BiH

Izgovori za etatizam, i ostajanje siromašnim!

Liberalni forum - 19 hours 34 min ago

Formula za ekonomsko bogaćenje je danas prosta kao H2O. Ona glasi: prati Kinu i Indiju.

Desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, ekonomije Kine i Indije vođene su toliko loše da su sedamdesetih godina izgledale beznadežne. Ali ne više. Prije njihovog uspona, ove ekonomije su rasle beznačajno, s prilagođenom inflacijom oko 1 procenat po stanovniku godišnje, eventualno 2 u dobroj godini. Nakon parcijalnog oslobađanja tržišta, počinju rasti između 7 i 12 posto.

U 1981. Šangaj je imao samo dvije visoke zgrade, naime, dva zapadna hotela. Sada ih ima oko dvije hiljade. To je stvar aritmetike: ako realni dohodak raste po bijednih 1% u uvjetima kontrolisane ekonomije, on će se udvostručiti, ako ne naiđe na intervenirajuće prepreke, u bolno sporih 72 godine. Po toj stopi, Šangaj bi sada imao tri velike zgrade. Ako realni dohodak raste 7%, on će se udvostručiti kroz 10 godina. Po stopi od 12%, čak za 6 godina. Po ovim stopama rasta, kroz nekoliko generacija, Kinezi i Indijci će imati američki životni standard. Ako vas to ne impresionira, teški ste za impresionirati. Možda zato hoće sporija, ali zato pionirska historija sjevernozapadne Europe. Najprije u Holandiji u 17. stoljeću, a potom i Engleskoj i Škotskoj te novim Sjedinjenim Državama do 1800. godine, pa sve do Belgije, Francuske i Poranja, H2O formula sastojala se od, jednom riječju, liberalizma. Vlada je možda kompetentno obezbjedila ceste, kanale i željeznice (iako su oni u Britaniji bili privatni) ali je uglavnom obezbjeđivala vladavinu prava i ostavljala ljude na miru.

Kada je u 1681. godini Jean-Baptiste Colbert pitao francusku buržoaziju šta vlada može uraditi za njih, oni su prosto odgovorili laissez-nous faire, ‘pustite nas da uradimo’. Takav liberalizam bio je ono što je stoljeće kasnije Adam Smith nazvao liberalnim planom jednakosti (društvenog položaja), slobode (da otvoriš prodavnicu kada to želiš) i pravde (pred zakonom i državom).

Ovo je odvažilo običnog čovjeka. Mase ljudi su počele vjerovati po prvi put da zapravo imaju neku šansu za uspjeh. I zaista su imali. Švedska se liberalizirala u polovini 19. stoljeća i porasla u 70 godina iz druge najsiromašnije u drugu najbogatiju zemlju Europe. Japan, doduše sa nešto intruzivnijom vladom od tadašnje Švedske, rastao je po sličnoj zapanjujućoj stopi.

Koja je onda H2O formula za izbavljanje kontinentalne Europe i anglosfere sa Japanom iz njihove snuždenosti i stagnacije? Ona je ista: liberaliziraj. Daj ljudima šansu, laissez-nous faire, i prihvati buržujski aranžman: ”Pusti mene, buržuja, da nagomilam dobra i unaprijeđenja u prvom činu, i do kraja trećeg čina, nakon što su ovi nesnosni imitatori ušli u drugi, ućinit ću vas bogatim”. Ekonomist William Nordhaus izbrojava da poduzetnici i inovatori zadržavaju samo 2% od socijalne vrijednosti koju stvaraju. Dva procenta od unaprijeđenja poslovanja u WalMartu jeste puno novca. Ali ostavlja preostalih 98% nama.

Zašto se to onda ne događa svugdje? Zašto demonstracijski efekt Azijskih, Keltskih i drugih tigrova, poput Bocvane, te duge historije uspješnog liberalizma u Europi nije bio presudno odlučujući?

Postoje očigledni odgovori za mjesta poput Sjeverne Koreje i Zimbabvea. Slaboumne tiranije, ispostavlja se, nisu dobre za obične ljude. Ne baš tako slaboumne tiranije, poput one u Singaporu, ponekad ispadnu uredu. Ali neka opklada bude da apsolutna vlast kvari apsolutno.

Ajde da ne pretpstavimo da ništa ne može biti učinjeno za njih, ili za nas; neka ne idemo do kraja sa najciničnijim implikacijama teorije javnog izbora, pionira Jamesa Buchanana i Gordon Tullocka iz Virdžinije, koji ostavljaju malo vjere u mogućnost djelanja za opšte dobro i odgovornog upravljanja javnim novcem. Neka teorija bude da vlade i njihove pristaše zaista žele pomoći siromašnim da pomognu sami sebi.

Dodajmo, također, dopunu prema realizmu priznavajući da, čak i kad vlade nisu maliciozne, one čine pogreške. Historija ekonomskih politika nudi bogato mnoštvo manje ili više nevinih, ali neliberalnih grešaka koje su direktno vodile osiromašenju svih ili velikih dijelova društva.

Protekcionizam, naprimjer, trenutačno vrlo popularan, oslanja se na grešku u brojanju. Da, radnici koji proizvode gume u Ohaju su boljestojeći sa protekcionizmom. Ali Amerikanci koji kupuju gume prolaze lošije sa protekcionizmom, regularno, za otprilike višestruk iznos godišnjeg dohotka svakog spašenog posla. Pogrešno društveno računanje ne uzima u obzir državu kao cjelinu. Trumpovi glasači u Ajovi, naprimjer, ubrzo su shvatili da protekcionizam nije dobar za prodaju soje.

Zašto onda, naprimjer, moja voljena Južna Afrika, gdje sam živjela i predavala, ne usvoji indijski primjer ekonomskih politika i raste 7% svake godine, umjesto samo 2% u dobroj godini! Zašto Francuzi na ljevici ne uviđaju da pokušaji iznuđivanja većih realnih nadnica i boljih radnih uslova nagomilavanjem ograničenja na dogovor o plaći (između radnika i poslodavca) jednostavno ne funkcioniše? Zašto američka ljevica uporno inzistira na sigurnosnim regulacijama i profesionalnom licenciranju koji uporno uzrokuju nezaposlenost i otežavaju njeno smanjenje?

Jedan odgovor koji možete dobiti od dobrih, ali prestravljenih ljudi na ljevici jest kaos. Čujete ih i od dobrih ljudi na desnici također, jer je to odvjetnička teorija ekonomije, a odvjetnici postoje u raznim okusima. Ekonomija 324 miliona ljudi, odvjetnička je to teza, zahtijevaće masu regulacija. Tvrdnja je pogrešna, naravno, jer regulatorno uplitanje u trilione odluka donešenih u takvoj ekonomiji imaće neintencionalne, zakonom neobuhvaćene i često katastrofalne posljedice.

Takvo uplitanje regularno ubija trgovinom i razmjenom potvrđena poboljšanja. Corey Tollefson, mladi CEO trgovačke kompanije zasnovane na aplikaciji Infor, ističe da njegov prostor regulatori još nisu dohvatili. Kada zamisli poboljšanje, jednostavno ga realizira. Nije baš tako jednostavno u automobilnoj ili električnoj industriji.

Druga bojazan ogleda se u konceptu ”utrke do dna (race to the bottom)”. Ekonomisti lijeve provenijencije tvrde da nemamo snažne sindikate i minimalne plaće, šefovi bi plaće spustili do jednog dolara po satu. To je teorija cjenkanja za plaću, teorija koju su ekonomisti još 1930. znanstveno demistificirali. Plate su determinirane prevashodno zakonima ponude i potražnje, ne isključivo cjenkanjem. Ako se radniku ne sviđa koliko je plaćen za posao, uvijek može (sa izvjesnim poteškoćama) posao odbiti i potražiti drugi. Isto vrijedi i za poslodavce. Ne potoji utrka.

Ovo su dva izuzetno pesimistična izgovora za neusvajanje laissez-faire ekonomije (liberalizacije). Zasnovani su na nerazumijevanju načina funkcionisanja tržišne ekonomije, čak i od strane ekonomista. Mnogi negiraju uvjerljivu logiku ekonomije poslije 1870., period koji se naziva još i ”Belle Epoque” (lijepo doba), osnovnu ekonomsku logiku kao i činjenice ekonomske historije. Ali s druge strane, postoje ‘pozitivni’, velikodušni izgovori, najčešće preferirani od strane dobrih ljudi na ljevici, centru i desnici. Ovi izgovori, prihvatljivi po sebi, ipak održavaju države iliberalnim i siromašnim.

Jedan od njih je: ”prvo obrazovanje”. Vapaj za većim i boljim obrazovanjem čini regularni izgovor da se ekonomija ne liberalizira direktno i promptno. Vidjela sam to već u Južnoj Africi. Tamo crncima ide lošije jer su isključeni iz zaposlenosti zbog radnog zakonodavstva instaliranog u 1994. godini. Južnoafričke elite ne pozivaju na relaksaciju ovih zakona, nego veću i bolju edukaciju kako bi siromašni postali isplativi za zapošljavanje pri visokoj minimalnoj nadnici. Ova politika je pogrešna. Ako bi ljudi imali poslove oni bi se usmjerili na obrazovanje svoje djece. U međuvremenu bi prodavali hranu na ulici ili bazično trošili sa poslom u otvarajućoj fabrici u gradu. Tako su i uradili u Singapuru i Bocvani te Južnoj Koreji. Mogli bi i u Južnoj Africi također, kada bi elite Afričkog nacionalnog kongresa ili južnoafričkih sindikata popustile. Za sada ne pokazuju znakove toga.

Drugi je: ”institucije prije svega”. Izgovor je sljedeći: prvo treba obezbjediti solidne sudove i administraciju te uspješno izvršavanje zakona, i nakon toga ćete eventualno dobiti ekonomski rast (nakon nekog vremena). U međuvremenu, ne liberaliziraj. Ipak, takav neoinstitucionalizam, danas ortodoksija u Svjetskoj banci, podbacuje isto kao i prijašnja ortodoksija te institucije, ”fundamnetalizam kapitala”. Formula: ”dodaj nove legalne institucije i promiješaj” ne djeluje ništa bolje od stare formule: ”dodaj nove brane i puteve pa promiješaj”. Istini za volju, rast ne može uzeti danak usred građanskog rata. A sloboda i nove ideje zaista prozvode profitabilne nove institucije i novi kapital. Ali iza uspostave mira, malih poreznih opterećenja i tolerantne admnistracije, kao što je rekao Smith u 1755., zaista ne trebano masu policijskih i civilnih sluga koje bdiju nad nama, čak i ako imaju univerzitetske diplome.

Još jedan izgovor je: ”prvo eliminiši korupciju”. Čovjek ovo može čuti često od građana siromašnih zemalja, koji su ljuti i zasićeni politikama i uzimanjima od strane korumpiranih političkih partija – istina, poštenje i transparentnost su neosporne prednosti. Ali one su inače rezultat, a ne uzrok rasta. Vladini pokušaji zaustavljanja korupcije, ne računajući gruzijske mjere otpuštanja sve do posljednjeg policajca u državi, su uglavnom neuspješni u 97% država kojima fali skandinavski standard zakonitosti i povjerenja u upravljanju. Rast ne mora biti usporen korupcijom. Čikago je u 1880. godini imao bijedno izvršavanje zakona i zapanjujuću razinu korupcije. Svaki zakon je mogao biti kupljen za keš, zajedno sa svakim sudijom, policajcem i službenikom. Ipak, Čikago biješe najbrže rastući grad u svijetu, poput današnjeg Šangaja.

Nema potrebe da težimo uspostavljanju savršene vlade. Savršena vlada je nedostižna, te svakako nepotrebna za slobodnu ekonomiju. Ne trebaju nam dodatni zakoni, više obrazovanja ili više noćobdija zaštitnika. Šta nam sveobuhvatno treba jeste sloboda. Razmislite o poljoprivredniku Mohamed Bouaziziju iz Tunisa, koji se iz očaja zapalio zbog iznuđivanja od strane vladinih staratelja. Razmotrite zakon u Tenesiju koji zahtijeva da nove pokretne kompanije traže dozvolu od starih za otvaranje. Uzmite u obzir propise u Čikagu koji onemogućavaju nesmetano djelovanje kamionima sa hranom.

U 19. stoljeću elite su formulirale nove teorije socijalizma i nacionalizma, imperijalnu teoriju i eugeniku. Ali jedina teorija koja je uspjevala jeste već spomenuta H2O teorija, osmišljena u 18. stoljeću, koja dopušta svakom čovjeku da tražiispunjenje vlastitih interesa na svoj način. Kako jedan demokratski pjesnik ističe, ”Priroda, bez kontrole sa izvornom energijom..ja sam velik, ja sadržim mnoštvo”. I zaista je tako.

Autor: Deirdre McCloskey (Cato Institute)

Preveo: Dino Majstorović

Categories: BiH

ZEMLJA GORI, A LJEVICA SE ČEŠLJA: Prestanite se glupirati i izađite ujedinjeno na izbore

Paklena ubleha - Tue, 20/02/2018 - 05:14
Piše: Danijal Hadžović
Nakon oktobarskih izbora 2014. godine izgledalo je da će vladavina SDA biti duga i sigurna. Kao konsolidovana, organizovana i jaka stranka, nasuprot sebe je, pored SBB-a na desnici koji je zahvaljujući ad hoc lumpeproletarijatskom glasačkom tijelu uvijek osvajao solidan broj glasova, na ljevici imala SDP koji je doživio debakl bez pretjeranih izgleda da se u skorije vrijeme izdigne, te DF koji se ubrzo poslije izbora počeo osipati i rasipati. Posebno je tugaljivo bilo posmatrati kako ljevica na lokalnim izborima 2016. godine tvrdoglavo i prkosno sebi ispaljuje rafal u koljeno, gubeći dobijene bitke. Najznakovitiji je svakako bio primjer sarajevske Općine Centar, tradicionalne utvrde ljevice, koju je izgubila jer je protiv SDA odlučila nastupiti sa čak šest kandidata.
No da je politika, naročito u BiH, često turbulentnija i nepredvidivija i od najuzbudljivijih Spillaneovih krimića, svjedočimo posljednjih mjeseci. SDA, koja se nakon prošlih izbora činila nedodirljivim, počela je pucati po šavovima. Odlazak Šepića i grupe, sudski procesi, izlazak Konakovića, smjena Kukića i njegova osveta s rušenjem Vlade TK koja je začinjena bombom, te najava daljnih „čišćenja“ unutar stranke, siguran su nagovještaj turbulentnih vremena unutar SDA i u najboljem slučaju osipanju njihovih glasova na izborima ove godine.
Tako se razjedinjenoj ljevici ukazala prilika da na oktobarskim izborima ustane iz mrtvih i neočekivano doživi uspjeh. Čovjek bi pomislio da su na primjeru debakla u Općini Centar nešto naučili, ali ne lezi vraže. Željko Komšić već je samoincijativno najavio kandidaturu za Predsjedništvo. SDP pak tvrdi da će oni imati svog kandidata i, štaviše, da ljevica treba imati sva tri kandidata. Da stvar bude gora, najavljuju kandidata i u RS-u, kako djelovanje ne bi bilo samo autodestruktivno, nego se i Dodikovoj opoziciji barem malo otežao život. S tim se pak ne slaže njihov državni zastupnik Denis Bećirović, koji je, mudro rezonirajući, istupio samostalno, zahtijevajući zajednički nastup i jednog zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Ostatak rukovodstva partije zauzet je pravljenjem selfija. Naša stranka, nakon neočekivano dobrog rezultata na lokalnim izborima, se opet pogubila u za njih nadasve prezapetljanim političkim odnosima, pa se vratila onome što joj ide najbolje – trotoarima i živim ogradama. GS, kojeg su DF i SDP iz cijelih kombinacija izbacili, dramatično upozorava na mogućnost rata. 
Na koncu uprkos igrokazima o ujedinjenju ljevice koji traju više od godinu dana u vidu uzaludnih sastanaka, analiziranja i savjetovanja, svega nekoliko mjeseci pred izbore lijeve stranke nemaju ni platformu, ni program, ni plan šta konkretno da se dela, a kamoli dogovorene zajedničke kandidate na izborima. Tako na historijsku priliku koja im se pružila pred izbore ne njihovom krivicom, a pogotovo ne zaslugom, lijeve stranke reaguju poput tinejdžera kojem su pred prvi izlazak s djevojkom dali flašu viskija i ključeve od automobila.
Da stvar bude gora, podjele na ljevici i nisu bile rezultat nikakvih suštinskih idejnih sukoba i neslaganja (nedostatak istih je već tema za neki drugi tekst), nego odnosa njenih neodgovornih lidera koji su zbog ličnih sujeta i animoziteta strovalili kompletnu lijevu scenu. Stoga, ukoliko želimo da ova zemlja ima nešto što liči na iole ozbiljnu lijevu političku opciju, rukovodiocima lijevih stranaka treba poručiti jasno: uozbiljite se! Prestanite se glupirati!
Dogovorite zajedničke kandidate za ključne funkcije i jednog kandidata za Predsjedništvo. S jednim možda možete pobijediti, s više njih imate sigurne izglede da ne dobijete nijednog. Ako se zbog vlastitih ega na normalan način ne možete dogovoriti oko kandidata, organizujte unutrašnje izbore pa neka svima bude pravo ili ih izvucite ih šešira. Sve je bolje od razjedinjenog nastupa.
Izađite s jasnim programom i ciljem. Dogovorite zajedničku platformu djelovanja. Napravite konkretan i jasan plan šta namjeravate učiniti kad dođete na vlast. Ponudite alternativu postojećem stanju. Vaši glasači to od vas očekuju. Njih više ne interesuju vaši animoziteti, sukobi i napoleonske ambicije. To je jedino što može donijeti rezultat. To je jedino zrelo što možete napraviti. Ne ponašajte se poput derišta koje iz obijesti uništava rođendansku tortu i prije nego što stignu gosti.
U eri evropskih lidera koji obznanjuju kako je kršćanstvo jedini spas za Evropu, dok se hodnicima Evropske unije šire laži kako Bošnjaci grade islamsku državu, najgora stvar koja se može desiti su međusobno i unutar sebe zakrvljeni probosanski blokovi... Dok su sa druge strane nikad snažniji i konsolidovaniji Dodik i Čović. Fotelja u Predsjedništvu nije vrijedna države, posebno nakon što je više ne budemo imali.
Categories: BiH

Mises u Sarajevu! Promocija knjige “Liberalizam” 27.02.2018. godine

Liberalni forum - Mon, 19/02/2018 - 09:11

Nakon prilično uspješne crowdfunding kampanje gdje su prijatelji liberalni misli pomogli prikupiti sredstva za izdavanje, Liberalni forum će po prvi put na našem jeziku objaviti “Liberalizam” Ludwiga von Misesa. “Liberalizam” je čuveno napisano u odbranu slobodnog društva, te jedno od posljednih djela stare liberalne škole iz kojeg možemo mnogo toga naučiti o liberalnoj ideologiji. Ova knjiga već 90 godina smatra se jednim od najvažnijih liberalnih testamenata za slobodarske pokrete širem svijeta. Ipak, o intelektualnoj klimi koja vlada u zemljama bivše Jugoslavije slikovito svjedoči činjenica da ni gotovo 3 decenije nakon sloma komunizma ova knjiga još uvijek nije prevedena ni na jedan od južnoslavenskih jezika. Mi smo odlučni da greške prošlih generacija polako ispravljamo.

Pozivamo Vas da nam se pridružite u utorak, 27.02.2018. godine u 18 sati u hotelu “Holiday” Sarajevo na promociji prvog izdanja knjige “Liberalizam” Ludwiga von Misesa na južnoslovenskim prostorima!
Knjigu će biti moguće kupiti po promotivnim cijenama na samoj promociji te će se nakon iste naći u prodaji putem web stranice Liberalnog Foruma. Sarajevo će biti prvi grad domaćin promocije nakon čega “Liberalizam” putuje na mini turneju u regionu gdje ćemo, osim nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, posjetiti Srbiju, Crnu Goru i druge zemlje.

Prevod, adaptaciju i predgovor prvom izdanju na našem jeziku djelo je Danijala Hadžovića, predsjednika Liberalnog Foruma. Darjan Minov, izvršni direktor LF zadužen je za dizajn dok knjigu štampa Off Set d.o.o. iz Tuzle. Tim LF zahvaljuje se svim donatorima i saradnicima na projektu koji su dali svoj doprinos da ova knjiga ugleda svjetlo dana.

Pridružite nam se u kreiranju historijskog poduhvata na ovim prostorima. Prvi put, Mises u Sarajevu! Vidimo se 27.02. u 18 sati u hotelu “Holiday”.

 

Categories: BiH

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Liberalni forum - Sat, 17/02/2018 - 09:27

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.

Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.

Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.

Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.

Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.

Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.

Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.

Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

 

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.

  1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
  2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
  3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
  4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
  5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.
Categories: BiH

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Paklena ubleha - Sat, 17/02/2018 - 05:15
Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.Ništa ne može biti jednostavnije od toga.
Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.
  1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
  2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
  3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
  4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
  5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.
Categories: BiH

Sušta suprotnost od Reagana: Trump predvodi novi nacionalizam

Liberalni forum - Fri, 16/02/2018 - 07:16

Svojim pozivom na stavljanje “Amerike na prvo mjesto”, Donald Trump je pokrenuo je posljednju regrutaciju za opasni nacionalizam.

Kad je Donald Trump obećao “učiniti Ameriku ponovo velikom”, odjekivao je kampanju Ronalda Reagana iz 1980. Tada su glasači tražili obnovu nakon neuspjeha Carterovog predsjedanja. Godine 2016. Su  izabrali Donalda Trumpa jer im je i on obećao “historijsku promjenu koja se dešava jednom u životu“.

Ali postoji značajna razlika između Reagana i Trumpa. Uoči glasanja, Reagan je opisao Ameriku kao sjajni “grad na brdu”. Navodeći sve što ono čime bi Amerika mogla doprinijeti očuvanju svijeta, sanjao je o zemlji koja “nije okrenuta prema unutra, nego prema vani – prema drugima”. Donald Trump, za razliku od toga, zakleo se da će staviti Ameriku na prvo mjesto. Zahtijevajući poštovanje od slobodnog svijeta i smatrajuće ljude u Washingtonu koji vode zemlju budalama, isticao je kako neće više „predati svoju zemlju ni njene ljude lažnoj pjesmi globalizma“. Reaganova Amerika bila je optimistična: gospodin Trump je ljut.

Dobrodošli u novi nacionalizam. Po prvi puta od Drugog svjetskog rata, velike i rastuće sile istodobno su napunjene raznim vrstama šovinizma. Poput Trumpa, i čelnici zemalja kao što su Rusija, Kina i Turska prihvataju pesimistički stav da su vanjski poslovi često igra nulte sume u kojoj se globalni interesi natječu s nacionalnim. To je velika promjena koja čini svijet opasnijim mjestom.

 

Moja zemlja desno ili lijevo

Nacionalizam je sklizak koncept, zbog čega političari njim lako manipuliraju. U najboljem slučaju, on ujedinjuje zemlju oko zajedničkih vrijednosti kako bi ostvarila ciljeve koje ljudi nikada ne bi mogli samostalno postići. Ovakav “građanski nacionalizam” je pomirljiv i napredan – nacionalizam Mirovnog korpusa[1], recimo, ili Kanadski inkluzivni patriotizam ili njemačka podrška domaćem timu kao domaćinu Svjetskog kupa 2006. godine. Građanski nacionalizam poziva na univerzalne vrijednosti, kao što su sloboda i jednakost. To je u suprotnosti s “etničkim nacionalizmom”, koji je nulte sume, agresivan i nostalgičan i koji se oslanja na rasu ili historiju kako bi razdvojio naciju. U svom najtamnijem trenutku, u prvoj polovici 20. Stoljeća, etnički nacionalizam doveo je do rata.

Populizam gospodina Trumpa predstavlja udarac građanskom nacionalizmu. Niko nije mogao sumnjati u patriotizam njegovih poslijeratnih prethodnika, ali svaki je od njih podržavao univerzalne vrijednosti Amerike i promicao ih u inostranstvu. Čak i ako je osjećaj izuzetnosti zaustavio predsjednike da potpišu dokumente poput onog o Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) i UN-ove Konvencije o pravu mora (UNCLOS), Amerika je podržala pravila koja se temelje na pravu. Podupirući globalne institucije koje su sprječavalae da svijet funkcioniše na principu psa koji jede psa, Sjedinjene Države su se stvorile sigurniji i uspješniji svijet.

Predsjednik Trump prijeti da će oslabiti tu obvezu, čak i pošto etnički nacionalizam jača na drugim mjestima. U Rusiji je Vladimir Putin izbjegavao kosmopolitske liberalne vrijednosti za izrazito rusku mješavinu slavenske tradicije i pravoslavnog kršćanstva. U Turskoj se Recep Tayyip Erdogan odmaknuo od Evropske unije i od mirovnih pregovora s kurdskom manjinom, u korist strmog, islamskog nacionalizma koji je brz u otkrivaju uvreda i prijetnji iz inostranstva. U Indiji Narendra Modi  izvana izgleda  modernizatorski, ali ima veze s radikalnim etnički-nacionalističkim hinduskim skupinama koje propovijedaju šovinizam i netrpeljivost.

U međuvremenu, kineski nacionalizam postao je toliko ljut i osvetoljubiv da se sama stranka bori da ga kontrolira. Istina, zemlja ovisi o otvorenim tržištima, obuhvaća neke globalne institucije i želi biti blizu Amerike. No, od devedesetih godina pa sve do danas školska djeca dobijaju dnevnu dozu “patriotskog” obrazovanja u kojoj se postavlja misija brisanja stoljeća ponižavajuće okupacije. I, kako biste računali kao pravi Kinez, u praksi morati pripadali narodu Hana: svi ostali su građani drugog reda.

I kako etnički nacionalizam napreduje, najveći svjetski eksperiment u “postnacionalizmu” se urušava. Arhitekti onoga što je trebalo postati EU smatrali su da se nacionalizam koji je vukao Evropu u dva ruševna svjetska rata osušio i umro. EU bi nadmašila nacionalna suparništva s nizom uglavljenih identiteta u kojima biste mogli odjednom biti katolik, Alzašanin, Francuz i Evropljanin.

Međutim, u velikim dijelovima EU to se nikad nije dogodilo. Britanci su glasali za odlazak i u bivšim komunističkim zemljama, poput Poljske i Mađarske, moć je prešla ksenofobičnim ultranacionalistima. Postoji čak i mala ali sve veća prijetnja da bi Francuska mogla izaći – i tako uništiti – EU.

Posljednji put kad se Amerika  okrenula prema unutra bilo je nakon Prvog svjetskog rata, a posljedice su bile nevjerojatne. Ne morate predvidjeti ništa toliko strašno da biste se bojali  novog nacionalizma Donalda Trumpa danas. Kod kuće je sklon proizvesti netrpeljivost i hraniti sumnje o vrlinama i lojalnosti manjina. Nije slučajno da su navodi o antisemitizmu po prvi put zarazili krvotok američke politike u posljednjih nekoliko desetljeća.

U inostranstvu, kako i druge zemlje uzimaju svoj uzor iz Sjedinjenih Američkih Država koje više gledaju prema unutra, regionalne i globalne probleme postaje teže rješavati. Godišnja skupština ICC-a ove sedmoce bila je zasjenjena odlaskom tri afričke zemlje. Kineski teritorijalni zahtjevi u Južnom moru nisu u skladu s UNCLOS-om. Ako predsjednik Trump pretvori u praksu čak i dio svoje merkantilističke retorike, on riskira kastriranje Svjetske trgovinske organizacije. Ako misli da američki saveznici ne plaćaju za sigurnost koju primaju, on je zaprijetio da će od njih otići. Rezultat – posebno za male zemlje koje su danas zaštićene globalnim pravilima – bit će grublji i nestabilniji svijet.

 

Izolatori se ujedinjuju

Trump treba shvatiti da će se njegova politika razvijati u kontekstu ljubomornog nacionalizma drugih zemalja. Odstranjivanje neće izrezati Ameriku iz svijeta toliko koliko će ga ostaviti ranjivim na nemire i svađe koje novi nacionalizam stvara. Kako globalna politika bude otrovana, Amerika će biti osiromašena i njen vlastiti bijes će rasti, što može zarobiti Trumpa u začarani krug odmazde i neprijateljstva. Nije prekasno da napusti ovu mračnu viziju. Zbog svoje zemlje i svijeta hitno treba vratiti prosvijetljeni patriotizam predsjednika koji su vladali prije njega.

 

[1]  Mirovni korpus je program dobrovoljnog rada koji provodi Vlada Sjedinjenih Država. Glavne zadaće Zbora su pružanje novčane, tehničke i druge pomoći, dragovoljni rad izvan SAD-a i upoznavanje neamerikanaca s američkom kulturom i tradicijom, kao i upoznavanje Amerikanaca s drugim narodima i kulturama.

Categories: BiH

Konkurs za pohađanje prve Škole praktičnog liberalizma

Liberalni forum - Tue, 13/02/2018 - 13:19

Individualna sloboda svakodnevno je napadnuta od strane različitih autoritarnih i autokratskih politika, ideologija i strategija. Opći izbori su u desetom mjesecu 2018. godine, a Bosna i Hercegovina stagnira u razvoju, kako ekonomskom, tako političkom i društvenom. Prostor za diskusiju i razvoj novih ideja je skučen. Ideje slobode nikada nam nisu bile potrebnije niti važnije. Nikada nisu bile ni dostupnije. Podržan od strane američke Atlas mreže, i u partnerstvu sa Fondacijom Friedrich Naumann, Liberalni forum pokreće prvu

ŠKOLU PRAKTIČNOG LIBERALIZMA

Škola je usmjerena na studente primarno društvenih nauka, ali i ostale zainteresirane mlade sa ciljem širenja ideja individualnih sloboda i slobodnog tržišta ali i razvoja vještina neophodnih za jačanje tih ideja na prostoru naše zemlje. Jednosemestralni trening program okupit će 25 pojedinaca iz Bosne i Hercegovine u istraživanju praktičnog pristupa liberalnim idejama i njihovoj primjeni na probleme koji suočavaju ovu zemlju. Kroz šest predavanja, zadatke i posebni trening, izučavat će se historija i teorija političkog i ekonomskog liberalizma, tehnološke, društvene i poslovne teme, kao i metodi aktivizma. Kreirat ćemo prostor za istraživanje, učenje, napredak i dijalog.

KONKURS ZA POHAĐANJE PRVE ŠKOLE PRAKTIČNOG LIBERALIZMA

Ako ste student ili osoba mlađa od trideset godina te živite ili boravite u Bosni i Hercegovini, zanima vas filozofija, ekonomija, pravo ili jednostavno volite razgovarati o novim idejama i istraživati svoj pogled na svijet, dobrodošli ste na Školu.

Rad u Školi bit će intenzivan i zahtjevat će puni angažman studenta te je neophodno da budete dostupni i omogućite sebi prisustvo svakom predavanju.

Konkurs za pohađanje škole obuhvata nekoliko kratkih pitanja o vama, vašim interesovanjima i dosadašnjem iskustvu. Prijave su otvorene do 05.03.2018. godine. Škola će se održavati u Sarajevu. Troškove smještaja i prijevoza do Sarajeva snose sami učesnici. Najuspješniji kandidati bit će pozvani na intervju.

PRIJAVI SE
Categories: BiH

LUDWIG ERHARD: Čovjek koji je stvorio njemačko poslijeratno “ekonomsko čudo”

Liberalni forum - Mon, 12/02/2018 - 06:47

Piše: Lawrence W. Reed

Rijetko i osvježavajuće da moćni razumiju ograničenja moći, te odbacuju njenu upotrebu i zapravo je vraćaju na bezbroj pojedinaca koji čine društvo. George Washington bio je takva osoba. Ciceron je bio drugi. Takav je bio i Ludwig Erhard, koji je učinio više od bilo kojeg drugog muškarca ili žene na denacifikaciji njemačke ekonomije nakon Drugog svjetskog rata. Time je stvorio čudesan ekonomski oporavak.

“U mojim očima”, rekao je Erhard u januaru 1962., “moć je uvijek dosadna, opasna, brutalna i naposljetku čak i glupa”.

Prema svim kriterijima, Njemačka je bila katastrofa 1945. godine – poražena, devastirana, podijeljena i demoralizirana – i to ne samo zbog rata. Nacisti su, naravno, bili socijalisti (njihovo ime proizlazi iz Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), tako da je više od desetljeća ekonomija “planirana” s vrha. Bila je mučena s kontrolom cijena, racioniranjem, birokratijom, inflacijom, kronizmom, kartelima, pogrešnim usmjeravanjem resursa i vladinom komandom nad važnim industrijama. Proizvođači su proizvodili ono što su im planeri naredili. Služenje državi bila je najviša vrijednost.

Trideset godina ranije, tinejdžer Ludwig Erhard je čuo kako otac raspravlja o klasično-liberalnim vrijednostima u razgovorima s kolegama poslovnim ljudima. Bavarski poduzetnik koji se bavio odjećom i tekstilom, aktivno se suprotstavljao sve većoj kartelizaciji njemačke ekonomije od strane cara Wilhelma starijeg. Erhardov biograf Alfred C. Mierzejewski piše o Ludwigovu ocu:

Iako nikada nije bio bogat, postao je članom solidne srednje klase koja je živjela od napornog rada  zadovoljavajući rastuću potražnju potrošača tog razdoblja, a ne lobiranjem za državne subvencije ili zaštitu kao što su to činili mnogi plemići kako bi sačuvali svoje farme te mnogi industrijalci kako bi uspjeli odbiti inozemnu konkurenciju.

Mladi Ludwig prezirao je terete koje je vlada nametala iskrenim i samostalnim poslovnim ljudima poput njegovog oca. Razvio je cjeloživotnu strast za slobodno tržišno natjecanje, jer je shvatio ono što će Hayek tako dobro izraziti četrdesetih godina prošlog stoljeća: “Što više državnih planova, to je teže planiranje za pojedinca.”

Ozbiljno ranjen od strane savezničke topničke ljuske u Belgiji 1918., Ludwigove su liberalne vrijednosti ojačale njegovim iskustvom u krvavom i uzaludnom Prvom svjetskom ratu. Nakon burne hiperinflacije koja je zahvatila Njemačku u godinama poslije rata, stekao je doktorat iz ekonomije, preuzeo porodični posao, a na kraju je vodio institut za istraživanje tržišta, koji mu je dao priliku pisati i govoriti o ekonomskim pitanjima.

Hitlerov uspon na vlast tokom tridesetih godina duboko  je uznemirio Erharda. Odbio je imati bilo kakve veze s nacizmom ili nacističkom strankom, čak i tiho podržavajući otpor režimu koje se s godinama razvijao. Nacisti su na to reagovali tako što je izgubio posao 1942. godine, kada je napisao rad u kojem opisuje svoje ideje za slobodnu poslijeratnu ekonomiju. Sljedećih nekoliko godina proveo je kao poslovni savjetnik.

Godine 1947. Erhard je predsjedavao važnom monetarnom komisijom. To se pokazalo kao vitalni korak prema položaju direktora ekonomije za Bizonal Economic Council, tvorevinu američkih i britanskih okupacijskih vlasti. Tamo je mogao konačno pretvoriti svoje poglede u politiku i transformirati svoju zemlju.

Erhardovi pogledi do tada su se učvrsnuli u nepromjenljiva uvjerenja. Valuta mora biti čvrsta i stabilna. Kolektivizam je bio smrtonosna glupost koja je gušila kreativnu osobu. Centralno planiranje bilo je prevara i zabluda. Državna preduzeća nikada ne bi smjela biti prihvatljiva zamjena za dinamiku konkurentnih i poduzetničkih tržišta. Zavist i preraspodjela bogatstva bili su zlo.

“Mnogo je lakše davati svima veći komad od sve većeg kolača”, rekao je, “nego da dobiju više kroz borbe oko dijeljenja malog kolača, jer u takvom procesu svaka prednost za jednu stranu je nedostatak za drugu.”

Erhard se zalagao za poštenu utakmicu bez privilegovanih. Njegov recept za oporavak? Država će postaviti pravila igre i u svim drugim stvarima pustiti ljude da sami izvuku Njemačku iz mrtvila. Savremeni ekonomist William H. Peterson otkriva šta se dogodilo sljedeće:

 1948., u junsku nedjelju, bez znanja ili odobrenja savezničkih vojnih okupacijskih vlasti (koji su naravno bili daleko od svojih ureda), zapadnonjemački ministar ekonomije Ludwig Erhard jednostrano je i hrabro izdao uredbu kojom se brišu racioniranja i kontrole cijena, i uvodi se nova čvrsta valuta, Deutsche mark. Odluka je odmah stupila na snagu. Erhard je zapanjenom njemačkom narodu rekao: “Sada je vaš jedini kupon racioniranja marka”.

Američke, britanske i francuske vlasti, koje su imenovale Erharda na njegov položaj, bile su užasnute. Neki su ga optuživali da je prekoračio svoje definirane ovlasti, te da bi ga trebao ukloniti. Ali djelo je učinjeno. Američki komandant, general Lucius Clay mu je rekao: “Herr Erhard, moji savjetnici kažu da činiš veliku pogrešku.” “Nemoj ih slušati, generale”, odgovorio je Erhard, “moji savjetnici mi govore istu stvar.”

General Clay je protestovao što je Erhard “promijenio” saveznički program kontrole cijena, ali Erhard je inzistirao da uopće nije promijenio politiku kontrole cijena. Jednostavno ju je “ukinuo”. U sljedećim sedmicama i mjesecima, izdao je prašinu deregulacijskih naloga. Smanjio je tarife. Podigao je poreze na potrošnju, ali ih je više nego nadoknadio s 15 postotnim smanjenjem poreza na dohodak. Uklanjanjem destimulacija na uštedu, on je potaknuo jednu od najviših stopa štednje bilo koje zapadne industrijalizirane zemlje. Zapadna Njemačka bila je preplavljena kapitalom i rastom, a komunistička istočna Njemačka je malaksala. Ekonomist David Henderson piše da je Erhardov moto mogao biti: “Nemojte sjediti samo; poništite nešto. ”

Rezultati su bili zapanjujući. Kao što piše Robert A. Peterson,

Gotovo odmah, njemačka ekonomija se preporodila. Nezaposleni su se vratili na posao, hrana se ponovno pojavila na policama prodavnica, a legendarna produktivnost njemačkog pučanstva oslobodila se. U roku od dvije godine, industrijska proizvodnja utrostručila se. Početkom 1960-ih Njemačka je bila treća najveća ekonomska snaga na svijetu. I sve se to dogodilo dok je Zapadna Njemačka asimilirala stotine hiljada izbjeglica iz Istočne Njemačke.

 To je bio ritam rasta koji je potukao evropske zemlje koje su primale daleko više pomoći u okviru Marshallovog plana od Njemačke ikada.

Pojam “njemačko ekonomsko čudo” bio je široko korišten i shvaćen za ono što se to dogodilo 1950-ih pred očima svijeta, ali Erhard na to nikada nije tako gledao. U svojoj knjizi Prosperitet kroz takimčenje 1958., opisao je: “Ono što se dogodilo u Njemačkoj … je sve osim čuda. To je rezultat iskrenih nastojanja cijelog naroda koji je, u skladu s načelima slobode, imao priliku koristiti ličnu inicijativu i ljudsku energiju “.

Iskušenja socijalne države 1960-ih poništila su neke od Erhardovih reformi. Njegove tri godine kao kancelara (1963-66) manje su uspješne od njegovog mandata kao ministra ekonomije. Ali njegovo je naslijeđe je krivotvoreno u tom desetljeću i pol nakon završetka rata. On je zauvijek odgovorio na pitanje: “Što raditi s ekonomijom u ruševinama?”, s jednostavnim, dokazanim i definitivnim receptom: „Oslobodite je”.

 

Preveo: Danijal Hadžović

Categories: BiH

SDP SE VRAĆA KOMUNISTIČKOJ TRADICIJI: OPET HOĆE DA OTIMAJU PRIVATNU IMOVINU

Liberalni forum - Sun, 11/02/2018 - 10:00

Piše: Danijal Hadžović

 

Aner Žuljević, delegat SDP BIH u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, najavio je da će ova partija ponovno uputiti inicijativu prema entitetskoj vladi u smislu uvođenja poreza na bogatstvo.

„Prije dvije godine uputili smo inicijativu za uvođenje poreza na bogatstvo ali je Vlada FBiH to odbila uz obrazloženje da su trenutne mjere zadovoljavajuće, odnosno da imamo univerzalni porez na dohodak od 10% i da je to sasvim dovoljno. Ne znam gdje uvaženi premijer i njegovi saradnici žive, ali ono što mi vidimo je velika nepravda i velika razlika između bogatih i siromašnih, te smatramo da je porez na bogatstvo nužan instrument solidarnosti kako bi se oporezivanjem bogatstva pomoglo onima koji žive u siromaštvu ili ispod granice siromaštva.

Postoji međutim nekoliko razloga zašto je ovaj prijedlog SDP-a BiH ne samo nemoralan, nego i s ekonomske strane problematičan i štetan za cijelo društvo. U ovom tekstu navest ću pet ključnih razloga.

 

  1. Dodatno slabljenje ekonomije 

BiH prema većini ekonomskih indeksa od „Doing Bussines“ preko Indeksa o konkuretnosti do Indeska o ekonomskim                  slobodama spada na samo evropsko začelje. Uz mnoge štetne regulacije, nametima preopterećenu privredu i neefikasnu              birokratiju, dodatno oporezivanje malobrojnih „bogatih“ pojedinaca bi predstavljao još jedan dodatni korak ka slabljenju            poduzetničke incijative i želje za privređivanjem u ovakvoj zemlji, a o tome koliko bi zemlja s takvim porezima i poslovnim          okvirom bila privlačna stranim investitorima ne treba pretjerano objašnjavati.

 

  1. Oduzimanje od bogatih neće pomoći siromašnim
    Praksa u svijetu pokazuje da veći porezi za bogate čine jako malo toga, ako uopće išta, za smanjenje deficita, stabilnije budžete i unaprijeđenje ekonomije. Argument koji se obično koristi, a koji je i Žujević u svom zahtjevu istaknuo jeste argument „nepravde“. Prema ovakvom tumačenju stvari, sama činjenica da neko posjeduje mnogo više bogatstva od ostalih je sama po sebi nepravedna i zahtijeva intervenciju države kako bi se ta razlika smanjila. Problem je, međutim, što sistem u kome uzimate bogatim da biste dali siromašnim, neće siromašne učiniti bogatijim. Naprotiv, učinit će sve siromašnijim. Svi smo mi međuzavisni. S većim porezima kojima ćete njihov uspjeh direktno kažnjavati oduzimanjem većeg dijela imovine, uništavate  i motivaciju bogatih ljudi, koji su se u tom pogledu pokazali kao najsposobniji u društvu, da ulaze u poduzetnički rizik i svoj novac kvalitetno investiraju. Samim tim smanjujete i mogućnost za ulaganja u nove tehnologije, nova radna mjesta i ukupni napredak društva. Drugim riječima, siromašnim ljudima smanjujete prilike i činite ih još siromašnijim.Dakle argument „pravde“,  a zapravo zavisti, u konačnici donosi samo veće siromaštvo za sve.

 

  1. Velika socijalna država nam neće donijeti napredak

Velika socijalna država je luksuz bogatih ekonomija. Da biste mogli drakonski oporezivati bogate pojedince i imati jaku socijalnu zaštitu i brojna socijalna davanja, neophodno je da imate toliko akumuliranog bogatstva i toliko razvijenu ekonomiju u kojoj će se i pored ogromnih nameta ljudima i dalje isplatiti da investiraju i privređuju u takvom ambijentu (model koji nije čak uspio ni u Švedskoj, o čemu je LF detaljno pisao). Bosna i Hercegovina je društvo koje je već preopterećeno visokim nametima, lošim poslovnim okvirom i prevelikom budžetskom potrošnjom. Takvo stanje dodatno pogoršavati oporezivanjem onih koji u svemu tome sada imaju najviše da izgube, dakle onih najbogatijih,  stvorilo bi samo još nepovoljniji ambijent za investiranje i ekonomski razvoj naše države. Kapital, za razliku od rada, je vrlo fleksibilan. Kapital bježi od država u kojima se on drakonski oporezuje. A ako se pritom radi o politički nestabilnim državama, s malim tržištem, lošim regulatornim okvirom, malim resursima i lošom proizvodnom bazom kao što je slučaj s BIH, to je siguran recept za potpunu ekonomsku propast.

Bogatstvo se ni iz čega ne može stvarati, pa ni redistribuirati.

 

  1. Porezne oaze
    Ono što su shvatile pametne male države poput Singapura, Hong Konga ili Estoni jeste je da je malim tržištima s lošom početnom pozicijom najbolji način da se razviju stvaranje poreskih oaza i što boljeg poslovnog ambijenta koji će privući kapital iz cijelog svijeta i tako im omogućiti znatniji ekonomski razvoj. BiH je država bez većeg kapitala, bez znatnijih (uprkos zabludama) prirodnih resursa, bez snažne proizvodne baze, sa iznimno lošim poduzetničkim mentalitetom i sa loše obrazovanom i obučenom radnom snagom. Takva zemlja naprosto vapi za stranim investicijama, znanjima i tehnologijama i za razvijanjem poduzetničkog mentaliteta, dakle svemu suprotnom od onoga što se ovakvim zakonskim rješenjima postiže. SDP, s druge strane, u BiH želi nametati ekonomski model koji nije uspio ni u jednoj bogatoj Švedskoj.

 

  1. Mentalitet bijede i zavisti

I posljednji, ali ne manje bitan problem ovog prijedloga je što je on u svojoj suštini najgora socijalna demagogija zasnovana na hranjenju dodatne zavisti i proizvodnji klasnih ratova gdje se narodu prodaje slika da uzrok njihovih problema leži u nekakvim neimenovanim bogatašim od kojih će SDP-e „pravedno“ oduzeti novac i podijeliti sirotinji. Iako su mnogi s razlogom kivni na sve društvene nepravde i primjere novopečenih tajkuna koji su nerijetko raznim sumnjivim radnjama stekli bogatstvo, činjenica je da je broj bogataša u BiH krajnje mal. A da stvar bude gora, i ti bogataši su već prema nekim srednjoevropskim standardima niža liga bogataša. Dakle, BiH nema problem bogataša. Kamo sreće da ih ima više, jer bi to bio pokazatelj i da je društvo uspješnije. U kulturu svih bosanskohercegovačkih etnija postoji generalno negativan odnos prema materijalnom bogatstvu.

Ovakav mentalitet je posebno opasno dodatno hraniti zakonima u državi u kojoj vlada opća ekonomska nepismenost, u kojoj je mladim ljudima glavna poslovna ambicija naći posao u općini ili državnoj firmi, gdje traje grčevita borba razlilčitih društvenih kategorija za svaku budžetsku marku i gdje je u svijesti prosječnog stanovnika poduzetnik izjednačen s kriminalcem i eksploatatorom.

Stoga, ovakvi prijedlozi u konačnici dovode samo do dodatnog siromašenja svih, ekonomske stagnacije, zaostajanja, uzgajanja mentaliteta zavisti te dodatnog produbljenja krajnje lošeg društvenog ambijenta u kome društvo umjesto okretanja ka poduzetništvu, privatnoj incijativi i stvaranju, se uzda u budžetski novac, stranu sadaku i doznake iz dijaspore.

Categories: BiH

Novi izborni zakon: Rješenje ili blokada BiH

Liberalni forum - Sun, 11/02/2018 - 07:42

U srijedu, 7.2.2018. godine Liberalni forum je održao javnu raspravu na temu “Novi izborni zakon: rješenje ili blokada BiH?”, u kojoj su učestvovali Emir Suljagić, predsjednik Političkog savjeta građanskog saveza, politički analitičar i publicist, Senad Šepić, zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i član Nezavisnog bloka i Tvrtko Milović, direktor Dnevnik.ba i politički analitičar. Debatu je moderirao predsjednik Liberalnog foruma Danijal Hadžović.

Raspravi su, uz mnogobrojne goste, prisustvovali i Potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović, zastupnica u Parlamentu BiH Maja Gasal-Vražalica, Nj.E. Ivan del Vecchio, ambasador Hrvatske u Bosni i Hercegovini, predstavnici Evropske unije u Bosni i Hercegovini, Austrijske ambasade u BiH, Holandske ambasade u Bosni i Hercegovini, predstavnici Koalicije “Pod lupom”, te gospodin Dervo Sejdic.

U nastavku pogledajte snimak debate.

Categories: BiH

ISLAMSKOM DRŽAVOM DO HERCEG-BOSNE: Hrvatska politika priprema "bodljikavu žicu" za Bošnjake

Paklena ubleha - Mon, 05/02/2018 - 06:47
Piše: Danijal Hadžović
„Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi je trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te u svijetu o njima stvori slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum“.
Ovu rečenicu napisao sam prije nešto više od godinu dana u tekstu u kojem sam tvrdio kako je stvaranje „islamske države“ u BiH glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ukratko, kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine. Kada se sruši bedem, past će i čitava građa. Tada se umjesto kretanja ka više građanskoj i integrisanoj BiH, otvara širok prolaz za uspostavu novih, etničkih čistih entiteta u BiH ili otcjepljenje onih postojećih.
Danas, nakon godinu dana, ova agenda je živa i zdrava, nikad snažnija, i posebno predano i brižljivo njegovana od strane Dragana Čovića te aktuelnih vlasti u Hrvatskoj predvođenih HDZ-om. Tako smo u svega nekoliko dana imali najprije deklaraciju Kantona 10, koji vodi HDZ, gdje se pored negiranja presude čelnicima tzv. Herceg-Bosne i pozivanja na osnivanje trećeg entiteta, spominje „sve jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Evrope“. Uporedo s tim, Dragan Čović je visokim evropskim zvaničnicima otvoreno rekao kako Bošnjaci žele stvoriti islamsku državu u BiH (slične izjave je za domaće potrebe već u nekoliko navrata javno davao). Ovakve izjave dio su istog repertoara kao i nešto ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o vjerskoj radikalizaciji i masovnom odlasku hiljada Bošnjaka u ISIL, ili masovnog medijskog spinovanja javnosti, što u Hrvatskoj, što od Čovićeve novinarske aparature, sa slikom Bošnjaka kao islamističke prijetnje. Da stvari po tom pitanju nisu nimalo bezazlene, potvrdio je  i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 naveo da je „neko je u Bruxellesu raširio priču da mi težimo islamskoj državi u BiH“. Ne morate biti naročit genijalac da prepoznate koje taj „neko“ u cijeloj priči.

Kada se podvuče crta, stvari stoje ovako: u cijelom istočnom dijelu kontinenta vladaju ultrakonzervativne, islamofobične stranke koje su u jeku izbjegličke krize sebe ponosno titulirale kao branitelje Evrope od islamske najezde i govorile o obnovi kršćanskih temelja. U Austriji je u vladajućoj koaliciji s demokršćanima stranka s nacističkom prošlošću koja  sarađuje s Miloradom Dodikom i otvoreno zagovara nezavisnost Republike Srpske. U ostatku Evrope uglavnom vladaju demokršćani, među kojima HDZ  iz Hrvatske ima znatan utjecaj, zahvaljujući kojem je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija po mjeri Dragana Čovića o „federalizaciji BiH“. U Bosni i Hercegovini na sceni je čvrsta koalicija Dodika i Čovića ujedinjena u cilju podrivanja i slabljenja BiH kao države. Ta politika velikodušno je potpomognuta od Hrvatske koja vrši žestoka lobiranja za ciljeve Dragana Čovića, od Brisela do Moskve. U tom pogledu međunarodna pozicija za Bošnjake odavno nije bila teža, a u društvu islamofobičnih istočnoevropskih križara i demokršćanskih smutnjivaca, propaganda o islamskom radikalizmu i težnji ka islamskoj državi među Bošnjacima idealno je oružje za potpuno slabljenje njihove političke pozicije, izoliranje i, u konačnici, primoravanje demografske većine da uz manje pravo glasa bude žrtva demografske manjine.
Upravo će naredni mjeseci i razrješavanje pitanja izbornog zakona, preko kojeg HDZ politički nastoji izbrisati jednako Bošnjaka iz Orašja kao i Hrvata iz Sarajeva, te sebi sa stotinjak hiljada glasova trajno osigurati člana Predsjedništva, polovinu federalne i trećinu državne vlasti, pokazati rezultate ovih diplomatskih napora i lobiranja (a postoje već ozbiljne naznake da se iz pojedinih evropskih krugova sve snažnije zagovara usvajanje izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri).

Ključno pitanje je kako se u svemu ovome bošnjačka i probosanska politika trebaju postaviti . Prije svega, moramo biti svjesni da je aktuelna hrvatska politika, a sada je to potpuno jasno, neprijateljski nastrojena prema Bošnjacima i naročito ideji građanske BiH.  Zatim, biti svjesni da je ta politika očigledno ostvarila znatan utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. I ,u konačnici, neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati naše ciljeve. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iako bi  politika saradnje, međusobnog uvažavanja i dogovora, koja je dobrim dijelom bila na sceni  tokom vladavine Stipe Mesića, za stabilnost i napredak regiona svakako bila pametnija, Hrvatska je odlučila da igra prljavo za interes Dragana Čovića i kroz islamsku demonizaciju derogira političku poziciju i moć Bošnjaka. Iako možda nečasno, u međunarodnim odnosima je ovakvo djelovanje sasvim legitimno. Stoga su Bošnjacima neophodni instutucionalni i organizacioni kapaciteti koji će ovakve prakse preduhitriti, raksrinkati i, na koncu,  biti u stanju poraziti. U suprotnom će se teško izbjeći sudbina koju je Bošnjacima namijenio Dragan Čović, najslikovitije oličena u logorašima iz Heliodroma na robovskom radnom zadatku u Sokolu.
Categories: BiH

On je jedan od najboljih američkih predsjednika u 20. stoljeću, a vjerovatno niste ni čuli za njega

Liberalni forum - Sun, 04/02/2018 - 12:00

Kada je stavio veto na povećanje plata u kongresu,  30. američki predsjednik Calvin Coolidge izjavio je  Kongresu da  “niko nije bio počašćen za ono što je dobio. Čast je bila nagrada za ono što je dao. “Ova izjava uistinu opisuje Coolidgea kao čovjeka.

Ne samo da je bio duboko posvećen smanjenju poreza i balansiranju saveznog budžeta, već je bio posvećen i služenju kako svojim komšijama tako i cijeloj naciji. Coolidge je imao specifično shvatanje javne službe i nikad nije napuštao svoja temeljna uvjerenja. Te su ga osobine učinile voljenom  osobom kakva je bio. Calvin Coolidge – iako je mekano govorio – pokazao je neizmjernu količinu hrabrosti u služenju svojoj naciji i ostao je vjeran svojim temeljnim uvjerenjima.

Važan način na koji je Calvin Coolidge pokazao tu hrabrost jeste njegov pristup javnoj službi. Prije svog mandata kao glavnog zapovjednika, vlada je godinama neobuzdano i nekontrolisano rasla i djelovala pod vodstvom Roosevelta, Tafta i Wilsona. Preraspodjela bogatstva, vladina regulacija i snaga sindikata bili su u porastu u Americi tokom ovog razdoblja progresivizma. Ubrzo nakon što je uskočio u Ovalni ured, Coolidge se odmah posvetio rezanju budžeta i poreza kako bi ukinuo ono što je nazvao “despotska ekspanzija”.

Iako ismijavano od mnogih, ovo smanjenje oporezivanja i državne potrošnje uštedjelo je prosječnom Amerikancu preko 200 dolara godišnje (oko 1.500 dolara danas). Coolidge je htio pomoći siromašnima, pa je shvatio da je to jedini način da donese istinsku, dugoročnu promjenu prema podizanju američkog standarda življenja. On i njegov sekretar za riznicu, Andrew Mellon, tu su politiku nazivali “naučno oporezivanje”. Coolidge je jednom rekao: “Prikupljanje poreza u većem iznosnu nego što je apsolutno neophodno je legalizirana pljačka”. Ovaj pristup je imao u vođenju države do zadnjeg dana.

Coolidgeu je trebala ogromnu količina hrabrosti da napusti prethodne metode upravljanje i zauzme novi pristup javnoj službi. Ovaj novi pristup bio je i utilitaran i utemeljen na snažnom poštivanju temeljnih ljudskih prava . Iako neortodoksan, njegovo principijalno upravljanje fiskalnom politikom omogućilo je mnogim siromašnim Amerikancima da postignu bolji život. S državnim dugom koji je gotovo prepolovljen, porastom bogatstva nacije od 17,5 posto, te smanjenjem nepismenosti  za pola, njegov predsjednički mandat bio je uspjeh prema svakom standardu.

 

Snažna načela

Iako je naizgled bio rezerviran, Coolidge je bio čovjek jakih načela. Pozvao je svoje sugrađane da se vrate na dokazane principe američke političke tradicije i pozvao ih je na ispitivanje vlastitih uvjerenja u svjetlu tih načela. Vjerovao je snažno u granice društvenog inženjeringa, prirodu bogatstva, individualnu odgovornost i ovisnosti društva o moralnim i vjerskim vrijednostima. Njegova sposobnost da se drži ovih temeljnih uvjerenja u jeku nedaća rijetka je među ljudima.

U svojoj knjizi Coolidge, Amity Shlaes se referiše na predsjednika Coolidgea kao na našeg  “veliko suzdržavaoca”. Ona sugerira da neaktivnost može donijeti korist nekoj naciji više od akcije, što su pokazali njegovi brojni vetoi na zakone. “Ovo je bio dječak s prstom u nasipu, kojim je zaustavljao veliku progresivnu plimu”, kaže ona ispravno. Tokom cijelog svog života, Calvin Coolidge odbacio je ono što je Bastiat nazvao “pravnom pljačkom” i radio na stvaranju ne samo bogatstva nego i ljepote.

Poruke o javnoj službi i temeljnim uvjerenjima Calvina Coolidgea održale su se gotovo čitavo stoljeće. Ovi čvrsti principi bili su temelji za njegovu sposobnost da kroz javne službe omogući bolju promjenu u Americi. Način na koji je mislio odredio je način na koji je živio; njegov je oblik slijedio njegovu funkciju. Calvin Coolidge je živio po principima koji su ga definirali. Njegov sisem vjerovanja nikad nije zastarjeo. Čak i u  kulturološki globaliziranom svijetu u kojem živimo, ljudi koji su očajni za novim odgovorima, idejama i rješenjima, imaju jednostavan socijalni i moralni pod kojim je živio kao vječni odgovor.

Categories: BiH

Skorašnji nastupi

Grujin svijet - Sat, 03/02/2018 - 15:24
Prije nekoliko dana sam sa mojim mentorom bio sagovornik Marini Čigoji sa portala Kapital. Naslov teksta je "Republika Srpska će zaduživanje ino-obveznicama skupo platiti". Da nam sljedeće godine pokažu taj tekst a da ne piše ko je šta izjavio ne bismo znali šta je čije. Toliko isto mislimo.Pojavljivanje na međunarodnom tržištu je dobro zbog sticanja međunarodnog boniteta i kredibiliteta. Međutim, pribavljanje novca u inostranstvu je upitno, jer imidž RS odnosno BiH, osim povremenih političkih nesuglasica, značajno pogoršavaju izvještaji rejting agencija i autoriteta poput "Forbsa", Svjetskog ekonomskog foruma, Svjetske banke i Međunarodne finansijske korporacije. Nisam siguran da bi prva emisija na stranom tržištu omogućila nižu kamatnu stopu od one koja je već ostvarena na ovom tlu. Istakao sam da prema ocjeni agencije Standard & Poor's, BiH ima suvereni kreditni rejting „B sa stabilnim izgledima" koji imaju još Nigerija, Pakistan i Uganda.Prinosi na desetogodišnje obveznice ovih zemalja su 14,8 odsto, 7,9 odsto i 14,2 odsto. S obzirom na metodologiju dodjeljivanja kreditnog rejtinga malo je vjerovatno da bi RS imala drugačiji kreditni rejting od BiH. U skladu sa tim, emisija obveznica po jednocifrenoj kamatnoj stopi predstavljala bi pozitivno iznenađenje. Dodao sam i da je Agencija za ocjenu kreditnog rejtinga "Mudis investors servis" potvrdila Republici Srpskoj kreditni rejting "B3 sa stabilnim izgledima". Ovaj kreditni rejting predstavlja nizak kreditni rejting i označava visok kreditni rizik. Naglasio je i da sama činjenica da zemlja pregovara sa MMF-om o bilo kojem aranžmanu ukazuje na to da situacija u zemlji nije povoljna.Ipak,  u praksi veliki institucionalni investitori ne posmatraju samo kreditni rejting već i druge pokazatelje, a kao primjer je naveo Grčku koja ima lošiji kreditni rejting od RS i BiH, a nedavno se zadužila po kamatnoj stopi od 5,5 odsto.Druga vijest je da sam juče dao izjavu za Dnevnik RTRS. Za one koji ne vole da čitaju, prilog u kojem je izjava mogu da pogledaju i ovdje. Tema je bila težnja Kine i Rusije da se naftom trguje u valuti koja nije dolar. Ovo nije nova inicijativa. Kina i Rusija odavno pokušavaju da idu u pravcu pravcu deamerikanizacije. Svaki put pokušavaju da pridobiju nove saveznike na tom putu. Irak je pokušao da prodaje naftu za evro 2000. a Iran najavio 2006. Ovaj pokušaj je svakako dobar zbog konkurencija među valutama koja vodi ka pokušaju demonopolizacije dolara kao valute. Doduše, pokušaj dedolarizacije finansijskih tržišta ne znači da će dolar ubrzo izgubiti poziciju rezervne valute u svijetu. Mada, prateći reakcije na spoljnu politiku SAD, povećane apetite prema zlatu i kriptovalutama i ovo predstavljaja značajan otklon od dolara.
Categories: BiH

Na vrijeme smo vas upozoravali: Liberalni forum je tačno predvidio posljedice povećanja akciza

Liberalni forum - Sat, 03/02/2018 - 12:08

U noći sa srijede na četvrtak svjedočili smo scenama koje su na momente podsjećale na vremena iz “sretnih i bezbrižnih” vremena socijalizma – kilometarske kolone ljudi stajale su na benzinskim pumpama kako bi nasuli gorivo. Razlog: uvođenje dodatne akcize na gorivo zbog kojih je isto poskupilo za čak 15 feninga po litri. To znači da će građani za punjenje rezervoara, koji na primjer prima 50 litara goriva, plaćati 10 KM više nego do sada. S povećanjem cijene goriva očekuje se i poskupljenje životnih namirnica.

Dopune zakona o akcizi usvojene su u Parlamentarnoj skupštini BiH krajem prošle godine, nakon žestoke višemjesečne kampanje od strane zvaničnika Evropske unije. Povećanje je, podsjećamo, u prvom glasanju bilo odbijeno, ali su nakon žestokih pritisaka pojedine političke stranke promijenile mišljenje, te su u konačnici uvedeni dodatni nameti. Povećanja akciza je bio uslov da BiH dobije kredit od EBRD-a za gradnju autoputeva kako bi se osigurala sredstva za njegovo vraćanje. Dakle, naša država ne samo da uzima kredit koji će građani BiH morati vraćati s kamatom, nego su političari pristali da svoje građane još dodatno opterete nametima kako bi osigurali novac što EBRD-u, što državnim službenicima.

Iako su nas političari koji su bili povećanje akcize te čak, što je posebno apsurdno, i pojedini profesori ekonomije tada tješili da će efekti povećanja akciza biti isključivo pozitivni, te da ni do kakvog poskupljenja neće doći, svjedočili smo upravo drastičnom povećanju cijene goriva.

O posljedicama uvođenja dodatne akcize na gorivo kao dodatnom udaru na džepove građana Bosne i Hercegovine Liberalni forum je na vrijeme upozoravao. U nastavku pogledajte kako je gostujući u emisiji “Tačka na 7” na N1 naš predsjednik Danijal Hadžović na vrijeme predvidio štetne posljedice uvođenja akcize, kao i na stvarni karakter uzimanja kredite od strane bh. političara.

Categories: BiH

Translating Capitalism and Freedom by Milton Friedman into Bosnian language.

Sloboda i Prosperitet BiH - Sun, 28/01/2018 - 14:40

Capitalism and Freedom represent the best and most famous book by Milton Friedman. This book has been printed several million times and translated into various languages. Sadly, it was never translated into Bosnian. For that reason, there was no culture of liberty in Bosnia and Herzegovina.The Libertarian Association "Multi" wants to change this and that's why we are asking for $ 4,000. We will deliver the books on all the Bosnian universities, as well as give it to domestic opinion leaders.

Link:
https://www.indiegogo.com/projects/translating-capitalism-and-freedom-by-m-friedman/x/180398...

Video:

Video: 
Categories: BiH

Crowdfunding kampanja za prevod knjige “Kapitalizam i sloboda” na bosanski jezik

Sloboda i Prosperitet BiH - Sun, 28/01/2018 - 14:34

Pokrenuta kampanja za prevod knjige “Kapitalizam i slobodu” na bosanski jezik Udruženje “Multi” iz Tuzle je pokrenulo crowdfunding kampanju za prevod knjige “Kapitalizam i sloboda” na bosanski jezik. Riječ je o projektu koje će rezultirati prvim izdanjem ove knjige u Bosni i Hercegovini. Cilj je da se putem pokrenute kampanje dostigne cifra od 4.000 američkih dolara, koliko je potrebno za prevod, štampu, izdavanje i promociju knjige. “Sa 4000 dolara podrške, uradit ćemo prevod knjige Kapitalizam i sloboda na bosanski jezik. Knjiga će se štampati i izdati u našoj organizaciji, te ćemo organizovati nekoliko promocija u najvećih gradovima Bosne i Hercegovine. Ono što je najvažnije je da će se knjiga podijeliti univerzitetima, bibliotekama, ali također i donosiocima odluka, liderima mišljenja i slično. Pritom ćemo voditi računa da knjigu dobiju oni koji će od nje imati koristi i koji će dalje moći širiti ove ideje.”, navodi Admir Čavalič, direktor i osnivač udruženja “Multi”.

Video: 

čitaj dalje

Categories: BiH

Ludwig von Mises: Kapitalizam je jedini moguć sistem društvene organizacije

Liberalni forum - Sun, 28/01/2018 - 09:06

Svako razmatranje različitih mogućnosti organiziranja društva na temelju podjele rada mora uvijek postići isti rezultat: postoji samo izbor između kolektivnog vlasništva i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Svi miješanii oblici društvene organizacije su nedostatni i, u praksi, moraju se pokazati samopobijajućim. Ako se priznaje da je socijalizam u praksi neizvediv, onda se ne može izbjeći i priznavanje da je kapitalizam jedini mogući sistem društvene organizacije temeljene na podjeli rada. Ovaj rezultat teorijske istrage neće doći kao iznenađenje historičaru ili filozofu historije. Ako se kapitalizam uspio zadržati uprkos neprijateljstvu s kojim se uvijek susretao i od vlade i od narodnih masa, i iako je bio obavezan ostaviti mjesta za druge oblike društvene saradnje koji su u mnogo većoj mjeri uživali simpatije teoretičara i državnih funkcionera, to može biti samo zbog činjenice da niti jedan drugi sistem socijalne organizacije nije izvediv.

Niti postoji ikakva potreba za objašnjavanjem zašto se ne možemo vratiti u oblike društvene i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek. Srednjovjekovni ekonomski sistem u cijelom području sada naseljenom savremenim nacijama Evrope uspio je podržati samo dio dometa ljudi koji sada borave u toj regiji, a mnogo manje je materijalne robe stavljao na raspolaganje svakom pojedincu za ispunjavanje njegovih potreba u odnosu na kapitalistički oblik proizvodnje koji danas opskrbljuje ljude. Vraćanje u srednji vijek ne dolazi u obzir ako neko nije spreman smanjiti broj stanovnika do desetog ili dvadesetog dijela sadašnjeg broja i, još i više od toga, obavezati svakog pojedinca da bude zadovoljan s količinom dobara tako malenom da je moderni čovjek nije u stanju ni zamisliti.

Svi autori koji predstavljaju povratak u srednji vijek, ili, kako su to rekli, u “novi” srednji vijek, kao jedini društveni ideal kojem vrijedi težiti, osuđuju kapitalističko razdoblje prije svega zbog materijalističkog stava i mentaliteta. Ipak, oni sami su duboko više posvećeni materijalističkim pogledima nego što vjeruju. Jer nije ništa drugo nego najoštriji materijalizam misliti, kao što to čine mnogi od tih autora, da bi nakon povratka na oblike političke i ekonomske organizacije karakteristične za srednji vijek društvo moglo zadržati sva tehnološka poboljšanja u proizvodnji koja je stvorio kapitalizam i zadržati visok stepen produktivnosti ljudskog rada koji je ostvaren u kapitalističkom razdoblju. Produktivnost kapitalističkog načina proizvodnje rezultat je kapitalističkog mentaliteta i kapitalističkog pristupa čovjeku i udovoljavanju čovjekovim željama; to je rezultat savremene tehnologije samo u mjeri u kojoj razvoj tehnologije mora nužno slijediti iz kapitalističkog mentaliteta. Teško da je nešto tako apsurdno kao temeljno načelo Marxovog materijalističkog tumačenja historije: “Ručni mlin je napravio feudalno društvo, parni mlin, kapitalističko društvo”. Upravo je kapitalističko društvo bilo potrebno za kreiranje neophodnih uslova za stvaranje i primjenu izvorne koncepcije parne mašine. Kapitalizam je bio taj koji je stvorio tehnologiju, a ne obrnuto. Ali ne manje apsurdan je pojam da se tehnološke i materijalne prilike naše ekonomije mogu sačuvati čak i ako se intelektualni temelji na kojima se bazira unište. Ekonomska aktivnost više se ne može racionalno provoditi nakon što se prevladavajući mentalitet vrati tradicionalizmu i vjeri u autoritet. Poduzetnik, katalitički agens koji je stvorila kapitalistička ekonomija i istovremeno savremena tehnologija, nezamisliv je u okruženju u kojem je svako posvećen isključivo kontemplativnom životu.

Ako se pokaže neisplativim svaki sistem koji se ne temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, nužno je da se privatna imovina mora održavati kao temelj društvene saradnje i udruživanja i da se protiv svakog pokušaja njegovog ukidanja mora snažno boriti. Upravo zbog toga liberalizam brani instituciju privatne imovine od svakog pokušaja da je se uništi. Kada, dakle, ljudi nazivaju liberale apologetama privatnog vlasništva, oni su potpuno u pravu, jer grčka riječ iz koje je izveden “apologeta” znači isto što i “branilac”. Naravno, bilo bi bolje izbjegavati korištenje strane riječi i zadovoljiti se izrazom na običnom engleskom. Jer za mnoge ljude izraz “apologeta” prenosi konotaciju da je ono što se brani nepravedno.

Mnogo je važnije, međutim, od odbacivanja bilo kakvih pežorativnih prijedloga koji mogu biti uključeni u upotrebu tih izraza, opažanje da institucija privatne imovine ne zahtijeva odbranu, opravdanje, podršku ili objašnjenje. Nastavak postojanja društva zavisi od privatne imovine, a budući da ljudi trebaju društvo, oni moraju čvrsto održavati instituciju privatne imovine kako bi izbjegli povrede kako svojih interesa, tako i interesa svih drugih. Društvo može nastaviti postojati samo na temeljima privatne imovine. Ko god brani očuvanje institucije privatnog vlasništva, on istovremeno doprinosi očuvanju društvenih veza koje ujedinjuju čovječanstvo, očuvanju kulture i civilizacije. On je apologet i branilac društva, kulture i civilizacije, i zato što ih želi kao ciljeve, on također mora željeti i braniti jedino sredstvo koje vodi prema njima, to jest privatno vlasništvo.

Zagovaranje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nikako ne znači da je kapitalistički društveni sistem, temeljen na privatnom vlasništvu, savršen. Ne postoji takva stvar kao što je zemaljska savršenost. Čak i u kapitalističkom sistemu, nešto ili mnogo toga, ili čak i sve, možda neće biti tačno po ukusu ovog ili onog pojedinca. Ali to je jedini mogući društveni sistem. Možemo se obavezati da promijenimo ovu ili onu njegovu značajku sve dok ovo ne utječe na bit i temelj cijelog društvenog poretka, tj. privatno vlasništvo. Ali općenito se moramo pomiriti s ovim sistemom jer jednostavno ne može postojati bilo koji drugi.

U prirodi također postoji mnogo toga što nam se ne sviđa. Ali ne možemo promijeniti suštinski karakter prirodnih događaja. Ako, na primjer, neko misli – a postoje neki koji su zaista toliko daleko otišli – da je način na koji čovjek unosi u hranu u svoje tijelo, vari je i njene ostatke izbacuje, krajnje odvratan, ne možete se svađati s njim. Neko mu mora reći: Postoji samo takav način ili glad. Nema trećeg načina. Isto vrijedi i za imovinu: ili – ili; ili privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ili glad i bijeda za svakoga.

Protivnici liberalizma obično nazivaju njenu ekonomsku doktrinu “optimističnom”. Oni ovaj epitet koriste ili kao sramotu ili kao sramotnu karakterizaciju liberalnog načina razmišljanja.

Ako nazivanje liberalne doktrine “optimističnom” znači da liberalizam smatra kapitalistički svijet najboljim od svih svjetova, tada to nije ništa drugo nego čista glupost. Za ideologiju, poput liberalizma, baziranu isključivo na naučnim temeljima, takva pitanja da li je kapitalistički sistem dobar ili loš, da li je bolji moguć ili ne, i da li se on može odbaciti na određenoj filozofskoj ili metafizičkoj osnovi potpuno su nevažna. Liberalizam proizlazi iz čistih zakonitosti ekonomije i sociologije, koje ne prave vrijednosne sudove unutar vlastitih sfera i ne govore ništa o tome šta bi trebalo biti, šta je dobro i šta je loše, nego, naprotiv, samo utvrđuju šta je i kako može biti. Kada nam te nauke pokazuju da se od svih mogućih alternativnih načina organiziranja društva može realizirati samo jedan, tj. sistem koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, jer su svi drugi sistemi društvene organizacije neizvedivi, u tome nema apsolutno ništa što može opravdati oznaku “optimističan”. Da je kapitalizam praktičan i funkcionalan je zaključak koji nema veze s optimizmom.

Dakako, protivnici liberalizma smatraju da je ovo društvo vrlo loše. Što se tiče ove tvrdnje koja sadrži procjenu vrijednosti, to je, naravno, otvoreno za bilo kakvu raspravu koja namjerava nadilaziti vrlo subjektivno i stoga nenaučno mišljenje. Ipak, koliko god je utemeljena na pogrešnom razumijevanju onoga što se odvija unutar kapitalističkog sistema, ekonomija i sociologija mogu je ispraviti. To također nije optimizam. Čak ni otkriće velikog broja nedostataka u kapitalističkom sistemu ne bi imalo ni najmanje značenje za probleme socijalne politike sve dok se ne bi pokazaloda bi neki drugi socijalni sistem bio ne samo bolji, nego da se uopće može realizirati. Ali to nije učinjeno. Nauka je uspjela pokazati da je svaki sistem društvene organizacije koji se može zamisliti kao nadomjestak za kapitalistički sistem proturječan i nedovoljan, da ne bi mogao donijeti rezultate kojima njegovi proponenti teže.

Koliko je malo opravdano govoriti u vezi s ovim “optimizmom” i “pesimizmom” i koliko karakterizacija liberalizma kao “optimizma” ima za cilj da ga okružuje s nepovoljnom aurom dovodeći ga u kontekst nenaučnih, emocionalnih razmatranja najbolje pokazuje činjenica da se “optimističnim” s punim pravom mogu nazvati upravo oni koji su uvjereni da će izgradnja socijalističke ili intervencionističke zajednice biti izvediva.

Većina autora koji se bave ekonomskim pitanjima ne propuštaju priliku da nagomilavaju besmisleno i djetinjasto zlostavljanje kapitalističkoga sistema i pohvaljuju u entuzijastičkim pojmovima ili socijalizam ili intervencionizam, pa čak i agrarni socijalizam i sindikalizam kao izvrsne institucije. S druge strane, bilo je vrlo malo autora koji su, čak i mnogo blažim riječima, spjevali pohvale kapitalističkom sistemu. Može se, ako se želi, nazvati ove autore “optimistima”. Ali ako se to učini, tada bi bilo hiljadama puta opravdanije nazvati ​​antiliberalne autore “hiperoptimistima” socijalizma, intervencionizma, poljoprivrednog socijalizma i sindikalizma. Činjenica da se to ne događa, ali da se umjesto toga samo liberalni autori poput Bastiata nazivaju “optimistima”, jasno pokazuje da u tim slučajevima ono čime se bavimo nije pokušaj istinske naučne klasifikacije, nego najobičnije navijačko karikiranje.

Ono što liberalizam podupire, mi ponavljamo, jeste da kapitalizam ni na koji način nije dobar kad se promatra s nekog posebnog gledišta. Ono što tvrdimo jeste jednostavno da je za postizanje ciljeva koji ljudi imaju na umu samo kapitalistički sistem prikladan i da svaki pokušaj ostvarenja socijalističkog, intervencionističkog, agrarnog socijalističkog ili sindikalističkog društva mora nužno dokazati neuspjeh. Neurotici koji nisu mogli podnijeti tu istinu nazivali su ekonomiju turobnom naukom. Ali ekonomija i sociologija nisu ništa turobnije jer nam pokazuju svijet onakvim kakav stvarno jeste nego što su to ostale nauke, kao mehanika primjerice jer nas uči o neizvedivost trajnog gibanja, ili biologija jer nas uči o smrtnosti svih živih bića.

Categories: BiH

Posljednji pozdrav herojima

Nikola Kužet - Sat, 27/01/2018 - 06:31
I ovako nam je nedostajalo heroja. Odavno. Onih heroja koji su sposobni osnažiti i ohrabriti ljude i vratiti im vjeru u prave ljudske vrijednosti. A onda smo u samo nekoliko dana ostali bez dva velika borca za pravdu, slobodu i istinu, dva neustrašiva heroja koji su pomjerali granice, ali ne nacionalne i međudržavne već one u glavama ljudi. Borili su se protiv totalitarizma, jednoumlja, autokratije, mafije, ratnih zločinaca, diktatora (stvarnih i potencijalnih) i svakog drugog oblika korupcije, gluposti i primitivizma koji tako dobro uspijevaju na našem Balkanu. Smetali su mnogima i mnogi su se obradovali njihovoj smrti, ne samo oni koji su direktno ili manje direktno ubrzali njihov odlazak pod zemlju.Svaki od njih dvojice se borio na svoj način i onako kako je najbolje znao. Oliver političkim radom i aktivizmom, a Predrag perom oštrim kao sablja, a sa vremena na vrijeme i ponekim umjetničkim performansom.Lucićevi i Dežulovićevi živi nastupi spadaju u najbolje koje sam ikad gledao. To je bio nekakav miks čitanja poezije, klapskog pjevanja, stand-up komedije i brutalnog suočavanja sa autohtonim balkanskim bezumljem. Poslije jednog takvog performansa u banjalučkom pozorištu Jazavac smo se upoznali. Nakon izvedbe prišao sam da mu čestitam na nastupu, upoznam se sa njim i stavim mu do znanja koliko pratim, poznajem i cijenim njegov rad. Bilo mu je jako drago. Radovao se mojim komplimentima i pohvalama kao početnik, a iza sebe je imao impozantan stvaralački opus. Skromni genije sa iskrenim osmjehom.Olivera nisam imao priliku upoznati, ali sam bio dobro upoznat sa onim što je radio i za šta se zalagao. Danas svi znaju ko je bio Oliver Ivanović, najznačajniji poslijeratni politički vođa Srba sa Kosova. Ipak, široj zajednici nije toliko poznato ime Predraga Lucića. Predrag je bio splitski novinar, pjesnik, pisac i režiser. Jedan je od osnivača satiričnog magazina Feral Tribune koji je godinama uveseljavao čitaoce i provocirao političare, ne samo u Hrvatskoj gdje je izlazio, već širom prostora na kojem se govori jezicima Južnih Slovena. Feral je bio trn u oku HDZ-ovoj vlasti u Hrvatskoj koja ga je nizom mjera natjerala na gašenje. Predrag je imao nevjerovatan talenat da vas jednim stihom ili rečenicom isprovocira, naljuti i natjera na razmišljanje na potpuno drugačiji način. Pored toga je imao i vrlo istančan smisao za humor, a nije mu nedostajalo ni hrabrosti da napadne nedodirljive postulate i temelje nacionalističkih politika, prvenstveno u Hrvatskoj odakle je bio, ali i drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Predrag je svojom hrabrošću ohrabrivao mnoge i ostvario je nemjerljiv uticaj na rad velikog broja novinara na Zapadnom Balkanu.Tragedija je učinila ime Olivera Ivanovića svima poznatim, ali ono što šira javnost ipak ne zna o Oliveru jeste činjenica da je on bio posljednji politički zatvorenik u Evropi. Proveo je tri godine i tri mjeseca u albanskom zatvoru pod optužbama koje bi svaki ozbiljan pravnik smatrao smiješnima. I pored toga Oliver je svojim djelovanjem stalno težio smirivanju tenzija između Srba i Albanaca, pozivao na toleranciju i bio glas razuma. Zalagao se za razvoj društva, a to na Zapadnom Balkanu još uvijek sa sobom nosi ozbiljnu opasnost. Bio je trn u oku mnogima sa obe strane rijeke Ibar, a najviše onima kojima odgovara stanje zamrznutog konflikta između Albanaca i Srba.Oliver Ivanović je brutalno ubijen u atentatu sa šest metaka iz duge devetke, Predrag Lucić je otišao tiho, savladan teškom bolešću nakon duge borbe. Svijete, postao si siromašniji za dva herojska srca koja se nisu štedjela da te učine makar malo boljim.Heroji, neka vam je vječna slava.
Categories: BiH

Posljednji pozdrav herojima

Nikola Kužet - Fri, 26/01/2018 - 02:44
I ovako nam je nedostajalo heroja. Odavno. Onih heroja koji su sposobni osnažiti i ohrabriti ljude i vratiti im vjeru u prave ljudske vrijednosti. A onda smo u samo nekoliko dana ostali bez dva velika borca za pravdu, slobodu i istinu, dva neustrašiva heroja koji su pomjerali granice, ali ne nacionalne i međudržavne već one u glavama ljudi. Borili su se protiv totalitarizma, jednoumlja, autokratije, mafije, ratnih zločinaca, diktatora (stvarnih i potencijalnih) i svakog drugog oblika korupcije, gluposti i primitivizma koji tako dobro uspijevaju na našem Balkanu. Smetali su mnogima i mnogi su se obradovali njihovoj smrti, ne samo oni koji su direktno ili manje direktno ubrzali njihov odlazak pod zemlju.Svaki od njih dvojice se borio na svoj način i onako kako je najbolje znao. Oliver političkim radom i aktivizmom, a Predrag perom oštrim kao sablja, a sa vremena na vrijeme i ponekim umjetničkim performansom.Lucićevi i Dežulovićevi živi nastupi spadaju u najbolje koje sam ikad gledao. To je bio nekakav miks čitanja poezije, klapskog pjevanja, stand-up komedije i brutalnog suočavanja sa autohtonim balkanskim bezumljem. Poslije jednog takvog performansa u banjolučkom pozorištu Jazavac smo se upoznali. Nakon izvedbe prišao sam da mu čestitam na nastupu, upoznam se sa njim i stavim mu do znanja koliko pratim, poznajem i cijenim njegov rad. Bilo mu je jako drago. Radovao se mojim komplimentima i pohvalama kao početnik, a iza sebe je imao impozantan stvaralački opus. Skromni genije sa iskrenim osmjehom.
Olivera nisam imao priliku upoznati, ali sam bio dobro upoznat sa onim što je radio i za šta se zalagao. Danas svi znaju ko je bio Oliver Ivanović, najznačajniji poslijeratni politički vođa Srba sa Kosova. Ipak, široj zajednici nije toliko poznato ime Predraga Lucića. Predrag je bio splitski novinar, pjesnik, pisac i režiser. Jedan je od osnivača satiričnog magazina Feral Tribune koji je godinama uveseljavao čitaoce i provocirao političare, ne samo u Hrvatskoj gdje je izlazio, već širom prostora na kojem se govori jezicima Južnih Slovena. Feral je bio trn u oku HDZ-ovoj vlasti u Hrvatskoj koja ga je nizom mjera natjerala na gašenje. Predrag je imao nevjerovatan talenat da vas jednim stihom ili rečenicom isprovocira, naljuti i natjera na razmišljanje na potpuno drugačiji način. Pored toga je imao i vrlo istančan smisao za humor, a nije mu nedostajalo ni hrabrosti da napadne nedodirljive postulate i temelje nacionalističkih politika, prvenstveno u Hrvatskoj odakle je bio, ali i drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Predrag je svojom hrabrošću ohrabrivao mnoge i ostvario je nemjerljiv uticaj na rad velikog broja novinara na Zapadnom Balkanu.
Tragedija je učinila ime Olivera Ivanovića svima poznatim, ali ono što šira javnost ipak ne zna o Oliveru jeste činjenica da je on bio posljednji politički zatvorenik u Evropi. Proveo je tri godine i tri mjeseca u albanskom zatvoru pod optužbama koje bi smatrao smiješnima svaki ozbiljan pravnik. I pored toga Oliver je svojim djelovanjem stalno težio smirivanju tenzije između Srba i Albanaca, pozivao na toleranciju i bio glas razuma. Zalagao se za razvoj društva, a to na Zapadnom Balkanu još uvijek sa sobom nosi ozbiljnu opasnost. Bio je trn u oku mnogima sa obe strane rijeke Ibar, a najviše onima kojima odgovara stanje zamrznutog konflikta između Albanaca i Srba.Oliver Ivanović je brutalno ubijen u atentatu sa šest metaka iz duge devetke, Predrag Lucić je otišao tiho, savladan teškom bolešću nakon duge borbe. Svijete, postao si siromašniji za dva herojska srca koja se nisu štedjela da te učine makar malo boljim.Heroji, neka vam je vječna slava.
Categories: BiH

Kako je umrla radnička klasa

Liberalni forum - Wed, 24/01/2018 - 02:31

Povećana nejednakost prihoda; stagniranje plata; tehnološka promjena koja favorizuje određene vještine; usporenje rasta produktivnosti; porast premija na plate univerzitetski obrazovanih; polarizacija tržišta rada; opadanje participacije radne snage u optimalnih godišta; niska intergeneracijska relativna mobilnost; opadanje sveukupne mobilnosti – svi ovi koncepti su razvijeni od strane ekonomista kako bi opisali sve sumornije izglede prosječnog američkog radnika. Uzeti zajedno, oni stvaraju konsenzus da nešto nije u redu sa američkom ekonomijom i da taj problem neće nestati u skorijoj budućnosti.

Ako pratimo samo razmišljanja eksperata koji na naše probleme gledaju samo iz ekonomske perspektive, nećemo uspjeti da u potpunosti shvatimo težinu situacije. Da, relevantni „podaci“ ili prihodi podešeni za inflaciju su bili razočaravajući i zabrinjavajući već decenijama. Posebno, oštar rast u nejednakosti prihoda, stvoren uglavnom zahvaljujući rastu 1% najviših prihoda, znači da prihodi tipičnog američkog domaćinstva nisu održali nivo rasta koji pokazuje sveukupni rast ekonomije. Ipak, brižljiv i nepristrasan pregled podataka pokazuje da su prihodi nastavili da donekle rastu još od sedamdesetih. Zaista, od onih koji su „ispali“ iz statusa srednje klase tokom posljednjih 25 godina, u zavisnosti od definicije, dobar dio ih je „ispao“ u više slojeve. Iako je svjetska ekonomska kriza oborila prihode, do sada su oni porasli skoro na isti nivo prije krize. Kada uzmemo u obzir da poređenja realnih prihoda nikada ne mogu da obuhvate pristup novim proizvodima koji ranije nisu bili dostupni po bilo kojoj cjeni, razuman zaključak bi bio da je sveukupni materijalni životni standard u Sjedinjenim Državama na najvišem nivou ikada. Relativna stagnacije može frustrirati naša očekivanja ali to nije isto što i kolaps.

Međutim ako fokus sklonimo sa prihoda i kupovne moći uočavamo nešto mnogo problematičnije od ekonomske stagnacije. Van visokoobrazovane i komforne elite koju čini 20-25% Amerikanaca, mi uočavamo nepogrešive znake društvenog kolapsa. Preciznije, ono što vidimo je društvena dezintegracija – progresivno rasplitanje ljudskih veza koje daju životu strukturu i značenje; gubljenje povezanosti sa poslom; opadajući nivoi učestvovanja u životu zajednice; opadajuće stope braka i porodica sa dvoje roditelja. [1]

Ovo je stvarna kriza, ali njeni korijeni su duhovno, ne materijalno siromaštvo. Među bijelcima, čiji je pad bio sa veće visine, šireća anomija je proključala i prelila se u akte samouništavajućeg očaja koji pune naslovne strane. Prvo su nas proslavljeni nalazi Anne Case i Angusa Deatona upozorili na šokantan porast mortaliteta među srednjovječnim muškarcima, uzrokovan suicidom, zloupotrebom supstanci – opijati su glavna tema ovih dana, ali lista se na završava sa njima – i drugim „smrtima iz očaja.“ [2] Novembra 2016., bijelci iz Rust Belta-a su napravili promjenu time što su postavili nekompetentnog demagoga u Bijelu kuću.

Ono čemu svjedočimo je humanitarna olupina velike istorijske promjene, duboke promjene u društvenim zahtjevima ekonomskog života. Došli smo do kraja radničke klase.

Još uvijek koristimo izraz „radnička klasa“ za veliki dio stanovništva – u najbližoj aproksimacijii, ljudi bez diplome četverogodišnjeg univerziteta, pošto su najvjerovatnije ti ljudi zaglavljeni među najmanje plaćenim i poslovima koji imaju najniži status u društvu. Ali kao industrijski koncept u postindustrijskom svijetu, izraz više nije pogodan. Istoričar Jefferson Cowie je bio u pravu kada je svojoj istoriji  “Stayin’ Alive” (Preživjeti) dao podnaslov “The 1970s and the Last Days of the Working Class” (Sedamdesete i Posljednji Dani, Radničke Klase), implicirajući da će nadolazeća postindustrijska ekonomija uvesti tranziciju ka postradničkoj klasi. Ili, da koristimo formulaciju sociologa Andrewa Cherlina: „tobožnju-radničku klasu, pojedince koji bi imali industrijske poslove koji su nekada postojali.“

Radnička klasa je bila poseban istorijski fenomen sa stvarnom unutrašnjom koherentnošću. Njeni članovi su dijelili niz institucija koje su ih objedinjavale (od kojih su najprominentnije sindikati), etos solidarnosti i otpora korporativnom iskorišćivanju i istinski ponos njihovim mjestom i ulogom u društvu. Njihovi nasljednici, u kontrastu, su samo agregacija labavo povezanih ili nepovezanih pojedinaca, u oku svakodnevnog života definisani neuspjehom i isključenošću. Nisu uspjeli da ostvare obrazovanje koje je neophodno da uđu u meritokratiju, iz koje su stoga isključeni. Taj neuspjeh ostavlja ih da posmatraju spolja, bez mjesta za njih same koje bi im dalo osjećaj pripadnosti, status i iznad svega – dostojanstvo.

Pred sobom imamo društvenu stvarnost koju uska ekonomska perspektiva ne može da pojmi. Način života je umro, a sa njim i vitalni izvor identiteta. Kao posljedica mnoge stvari se raspadaju – lokalna ekonomija, zajednica, porodica, životi. Ova katastrofa koja se pred nama odvija kao usporeni film je pokrenula fundamentalna promjena u tome kakao je kapitalistička podjela rada organizovana. Od prvih početaka Industrijske revolucije u 18. vijeku pa sve do nedavno, čudesni tehnološki progres i stvaranje bogatstva savremenim ekonomskim rastom zavisilo je od ogromne količine nekvalifikovanog i fizički zahtjevnog rada. Ovo više nije situacija u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim ekonomijama. Između automatizacije i prebacivanja u države sa jeftinijom radnom snagom, tehnološki najdinamičnije industrije naše države – one koje su odgovorne za masivan dio inovacije i rasta produktivnosti – danas nemaju mnogo koristi od američkog fizičkog rada.

Naravno, privreda Sjedinjenih Država još uvijek zapošljava veliki broj nisko kvalifikovanih radnika. Oni postoje u bogatim zalihama i tržišta rada u SAD su još uvijek dovoljno funkcionalna da okvirno   te zalihe upare sa potražnjom. Ali sve ovo se odvija u zaostalim i učmalim dijelovima privrednog života. Dinamični sektori koji guraju čitav sistem naprijed, i na kojima počivaju nade za kontinuirano poboljšanje u materijalnim životnim uslovima, danas nemaju  mnogo potrebe za žuljevitim rukama i snažnim leđima – i imaće sve manje kako godine prolaze.

Ekonomisti situaciju opisuju kao „tehnološku promjenu koja favorizuje vještine“ – drugim riječima, inovacija koja povećava potražnju za visoko obrazovanim specijalistima u odnosu na obične radnike i porede trenutnu dinamiku sa tranzicijom iz privrede bazirane na poljoprivredi ka baziranoj na industriji koja je bila neutralna po pitanju vještina. Tada su radnici koji su ostali bez posla na farmama zbog mehanizacije mogli naći poslove u fabrikama bez potrebe za specijalizovanom ekspertizom. U poređenju sa tim, nekadašnji radnici u industriji čelika i autoindustriji iz Rust Belt-a nemaju vještine neophodne kako bi iskoristili šanse za poslove stvorene informatičkom revolucijom.

Ovdje, ponovo, ne možemo shvatiti značaj onoga što se dešava oslanjajući se samo na alatke ekonomije. Na vrhuncu položaja američke radničke klase  u kasnim četrdesetim, tokom pedesetih i šezdesetih, pozicija radnika u društvu bila je poboljšana ne samo zahvaljujući robusnoj potražnji za njihovim vještinama i radom. Prvo, imali su zakon i politiku na njihovoj strani. Wagnerov zakon iz 1935. stvorio je put ka masovnom sindikalnom udruživanju nisko kvalifikovanih industrijskih radnika i režim kolektivnih pregovora o platama i uslovima rada. Tokom Drugog svjetskog rata, federalna vlada je aktivno promovisala sindikalno organizovanje u u ratnim proizvodnim pogonima. Rezultat je bio da su oko tri četvrtine fabričkih radnika, odnosno trećina od ukupne američke radne snage, bili članovi sindikata do ranih pedesetih. Pravna struktura Wegnerovog zakona omogućila je radnicima da prikupe značajnu pregovaračku moć i usmjere je jedinstveno prema menadžmentu, smanjujući takmičenje za plate među radnicima preko čitavih sektora privrede. Sindikalizovani radnici su stoga imali moć da ispregovaraju plate koje su bile otprilike 10% do 15% iznad tržišnih cijena kao i niz poboljšanja uslova i zaštite na radu.

Izuzetno je bitno napomenuti da su  striktno zakonske prednosti koje su radnici uživali na vrhuncu značaja organizovanog rada od tada samo neznatno oslabile. Od usvajanja Wangerovog zakona samo jednom je došlo do smanjenja moći sindikata i do toga je došlo usvajanjem (uprkos vetu predsednika Trumana) Taft-Hartlijevog zakona 1947, nekoliko godina prije nego što je radničko organizovanje doseglo najviši nivo. Ono što je zaista transformislo snagu koju je nudio zakon iz riječi na papiru u stvarnu moć bio je drugi stub koji je podupirao položaj radničke klase u društvu: kolektivna akcija. Kongres nije sindikalizovao industriju SAD, to je učinila masovna akcija, najdramatičniji primjer je sjedeći štrajk ranika General Motors-a tokom 1936.-1937., koji je doveo do sindikalnog udruživanja radnika američke autoindustrije. Kada su jednom sindikati osnovani, njihova pregovaračka snaga zasnivala se na kredibilnosti prijetnji štrajkom. Nakon izlaska iz Drugog svjetskog rata tokom kog su štrajkovi bili obeshrabrivani, američki radnici su snažno podsjetili na ozbiljnost te prijetnje talasom masovnih akcija kada je više od pet miliona radnika stupilo u štrajk tokom godine nakon pobjede nad Japanom – godine sa najviše štrajkova u istoriji SAD.

Ova militantnost i kohezija grupe omogućili su da dođe do „Detroitskog ugovora“ između Charile Wilosnovog General Motors-a i Walter Reutherovih Ujedinjenih Automobilskih Radnika. Dogovor je  postavio osnovni šablon za uspon radničke klase nakon rata, po njemu su radnici dobili automatska prilagođavanja plata prema troškovima života i porast primanja na osnovu produktivnosti dok su rasporedi proizvodnje, cijene, investiranje i tehnološke promjene pripale unutar „upravljačkih prerogativa.“ „GM je možda mir platio skupo,“ pisao je Daniel Bell, tada mladi reporter za Fortune, ali „dobio ga je za džabe.“

Slabljenje organizovanog radničkog pokreta je direktan rezultat opadanja kapaciteta za masovnu akciju. Nakon velikog talasa sindikalizovanja koji je počeo u tridesetim, stopa organizovanja je dostignula vrhunac ranih pedesetih i nakon toga uslijedilo je dugotrajno opadanje. Kako je broj zaposlenih u teškoj industriji počeo da opada tokom sedamdesetih, broj novo organizovanih radnika  je značajno zaostajao snaga sindikata je progresivno opadala.

Ovakav nivo posvećenosti sindikalnoj solidarnosti ne može biti objašnjena na zadovoljavajući način bez reference o promijenjenoj prirodi radnog mjesta. Jedinstven, i jedinstveno grozan, karakter fabričkog rada bio je esencijalnu uzrok koji je isprva i stvorio samosvjesnu radničku klasu. Prljav i opasan posao, kombinovan sa regimentacijom i čvrstom disciplinom u proizvodnoj hali doveli su do toga da radnici sebe vide kao učesnike u nečemu nalik ratu – sa njihovim poslodavcima kao neprijateljem. Klasni rat, u to vrijeme, nije bila smo metafora ili apstraktna mogućnost: bio je dnevna, življena realnost.

„Prekor je našoj civilizaciji,“ priznao je predsjednik Benjamin Harrison 1889, „da bilo koja klasa američkih radnika treba da u potrazi za korisnim zanimanjem bude podvrgnuta opasnosti gubitka uda ili života jednakoj skoro kao opasnost po vojnika tokom rata.“ U to vrijeme, broj mrtvih na radnom mjestu i broj povređenih je iznosio oko milion godišnje. Takvi uslovi za posljedicu su imali pokušaje organizovanja i borbe – često i bukvalno. „Molly Maguires“ epizoda u Pensilvanijskim ugljenim kopovima, Veliki željeznički štrajk iz 1877. koji je odnio više od stotinu života, Haymarket, Homestead, Cripple Creek, Ludlovski masakr – su samo neke od mnogobrojnih epizoda nasilnih obračuna dok su se agenti kapitala borili da zadrže kontrolu nad pritiscima stvorenim od strane zahtjeva koje su tražili od svojih radnika.

Najbolji dio života radničke klase, solidarnost, bila je čvrsto vezana za njegove najgore dijelove. Kako su se uslovi rada poboljšavali, pomjerajući se iz vrelih, bučnih fabrika u klimatizovane kancelarije, osjećaj povezanosti zajedničkim neadaćama i borbom neminovno se osuo.

No, u zenitu radničke klase, kombinacija zakona i kolektivnih akcija dala je radničkim čelnicima ovlasti koje se daleko nadilaze fabrike i davale im uticaj u stvarima makroekonomskog i geopolitičkog značaja. Ta sposobnost utjecanja na unutrašnju politiku i međunarodne odnose dodatno je podsticala položaj i uticaj radničke klase. Kada su radnici u čeličanama ili automobilskoj industriji stupali u štrajk, rezultirajući poremećaji proširili bi se daleko izvan pojedinih kompanija koje su sindikati ciljali. Radnički nemiri u kritičnim industrijama uticali su na zdravlje ukupne američke privrede, a svaka prijetnja stabilnosti američke industrijske moći bila je i prijetnja nacionalnoj sigurnosti i međunarodnom poretku. Razmislite o Harry Trumanovoj odluci u aprilu 1952., tokom Korejskog rata, da nacionalizuje američku industriju čelika samo nekoliko sati prije nego što su radnici planirali stupiti u štrajk. Općenito se sjećamo incidenta kao ekstremnog prekoračenja ovlaštenja izvršnog ogranka vlasti, koju je Vrhovni sud razbio, ali ovdje je bitno ilustrirati snažnu moć koju su sindikati posjedovali i visok značaj bilo kakvih slomova u industrijskim odnosima.

Stoga je poslijeratni uspon radničke klase bio rezultat međusobno povezanog i međusobno ojačavajućeg kompleksa faktora. Nisu bili samo povoljni zakoni o radu, ne samo  nadahnuta kolektivna akcija, već njihova kombinacija zajedno s velikom zavisnošću o ručnom radu tehnološki naprednih industrija od ključne važnosti za nacionalno i globalno blagostanje – svi ti elementi, djelujući zajedno- su običnim radnicima omogućili brze ekonomske dobitke i društveno poštovanje koji su uzrok toga da se sada sjećamo tog razdoblja s takvom čežnjom. I uistinu bitan element bio je ovisnost industrije o ručnom radu. Jer je ovisnost i sukobi između tvrtki i radnika koje je proizvela, to je što je dovelo do radničkog pokreta koji je bio odgovoran i za donošenje Wagnerovog zakona i za solidarnosti koja je prevela zakon u masovnu sindikalnu organizaciju.

Tek što je taj trijumf radničke klase postignut, počeo se raspadati. Nastavak napretka privrednog  razvoja – tempiran ubrzanim napretkom u automatizaciji, globalizaciji i prebacivanju proizvodnje i zapošljavanja daleko od proizvodnje i u sektor usluga – neumoljivo su smanjivali oslanjanje teške industrije na ručni rad i relativni značaj teške industrije u sveukupnom ekonomskom učinku.

Ti su procesi ozbiljno započeli znatno ranije nego što se mnogi posmatrači danas sjećaju. Američke multinacionalne korporacije učetverostručile su svoje investicije u inostranstvu između 1957. i 1973. godine, od 25 milijardi do 104 milijarde dolara u stalnim dolarima. I 1964. godine, “Ad Hoc odbor za trostruku revoluciju” napravio je naslove s memorandumom predsjedniku Johnsonu o prijetnji masovne tehnološke nezaposlenosti kao rezultata automatizacije. Ali ovo je tek početak. Kako je informacijska tehnologija zamijenila industriju na vrhu tehnološkog napretka, i kako se potražnja za radom uglavnom pomaknula u korist visokokvalifikovanih radnika, radnička klasa nije samo krenula da pada. Na kraju procesa on se raspala.

Danas ima dosta nostalgije za fabričkim poslovima i stabilnim zajednicama ravnopravnih 1950-ih i 1960-ih – kada je život radničke klase bio najbolji ikada. Osjećaj gubitka je razumljiv, jer ništa obećavajuće ili stabilno nije zamijenilo takav način života koji je odavno nestao. Ali ovo tugovanje zbog onoga što je izgubljeno je plač Djece Izraelove u pustinji, čeznu za relativnim blagodatima Egipta. Moramo se sjetiti da je, čak i u mirnim poslijeratnim decenijama, postojanje fabričkih radnika bila neka vrsta vezanosti. I tako je kraj radničke klase, iako sada doživljen kao prevashodno negativan događaj, otvorio barem mogućnost bolje, slobodnije budućnosti za obične radnike.

Stvaranje radničke klase bilo je izvorni grijeh kapitalizma. Ekonomska revolucija koja bi na kraju oslobodila čovječanstvo od masovnog siromaštva omogućila je novi i brutalni oblik dominacije. Da, radni odnosi bili su dobrovoljni: radnik je uvijek bio slobodan da napusti svoj posao i traži bolju poziciju negdje drugdje. I da, s vremenom je institucija plata postala primarni mehanizam prevođenja čudotvorne produktivnosti kapitalizma u viši životni standard za obične ljude. Zbog tih činjenica, konzervativci i libertarijanci imaju poteškoća da vide šta je problematično u fabrici.

Možemo odbaciti marksističku optužbu za ekonomsku eksploataciju kroz ekstrakciju viška vrijednosti. Slaba plaća i užasni uvjeti rada u ranijim fazama industrijalizacije ne odražavaju kapitalističku perfidnost nego objektivnu stvarnost. Ogromno siromaštvo poljoprivrednih društava iz kojih je došlo do industrijalizacije značilo je da ništa bolje nije bilo pristupačno, niti je ponuđeno velikoj većini porodica.

Ali to nije kraj istraživanja. Moramo se suočiti s činjenicom da su se radnici redovno bunili protiv fabričkog sistema koji je osiguravao njihov život – a to nije normalan odgovor na obostrano korisne razmjene. Prvo su bili pojedinačne pobune: nedolazak na posao i davanje otkaza bili su uobičajeni. Tokom ranog dvadesetog vijeka, u mnogim je industrijama u SAD-u stopa odsutnosti iznosila 10 posto ili više, a uobičajeni obrt zaposlenih u fabrikama premašivao je 100 posto godišnje. Za one koji su radili, piće, droga, usporavanje linije, i druga djela sabotaže malih razmjera redovno su se služili kao ventili i kao način otpora.

Značajniji od tih činova privatnoga očaja bili su neprestani pokušaji organiziranja kolektivne akcije i pored snažnog protivljenja od strane poslodavaca a obično i od države. Masovni radnički pokreti bili su univerzalna reakcija širom svijeta na uvođenje fabričkog sistema. Ti su pokreti imali za cilj promjenu ne samo u smislu uslova zapošljavanja na određenim radnim mjestima već i promjenu u širem političkom sistemu. Iako socijalistički radikalizam nije dominirao američkim radničkim pokretom, bio je pravilo na drugim mjestima kad je industrijska revolucija dovršila “kreativno razaranje” ranijih agrarnih načina. Bez obzira da li putem revolucionarnih ili demokratskih sredstava, eliminacija privatnog vlasništva nad industrijom i platnim sistemom bila je krajnji cilj.

Pošto je siromaštvo dugo bilo prihvaćeno kao norma u agrarnim ekonomijama, šta je to u industrijskom radu probudilo tako snažnu negativnu reakciju? Jedna velika razlika je da su konstantna zahtjevnost i fizičke poteškoće ruralnog života postojale od pamtivijeka, i kao takve djelovale kao dio prirodnog reda. Isto tako, opresivna moć zemljoposjedničke aristokratije bila je nasljedna, i posvećena kroz drevne običaje. U suprotnosti s tim, novi, energetski zahtjevni i mehanizovani metodi proizvodnje bili su neskladni novitet i u potpunosti neprirodni. Nova hijerarhija buržujskih gospodara i proleterskih sluga bila je uspostavljena namjerno od strane kapitalista u njihovu privatnu korist. Postojala je utjeha u fatalizmu starog Velikog Lanca Postojanja; svi redovi društva, od visokih ka nižim, bili su jednako podvrgnuti transcendentnim diktatima Boga i prirode. Unutar fabrike, međutim, industrijalci su podvrgli i prirodu i čovječanstvo njihovoj proizvoljnoj volji i odlukama, nevezanim za bilo koju inhibiciju koju je uspostavljao „noblesse oblige“. Tradicionalna osnova za pokornost niskih prema visokim je bila razbijena; nova buržoaska pozicija na vrhu društvene piramide stoga je bila nesigurna.

Još jedan razlog za nemir industrijskih radnika bio je to što je fabrički sistem stvorio uslove koji su to omogućavali. Drugim riječima, radnici su se ujedinjavali u otporu zato što su to mogli. U agrarnoj eri, raštrkani i imobilni seljaci imali su pred sobom skoro nepremostive prepreke za organizovanje u značajnom broju – i stoga su seljačke pobune bile rijetke koliko su bile i uzaludne. Fabrički sistem je dramatično smanjio cijenu organizovanja kolektivne akcije tako što je koncentrisao radnike u velike i krcate hale u velikim, krcatim gradovima. Zajednički život u zatvorenom prostoru omogućio je da se individualno nezadovoljstvo pretvori u organizovani otpor. Solidarnost je bila posljedica pada transakcionih troškova organizovanja otpora.

U suštini razlog je bila sama priroda posla. Prema hladnoj logici mehanizovane proizvodnje, tehnička efikasnost ljudskog elementa u procesu je maksimizovana kada radi što je moguće više poput mašine. Mašine su ostvarivale svoju produktivnost konstanto vršeći sekvencu manjih, jednostavnih  zadataka uvijek na isti način, precizno i tačno, najbrže što je moguće. Ljudi su najproduktivniji u popunjavanju rupa koje mehanizacija ostavlja kada rade poput mašina.

Naravno, problem je u tome što ljudi nisu mašine i ne vole da ih tretiraju kao mašine. Uvodeći milione ljudi u fabrički rad i stvarajući društveni poredak u kome je fizičko preživljavanje tih miliona zavisilo od takvog rada najvećim dijelom njihovog dana, industrijski kapitalizam je stvorio sistem koji je bio duboko inkonzistentan sa potrebama neophodnim za uspješan ljudski život – a pored toga i ne u potpunosti nevezano, sistem koji je bio jako nestabilan.

Adam Smith je jasno uvidio problem u osvitu Industrijske revolucije. On otvara Bogatstvo naroda proslavljenom diskusijom o fabrici čioda, objašnjavajući kako je podjela rada – razbijanje proizvodnje čiodi u brojne jednostavne zadatke koji mogu biti obavljeni repetitivno i brzo – omogućila ogromno povećanje proizvodnje. Kasnije u svom djelu, on se pak brine kakva je ljuska cijena ovako visoko specijalizovane efikasnosti:

“Čovjek koji čitav život provede vršeći nekoliko vrlo jednostavnih radnji, čiji je je rezultat uvijek isti, ili vrlo sličan, ne dolazi u situaciju da iskoristi razumijevanje ili da vježba svoju inventivnost u pronalaženju sredstava koja bi uklonila probleme koji se pak nikad ne pojavljuju. On stoga prirodno gubi naviku za takvim naporom, i generalno postaje glup i neuk koliko je to moguće za ljudsko biće da bude.”

Kada je Smith posmatrao i dugo vremena nakon toga, ovaj psihološki trošak bio je pomiješan sa akutnom fizičkom patnjom. Međutim, čak i kada su se  plate kontinuirano povećavale, a opasnost po životu i gubitak ekstremiteta tokom 20. vijeka smanjivala, osnovna nehumanost industrijskog rada nikada nije promijenjena. Uzmimo u obzir ova sjećanja iz “End of the Line“, usmene istorije Fordovog Michigan Truck Plant, objavljene 1980-ih, baš kada se industrijska era približavala kraju.

„Sutradan sam otišao nakon škole i radio deset sati. Mislio sam da sam otišao u pakao. Nisam mogao vjerovati što ljudi rade za novac.

Pristup menadžmenta je da što je jednostavniji posao, to je lakše obučavanje radnika i lakše ih je zamijeniti. Ne možete spriječiti da to potopi vaš osjećaj samopoštovanja …. Iako nam daje određenu količinu finansijske slobode, mi smo zatvorenici na liniji. Vezan si za mašinu, i ti si samo još jedan klin u mašini. Moraš jednu te istu stvar raditi iznova i iznova, cio dan.

Zbog načina na koji su poslovođe razgovarale s ljudima, uskoro biste shvatili da ste sluga, a nadzornik je  vaš gospodar …. Tada su bivši sportisti, naročito nagrađivani, bili visoko cijenjeni kao poslovođe u automobilskim pogonima, posebno kod Forda. Bili su velike svađalice, gorile, ratoborni, ljudi koji mogu zlostavljati ljude i zapovijedati poštovanje zbog svoje veličine.

Da ljudsko tijelo radi kao mašina – konzistentno, kontinuirano, iz sata u sat, da proizvodi proizvod – nečovječno je …. Kao da ste zatvoreni od trenutka kada stignete tamo dok ne dođe vreme da odete … Prvih nekoliko sedmica dok sam bio tamo, mislio sam da će se svijet završiti.

Htio sam da dam otkaz nakon prve sedmice. Bio sam strašno umoran. Moje ruke su bile u bolovima a tijelo mi je bilo olupina. Ali kada sam dobio moju prvu platu koja je  bila preko 400 dolara rekao sam sebi, „Možda me i ne boli toliko strašno koliko ja mislim.“

Svakodnevno imitiranje nemisleće mašine, bilo je dovoljno loše na čisto individualnom nivou. Ali biti podvrgnut ovoj sudbini nije bila samo lična neprilika; to je značilo da ste potisnuti u čitavu grupu ljudi na pogrešnoj strani invazivne društvene podjele. U ostvarivanju tehničke efikasnosti masovne proizvodnje, bez obzira na ljudske troškove, klasni sistem koji je stvorio industrijski kapitalizam podijelio je ljude po veoma strogim linijama: oni koji rade svojim mozgom i oni koji rade svojim tijelima; oni koji komanduju i oni koji se pokoravaju; one koji se tretiraju kao punopravna ljudska bića i oni koji se tretiraju kao nešto manje.

Konzervativci i libertarijaci imaju tendenciju da odbace pitanje klase. Ako postoji formalna pravna jednakost, a ako se pogodba plate svodi na ponudu i potražnju, a ne na eksproprijaciju, šta bi mogao biti problem? Problem im izbjegava jer su slijepi za sociološku dimenziju ekonomskog ponašanja. Iako su radnici i menadžeri bili pravno jednaki, njihova veza je bila veza duboke društvene nejednakosti. Ako sistem kapitalističke klase nije bio vezan za usko definisanu eksploataciju ili ugnjetavanje, skoro sigurno je bio vezan za dominaciju.

Društvena nejednakost na radnom mestu se hranila i zauzvrat održavala druge predtržišne izvore nejednakosti. U Engleskoj, gdje je započla industrijalizacija, prethodna klasna hijerarhija zasnovana na ogromnim zemljišnim posjedima nasljedne aristokratije omogućila je kapitalistima da lakše razmišljaju o svojim radnicima kao nižoj vrsti ljudi, korisnim samo od vrata na dole. U Americi se uzdigao društveni poredak čuven po egalitarizmu dok je zemlja ostala agrarna ekonomija – jednakost je pak bila ograničena na bijele protestante. Čak je i taj mostobran ravnopravnosti izgubljen, kada se nakon građanskog rata američka ekonomija zasnovana na masovnoj proizvodnji razvila. Zemlja je uvezla strmu društvenu hijerarhiju hranivši nezasitnu potražnju za fabričkim radnicima, primanjem miliona neprotestanata iz Irske i južne i istočne Evrope. Etničke i vjerske predrasude američke poslovne klase koju su činili bijeli protestantski biznismeni, uveličale su osećaj legitimne dominacije na radnom mjestu, a asocijacija etničkih i rasnih manjina sa prljavim, fizičkim teškoćama ojačala su supremacističku aroganciju „boljih“ bijelaca.

Čak i u slavnim danima Detroitskog ugovora, pakt između kapitala i radne snage bio je faustijski dogovor. Plate plaćene industrijskom radu su uvijek bile mito da predaju svoj mozak i dio svoje duše na fabričkoj kapiji. S vremenom fizičke teškoće i poniženja industrijskog rada su se smanjivali, a plate su se povećavale kako bi omogućile radnicima da priušte materijalne ugodnosti koje su ranije radnici mogli samo da sanjaju – ali, iako zaslađen, to je i dalje je bio dogovor sa đavolom. I pošto je masovno bogatstvo izazvalo kulturnu skretanje od puke materijalne akumulacije prema samoizražavanju i ličnom ispunjavanju kao najvišoj životnoj potrebi, uslovi tog posla samo su postali još više mučni.

Noćna mora industrijskog doba bila je da se zavisnost tehnološke civilizacije na brutalnom radu nikada neće završiti. U Metropolisu, Fritz Lang je zamišljao da će razmažene elite u blistavim kulama sutrašnjice još uvijek dugovati svoje privilegije teškom radu radne mase. H. G. Wells, u The Time Machine-u, pretpostavljao je da će klasna podjela na kraju dovesti do podjele čovječanstva na dvije posebne vrste, Eloe i Morloke.

Te stare noćne more su nestale – i za to treba da budemo zahvalni. Nikada nije postojao izvor ljudskog sukoba više zapaljiv od oslanjanja masovnog napretka na masovnu bedu. U svom najrazornijem izrazu, trci nuklearnog naoružanja između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza,  ugrozio je i sam opstanak čovečanstva. Imamo sreće što se oslobađamo ovog prokletstva.

Ali stara noćna mora, nažalost, zamijenjena je novom. Prije, problem je bio ogromna korisnost dehumanizirajućeg rada; sada je osjećanje beskorisnosti koje prijeti da ispere humanost. Usredsređeni na svoju neupitnu beskorisnost, industrijski radnici mogu se pojedinačno boriti da izdrže svoje porodice i mogu se boriti kolektivno da poboljašju svoj položaj. Borba radničke klase bila je izvor identiteta i ponosa radničke klase. Međutim, za današnji “prekarijat”, to sidro je nestalo i ljudi se besmisleno kreću od jednog besperspektivnog posla do sljedećeg. Zbog zloupotreba, industrijski radnici su imali priliku da pronađu dostojanstvo u borbi. Ali kako da se neko protivi odbacivanju i ignorisanju? Gde je dostojanstvo u zastarjelosti?

Izazov sa kojim se suočavamo je ogroman. Koji dragocjeni i uvaženi doprinos društvu mogu pružiti obični ljudi bez apstraktnih analitičkih vještina? Kako možemo popraviti pokidane veze sa radom, porodicom i zajednicom? Tomovi se mogu napisati o ovim temama, ali postoji bar jedan razlog za nadu.

Možemo se nadati nečemu boljem jer, po prvi put u istoriji, slobodno možemo izabrati nešto bolje. Niska produktivnost tradicionalne poljoprivrede značila je da je masovna represija neizbježna; društveni suficit bio je toliko nizak da su plodovi civilizacije bili dostupni samo uskoj eliti, a opasnost maltuzijske katastrofe nikad nije bio daleko. Kada su se shvaćene mogućnosti revolucije produktivnosti kroz energetski intenzivnu masovnu proizvodnju, stvaranje urbanog proletarijata u jednoj zemlji za drugom takođe je izazvano istorijskom nuždom. Ekonomski podsticaji za industrijalizaciju bili su očigledni i moćni, ali su politički podsticaji zaista bili odlučujući. Kada je vojska zavisila od industrijskog uspjeha, geopolitička konkurencija je obezbijedila masovnu mobilizaciju radničke klase.

Nijedna ekvivalentna dinamika ne funkcioniše danas. Ne postoji gvozdeni zakon istorije koji nas tjera da tretiramo većinu naših sugrađana kao suvišne. Moguća je humanija ekonomija i sveobuhvatniji prosperitet. Na primjer, nove tehnologije oslanjaju se na mogućnost radikalnog smanjenja prosječne veličine preduzeća, stvarajući mogućnost rada koji je kreativniji i kolaborativniji na skali boljoj po porodicu, zajednicu i polis. Sve što nas vraća nazad su inercija i neuspjeh mašte – a možda i strah od onoga što još nismo doživjeli. Postoji prosperitet izvan ove divljine, ako imamo viziju i odlučnost da je stignemo.

 

1 Za perspektive iz suprotenih ideoloških pozicija pogledati: Robert D. Putnam, Our Kids: The American Dream in Crisis (Simon & Schuster, 2015); Charles Murray, Coming Apart: The State of White America, 1960-2010 (Crown Forum, 2012).

 

2 Pogledati Anne Case i Sir Angus Deaton, “Mortality and Morbidity in the 21st Century,” pripremljeno za  Brookings Panel on Economic Activity, mart 23-24, 2017, finalna post-konferencijska verzija datirana maj 1. 2017.

 

Preveo: Nikola Mojović

 

Izvor: Niskanen centar, The American Interest

 

 

 

Categories: BiH