Komsomolskaya Pravda razočarano javlja da je Ustavni sud ukinuo progresivni “zdravstveni odgoj” koji je navodno podijelio Hrvatsku (da, podijelio ju je na uredništvo Jutarnjeg i ostatak zemlje).

Ovo se natražnjačkim snagama može činiti kao pobjeda pravde i zdravog razuma, ali prepuštanje ovakvih važnih odluka sudovima je zapravo greška.

Sudački aktivizam visokih nadnacionalnih sudova, spojen sa progresivnim međudržavnim ugovorima i konvencijama, nužno vodi u konačnici do progresivnih odluka. One se onda polako putem presedana i poštivanja internacionalne sudske hijerarhije prenose od vrha prema dnu, od svjetskih i europskih sudova ka nacionalnim, županijskim i općinskim i tako na kraju u praktični život. Međudržavni ugovori su formalno superiorni državnim zakonima, a međunarodni sudovi su, što formalno što neformalno, superiorni državnim sudovima, uključujući i Ustavni.

Nažalost, a vjerojatno pod utjecajem američkog glamura, svijetom vlada manija štovanja ustavnog sudstva. Čak je i Britanija ne tako davno pokleknula i ustanovila formalni “Supreme Court” po uzoru na američki. Loše je to. Ideja da bi odlučivanje o pitanjima morala, a vrhovno sudstvo radi baš to, trebalo prepustiti maloj grupi neizabranih vračeva sa previsokim mišljenjem o vlastitoj pameti je pogrešna. Ispričavam se što ne stignem elaborirati, ali svakako ću to napraviti. Vjerovali ili ne, obožavanje visokog sudstva smatram jednom od najvećih trajnih prijetnji ljudskim slobodama. Zakoni, uključujući i Ustav, jesu i moraju uvijek biti razumljivi običnom čovjeku. To znači da je relativno jednostavno ocijeniti je li nešto ili nije u skladu s Ustavom. Ustav je isto ljudski zakon, a ne Božja Objava. Riječi u njemu znače ono što znače u normalnoj upotrebi, nemaju mistična svojstva Vječne Istine koju onda moraju tumačiti specijalisti. Trenutni mehanizam dopušta sudački aktivizam, redefiniranje pojmova i iščitavanja u ustavnim odredbama dubokih značenja kojih tamo jednostavno nema.

Valjane političke težnje, poput nearbitrarnosti, jednakosti pred zakonima, predvidivog načina razrješivanja konflikata, i drugih, mogu se postići drukčije.

Ustavni sudovi imaju nekoliko svrha

Radeći monotone stvari volim usput gledati video, pa sam tako ove nedjelje pogledao zaredom dvije epizode Milton Friedmanovog klasika “Free to Choose”. Evo jedne zanimljive kontradikcije između njih.

U epizodi o zaštiti potrošača, jedna zagovornica državnog paternalizma tvrdi da država ima pravo prisiliti ljude da kupuju zračne jastuke, (među ostalim) zato jer trošak liječenja čovjeka koji se ozljedi pada na cijelo društvo. Milton, koji se ovdje protivi obaveznim zračnim jastucima, kaže da jedna loša stvar (subvencioniranje bolnica) ne opravdava drugu (prisilu na zračne jastuke).

Free to Choose 7: Who protects the consumer
Gledati 49:19 — 51:15 http://m.youtube.com/watch?feature=relmfu&v=EU_4vanP04I

U epizodi o zaštiti radnika pak, Milton se protivi neograničenoj imigraciji u SAD jer u današnjim SAD postoji socijalna država (welfare state), što znači da postoji opasnost (i poticaj) da će ljenčine iz cijelog svijeta doseliti i živjeti na teret ostatka društva.

Free to Choose 8: Who protects the worker
Gledati 35:49 — 36:30 http://m.youtube.com/watch?v=Gb6aqitTgOM&feature=relmfu

Ako se složite sa mnom da je analogija između ova dva slučaja poprilično dobra, Friedman je tu nekonzistentan. U prvom mu slučaju greška ne opravdava grešku, u drugom opravdava.

Ili ipak nije? Rješenje koje mi pada na pamet je ovo: Friedman smatra da stranci imaju fundamentalno drukčija prava od domorodaca. Prava domorodaca, poput tog da ih država dodatno ne opljačka za uzdržavanje novih potrebitih, su onda ispred prava stranaca, poput tog da prijeđu granicu kad ih je volja. Ne znam je li Milton mislio tako, no moguće je. Bio je umjerenjak i gradualist. Njegov sin i unuk su radikalniji.

Ako je pak smatrao da su svi ljudi jednaki u pravu da prelaze granice, onda je teže pronaći grešku u analogiji koja opravdava različit zaključak, ali možda je moguće. Prijedlozi?

Gledajte, ovolikog sam šarana ulovio jučer, bez ikakve pomoći države

UKIP, stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (nezavisnost od EU, ali i od ostatka svijeta, vidi više kod Nedjeljnog), ostvarila je prije par dana velik uspjeh na lokalnim izborima. Unatoč tome što su komentari u glavnim medijima varirali u rasponu od “bezopasni klaunovi” do “opasni luđaci” i što je biračima nedvosmisleno sugerirano da je glas za UKIP signal niskog statusa i blage mentalne retardacije.

Kada pogledate malo ekonomski program UKIP-a, on je prilično slobodnotržišni, čak libertarijanski. Zar ne bi onda bilo logično da The Economist, tjednik poznat po fanatičnom promoviranju privatizacije, slobodne trgovine i općenito laissez faire pristupa ekonomskim pitanjima, proslavi tako nešto kao dobru stvar?

Umjesto toga, objavili su komentar pod naslovom “Dovedite klaunove!” u kojem žale i zbog uspjeha UKIP-a i zbog toga što taj uspjeh tjera druge stranke da se približe programu te stranke.

U čemu je stvar? Stvar je u tome da je The Economist globalistička novina, a UKIP se protivi imigraciji u UK. Drugim riječima, ako The Economist mora birati između slobodnotržišnog Ujedinjenog Kraljevstva u kojem je zabranjena imigracija i centralno-upravljanog i sve više opresivnog “zajedničkog tržišta” EU u kojem imigraciju nije moguće spriječiti — odlučiti će se za ovo drugo.

Općenito je progresivcima univerzalizam i globalizam glavna ideja vodilja. Da, za ostvarivanje te ideje potrebno je uvelike pritisnuti osobne slobode, ograničiti tržište i centralizirati upravljanje, ali to su samo alati, koraci, a ne ciljevi sami po sebi. Ukoliko progresivnim ciljevima u nekom trenutku bolje bude poslužila libertarijanska ideologija, gurati će nju.

Analogija nabrzaka. Libertarijanci se mnogo fokusiraju na ekonomske politike, što je slično lovini koja se fokusira na lovčevu pušku, i pokušava zabraniti puške i povući ih iz opticaja. Ali neprijatelj nije puška nego lovac, ako mu zabranite pušku, ništa zato, pucati će na vas samostrelom.

Indikativno je to što ne postoji antilibertarijanska stranka. Apsolutno nitko na svijetu se ne zalaže za veće poreze i manje slobode zato jer smatra da su veći porezi i manje slobode dobra stvar, moralni imperativ.

Libertarijanci se zato najčešće bore protiv imaginarnih neprijatelja u društvu imaginarnih prijatelja. A tih imaginarnih prijatelja ima koliko hoćeš, od spomenutog The Economista do slobodnotržišnih instituta i glasila. Većina ih ima progresivne ciljeve, a slobodno tržište smatraju samo dobrom metodom za postizanje istih. Ako bi ciljevi bili ugroženi dosljednom primjenom slobodnotržišnih ideja — onda ideje lete kroz prozor.

Za jednu dobru anegdotu o tome kako današnji američki libertarijanci bježe od važnih tema vidi ovdje.

U subotu 4. svibnja održan je u Zagrebu prosvjed u kojem je oko tisuću okupljenih tražilo promjenu imena Trga maršala Tita. Ovo je sedma uzastopna godina da grupa građana to traži, a ja sam uvjeren i da bi na gradskom referendumu, kada bi se o tom pitanju održao, lako dobili podršku većine. Zato je promjena imena pitanje vremena. Međutim, nije to svakome po volji.

Iz toga što u Večernjem listu vijest ima 329 komentara, a u Novom listu 232, možemo vidjeti da se radi o problemu koji javnost poprilično zanima.

Upravo zato je činjenica da ljevičarski Jutarnji list (dnevna novina iz Zagreba) nije događaj niti spomenuo — vijest. Novi list je također ljevičarski, a progresivnim idejama su natopljeni i svi drugi mediji, ali obavijestio je o događaju, iako uz negativan komentar.

Svatko tko misli da mediji odražavaju političke podjele u narodu, da u redakcijama sjede ljudi poput nas koji imaju različite poglede na svijet, poput nas — gadno se vara. Mediji su izrazito ljevičarski, a Jutarnji je radikalnija verzija lijevog New York Timesa. Ovaj događaj koji se nije dogodio je samo mala ilustracija.

Ovo je, s druge strane, vijest

Prije nekoliko dana sam pokušao dokučiti skrivene motive iza najave ministra financija da će ograničiti visinu minusa na jednu plaću (Minus i Rus, ko Amer i Plus). Kako se stvar dalje razvijala, shvatio sam da sam pogriješio. Nije bilo nikakvih dodatnih motiva. On bi smanjio minuse jer smatra da zle i podmukle banke njima eksploatiraju dobre ali naivne ljude koji se nađu u nevolji. Ništa više i ništa manje.

Izražena moralizatorska crta nove vlasti mi nije promaknula, pisao sam o tome (Povratak ekonomije pod okrilje etike). Ali um se opire jednostavnim odgovorima i traži pravilnosti i tamo gdje ih nema. Vidi lice u oblaku, ekstrapolira sliku iz jednog poteza kista. Stalno pretjerujem u tome, i nisam jedini, pa hajde da primjenimo malo za promjenu Occamovu britvu. Ako hoda kao patka i glasa se kao patka — najvjerojatnije je patka, a ne Concorde.

***

Bilo bi vrlo teško prihvatiti ideju da su potezi vlastodržaca potpuno slučajni, improvizirani. Nužno se pitamo, postoje li neki uzorci? Može li se skup od 100 Vladinih odluka reducirati na 99 principa, ili možda čak i manje? Možda čak i na neku ideologiju?

Uobičajeno je da se povijest zadnjih stotinjak godina proučava kroz sukobe ideologija, pa je prirodno pokušati njima objasniti djelovanje političkih aktera. Ali to je nedvojbeno tako samo ako smatramo bilo koji skup ideja ideologijom. Ako koristimo bolju definiciju ideologije kao relativno malog skupa međusobno koherentnih ideja, stvari su drukčije.

Počnimo diskusiju od ekonomske politike. Tu su dokazi za postojanje ideologije slabi. Trenutno je na vlasti stranka ljevice, ali nisu vidljiva ponašanja koja bi ukazivala da netko tamo pokušava provoditi Marxove ideje, pa čak niti Keynesove.

S druge strane, nikako nije istina niti da oni svoju ekonomsku politiku improviziraju od trenutka do trenutka, nošeni strujama javnog mišljenja i pritiscima interesnih skupina. Politike su im u isto vrijeme i 1) sračunate, namjerne, i 2) ne potječu od lobista, i 3) ne čine nikakvu ideologiju.

1. Očito je i bez dokazivanja da izvršna vlast nije grupa pasivnih promatrača koji samo reagiraju na vanjske podražaje. Ponekad su njihovi potezi vatrogasni, improvizirani, ali ne u pravilu. Nažalost, radi se o aktivistima. Oni su proaktivni, potiču, pokreću, iniciraju. Politički su poduzetnici.

2. Ako država potiče uzgoj konja, možemo to pokušati objasniti utjecajem konjogojskog lobija. Ali to nije dovoljno dobro objašnjenje. Jednom kada subvencioniranje konjogojstva postoji, ljudi koji od toga profitiraju mogu i hoće biti lobistički faktor. Ali tko je uopće pokrenuo taj program? Je li postojao neki inicijalni, nezavisni uzgajivač koji je htio živjeti od rente, i uspješno je izlobirao subvenciju? Sumnjam. Vjerujem da je većinu programa koje danas na životu održava aktivizam interesnih skupina — zapravo inicijalno pokrenula aktivistička vlast. Recimo, 80%. Ima i suprotnih primjera, naravno. Ali, čak i najveća od svih interesnih skupina, penzionerska, nije nastala spontano nego su ju stvorili političari-vizionari poput Bismarcka.

3. Odakle su došle te vizije? Potiču li političari konjogojstvo jer je o tome pisao Karl Marx? Ne, čak ni onda kada im je terminologija marksistička, Marx nije ni cilj ni inspiracija. Pravilnosti koje primjećujemo u politikama su potpuno nenamjerne i ne čine dio šireg plana. Vlast kroz seriju odluka stvarno centralizira zemlju, ali ne zato jer misli da njome treba upravljati iz jednog centra. Ruši trodiobu vlasti, ali ne zato jer se protivi ideji trodiobe vlasti. Plijeni i uništava privatno vlasništvo, ali ne zato jer želi da svo vlasništvo bude kolektivno. Smanjuje slobode pojedinaca, ali ne zato jer nas želi porobiti.

Dakle, imamo uzorke koji evociraju teoriju, ali oni su slučajni. U pozadini njih nisu interesne skupine nego ideje, ali te ideje nisu svodive na ideologiju. Na što su svodive?

Ako napravimo listu od ekonomskih (ponavljam, zasad se držimo takvih) poteza koje je vlast povukla u zadnjih godinu dana, primjetiti ćemo da imaju jednu, recimo to tako, prvoloptašku kvalitetu. Ako smo svjesni da su pravilnosti poput povećane konfiskacije imovine i pojačane centralizacije odlučivanja slučajne, i zanemarimo ih, prvo što upada u oči je nedostatak sofisticiranosti. Na izvršnim pozicijama imamo ljude koji začuđujuće vjerno (i ponekad zastrašujuće fanatično) provode — pazite sad — prvo što bi palo na pamet prodavačicama na placu, da ih netko priupita.

Stvarno, ako provedemo anketu o ekonomskim temama tako da zahvatimo prosjek biračkog tijela (u birtiji?) i sastavimo od dobivenih odgovora listu, ona će se upravo nevjerojatno dobro poklapati sa politikama Vlade.

To dokazuje nekoliko stvari. Prvo, da imamo funkcionalnu demokraciju, birači stvarno dobivaju stvari koje žele, iako ne i sve što žele. Drugo, da su državne ekonomske politike kojima svjedočimo, a koje provode vrlo ozbiljni ljudi u odijelima s kravatama, uz podršku drugih ljudi čija su imena ukrašena titulama, gotovo bez iznimke refleksno-emocionalno-intuitivne prirode. Nimalo glamurozne, vrlo zdravoseljačke.

Drugim rječima, populizam kojim nas povremeno plaše odavno stanuje ovdje. Jer, ako pitate prosječnog pripadnika populusa što država treba raditi u Lici, on će reći da treba poticati šumarstvo, pilane i tvornice namještaja. U Slavoniji? Napraviti kanale da bolje funkcionira poljoprivreda. Na moru? Dati neke subvenciju turizmu, kakve, štajaznam kakve, neka odluči struka. Prvoloptaška razmišljanja nisu ograničena geografski — popularno je uvjerenje da država, nakon što je potaknula slavonsku poljoprivredu i dalmatinski turizam, treba postići još i korištenje slavonskih poljoprivrednih proizvoda u dalmatinskom turizmu.

Uspoređujući to sa državnim ekonomskim politikama možemo primjetiti da je vrlo malo njih nešto drugo doli pokušaj da se “birtijski konsenzus” provede u djelo. Ta enormna važnost populističkih ekonomskih stavova traži da se njima malo detaljnije pozabavimo. Koje su im općenite karakteristike?

1. Brzina, površnost, plitkost. Neki zaključci ove vrste su pod tolikim utjecajem jakih emocija da razum ne igra nikakvu ulogu. Neki su rezultat racionalne analize, ali vrlo površne, koja uzima u obzir ono što se vidi, ali ne i ono što se ne vidi. Negdje je analiza dobra i uzima sve faktore u obzir, ali intuicije im pridaju pogrešne težine.

2. Pogrešnost, ali ne nužno. Intuicije imaju presudnu ulogu, a njihova primjena na kompleksne fenomene uglavnom dovodi do pogrešnih zaključaka. Međutim, u igri nisu samo intuicije, nego kombinacija emocija, intuicija, refleksa, iskustveno naučenih činjenica i nešto malo mozganja. Nekad je malo sasvim dosta, nisu ni svi ekonomski fenomeni kompleksni.

3. Široka prihvaćenost. Preciznije, neočekivana distribucija protivnika i pobornika. Razumjevanje načina na koji popularni zaključci nastaju objašnjava neke na prvi pogled čudne pojave. Recimo, činjenicu da prekaljeni poduzetnici imaju iste ekonomske stavove kao i ljudi koji su tržište vidjeli samo u američkim filmovima. Intuitivizmu podliježu čak i sveučilišni profesori ekonomije poput Ljube Jurčića i Josipa Tice, te nebrojeni drugi vrlo inteligentni ljudi.

   Glavna stvar koja razlikuje protivnike populističkih ekonomskih teorija, u koje računam i sebe, od pobornika, nije viša inteligencija ili bolja upućenost u činjenice — glavno nam je obilježnje da namjerno i uporno glumimo kontrarijance. Potreban je koncentrirani napor za suzbijanje intuicije i smišljanje alternativa, nešto za što vrlo malo ljudi ima vremena i volje, ili uopće potrebe. Sveučilišne profesore je doduše teže ispričati, to bi im trebalo biti u opisu posla.

4. Nekoherentnost. Kako su ljudske intuicije u konfliktu jedne s drugima, tako su i politike koje se na njima zasnivaju također međusobno suprotstavljene. Na primjer, intuicija koja traži jednakost u početnim pozicijama je u sukobu s intuicijom koja traži jednakost u ishodima. Velik broj ideja može biti neproturječan ili tako da se tiču nevezanih stvari ili tako da bude izveden iz manjeg broja ideja — ideologije. Ni jedno ni drugo ovdje nije slučaj.

5. Nesklonost ekstremizmu. Kako se raspetljava taj problem sukobljenih populističkih ideja? Kompromisom, ponekad formaliziranim, često ad-hoc, pa u dvije slične situacije kompromis može biti različit. Populus želi proceduralnu pravdu, ali nije libertarijanski nastrojen — ista pravila za sve nisu jedino što ga zanima (iako ga zanima). S druge strane želi i distributivnu pravdu, iste ishode za sve, ali nije komunistički nastrojen — nije spreman oteti sve svima kako bi sve bilo svačije.

   Mnogo je toga dobro i uvjerljivo napisano o ljudskim kolektivističkim tendencijama i njihovim čvrstim genetskim temeljima, ali pobornici kapitalizma griješe kada idu u krajnost i tvrde da populizam potpuno isključuje privatno vlasništvo. Naprotiv, ne samo što će ga tolerirati u velikoj mjeri, nego će i inzistirati na njemu. I tomu je pozadina genska.

6. Vijugavi put u djelomično ropstvo. Možemo populizam opisati kao neintelektualni, nekoherentni utilitarizam. Pokušati će da svima bude bolje na način da svakome bude bolje. Ako to nije moguće, onda će zajednica imati prioritet nad pojedincem. Ali opet, na vrlo neintelektualan i nedosljedan, kompromiserski način, koji ne traži da jednom kada je uspostavljena prednost zajednice, pojedinac mora posljedično biti uništen. To znači da put u potpuno porobljavanje nije željeni scenarij. Je li neželjeni, ali neizbježni? Teorije liberalnih mislilaca po tom pitanju nisu mi uvjerljive.

7. Kolebljivost. Moguće je na vijugavom putu zastati, okrenuti se za 180 stupnjeva i krenuti u suprotnom smijeru. Najnoviji je primjer Švedske, koja u zadnje vrijeme smanjuje ulogu države u gospodarstvu, ali imamo i druge povijesne primjere popularno (demokratski) odlučenog smanjivanja intervencije i to na svim područjima: od ukidanja socijalnih prava, rezanja regulacije, spuštanja poreznih stopa, do privatizacije državne imovine.

8. Vezanost za karakter i temperament populusa. Spomenuo sam intuitivne i u krajnjoj liniji genske izvore populističkih ideja. To može navesti na krivi zaključak da je populizam svugdje isti. Ništa nije dalje od istine. On ovisi o karakteristikama ljudi koji ga formuliraju i prakticiraju, a ljudi se razlikuju od mjesta do mjesta. Podsjećam, na primjer, da je Švicarska nedavno na referendumima i odbila 50% duži obavezni godišnji odmor i prihvatila ograničavanje bankarskih bonusa.

   Nije teško povjerovati da bi isti referendumi kod nas amenovali obje stvari. Međutim, i kod nas bi se prvi rasplinuo u nekom sljedećem koraku, jer, barem u ovom povijesnom trenutku, populus nije spreman natjerati samog sebe da ima gomilu godišnjeg ako to znači da će zauzvrat gladovati.

   U nekoj trećoj zemlji bi možda pokušali provesti oba, pa kud puklo.

Imajući to sve na umu, možemo pokušati odgovoriti na pitanje trebamo li se bojati populizma. U apsolutnom smislu – da. Međutim, u praksi je pitanje “u odnosu na što”. Zato moramo pogledati tko nas plaši populizmom i zašto.

Trenutno se radi o tome da nas lijeva stranka na vlasti, SDP, plaši lijevom strankom u oporbi, Laburistima. Općenito je često slučaj da i vlast i njeni kritičari u potpunosti dijele “populistički ekonomski konsenzus”, a ovdje je to nedvojbeno tako. Razlika je samo u tome što kritičari imaju luksuz teorije, dok praktičari vrlo brzo otkriju probleme u provođenju.

To znači da se ne treba bojati da bi populisti-teoretičari bili radikalniji od populista-praktičara. Nemaju u čemu biti radikalniji kad žele isto, a ne mogu niti protiv fizičkih ograničenja na koja su naletjeli praktičari, prvenstveno besparice.

Naprotiv. Ne samo što ne predstavljaju dodatnu, veću opasnost za slobodoljubive pojedince, nego je za vjerovati i da bi Laburisti ugrožavali naše slobode manje od SDP-a.

Pokušao sam se ovdje zadržati na ekonomskim aspektima popularnih stavova jer bi inače tekst bio predug. Ali i na pitanjima iz drugih sfera ljudskog djelovanja također možemo primjetiti razliku između populističkih odgovora i ideoloških odgovora.

U ekonomskim pitanjima SDP je populistički, ali u kulturnima je izrazito ljevičarsko-elitistički i antipopulistički. Iz ideoloških razloga spreman je gurati politike koje nemaju gotovo nikakvu popularnu podršku. Ne znam točno koji je proces doveo do toga. Možda su se oko najveće lijeve stranke s vremenom okupili svi ljevičari, pa i ideološki fanatici, koji sad imaju značajan utjecaj na formuliranje politike.

Možda bi se Laburistima dogodilo isto da su velika i stara stranka. Ali, nisu. Mala su i mlada stranka nabrzaka skupljenih narodnih tribuna i njima pridruženih emotivaca i prvoloptaša. Ne ostavljaju dojam prirodnog staništa knjiškog ljevičara i lijevog fanatika. Možda se varam? Ako sam u pravu, onda bi ih upravo njihovo populističko sidro spriječilo da agresivno provode progresivističke politike kojima je cilj radikalna transformacija tradicionalnih društvenih institucija.

Neekonomske politike su možda i važnije od ekonomskih. Zapravo, siguran sam da su važnije. No to je priča za drugi put. Kako smo s ekonomskim populizmom zaglavili na dugi rok, bez obzira tko bio na vlasti, izdvajam par implikacija za kritiku takvih politika.

1. Pokušaji da se na pogrešan smjer ekonomske politike ukaže raspravom o manjkavostima sofisticiranih lijevih ekonomskih teorija su uglavnom gubljenje vremena. Nismo sluge mrtvih ekonomista, oni su naše. Njihove nam teorije služe samo kao naknadno opravdanje intuitivnih zaključaka. Ako populističkim operativcima (Vladi) pobijete jednu ekonomsku teoriju, naći će drugu, ali mogu raditi i bez nje. Primjer: krajnje je zgodno što poticanu stanogradnju možemo opravdavati “teorijom multifikatora”, ili kako se već zove, koju je smislio neki ugledni profesor. Ali ako neki drugi ugledni profesor pobije tu teoriju, što onda? Ništa, poticani stanovi će se zidati i dalje.

2. Povlačenje paralela između poteza vlasti i komunističkih i totalitarnih režima se može činiti efektno, ali kako svi znamo da ona nema te ciljeve, zapravo otupljuje oštricu kritike. Po mom mišljenju, najviše efekta ima kritika koja 1) razumije neintelektualne/neteorijske izvore popularnih politika, i onda 2) ističe njihovu međusobnu i suprotstavljenost sa drugim osnovnim vrijednostima i idejama, te 3) održava fokus na specifičnu temu o kojoj se radi i izbjegava skrenuti u rasprave o Sovjetskom Savezu i anarhokapitalizmu u Somaliji (osim ako je baš to tema).

3. Ne zaboravimo da postoji široka popularna podrška zaštiti privatnog vlasništva, široka popularna odbojnost prema samovolji vlasti, njenom nasilju, porezima i regulacijama. Pogrešno je zato gledati populizam samo kao izvor kolektivističkih ideja i populus kao najvećeg neprijatelja slobode. Ideolozi su ti koji su prelomili u sebi, odvojili neke ljudske težnje kao superiorne, odlučili zanemariti druge, i krenuti u borbu, često nasilnu, za ostvarenje svoje vizije. Populist nosi sa sobom cijeli paket ideja, i to mu treba priznati.

Uzevši sve napisano u obzir, mislim da je jasno zašto me populizam brine puno manje nego lijeve ideologije koje su prisutne među domaćim i EU elitama. Isto tako, očito je zašto sam umjereni optimist i smatram da su liberali u sljedećem sazivu Sabora ostvariv cilj.

Na kraju, prilažem popis populističkih ekonomskih ideja.

Vezano na diskusiju (Dugi marš…) o izvorima i karakteristikama popularnih/populističkih ekonomskih ideja, prilažem ovdje popis istih. Kriterij za uvrštavanje na listu je da se radi o ideji koju stvarno dijeli velik broj ljudi. Potencijalno, moglo bi ih biti koliko i različitih situacija — beskonačno. Međutim, neke su se iskristalizirale kao češće i važnije i možemo od njih sastaviti dugačku ali konačnu listu. Započinjem ju ispod, a nadopuniti ću po potrebi.

Naglašavam da ovo nije popis pogrešnih ekonomskih tvrdnji, nego brzinski donešenih — refleksnih, intuitivnih, površnih, plitkih. One mogu biti i točne, djelomično ili skroz, iako uglavnom nisu.

Njima se bave razni znanstveni radovi, knjige, udžbenici. Ali kako je ovo blog, mislim da je zanimljivije vidjeti kako su ove teme obradili protržišni blogeri, pa sam u zagrade stavio povezane članke koje sam pronašao. Nisu to definitivne i rigorozne demonstracije pogrešnosti, ali svakako se radi o dijametralno suprotnim stajalištima kakva nisu prisutna u medijima, pa bi čitatelju mogla biti zanimljiva. I to ću nadopunjavati kako budem pronalazio nove.

Regulacija
1. Tržišta teže ka monopolima i oligopolima (Usporedbe, Monopolizam)
2. Uredno tržište dovodi do rasta standarda (Usporedbe)
3. Tržište je moguće urediti zakonima (Nreakcija, Monopolizam)
4. Bez regulacije cijena dolazi do dampinga (Nreakcija)
5. Postoje znanstveni temelji za reguliranje tržišta (Strašilo)
6. Ako regulator zakaže, to samo znači da treba dovesti kompetentnije, poštenije ljude (Strašilo, Strašilo, Strašilo)
7. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja je dobra stvar (Strašilo, Usporedbe, Usporedbe)
8. Država mora suzbijati nelojalnu konkurenciju (Usporedbe)

Poduzetništvo, kapital i rad
1. Rad i kapital su suprotstavljeni (Usporedbe)
2. Ako radnici imaju niske plaće to je zato jer je poslodavac govno od čovjeka (Usporedbe)
3. Minimalna plaća štiti siromašne (Nreakcija, Monopolizam, Strasilo)
4. Fizički rad uvijek nešto vrijedi
5. Radnici imaju visoka prava jer su se za njih izborili
6. Kad država ne bi regulirala tržište rada na njemu bi bio kaos (Strašilo)
7. Rad u sweatshopovima je izrabljivanje (Monopolizam)
8. Komore i certifikati služe za osiguranje kvalitete (Usporedbe, Usporedbe)
9. Vlada treba otvoriti nova radna mjesta (Monopolizam, Monopolizam)
10. Postoje poslovi koje nitko ne želi raditi
11. Državno ulaganje u obrazovanje se uvijek isplati (Monopolizam, Šikić)

Siromaštvo i bogatstvo, nejednakost
1. Bogati su bogati jer su siromašni siromašni (Monopolizam, Monopolizam, Monopolizam, Usporedbe)

Okoliš, javno vlasništvo, javna dobra, monopoli, eskternalije
1. Državne firme su korumpirane ali to se može ispraviti pametnom organizacijom
2. U državne firme treba postaviti struku a ne lopove (Nreakcija)
3. Treba spriječiti rasprodaju državne imovine (obiteljskog srebra) (Usporedbe)
4. U nekim strateškim stvarima tvrtke moraju biti u državnom vlasništvu
5. Ceste ne mogu biti privatne (Usporedbe)
6. Autoceste su isplative (Usporedbe, Usporedbe)
7. Željeznice moraju biti državne
8. Država mora imati aviokompaniju (Strašilo, Strašilo)
9. Državna zaštita okoliša je jedino što može zaštiti okoliš
10. Državna zaštita okoliša uspješno štiti okoliš (Strašilo)

Stranci, investicije, gospodarski rast
1. Zna Švabo šta radi (Usporedbe)
2. Skandinavske zemlje su primjer uspješne socijalne države
3. Zemlje Zapadne Europe su uspješne baš zbog socijalnih politika
4. Istočnoazijske zemlje su se razvile zahvaljujući državnoj intervenciji (Usporedbe, Usporedbe)
5. Trebaju nam strani investitori (Usporedbe, Usporedbe)
6. Birokracija je najveći problem koji imaju investitori (Usporedbe, Usporedbe)

Poljoprivreda
1. Država mora poticati poljoprivredu (Monopolizam, Monopolizam, Monopolizam, Usporedbe)
2. Država treba okrupnjavati zemljišta (Usporedbe)
3. Država treba graditi kanale za navodnjavanje
4. Stranci ne smiju moći kupiti našu zemlju (Monopolizam)

Industrija
1. Potrebna nam je reindustrijalizacija (Usporedbe)
2. Komunisti su barem napravili industriju (Usporedbe)
3. Industrija je uništena u privatizaciji (Usporedbe, Strašilo)

Trgovina i marže
1. Uvoz je prevelik ako je veći od izvoza
2. Izvoz je bolji od uvoza i treba ga poticati a uvoz spriječavati (Usporedbe)
3. Trgovina je manje vrijedna od proizvodnje
4. Trgovcima je u interesu da varaju kupce
5. Namjerno prodaju proizvode koji će se brzo pokvariti (Usporedbe, Monopolizam)
6. Kamate su previsoke (Usporedbe)
7. Banke iskorištavaju klijente (Usporedbe)
8. Ako nečega imamo a ne koristimo to, to je dokaz da tržište ne funkcionira (Usporedbe)

Monetarna politika
1. Inflacija nastaje kad Arapi dignu cijenu nafte (Usporedbe, Monopolizam)
2. HNB nema kontrolu nad inflacijom (Strašilo, Strašilo)
3. Nelikvidnost je pojava koju država mora suzbijati (Usporedbe, Strašilo)
4. Devalvacija može pomoći gospodarstvu (Strašilo)
5. HNB regulira banke u našem interesu (Strašilo)
6. Novac mora biti državni monopol jer je previše važan “krvotok ekonomije” (Usporedbe, Usporedbe)

Porezna politika
1. Dio poreza na plaću plaća radnik, a dio poslodavac (Usporedbe)
2. Moguće se obogatiti varajući na porezima (Usporedbe)
3. Dobro dizajniran porez može imati pozitivne efekte (Strašilo, Usporedbe)
4. Porezi su visoki zato jer ih mnogi ne plaćaju (Usporedbe)

(Ako imate dodatne prijedloge za ovu listu šaljite na usporedbe@gmail.com. Hvala! Napomena blogerima: ako napišete post koji se obrušava na neku popularnu zabludu, možete poslati ping na ovaj post, pa ću uvrstiti na listu)

Ministar turizma je dao ostavku i krenula je potraga za drugim, sve sa pozivima da to bude “dokazani stručnjak”, i slično. No, imam bolju ideju: ostavimo mjesto praznim godinu dana.

Ako u tih godinu dana primjetimo nekakve čudne pojave u turizmu — ako nas turisti počnu zaobilaziti, ako se oni koji traže jedno mjesto počnu gubiti i završavati u drugima, ako se raspadne uistinu fascinantna i beskrajno komplicirana koordinacija tisuća proizvoda, poslova i usluga koji čine turističku ponudu — razgovarajmo opet.

Ne mora se sve raspasti, pristajem i na blaži standard ocjenjivanja: ako išta bude funkcioniralo lošije nego dok smo imali ministra, razgovarajmo opet.

Još mogu shvatiti da se netko protivi ukidanju nekog velikog državnog monopola, poput zdravstvenog, jer se boji budućnosti, ne zna što bi ga zamijenilo. Ali što riskiramo ukidanjem ministarstva turizma? Jedino to da se pokaže da turizmu ide sasvim dobro i bez centralnog upravljanja i da je cijela mašinerija od državnog ministarstva do prisilnog članstva u lokalnim turističkim zajednicama — nepotrebna.

Upravo sam pročitao odličan, rekao bih čak senzacionalan članak na Poslovnom.

Prije nekog vremena sam se pitao jesu li kovanice od jedne lipe (čisti aluminij) nestale zbog inflacije, ili zbog toga što je metal u njima neko vrijeme vrijedio više od nominale. Prvi razlog mi se čini vjerojatniji, ali i ovo drugo je moguće (vidi: Inflacija je uvijek oporezivanje).

Naime, događa se povremeno u svijetu (poznati su primjeri iz Indije, SAD) da zbog rasta cijene metala, ili pada cijene novca (pretjeranog štampanja), poneke kovanice jednostavno nestanu iz cirkulacije kao sredstvo plaćanja i završe kao sirovina u industriji. U Indiji su od kovanica Rupije radili britve. Zato centralne banke moraju paziti da kovanice prave od metala niske vrijednosti u odnosu na ono što na njima piše.

Uglavnom, ja sam pretpostavio, zbog boje i težine, da naše veće kovanice nisu ni od bakra ni od aluminija, nego od nečega jeftinijeg, i nisam to dalje istraživao.

Međutim, Poslovni je otkrio da je kovanica od jedne kune 65% bakrena, a kad se dodaju druga dva metala u njoj, da im je ukupna tržišna cijena 3,29 kuna!

Dakle, jako dobro istraživačko novinarstvo. Samo je naslov onda pogrešan. Umjesto “Proizvodnja jedne kune košta 3,29 kuna!” treba biti “Kovanica od jedne kune vrijedi 3,29 kuna!”

I odmah vam je jasno zašto će ista uskoro nestati iz opticaja

Naravno, ako su podaci točni. Cijene metala, sastav i težinu iz spomenutog članka nisam provjeravao, prije nego se ubacite u biznis sa sekundarnim sirovinama izračunajte sve sami.

***

(nešto kasnije)

Uh, tako mi i treba kad nasjedam novinama… nakon malo guglanja:

Spot cijena bakra usd 3,5714 per lb

1 kg = 2,204 lb

1 kg = 7,87 usd

1 kg u kunama po srednjem tečaju HNB = 7,87 * 5,80 = 45,65 kn

3,25 grama = 0,15 kn

A novinari napisali 1,26!

Sramota. Mile, gasi peć, ne topimo danas ništa!

Domaći mediji više vole loše vijesti nego dobre, ali iz samo njima poznatih razloga ovaj put su pretjerali s tim. Jutarnji list je na svoj posljednji izvještaj o stanju u gospodarstvu stavio naslov “13. VELJAČE 2013. – CRNA SRIJEDA ZA PODUZETNIKE U samo osam sati propale čak 573 tvrtke!”

A u članku pak — uz podatak o rastu nezaposlenosti, koji je otprije poznat i očekivan — sakrivene su čak dvije dobre vijesti, od kojih je prva u očitoj kontradikciji sa namjerom naslova da naglasi broj propalih firmi:

Od početka ove godine otvoreno je 1959 novih trgovačkih društava dok je istovremeno 1511 trgovačkih društava ugašeno. Drugim riječima, u 39 radnih dana siječnja i veljače baš svaki dan je u prosjeku otvoreno 50, a ugašeno 39 trgovačkih društava.

S druge pak strane, broj slobodnih radnih mjesta koje evidentira Hrvatski zavod za zapošljavanje tijekom veljače bilježi lagani rast te je, ovisno o danu, isti povećan za gotovo 2.500 radnih mjesta.

Sa svoje strane sam u zadnje vrijeme primjetio rast broja oglasa u kojima firme traže informatičare. Prije nekih godinu dana mogli ste ih nabrojati na prste jedne ruke. Za cijelu Hrvatsku! Sad je bitno bolje.

Naravno, sva ta tri pozitivna pokazatelja su primjećena u moru negativnih i možda ne znače ništa. Posebno nije za očekivati da nove firme apsorbiraju veliki broj nezaposlenih. Ako tresne samo jedna od velikih firmi koje se trenutno “predstečajno nagađaju”, to može poništiti pozitivni efekt 500 malih firmi na zapošljavanje. Ali ne i na gospodarski rast.

Uglavnom, da sam ja urednik stavio bih sigurno drukčiji naslov. Mislim da novinarima treba malo više hladnokrvnosti. Ne optimizma — objektivnosti. Ekonomija neće vječno padati samo zato jer se mi pesimistično osjećamo. Općenito, standardna ekonomska priča o padu potrošnje koji povlači pad proizvodnje koji onda opet povlači pad potrošnje — nema smisla. Ako je to istina, onda bi se ekonomija valjda trebala smanjivati dok ne završimo u kamenom dobu? Najveći negativni efekt na ekonomiju nemaju duhovi nego političari, i ne valja podcijeniti njihovu destruktivnu moć. Ali ne valja podcijeniti niti žilavost i prilagodljivost tržišta.

Izazov je prepoznati oporavak čim ranije. Ne vjerujem da imamo puno bolje signale od rasta broja oglašenih radnih mjesta (naravno, ne u jednoj struci, ukupno). Naime, drugi indikatori poput rasta investicija, rasta “indeksa povjerenja”, rasta industrijskih narudžbi, i slični, mi se čine ili prilično post hoc ili nepouzdani.

Na kraju 2012 sam metodom pi-puta-oko prognozirao pad BDP-a za 1% ove godine. Još uvijek smatram da će rast biti negativan, ali umišljam si da sam dovoljno objektivan da znam razlikovati dobru vijest od loše. U zadnje vrijeme ima i dobrih.

***

Dupuna. Dan kasnije, Poslovni objavljuje članak o istom istraživanju pod naslovom “Od početka godine ugašeno 1511 tvrtki, a 27.000 u blokadi na dan”.

A baš ga vole bit negativni…

Čak je i grognarde među domaćim komentarijatom zatekao najnoviji potez ministra financija. Iako je ministar poznat po svojim moralizatorskim ispadima, više stvari ukazuje na to da bi ovaj put mogli postojati i drugi motivi.

Naime, najavljene su samo dvije, relativno male izmjene, obje su kaznene prirode (ograničavaju “samovolju banaka”), pojavljuju se bez jasnog povoda (u obliku rasta kamata ili nekog drugog tržišnog poremećaja) i donose se svega nekoliko mjeseci nakon što je relevantni zakon zadnji put mijenjan.

Zanimljivo. Pročitao sam sve komentare koje sam mogao naći i najuvjerljivijom mi se čini teorija da se zapravo radi o odmjerenom (može i jače!) zavrtanju ruke bankama kako bi ih se natjeralo da odustanu od stanovništva i više novca ulupaju u poduzeća. Ministar je više puta izjavljivao da privatni sektor premalo ulaže, privatni sektor se vadi da su kamate previsoke, narodna banka tvrdi da nije do njih jer štampaju ko blesavi, banke tvrde da nije ni do njih nego nema dobrih projekata… netko je morao jednom presjeći taj začarani krug vječnog izmotavanja.

Nedjeljni Komentar piše:

To je sasvim vjerodostojna teorija.

Zanima me kako bi to izgledalo s strane bankarskih pravila, kad bi banke kredite po tekućem računu pretvorile u potrošačke (npr. ako za “minuse” po tekućem računu ne moraju odvajati rezerve, onda bi im potrebe za rezervama nakon prevaranja tekućih u potrošačke kredite porasle). Ako bi im potrebe za rezervama porasle onda bi zapravo imale manje prostora za nove kredite.

Ovisno o tom detalju mislim da je vjerojatni razlog ili tjeranje banaka iz bunkera ili rasterećenje građana.

Nadam se da će netko negdje objasniti moguće rezultate s obzirom na pravila, jer nemam puno vremena da bih kopao po Web sajtu HNB-a

Dok čekamo eksperte, ja ću ponuditi svoje amatersko mišljenje koje nije nagovor na kupnju ili prodaju dionica banaka.

Ako se dobro sjećam, okvirni krediti po tekućim računima (“minusi”) nisu po regulatornom tretmanu iznimni. I za njih postoje rezervacije, procjene rizika i sve ostalo kao i za druge kredite. Razlika između potrošačkog kredita i minusa je baš ono što bi svaki laik rekao da jest, prvi se dogovara sa nekim fiksnim rokom dospjeća, drugi ne, prvog treba svaki put ugovoriti, drugi stoji ugovoren, itd. Naravno da i regulatori i banke moraju ponešto drukčije tretirati svaki “proizvod”, ali ne drastično.

Moguće je, ali i zavaravajuće analizirati troškove i profitabilnost minusa u usporedbi s profitabilnošću drugih tipova kredita. Ako spomenuta teorija zavjere stoji, nije u tome stvar. Ministar ne misli kazniti banke time što će ih prebaciti sa profitabilnijih na manje profitabilne kredite (a u istom volumenu), već time što će im kresanjem jednog proizvoda smanjiti volumen plasmana stanovništvu.

Uostalom, potrošački kredit može biti jednako profitabilan ili čak profitabilniji, iako mu je kamata niža. Ministar to ne može pouzdano znati unaprijed. Njemu je zapravo za ostvarivanje namjere bilo svejedno na koju će se vrstu kredita okomiti, ali izbor ovih s najvećom kamatom mu je omogućio da potez lakše opravda moraliziranjem o lihvarima.

Jer, uobičajeno je mišljenje da su minusi za banke visokoprofitabilni i niskorizični, odnosno da su “tvornica novca”, a da je kamata po njima visoka zato da bi banke maksimalno iskoristile ljudsku nevolju.

To je moguće, ali postoji barem jedno alternativno objašnjenje.

Počnimo od pitanja zašto kamata na nenamjenski potrošački kredit može biti 9% dok je na minus zakonski maksimalnih 12%?

Odgovor je — ne može.

Radi se o optičkoj iluziji, kamata je zapravo ista.

Malo preciznije: i ovdje vrijedi zakon očuvanja rizika.

Zamislite ovakav slučaj: jedna banka daje kredite za kupnju automobila uz kamatnu stopu od 11,99%. Druga banka se odluči uključiti u kreditiranje automobila i ponuditi kamatu od 8,99%. E sad treba primjetiti ključnu stvar: iako obje banke nude “kredit za auto”, zapravo ga ne nude istim kupcima!

Banka koja nudi nižu kamatu će, ceteris paribus, biti dobrano selektivnija kod odobravanja kredita. Na visinu neke kamatne stope utječe ponuda i potražnja za novčanim sredstvima, troškovi operacija banke, ali posebno značajno ju određuje rizik nevraćanja kredita. I obrnuto, onda kada je kamata određena prvo, profil rizika koji će biti preuziman (profil ljudi kojima će kredit biti odobravan) je određen visinom kamate.

Skriveni skandal na kojem se ovdje neću zadržavati je to što je najviša dopuštena kamatna stopa u Hrvatskoj sramotno niska. O tome sam pisao kad je snižena sa 14% na 12% (Vidi: Efekti kontrole cijena kredita). Iz tog teksta:

Banka nikada ne može znati rizik na razini pojedinca, samo na razini skupine. Na primjer, ako banka iz dosadašnjeg iskustva zna da joj u nekoj skupini klijenata 10% kredita godišnje neće biti vraćeno, kolika kamatna stopa mora biti da bi se upustila u posao s tom skupinom? Recimo da želi povrat od 8%, što znači da na kraju godine želi na uloženih 100 dobiti natrag 108. Ako zna da će 10% morati otpisati, zna da može očekivati povrat glavnice u iznosu od 90. Do 108 fali 18. To znači da oni koji vraćaju kredite ne mogu plaćati kamatu od 8%, nego od 18/90 = 20%. Tek tako visoka stopa omogućuje banci povrat od 8%. Ako zakonski ograničimo kamatnu stopu na 12%, onda nitko u toj skupini neće dobiti kredit jer, ponavljam, banke ne znaju rizičnost pojedinaca, nego samo grupa. Primjetite i to da već relativno mala stopa nevraćenih kredita u skupini traži relativno visoku kamatnu stopu.

Uzevši sve to u obzir, jasno je da potrošački kredit sa kamatom od 9% jednostavno neće dobiti svi koji su imali minus po 12%. Također, niti danas minus po 12% ne mogu dobiti oni koji bi ga mogli imati da je maksimalna kamata 14%.

Sad se postavlja jedno zanimljivo pitanje. Ako banka u tom preslagivanju može odrediti gdje će odrezati, odnosno tko se po rizičnosti kvalificira za kredit od 9% a tko ne, zašto to ne radi i danas? Zašto sve nude minus po istoj kamatnoj stopi od 12%?

Vjerujem da je odgovor ovo: zato jer uz maksimalnu stopu banka može proizvodom/uslugom obuhvatiti veći broj ljudi.

Zašto onda sve kamatne stope, pa i one na stambene ili autokredite, nisu maksimalne? Zar to ne bi analogno omogućilo više plasmana u te kanale?

Bi. Međutim, potrošačke preference usmjeravaju konkurenciju među bankama na različito ponašanje kod minusa u odnosu na druge kredite. Recimo, kredit za automobil ću podići tamo gdje mi je najjeftiniji, što radi pritisak prema nuđenju nižih kamata. Ako ga moja banka nema u ponudi, ili mi ga neće dati, ništa zato, potražiti ću u drugoj.

S minusom je drukčije, osobnije. Banka koja nema u ponudi “minus” ili mi ga ne želi dati, je banka u kojoj sigurno neću držati svoj glavni račun, primati plaću, mirovinu, i slično. Minus je naime u 21. stoljeću moje ljudsko pravo i ako ga ne dobijem biti ću vrlo uzrujan.

Zbog toga jer je minus danas praktički obavezna usluga, banke ga posebno ne vole odbijati. Aplikantima koji im se čine “rizični preko 12%” (imajmo na umu da procjena rizika nije baš egzaktna znanost) će ga, naravno, morati odbiti. Nisu humanitarne institucije. Ali banka koja bi reklamirala “Kod nas je kamata na minus samo 8%!” bi se odrekla svih onih ni po čemu loših ljudi koji bi mogli biti njeni klijenti da ima stopu od 9%, 10%, 11% ili 12%.

Zbog toga banke koriste maksimalnu stopu. Međutim, u ovisnosti o rizičnosti variraju odobrene iznose i nude ponekad određene niže stope manje rizičnim komitentima, nekad zapakirano s nekim drugim uslugama, i slično.

Odnosno, iako konkurencija pritišće sve kamatne stope, pa i one na minus, prema dolje, banke zbog rizičnijih klijenata moraju zadržati i najvišu stopu, a za cjenovnu diskriminaciju se snalaze na malo obilaznije načine.

Primjetite da ne tvrdim da “minusi” nisu bankama profitabilan proizvod. Možda su ekstremno profitabilni, možda su tako-tako — nemam pojma. Ono što tvrdim je da lihvarstvo ne mora biti, i najvjerojatnije nije, pravi razlog zašto je na minus stopa maksimalna.

(5. Veljače) Novi list: Dobili posao u Njemačkoj, a ne mogu do termina za vizu u njemačkom veleposlanstvu

Prvi slobodni termin na internetskoj stranici veleposlanstva bio je tek 19. travnja. S obzirom da joj ugovor traje do kraja lipnja, sasvim je jasno da će vrlo teško objasniti poslodavcu da će u Njemačku doći tek dva mjeseca prije njegova isteka. S druge strane, izvjesno je da će se u takvoj situaciji poslodavac okrenuti traženju drugog radnika.

No, ovo nije usamljen slučaj što nam je potvrdio i ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Njegovo je ministarstvo upoznato s problemom koji je stvoren novim načinom ugovaranja termina za vize gostujućim radnicima u veleposlanstvu Njemačke.

– Ljudi su nam se već potužili na ovaj problem, s kojim se nikad dosad nismo susretali kad je u pitanju njemačko veleposlanstvo. Problem je nastao u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog čega smo veleposlanstvu poslali zamolbu da se procedura ubrza. Njihov odgovor još čekamo, ustvrdio je Mrsić.

(10. Februara) Njuz.net: Da bi pomogla zapošljavanje mladih, država olakšava proceduru dobijanja pasoša

Vlada Srbije sprema paket mera koje će olakšati zapošljavanje mladih, a prvi korak je pojednostavljenje procedure za dobijanje pasoša, saznaje Njuz.

Vlada smatra da ovaj potez otvara čitav spektar mogućnosti stručnim i kvalifikovanim kadrovima koji će dobiti priliku da znanja stečena na fakultetu primene i u praksi.

- Ova mera će definitivno dovesti do smanjanja nezaposlenosti među mladim stručnjacima svih obrazovnih profila. Očekujemo da će dosta lekara, inženjera, ekonomista… ovako brže doći do radnog mesta koje su svojim znanjem i kvalitetima zaslužili. Shvatili smo da stručnjaci koji nemaju pasoš dosta teže nalaze posao i shodno tome odlučili da olakšamo procedure za njegovo dobijanje.