija našeg doba, koja u svemu starom i osvjedočenom vidi samo opterećenje i okov. Teško je drugim razlozima, osim infantilnom željom da se ostane vječno mlad i nikako ne nalikuje svome ocu, objasniti toliki otpor tradiciji našeg akademskog svijeta.

Ako ostavimo po strani prigovore tehničkog tipa, to je i glavni razlog protivljenja Filozofskog fakulteta suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kada on sutra uzme oblik studentskog prosvjeda i kada mudrost profesora progovori kroz parole studenata, moći ćemo reći da je duh akademske ljevice dobio svoj primjeren infantilni izraz, a pobuna protiv očeva svoje akademsko pokriće. U takvoj atmosferi teško je očekivati toliko potreban kompromis, što je, ipak, jedan starački zahtjev za isključiv i zapaljiv duh naše akademije izručene kultu mladosti.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Teza o sve jačoj klerikalizaciji hrvatskog društva je pretjerana i promašena

Thu, 07/04/2016 - 06:17
Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kaže da tezu o sve jačoj klerikalizaciji hrvatskog društva, koja se razvila povodom prijedloga o suradnji (a ne "spajanju", kako se pogrešno navodi) Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, smatra pretjeranom i, u biti, pogrešnom i promašenom reakcijom.

- Takva reakcija, međutim, nije iznenađujuća, ako znamo da takve kritike dolaze iz lijevo-liberalnog akademskog tabora, koji na ovaj potez gleda kao na pokušaj ugrožavanja njegovog intelektualnog monopola u hrvatskom društvu, čije je glavno sijelo uvijek bio Filozofski fakultet u Zagrebu. Zagreb nije Teheran, niti to može postati. Uostalom, sama ideja razdvajanja države i crkve razvijena je u okviru tradicije zapadnog kršćanstva, pa je svakako pretjerano tvrditi da bi Katolička crkva na ovaj način htjela proširiti svoj utjecaj van granica principa u koji sama vjeruje. Ako stvar gledamo s te strane, prije bismo mogli reći da se Crkva želi osloboditi elitizma i zatvorenosti, izaći iz egzila, ponekad prinudnog, a ponekad i samoskrivljenog, u kome je dugo boravila, kaže Ristić i nastavlja.

- To je vrsta otvorenosti Katoličke crkve koju treba pozdraviti. Ovaj potez bi, također, mogao pridonijeti stvaranju tolerantne atmosfere i otvaranja dijaloga oko temeljnih vrijednosti društva, koje nama, kao društvu sklonom konfliktima, jako nedostaje. Dijalog filozofije i teologije, uostalom, traje dva milenija, i dobro je kada se on ne vodi iza "busija", već unutar zajedničkog prostora. Razni "plenumi" i "studentski prosvjedi" samo su relikt prošlosti, koji nipošto ne pridonose takvom dijalogu i njegovanju duha tolerancije, ističe naš sugovornik.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Zašto Haaški sud pušta zloduha iz boce?

Sat, 02/04/2016 - 03:23
Kakvu nam poruku šalje tzv. međunarodna zajednica jučerašnjom oslobađajućom presudom koju je Raspravno vijeće Haaškog suda donijelo u procesu protiv Vojislava Šešelja? Svakome je, valjda, jasno da su u svim dosadašnjim presudama ICTY-ja politički obziri i slanje političkih poruka zemljama bivše Jugoslavije imale ključnu ulogu, a da su zadovoljenje pravde i pravne procedure bile na drugom ili trećem mjestu. Mahom su to bile presude koje su za glavni cilj imale oportunističko potvrđivanje političkih „danosti na terenu“, u čijem je kreiranju veliku ulogu imala Međunarodna zajednica, pa tek onda i kažnjavanje zagovornika i vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Tako je pravda u Haaškom sudu uglavnom klecala koljenima pred politikom, a oni koji su njeno ispunjenje očekivali najčešće su bili primorani zadovoljiti se ako se ne bi potpuno spustila na koljena.

Međutim, imajući u vidu i ovu potpuno nepouzdanu i arbitrarnu praksu u radu Haaškog suda, teško je objasniti oslobađajuću presudu Šešelju. U ovom slučaju, čini se, nije postojala niti jedna politička prepreka koja bi stajala na putu ispunjenja pravde. Dapače, vjerojatno niti jedna presuda ne bi pridonijela proklamiranom cilju pomirenja i resterećivanja političke suradnje među državama bivše Jugoslavije od zloduha prošlosti kao presuda koja bi osudila najgrlatijeg zagovornika projekta Velike Srbije. Osuđujuća presuda bila bi u skladu i s nekim ranijim presudama suda u Haagu, pa i nekima u kojima je Šešelj već naveden kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Istovremeno, takva presuda bila bi i politički oportuna, ako hoćemo, jer je današnja politička stvarnost rezultat ratnog poraza proklamiranog projekta Velike Srbije. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju je, dakle, i moralno i pravno i politički u suprotnosti, ne samo s pravdom, već i mjereno ne baš visokim kriterijima dosadašnje prakse Haškog suda.

Nije samo talijanska sutkinja i članica Raspravnog vijeća ICTY-ja, Flavia Lattanzi, koja je imala izdvojeno mišljenje o presudi, pri čitanju presude imala osjećaj da je „bačena unazad, u daleku povijest“. Ova presuda nas zakopava duboko u povijest, revidira kakve-takve dosege naše političke stvarnosti i izručuje nas neizvjesnoj budućnosti. Ona prije liči na oživljavanje već upokojenog vampira, nego na presudu koja bi imala ambiciju predstavljati zadovoljenje pravde. Stoga se, više od bijesa nad nepravdom, moramo pitati ima li ova presuda i nekakvu zlokobniju poruku? Neozbiljno je svoditi ovo na nekakvu neobjašnjivu iracionaliju ili subjektivnu slabost sudaca. Svaka dosadašnja presuda Haaškog suda, ma koliko nam se činila prava ili kriva, imala je u prvom redu sasvim ozbiljnu i ciljanu političku poruku i značaj, pa je tako ima i ova. Drugim riječima, trebali bismo se pitati zašto nam Međunarodna zajednica ovom presudom šalje poruku da nešto nije u redu s, recimo to tako, postratnom političkom stvarnošću u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije? Zašto se sada, i na ovakav način, bude duhovi prošlosti i relativiziraju zaključci ratova? Zašto Međunarodni sud pravde daje pravno-politički legitimitet jednoj ideji za koju smo mislili da je sahranjena, kada sam taj čin očito može ponovno destabilizirati države na prostoru bivše Jugoslavije?

To je, čini mi se, puno važniji aspekt oslobađajuće presude Šešelju od onog koji neposredno izaziva odioznost i moralni zazor. Politička razboritost, također, nalaže da se reagira puno trezvenije od paničarenja i nasjedanja na jeftine Šešeljeve provokacije kako bi se eventualno pokupio koji jeftini politički poen. Razboritije je obratiti pažnju na provokaciju koja ima žig i potpis velikih sila. Šešelj je tu, na kraju, nebitan. Bitno je ne dozvoliti da se dodatno destabilizira ionako nestabilna politička situacija u zemlji i okruženju. Od velike pomoći je to što se političko vodstvo Srba u Hrvatskoj oglasilo ovim povodom i osudilo pokušaj političkog povampirenja jedne propale ideologije. Bilo bi od pomoći i kada bi mediji, naročito poneke regionalne televizije, prorijedile praksu davanja prostora notornom ratnom huškaču i njegovim nastranim idejama. Stvari treba staviti pod kontrolu tamo gdje je moguće, kako nam ne bi ispao iz fokusa širi i puno ozbiljniji aspekta ove neočekivane i jako čudne presude. Migrantska kriza, islamski terorizam, politička nestabilnost u Makedoniji, na Kosovu, u Crnoj Gori, uvijek rovita Bosna i Hercegovina – i sada Šešelj. Kome je u cilju spuštati zapaljen fitilj u balkansko bure baruta?

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Karamarko šalje pomirljive poruke, ništa od prijevremenih izbora

Mon, 28/03/2016 - 22:59
Zajednička odluka premijera Oreškovića i predsjednice Grabar-Kitarović o izboru Daniela Markića za novog ravnatelja SOA-e, čime je prekinuta gotovo dvomjesečna kriza unutar Vlade, svakako predstavlja najjači politički udarac u nizu za Tomislava Karamarka i HDZ. Opreznost je nalagala da se ta odluka, za koju se znalo da će proizvesti frustraciju u HDZ-u, donese neposredno uoči Uskrsa, kako bi ostalo vremena za stišavanje strasti tijekom blagdana. Današnja reakcija Tomislava Karamarka na izbor novog ravnatelja SOA-e, govori da ljutnja ostaje, ali prevlađuju pomirljivi tonovi, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Karamarku i HDZ-u je, u biti, veći problem što su, dogovorom predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Oreškovića, u svom nezadovoljstvu ostali sami. To je i glavni razlog što se sada čini da su najave novih izbora tek puka prijetnja i frustracija. Stoga možemo očekivati da će, nakon prilično turbulentne faze na početku mandata ove vlade, sada uslijediti razdoblje smanjivanja tenzija. Karamarko i HDZ će se usredotočiti na unutarstranačke izbore, a nakon izvjesnog reizbora Tomislava Karamarka za predsjednika stranke, biti će dosta posla oko sređivanja situacije unutar HDZ-a, gdje je puno nezadovoljnika, ističe Ristić.

- U svakom slučaju, stalne napetosti unutar Vlade i zaoštrena retorika pomogli su Karamarku da uspješno prebrodi očekivano nezadovoljstvo dijela HDZ-a raspodjelom političkog kolača nakon formiranja Vlade, pa je moguće da su i te napetosti bile dio kalkulacije pozicioniranja na unutarstranačkom nebu. Nakon unutarstranačkih izbora oni parlamentarni, kao i prijetnja njima, postat će izlišni. Iako bi za Karamarka bilo svakako bolje da je uspio nekog od svojih favorita progurati za načelnika SOA-e, tajming u donošenju ove odluke je takav da mu neće donijeti previše političke štete, jer je sada kasno za potencijalne nezadovoljnike, koji bi mogli ugroziti njegovu poziciju. Uskraćivanje HDZ-ove podrške premijeru Oreškoviću i odluka za parlamentarne izbore imali bi smisla samo ukoliko bi Karamarkova pozicija unutar HDZ-a bila ozbiljnije ugrožena, a izvjesno je da se to neće dogoditi, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Razumijemo li sada malo bolje Izrael?

Sat, 26/03/2016 - 08:29
Prijateljsku utakmicu između A reprezentacija Hrvatske i Izraela, koja je u srijedu odigrana u Osijeku, narušilo je skandiranje ustaškog pozdrava „Za dom – spremni“, već standardni repertoar hrvatskih navijača. Ovakva sramotna skandiranja bi se mogla svrstati pod rubriku „brendiranja zla“, slično onima s nošenjem majice komunističkog zločinca Che Guevare ili ritualnim odlaženjem na poklonjenje u Kumrovec. To je kultura u kojoj ikone zla postaju komercijalni brend za masovnu upotrebu, čista površina bez dubine, kojoj je teško suprotstaviti se racionalnim argumentima. To je koketiranje s tamnom privlačnošću zla, koje je našlo načina uklopiti se u našu steriliziranu komercijalnu kulturu. Davati joj dublji smisao i ulaziti u složeniju sociološku analizu, može samo značiti promašiti tu površnu, banalnu razinu na kojoj ona operira. Ne, nije to „povratak fašizmu“, već rastrganost površinom koja u prizivanju zla traži osjećaj vlastite dubine i posebnosti, slika naše suvremenosti.

Ipak, puno značajnija od ove ružne slike, koju je odaslala ljudska glupost željna dubine, jest sama činjenica da je odigrana prijateljska utakmica s Izraelom u sklopu priprema za Euro u Francuskoj. Naime, ako se sjetimo događaja od prije nepunih dvije godine, kada su se, povodom izraelske intervencije u Gazi, ulice i stadioni širom Europe orili od antisemitskih demonstracija i uzvika, kada su europski nogometni klubovi bojkotirali klubove iz Izraela, a novinski stupci bili puni najcrnje ljevičarske propagande o izraelskom „militarizmu“ i „holokaustu“ koji nad Palestincima vrši država Izrael, ovo je svakako napredak. Ta propaganda je izgubila svoju snagu. Puno toga se promijenilo pod terorističkim napadima islamskih militarista kojima je izložena Europa u zadnje vrijeme. Za vjerovati je da će se s time mijenjati i slika Europljana o Izraelu, koji je od samog svog osnutka suočen s terorizmom koji sada pogađa Europu.

Sasvim sigurno da užasna stvarnost terorizma ugrožava i rašireni ljevičarski antisemitski stereotip o Židovima koji su svoju državu ogradili žicom, a Palestince strpali u „koncentracijske logore“, gdje ih, na milosti Boga, neselektivno ubijaju. Danas i Europa podiže žičane ograde, a ulicama njenih metropola patroliraju naoružani specijalci, baš kao što je to u Izraelu. Europski parlament, koji je do jučer donosio deklaracije u kojima se osuđuje Izrael zbog „kolektivnog kažnjavanja“ Palestinaca i „kršenja odredbi UN-a“, uskoro će i sam biti primoran donositi odredbe kojima se ograničavaju ljudska prava. Jer, ideologija ljudskih prava je jedno, a život drugo. Europa će se morati opsjetiti da je pravo na život i samoobranu temeljno ljudsko pravo, bez kojega ni ostala prava nemaju svoju svrhu, te da je zaštita sigurnosti građana njena osnovna funkcija. Nije bilo veliko iznenađenje kada smo, povodom terorističkog napada u Bruxellesu, saznali da su teroristi iz Bruxellesa bili od ranije poznati policiji, ali da ona nije ništa učinila kako bi ih na vrijeme spriječila, jer je bila ograničena mogućnošću krđšenja njihovih ljudskih prava.

Europske države će morati naučiti da njihova osnovna svrha nije promoviranje ljudskih prava, već zaštita sigurnosti građana. Ne može se praviti „balans“ između prava na život i ostalih ljudskih prava, jer se time dovodi u pitanje i smisao ljudskih prava i osnovna funkcija države. I tu se ne radi o „militarizaciji društva“, već o potvrđivanju same ideje liberalne države, a to je zaštita prava na život. Čini se kao da europske elite toga još nisu u potpunosti svjesne, kao da još uvijek traže taj izgubljeni „balans“ između života i ružičaste ideologije, očajnički pokušavajući ostaviti neokrznutom tu uljepšanu sliku o samoj sebi. Tu sliku je moguće graditi samo u svijetu sigurnosti, kada je prijetnja daleko od nas, i kada je moguće drugima držati lekcije o ljudskim pravima i Povelji UN-a. Pogođeno je samo srce Europe od strane ljudi koji nemaju drugi cilj do uništenja europske civilizacije i njenih vrijednosti. Baš kao što je i Izrael suočen s državama i terorističkim skupinama koje za jedini cilj imaju uništenje izraelske države. Zbog toga Europa ima jako puno učiti od Izraela. Ako želimo ozbiljno shvatiti terorističku prijetnju s kojom je danas suočena Europa, moramo se osloboditi kulture samookrivljavanja i ideološkog fanatizma koji je spreman ideologiju staviti ispred vlastite sigurnosti. Ako pri tome padne i pokoji antisemitski stereotip, kome smo predugo robovali, utoliko bolje po nas i našu civilizaciju.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Zašto svi volimo mrziti Trumpa?

Sat, 19/03/2016 - 13:31
Kako postaje sve izvjesnije da će američki investitor i milijarder, Donald Trump, postati kandidat Republikanske stranke i ući u utrku za predsjednika s kandidatkinjom demokrata, Hillary Clinton, s dobrim izgledima da u toj utrci izađe kao pobjednik i postane 45. američki predsjednik, tako histerična povika na njega sve više zaglušuje javni prostor. Radi se o rijetko viđenim izljevima mržnje i netrpeljivosti. Mediji, političari, intelektualni establishment, kao da su svi stali u kolonu tko će se jače nabaciti blatom na Trumpa. Tu se riječi ne biraju – Trump je „glup“, „rasist“, „komedijaš“, „primitivac“, što god vam pogano i grubo padne na pamet možete reći o Trumpu. Kada je po srijedi Trump, sve je dozvoljeno – tu su pravila političke korektnosti suspendirana. Stvar ide do otvorenih prijetnji ubojstvom na društvenim mrežama, kao što smo mogli vidjeti povodnom nedavnih uznemirujućih događanja u Chicagu.

Malo koga će začuditi da glavni vinovnici ovog govora mržnje dolaze s ljevice. Gotovo da možete mjeriti stupanj nečije pripadnosti ljevici po stupnju mržnje i bijesa koji ga obuzme kada se spomene Trumpovo ime. Da paradoks bude veći, što je intenzitet te mržnje jači, što je bijes koji vas na spomen njegova imena obuzme nekontroliraniji, to je vaša pripadnost pristojnom društvu pouzdanija i čvršća. Mjerilo nečije političke korektnosti utvrđuje se, tako, stupnjem spremnosti na izljeve govora mržnje prema Donaldu Trumpu. Na taj način politička korektnost otkriva svoje manje privlačno, skriveno lice – a to je da se i sama temelji na isključivosti i netoleranciji. To samoogoljavanje i samourušavanje terora političke korektnosti u zemlji njegova podrijetla, možda je jedno od najvećih postignuća dosadašnje Trumpove kampanje. Ukidanje (točnije, samoukidanje) terora političke korektnosti bit će jedan od najvećih rezultata Trumpovog pohoda na Bijelu kuću – bio on izabran ili ne. I to više zaslugom njegovih protivnika, nego njegovog vlastitog neobuzdanog jezika.

Trump, dakako, nije nevinašce. On provocira svoje protivnike, vrijeđa ih, često na rubu incidenta, pa i pristojnosti. On nikome ne ostaje dužan, i na napade uzvraća s kamatama. On izaziva establishment i njegovu ideologiju političke korektnosti. Potegnuo je, tako, pitanje ilegalne imigracije, koje establishment već decenijama gura pod tepih i ne rješava ga – kako republikanski, tako i demokratski. Zbog toga mu je odmah prišivena etiketa „rasista“ i „ksenofoba“. Svakako da među Trumpovim pristalicama ima i takvih, ali teško da bi se rješavanje pitanja ilegalne imigracije moglo poistovjetiti s tom etiketom. To je pitanje poštovanja zakona koji su na snazi u toj zemlji. Osim ako nemate nonšalantan odnos prema vlastitim zakonima, kojima pretpostavljate ideološka pitanja. Zbog njegovog legalističkog pristupa pitanju imigracije, prozvalo ga se i demagogom. Istina je, pak, da je Trump puno riskirao potezanjem tog pitanja. U zemlji terora ideologije političke korektnosti takav pristup se prije činio političkim samoubojstvom, nego političkom demagogijom. Nekim čudom, ispalo je drukčije.

Optužba da je Trump „glup“ i „pajac“, također ne drži vodu. Čudno bi bilo, u stvari, da je tako. Kako može biti glup netko tko je glavačke prevrnuo čitav establishment, o kome njegovi politički protivnici uzaludno angažiraju svoje think-tankove kako bi mu doskočili i srušili s trona? Ne može biti pajac netko s kim ne mogu izaći na kraj ni moćni mediji, kako lijevi, tako i desni, od CNN-a do Foxa, protiv kojih on najčešće kao svoje jedino oružje koristi svoj twitter nalog. Autor poznatog satiričnog stripa „Dilbert“, Scott Adams, dao je lijep argument protiv ove generalizacije u svom tekstu „Problem Trumpovog psa“ (možete zamisliti i psića iz Arkanzasa o kojem je nedavno duhovito govorila Hillary Clinton). Razliku u inteligenciji čovjeka i psa je čovjeku prilično lako ustanoviti. Pas može oponašati svoga gazdu, pa čak pritom i povjerovati da je pametniji i bolji od njega, ali teško da može znati razloge takvog ponašanja. To je problem psa. Kod ljudi je drukčije, komentira dalje Adams. Samo dvije vrste ljudi mogu tvrditi da je Trump glup – ili geniji, ili pak oni koji su toliko glupi da nisu svjesni vlastite gluposti. Samo te dvije skupine ljudi mogu tvrditi za druge ljude da su glupi. Pošto su geniji vrlo rijetki među nama, vjerojatnije je da je kod Trumpovih kritičara ovo drugo slučaj. To je, međutim, problem s kojim moraju izaći na kraj Trumpovi kritičari. Ako im prije toga Trump ne olakša odluku uzimajući kup u američkoj predsjedničkoj utrci.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Njemačka hegemonija i nova europska ravnoteža

Sat, 12/03/2016 - 03:02
Ideja ujedinjene Europe sve više gubi svoj sjaj. Interpretativna matrica, nastala kao zaključak Drugog svjetskog rata, a po kojoj su mir i prosperitet u Europi mogući samo ako se partikularni nacionalizmi, ambicije i interesi nacionalnih država potisnu u korist suradnje u izgradnji većeg i obuhvatnijeg, zajedničkog nadnacionalnog cilja, gubi na svojoj nekadašnjoj privlačnosti i uvjerljivosti. Dapače, pokazuje se da je ideja stvaranja zajedničke europske nadnacionalne države prije matrica koja generira svađe i sukobe, nego što bi bila garant suradnje i zajedničke budućnosti. Slično kao nekad Sovjetski Savez ili bivša Jugoslavija, i Europska unija se sve više održava uz pomoć prisile, različitih ucjena i agresivne ideologije, nego što bi bila povezana dijeljenjem zajedničkih interesa i ciljeva. Kao što je jednom rekao bivši britanski premijer, Tony Blair, Europska unija više nije stvar mira, već moći.

Da je to upravo tako, da se u Europskoj uniji sve više radi o pitanju hegemonije i odnosa moći, možda najbolje pokazuje aktualna migrantska kriza. Ta kriza je bjelodano iskorištena kako bi se uspostavila hegemonija Njemačke nad ostatkom Europe. Iako europske elite naokolo šire paniku da je danas „dovedena u pitanje sama opstojnost Europske unije“, kako se u nedavnom razgovoru s našim ministrom vanjskih poslova, Mirom Kovačem, izrazio bivši njemački kancelar Helmut Kohl, to je samo spin koji treba prikriti da se pod tankim i zavodljivim velom europske ideologije i europskog projekta pomalja ružna grimasa novog europskog gospodara. Navodna zabrinutost za sudbinu Europske unije zbog inokosnih akcija i nepristajanja većine europskih država na suradnju oko zamišljenog načina rješavanja migrantske krize, samo je krinka obuhvatne akcije korištenja migrantske krize od strane Njemačke i njoj pokornih eurokrata kako bi se dodatno narušio suverenitet europskih nacionalnih država. Mehanizmi ucjene i prinude na tu suradnju u rukama europskih gospodara su moćni, poput vezivanja korištenja europskih fondova za pristanak na raspodjelu migrantskih kvota.

Uzaludna je nada da će Europska unija sutra nestati. Previše je ambicija, interesa i novca uloženo u taj projekt da bi tek tako propao. S druge strane, kao što je pokazala koordinirana akcija koju ovih dana provode Austrija i država na tzv. Balkanskoj ruti, i unutar tog okvira je moguć otpor zahtjevima eurokrata na čelu s njemačkom kancelarkom Merkel. No, opet, takvo savezništvo je samo privremeno rješenje i više reakcija iz očaja, nego neka strateška odluka, koja bi mogla promijeniti odnos snaga, i koja bi garantirala da će nacionalne države efikasno zaštititi svoje interese od nametanja tuđe volje. No, čak iako ovaj potez da samo privremenog ploda, on pokazuje da je otpor trenutnom europskom hegemonu ipak moguć. Samo jačanjem europskih nacionalnih država i njihovom koordinacijom i suradnjom u tu svrhu, moguće je ostvariti takav preustroj Europske unije koji bi ograničio njemačku moć nad ostalim članicama. Nije slučajno da takav otpor njemačkoj hegemoniji dolazi baš s istoka Europe, od strane država koje su u 20. stoljeću već imale priliku upoznati se s hegemonskim politikama ambicioznih osvajača i graditelja carstava.

Ono što bi, pak, moglo dugoročno riješiti pitanje odnosa snaga unutar Europske unije u korist nacionalnih država, poglavito na istoku Europe, rješenje koje ne bi ovisilo o trenutnim i iznuđenim savezništvima političkih elita, već bi imalo i čvrstu materijalnu podlogu, jest rješavanje pitanja energetske neovisnosti tog dijela Europe od njemačke kontrole nad distribucijom ruskog plina. Ako bismo ideji „uspravnice“, koju je promovirala hrvatska predsjednica, htjeli dati neki konkretan sadržaj i smisao, onda bi to bilo ostvarenje ovog energetskog savezništva istočnoeuropskih zemalja. Zbog toga izgradnja LNG terminala na Krku, koji se već dugo i predugo odlaže, ima neprocjenjiv strateški značaj, koji daleko nadmašuje puki ekonomski interes. Rješenje tog pitanja je ravno rješenju pitanja nacionalne neovisnosti. I to ne samo za Hrvatsku. Pored terminala u Litvi, terminal koji bi išao iz Hrvatske, riješio bi pitanje energetske suverenosti čitave istočne Europe, a time ih učinio i imunim na ucjene i utjecaj, ne samo Njemačke, nego i Rusije. Možda je iluzija u današnjem svijetu vjerovati da je moguć puni povratak principu slobode i suverenosti nacionalnih država, ali se hegemoniji i imperijalnim težnjama još uvijek može suprotstaviti savezništvima malih kako bi se uspostavio podnošljiv balans snaga prema velikima.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Saborska predstava Mosta pritisak je za smjenu Vujčića i okretanje Mosta ulijevo

Fri, 11/03/2016 - 02:44
Današnja saborska predstava za javnost u režiji zastupnika Mosta, nad kojom je svoje zgražanje iskazao i Vilibor Sinčić, pored toga što predstavlja pokušaj jeftinog populističkog dodvoravanja najširim narodnim masama, ima još nekoliko dimenzija. Da su odnosi dvaju glavnih partnera unutar vladajuće koalicije jako napeti znali smo i prije ovoga, jer su i Most i HDZ prije nekog vremena odlučili svoje nesporazume rješavati preko medija i javnim pritiscima, što je već po sebi jako znakovito, ali rušenje kvoruma u Saboru povodom usvajanja izvješća o radu HNB-a za 2014. godinu, demonstrativnim napuštanjem zasjedanja, predstavlja još jednu stepenicu više u negativnoj evoluciji njihovog odnosa, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Da podsjetimo, nezadovoljni tumačenjem predsjednika Sabora Željka Reinera o razlozima zbog kojih se ni ovog petka neće glasovati o Izvješću o radu HNB-a u 2014., zastupnici Mosta i oporba demonstrativno su napustili sabornicu pa glasovanje o ostalim točkama zbog nedostatka kvoruma nije bilo moguće nastaviti.

- Međutim, kako su ubrzo nakon predstave HDZ i Most izgladili stvar, a njihovi predstavnici dali zajedničku izjavu medijima, opravdano je posumnjati da je HDZ u čitavom ovom scenariju bio samo kolateralna žrtva, a meta netko drugi. Iako o tome možemo samo spekulirati, ovaj igrokaz bi ustvari mogao biti poruka Boži Petrovu da je „baza“, predvođena Ivanom Kovačićem, predsjednikom Kluba zastupnika Mosta, nezadovoljna i da se buni. Tako bismo ovakav postupak mogli protumačiti kao udarac „s lijeva“ upućen Petrovu, možda kao odgovor mostovaca na njegovo približavanje premijeru Oreškoviću. Da Kovačić ima izvjesne liderske ambicije već je bilo spekulacija u medijima, govori Ristić i nastavlja.

- Sljedeća stvar, zbog koje i mislim da je opravdano na ovaj postupak gledati kao na „lijevo skretanje“ Mosta, tiče se samog sadržaja spora, a to je pitanje rada HNB-a. Most svojim zahtjevom da se o HNB-u povede saborska rasprava a ne samo primi na znanje i usvoji, iako je Vlada o inkriminiranom izvještaju već dala pozitivno mišljenje, žele populistički poručiti kako se oni zalažu za transparentnost rada HNB-a. Drugim riječima, ova saborska predstava bi mogla vrlo lako biti pritisak za smjenu u vrhu HNB-a i aktualnog guvernera Vujčića. Uostalom, takav scenarij je sinoć najavio i Ivan Lovrinović, gostujući u emisiji „Otvoreno“. To je dosta ozbiljna stvar, s obzirom da je poznato da prof. Lovrinović zastupa prilično radikalne stavove glede monetarne politike, za koju je upitno koliko se može uklopiti u upravo usvojenu ekonomsku strategiju Vlade Tihomira Oreškovića. HDZ je takav plan pokušao elegantno opstruirati idejom s pukim usvajanjem Izvještaja o radu HNB-a, ali sada treba očekivati da će biti otvoreno još jedno osjetljivo pitanje i potencijalni novi izvor sukoba u vladajućoj koaliciji, kaže naš sugovornik.

Ristić napominje da, kao što je već spomenuto, ne bismo smjeli previdjeti ni taktičko-politički manevar ulijevo koji je ovim potezom izveo Most.

- Naime, očito je da Most želi zajahati na tom populističkom valu nezadovoljstva dijela javnosti radom HNB-a. Takvom manevru su, moguće, pridonijeli i rezultati zadnjih anketa, u kojima je, pored pada popularnosti Mosta, zabilježen i značajan rast popularnosti Sinčićevog „Živog zida“. Sada Most vjerojatno želi zaustaviti taj trend i preoteti dio Sinčićevih glasača. Otuda vjerojatno i zabilježena prezriva reakcija Vilibora Sinčića na mali saborski spektakl Mosta. Most se, tako, želi pozicionirati lijevo od svojih trenutnih pozicija, čime bi mogao zaprijetiti ne samo Živom zidu, već i SDP-u, s izvjesnom ambicijom da iskoristi boravak na vlasti, kako bi se strukturno i ideološki konsolidirao i, pored HDZ-a, moguće postane druga najjača politička snaga u Hrvatskoj. Druga je, pak, stvar koliko bi takvo, pomalo nervozno i histerično traganje za vlastitim političkim identitetom osvrtanjem, prije svega, na reakcije javnosti i spektakularnim, često i teatralnim, populističkim izvedbama, moglo biti mač s dvije oštrice za sam Most, a koliko recept političkog uspjeha, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Međuprostor istine i laži

Mon, 07/03/2016 - 03:50
HRT3, emisija Stand up, 7. 3. 2016.

Categories: Hrvatska

Nova mantra elita liberalna imigracijska politika

Sat, 05/03/2016 - 14:27
Jedan od najraširenijih i istovremeno najinteresantnijih fenomena današnjice, kome se, nažalost, pridaje premalo pažnje, jest sunovrat političkih elita u nešto što bismo prije mogli opisati kao zatvoreni religijski kult, nego kao izraz i refleksiju demokratskog političkog života. Jaz između političkih elita i „narodnih masa“ je sve veći, čini se neprestupiv. Dok su nekad, u svoje herojsko doba, elite s beskrajnom samouvjerenošću prosvjetiteljski mogle naklapati o tome kako su mase te koje su otuđene a one, elite, njihova avangarda koja ih treba osvijestiti glede njihovih stvarnih interesa, danas s punom sigurnošću možemo konstatirati da su otuđene postale upravo elite. One ne samo da više ne znaju prepoznati prave interese naroda, već tome ni ne teže. One imaju vlastite ciljeve, kojima su do fanatizma predane. Revolucije danas ne podižu nezadovoljne, pauperizirane mase, već otuđene elite, nezajažljive u svojoj ambiciji da mijenjaju svijet. Kao što je pisao Christopher Lasch u svojoj knjizi „Pobuna elita“, vladajuća klasa je danas ta koja je radikalna i internacionalna, dok su radnička klasa i niža srednja klasa postale sigurnim utvrdama konzervativizma i nacionalizma.

Ovu promjenu možda najlakše možemo pratiti na ljevici, premda je ovim procesom alijenacije jednako zahvaćena i politička desnica. Naime, kolapsom Sovjetskog Saveza nije zadan samo smrtni udarac ljevici, već i čitavom jednom načinu razmišljanja u politici, koji je jako dugo vremena intelektualnoj eliti služio kao legitimacijski osnov njenog paternalističkog stava prema „masama“. Taj način razmišljanja bismo mogli nazvati političkim ekonomizmom. Bilo je nemoguće biti ljevičarem a ne zagovarati neki oblik ekonomskog socijalizma. Ideja je bila prilično jednostavna – postoje bogati i postoje siromašni, a pravedno je ravnomjerno raspodijeliti količinu društvenog bogatstva na sve jednako. Tim su ekonomskim dušebrižništvom intelektualna i politička elita tražile demokratski legitimitet za svoju ideologiju. Ta matrica je mogla funkcionirati samo u jednom zatvorenom sustavu, koji je konstatno morao proizvoditi siromaštvo i katastrofu kao pretpostavke ispravnosti svoje ideologije. Socijalizam je bio poput Černobila, stalna kontaminacija vlastitih socijalnih temelja i prijetnja kataklizmom, kako bi revolucionarna ideologija zadobila svoje životno opravdanje.

Kada se kataklizma jednom i desila, odnijela je na smetlište povijesti ne samo socijalističku ideologiju, već i ekonomizam kao glavnu struju političkog razmišljanja. Obećanje ekonomskog prosperiteta siromašnim masama više nije funkcioniralo u praksi. Uostalom, teško je debeljuškaste i na uživanje u komforu navikle mase uvjeriti u ključni značaj ekonomskog oslobođenja i socijalne revolucije za njihove živote. Ljevica je gotovo bez glasa prihvatila ovu promjenu paradigmi i gubitak svoje stalne klijentele. Moralo se sada potražiti nove „proletere“, novu ugroženu skupinu o kojoj treba skrbiti, stvarati nove uvjete za predavanje svojim dušebrižničkim impulsima, izmisliti novu društvenu kataklizmu. To mogu biti šezdesetosmaši koji loše stare, samohrane majke, homoseksualci, kulturne ili nacionalne manjine, bilo tko, u svakom slučaju skupine koje trebaju neku vrstu zaštite i čiji položaj u društvu se doživljava kao nepravedan. Ne treba posebno naglašavati da je ta očajnička potraga za izgubljenim „proleterima“, kako bi legitimirala smisao svog postojanja, odvela novu ljevicu na marginu, otuđila ju od glavnih tokova društva.

Novi i dosad najefikasniji socijalni Černobil koje su smislile naše otuđene političke elite jest liberalna imigracijska politika. Ako su nas proleteri na Zapadu već izdali, ako su mase u današnjim kapitalističkim društvima potpuno predane komforu i nezainteresirane za socijalnu revoluciju, onda nezadovoljnike i revolucionare treba uvesti, kako bismo dali smisao našem postojanju. Biti izbjeglica i biti musliman u današnjem zapadnom društvu znači pripadati kategoriji najugroženije skupine, kojoj je potrebna zaštita naših političkih elita. Samo tako je moguće razumjeti upornost i fanatizam naših političkih elita u inzistiranju na otvorenoj imigracijskoj politici. Uzalud je tražiti racionalne razloge takvoj politici. To je stvar iracionalna, kako već biva unutar nekog religijskog kulta. Za očekivati je da će takva politika naših otuđenih elita proizvesti kataklizmu jednaku onoj koja je pogodila Sovjetski Savez osamdesetih. Za nadati se je da će šteta biti ograničena samo na njihovo sklanjanje s pozornice povijesti.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Komentar: Hrvatska se mora spremiti za otvaranje "južne rute"

Tue, 01/03/2016 - 14:59
Nakon priličnog zahlađenja odnosa između Hrvatske i Njemačke, do koga je došlo zbog zahtjeva za izručenjem Perkovića i Mustača njemačkim pravosudnim organima, što je prilično uznemirilo i razdražilo hrvatskog „King Konga“, posjet novog hrvatskog premijera Oreškovića Njemačkoj svakako je dobrodošao kako bi se ti odnosi vratili na normalnu razinu, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kada smo ga upitali za komentar susreta Tihomira Oreškovića i Angele Merkel.

- Kako možemo razvidjeti iz novinskih izvješća, u fokusu razgovora između njemačke kancelarke i hrvatskog premijera bile su dvije teme, ekonomska suradnja i migrantska kriza. Koliko se može izvući iz diplomatskih formulacija, Hrvatska je dobila potporu u vezi ekonomske suradnje, dok se stavovi u vezi migrantske krize ponešto razlikuju. Dok kancelarka Merkel inzistira na svojoj politici otvorenih vrata i želi „prekinuti politiku zatvaranja i omogućiti izbjeglicama koji su izabrali da žele u Europu, da dođu u Europu“, premijer Orešković istakao je da će Hrvatska zaštititi svoje granice, ako je potrebno i uz angažiranje vojske, a onda „zajednički tražiti europsko rješenje“, ističe Ristić i dodaje.

- Da će velika fokusiranost na migrantski problem biti potrebna svjedoči i potvrda informacija o otvaranju nove migrantske rute preko Albanije, koju je na tiskovnoj konferenciji Ivani Petrović izravno dala njemačka kancelarka. Naime, radi se o otvaranju tzv južne rute, koja bi išla preko Albanije i Crne Gore ka Bosni i Hercegovini, a koja je već nekoliko dana aktivna, kao grčki odgovor na austrijsku inicijativu oko koordiniranog zatvaranja tzv. (sjeverne) balkanske rute. Za Hrvatsku to nije samo sigurnosni izazov koji bi se ticao kontrole i transfera migranata dalje ka Europi, već i sigurnosni izazov s kojim bismo mogli biti suočeni ako migrantski val destabilizira ionako nestabilne zemlje na ruti, poput Crne Gore i, poglavito, Bosne i Hercegovine. To otvara brojna druga pitanja na koja naša politika mora naći adekvatan odgovor, bez čekanja na reakcije trome i poslovično neučinkovite briselske birokracije, kaže naš sugovornik.

Hrvatska i Njemačka žele intenzivirati svoje odnose, posebno na gospodarskom planu te isto tako uskladiti stajališta glede rješavanja izbjegličke krize, kazali su u utorak nakon susreta u Berlinu njemačka kancelarka Angela Merkel i hrvatski premijer Tihomir Orešković.

Politika Plus
Categories: Hrvatska

Na kušnji nije EU, već europske nacionalne države

Sat, 27/02/2016 - 16:19
Ako bismo tražili riječ koja ima gotovo mitsku snagu u imaginaciji Europe, onda bi prvi kandidat za to počasno mjesto svakako bila riječ „antifašizam“. Radi se vjerojatno o najefikasnijem političkom spinu u povijesti političke propagande. Nastao u Staljinovoj ideološkoj kuhinji i prvi put oproban u vrijeme Španjolskog građanskog rata, on i danas pokazuje svoju nesumnjivu snagu i vitalnost. Staljinov politički genij ga je skovao kako bi strateški preokrenuo odnos snaga na političkoj mapi Europe u korist europskih komunista – naime, dok je ortodoksna marksistička formula „klasne borbe“ komuniste gurala same u rat protiv svih ostalih, a time i na marginu političkog života, dotle je Staljinova jezičko-politička invencija omogućila komunistima da, pod firmom borbe protiv fašizma, široko razapnu svoj šator iznad svih ne-fašista na građanskom političkom spektru, od liberala do socijaldemokrata, i tako ih uvuku u svoj tabor. O tome tko je fašist, a tko ne, odlučuju komunisti. Tako se komunizam s margine, ovim jednostavnim verbalnim trikom, ne samo uvukao u mainstream, već i postao arbitrom političke korektnosti uopće. Toj arbitraži ne smeta donositi svoje presude ni onda kada je i posljednji fašist nestao s lica Zemlje. Kao i u svakoj dobroj propagandi, i ovdje je važniji imaginarni neprijatelj od onog pravog. Jer, konačno, meta i nije toliko fašizam, koliko na test antifašizma staviti normalnost ne-komunističkog građanskog svijeta.

Vitalnost i snagu tog političkog spina možda je najbolje na svojoj koži osjetio novi ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, kada mu je priređen pravi medijski linč zbog njegove izjave da je antifašizam tek floskula. Epilog te medijske sage – kojoj se još uvijek ne nazire kraj – zasigurno će biti i taj da će ministar shvatiti da je antifašizam puno više od floskule. Radi se o poklon-ulaznici u normalnost građanskog svijeta. No, dok naše lokalne antifašističke prepirke možemo shvatiti kao, u biti, bezopasne igre u svrhu postizborne stabilizacije političke scene, dotle one poprimaju mnogo turobnije i zloslutnije forme kada se počnu igrati na globalnoj sceni. A upravo je to ono što se događa u Europi povodom migrantske krize – žestoko se antifašistički spina. Prva se u tu igru ubacila njemačka kancelarka Merkel, pokušavajući pozivom dobrodošlice sirijskim izbjeglicama osvojiti tu visoku moralnu poziciju za sebe, kako bi skinula stigmu fašizma s vlastite nacije. Na klackalici antifašizma su se, tako, našli svi ostali, dokazujući svoju antifašističku pravovjernost pristankom na njenu politiku dobrodošlice. Svi koji bi odbili takav pristup imigrantskoj politici bili bi optuženi za fašizam. Međutim, takva strategija nije polučila željeni rezultat europske horske humanitarne usuglašenosti. Dapače, slomila se pod otporom većine europskih država takvoj politici. Nešto je tu nedostajalo.

Nedostajao je, naravno, jasno definirani neprijatelj. Nije dovoljno samo zauzeti antifašističku moralnu pozu, već treba i pronaći fašista – ili ga bar izmisliti. No, bolje je da bude od krvi i mesa. Tako je ovo najnovije antifašističko trolanje Europe uskoro dobilo svoju konačnu formulaciju: Putin želi poticanjem migrantskog vala razjediniti i pokoriti Europu! Prvi je s tim spinom izašao George Soros, uvjeravajući Europljane da im, zarad vlastitog opstanka, nije preostalo ništa drugo nego se zajednički obračunati s Rusijom. Da takva poruka ne bi ostala usamljeni vapaj notornog ratnog huškača, pobrinuo se američki senator John McCain, koji je na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, gotovo u dlaku ponovio Sorosev apel. Sada je moralni ulog u čitavoj igri puno veći – tko god se opire davanju doprinosa zajedničkoj europskoj migrantskoj politici, ne samo da je moralno sumnjiv, već i politički direktno radi u korist najvećeg neprijatelja Europe, a to je Putin. Tko god dovodi u pitanje smisao europskog projekta, putinovska je peta kolona. Pritom, naravno, kao i u gornjem poučku o antifašističkoj propagandi, nije toliko meta Putin, koliko europske nacionalne države. Prije nego poslušamo američkog senatora McCaina i burzovnog mešetara Sorosa, trebali bismo čuti bivšeg češkog predsjednika Vaclava Klausa, koji je povodom migrantske krize izjavio da na kušnji ovdje nije Europska unija i njen opstanak, već europske nacionalne države. Migrantskim valom i prinudnim stvaranjem multikulturnog društva u Europi, europski projekt će samo jačati. Ono što nestaje jest normalnost građanskog svijeta koji je bio temelj nacionalnih država.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Most sebi gradi poziciju glavne oporbe HDZ-u

Fri, 19/02/2016 - 20:15
Kakva je sudbina Mosta nezavisnih lista, političkog projekta koji je zaljuljao našom političkom scenom? Vjerojatno bi, u ovom trenutku, najtočnije bilo reći – neodlučna i nedefinirana, kao i oni sami. U ovih mjesec dana od formiranja Oreškovićeve vlade, nisu se uspjeli nametnuti nijednom vlastitom inicijativom, nisu uspjeli nametnuti svoju priču. Izgleda da su sebi namijenili ulogu kontrolora, a ne kreatora hrvatske politike. Njihova pozicija je prije reaktivna, nego aktivna. Ustvari, možda je pogrešno tu govoriti o ikakvoj "poziciji". Svojim glasanjem u Saboru za izbor Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, unatoč protivljenju svog koalicijskog partnera iz Domoljubne koalicije, pokazali su da sebe jednako vide i u ulozi opozicije. Mnogi su to protumačili kao odraz njihovog političkog amaterizma, nedostatka jasne platforme i identitetskog lutanja, ako već ne i kao ozbiljnu krizu unutar vladajuće koalicije i najavu novih izbora.

No, što ako je taj njihov amaterizam, to njihovo identitetsko lutanje i naivnost samo hinjeni, ako se radi o smišljenoj strategiji pozicioniranja nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni? Ako je riječ o strategiji, onda je jedino smisleno reći da je glavna meta mostaša u tom pozicioniranju ne HDZ, već SDP. Tome u prilog govore i izjave predstavnika Mosta odmah nakon izbora Ranka Ostojića na čelo Odbora, a koje su redom bile usmjerene protiv SDP-a. Iz toga se može očitati zamisao Mosta da svoje koaliranje s Domoljubnom koalicijom iskoriti kako bi potisnuli SDP i uspostavili se kao glavna opozicija HDZ-u. Ideja je iskoristiti vlast kako bi se s tog mjesta učvrstili na mjestu oporbe. Politika naivnosti i hinjenje amaterizma, ponekad i nije potpuno naivno. Indiciju da je po srijedi upravo ovakav manevar možemo naći i u nedavnoj senzacionalnoj objavi da se Božo Petrov povlači s mjesta predsjednika Mosta, na kojem bi ga zamijenio Ivan Kovačić, koja je, doduše, odmah i demantirana, ali je ostavila mjesta za spekulacije o tome u kom smjeru se u Mostu razmišlja o tome kako izbjeći sudbini da budu samo sezonski igrač na političkoj sceni.

Takav scenarij bi značio da je opcija raspada vladajuće koalicije isključena sve dok se Most ne konsolidira na toj poziciji, premda ćemo vjerojatno učestalo svjedočiti Mostovim opstrukcijama u Saboru i Vladi inicijativa Domoljubne koalicije. Most bi, tako, pokušao slati pozitivne signale prema ljevici, s namjerom da zadavanjem glavobolja HDZ-u pridobije simpatije SDP-ovih glasača i proguta dobar dio SDP-ova centra. U toj strategiji bi imale smisla i spekulacije o odlasku Petrova i imenovanju Kovačića za lidera Mosta, jer bi Kovačić bio prihvatljiviji glasačima sklonijim ljevici od Petrova, za koga važi da je "čovjek crkvenih krugova".  Ovakvo guranje Mosta prema ljevici, također, odgovara i Karamarku, ne samo zbog toga što bi time oslabio Milanovićev SDP, već i zato što se želi čvrsto usidriti na desnici kao lider "konzervativne revolucije" u Hrvatskoj. Trenutni potresi u SDP-u, koji prijete i raskolom u toj stranci, ukoliko Milanović odnese pobjedu na unutarstranačkim izborima, u što ne treba sumnjati, također idu u na ruku ovoj kalkulaciji. Most je tu sebi izborio vrlo lagodnu i efektnu poziciju za preuzimanje uloge glavne oporbe od SDP-a, budući da oni mogu prihvatiti sve kritike na račun Vlade koje dolaze od SDP-a i provoditi ih u djelo. Tako bi SDP-ovi simpatizeri shvatili da Most provodi ono o čemu SDP tek priča.

Guranjem Mosta ulijevo Hrvatska bi, tako, praktički zaokružila proces marginalizacije ljevice i njenog odlaganja na "smetlište povijesti", koji je započeo još referendumom o braku. Još tada se, naime, pokazalo da dvije trećine hrvatskog biračkog tijela inklinira desnici. Dvije glavne stranke bi dolazile s desnice, kao što, recimo, imamo u Poljskoj. HDZ bi se ušančio na poziciji iliberalne desnice, dok bi Most pokušao balansirati kao njen desni liberalni pandan. Na taj način bi Hrvatska ideološki krenula putem srednjoeuropskih država, koje su već jasno ocrtale okvire oko kojih će se strukturirati nova europska politička paradigma. To je trend koji je teško zaustaviti. Jedino još nije sigurno ima li Most kapacitet provesti u djelo ovakav politički manevar? No, to možda i nije presudno, jer se radi o povijesnim silnicama koje su jače od namjera, motiva i odluka pojedinih političkih aktera. U svijetu bez alternative ponekad i politika naivnosti može, nenamjeravanim posljedicama, ishoditi predvidljiv rezultat.

Večernji list
Categories: Hrvatska

Angela Merkel prvi antifašist demokratske Europe

Sat, 13/02/2016 - 16:11
Dok je prošlogodišnji korizmeni post imao svoju političku paralelu u izbacivanju Titove biste s Pantovčaka i simboličnom odricanju od naslijeđa komunističke prošlosti, ovogodišnja korizma, izgleda, protječe u znaku napora oko istrage fašista u novoj hrvatskoj Vladi, što bi, isto tako, trebalo značiti simbolično odricanje od našeg fašističkog naslijeđa. Rekli bismo da su zadnjih godinu dana naši političari, kao da su nekakvom lukavošću uma vođeni, bili baš revnosni i smjerni u suočavanju s lošom prošlošću, kako bi se uspostavio antitotalitarni društveni konsenzus. No, takvo pomirenje je samo sanjano. Sukobi nikad nisu bili oštriji. Svi smo, doduše, postali antikomunisti i antifašisti, ali smo jako daleko od pomirenja i katarze. Tako je to u politici, tu lukavost pronađe uvijek način kako da izmakne lošoj prošlosti i izbori se da ona bude uvijek malo bolja, osiguravajući joj svijetlu budućnost. Tako, međutim, prošlost postaje samo teža, a naše suočavanje samo šminkanje mrtvaca. U svijetu duha je drukčije. Duh ne zna za lukavost. On prihvaća istinu i nosi križ prošlosti. Tako on postaje lakši.

Da nismo samo mi upleteni u ovo korizmeno lukavstvo političkog uma i bitke za bolju prošlost, kako bismo izbjegli nositi križ naše istine, možda nam najbolje demonstrira aktualna migrantska kriza koja potresa cijelu Europu, a u čijem centru je Njemačka i njena kancelarka, Angela Merkel. Naime, puno toga u toj krizi nam je postalo jasno, ali ono što jako teško možemo razumjeti jesu motivi njemačke kancelarke da pozove sirijske izbjeglice i poželi im dobrodošlicu. To je postalo traumatično mjesto svih objašnjenja migrantske krize, kao neko tvrdo, iracionalno jezgro smisla, koje nikako ne uspijevamo razbiti. Tim više što gospođa Merkel i nakon svih kritika, nakon jako poljuljanog političkog rejtinga u Njemačkoj zbog svoje politike dobrodošlice, kako smo mogli vidjeti iz njenih zadnjih izjava prilikom posjete izbjegličkim kampovima u Turskoj, i dalje inzistira na tom svom stavu i od njega ne odustaje. To se čini kao njen principijelan stav, lišen političke kalkulacije, i mislim da ga ne možemo razumjeti ukoliko ne shvatimo da se ovdje radi o njemačkoj analogiji naših borbi za bolju prošlost. Nijemci za to imaju i poseban izraz,Vergangenheitsbewaltingung, prevladavanje prošlosti, koji su skovali kao naziv za suočavanje s vlastitom totalitarnom prošlošću, prije svega s onom nacističkom.

Ako promatramo stvari u toj perspektivi, vidjet ćemo da gotovo usamljeni stav kancelarke Merkel u prvi plan izbacuje tu moralnu dimenziju, u kojoj se danas ona pojavljuje kao moralna savjest Europe. Dok se svi okolo ograđuju žicom i strepe od novog nadolazećeg vala migranata, dok ta njena politika čak ozbiljno dovodi u pitanje očuvanje čitavog europskog projekta, ona ne odustaje. Slika koju dobivamo je sljedeća – dok svi okolo tonu u izolaciju, ksenofobiju i nacionalizam, Njemačka se pokazuje kao otok civiliziranosti i humanizma usred tog oceana barbarstva i novog europskog fašizma. Tako je i u samoj Njemačkoj – dok jačaju desnica, neonacizam, euroskepticizam i ksenofobija, Angela Merkel stoji na braniku antifašizma, kao posljednja točka obrane liberalnih vrijednosti demokratske Njemačke. Učinak toga je ogroman – kao i politički benefiti. Angela Merkel provodi u praksu politiku Vergangenheitsbewaltingung, skida teret prošlost s njemačke nacije, briše sjećanje na nacizam iz povijesnog pamćenja Europe. Ona je danas prvi antifašist demokratske Europe. Uz to, osigurala si je i političku budućnost, jer će većina Nijemaca, i lijevi i desni, u strahu od povampirenja loše prošlosti, sada prisegnuti uz njenu politiku. Ona lišava Nijemce traume prošlosti, postaje njihova bolja prošlost, za čijim političkim otjelotvorenjem se tako dugo tragalo.

Tako to radi korizmena politička lukavost. No, znamo da prevladavanje prošlosti, koje istovremeno ne bi bilo i suočavanje s njenom istinom, križ prošlosti može učiniti jedino težim i samo otvoriti nova vrata pakla. Prošlost bez križa ne postoji, a time ni budućnost. On je tu da se nosi, a ne da se njegov teret svaljuje na druge ili da ga se nekim drugim lukavstvom pokušava učiniti lakšim. Jedino tako se može osloboditi tereta prošlosti, direktnim suočavanjem i spoznajom, a ne moralnom ekvilibristikom i njenom upotrebom u političke svrhe. Prošlost nam može služiti kao opomena i motiv da se bolje služimo budućnošću, a nikako za pranje rđave savjesti. To je pouka koju ne trebamo očekivati od političara, već s kojom se sami pred sobom suočavamo.

Večernji list
Categories: Hrvatska