Kako bi funkcionirao idealni pravosudni sustav

"Ukoliko bih želio sažeti u jednu riječ ključnu razliku i ključnu prednost takmičarske sigurnosne industrije usporedno s trenutnom etatističkom praksom, ta bi riječ bila "UGOVOR"." Odlomak iz govora Hans-Hermann Hoppe-a na Mises seminaru u Sidneju, u kojem objašnjava on kako bi funkcionirao privatni pravosudni sistem.

Video izvor: Conza88 YouTube kanal.

Transkript:

Dr. Hans Hermann Hoppe:

Ukoliko bih želio sažeti u jednu riječ ključnu razliku i ključnu prednost takmičarske sigurnosne industrije usporedno s trenutnom etatističkom praksom, ta bi riječ bila "UGOVOR". Država kao konačni donositelj odluka te kao sudac, djeluje u BEZ UGOVORNOM, pravnom vakumu. Ne postoji ugovor između države i građana. Nemamo ugovor koji kaže „Ja ću napraviti to i to, u tom i tom slučaju“. Nije ugovorno određeno što je točno čije vlasništvo i što, prema tome, treba biti zaštićeno. Država ne kaže „Vi ste vlasnik svog dohotka“. Ne, ona kaže „Vi ćete zaraditi nešto a ja odlučujem koliko ostaje vama a koliko ću ja uzeti“.

Nije određeno koje će usluge država pružati, nije određeno što će se dogoditi ukoliko država ne uspije u svojim dužnostima, niti koja je cijena koju „kupac“ državne usluge mora platiti. Porezi su izmjenjivi. Ne kažu nam „porezi su ovoliki i neće nikada biti mijenjani“. Nikad nas ne pitaju da li je ok mjenjati poreze. Ništa od tih stvari nije određeno. Država svojevoljno određuje pravila igre, zakone, i može ih zakonski promjeniti tjekom igre. Takvo je ponošanje očito nezamislivo za slobodno financirane pružatelje sigurnosnih usluga. Zamislimo privatnog pružatelja sigurnosnih usluga, bez obzira da li je riječ o policiji, osiguravatelju ili arbitratu čija ponuda glasi ovako: „Ja vam neću ništa ugovorno zagarantirati. Ja vam neću reći što ću točno vaše smatrati da je pod mojom zaštitom. Niti ću vam reći što se obvezujem činiti ukoliko, po vašem mišljenju, ne izvršim svoju dužnost prema vama. U svakom slučaju, ja zadržavam prava da samostalno određujem cijenu koju vi meni morate plaćati za takve nedefinirane usluge“.

Svaki takav pružatelj sigurnosnih usluga bi odmah nestao s tržišta zbog potpunog manjka potražnje od strane kupaca. Svaki privatni dubrovoljno financirani pružatelj sigurnosnih usluga mora svojim klijentima pružiti ugovor. I taj ugovor, da bi bio prihvatljiv dobrovoljno plaćajućim klijentima, mora sadržavati precizne opise imovine kao i jasno objašenjene usluge i obveze. Nadalje, svaka strana ugovora, tijekom trajanja, te do isteka ugovora, bila bi uvjetovana ugvornim uvjetima i odredbama te bi svaka izmjena uvjeta zahtjevala obostrani pristanak obju stranaka. Država može trenutno naglo promjeniti zakone. Kao da smo usred nogometne igre te se najednom promjene pravila o penalu, umjesto da se pridržava pravila od početka. Pravila bi bilo moguće promjeniti usred tekme, samo ukoliko bi obje strane pristale na to.

Specifičnije govoreći, da bi se ugovori činili prihvatljivo kupcima sigurnosnih usluga, ti ugovori moraj imati odredbe o tome što će biti učinjeno u slučaju spora između tzv pružatelja usluga ili osiguravatelja te njegovog vlastitog, zaštićenog ili osiguranog klijenta. Tj. nitko nebi potpisao ugovor s pružateljem sigurnosno osiguravajućih usluga ukoliko nebi bilo određeno što činiti u slučajevima spora između firme i klijenta.

Ti ugovori također moraju ujedno sadržavati odredbe o tome što će se desiti u slučaju sukoba između dvaju zaštitnih firmi ili osiguravatelja i njihovih klijenata. Svatko zna da mogu nastati sporovi između različitih osiguravatelja. Što činiti ukoliko se pojavi sukob između osiguravatelja A i osiguravatelja B, te bi svaki osiguravatelj morao imati odredbe što činiti u tom slučaju jer je i to realna mogućnost.

Po tom pitanju, samo jedno prihvatljivo rješenje postoji. U tim slučajevima sukoba između klijenta firme i same firme, ili sukoba između dviju firmi, jedino rješenje koje postoji je da se problem riješi arbitražom nezavisne treće stranke. Nagalasak je na "nezavisnim" trećim strankama. I te treće stranke, koje se koriste kao arbitari u sukobima između osiguranika i osiguravajuće firme ili različitih osiguravajućih firmi, te nezavisne treće strane moraju biti smatrane od povjerenja od strane i tužitelja i tuženika. Pored toga, te treće stranke su po svojoj prirodi slobodno financirane arbitražne agencije koje se ujedno natječu protiv drugih privatnih arbitražnih agencija. Klijenti, tj. osiguravatelji i osiguranici, očekuju od tih arbitratora tj tih nezavisnih trećih stranaka da će donjeti odluku koja će biti smatrana poštenom i ispravnom od svih strana, te da samo ona agencija koja daje pravedne odluke će uspjeti na arbitražnom tržištu. Jer nijedna arbitražna agencija ne može računati da će opet biti izabrana u narednom arbitražnom slučaju, jer klijenti mogu izabrati neku drugu agenciju ukoliko je ijedna strana nezadovoljna arbitražom prethodne agencije.

Arbitari koji su nesposobni da formiraju presude koje su smatrane fer od strane svih oprečnih klijenata, koji su smatrani kao pristrasni ili nepravični, će jednostavno nestati s tržišta. Ja ću se ponovo vratiti na ovu temu malo kasnije.

Od ove temeljne prednosti, da postoji ugovorni odnos između agencija koje vas štite, i vas koji želite biti zaštićeni, mnoge dodatne prednosti proizlaze...

 

Preveo Matej Hittner
 

Video: 

Komentari

Objavi novi komentar

Sadržaj ovog polja je privatan i neće biti javno prikazan.
To prevent automated spam submissions leave this field empty.
CAPTCHA
Ovo pitanje je za potvrdu da ste vi validan korisnik i da onemogucimo automatizirane spam poruke.