Milton Friedman o subvencijama u privredi

“Na primjer, mogli biste imati veliki stepen zaposlenosti u gradu Logan u državi Utah, gdje bi ljudi uzgajali banane u toplim staklenicima. Ako bi imali dovoljno visoku tarifu na uvoz banana, onda bi moglo da postane profitabilno za izgradnju zagrijavanih staklenika i uzgoj banana u toplim staklenicima. To bi proizvelo radna mjesta. Da li je to razumna stvar? Ako to nije razumno, onda nije razumno ni vještački ograničiti uvoz čelika.” Ovaj video klip je isječak iz predavanja Miltona Friedmana na Univerzitetu Utah. 1978.

Izvor: eltigre001 YouTube kanal.

Transkript:

Pitanje iz publike:

Vi ste pomenuli uvoz čelika, želio bih da se vratimo na to. Od američke industrije čelika čujemo da proizvođači čelika u Japanu proizvode čelik po nižim cijenama, uz podršku njihove vlade, kako bi tamo održavali visok stepen zaposlenosti. I kao rezultat toga, američka industrija čelika ovde neće moći da se takmiči. Tako da će oni ovde zatvoriti i da ćemo imati veću nezaposlenost. Šta je vaš odgovor na to?

Milton Friedman:

Pa, to je veoma dobro pitanje i ono ima vrlo jednostavan odgovor. Jer moram reći da odgovor koji ću dati nije moj odgovor. To je odgovor koji je dao Adam Smith, čovjek čije lice se pojavljuje na mojoj kravati, dodao bih. Odgovor na to pitanje dao je Adam Smith 1776. u knjizi 'Bogatstvo naroda.' Od tog doba pa sve do danas, gotovo da nema profesionalnog ekonomiste koji vjeruje u tarife ili zaštitu ili bilo šta drugo osim slobodne trgovine. Ali odgovor je veoma jednostavan.

Pretpostavimo na trenutak da će Japanci preplaviti naše tržište sa čelikom. To će smanjiti zaposlenost u američkoj industriji čelika, bez ikakve sumnje. Međutim, to će povećati zaposlenost drugdje u Americi. Mi ćemo platiti za taj čelik sa dolarima. Šta će Japanci uraditi sa dolarima koje dobijaju za čelik? Oni ih neće spaliti, oni ih neće poderati. Ako bi oni to učinili, to bi bilo najbolje od svega. Jer mi ništa ne možemo proizvesti jeftinije od zelenih hartija papira! I ako bi oni bili spremni da nam šalju čelik i zauzvrat uzimaju samo zelene hartije papira, ja ne mogu da zamislim bolju ponudu od toga. Ali oni to neće učiniti. Oni nisu glupi, oni su pametni ljudi. Oni će koristiti te dolare za kupovinu dobara i usluga. Oni će ih potrošiti. U procesu njihovog trošenja, mogu da ih troše direktno u Sjedinjenim Američkim Državama, a to direktno obezbjeđuje zapošljavanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Oni ih mogu potrošiti u Brazilu, ili u Njemačkoj, ili u Kini, ili bilo gdje drugdje. Ali ko god ih dobije on će ih zauzvrat potrošiti. Tako će dolari koje mi trošimo za čelik naći svoj put nazad u SAD, kao potraživanje za američkom robom i uslugama. Imaćete manje zapošljavanja u industriji čelika. Imaćete više radnih mjesta u industrijama koje proizvode robu koju izvozimo. Sve u svemu, ukupna zaposlenost neće biti bitno promijenjena. Ali sve u svemu, američki potrošač će imati korist, jer će jeftinije dobiti čelik, i roba proizvedena od čelika će biti jeftinija nego što bi inače bila. To je korist za američkog potrošača.

Zašto je industrija čelika i sličnih industrija, zašto su oni toliko efikasni u svojim kampanjama za zaštitu? Zbog veoma čestog problema koji utiče ne samo na to, već na mnogo drugih stvari. A to je razlika između vidljivog i nevidljivog. Ljudi koji će izgubiti posao u industriji čelika su veoma vidljivi. Oni su kolektivna grupa, i možete navesti njihova imena. Pretpostavimo da ograničimo uvoz iz Japana. Onda će posao izgubiti ljudi u ovim izvoznim industrijama. Oni će biti široko rasprostranjeni širom zemlje, vi i ja ne bismo mogli da navedemo ime jedne osobe. Ali to ne znači da su ti gubici išta manje stvarni. Ali veći propagandni efekat u industriji čelika je postignut zato što možete prikazati vidljivo, a što je jača politička snaga od nevidljivih ljudi koji će ostati bez posla. Ja apelujem na one ljude koji misle da postoji neki smisao u argumentu industrije čelika da ga razmotre u apsurdnijem primjeru. Vrlo često možete objelodaniti logiku argumenta testirajući ga pri ekstremnoj krajnosti. Na primjer, mogli biste imati veliki stepen zaposlenosti u gradu Logan u državi Utah, gdje bi ljudi uzgajali banane u zagrijavanim staklenicima. Ako bismo imali dovoljno visoku tarifu na uvoz banana, onda bi moglo da postane profitabilno graditi zagrijavane staklenike i uzgajati bane u njima. To bi proizvelo zaposlenost. Da li je to razumna stvar? Ako to nije razumno, onda nije razumno ni vještački ograničiti uvoz čelika.

A sada da odgovorimo na optužbu da japanska vlada subvencionira izvoz čelika. Kao prvo, to je vrlo sumnjivo da je to istina, ali pretpostavimo da jeste istina. Bila bi glupost za Japance da to urade iz njihovog sopstvenog gledišta, ali zašto bismo mi prigovarali na njihovu namjeru da nam daju stranu pomoć? I mi smo dali njima dosta toga.

Hvala vam.