Loose Ends in Economics

Syndicate content
- Predrag Rajsic's BlogPredrag Rajsichttps://plus.google.com/111344577455283605694noreply@blogger.comBlogger214125LooseEndsInEconomicshttps://feedburner.google.com
Updated: 1 hour 13 min ago

Da li Hrvatskoj treba Jugoslavija da bi surađivala sa bivšim jugoslavenskim republikama?

Tue, 28/11/2017 - 08:28
Često čujemo priče o ekonomskoj suradnji između jugoslavenskih republika prije raspada SFRJ. Implicitno se nameće utisak da nam je za suradnju bila potrebna zajednička država, da ta suradnja ne bi mogla da se ostvari u nekom drgom političkom ustrojstvu. To me je navelo na sljedeći mini prijekt. Cilj mi je da nađem neku smislenu mjernu jedinicu za razinu ekonomske suradnje između bivših jugoslavenskih republika sada, kad više nisu u zajedničkoj državi. 

Našao sam divnu bazu podataka - Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Ova baza podataka daje detaljne brojčane informacije o trgovinskoj razmjeni Hrvatske sa svim partmerima u svijetu, uključujuči i zemlje bivše Jugoslavije. Prije nego što predstavim neka mjerenja razine ekonomske suradnje između Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije, da podijelim nekoliko detalja koji su me iznenadili pa će možda i vas. 

Od preko 130 zemalja svijeta sa kojima Hrvatska ima trgovinske odnose, tri bivše jugoslavenske republike su među top pet uvoznika proizvoda iz Hrvatske u 2016-oj. Četvrtina ukupnog hrvatskog izvoza ide u ove tri zemlje. 16% hrvatskog uvoza dolazi iz ove tri zemlje. Te tri zemlje su Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija. 

Vrijednost hrvatskog uvoza iz Kine je pribižna vrijednosti uvoza iz Srbije. Kao vanjskotrgovinski partmer, Srbija je ispred Francuske, Španjolske, Švedske, Velike Britanije, Švicarske. Bosna i Hercegovina je još važniji partner nego Srbija. Hrvatska sa Bosnom i Hercegovinom trguje duplo više nego sa Srbijom, a sa Srbijom trguje više nego sa Rusijom ili bilo kojom od gore nabrojanaih europsih zemalja ponaosob. 

Od bivših jugoslavenskih zemalja, Slovenija je naš najveći partner. U prošloj godini 12% hrvatskog izvoza je išlo u Sloveniju, oko 10% u Bosnu i Hercegovinu i oko 5% u Srbiju. 

Ne samo da je udio bivših jugoslavenskih zemalja, posebice Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije u hrvatskoj vanjskoj trgovini značajan nego se on vremenom i povećava. Pogledajmo.

Kad se radi o izvozu u zemlje bivše Jugoslavije, on je od 2011. porastao sa nešto više od 2,5 milijardi eura godišnje do 3,5 milijardi eura u 2016-oj. Uglavnom smo izvozili više nego što smo uvozili, ali 2013. i 2015. uvoz iz zemalja bivše Jugoslavije je bio veći nego izvoz. Sve u svemu, ne može se reći da smo jedni drugima nepotrebni. Da bismo ove brojeve stavili u neku perspektivu, 3,5 milijardi eura je oko 10% bruto domaćeg proizvoda Srbije u 2016-oj. 



Ako bismo sadašnji hrvatski izvoz u zemlje regiona usporedili sa njenom razmjenom sa jugoslavenskim republikama za vrijeme Jugoslavije, vidimo da on danas nije dostigao vrijednost onoga iz osamdesetih, koji je bio oko 3,7 milijardi ondašnjih dolara godišnje, što bi odgovaralo vrijednosti od oko 9,1 milijardi dolara danas ili oko 7,7 milijardi eura. Sadašnji izvoz u zemlje regiona je i dalje upola manji od onoga za vrijeme bivše Jugoslavije, ali je on u trendu porasta. S druge strane, dosta robne razmjene unutar bivše Jugoslavije je bilo isforsirano restrikcijama na vanjsku trgovinu i unutrašnjim političkim odlukama. Smanjenjem vanskotrgovinskih restrikcija, za očekivati je da bi se unutarnja trgovina smanjila bez obzira da li smo ili nismo u zajedničkoj državi.

Ukupna robna razmjena, koja se računa kao zbroj uvoza i izvoza, mjeri stupanj uzajamne otvorenosti Hrvatske i njenih trgovinskih partnera u regionu. Tu vidimo da ovo mjerilo uzajamne otvorenosi također bilježi rast u proteklih šest godina. Ukupna razmjena se povećala sa nešto preko 4,5 milijardi eura na skoro 7 milijardi eura, u prosjeku 8,7% godišnje. Dakle, i ovdje vidimo kretanje ka daljem ekonomskom zbližavanju bez postojanja zajedničke države.

 

Na kraju, pitamo se koliko je trgovina sa zemljama bivše Jugoslavije Hrvatskoj važna u odnosu na trgovinu sa ostalim zemljama u svijetu i može li se ovdje zamijetiti kakav trend. Zato sam izrazio robnu razmjenu sa zemljama bivše Jugosalvije kao postotak ukupne robne razmjene Hrvatske sa svijetom. Tu vidimo da trenutno više od jedne petine (21,3%) robne razmjene Hrvatske sa svijetom odlazi na zemlje bivše Jugoslavije. Ne samo to nego ovaj postotak pokazuje blagu tendenciju rasta. U 2011-oj je iznosio samo 17,6% da bi prošle godine premašio 21%.



Šta se iz ovoga da zaključiti? Zasigurno ne da ovi brojevi znače da Hrvatska treba da se uključi u neku novu Jugoslaviju. Naprotiv, što ovdje možemo vidjeti da narodi bivše Jugoslavije mogu surađivati i bez zajedničke države. Ne samo da mogu surađivati nego je ta suradnja neminovna posljedica geografske blizine i komparativnih prednosti. Jedino što je potrebno je da svaka od tih država smanji uplitanje državnog aparata u međunarodnu trgovinu i ljudi će sami naći načina da surađuju. Nije im potreban centralni planer da im kaže da trebaju jedni drugima pomagati. Evo, brojevi pokazuju da oni to već i rade.

Categories: Srbija

Hej tirani, nismo ni lijeni ni glupi!

Sun, 10/09/2017 - 07:15
Poslije svake prirodne katastrofe neizbježno se jave oni koji tvrde da postoji sreća u nesreći jer, tobože, elementarne nepogode poput uragana, poplava i potresa mogu da "stimuliraju ekonomiju". Logičku grešku kod ove ideje još prije više od 150 godina razotkrio je Frederic Bastiat. Usprkos tome, nove verzije ove teze preživljavaju i pomaljaju svoje ružno lice poslije svake veće prirodne, a ponekad i ljudskom rukom prouzrokovane katastrofe.

Standardna kritika teze da nas katastrofe mogu učiniti bogatijima koristi analogiju razbijenog prozora. Jest, točno je da ako namjerno razbijemo izlog neke trgovine, to će stvoriti posao za stakloresca koji će zaraditi šest franaka nakon što popravi izlog. Točno je da je dobro za stakloresca da zaradi, ali bi još bolje bilo da prozor nije ni razbijen. Tada bi vlasnik trgovine, umjesto da plaća popravljanje izloga, mogao tih šest franaka potrošiti na nove cipele ili novu knjigu ili novo odijelo. Dakle, staklorezac se okoristio o tršku vlasnika izloga.

Ako logiku destrukcije primijenimo na masovnoj skali, posljedica je da će društvo svoja sredstva usmjeriti ka obnovi razorenog umjesto ka proizvodnji novih dobara. Umjesto da naše društvo usmjeri resurse ka proizvodnji knjiga, cipela ili odijela, ono iste te resurse koristi za obnovu porušenih objekata.

Bastiat je ukazivao da postoji viđeno, ali i neviđeno. Neviđeno je u ovom slučaju sve ono čega se odričemo radi obnove porušenog. To je oportunitetni trošak. Svaki put kad se odlučimo da iskoristimo resurse na jedan način, ti isti resursi se ne mogu iskorititi za nešto drugo. Svaki put kad odlučimo da razbijemo nešto, resursi koji se moraju iskoristiti za obnovu razbijenog neće moći da se iskoriste za proizvodnju nekih drugih proizvoda. Dakle, svaki put kad se odlučimo da razbijemo nešto, odričemo se nečega radi obnove porušenog. 

Ovo nam jasno govori da je konačni učinak politike razbijanja gubitak za društvo. Zašto onda i danas, nakon 150 godina, ova pogreška nastavlja da živi i često se pojavljuju ekonomisti koji tvrde da za ekonomiju može biti dobro ako uragan razori čitave grdove? Uzimajući u obzir logiku Bastiatove kritike razaranja, slijedi da ovi ekonomisti misle da je vrijednost onoga čega se odričemo ravna nuli i da je ljudima potrebno razaranje da ih trgne iz letargije pa da prestanu da budu "nezaposleni" i počnu da miješaju beton umjesto što čitaju knjige.

Da pojasnim. Zamislite da sam ja odlučio da ne radim petkom i da provedem to vrijeme sa djecom i čitajući knjige. Zarađujem dovoljno da svaki petak provedem "nezaposlen". Neće biti raskošno, ali baš se veselim vremenu provedenom s djecom i vremenu koje ću posvetiti sebi. To je potprilike 50 dana provedenih kod kuće, a ne na poslu. Uzmimo da zarađujem 250 dolara dnevno. Odlukom da ne radim 50 dana sam se odrekao zarade od oko 12.500 dolara. Imajući u vidu Bastiatovu logiku, znamo da je meni vrijeme provedeno sa djecom i čitajući knjige vrijedno najmanje 12.500 dolara jer toliko zarade sam spreman se odreći radi toga.

Ali, ova vrijednost moga vremena provedenog se djecom nije zabilježena u BDP-a Kanade. Ona se tamo računa kao nula. Ako bismo gledali samo na brojeve koji postoje u službenim knjigama, ispada da sam ja odlučio da ne radim petkom jer sam lijen. Kako drugačije objasniti nečiju odluku da se odrekne 12.500 dolara zarade. Ako je vrijednost vremena provedenog ne radeći nula onda jedini razlog zašto bih ja želio da se odreknem te zarade je što mrzim rad ili nisam dovoljno pametan da nađem nešto da radim petkom--ili sam lijen ili sam glup.

Zamislimo sad da uragan prođe mojim gradom i razbije prozore na mojoj kući. Sad mi je potrebno, recimo, 12.500 dolara da popravim prozore. Budući da se radi o važnom popravku, spreman sam da godinu dana radim petkom kako bih pokrio trošak popravke. Ovo će se u državnom BDP-u očitovati kao povećanje od 12.500 dolara. Činjenica da sam se ja odrekao vremena provedenog s djecom i u čitanju knjiga neće ući u tu računicu. Ispada da smo se obogatili za 12.500 dolara bez ikakvog troška. Oni koji su konzervativniji bi rekli da je šteta od uragana pokrivena dodatnim radom, ali bi često dodali da je bolje kad ljudi više rade pa je njima bolja situacija u kojima svi rade na obnovi nego kad poneko sjedi "nezaposlen".

Kako god okrenemo, pobornici ideje da je razaranje dobro za ekonomiju imaju u glavi tiransku ideju da sam ja ili lijen ili nedovoljno pametan da nađem neki plaćen posao i zbog toga vrijeme provodim kod kuće. Njima nije teško napraviti još jedan mali korak od prirodnih katastrofa do ljudskom rukom prouzrokovanih pa im nije problem ni razbiti prozor kad nema uragana da ga razbije. Njima i ratovi izgledaju kao sila koja će primorati lijene i glupe da se uhvate lopate. Njima često nije problem napraviti još jedan "mali" korak pa opravdavati upotrebu sile zakona da bi se "glupima" i "lijenima" naredilo da rade bilo što za bilo koju sumu novca. Mali je korak do masovnih radnih akcija, a onaj tko odbije da se uhvati lopate se onda etiketira ili kao lijen ili glup. A svi znamo da je lijenoga i glupoga opravdano prisliti na društveno-korisni rad.
Categories: Srbija

Facebook is rigged to feed your addiction

Sat, 09/09/2017 - 07:57
If you know how drug dealers work, you know that, the more frequently you ask them for drugs, the more frequently they will check if you want more drugs. Facebook does the same thing with its notifications. It gives you more notifications the more you check them.

You might think that this is logically impossible because the number of notifications you receive depends on the number of times people actually like, comment on your posts, photos or comments or when they tag you. This is only partially true. It is true that, if no one likes, comments or tags you in his posts or comments, you will not have any notifications. But, if someone does react to your posts, Facebook has different options for reporting on this. You may get just one notification which "folds" more notifications or you can get each of the folded notifications separately. For example, instead of a single notification "Jimmy and Johnny liked your photo", you may receive two notifications: "Jimmy liked your photo" and "Johnny liked your photo". Thus, Facebook can reduce the number of notifications that you will receive by folding more notifications into one.

How do I know that Facebook gives you more notifications if you check them more frequently? I did an experiment. I stopped checking my notifications six months ago. I describe my reasoning here. What was the outcome of this experiment? Several thousand notifications by now? Nope. If you ever try to ignore Facebook notifications, the number of your unchecked notifications (that little red number by the globe) will grow up to about 100 and then it will oscillate between 90 and 100. So, it takes 100 unchecked notifications for Facebook to give up bothering you with new notifications. It "quits" at around 100 notifications. When the algorithm detects that you stopped checking your notifications, it starts folding new notifications into the old ones so that the total number doesn't exceed 100. Only for brief moments during these six months, my notifications exceeded 100 and then they returned to about 95.

This means that the fact that you get new notifications every day depends on the fact that your are clicking on that little globe frequently. Once you bring the number of new notifications to zero, Facebook will be quick to tell you that someone liked your photo or replied to your comment or whatever.

But, this is not the only way Facebook feeds your addiction by giving you more notifications if you ask for more. On a few occasions I did click on my notifications by mistake. After that I would maintain my policy of not checking the notification again for weeks. What happened then? The number of unchecked notifications climbs back up from 1 to about 100 in a few days. But, it climes faster in the beginning and then slows down. The first day of not checking, I would have accumulated about 30 notifications. The next day the would be about 55 notifications. The third day there was usually about 75. The next day the number climbs to about 85, and in the next days it stabilizes at 95 to 100.

What this tells us is that Facebook is programmed to give you more notifications if you check them frequently. Just like the dealer on the street, it is programmed to feed your addiction.
Categories: Srbija

Što to imaju Kanađani, a mi nemamo?

Sat, 02/09/2017 - 06:12
Jedna od prvih stvari koje sam primijetio po dolasku u Kanadu je da su Kanađani, tada sam mislio, lakovjerni poput male djece. I mnogi "naši" su mi to potvrdili. Govorili su: "Vidiš kako su glupi. Možeš ih prevariti kako hoćeš." Pošto meni vrag ne da mira, prvo se zapitah kako su oni to tako glupi, a mi došli kod njih živjeti. Nije bilo obrnuto--da su Kanađani bili zavidni nama "pametnim" Balkancima na superiornom društvu koje smo stvorili pa dolaze živjeti kod nas. Odgovor koji bi tipični "našijenac" na to imao bi bio otprilike: "Ma naše društvo je bolje; mi smo bolji ljudi. Ovdje smo došli samo zbog novca." Čekaj, mi smo tako dobri ljudi da smo spremni svega se odreći radi novca? Sva ta navodna duhovna superiornost našeg zavičaja nam vrijedi oko 5000 dolara mjesečno. Baš smo kvalitetni ljudi onda. 

Naravno, nisam se zadovoljio ovim ofucanim "objašnjenjima" nego sam potražio bolja. Nisu oni naivni ni glupi nego imaju više povjerenja u ljude oko sebe. Baš zbog toga su i stvorili bogatije društvo nego mi Balkanci. Možemo mi da krivimo i Turke i Austrougare i Tita i koga hoćemo, ali mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Svaki ugovor koji postoji između dva čovjeka jako je skup ako je iza njega nepovjerenje. Ljudi koji zaziru jedni od drugih malo će ugovora i napraviti među sobom. Propsperitet i napredak društva ponajviše ovise o međusobnoj suradnji njegovih članova. Kanađani ne troše svoju energiju na to da provjere da li će ih neko prevariti. Troše je na produktivne aktivnosti. Takvo ponašanje mogu da si priušte baš zato što vjeruju jedni drugima. Da bi društvo išlo naprijed, čovjek mora spustiti gard i prepustiti se milosti i nemilosti bližnjega svoga. Naravno, i bližnji mora isto učiniti ako ćemo naprijed.

Prva reakcija koju na ovo očekujem je da mi nismo ništa ni bolji ni lošiji od Kanađana nego je sustav takav da ne postoji povjerenje u taj "sustav". Prvo, slažem se da vjerovatno ne postoji bitna razlika u urođenoj sposobnosti da budemo dobri ili pametni između nas i Kanađana. Slažem se i da narod nema povjerenja u sustav tj. institucije, ali to i jeste dio moje teze. "Sustav" nije neka apstraktna mehanička pojava koja postoji van ljudi i njihove svijesti. Sistem je sačinjen od ljudi. Kanađani su provjeru vjerodostojnosti ugovora među ljudima u društvu povjerili trećim licima--odvjetnicima, zakonodavcima, inspekcijskim agencijama--zato što im vjeruju. To famozno povjerenje u institucije i pravnu državu kojih su našim političarima puna usta zavise od pogleda na svijet ljudi koji sačinjavaju te institucije i ljudi koji usluge tih institucija koriste.

To ne znači da nitko nikad nikoga neće prevariti. I sami znamo da je to utopija, ali i previsok stupanj nepovjerenja prema drugim ljudima je poguban za društvo. Također bi aposlutno povjerenje u druge bilo pogubno za društvo. Svi znamo šta se desi kad mislimo da nije na nama da uopće preispitujemo ispravnost postupaka ljudi na vlasti. To je idealna podloga za tiraniju i totalitarne režime. Ali, i previsok stupanj nepovjerenja prema drugima vodi ka rasipanju dragocjenih resursa. Dakle, moja poanta je da su Kanađani došli bliže optimalnom stupnju povjerenja jedih prema drugima nego što smo to mi uspjeli.

Sama podjela rada i specijalizacija, koji su baza tržišne ekonomije, ovise o međusobnom povjerenju. Standardni primjeri komparative prednosti iz ekonomskih udžbenika u kojima se jedan čovjek specijalizira u proizvodnji jednog proizvoda, a drugi čovjek u proizvodnji drugog proizvoda, zasniva se na međusobnom povjerenju. Ako se ja specijaliziram za proizvodnju, recimo, mlijeka, onda ovisim o drugim ljudima za sve svoje ostale potrebe. Dakle, moja odluka da ne buden "svaštar" i proizvodim sve što mi treba nego da to povjerim drugima ovisi o tome koliko ja vjerujem tim drugima da će mi, kad mi bude trebalo, te svoje proizvode staviti na raspolaganje, od kruha pa do popravljanja auta. Čovjek koji nikome ne vjeruje pokušava da u svemu bude samodovoljan, a to je jako neproduktivan sistem.

Dakle, kad kažemo "ma neka samo svako radi svoj posao" ili "neka institucije rade svoj posao", implicitno podrazumijevamo da svako vjeruje drugima da će i oni raditi svoj posao. "Sistem" funkcionira dobro kad se ja usredotočim na svoj posao, a drugima ostavim da se usredotoče na svoj, kada ja ne trošim svoju energiju da im "držim svijeću" jer i za "držanje svijeće" ima tko čiji je to posao.
Categories: Srbija

Ne dozvolite da vam antitržišni mentalitet pojede budućnost

Wed, 30/08/2017 - 11:21
Na samom početku studija u Kanadi, nepunih osam mjeseci nakon što sam u tu zemlju došao, napisao sam esej simptomatičnog naslova "Ne dozvolite da vam novac pojede dušu" u kojem sam kritizirao kandsku poljoprivredu jer je, kako sam tada mislio, usredotočena samo na profit, a u drugi plan stavlja tradicionalne vrijednosti kao što su obitelj, prijateljstvo i zajedništvo. Tu sam iznio niz antitržišnih teza koje mi iz ove perspektive djeluju naivno i djetinjasto, ali su mi sada dragocjene. Dragocjene su mi jer mi pomažu da razumijem antitržišni sentiment koji je vrlo zastupljen u Hrvatskoj.

U čemu se taj antitržišni sentiment očituje? Očituje se ponajviše u svakodnevnom narativu. Zanimljiv mi je način na koji se na Balkanu govori o privatnom vlasništvu. Uz taj termin uvijek se nekako u svakodnevnom diskursu povlači zadah nepravde. "Ma on ti je privatnik" se uglavnom koristi kao moralna etiketa. Ono, "lako je njemu; (jer) on je privatnik". Ili "ma briga njega za nas; (jer) on je privatnik". Ili "ma to je kupio neki privatnik; (pa zato) mi od toga nećemo imati nikakve koristi."
To gledanje na tuđu korist kao na vlastitu štetu je vjerovatno jedna od značajnijih barijera uspostavljanju prave tržišne ekonomije na Blakanu.

Sličan tip narativa je da se privatnik bogati tako što zapošljava druge da rade za njega. Rekli biste: "Pa kakav sad prigovor ovome imaš? Ovo je gola činjenica." Ali, nije ovo gola činjenica. Prvo, nismo definirali što to znači biti bogat? Bogat u odnosu na što ili koga? Evo, ja sam bogat u odnosu na sebe prije petnaest godina, ali vjerovatno nisam bogat u odnosu na Billa Gatesa.

Drugo, zar nije također točno da privatnik radi i za radnika? Ja sam, recimo, od sveučilišta u Waterloou i od sveučilišta u Guelphu dobio na raspolaganje ogromnu količinu njihovog kapitala koji mi koristi za to da učim studente i pišem znanstvene radove i tako zarađujem za sebe i svoju obitelj. Dakle, ja sam se "obogatio" "radeći za drugoga". Stavljam oba termina pod navodnike jer su oba subjektivna. Zavise u koju polovicu čaše gledate, onu punu ili onu praznu.

Zašto se samo usredotočiti na "prazni" dio čaše, tj. na to da su ta sveučilišta od mene dobila na raspolaganje moj rad i da ja radim za njih. Točno, radim ja za njih, ali rade i oni za mane. Ja njima nudim moje usluge, a oni meni nude svoje. Moj radni odnos je u obostranu korist, a ne samo u korist mog poslodavca. To što netko ima koristi od mog rada ne znači da on od mene nešto otima ili da naš odnos ide na moju štetu. Tako je u svakom dobrovoljnom odnosu radnika i poslodavca.

Nedavno sam napisao članak o neprijavaljenom radu ili, popularno, "radu na crno". Kad sam čitao neke komentare, imao sam osjećaj da čitam onaj moj esej o "nepravednoj" kanadskoj poljoprivredi gdje je, navodno, osobni profit prioritet. I tu kod našeg čovjeka postoji naglasak na "čaša je do pola prazna". U Kanadi, recimo, mnogi dostavljači brze hrane rade na crno i na to prosječan Kanađaning gleda kao na nužno zlo posla koji je vrlo slabo plaćen. Mnogi novi imigranti rade na crno jer su drugačije neisplativi. Razina znanja im je takva da nisu baš produktivni.

Kod nas na Balkanu riječi koje se prvo spomenu kad se govori o radu na crno su kriminal i varanje države. Dobija se dojam da bi naš čovjek radije bio po zakonu nezaposlen nego da radi na crno. Ne znam da li je ovo posljedica one "bolje za dinar ležeti nego za dva raditi" koja je bila aktualna za vrijeme Jugoslavije, ali mi prilično liči na to. 

Onu drugu, punu stranu čaše, malo tko spominje, a to je da je zaposlen čovjek društveno dobro. Zaposlen čovjek proizvodi nešto što će nekome biti od koristi. Zaposlen čovjek je aktivan, kreće se u krugu ostalih zaposlenih ljudi i time dolazi u kontakt sa novim mogućnostima produktivnog djelovanja. Ne treba zaboraviti i ono što je možda najvažnije, a to je psihološki utjecaj zaposlenosti. Zaposlen čovjek ima osjećaj svrhe. Nedostatak osjećaja svrhe korijen je mnogih psihičkih problema i zato je za čovjekovo mentalno i fizičko zdravlje pogubno da bude nezaposlen.

Točno, bilo bi idealno kad bi država smanjila nepotrebne namete pa da rad na crno ne bude surova realnost ili da svaki radnik bude dovoljno produktivan da poslodavac za sve može da izdvoji državne namete. Ali iz perspektive čovjeka koji treba preživjeti na neki smislen način, mnogo je smislenije da si nađe neko zaposlenje, pa makar i na crno, ako ne može drugačije, nego da sjedi i čeka da se zakon promijeni. Jeste, čaša je do pola prazna, ali bolje je da bude do pola prazna, a do pola puna nego da bude do kraja prazna.
Categories: Srbija