Nikola Kužet

Udruženi sadržaj
Blog o ekonomiji, marketingu, turizmu, politici, ekologiji i modernim tehnologijama
Ažurirano: prije 3 sata 4 minute

Liderstvo 21. vijeka: Inovativni lider

Pet, 25/08/2017 - 06:18
"Inovacija čini razliku između lidera i pratioca" tvrdio je Steve Jobs. Brzina kojom se mijenja poslovno okruženje u kojem radimo, način na koji radimo i tehnologija koju koristimo tjera poslovne lidere na konstanto učenje i inoviranje. Cjeloživotno učenje je obaveza za svakog ko želi da postane i ostane ozbiljan igrač na tržištu. Sigurnost više ne postoji. Učenje, inovativnost i kreativnost moraju stalno biti u funkciji jer sasvim sigurno i konkurenti rade na tim poljima. Uspavanost i tvrdoglavost kompaniju mogu koštati sunovrata od svjetske dominacije do bankrota u samo nekoliko godina kao što se desilo Nokiji na tržištu mobilnih telefona.Hrvatski profesor, pisac i publicista Velimir Srića u svojoj knjizi „Inventivni menadžer u 100 lekcija“ pravi razliku između dvije vrste učenja:
  1. Učenje radi preživljavanja – predstavlja sposobnost prilagođavanja okolini odnosno, u poslovnom svijetu, tržištu. U ovoj vrsti učenja uči se na greškama i korištenjem dostupnih izvora informacija. Ova vrsta učenja je dovoljna samo za preživljavanje. Radi se o reaktivnom ponašanju i učenju kao odgovoru na probleme i izazove. Učim kad moram i kad osjetim da mi je novo znanje neophodno.[1] 
  2. Učenje radi stvaranja – ili generičko učenje koje ima aktivan pristup. Pokreće ga želja i potreba da se bude generator promjena, trendova i razvoja, a ne samo posmatrač i neko ko se prilagođava promjenama. Učenje radi stvaranja predstavlja sposobnost menadžera ili organizacije da aktivno mijenjaju svoju okolinu, da prepoznaju nove šanse i nalaze izvore kreativnih ideja, da se razvijaju sagledavajući i predviđajući, ili čak kreirajući razvojne trendove.[2]
Lider 21. vijeka uči radi stvaranja. Cjeloživotno učenje je njegovo opredjeljenje i on učenju pristupa sa strasti i željom za sticanjem novih saznanja koja će primjeniti u praksi. On uživa u ličnom razvoju.Lider 21. vijeka je prvenstveno inovativan, a nerijetko i inventan. Ova dva pojma se često poistovjećuju, a postoji značajna razlika. Inovacija je novi metod korištenja starih informacija ili stavljanje u praksu novih informacija. Inovacija treba da primjenom nove ili poboljšane ideje, resursa, postupka ili procesa donese nove koristi ili kvalitetu. Sa druge strane, invencija je neko naučno ili tehničko otkriće. Za invenciju je potrebno razmišljanje van konteksta poznatih stvari, ona se vezuje za apstraktnu misao i proces kreativnosti. Pod inventivnosti se podrazumjeva izumiteljski dar i stvaralačka fantazija. Može se reći i da je invencija otkriće, a inovacija način njegove primjene u praksi. Nikola Tesla je, na primjer, više bio posvećen inventivnom stvaralačkom radu, a Steve Jobs inovativnom, premda su i jedan i drugi djelovali na oba polja. Lider 21. vijeka mora biti inovativan, a još bolje ako je pri tom i inventivan.



Dvije vrste vještina na kojima mora stalno raditi su potrebne modernom lideru kako bi bio potpuni profesionalac i predvodnik promjena u svom okruženju. To su meke vještine (soft skills) i tvrde vještine (hard skills). Specifičnost doba interneta u kom živimo jeste da je svakom pojedincu željnom razvoja i učenja lako dostupna većina znanja neophodna za postizanje uspjeha. Moram li napominjati da nikad u ljudskoj istoriji niti jedna generacija nije imali ni sličnu privilegiju?
Meke vještine (soft skills) se ne uče kroz redovno obrazovanje. One su nastale kao rezultat tehnoloških i društvenih promjena i procesa globalizacije. Institucije formalnog obrazovanja ih za sad teško prihvataju i neke od ovih vještina se izučavaju tek na ponekim univerzitetima koji se trude da prate moderne trendove. Neke od mekih vještina su:
  1. Upravljanje promjenama
  2. Vještina komuniciranja
  3. Upravljanje projektima
  4. Pregovaranje
  5. Rješavanje problema
  6. Upravljanje stresom
  7. Upravljanje ljudskim potencijalima
  8. Upravljanje vremenom
  9. Kreativno pisanje
  10. Postavljanje i upravljanje ciljevima
  11. Lobiranje.
Tvrde vještine (hard skills) su one koje se uče kroz sistem redovnog obrazovanja. To su stručna i tehnološka znanja iz određenih oblasti. Tvrde vještine su specifične sposobnosti koje mogu da se definišu i izmjere. One uključuju:
  1. Stručne kvalifikacije
  2. Upravljanje mašinama i alatima
  3. Poznavanje procedura i metodologija
  4. Specijalizacije
  5. Analitika
  6. Kucanje, čitanje i pisanje
  7. Matematičke vještine
  8. Korištenje određenih softverskih programa.
Idealan menadžer je onaj koji ima razvijene i meke i tvrde vještine. U zavisnosti od konkretnog posla nekad su bitnije jedne, a nekad druge vještine, ali generalno, menadžer bez razvijenih mekih vještina neće biti u stanju da iz svog tima izvuče najbolje. Menadžer treba da bude stručnjak u oblasti kojom se bavi. Ne mora biti ekspert, jer njih može zaposliti, ali u određenoj mjeri mora biti stručan i poznavati oblast u kojoj posluje. Međutim, posjedovanje mekih vještina je magični sastojak koji će nekog napraviti dobrim liderom zbog kojeg će članovi njegovog tima pružati svoje maksimume.Početkom 1990-ih Lou Gerstner je došao na čelo tada posrnulog diva kompanije IBM. Mnogi su se pitali kako će takvog tehnološkog giganta voditi neko ko nije stručnjak za kompjutere. On je u svom pozdravnom govoru, obraćajući se zaposlenima rekao da on nije stručnjak za kompjutere, ali i da ne mora da bude jer oni to već jesu, a da je njegov zadatak da ih nauči poslovnoj strategiji, tržištu, timskom radu i boljoj organizaciji. Te oblasti su bile glavni problemi IBM-a. Napomenuo je da kompanija nije u krizi jer ne zna proizvoditi kompjutere, već zbog toga što je izgubila viziju, motivaciju, ima staromodnu organizaciju i nema dovoljno poštovanja prema svojim kupcima. Gerstner je potpuno preokrenuo poslovanje kompanije i vratio joj pobjednički mentalitet.Treneri vrhunskih sportista i sportskih timova sve više pažnje posvećuju razvoju mekih vještina kod sebe samih, ali i kod svojih pulena. Smatraju da nije dovoljno razvijati samo fizičke vještine kako bi se postigli dobri rezultati. Sportisti moraju biti dobri timski igrači, imati razvijene komunikacijske vještine, znati se nositi sa stresom i kvalitetno upravljati sa vremenom. Samo tako svoju vježbu i talente mogu maksimalno iskoristiti. Kao dodatni bonus za sportiste koji imaju razvijene meke vještine (na primjer verbalne i digitalne vještine komuniciranja) dolazi saradnja sa kompanijama koje ih rado i često angažuju kao promotere i brend ambasadore.




[1] Velimir Srića – Inventivni menadžer u 100 lekcija – str 18. – Znanje d.d. Zagreb – 2004. [2] Velimir Srića – Inventivni menadžer u 100 lekcija – str 18. – Znanje d.d. Zagreb – 2004.
Kategorije: BiH

Kako mi je Demofest promijenio život

Uto, 13/06/2017 - 08:08
Sa trinaest sam odustao od fudbala. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu karijeru. Uz to, Zvezda je već postala prvak Evrope, zatim i svijeta, a onda je došao rat i sportske sankcije, Zvezda se raspala, pa je moje razočarenje u sport i fudbal bilo još i veće. Sljedeća ljubav bila je muzika. Potpuna opsesija, isto kao sa Zvezdom i fudbalom. Počelo je sa domaćom rock scenom, ali vrlo brzo sam prešao na ozbiljniju žestinu. Prirodnim redoslijedom: AC-DC, zatim Iron Maiden, pa Metallica, Slayer, The Exploited, Sex Pistols, Sepultura, Suicidal Tendencies, Biohazard, Rage Against the Machine, pa kasnije Jimi Hendrix, Nirvana, Iggy Pop, Sonic Youth, Red Hot Chili Peppers. Odmah sam počeo da sviram gitaru i pokušavao da napravim bend. Bilo je tu nekoliko projekata u osnovnoj i srednjoj školi, ništa ozbiljno ni održivo. Ipak, visio sam često na probama drugih bendova i bio potpuno opčinjen tom bukom, atmosferom, radom, stvaranjem, bend kulturom. Ko je jednom osjetio tu atmosferu i energiju dobro zna o čemu pričam. Sa osamnaest sam odustao od gitare i muzike. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu ozbiljnu priču. To životno poglavlje sam zatvorio i pognute glave nastavio dalje. Život je postao težak i zahtjevan i odvukao me u drugom smjeru. Ozbiljnom smjeru. Rad, školovanje, usavršavanje, učenje. Ljubav prema muzici je opstala, ali samo u formi slušanja i povremenog istraživanja novih trendova i nekih zaboravljenih žanrova i bendova. Gitaru sam prodao da me ne podsjeća na neostvarene snove. Ionako sam je svirao samo da bih bio u nekom bendu.Početkom 2008. godine počelo je da se priča da će u Banjaluci na ljeto biti održan nekakav festival demo bendova za ex YU regiju pod imenom Demofest. OK, dobra ideja pomislio sam. Očekivao sam nešto kvalitetno jer se u organizaciju upustila ozbiljna ekipa, ali nisam očekivao previše. Ono što sam vidio na ljeto oduvalo mi je pamet. Organizacija je bila odlična, izbor revijalnih bendova je bio odličan za naše standarde, lokacija savršena, ali sve sam to već vidio. Mene su fascinirali demo bendovi. Energija, entuzijazam, buka, kreativnost, ludilo, sve je bilo tu. Neki su bili virtuozni, drugi su bili smotani i netalentovani isto onako kakav sam ja bio sa petnaest, ali imali su energiju, imali su stav, imali su šta da kažu. Nisam se slagao sa žirijem, smatrao sam da je domaći Anti-Dope morao ući u konkurenciju, iznervirao sam se zbog toga, ni pobjednik festivala me nije oduševio, mislio sam da je bilo boljih bendova, ali nešto drugo, puno značajnije me zaokupilo. Među tih tridesetak demo bendova vidio sam sebe. Nešto je zavarničilo u meni, rodila se glupava, besmislena ideja da ponovo počnem svirati gitaru i pokušam sastaviti bend. Čisto onako, iz hobija, za svoju dušu, pa se možda jednog dana prijavimo na Demofest, ako festival uopšte opstane. Razumno sam sebi objasnio da je to nerealno, djetinjasto, da ne znam svirati, nemam ekipu, nemam vremena, a i već sam mator za to. Međutim Demofest se desio i sljedeće godine. Još bolji i veći sa još boljim i luđim demo bendovima. Crv je ponovo počeo da rovari po mojoj glavi i nije htio van. Shvatio sam, trajno sam inficiran, nema nazad. Za trideseti rođendan sam kupio gitaru i počeo da vježbam, neredovno. Najmanje deset godina uopšte nisam svirao, a i prije toga sam bio poprilično loš. Išlo je sporo i teško, ali skontao sam da mogu iznijeti neki jednostavan punk od tri, četiri rifa. Dovoljno. Ubrzo mi se pridružio Zlaja na basu. Znači, ima nas još. Jedne pijane noći ispričali smo Bokiju da nešto svirkamo, on je ispalio kao iz topa: "Ja ću biti bubnjar!" Opa, ovo je već bend. Radimo nekoliko proba u vježbaoni Demofest Kluba. Ubrzo dolazi Robi sa drugom gitarom. Počinjemo tražiti vokala. Neka nepoznata sila šalje Saleta, a nakon nekog vremena i Vandu. Magija. Ne znam samo da li je crna ili bijela, ali, iskreno, nije me ni briga. IMAMO BEND! Skrpili smo neku jadnu opremu, redovno radimo probe, zvučimo bezveze, ali nije nas briga. Provodimo se odlično. Druženje, zajedništvo, bratstvo, energija, buka, rifovi, muzika, bend kultura, rokenrol. Sviramo punk, samo obrade. Klasici: Ramones, Sex Pistols, The Clash, Bad Religion. Ne radimo svoje pjesme, ali počinju se rađati ideje. Tu i tamo prosviramo poneki svoj rif. Džemujemo. Imamo i ime. Zlaja je odlučio. Zvaće se Shanghai Street Fight. Zašto? Zato! Nije bilo rasprave ni drugih ideja. Čisti Kung Fu. Ima priča iza imena, ali nećemo sad o tome. Bugi nam radi logo, najbolji ikad. Tu i tamo ubodemo neku manju svirku.
U Demofest gledam kao u sveti gral. Prolaze četvrti, peti, šesti. Svake godine sve bolji. Negdje poslije petog sam ozbiljno počeo razmišljati o prijavi. Nisam se previše nadao. Prošli smo kroz određene promjene u bendu. Zlaja je otišao, došao je Dadi na bubanj, Boki se prebacio na bas. Onda je otišao Dadi, a došao Smaja. U međuvremenu smo napravili i snimili dvije pjesme. Prvi singlovi. Snimali smo u studiju kod čika Mome Nikića koji je udahnuo svoju magiju u pjesme. Sugar Daddy & Kung Fu Blues. Oduševljeni smo sa demo snimcima. Šaljemo prijavu za sedmi Demofest. Nadamo se.Brankica mi javlja da smo prošli, zatiče me u Beogradu. Prštim od sreće u sred sastanka, gledaju me kao luđaka. Javljam bendu, ne vjeruju mi. Izlaze zvanični rezultati, tu smo, na listi. Počinje euforija. Narednih dana se ozbiljno pripremamo. Uvježbavamo dvije pjesme do perfekcije.Počinje Demofest. Prvu polufinalnu večer smo svirali među zadnjima, a to znači more ljudi. Doslovno hiljade, dupke pun Kastel. Rasturili smo. Ovacije. Banja Luka nas voli. Na istom smo stejdžu sa Hladnim Pivom, Urbanom, Max Romeom, Brand New Heaviesima, osjećaj je nestvaran, ali oni me ne oduševljavaju. Oduševljavaju me demo bendovi Benefit, Artan Lili, Shewa i Robinovi Hudovi. Kakve face, kakva muzika, kakva energija. Prolazimo u finale. Ponovo rasturamo. Više nam ništa nije važno. Dobijamo nagradu od Dijane i ekipe, snimaćemo singl i spot. Proživljavamo tri dana u rokenrol raju. Družimo se sa drugim bendovima, novinarima, organizatorima, sklapamo prijateljstva i dogovaramo saradnje. Živimo dječačke i djevojačke snove. Od tada smo svirali na petnaestak festivala, još nekoliko takmičenja za demo bendove i imali ne znam koliko klupskih svirki. Priznaćete, sasvim solidno za nekog ko je sa 18 odustao muzike. Sve što sam nekad želio ispunilo se. Sviramo, snimamo, putujemo.
Došle su nove promjene u bendu. Smaja je otišao odmah poslije Demofesta, došao je Bojan. Sljedeće godine odlazi Boki, dolazi Marko. Panta rei. Ušli smo u stvaralačku fazu, pjesme su počele same od sebe da se stvaraju. Snimili smo prvi album. Ponovo kod čika Mome.Ove godine imamo promociju prvog albuma na Demofestu. Vraćamo se tamo gdje smo počeli, ali sada kao revijalni izvođač. Davno smo prevazišli početnu ambiciju i sve ovo što nam se sada dešava je čisti bonus i uživanje. Ali to ne znači da nemamo nove ambicije.
Ovog ljeta, kada na Demofestu budemo predstavili naš prvi album, markiraću kao "ispunjen" jedan svoj veliki životni san, iako sam od njega davno bio odustao i skoro ga zaboravio. Rokenrol ne može da se izliječi. Zadnjih godina desetine ljudi su mi rekli da su imali bend u mladosti i da im je to jedna od najljepših životnih faza. Drugi mi kažu kako im je to bila velika želja, ali nije se ostvarila. Uvijek ih pitam zašto sad ne naprave bend. Izgovori su sjajni: "nemam instrument, zaboravio sam svirati/pjevati, star sam" i slično. Gluposti. Obični izgovori. Sve sam to prošao. I dalje sam podjednako lijen i netalentovan, ali to mi više nije bitno. Pa šta? Koga je briga? Who cares? To je suština rokenrola, to je ljepota punka. Ne možeš biti previše lijen, smotan, star, mlad, ružan ili netalentovan. Ako imaš šta da kažeš, ako imaš energiju i samopouzdanje, ideju i stav, to je dovoljno. Samo nađi još nekoliko sebi sličnih luđaka i počni da rokaš. Ne pitaj druge šta misle o tome. Pitaj svoje srce da li to želi. I prijavi se na Demofest. Nikad se ne zna.
Kategorije: BiH