Strašilo

Syndicate content
moj obračun s njima
Updated: 2 hours 42 min ago

HAKOM, ponovimo

Tue, 22/08/2017 - 06:22

jer novosti kažu da je još gore nego što smo mislili

 

ponovimo

Stvar je u tome, da iako HAKOM ruši brda i preorava doline da bi na fiksnome tržištu isfurao strukturu u % koja odgovara nekim blesavim % zahtjevima, sve to uopće nije bitno. HAKOM naime, uopće ne shvaća konkurenciju. Glavni konkurent HT-u nisu alternativni fiksni operateri, nego je to… HT sam. Odnosno njegova mobilna mreža. I VIP također. U određenoj mjeri i TELE2. Tehnologija je otišla dalje.

Mobilna telefonija je danas cjenovno povoljnija, ima za korisnika niže troškove uvođenja i praktičnija je korisniku. Fiksna telefonija ionako umire.

Ako podijelimo korisnike interneta u 2 skupine, one koji jedva povremeno koriste internet i one koji prže flat, zbog HAKOM-ovoga pritiska na održavanje visokih fiksnih cijena u većem dijelu RH, svi fiksni operateri su kod prve skupine nekonkurentni.

Mobilni internet je danas cjenovno povoljniji, ima za korisnika niže troškove uvođenja i praktičniji je korisniku.

A da stvar bude još bolja, iako je danas fiksna linija nužna za brzi flat internet, za cca pet godina s uvođenjem mobilnih mreža nove generacije imat ćemo brzi mobilni internet s pravim flat paketima na području većeg ili cijelog dijela RH. Možda neće biti jednako brz, ili jednako pouzdan kao internet pružen preko optike, ali bit će koju kunu jeftiniji i to je otprilike to.

Jedina dugoročna posljedica intervencija HAKOM-a na tržištu bit će da će rasprostranjenost optičkih veza i usluga pruženih putem njih biti nešto manja u odnosu na tržišnu preferenciju.

A u međuvremenu, mi ćemo imati desetljeće u kojem će Hrvati internet koji koriste plaćati više i/ili imati sporiji internet. I/ili znači: neki plaćaju skuplji internet, neki imaju sporiji internet, a neki oboje. A svi smo mi u jednoj od tih skupina, znali to ili ne.

 

Jeste li čuli, u Hrvatskoj sada imate dostupan flat preko mobilnih mreža? Ne tako dobar, ne tako pouzdan, ali postoji: https://www.tele2.hr/privatni-korisnici/internet/start-paket/uz-pretplatu/?pid=43

Ali postaje bolje! Jeste li čuli, da mobilne mreže danas dok ovo tipkam u Hrvatskoj u prosjeku omogućuju brži internet od fiksnih veza? Stvarno je: http://www.bug.hr/vijesti/speedtest-hrvati-brze-surfaju-mobilnim/161698.aspx

 

zaključimo

1. HAKOM već više od desetljeća retardira razvoj fiksnih mreža u Hrvatskoj na ime konkurencije i propisuje korisnicima HTa veću cijenu usluga nego što bi im to HT inače naplatio

2. Nakon desetljeća zanemarivanja fiksnih mreža, bizarno, mobilne mreže u najvećem dijelu zemlje danas nude bolju uslugu

3. Imamo manje fiksnih operatera nego što smo imali kada je HAKOM krenuo retardirati razvoj fiksnih mreža kako i propisivati korisnicima HTa veću cijenu usluga nego što bi im to HT inače naplatio – imamo upravo onoliko fiksnih operatera koliko je od početka bilo očito da to dozvoljava veličina tržišta – 2*

 

* imamo VIP, imamo HT, i imamo kao Optimu, kojom navodno nezavisnom upravlja HT, ali zapravo je dio HTa… siguran sam da se gospoda u HAKOMu nadaju da će TELE2 nekako kupiti Optimu na kraju, ili će ih oboje kupiti bajkoviti telekom šeik pa će to biti treći operater i njihova misija će na kraju nekako imati smisla, ali ne bih nekako rekao… pravo pitanje do daljnjega ostaje, da li će se TELE2 povući iz Hrvatske jer taj isti TELE2 desetljeće nakon dolaska u Hrvatsku još uvijek je u gubitku (17 milijuna kuna u 2016. godini) i bez konstantne infuzije novca od matice odavno bi bio tamo gdje je danas Optima, njime bi navodno nezavisnim nakon predstečajne nagodbe i “brisanja” milijarde plus kuna potraćenog kapitala upravljao HT


Filed under: konkurencija (nesavršena)
Categories: Hrvatska

Google be evil

Fri, 11/08/2017 - 02:02

o bojkotu

 

https://duckduckgo.com

 

Ima li smisla bojkotirati Google?

Znam da ste pomislili ne, ali odgovor je zapravo i da i ne.

Ne, iz svih razloga zbog kojih ste pomislili ne, u nekom realnom vremenskom okviru google je teško ozljediti, a kamoli srušiti nekakvim bojkotom.

Ali da, zato što je bitno i tko bojkotira. Sama činjenica da je netko bar povremeni čitatelj ovoga bloga istodobno vjerojatno znači i da je pametniji, obrazovaniji, zarađuje i troši više (ili bar ima potencijala za to) od velike većine ljudske vrste. Jedan čitatelj strašila je klijent koji vrijedi koliko i sto čitatelja net.hr-a!

 

Također, kad smo već kod toga, https://www.brave.com/download/.


Filed under: misc
Categories: Hrvatska

Najveći grijeh Augusta Pinocheta

Wed, 26/07/2017 - 12:02

…je dopuštanje povratka demokracije…


Filed under: (ekonomska) povijest
Categories: Hrvatska

Dolijevanje ulja na vatru

Sun, 25/06/2017 - 18:14

Zakonu o subvencioniranju stambenih kredita za prvu nekretninu

 

Važnije je da izgleda da se nešto radi, nego da se nešto radi.

Ili, čini se, bar tako misle mudre face u Plenkovićevoj vladi.

Plenkovićevoj Hrvatskoj palo je u naručje nezasluženo bogatstvo. Naime, sigurnosna situacija u Hrvatskoj za razliku od povećeg dijela turističke konkurencije još je uvijek dobra (u prijevodu, džihadisti džihadišu po pola konukrencije, a još uvijek nisu počeli džihadisati po Hrvatskoj). Turizmu ide nezasluženo dobro (ne pušite priče da smo postali marljivi turistički promotori, hoteljeri ili radnici), a to znači da i cjelokupnom Hrvatskom gospodarstvu ide nezasluženo dobro.

I što napraviti u tome periodu nezasluženog bogatstva koje neće potrajati?

Provesti strukturne reforme? Smanjiti poreze? Otplatiti dugove države?

Ništa od toga. Odgovor je, subvencionirati stambene kredite za prvu nekretninu.

 

Moguće je da i ja previše banaliziram. Naime, ipak je vezano za ovaj zakon ukinuto oslobođenje od poreza na promet na nekretnine za kupnju prve rabljene nekretnine.

Sasvim je onda moguće da onda ideja nije neka opća: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati.

Moguće je da je ona posve specifična: gurnuti kupce prvih nekretnina u kredit koji će imati problema otplaćivati, a za kupnju novogradnje. Šifra: građevina.

 

Bilo kako bilo, ideja subvencioniranja pola rate kredita prvih 4 do 6 godine nekome je debilna.

Efektivno, to 4 do 6 godina teaser kamate. To je čisto poticanje ljudi da uzmu kredit iznad svojih mogućnosti.

Čast iznimkama, ali prosječan čovjek na cesti ne percipira najbolje u što ulazi kada podiže kredit, i ne može ga se financijski opismeniti da bi percipirao. Ono što percipira i na temelju čega donosi odluku o kreditu je visina rate kredita. Ako ratu kredita može podnijeti, uzima. Ako ratu kredita ne može podnijeti, ne uzima.

Nije slučajno da se se teaser kamate pojavljuju valjda isključivo u uvjetima divlje monetarne ekspanzije i nekretninskog balona. A sada država pokušava sve kupce prvih nekretnina gurnuti u teaser kamate.

http://www.zaba.hr/home/financiranje/stambeni-krediti … Ne možete mi reći da pojedinac za koga je ovakav postupak odabira kredita ciljano odabrala hrpa dizajnera i psihologa donosi informiraniju i/ili racionalniju od onoga što sam upravo naveo.

 

Bitno je znati i sljedeće:

http://www.hub.hr/hr/nrs

Na slici je… varijabilni dio varijabilne kamate na stambene kredite u KN u RH.  Nakon epizode Franak sve banke ovo upotrebljavaju kao pokriće.

Recimo, trenutno se ukupne “varijabilne” kamate na kunske kreću oko 4,5%. Korisnici tih kredita onda imaju zapravo fiksnu kamatu od cca 3,5% + varijabilni dio ovisan o ovome izračunu.

Zanimljivo je:

  1. to što ta brojka trenutno tangira 0;
  2. to što smo radi potreba jeftinijeg financiranja države 2012. već odavno bili u monetarnoj ekspanziji! Ta je brojka takva kakva je samo zbog tiskanja novca. I kakva će ta brojka onda biti ako ikada opet bude realna?!?

 

Zamislite ovo.

Ti si Zdravko Marić, mladi profesionalac vješt u Excelu koji uzima stambeni kredit. Odabereš si stan, odeš u banku, klijent si, lupiš rukom po stolu i kažeš: “Dajte mi sto tisuća eura. Na trideset godina. Kune. Država subvencionira pola.”

I dobiješ ti tih nekih 4%, kune, varijabilno. Rata je 3.600 kuna, odnosno, pola. 1.800 kuna.

Neće se dogoditi da država ne subvencionira jer, eto tako, neće joj se.

Prošlo je 4 godine, napravio si djecu, produžio to da država subvencionira pola za još 2, prošlo je 6 godina.

 

Jao, prošlo je 6 godina, a otplatio si samo 12% glavnice. Ostalo je još 88.000 eura.

Jao, i kamata ti je porasla na 6%. Sada ratu više ne plaćaš 1.800 kuna, nego 4.500 kuna.

Jao, postaš na fejs i osnivaš udrugu.


Filed under: austrijska škola, financije & računovodstvo
Categories: Hrvatska

Pravna država

Mon, 05/06/2017 - 14:02

odnosno, zašto su neka vlasnička prava zaštićenija od drugih

 

Zamislite da na ulici sretnete babu Maru koja je nedavno ostala bez svoje životne ušteđevine u iznosu 100.000 EUR  i koja ne može bez da ispriča svoju tužnu priču. Jednu od sljedeće tri tužne priče:

prva priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Sin susjede Bare, liječeni narkoman Paco, nakon što se njegova doktorica jednoga jutra neobjašnjivo nije pojavila u svojoj ordinaciji kako bi mu dala novu zalihu metadona, nogom je razvalio vrata stana babe Mare oko 10:30 prijepodne tek što je spremila novac u kutijicu, zaprijetio joj nožem, prisilio je da otkrije gdje čuva ušteđevinu i nakon toga nestao s novcem.

druga priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, odlučila se vratiti sutra i otišla kući. Tamo je oko 10:00 prijepodne otkrila da novca koji se do tada nalazio na dnu njene košare za plac više jednostavno nema. Paco je također nestao i svi sumnjaju na njega, osim susjede Bare koja inzistira da je nevin u cijeloj priči.

treća priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, koji je reformirao svoj život i sa djevojkom Mia započinje biznis, izvoz svinjskih polovica u Švedsku. Želeći pomoći krasnom malom čovjeku i željna nekoga prinosa na svoju ušteđevinu, dogovorila je da će mu posuditi 100.000 EUR, a on joj za dva mjeseca vratiti 200.000 EUR. Novac je predala Pacu istoga dana oko 12:00 u nazočnosti susjede Bare, koja je i bila svjedok za ugovor koji je djevojka Mia sastavila i isprintala, a ona i Paco potpisali. Paco je idućeg dana nestao, prošlo je pola godine, zvala je najprije Potrošački kod, a onda i policiju, susjeda Bara više ne razgovara s njom, a ni ne zna kada će vidjeti svoj novac.

 

Moje pitanje je, da li je zločin jednako težak u sva tri slučaja, i ako nije, treba li kazna biti razmjerna zločinu?

Moj odgovor je, da zločin nije jednako težak u sva tri slučaja, prvi slučaj je daleko teži od najblažeg trećeg, imatelj imovine (prava) dužan je ponašati se uz dužnu pažnju, i dakako, kazna treba biti razmjerna zločinu.

I takav je, ako ja dobro shvaćam pravni sustav, i stav pravnog sustava.

(Uz iznimke nekih reformirajmo kriminalce, nisu oni krivi što su krivi, gluposti.)

 

Međutim, što je to uopće pravni sustav?

U prethodnom postu obrađivao sam temu postanka i postojanja vlasničkih prava i moj je zaključak da

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu* članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

*ili jesu

Iz čega slijedi da postojanje, nositelj, obujam i razinu zaštite imovine/prava u nekoj grupi, određuju članovi same grupe. Jednom kada je sve ostalo određeno, određuje se još i razina zaštite. A koliko će biti ta zaštita ovisi o tome koliko su članovi grupe voljni i spremni koristiti prisilu i nasilje za ostvarenje zaštite.

Veći je napad na neku osobu ubiti osobu nego pljunuti joj u facu, pa će stoga stoga i ubojstvo nužno biti strože i agresivnije kažnjavane nego napad.

Veći je napad na nečiju imovinu provaliti nekome u stan i uzeti mu novac pod prijetnjom noža nego prodati nekome priču o investicijama i tako otuđiti novac, pa će stoga i oružana pljačka nužno biti strože i agresivnija kažnjavana nego prevara.

I tako dalje.

 

Međutim. Primjetite ovu anomaliju.

Trgovine u pravilu provode dužnu pažnju za zaštitu svoje robe. Imaju magnetiće zalijepljene za išta vrednije, nadzorne kamere i zaštitare. Ukoliko počinitelj ukrade nešto u vrijednosti od 100 kn, kako će biti kažnjen?

Ako će uopće biti ikako kažnjen, bit će to maksimalno parstokuna.

Telekomi u pravilu provode ne odveć striktnu provjeru budućih pretplatnika (u pravilu, dovoljno je da više nema nikakvih nepodmirenih dugova, čak i ako je bilo prethodnih ovrha). Ako pak pretplatnik ne podmiri račune u vrijednosti 100 kn, kako će biti kažnjen?

Dobit će ovrhu sa za tih 100 kn, platit će sudske i odvjetničke troškove, i zatezne kamate. Ne samo to, nego je tu prekršeno načelo domaćeg pravnog sustava (glupo načelo, no načelo) da nema složenog ukamaćivanja (obračuna kamata na kamate) te se sada u praksi na ovrhe događa upravo to. Ovršeni plaćaju kamate na kamate.

 

Koja je razlika?

Razlika je u tome da su takve ovrhe koje se baziraju na dokumentima koje HRT/banke/trgovci na rate/telekomi učinkovito izlistavaju podesne za masovnu obradu. Odnosno, masovno pokretanje ovrha od strane odvjetničkih ureda. Te su stoga odvjetnici, profesionalno udruženi, i usto pišu sve zakone, prilagodili zakone na vlastitu financijsku korist.

Lakši napadi na vlasnička prava teže se kažnjavaju jer je neki akteri u pravnom sustavu tako maksimiziraju svoju financijsku korist.

I pazite, molim lijepo, ne najvažniji akteri. Ne oni akteri koji akšuli koriste nasilje u ime zaštite vlasničkih prava ala policija, vojska i sl. Već ljudi kojima je glavna zadaća tek praktično tumačenje nekih općih samorazumljivih pravnih načela.

Na slici desno političar, na slici lijevo odvjetnik

 

drugim riječima

Zašto je strana koja izgubi spor dužna podmirivati odvjetničke troškove strane koja je dobila spor?

Evo objašnjenja koja sam prikupio tijekom vremena kada bih postavio to pitanja:

  1. Svugdje je tako!
  2. Kako bogataši ne bi mogli troškovima spora ucjenjivati siromahe.
  3. Stranka koja je u pravu ne bi trebala plaćati nikakve troškove, jer je u pravu.
  4. Tako se potiče manje parničenja!

Evo zašto su to nevaljala objašnjenja:

  1. Nije argument.
  2. Ako je to uopće moguće, onda bogataši mogu (uz to što mogu unajmiti boljeg, skupljeg odvjetnika) samo dodatno ucjenjivati siromašne jer im sada i dodatno prijete da će morati platiti troškove bogataševa odvjetnika.
  3. Čak i pretpostavljajući da je jedna strana u pravu, što to znači? Da trgovina ne bi trebala plaćati zaštitara jer ima pravo da je ne pokradu?
  4. Zapravo, potiče se više parničenja. Naime, ako postoji nadoknada troškova postupka svaki iznos je isplativo utužiti. Ako ne postoji nadoknada troškova postupka, iznos koji je isplativo utužiti je tek onaj iznos čija naplata predstavlja veći primitak od troškova postupka.

 

Dat ću vam primjer.

Većina sitnih ovrha u Hrvatskoj uopće ne bi bila pokrenuta da ne postoji nadoknada troškova sudskog postupka.

Bile bi zapravo plaćene kada bi ovršeni (budala kakav je) idući puta trebao kredit/mobitel/Evo TV i tako dalje.

Ili, pazite ovo, vjerojatno ne bi ni nastale jer bi puno više stvari funkcioniralo na principu prepaida.

Jedini koji osim HRTa i ZAMPa imaju koristi od parničenja su… pazi ovo, odvjetnici.


Filed under: pravo & regulativa, velika država
Categories: Hrvatska

Potrošnja i štednja, porezi, kapital i Rothbard

Mon, 22/05/2017 - 12:44

ili, Rothbard je često (uglavnom) u krivu

 

Čitam tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 (samo se zajebavam, Rothbard je najdosadniji i najmučniji za čitanje ekonomist ikada bez točne originalne ideje u svome životu, stvarno ne volim Rothbarda…)

Otvorim ja tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 jer zapravo želim osporit popularni mit koji često čujem na a la Tom Woods mjestima, jer naravno znam da je Rothbard (nešto krivo) o tome napisao, i vidi mojega iznenađenja, nađem u dvije minute.

 

Bilo kako bilo, ono što danas osporavamo je ideja da je zapravo svejedno kakvi su porezi u nekoj državi (tj. da li se oporezuje potrošnja ili dohodak), već je važna samo količina novca koji država prikupi, neki opći porezni teret, dok je sve ostalo nevažno. Evo na što mislim (naširoko):

The major argument for replacing an income by a consumption tax is that savings would no longer be taxed. … generally advanced by free-market economists … To say, therefore, that only consumption should be taxed and not savings, is to … coerce a higher saving to consumption ratio than desired by free individuals.

The only coherent argument offered by advocates of consumption against income taxation is that of Irving Fisher… argued that, since the goal of all production is consumption, and since all capital goods are only waystations on the way to consumption, the only genuine income is consumption spending. The conclusion is quickly drawn that therefore only consumption income, not what is generally called “income,” should be subject to tax.

Despite the many virtues of the Fisher analysis, however, it is impermissible to leap to the conclusion that only consumption should be taxed rather than income.

In most or all other areas of the market, free market economists understand that allocations on the market tend always to be optimal with respect to satisfying consumers’ desires. Why then do they all too  often make an exception of consumption-savings allocations, refusing to respect time-preference rates on the market?

Perhaps the answer is that economists are subject to the same temptations as anyone else. One of these temptations is to call loudly for you, him, and the other guy to work harder, and save and invest
more, thereby increasing one’s own present and future standards of living.

Having challenged the merits of the goal of taxing only consumption and freeing savings from taxation, we now proceed to deny the very possibility of achieving that goal, i.e., we maintain that a consumption tax will devolve, willy-nilly, into a tax on income and therefore on savings as well. In short, that even if, for the sake of argument, we should want to tax only consumption and not income, we should not be able to do so.

… since Jones’s entire savings-investment is based solely on the possibility of his future consumption, which will be taxed equally. Since future consumption will be taxed, we assume, at the same rate as consumption at present, we cannot conclude that savings in the long run receives any tax exemption or special encouragement. …

 

I tako je to, eto, sve nešto svejedno. Ja sada neću osporavati Rothbarda točku po točku (zato jer je zapravo uopće nije nužno), niti dokazivati Fishera (nisam pročitao, niti znam točno koje dokaze daje), već ću napraviti a la Dilbert rezoniranje.

Evo sada i dokaza i zašto nije svjedno (samo pnd ili pnp, pnd 20%, pnp 25%):

dohodak, potrošnja i porez na dohodak

dohodak, potrošnja i porez na potrošnju

 

Da ne drvim:

Nije zapravo bitno da li se mijenjaju preference prema štednji i/ili potrošnji kao posljedica izbora poreza.

Efekt poreza na potrošnju (u odnosu na porez na dohodak) je prebacivanje razdoblja oporezivanja dijela dohotka (štednje) u budućnost.

Ukupni državni prihodi tijekom vremena su veći za prinos na odgođeno oporezivanje.

Sve dok se štednja ne pretvori u potrošnju i oporezuje ona je dio kapitala dostupnoga ne samo pojedincu (koji na njega zarađuje prinos) nego i cijelome društvu u kojem se onda povećava količina kapitala (–> produktivnost –> realne plaće).

(Da mi je tablica dinamička, dohotci na prvoj slici u t+2 zapravo bi bili nešto u smislu 1.010, a na drugoj slici u t+2 nešto u smislu 1.015.). Znači, ako pojedinac (pojedinci) na kraju nemaju veću ukupnu potrošnju zbog odgađanja oporezivanja, imaju veću ukupnu potrošnju zbog većih dohodaka.

 

Podsjećam:

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom…

Da se razumijemo, ideja da su “sve preference prema potrošnji i štednji takve kakve jesu i trebamo biti vrijednosno neutralni oko svega” je idiotska kao i neke preference. Kapital stvara civilizaciju, i sve drugo isto, više kapitala je uvijek bolje.

Oporezivanje potrošnje je također bolji način prikupljanja poreza od oporezivanja dohotka.

Koliko god bi za Hrvatsku bilo lijepo da se ukine PDV, bilo bi još ljepše da se ukinu doprinosi.


Filed under: austrijska škola, financije & računovodstvo, plus, porezi
Categories: Hrvatska

Psihologija Islama

Sun, 14/05/2017 - 08:06


Filed under: misc
Categories: Hrvatska

Koja je razlika između Norveške i Venezuele?

Mon, 08/05/2017 - 15:10

ili, tko vara (kada nitko ne gleda)

 

Zatvorenikova dilema

Zatvorenikova dilema najpoznatiji je primjer proizašao iz teorije igara koji opisuje strategije (ne)suradnje među pojedincima.

Pretpostavimo dva člana kriminalne ogranizacije (Andrej i Davor) koje policija pokupi na ulici i odvede na ispitivanje nastavno na zločin za koji policija ima indicije da su ga počinili. Pretpostavimo, nema čvrstih dokaza da su baš oni kalašima sredili člana suparničke kriminalne organizacije, no kod svakog od njih je pronađeno nešto neregistriranog oružja prilikom uhićenja. Nema međusobnog kontakta zatvorenika, policija ispituje svakoga od njih zasebno i nada se naći bilo kakvog krivca za pucačinu.

Andrej i Davor nemaju imaju zapravo obvezu ne izdat jedan drugoga (članovi su iste bande, member?), međutim, i izdaja može nositi svoje koristi. Puna matrica rezultata surađuje/vara ide nešto kako slijedi:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara) Andrej ne izdaje (surađuje) Oboje u zatvoru 2 godine Andrej: 35 godina

Davor: ne ide u zatvor Andrej izdaje (vara) Andrej: ne ide u zatvor

Davor: 35 godina Oboje u zatvoru 20 godina

Neovisno o tome što drugi odluči, svaki zatvorenik dobiva veću nagradu za izdaju (varanje). Davor će ili surađivati ili varati. Ako Davor surađuje, Andreju se isplati varati (ne otići u zatvor). Ako Davor vara, Andreju se opet isplati varati (odslužiti 20 godina umjesto 35). I obratno.

Budući da se varanje uvijek isplati, neovisno o izboru drugoga igrača, to je onda nešto što se zove dominantna strategija. Obostrano varanje je jedini snažni Nashev ekvilibriju u igri – jedini rezultat kod kojeg bi zatvorenik mogao proći lošije ako samostalno promijeni strategiju. Međusobna suradnja dovodi do boljeg rezultata za oba zatvorenika, no nije racionalna opcija jer je sam gledišta svakog od pojedinih zatvorenika isplativije varati.

 

Kada se igra igra sa (nepoznatim) većim brojem bacanja (npr. za dane u zatvoru), kada Andrej ima priliku kazniti Davora za varanje, i obratno, dominantnom strategijom postaje nešto što ću prevesti kao “oko za oko, zub za zub”.

Ili, najisplativije je ponuditi suradnju, na varanje odgovoriti varanjem, a onda opet kasnije ponuditi suradnju. I zanimljivo, ne biti zavidan – ne pokušati zaraditi manju kaznu od drugog igrača (veći dobitak).

Drugo je pitanje doduše, da li su, i u kojoj mjeri različiti igrači i različite grupe igrača sposobne usvojiti tu strategiju.

 

Organizacijska dilema

A što je uopće u gornjem primjeru najbolje za spomenutu organizaciju? Vrlo lako možemo saznati:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara) Andrej ne izdaje (surađuje) 4 godine zatvora za članove organizacije 35 godina zatvora za članove organizacije Andrej izdaje (vara) 35 godina zatvora za članove organizacije 40 godina zatvora za članove organizacije

Na stranu sve eventualne troškove kažnjavanja članova koji varaju, jasno je da je za kriminalnu ogranizaciju najisplativije da članovi u takvoj situaciji surađuju i provedu 4 godine van stroja umjesto 35 ili čak 40 godina.

 

A za malo veću organizaciju, recimo, društvo u cjelini?

I krenimo od sitnih prevara.

Krađa u trgovini je varanje i kršenje povjerenja, pa se opet do 5% robe po supermarketima svake godine ukrade. Iako bi hrana bila jeftinija za sve da se ne krade. A to bi najviše osjetili najsiromašniji.

Krađa na poslu je varanje i isto tako svakodnevnica, Hrvati svaki dan kradu sve od vreća za smeću do potrošne elektronike. Iako bi svakom pojedinom radniku koji krade posao bio sigurniji i plaća moguće veća da ni jedan ne krade na poslu.

Varanje na ispitima i šalabahteri pod klupama su nacionalni običaj. Iako bi troškovi obrazovnog sustava bili manji, a vrijeme provedeno tamo korisnije da nema varanja.

Lažna bolovanja su praksa dobrog dijela Hrvata kada im se ne da na posao. Iako zbog toga zdravstveni sustav ima dodatnu (skupu) razinu administracije, a doktori ponekad od.ebu bolesne ljude zbog pritiska koji ta administracija vrši na njih.

 

Tako je to otprilike u Hrvatskoj, vara se učestalo i bez inhibicija. No tema su Norveška i Venezuela, pa da pitam čitatelja…

Da li bi prevario kada te nitko ne bi vidio?

Požderao čokoladicu dok šopingiraš i sakrio omot iza mineralne?

Pokupio penkalu i USB stick s posla?

Došao s šalabahterom na ispit i dao susjedu da prepiše?

 

Jer smo sigurni da postoje ljudi koji bi, ali ima eto i onih koji ne bi. (Čak i kada nitko ne gleda.)

Oni koji bi su više slični populaciji Venezuele, a oni koji ne bi su više slični populaciji Norveške. Jedni uglavnom bi, uvijek i svagda, drugi uglavnom ne bi (čak i kada nitko ne gleda).

 

Jeste li znali da…

su Venezuela i Norveška jednako velike socijalističke vukojebine. Ne ozbiljno, odabrao sam ih kao primjer ne samo zato što oboje imaju nafte, državu u naftnom biznisu, socijalističko zdravstvo, subvencije poljoprivredi, visoke poreze, već i sličan udio državne potrošnje u BDPu. Zapravo, norveških 43.9% čak je nešto veće od venezuelanskih 40.1%.

Zašto se onda onda u Venezueli igraju gladi, a Norveška djeluje sasvim normalno, pa čak i dosta visoko kotira na nekakvim indeksima ekonomskih sloboda?

 

Odgovor je, bizarno, Norvežani jako malo varaju (čak i kada nitko ne gleda).

Nije naime da su su Skandinavci bili stvorili nekakav socijalistički raj, nego jednostavno varaju manje nego drugi (čak i kada ih nitko ne gleda) – najbolji su primjer društava koja su koliko toliko uspjela pobijediti zatvorenikovu dilemu i u kojima je dominantna strategija suradnja umjesto varanja –  te stoga i socijalizam tamo bolje i održivije funkcionira.

Socijalizam ima mnogo problema, počevši od fundamentalnih poput kalkulacije, pa do praktičnih. Jedan od praktičnih je varanje, tzv. “ljudi su ljudi”, i iako obično pretpostavljamo da će ljudi varati sustav, zapravo i ne mora biti tako, i neke skupine baš i ne. Bar ne relativno, i ne dok socijalizam ne deselektira tu osobinu iz populacije.

 

Paradoks je pak taj, što je nekom društvu više potreban kapitalizam da bi bilo hrane, toaletnog papira i relativnog mira, to će to članovi toga društva više preferirati socijalizam i priliku da gejmaju sustav.

Nazovimo to strašilovim paradoksom.

(Ako već netko nije imenovao.)


Filed under: plus, tržišni neuspjesi
Categories: Hrvatska

Da li je mjenica oružje đavla?

Thu, 04/05/2017 - 14:54

Nije

 

Mjenica je vrijednosni papir (isprava) na određeni iznos novca koji svom imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. Mjenica je jednostrani pravni posao u kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam ispuniti tu isplatu.

 

Ili, drugim riječima, ako sam ti dužan 100 kuna koje ti nemam/ne mogu sada platiti, mogu ti umjesto toga napisati na papir da ću ti dati 100 kuna za godinu dana. Zašto bi ti uzeo taj papir? Ne bi, nisi glup.

Ali ako ja začinim i napišem da ću ti dati 120 kuna za godinu dana (= dati mjenicu), možda hoćeš. Jer hej, to je dodatnih 20 kuna. To je kamatna stopa od 20%. Gdje toga ima?

Mislim, ako ti za pola godine zatreba tvoja lova, možeš tu mjenicu i prodati nekome za 110 kuna. Opet si pola godine zarađivao 20%.

 

Mjenica je ukratko, kredit.

 

Pouka/pitanje slučaja bankrota Agrokora nije zapravo mistika mjenica i što sve ne, nego zašto bi uopće netko uzimao te Agrokorove papiriće umjesto love odmah na ruke? A uzimali su skoro svi.

A odgovor je taj, da su u kreditnom biznisu. I to očito ne samo domaći nacionalni interesi, već su, čini se, i strane kompanije od Coca Cole do Nestlea poprimile balkanske običaje. Svi bi laku lovu.

 

Problem je dakako taj, što kreditiranje nije biznis nekoga tko se zove dobavljač.

A caka je ta, što je hrpi tih dobavljača to zapravo jedini način da zarade ikakvu lovu.

 

Većina ili sav profit dobrog dijela domaće “industrije” ostvaruje se kreditiranjem kupaca, a poslovanje je neka vrsta paravana za kreditni biznis.

 

Bivši komunistički uhljebi koji danas vode domaću “industriju” ne znaju zarađivati. (I šire svoju nesposobnost u strane kompanije koje ulaze u RH -.-)

 

Mi smo još uvijek daleko od kraja tranzicije.


Filed under: misc
Categories: Hrvatska