Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 2 sata 49 minuta

Vi volite kapitalizam, a prezirete veliku državu. Ne vjerujete? Dokazat ću vam

Čet, 22/06/2017 - 01:50

Piše: Danijal Hadžović

Kada se spomene kapitalizam mnogi, pa možda i većina, vjerovatno će pomisliti na stvari poput izrabljivanja radnika, zagađivanja prirodne sredine, imperijalnih ratova, iskorištavanja jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, ogromnih socijalnih razlika, itd…

Antikapitalističkoj propagandi se mora skinuti kapa da je uradila enorman posao u demonizaciji kapitalizma i nametanju onih loših primjera iz čovječanstva kao slike kompletnog sistema. Kako je to rekao nobelovac Milton Friedmana: „Sva sreća da je kapitalizam tako prokleti efikasan. Jer s obzirom koliki broj ljudi ga mrzi, u suprotnom bi davno bio izbrisan s lica zemlje“.

No, ako pokušate pogledati stvari iz drugog ugla shvatit ćete da vi zapravo volite kapitalizam. Ozbiljno vam kažem – volite ga.

 

Ne vjerujte mi? Onda razmislite o ovim stvarima

 

Tražite li stvari na Googleu?
Gledati li kablovsku televiziju?
Gledate li video klipove na YouTubeu? Filmove na Netflixu?

Kupujete li na Amazonu?
Plaćate li preko PayPala?

Pijete li Coca-Colu?
Nosite li Nike ili Adidas teninise?

Jesi li na Facebooku? Ili Instagramu? Tvitujete li?

 

Vjerojatno upotrebljavate mnoge, ako ne i sve, od ovih stvari, i vjerovatno ih volite. Moderni život se praktično ne može zamisliti bez njih.
Odukle su nam došle sve ove stvari i ko nam ih je omogućio? Inovatori i poduzetnici  s velikim idejama i slobodom da ih plasiraju na tržište. To je ono što se zove – kapitalizam.

No, iako mnogi od vas u praksi zapravo misle da bi vam država trebala pružati veću sigurnost i rješavati probleme, vi zapravo i ne volite veliku državu s prevelikim ovlastima. Ne vjeujete? Sada razmotrite neke druge stvari koje također nerijetko činite:

 

Jeste li ikad čekali u redu za vađenje dokumenata i suočavali se s neljubaznošću teta za šalterom?

Čekali na graničnom prelazu?

Prošli kroz sigurni sistem na aerodromu?

Ispunjavali poresku karticu?

Beskonačno čekali na red za pregled u državnoj bolnici?

Vozili u smrdljivim vozilima i suočavali s neljubaznim revizorima u javnom gradskom prevozu?

 

Jesu li vam ova iskustva bila ugodna? Šta razlikuje gornje od potonjih primjera?

Jeste li se ikad zapitali primjerice zašto državne zgrade su redom oronulih fasada, prljave i zapuštene, a privatne zgrade ili kuće čiste, uredne i s održavanim fasadama? Razlog je što potonje nemaju  veze s državnom.

A jedna je država. Zakone i propise koje u ime države donose političari nameću se silom i postaju obaveza za cijelo društvo da ih slijedi. Privatne firme i pojedinci na tržištu ukoliko žele opstati moraju vam ponuditi proizvod i uslugu za koje ćete biti spremni izdvojiti novac. Drugim riječima, moraju ispunjavati vaše potrebe. Što većem broju ljudi ispune njihove potrebe, to će im biti i veći profit. Ko ne odgovori ovom zadatku, propada.

Stoga, u uspješnom i zdravom društvu svrha države ne bi trebala da bude upravljanje ekonomijom i bavljenje proizvodnjom. Još jednom na trenutak pomislite samo na sve te usluge koje vas država primorava da koristite pa se zapitajte želite li još takvih stvari od države? Vrlo vjerovatno ne. Vjerovatno smatrate da i trenutni poslovi kroz koje morate prolaziti s državom su mučni, spori i loši. Možda shvatate da i nema potrebe da se država bavi bilo čim od onih poslova koje bi vam mogao pružiti privatni sektor. To je zato što vam pojedinci motivirani profitom  moraju pružiti kvalitetne usluge kako bi zadovoljili vaše želje. Da li ćete davati svoj novac firmi koja ne ispunjava vaša očekivanja ili ćete otići kod konkurencije? Čovjek na državnom šalteru ne mora zadovoljavati bilo koga. Niste u mogućnosti otići u drugu poreznu upravu ili u alternativnoj općini izvaditi dokumenta.

Možete li zamisliti da je Steve Jobs mora tražiti odobrenje vlade za svaki novi dizajn iPhonea? Da li bi ikad uspio stići do iPhonea 3g?

Pogledajte Uber. Vjerovatno znate šta je, iako ga u BiH još nemamo. U našoj zemlji taksisti su prijetili da će, ako treba i nasiljem spriječiti pojavu novog i modernijeg načina prevoza, dok upravo ovih dana u Hrvatskoj traju veliki protesti taksista protiv Ubera. Na Balkanu se, nažalost, ljudi još uvijek bore protiv „parnih mašina“, no u uređenim zemljama Uber je već odavno realnost. Šta im je on donio? Prije samo nekoliko godina, pozivanje privatnog vozača da stigne za nekoliko minuta, koji bi vas odveo tamo gdje želite ići, bila je izuzetno skupa usluga dostupna samo najbogatijim. No, sada, zahvaljujući kapitalizmu, privatne vožnje su pristupačna i jeftina opcija za obične ljude širom svijeta. Vjerovatno vas je nekada na ulici zatekla iznenadna žestoka kiša. Tražili ste taksi, kao i još hiljade ljudi u gradu. I dok ste stajali na kiši pored vas su prolazila već zauzeta taksi vozila kojima ste uzaludno mahali. Znate li kako je Uber ovaj problem riješio? Podigao je cijene za vrijeme kiše kako bi potaknuli više vozača u Uberu da dođu do ceste. Naći Uber dok pada kiša – nikakav problem!

Država to nikada nije mogla izmisliti. Šta bi državnog službenika motiviralo da se bavi takvim stvarima? Kako bi on znao da želimo usluge kao što je Uber? I da je znao, odakle bi mogao dobiti sredstva za jedan takav projekt? Da li bi mu ostale državne birokrate dale novac za to? I kada bi ga dobio, zašto bi on imao ličnu motivaciju da ulaže svoj rad i trud u razvoj nečega takvog ukoliko to ne bi mogao naplatiti?

Stvari poput Ubera, Google ili desetina programa na kablovskoj televiziji imamo zahvaljujući kapitalizmu. Upravo motiv profita, mogućnost da se postane bogat, uspješan i slavan ono što je motiviše pojedince da ulaze u goleme poduzetničke rizike i u konačnici nam podare sve te stvari koje život čine lakšim.

Cinici bi na ovo mogli reći da pripisivati zasluge za ove stvari kapitalizmu je kao hvaliti feudalizam zbog nastanka kompasa. No, proste činjenice i zdrav razum ih demantuju. Era inovativnosti, rapidnog ekonomskog i tehnološkog napretka započinje upravo s uvođenjem modernog kapitalističkog načina proizvodnje. Ili kako je i sam Karl Marx u svom Komunističkom manifestu iz 1858. napisao: „Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije ikolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.“

Ukratko, gotovo svi proizvodi koje koristite rezultat su sistemskih preduslova za rad i inovativnost koje stvara kapitalizam; stvari koje radite s državom uglavnom su vam mučne i ponižavajuće.

Naravno, za uspješno funkcionisanje društva treba nam ijedno i drugo. No, ovo potonje da bude što manje, što transparentnije i postavi što kvalitetniji mogući okvir u kojem će ljudska inovativnost i poduzetnost moći doći do punog izražaja.

Znači, volite kapitalizam? Naravno da volite. Samo toga trebate postati svjesni i uočiti njegove blagodati.

Kategorije: BiH

Nobelovac Mario Vargas Llosa: ‘Kao mlad vjerovao sam u utopiju socijalizma. To je bila golema greška…’

Pon, 19/06/2017 - 17:55

U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. To je bila golema greška

Dobrim dijelom emocionalno distanciranom ocu, kojega prvih deset godina uopće nije bilo u njegovu životu (razvodom braka posramljena majčina obitelj lagala je dječaku da je umro), a kad se pojavio sina je uglavnom kinjio, plašio i činio tjeskobnim, Vargas Llosa može zahvaliti da se okuražio pisati. Jer “Grad i psi”, njegov prvijenac kojega su po Limi 1960-ih palili generali, ne bi nastao da ga otac nije, ne bi li, nadao se, od literaturom zadojena mekušca napravio macho muškarca, poslao u – vojnu školu. Tamo je Vargas Llosa, bijelac, odrastao u gornjoj srednjoj klasi, otkrio “pravi Peru”, brutalnu zemlju sveprisutne diskriminacije, svu materijalnu bijedu, nedaće cholosa oko njega, predrasude, nasilje, tamo je “dobio” materijal za prvi roman. I baš je u vojnoj školi, više negoli ikada prije, utočište našao u knjigama; čitao je puno, k’o na traci pisao ljubavna pisma za one koji to nisu umjeli a imali su kome, takvi bi mu plaćali cigaretama. Cigarete je dobivao i za erotske priče; tako motiviran čini prve korake u literaturu.

Tko zna što bi bilo da je, kao kandidat desnog centra, zagovarajući neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma, 1990. postao predsjednikom Perua. Kako je jednom kazao prijatelj mu, kubanski pisac Guillermo Cabrera Infante, “Peru bi dobio, literatura izgubila. A književnost je vječnost, politika tek povijest.” Pitanje je, doduše, što bi tad Peru dobio s Vargas Llosinom liberalnom doktrinom slobodnog tržišta, gdje je svako uplitanje države proglašavano radikalnim etatizmom, makar gori od populista i kriminalca Fujimorija, od kojeg je tad izgubio izbore, teško da je mogao biti.

Zanima li vas Vargas Llosin ekonomski liberalizam, bolje rečeno ta priča o transformaciji nekad uvjerena ljevičara i simpatizera kubanske revolucije u zagovaratelja liberalnog kapitalizma, uvjerenog, kako piše i u autobiografiji, da je “zbunjujuća mješavina socijalizma, nacionalizma i populizma upropastila Latinsku Ameriku”, polovicu u nas neprevedene autobiografije “Riba u vodi” autor je potrošio na to da objasni, pojednostavljeno rečeno, kako zadrugari, za razliku od veleposjednika, ne znaju upravljati i kako zemlja, u rukama populista i neukih seljaka, bira nerazvijenost, baš kao i da piše o tome zašto mu nije pošlo za rukom skupiti glasove sirotinje za koju je tvrdio da ima recept kako ih izvući iz siromaštva.

Predvidljiva je, moguće i ponešto promašena, vječita potreba za uspoređivanjem Vargasa Llose i García Márqueza. Osim što su stvarali u isto vrijeme, neke godine proveli prijateljujući oko literature i politike, sasvim su različiti autori, moguće i ljudi. García Márquez u Stockholm je 1982. doputovao u zgužvanoj liquiliqui, odijelu latinoameričkih seljaka; onih nekoliko laureatskih minuta za govornicom iskoristio je da podsjeti, među ostalim, i na europski kolonijalizam, progovori o bijedi i volji za napretkom u Latinskoj Americi.

Osamnaest godina kasnije, Vargas Llosa Nobela je primio u smokingu s pozornice pričajući o – samome sebi.

Iako i dalje fokusirano piše, posljednjih je godina, nepravedno, možda i češće na stranicama žute štampe negoli u kulturnim rubrikama. Onaj, moguće najpoznatiji neliterarni okršaj među književnicima u 20. st. do danas je ostao nerazjašnjen; ne zna se je li Vargas Llosa Garcíju Márqueza na meksičkom trgu dohvatio šakom jer ga je zasmetala njegova tvrdoglava zadojenost Castrom ili zato što je koketirao s tadašnjom mu ženom. Istu tu Patriciju, rođakinju s kojom je proveo život, nedavno je, 2015., kratko nakon zlatnog pira, ostavio ne bi li oženio Isabel Preysler, nekad udanu za Julia Iglesiasa.

U nas će ove godine biti objavljena dva romana Vargasa Llose. Jedan sasvim recentan, drugi iz ranije faze njegove karijere. ”Cinco Esquinas”, koji će stići za Interliber, na španjolskom objavljen 2016., opisuje kako je Fujimorijeva diktatura koristila novinarstvo skandala i žutu štampu kao moćno političko oružje ne bi li denuncirala, u moralnom pogledu uništila ugled političkih neistomišljenika i protivnika. S druge strane, pokazuje i kako novinarstvo, odjednom, postaje platforma za građansku obranu i oslobođenje društva.

S prvim danima srpnja iz tiska izlazi hrvatski prijevod u opusu peruanskog književnika bitnog romana “Teta Julia i piskaralo” (Maja Tančik, Vuković & Runjić), u njemu je dobro vidljiv autorov smisao za humor, a inspiriran je, među ostalim, piščevim brakom iz mladosti, iz vremena kad se kao 18-godišnjak oženio 14 godina starijom Bolivijkom, rođakinjom mu Juliom Urquidi Illanes, koja ga je naposljetku zbog dijelova spomenutog romana dala i sudski goniti.

Ima točno četrdeset godina da je objavljeno prvo izdanje “Tete Julije i piskarala”. Što vama danas, s vremenske distance, znači taj roman?

– Taj sam roman napisao jer sam u glavi puno godina čuvao sjećanje na čovjeka kojeg sam upoznao dok sam, u studentsko doba, bio mladi novinar na radiopostaji u Peruu. Pisao je, radio romane, radio serije koje su u to doba bile silno popularne diljem Latinske Amerike. Pazite, to je vrijeme prije televizije. Taj lik je bio posebna vrsta čovjeka. Ne samo da je pisao sapunice, već je u njima glumio, a i režirao ih. Ono što mu se naposljetku dogodilo bilo je u isti čas tragično i komično. U nekom trenutku, jer je radio tako puno, počeo bi zaboravljati priče ili bi se te priče pomiješale u njegovoj glavi. To su, jasno, otkrili slušatelji, zvali su radio.

Dakle, od te priče je počeo čitav roman. A onda se na to nakalemila i moja osobna priča, jer i ona je bila neka vrsta soap opere pa se odlično uklopila, taj moj prvi brak i skandal koji je donio u moju širu obitelj. Nisam pisac fantazija, realist sam, pa nisam bježao staviti i soap opera priču iz realnog života u roman, makar to bila i moja vlastita.

Tako ste vi, točno onako kako kaže Flaubert u onoj njegovoj da je “literatura način života”, a pisac uvijek senzibiliziran prepoznati priču u događajima oko sebe… tako ste vi, dijelom sebe, prikupljali i bilježili taj “sirovi materijal” čak i u braku.

– Ne bih se vraćao na taj brak. Ali, svi su se moji romani, više ili manje, rodili iz nečeg što mi se dogodilo ili se dogodilo drugima oko mene. U memoriji ostanu slike, s vremenom jedna od tih slika, malo-pomalo, preraste u opsesiju i postane sirovi materijal za roman. Ne znam kad točno i kako neko iskustvo, slika, “uspomena” postane toliko silno persuazivna, gotovo pa opsesija pa da moram napisati roman oko nje. Nije to samo s romanima, tako je i s kratkim pričama, dramama, esejima koje pišem.

Vodite li i dalje onaj život disciplinirana pisca koji ujutro piše od kuće, a poslijepodne isti rukopis uređuje za stolom kakve kavane ili u knjižnici?

– Da, pišem svaki dan, radim baš svaki dan. To ne znači da i napredujem svaki dan, ali imam veliku potrebu raditi svaki dan, jer kad to ne bih činio, imam osjećaj da bi “stabilnost” mojih priča bila ugrožena. Da bi sve to kolabiralo i da bi mi onda bilo jako teško pohvatati konce. Ono što je Flaubert rekao, a što ste i vi spomenuli, da je “bavljenje književnošću način života”, to se točno meni dogodilo. Ta njegova rečenica zrcali moj život. Jer, moj način postojanja jest da pišem. Moram pisati svaki dan, to meni daje red, kontinuitet i na određeni način unosi mir u moj život.

Što vam najteže pada u tom procesu stvaranja?

– Možda je to u neku ruku i dalje – nedostatak samopouzdanja. To što pišem dugo, što sam objavio puno, dobio nagrade ne znači da mi je pomoglo ojačati spisateljsko samopouzdanje. Kod mene je obrnuto – to mi je pojačalo nesigurnost. Danas pišem s manje samopouzdanja negoli na početku. Zato i radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv tog viška nesigurnosti koji dijelom dolazi od povećane samokritičnosti, a možda i od viška ambicije.

Tri mjeseca smo dogovarali ovaj intervju, za to ste vrijeme putovali po barem tri kontinenta. Zar i putujući pišete svaki dan?

– Ako, primjerice, ne mogu pisati jer putujem, onda patim. Dobijem dojam da mi je život ometan, gotovo prekinut, da se odvija na način na koji ne bi trebao. I zato, kad god mogu, moram raditi svaki dan. Pisanje mi je veliko zadovoljstvo, način na koji ja uživam u životu.

Premda imam 81 godinu, i dalje sam silno znatiželjna osoba, jednako zainteresiran za stvari koje ne znam i voljan učiti. Pokušavam učiti svaki dan. To što sam kao pisac i dalje jako aktivan za mene nije pritisak… Dapače, to je bitan dio moje sreće u životu.

Kad se osvrnete unatrag, koje su najveće greške što ste ih napravili? O nekima ste pisali vrlo ekstenzivno u autobiografiji “Riba u vodi”.

– Ha-ha. Napravio sam ja puno grešaka. Ali, mislim da bi to bilo bolje pitati moje neprijatelje, a njih je jako puno. Bili bi sretni da vam podastru precizan i dug odgovor na to pitanje. U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Golema greška. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. Nismo vjerovali u demokraciju, mislili smo da je revolucija ono što nam treba da prevladamo nerazvijenost, siromaštvo, nepravdu. Tek poslije smo shvatili da je tip društva koji želimo čak i više nepravedan negoli društvo koje smo tada imali. Kako sam kasnije bolje upoznavao demokratske kulture, educirao se, razmišljao, gledao oko sebe, tako sam promijenio mišljenje. Svi radimo greške u životu. No, najgora je greška ne učiti iz greške.

Kad će Martin Gerald objaviti vašu biografiju i kako vam je bilo raditi s njim? Nakon one koju je objavio o Garcíji Márquezu, ne dvojim da će biti zanimljivo čitati i što piše o vama.

– Nemam pojma kad će završiti. Ali, iskreno se nadam da će mu trebati još puno, puno godina. Ne radujem se toj knjizi. Ne želim vidjeti tu biografiju. Gerald je vrlo ozbiljan istraživač i bojim se da će u toj knjizi biti sasvim gadnih otkrića. (smijeh) Šalim se…

Mlađe generacije pisaca Latinske Amerike sve manje zanima politika. Zašto?

– U moje je vrijeme bilo nezamislivo biti pisac i biti potpuno nezainteresiran za politiku, vjerojatno zato što smo živjeli pod diktaturama. Danas politiku vide kao nešto prljavo što ne bi trebao miješati s umjetnošću. Takav stav si mogu priuštiti zato što demokracija i ekonomska stabilnost jačaju.

Volite isticati da ste bili i ostali novinar. I danas pišete kolumne. Koji intervju što ste ga vodili kao novinar posebno pamtite? Onaj s Borgesom?

– Taj svakako pamtim. Nije to bio naš prvi susret, upoznali smo se u Parizu 1960-ih gdje je on predavao književnost,radio sam s njih više intervjua za francusku televiziju, ponekad bismo se viđali u Peruu i drugdje po svijetu.

Jedan sam razgovor s njim radio u Buenos Airesu, za peruansku televiziju. Mislim da mi je zamjerio neka pitanja, premda sam zapravo bio jako pažljiv i obazriv. No, na koncu sam nemušto prokomentirao kako sam iznenađen skromnošću kuće u kojoj živi, jer krov je tamo prokišnjavao, a zidovi su bili u jako lošem stanju. Kasnije sam shvatio da sam ga time jako uvrijedio, zapravo to mi je rekao Octavio Paz.

Da ste Latinoamerikanac, a ne samo Peruanac, osvijestili ste, kao i mnogi vaši kolege latinoamerički umjetnici – u Parizu 1960-ih. Kako danas vidite sebe, gdje pripadate?

– Dok sam živio u Peruu, u mladosti, znao sam vrlo malo o literaturi Čilea, Kolumbije, Ekvadora… U to je doba Latinska Amerika bila neka vrsta arhipelaga, barem u smislu kulture, gotovo da i nije bilo komunikacije između naših latinoameričkih zemalja.

Mnogi od nas morali su doći u Francusku, sresti jedni druge da bi otkrili da je Latinska Amerika zajednica, da imamo zajednički nazivnik, iste političke, ekonomske, socijalne, kulturne probleme. U Parizu sam otkrio da iz susjednih mi zemalja stiže vrlo zanimljiva književnost.

Ja sam Latinoamerikanac i Peruanac, moj jezik je španjolski, latinoamerički, preciznije peruanski, a jezik je za pisca vjerojatno najvažniji signal identiteta. Ali, držim sebe i Europljaninom, ne samo stoga što imam španjolsku putovnicu, uz peruansku, već zato što sam jako vezan uz europsku kulturu.

Imaju li Latinoamerikanci općenito osjećaj zajedništva kakav ste vi i kolege umjetnici osvijestili 1960-ih godina u Europi? Koliko je on snažan?

– Latinoamerikanizam kao zajednički nazivnik silno je važan u kulturološkom smislu. Nacionalizmi su na tom kontinentu i dalje snažni, njih brižljivo njeguju, jer političarima idu na ruku. No kad uđete u sferu kulture toga nema, ili ga je puno manje. U kulturološkom smislu i životu mislim da Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci i ostali razumiju da je Latinska Amerika zajednica u kojoj je ono što nam je zajedničko daleko važnije ono onoga po čemu se razlikujemo. Zajednički jezik je stvorio neku vrstu bratstva među našim narodima. Među nama je puno više zajedničkih nazivnika negoli razlika, a i te razlike nisu nacionalne, već unutar regija u svakoj zemlji imate razlike, ponekad brojne, uglavnom kulturološke, od jezika pa dalje…

Dvije su dominantne teme Latinske Amerike – siromaštvo i nasilje. Puno je na svijetu mjesta jednako očajno siromašnih, ali gotovo nigdje nije tako visoka stopa kriminala kao u nekima od zemalja Latinske Amerike. Kako objašnjavate to sveprisutno nasilje? Konačno, baš ste vi u puno svojih romana opisivali brutalnost i teror.

– Nasilje ima jaku tradiciju u Latinskoj Americi. S druge strane, mi nemamo neku snažnu tradiciju koegzistencije različitosti, a to je temeljni sastojak demokratske kulture. Mi pripadamo objema kulturama – hispanskoj i prethispanskoj, prethispansku kulturu željeli su sasvim uništiti, tad nam iz Europe nisu donijeli toleranciju. I to je proželo latinoameričku kulturu. Nemamo ni tradiciju poštivanja zakona. Ljudi u Latinskoj Americi jako često misle da oni trebaju uzeti zakon u svoje ruke, a ne držati se zakona.

U Europu ste došli 1950-ih i barem pola života otad naovamo proveli ovdje. Što bi Europa mogla naučiti od Latinske Amerike?

– U Latinskoj je Americi vidljiva vitalnost i entuzijazam za novim, a toga je u Europi, takvog stava i atmosfere, sve manje. Otvorenost i sklonost mašti, fantaziji ono što je konačno puno pomoglo razvoju latinoameričke literature, u Europi to kopni, ta inklinacija životu, potrebi da ste živi; kao da je toga danas u Europi manje.

Što mislite o katalonskom pokretu za nezavisnost?

– To je potpuno demagoška doktrina, sasvim anakrona. U ovom je vremenu važna globalizacija, nestajanje granica, a ne njihovo ponovno postavljanje, posebno u zemlji koja ima barem 500 godina zajedništva. Ne mislim da će uspjeti. Španjolska će sačuvati cjelovitost, ostat će jedna zemlja s puno različitih kultura, nacionalnosti i etniciteta, jer sve to može dobro koegzistirati u demokratskom društvu kakvo španjolsko danas jest. Pokreti za nezavisnost šire se poput bolesti. Pokreće ih nacionalizam, a nacionalizam je, vidjeli smo, pokretao najbrutalnije ratove.

Prije dva tjedna u Americi je, u želji da upozori na 50 godina izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, izašla knjiga “Kingdom of Olives and Ash”, u kojoj je objavljen i vaš esej, skupa s esejima više svjetski poznatih autora. Lani ste boravili među Palestincima, što vas se posebno dojmilo?

– Priče ljudi koji svaki dan pate zbog izraelske okupacije, ta živa svjedočanstva. Nisam protiv Izraela, oduvijek branim pravo Izraela na postojanje. Ali, jako je bitno da prijatelji Izraela, a ja se osjećam jednim od njih, kritiziraju ono što je apsolutno pogrešno, okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska zemlja. I zbog budućnosti Izraela je jako bitno boriti se protiv izraelske okupacije palestinskog naroda.

Kategorije: BiH

Rođendan Adama Smitha: Čovjek koji je “izmislio” ekonomiju i liberalni poredak!

Sub, 17/06/2017 - 02:04

Danas je rođendan Adama Smitha.

Bar tako mislimo. Znamo kada je njegovo rođenje upisano u lokalnoj crkvi 1723. i pretpostavka je da je rođen nekoliko dana ranije. Nakon toga treba dodati nekoliko dana zbog promjene kalendara 1750. I tako dođemo do 16. juna.

Nakon uglavnom tihog detinjstva u Kirkaldiju, na istočnoj obali Škotske (iako je kratkrotrajno bio kidnapovan od strane skitnica) Smith se upisao na Univerzitet u Glazogovu, a zatim je otišao na Bailliol College, Oxford – gdje je ustanovio da su profesori “digli ruke čak i od privida obrazovanja” jer su bili plaćeni bez obzira na uspjeh njihovog rada.

Nakon povratka u Škotsku, pridružio se Univerzitetu u Glazgovu, gde je napisao knjigu o etici, Teorija moralnih osjećaja koja mu je donijela slavu. Mislioci Prosvjetljenja tražili su čvršću osnovu za etiku od dogmi sveštenika i komandi kraljeva. Neki su tražili “racionalnu” alternativu. Smith, međutim, prepoznaje moral kao karakteristiku ljudske socijalne psihologije. Mi imamo prirodnu simpatiju prema drugima. Njihovo zadovoljstvo ili bol utječu na nas i volimo da se ponašamo na način koji zadovoljava druge. Knjiga počinje:

Koliko god se može pretpostaviti sebičnost čovjeka, očigledno postoje neki principi u njegovoj prirodi, zbog kojih ga interesuje sudbina drugih i čini njihovu sreću njemu neophodnom, iako on sam ne izvodi ništa iz nje osim zadovoljstva da je vidi.

Ovo prirodno saosjećanje nas sve povezuje i koristi cijeloj ljudskoj vrsti.

Uspjeh knjige podstakao je poočima Vojvode od Buccleucha da zaposli Smitha kao tutora mladom vojvodi i dodijeli mu doživotnu penziju. Tokom zajedničkog obilaska Evrope, Smith je pokupio brojne činjenice o različitim sistemima trgovine i regulacije. Počeo je pisati Bogatstvo naroda, kreirajući od postojećih i originalnih ideja, novi sistematski i moderan pristup ekonomiji.

Knjiga je razgolitila merkantilizam, preovlađujući sistem kojim su države pokušavale da povećaju svoja novčana sredstva prodajom drugima što je više moguće ali kupujući što je manje moguće. Stoga su subvencionsale izvoz i povećavale otpor uvozu.

Smith je međutim pokazao, da obje strane imaju korist od trgovine a ne samo prodavac. Prodavci dobijaju gotovinu ali kupci dobijaju dobra koju vrednuju više od cijene. Ono što državu čini bogatom nisu zlatne rezerve već energična trgovina. Bogatstvo dolazi oslobađanjem trgovine, a ne ograničavanjem.

Ogromna povećanja produktivnosti omogućena podjelom rada još više je povećala to bogatstvo. Specijalizovani proizvođači mogu biti hiljadu puta produktivniji od amatera. Oni mogu da proizvedu višak koji mogu prodati, dobijajući tako sredstva za investiranje u opremu – povećavajući produktivnost još više. Ovo rade za svoju korist ali od njihovog djelovanja korist imaju svi:

Svaki pojedinac… niti namjerava da promoviše javni interes, niti zna koliko ga promoviše… on želi sopstvenu sigurnost; usmjeravajući industriju na onaj način koji će njemu proizvesti najveću vrednost, on namjerava samo sopstvenu korist, i on je u ovome, kao i u mnogim dugim slučajevima rukovođen nevidljiom rukom da promoviše rezultat koji nije bio dio njegove namjere.

Drugi neplanirano benefit trgovine je da ona automatski usmjerava resurse tamo gdje su potrebni. Gdje su stvari rijetke kupci će ih plaćati više pa će dobavljači proizvoditi više. Kada postoji izobilje cjene padaju i proizvođači će svoje napore usmjeriti na profitabilnije proizvode. Dakle bez regulacije i planiranja:

Očigledan i jednostavan sistem prirodne slobode uspostavlja se sam od sebe. Svaki čovjek… je ostavljen potpuno slobodan da slijedi svoj interes na svoj način… Suveren je oslobođen dužnosti (za koju) nijedna ljudksa mudrost ili znanje nikada neće biti dovoljne; dužnosti nadziranja privatne industrije i njenog usmjeravanja ka najpogodnijim interesima društva.

Liberalni sistem najviše koristi donosi siromašnim. Smith se borio protiv trgovaca koji koriste politički utjecaj da dobiju monopole, poreske povlastice, kontrolu i druge privilegije koje narušavaju tržište u njihovu korist – ono što danas nazivamo ortačkim kapitalizmom. Zaključio je da vlada mora biti ograničeni na svoje osnovne funkcije pružanja odbrane, pravde i infrastrukture koja je neophodna za uspjeh trgovine. Ostavite ljude slobodnim, okončajte kronizam i rezultati će vas zadiviti.

 

Smithove ideje su bile veoma uticajne. Velika era slobodne trgovine koju su pokrenule i ogroman rast bogatstva koje je stvoreno – posebno za siromašne – je zaista zadivilo svijet.

 

Sretan rođendan, Adame Smithe!

 

 

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Ronald Reagan: Čovjek koji je porazio komunizam

Pet, 16/06/2017 - 06:30

Piše: Danijal Hadžović

Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika, ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji način u zadnjih nekoliko decenija je prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.

Prema ovom drugom kriteriju Reagan je bio, većina intelektualaca jasno je vidjela, krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti neko ko ima um dovoljno oštar da pola tuceta problema istovremeno rješava, neko ko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.

Ronald Reagan nje bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice su ga dijelile od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je samo prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosili. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nije bio u stanju vidjeti. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.

No, umjesto toga, Reagonovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj historiji otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća nakon hladnog rata, iako oni nikad ne mogu biti iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio najuspješniji američki predsjednik u 20. stoljeću.

Decenija koja je promijenila svijet

Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne sile koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi je prijetila opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu i nad Južnom Vijetnamu, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled.

No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi je instalirao nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Evropi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto ali i pristojno odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.

Ipak, treba biti iskren pa reći da Reaganova politika nije bila savršena. On nije znao šta činiti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine.

Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je iranska kontraafera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laganja, nesuvisla i uvredljiva opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati zvaničnoj verziji – koji o svemu nije ništa znao.

Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikad ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjednika istine zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uveliko približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreskog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski savez zahvatila je opšta panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao – SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala markističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti hladnog rata.

Taj divni osjećaj pobjede

Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan –
neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput – „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ –prirodno i uvjerljivo teči s njegovih usana. Ali prije svega tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako već želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.

Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega u onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječi on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali.

Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljdui. Kada je hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da se njima upravlja. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te u konačnici biti zahvalni Americi.

Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bi na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onim pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća očekuje bolji i mirniji svijet.

Danas, nakon dugogodišnjih iscrpnih ratova u Iraku i Afganistanu, uspona islamističkog terorizma, ekonomske krize i nikad nestabilnijeg Bliskog Istoka, Amerika rijetko da još ikome predstavlja svjetionik slobode i nade; naročito ne onima koji su pod jagmom današnjih diktatura.

Današnja Amerika zasigurno nije ista ona zemlja koju je Reagan ostavio iza sebe.

Kategorije: BiH

Uzrokuje li kapitalizam siromaštvo?

Sub, 10/06/2017 - 12:24

Piše: Ricardo Hausmann

 

Današnji se kapitalizam brani od gomile upućenih mu prijekora: da uzrokuje siromaštvo, nejednakost, nezaposlenost i čak globalno zagrijavanje. Ili, kao što je u Boliviji rekao papa Franjo: »To je sistem koji se povijesno pokazao neodrživim: neodrživ je za seljake, neodrživ je za radnike, neodrživ je za zajednice, neodrživ je za narode. I neodrživ je – kao što bi rekao sveti Franjo – i za samu Zemlju, našu sestru, Majku Zemlju.«

No jesu li problemi koji su razbjesnili papu doista posljedica onoga što je nazvao »neobuzdani kapitalizam«? Ili su pak te teškoće zapravo posljedica iznenađujuće neuspješnosti kapitalizma da dosegne očekivane ciljeve? Treba li se dakle plan za pospješivanje socijalne pravednosti temeljiti na obuzdavanju kapitalizma ili na otklanjanju prepreka koje priječe njegovo širenje?

Za Latinsku Ameriku, Afriku, Bliski istok i Aziju nesumnjivo vrijedi zadnji odgovor, što ćemo lakše razumjeti sjetimo li se kako je budućnost zamišljao Karl Marx.

Marx je povijesnu ulogu kapitalizma vidio u reorganizaciji proizvodnje. Porodična gazdinstva, obrtničke radionice i »narod trgovaca«, kako je Napoleon prezrivo imenovao Veliku Britaniju, trebali bi nestati. Sve te sitne građanske djelatnosti trebali bi pregaziti ekvivalenti današnjih Zara, Toyota, Airbusa ili Walmarta.

Posljedično bi vlasništvo sredstava za proizvodnju prešlo iz ruku onih koji s njima rade – dakle iz ruku članova porodice na gazdinstvima te iz ruku obrtnika u njihovim radionicama – u ruke »kapitala«. Radnici bi imali biti vlasnici samo svoje radne snage koju bi razmjenjivali za mizerne plaće. I unatoč tome prošli bi mnogo bolje nego »rezervna vojska nezaposlenih« –   dovoljno velika zaliha radne snage da onima koji rade izaziva strah od gubitka posla i ujedno dovoljno malena da se ne izgubi višak vrijednosti, koji bi se mogao izvući iz njihova rada.
Kad se sve dotadašnje društvene klase preoblikuju u radničku klasu i kad sva sredstva za proizvodnju prijeđu u ruke sve manje šačice vlasnika »kapitala«, tada će proleterska revolucija čovječanstvo odvesti u svijet savršene pravednosti: »Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama,« kako glasi Marxova znamenita izreka.

Pjesnik i filozof Paul Valéry očito je imao pravo: »Budućnost, kao i sve ostalo, nije više ono što je nekoć bila.« No svejedno se Marxovoj pogrešnoj prognozi ne bismo smjeli rugati. Naposljetku, kao što je sardonično upozorio fizičar Niels Bohr: »Teško je prognozirati, posebno budućnost.«

Danas znamo da je istodobno dok se sušilo crnilo Komunističkog manifesta započinjalo 160 godina dugo razdoblje rasta plaća, čime su radnici postali dio srednje klase s automobilima, hipotekama, penzijama i svim sitnim građanskim brigama. Danas političari obećavaju da će kreirati nova radna mjesta – odnosno više mogućnosti da se iskoristi kapital – a ne da će preuzeti sredstva za proizvodnju.

Takva je preobrazba snašla kapitalizam jer je reorganizacija proizvodnje omogućila iznimni rast produktivnosti. Podjela rada unutar poduzeća i između njih, odnosno motor rasta što ga je već 1776. godine predvidio Adam Smith, omogućila  je takvu podjelu znanja i iskustava među pojedincima da je opseg znanja cjeline nadmašio svotu pojedinačnih znanja, s posljedicom da su se počele oblikovati brzo rastuće mreže razmjene i suradnje.

U današnjem suvremenom poduzeću djeluje cijeli niz stručnjaka – na području proizvodnje, oblikovanja, trženja, prodaje, financija, računovodstva, upravljanja ljudskim resursima, pa stručnjaci na području logistike, poreza, ugovornog prava i tako dalje. Suvremena proizvodnja nije samo gomilanje zgrada i opreme, kojih je vlasnik das Kapital, s mehaničkim radom što ga obavljaju zamjenljivi radnici. Umjesto toga, oblikovala se koordinirana mreža ljudi koja vlada različitim vještinama ljudskog kapitala – das Humankapital. Stoji da je kapitalizam u razvijenom svijetu gotovo svakoga preoblikovao u najamnog radnika, ali ga je ujedno oslobodio siromaštva i omogućio mu više blagostanja nego što je to Marx mogao zamišljati.

No to nije jedina Marxova zabluda. Još više iznenađuje razmah kapitalističke reorganizacije proizvodnje na države u razvoju, čime je većina radne snage izbjegla njezinom nadzoru. Brojke su fascinantne. Dok je u Sjedinjenim Državama samozaposlen samo jedan od devet ljudi, u Indiji taj udio doseže 19 od 20 ljudi. U Peruu je manje od petine radnika zaposleno u takvom privatnom poduzeću kakvog ga je zamislio Marx, a u Meksiku je u takvom razmjeru zaposlena samo približno trećina ljudi.

I unutar pojedinih država mjerila su blagostanja snažno povezana s udjelom radne snage zaposlene u kapitalističkoj produkciji. U meksičkoj saveznoj državi Nuevo León su u privatnim poduzećima zaposlene dvije trećine radnika, u Chiapasu pak samo jedan od sedmoro. Nije čudno onda da dohodak po stanovniku u državi Nuevo León više nego devet puta nadmašuje dohodak u Chiapasu. Slično je u Kolumbiji dohodak na stanovnika u Bogoti četiri puta veći nego u Maicau. Ne iznenađuje da je u Bogoti udio kapitalističkog zapošljavanja šest puta veći.

Papa Franjo je u osiromašenoj Boliviji kritizirao »mentalitet dosezanja profita po svaku cijenu, bez brige za socijalno isključivanje ili uništavanje prirode« i »neutemeljeno i naivno povjerenje u dobrotu onih koji u svojim rukama drže ekonomsku moć i u posvećenost djelovanja dominantnog privrednog sistema«.

Ali takvo je tumačenje neuspješnosti kapitalizma posve pogrešno. Boliviju ne iskorištavaju najprofitabilnija poduzeća na svijetu. Tamo ih jednostavno nema, jer im se taj okoliš ne čini dovoljno profitabilnim. Temeljna teškoća svijeta u razvoju jest činjenica da kapitalizam nije reorganizirao proizvodnju i zaposlenost i u najsiromašnijim državama i regijama, a time je izvan okvira svojega djelovanja postavio i većinu tamošnje radne snage.

Kao što tvrde Rafael Di Tella i Robert MacCulloch, za najsiromašnije države na svijetu nije karakteristično naivno povjerenje u kapitalizam, nego, naprotiv, krajnje nepovjerenje u kapitalizam, što vodi do opsežnih državnih intervencija i regulacije poslovanja. U takvim uvjetima kapitalizam ne uspijeva i privrede ostaju jadne.

Ispravno je da Franjo svoju pažnju usredotočuje na nevolju najsiromašnijih na svijetu. No njihova bijeda nije posljedica neobuzdanog kapitalizma, nego kapitalizma koji je bio na pogrešan način obuzdan.

 

 

Ricardo Hausmann, nekadašnji venecuelanski ministar planiranja i nekadašnji glavni ekonomist Međuameričke razvojne banke, profesor prakse privrednog razvoja na Univerzitetu Harvard, gdje je i direktor Centra za međunarodni razvoj.

 

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

Da li su islam i liberalizam kompatibilni?

Uto, 06/06/2017 - 11:37

Piše: Mustafa Akyol

Na prvi pogled, islam i klasični liberalizam mogu se činiti ne samo kao nespojivi, već kao potpuno suprotstavljeni.

Klasični liberalizam je politička filozofija koji ima za cilj maksimizirati individualnu slobodu. Islam, s druge strane, je religija koja naglašava „podnošenje“ i „poslušnost“.

Štaviše, današnja muslimanska društva nisu svjetla slobode – blago rečeno. Muslimanski svijet je pun diktatura, od kojih se neke – poput Irana ili Saudijske Arabije – opravdavaju pozivanjem na islam. Prema Freedom Houseu, think thanku u Washingtonu koji mjeri stepen sloboda u svijetu, među 50 većinski muslimanskih država u svijetu, samo je jedna, Tunis, rangirna kao slobodna.

Sve je to navelo neke klasične liberale i libertarijance do zaključka da je islam neprijatelj slobode – zapravo najveća prijetnja slobodi u 21. stoljeću. Po mom mišljenju, međutim, prave grešku. Oni gledaju krute, radikalne i agresivne manifestacije savremenog islama, a zatim cijelu religiju prosuđuju u skladu s tim.

S istom logikom mogao se imati vrlo negativan pogled prema kršćanstvu prije hiljadu godina gledajući njegove najkritičnije, najradikalnije i najagresivnije manifestacije – poput inkvizicije koja je mučila „heretike“ ili križara koji su ubijali „nevjernike“. Isto to kršćanstvo, međutim, dalo nam je mislioce poput Johna Lockea i Adama Smitha koji su vidjeli slobodu kao božanski dar. Islam je isto tako kompleksna religija, a dok je njegvo tamno doba sada u zenitu, islam također ima klasično liberalne interpretacije koje nam daju nadu za budućnost.

 Osnove

Baš kao i judaizam i kršćanstvo, islam je abrahamska religija. Temelji se na uvjerenju da je cijeli svemir stvoren i podržan od svemogućeg, sveznajućeg Boga koji vodi čovječanstvo kroz proročanstva i objave. Islam, ustvari, poštuje postojeće monoteističke religije, tvrdeći da ih je dovršio posljednjim otkrivenjem poslaniku Muhamedu, koje je Ku'ran.

Kur'an – baš kao i Biblija – ima različite zapovijedi koje se miješaju u ljudske živote: Nemojte se klanjati idolima. Nemojte jesti svinjetinu. Nemojte konzumirati alkohol. Nemojte imati izvanbračni seks. Nemojte ni jesti ni piti tokom dana u vrijeme svetog mjeseca Ramazana. Jesu li ove zapovijesti, po definiciji, ograničavanja ljudske slobode?

Odgovor zavisi od toga jesu li ove zapovijedi moralne ili pravne. Drugim riječima, je li suzdržavanje od opijata – alkohola, droga – moralna zapovijest koju musliman može (ili ne) odlučiti slijediti? Ili je to pravni diktat koji se mora nametnuti svakom pojedincu?

Ako su islamske zapovijesti moralne kategorije, tada nema sukoba s klasičnim liberalizmom. Baš kao i oprezni Jevreji u zapadnim društvima koji jedu samo košer hranu ili se odmaraju subotom, muslimani mogu slobodno izabrat da budu promatrači. Konzervativne muslimanke mogu slobodno izabrati da pokrivaju glave, na primjer, i to bi bio način na koji doživljavaju slobodu.

Međutim, ako su islamske zapovijedi pravne kategorije, onda Kur'an naizgled opravdava države poput Saudijske Arabije ili Irana, koje zakonom nameću svoju viziju „islamskog načina života“. Oni prisiljavaju svoje žene da pokrivaju glave i kažnjavaju ljude koji se „nemoralno ponašaju“ ili šire „lažne religije“. Ove države također kriminaliziraju djela koja se smatraju otpadništvom od vjere ili bogohuljenjem, što dovodi do dramatičnih kršenja slobode vjeroispovijesti i slobode govora.

Ključno pitanje je, je li islam religija koju dobrovoljno prate pojedinci i zajednice u slobodnom društvu ili pravni sistem koji mora biti nametnut od teokratske države.

 

„Nema prisile u religiji“

O tom ključnom pitanju moram priznati da klasična mainstream tumačenja islama imaju tendenciju prema teokratiji. Od samog početka islama, muslimani su imali političku moć, a božanske zapovijedi evoluirale su u zemaljski zakon široko znan kao šerijat.

U klasičnom periodu islama –recimo, od 7. do 19. stoljeća – bila je barem jedna dobit u korist slobode: muslimanske države nisu imale jedan zakon zemlje. One su umjesto toga imale više pravnih sistema gdje su pojedinci pravno tretirani na osnovu zakona koji su se bazirali na njihovoj religiji. U Osmanskom carstvu, na primjer, šerijatski zakon se odnosio samo na muslimane, dok su kršćani i jevreji imali svoje vlastite. Dok je alkohol bio zabranjen muslimanima, bio je dopušten kršćanima.

U savremenom dobu, teokratske države poput Saudijske Arabije poduzele su mnogo gore mjere, čineći šerijatski zakon zakonom zemlje. Tako su šerijatske zapovijesti postale obavezujuće i za nemuslimane. Dakle, kršćani koji posjećuju Saudijsku Arabiju ne smiju konzumirati ili posjedovati alkohol – ili, nažalost, ni kopiju Biblije –te se suočavaju sa zatvorom ako prekrše ova pravila.

Ipak, u savremenom dobu pojavili su se i reformistički muslimani koji pozivaju na ponovno razmatranje ove ideje o državnoj religiji. Ti reformisti – ponizno mogu reći da sam i sam među njima – tvrde da je brak između države i islama samo splet nesretnih historijskih okolnosti, a ne uslov religije.

Oni istču Kur'anski ajet: „Neka ne bude prisile u vjeri“ (2: 258) i tvrde da se šerijat mora reinterpretirati u svjetlu ovog načela. Prisiljavanje, dodaju, ne uzgaja istinsku religioznost, nego samo licemjerje. Džihad, oni tvrde, samo je opravdanje za odbrambeni i pravedan rat, a ne nalog za agresiju i osvajanje.

Ovaj reformistički argument ima smisla mnogim muslimanima širom svijeta, a promoviše ga mnogo naučnika, intelektualaca, pokreta i stranaka.  (Nedavni uspjeh Tunisa omogućen je dijelom zato što je glavnu proislamskau stranku  En-Nahda predvodio Rashid  Ghannouchi – istaknuti islamski učenjak koji ozbiljno shvaća načelo “bez prisile u religiji”).

 

Ograničena muslimanska država

Dok muslimanski reformisti raspravljaju protiv nekih aspekata islamske tradicije, oni prihvataju njene druge aspekte. Jedan od njih je malo zapaženo, ali ključno obilježje šerijata: on nije zakon koji je bio osmišljen uz pomoć državne moći. Bio je to prije zakon stvoren od islamskih učenjaka koji su često bili nezavisni od državne vlasti.

To je razlog zašto i kako je tokom dugog perioda klasičnog islama šerijat djelovao kao ograničavajući faktor na proizvoljnu vlast i postao čuvar prava. (Nije slučajno da se na arapskom pojam „zakon“ prevodi kao  huquq, što doslovno znači “pravo“). Prava koja su šerijatom zaštićena uključivala su imovinska prava. Ova zaštita bila je presudna u vrijeme kada je despotska država pljačkala bogatstvo po volji.

Kada je Alaud-din Khilji, muslimanski vladar iz 14. stoljeća u Indiji, želio drakonski oporezovati bogate hinduističke podanike, njegov vrhunski učenjak ga je spriječio u tome dajući mu do znanja da  bi time kršio imovinska prava priznata od strane islama. “Kad god želim objediniti svoju vlast”, žalio se Khilji, “neko mi govori da je to protiv šerijata.”

Da bi se dalje konsolidirala zaštita privatne imovine, srednjovjekovni islamski učenjači razvili su verziju pravnog nauka povjerenja. To je omogućilo prenošenje bogatstva generacijama kroz stvaranje dobrotvornih udruženja, vakufa, koji je legalno bio imun na uplitanje vlasti. Rezultat je bilo snažno civilno društvo, uključujući dobrotvorne ustanove, bolnice i škole, koje su podržavala privatna udruženja pod šerijanskom zaštitom.

Srednjovjekovna muslimanska država, drugim riječima, bila je država ograničena zakonom. Zahvaljujući svetosti i nezavisnosti šerijata, uspostavljen je oblik provjera i ravnoteže koji su dopuštali procvat nedržavnih institucija. Ako postoji tajna za zlatni period islama, onda je to bio pojam ograničene države.

Danas, šta bismo trebali shvatiti iz sveukupnog naslijeđa Šerijata? Dobar odgovor dolazi iz teorije koju je razvio islamski učenjak iz 14. stoljeća Imam Shatibi. Proučavao je sve zapovijedi šerijata i tumačio da bi se “namjere”  svih njih mogle svesti na zaštitu pet vrijednosti: religije, života, imovine, intelekta i loze. Reformistički muslimani često uzimaju ovih “pet namjera” šerijata kao vodilju i tvrde da je svaka država koja ih štiti – i koja je ograničena njima – dobrodošla, bez obzira je li “islamska” ili ne.

 

Islamski kapitalizam

Postoji još jedno područje koje treba razmotriti: ekonomija. Kakvu ekonomiju predviđa islam? Odgovori među muslimanima variraju, budući da postoje branitelji tzv. “Islamskog socijalizma”. Drugi, međutim, tvrde da ako postoji određeni islamski model ekonomije, onda je to svakako kapitalizam.

Ovaj argument za kapitalizam djelomično je ukorijenjen u životu poslanika Muhammeda. Prije početka svoje vjerske misije u dobi od 40 godina u gradu Meki bio je uspješan trgovac. To je značilo da je vidio blagoslove trgovine i razumio mehanizme tržišta. Nije ni čudo da ima mnogo zabilježenih izreka u kojima promovira trgovinu i pohvaljuje “iskrenog trgovca”.

Isti duh se može naći u Kur'anu. Mnogo puta je isticano da je najduži stih Kur'ana (2: 282) o tome kako napisati pravi ugovor o zajmu s pravim svjedocima.

U izvanrednoj epizodi u životu poslanika Muhameda, čitamo također da su od njega njegovi  odani vjernici zatražili da regulira sve veće cijene na tržištu. Negativno je odgovorio riječima: “Samo Bog kontrolira cijene.” Neki su kasniji komentatori u ovome vidjeli duh sličan nevidljivoj ruci Adam Smitha.

Protrgovački duh islamskog poslanika i spisa doveo je do porasta financijskog i komercijalnog kapitalizma na Bliskom istoku u ranim stoljećima islama. Neke od izuma ovog “islamskog kapitalizma” kasnije su posudili Evropljani. (Zato, na primjer, engleska riječ “ček” dolazi od arapske riječi saqq, što znači “pisani dokument”).

U svojoj izuzetnoj knjizi „Rani islam i rođenje kapitalizma“, ekonomist Benedikt Koehler dokumentira sva ta ekonomska postignuća islama. “Korijeni ekonomije u Chicagu”, on čak tvrdi, “leže u Medini sedmog stoljeća”.

Pad ovog srednjovjekovnog islamskog kapitalizma – zbog mnogih čimbenika, uključujući ratove, invazije i promjenu trgovinskih puteva – doveli su do sveukupnog pada muslimanske civilizacije. Muslimanski svijet stagnirao je, zaostao, i naposljetku se uspaničio pred mnogo naprednijim Zapadom. To je trauma koja je još uvijek živa i bolna. A rješenje leži u revitalizaciji kapitalističke kreativnosti islamskog zlatnog doba.

 

Muslimanski liberali

Ništa od toga ne znači da je klasični liberalizam popularna ideja među muslimanima danas. Upravo suprotno – među muslimanima postoje vrlo moćni ilirberalni, etatistički, autokratski trendovi, a da ne spominjemo nasilne ekstremiste koji nam svima prijete.

Ali odbrana klasičnog liberalizma na islamskoj osnovi je moguća – i nije nečuvena. Mnogi muslimani, osobito oni koji žive na Zapadu, intuitivno prihvaćaju klasično liberalne ideje. Štaviše, postoje inicijative i organizacije posvećene ovom cilju, kao što su Minaret slobode i Muslimani za slobodu u Sjedinjenim Američkim Državama, Islamski renesansni front u Maleziji i Liberalna islamska mreža u Indoneziji. Njih vode muslimani koji ozbiljno razmišljaju o svojoj vjeri i koji su iskreni u svojoj predanosti slobodi.

Takvi pobožni muslimani mogu uvesti reformu u islamu prema principima “bez prisile u vjeri” i slobodi za sve. Ovaj koncept slobode nije nešto što će biti usmjereno protiv Boga. Naprotiv: to je sloboda koju daje Bog.

 

Mustafa Akyol je turski novinar i publicist, jedan od vodećih teoretičara i zagovornika klasičnog liberalizma iz muslimanskog svijeta.

 

Preveo: Danijal Hadžović

Kategorije: BiH

Goethe: Svi ga znaju kao velikog književnika, ali evo šta je uradio u politici kao klasični liberal

Pon, 05/06/2017 - 06:26

Johann Wolfgang von Goethe, najveći njemački književnik i mislilac, poznat je prvenstveno po svojim književnim djelima, među kojima su najpoznatiji “Faust” i “Patnje mladog Werthera”. Međutim, malo je poznato da se Goethe u svojim starijim danima u prvoj polovini 19. stoljeća aktivno bavio i politikom.

Goethe je od svog preseljenja u gradić Weimar, koji je tada bio glavni grad države Saxe-Weimar-Eisenach, već bio popularan među pukom. Družio se s vojvodom koji mu je pomogao da uđe u samoupravno državno vijeće (nešto kao vlada). Goethe je bio klasični liberal koji se zalagao za manje državne rashode i što veće osobne slobode. U vijeću se bavio svim resorima: prepolovio je vojsku, smanjio poreze i brinuo o kvaliteti Sveučilišta Jena.

Nakon Napoleonovog poraza i Francuske revolucije na području njemačkih država jačala je nacionalna svijest. Mnogi su liberali postali demokrati te su se zalagali za političko ujedinjenje svih njemačkih država. Osim toga, nastajao je i trend da se stvori ekonomska “jednakost”. Goethe se tada istaknuo kao jedan od rijetkih političara koji su se tome usprotivili. U svome djelu “Maximen und Reflexionen” napisao je:

“Zakonodavci i revolucionari koji obećavaju u isto vrijeme slobodu i jednakost su ili psihopati ili šarlatani.”

Politička centralizacija Njemačke, Goethe je objašnjavao, dovest će do kulturne destrukcije:

Ne bojim se ujedinjene Njemačke. Naše odlične ulice i buduća željeznica će postojati svakako. Njemačka je već ujedinjena u svome domoljublju i suprotstavljanju vanjskim neprijateljima. Ujedinjena je zato što njemački talir i groš imaju jednaku vrijednost na cijelom području i zato što moj kovčeg može proći kroz svih 36 država bez otvaranja. Njemačka je ujedinjena po pitanju mjera, trgovine i migracije, kao i po još stotinu sličnih stvari koje ne moram ni spominjati.

Međutim, griješe oni koji misle da bi se njemačko ujedinjenje trebalo pokazati u formi jednog glavnog grada, i da bi samo taj grad i nekoliko istaknutih pojedinaca trebali od toga imati korist.”

Zamislite kad bi samo današnji birokrati u Bruxellesu razumjeli što je Goethe tada govorio! On je, kao principijelni liberal, ostao dosljedan vrijednostima kao što su decentralizacija, sloboda kretanja i trgovine među manjim državama, a opet što veća njihova samostalnost. Zajedničko EU tržište je upravo ono što je Goethe hvalio u tadašnjem zajedničkom njemačkom tržištu, ali je tvrdio da ne treba biti jedan zajednički glavni grad s posebnom administracijom koja će postavljati uvjete i regulacije za sve.

Goethe je shvaćao da sva genijalnost ljudi dolazi iz naroda, a ne od birokrata. Rekao je Eckermannu da “Njemačku čini velikom njena popularna kultura, koja se prostire po svim dijelovima zemlje. Nije li zato bolje da svaki dio zadrži vlastite posebnosti i zakone? Zamisli da je stoljećima u Njemačkoj vlast bila centralizirana u samo jednom gradu, kultura sigurno ne bi bila ovako razvijena, razvio bi se samo taj grad, a bez kulture ne bi bilo ni prosperiteta osim u tom gradu”, tvrdio je Goethe.

Pročitajte još nekoliko zanimljivih Goetheovih citata koji još više pokazuju njegovu pripadnost klasično liberalnom valu toga vremena:

“Najbolja vlada je ona koja nas uči da vladamo sami sobom.”

“Nitko nije toliko beznadno zarobljen kao onaj tko pogrešno vjeruje da je slobodan.”

“Lako je vladati, ali ne i upravljati.”

“Patriotizam kvari historiju.”

“Ratovi u današnje vrijeme čine mnoge nesretnima dok traju, a nikoga sretnim kad završe.”

“Mrzim nesposobnost kao što mrzim grijeh, ali posebno nesposobnost u politici jer ona vodi do bijede i čini štetu hiljadamaa ili milionima ljudi.”

Tekst je preuzet s prijateljskog portala Liberal.hr.

Kategorije: BiH

Kako je socijalna država upropastila Švedsku

Ned, 28/05/2017 - 07:54

Naziv „država blagostanja“ pojavio se tokom javne rasprave 1928. godine. Skovao ga je Per Albin Hanson (šve. Per Albin Hansson). Drugi prijedlog je bio „Dom građana“, ali se na kraju ipak odlučio za prvobitni naziv. Država blagostanja (šve. Folkhemmet) je politički koncept koji se najčešće odnosi na period švedske istorije od 1932 – 1976. godine kada je švedska Socijaldemokratska stranka (šve. Sveriges socialdemokratiska arbetareparti, skraćeno Socialdemokraterna; doslovno, „Socijaldemokratska radnička partija Švedske“ i „Socijaldemokrate“) bila na vlasti i izgradila jak sistem socijalne zaštite.

 

Piše: Per Bylund

Nekada su ljudi u Švedskoj govorili da biti Šveđanin znači sam obezbjeđivati sebe i svoju porodicu, brinuti se sam o sebi i nikad ne biti nekom na teretu. Za njih, pristojan i moralan život značio je nezavisnost i vrijedan rad. Tako je bilo prije manje od sto godina.

Moja pokojna baka često je govorila da sa svijetom nešto nije u redu. Bila je ponosna što nikad nije tražila pomoć, što je uvijek mogla da se osloni na svog supruga i sebe, ponosna što su cijelog života mogli sami da obezbijede sve što je bilo potrebno za svoju porodicu. I kada je napustila ovaj svijet sa navršenih 85 godina života, njeno dostojanstvo nije bilo narušeno. Nikada i nikom nije bila na teretu.

Moja baka, rođena 1920. godine, pripadala je posljednjoj ponosnoj generaciji Šveđana, generaciji sa jakim osjećanjem moralne obaveze da se bude nezavisan u životu – da čovjek mora da bude gospodar svoje sopstvene sudbine. Ljudi njene generacije doživjeli su i preživjeli jedan ili oba svjetska rata (iako Švedska nije bila zahvaćena nijednim), a podigli su ih i vaspitali siromašni švedski seljaci i industrijski radnici. Bili su svjedoci i učesnici švedskog “privrednog čuda”.

Njihov moral pomogao im je da opstanu u svakakvim uslovima. Onda kada nisu mogli da žive od svojih zarada, radili bi još više i duže. Bili su i arhitekti i graditelji svojih sopstvenih života, iako je to značilo da moraju mnogo da rade i da preživljavaju i naizgled bezizlazne situacije.

Iako ni oni sami nisu imali puno, rado su pružali pomoć onima za koje su mislili da im je potrebna, ali oni sami teško bi prihvatali ponuđenu pomoć. Bili su ponosni na to što su u stanju da brinu o sebi. Visoko su cijenili nezavisnost i odsustvo potrebe da traže pomoć. Mislili su da, ako nešto nisu mogli sami sebi da obezbijede, nemaju pravo da traže pomoć drugih.

Pa ipak, povjerovali su obećanjima tadašnjih političara da će “pomagati slabima”, vrsti ljudi koja u to vrijeme u stvari nije ni postojala jer tada niko ne bi priznao da nije u stanju da se brine o sebi. Oni su bili dobri i vrijedni ljudi i vjerovatno su mislili da će mali doprinos za one koji su bili u mnogo težem položaju biti dobro djelo.

Teoretski, to je možda razumljivo pa čak i poželjno. Oni i njihovi roditelji dobrovoljno su bili dio (privatne) zajednice koja je novčano pomagala bolesne i nezaposlene. U teškim vremenima recesije ili brzih društvenih promjena ovo je bilo opterećenje, ali prihvatano je dobrovoljno i bilo je u njihovom sopstvenom interesu. Uvećana (državna) verzija iste vrste međusobne pomoći je vjerovatno zvučala kao dobra ideja, i pored toga što je bila finansirana prinudno – oporezivanjem.

Problem je u tome što je time stvorena „država blagostanja“, koja će dramatično izmijeniti ljudske živote i promijeniti moral iz temelja. Država blagostanja možda je mogla da bude uspješan projekat da su ljudi i dalje imali ponos i moral koji ih uči da brinu o sebi i da traže pomoć samo kada im je zaista potrebna. To znači, država blagostanja mogla je da uspije da se ljudi (tj. njihova shvatanja i moral) nisu promijenili, jer to je pretpostavka ovakve države. Ali svijet se neprekidno mijenja a država blagostanja zahtijeva ljude koji su još čvršći i moralniji nego ljudi u društvima bez nje.

Ovo tada nije bilo shvaćeno – a nije ni danas. Ljudi su tada smatrali da je prirodno da budu ponosni na svoj rad i na svoju porodicu. S te tačke gledišta, država blagostanja je morala izgledati kao dobra stvar. Sve što je trebalo da urade, rekli su im, bilo je da ostave politiku (i nešto malo moći) političarima. Žao mi je što moram da konstatujem da većina stanovnika Švedske i danas vjeruje u to. Šveđani uglavnom odobravaju prijedloge da se političarima da još više vlasti, pa čak odobravaju i prijedloge za dalje povećavanje poreza.

Pristojan moral je stvar daleke prošlosti. Potpuno je uništen tokom nešto više od dvije generacije – kroz javne programe socijalne zaštite i koncept prava na socijalno blagostanje.

Djeca države blagostanja

Deca generacije moje bake, među njima i moji roditelji, brzo su naučila i prihvatila novi moral utemeljen na “pravima” na socijalno blagostanje koja je nudio državni sistem socijalne zaštite. Iako je za stariju generaciju bilo neprihvatljivo da zavise od drugih (uključujući i državu i njene programe socijale), oni se ipak nisu usprotivili slanju svoje djece u državne škole da tamo steknu obrazovanje. Siguran sam da nikad nisu pomislili da imaju nekakvo “pravo” na to da njihova djeca budu obrazovana. Prije će biti da su prihvatili i bili zahvalni za mogućnost da njihova djeca dobiju šansu koju oni nikad nisu imali – kroz “besplatno” obrazovanje.

I tako je generacija mojih roditelja išla u državne škole gdje su ih učili o matematici i jezicima, a takođe i o prednostima i moralnosti države blagostanja. Upoznali su rad mašinerije države blagostanja i prihvatili potpuno novo (pogrešno) shvatanje prava, prema kome svi građani imaju pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, pomoć u slučaju nezaposlenosti i socijalnu zaštitu – prosto zato što su građani.

Biti individua, učili su ih, u stvari znači imati pravo na pomoć u zadovoljavanju individualnih potreba. To znači da svako ima pravo na sve resurse koji su potrebni za obezbjeđenje svoje sopstvene i društvene sreće, govorili su im. Na primjer, svako treba da koristi svoje pravo da svoju djecu smjesti u državno obdanište dok je na poslu, što omogućuje da svaka porodica ima dvije plate (ali ne i vrijeme da podiže svoju djecu). Mogućnosti za “udoban život”, bar novčano, starijim generacijama sigurno su izgledale fenomenalno.

Novi moral se proširio i postao “prirodno” stanje stvari, bar u glavama ljudi. Ova generacija, rođena tokom dvije ili tri decenije nakon II svjetskog rata značajno se razlikuje od generacije svojih roditelja i moralno i filozofski. Navikli su na ogroman poslijeratni ekonomski rast (koji je rezultat nezahvaćenosti Švedske svjetskim ratovima) i stalno rastuća prava na socijalno blagostanje čije je uživanje obezbjeđivao sve veći švedski državni aparat. (Da bi održala rast države blagostanja i zadovoljila tražnju za socijalnim programima, švedska vlada je više puta devalvirala švedsku krunu tokom 1970-ih i 1980-ih godina).

Odrastanje ove generacije i njen ulazak na tržište rada imao je dvije posljedice: povećan pritisak javnosti da se vodi progresivna politika i opšte-društveni neuspjeh u podizanju djece koja bi trebalo da budu nezavisna i da imaju moral potreban da svako od njih bude sam svoj gazda u životu.

Već tada je moralna i filozofska promjena u društvu postala očigledna. Dok su početkom 20. vijeka socijaldemokrati, vodeća politička partija u švedskoj politici tokom čitavog vijeka (a i kasnije), zahtijevali smanjenje poreza da bi oslobodili radnike nepotrebnog tereta, tada su hitro postali partija koja traži povećanje poreza i širenje države blagostanja i koja se zalaže za “liberalnu” reformu društva. Mase glasača, djeca države blagostanja odrasla u logici zavisnosti, podržale su rast poreza koji je ubrzo prešao 50%. Također su zahtijevali socijalne programe na teret poreskih obveznika čija je cijena ubrzo prevazišla i ove povećane poreze.

Političke promjene izazvane odrastanjem djece države blagostanja i njihovim ulaskom u politiku bile su ogromne. Prilično komunistički obojeni studentski protesti 1968. godine bili su vjerovatno maksimum zahtjeva ove radikalne generacije da za sebe dobije više kroz mehanizam državne preraspodjele bogatstva. Nisu prihvatali nikakvu ličnu odgovornost za svoje živote, niti su ikada pomislili da treba da se za sebe sami potrude. “Ja imam svoje potrebe” tvrdili su i iz te tvrdnje neposredno izvodili zaključak da imaju pravo da zadovolje te potrebe – bilo da je su to potrebe za hranom, za stanom ili posjedovanjem novog automobila.

Dok su moji roditelji na neki misteriozan način naslijedili “stari” moral, većina ljudi njihovih godina, a pogotovo mlađi od njih, dijametralno se razlikuju od generacije njihovih roditelja. Oni su djeca države socijalnog blagostanja i potpuno su svjesni socijalnih programa na koje imaju “pravo”. Oni ne razmišljaju o tome odakle ove beneficije dolaze, ali su vrlo sumnjičavi prema političarima za koje sumnjaju da bi mogli da ih njima oduzmu. “Promjena” je ubrzo postala ružna riječ, jer ona označava promjenu sistema od koga ljudi parazitski zavise.

Za ovu generaciju, nekada opšteprihvaćeni stav da proizvodnja mora da prethodi potrošnji, zamijenjena je vjerovanjem da postoji nepovredivo i prirodno “ljudsko pravo” na socijalne usluge koje obezbjeđuje država. Posredovanjem uticajnih sindikalnih organizacija, zaposleni Šveđani dobijali su povišice svake godine, nezavisno od stvarne produktivnosti i sa vremenom godišnje povećanje plate postalo je uobičajeno. Ljudi koji nisu dobili povišicu smatrali su sebe “kažnjenim” od strane zlog poslodavca i sve češće zahtijevali sudsku pomoć u borbi protiv poslodavaca. Razmišljanje je išlo otprilike ovako: čovjek ima “pravo” na veću platu sljedeće godine, kao što ovogodišnja plata mora biti veća od prošlogodišnje.

Promjeni u shvatanju, kao što smo vidjeli, prethodila je promjena u vrijednostima. Društvena promjena dovela je do promjena u filozofiji i takođe do pojave novih, destruktivnih teorija. Djeca ove generacije, rođena u 1970-im, 1980-im i 1990-im godinama uglavnom su rasla “slobodno” (u skladu sa idealima iz 1968. godine), što u suštini znači djetinjstvo “bez pravila” i “bez odgovornosti”. Za ovu generaciju uopšte ne postoje uzroci i posljedice u društvenom životu. Šta god da uradiš, nisi odgovoran za posljedice – čak ni ako je to odluka da se ima dijete. Ova generacija – to su odrasli ljudi u švedskom društvu danas.

Unuci države blagostanja

I ja pripadam toj, drugoj po redu generaciji odrasloj i formiranoj u državi blagostanja. Značajna razlika između moje generacije i prethodne je da većinu nas uopšte nisu podigli naši roditelji. Podigla nas je državna vlast u državnim obdaništima od najranijeg djetinjstva. Potom smo prošli kroz državne osnovne škole, državne srednje škole i državne fakultete. A onda smo se zaposlili u državnim preduzećima i pridružili moćnim sindikatima i prošli kroz njihove obrazovne organizacije. Država je uvijek i svuda prisutna i za mnoge je jedini način da opstanu – a njeni socijalni programi jedini način da se stekne nezavisnost.

Razlika u odnosu na starije generacije je očigledna. Generacija moje bake (tj. roditelja mojih roditelja) živjela je u moralno i filozofski potpuno drugačijem svijetu, a moji roditelji još imaju ostatke tog “starog” osjećaja za pravdu i razliku između dobrog i lošeg. Dok je generacija mojih roditelja “donekle pokvarena” (što je dovoljno loše), moja generacija je potpuno upropašćena. Odrasli bez zdravih rezona naših deda i baka, i umesto toga pod patronatom države-dadilje, unuci države blagostanja nemaju pojma o tome kako funkcioniše ekonomija.

Uobičajeno shvatanje pravde među “unucima” je da pojedinci (individue) imaju vječito pravo da im društvo obezbijedi šta god smatraju za potrebno (ili prijatno). Nedavno je švedska državna televizija prenosila diskusiju u kojoj su predstavnici generacija djece i unuka države blagostanja diskutovali problem nezaposlenosti i druge probleme sa kojima se suočavaju mladi prilikom odrastanja i ulaska na tržište rada. Zahtjev predstavnika generacije “unuka” doslovno je bio da “stari ljudi” (rođeni u kasnim 1940-im, 1950-im i 1960-im godinama) treba da se sklone (to jest, da prestanu da rade) jer njihov rad „krade“ posao mladima!

 

”Logika blagostanja” kojom se objašnjavaju ovako besmisleni zahtjevi ide otprilike ovako. Premisa je da svaki pojedinac ima pravo na ugodan život. Budući da je život ugodan samo onda kada čovjek ne mora da brine o materijalnom bogatstvu, neophodno je postojanje programa socijalnog blagostanja za sticanje finansijske “nezavisnosti”. Dalje, finansijska nezavisnost zahtijeva prestižan, dobro plaćen i ne previše zahtjevan posao. Tako se dolazi do zaključka da je dobro radno mjesto ljudsko pravo. Stariji ljudi koji imaju posao doslovce zauzimaju nečije mjesto i prema tome predstavljaju prepreku – svako od njih krši moje pravo na posao. Prema tome, svako ko ima više od određenog broja godina i istovremeno ima posao krši moja prava i zato je kriminalac.

A svi znamo šta se radi sa kriminalcima: treba ih baciti iza rešetaka. Ovakvu presudu zahtijeva za sada malobrojna, ali sve brojnija grupa mladih ljudi u Švedskoj – za vlasnike firmi koji ne žele da ih zaposle ili za starije ljude koji zauzimaju pozicije koje oni priželjkuju. Pojavljuje se “potreba” za progresivnijim zakonodavstvom.

Međutim, ovu ideju ne zastupa samo neuka omladina. Na dan 14. maja, nacionalni sindikat iznio je zahtjev da država “preraspodijeli” radna mjesta tako što će ljudima u šezdesetim godinama života ponuditi državne penzije ako se povuku a njihovi poslodavci zaposle mlade, sada nezaposlene ljude umjesto njih. Prema kalkulacijama sindikata, ovakva majstorija bi “stvorila” 55,000 novih radnih mjesta.

Ovo pokazuje da “oslobađanje” starijih ljudi od njihovih radnih mjesta mladima izgleda kao jedini zamisliv način da za sebe obezbijede radna mjesta. Činjenica je da radnih mjesta nema dovoljno i da nezaposlenost raste iako istovremeno raste i potražnja za proizvodima i uslugama – sve ovo se dešava zahvaljujući državnoj regulaciji tržišta. Država blagostanja pravi probleme i sukobe na svim nivoima društva, prisiljavajući ljude da se između sebe bore za dio sve manjeg “kolača” bogatstva. A kao rješenje za ovu situaciju se nudi još više državne regulacije koja dovodi do još sporijeg razvoja ekonomije. To je ono što se događa onda kada i u javnom i u ličnom moralu na mjesto vrline i iskustva stavimo potrebe i želje.

Zahtjevi da društvo preuzme odgovornost

Deformisani moral i odsustvo razumijevanja stvarnog i prirodnog poretka stvari je očigledno i u situacijama koje zahtijevaju ličnu odgovornost i poštovanje za svoje sugrađane. Stari ljudi sada su više tretirani kao balast nego kao ljudska bića i bliski rođaci. Pripadnici mlade generacije osjećaju da imaju “pravo” da budu oslobođeni brige za svoje roditelje, dede i bake, i zato sada zahtevaju da ih država oslobodi ovog tereta.

Kao posljedica toga, većina starih u Švedskoj ili žive sami i depresivni, čekajući kraj života u svojim domovima ili su smješteni u državne staračke domove kako ne bi bili na teretu radno aktivnoj mlađoj generaciji. Neki od njih vide svoje unuke i rođake tek na sat-dva za Božić, kada njihove porodice učine napor da posjete svoje “probleme”.

Ipak, stari ljudi nisu jedini koji se nalaze na periferiji društva blagostanja u državi koja brine o zaposlenom stanovništvu. Isto se dešava i najmlađima koje roditelji predaju državi na brigu i staranje, umjesto da ih sami podižu i obrazuju.

Moja majka, predavač u srednjoj školi, suočavala se sa zahtjevima roditelja da “uradi nešto” u vezi sa njihovom napetom porodičnom situacijom. Oni zahtijevaju da “društvo” preuzme odgovornost za podizanje njihove djece jer su oni već uložili “previše godina” u brigu o njima. (“Briga” se obično odnosi na ostavljanje djece u državnom obdaništu u 7 ujutro i uzimanje u 6 uveče.)

Oni bučno zahtijevaju “pravo” da budu oslobođeni ovog tereta. Očekuju da probleme sa nevaspitanom i neposlušnom djecom izazvane kod kuće treba da rješavaju nastavnici u školskim učionicama i vaspitači u vrtićima. ”Djeca treba da se vide, ali ne i da se čuju” i ni na koji način ne smiju da ometaju prava roditelja na uspješnu karijeru, duga ljetovanja u inostranstvu i uživanje u izlascima i zabavama.

Da bi obezbijedila odraslu populaciju koja radi i proizvodi bogatstvo koje se može oporezovati (poreska stopa već za niske zarade sada je oko 65%), švedska država blagostanja neprestano pokreće napredne programe zaštite od svih mogućih neugodnosti i problema. Sloboda u državi blagostanja je egzistencija bez problema, bez odgovornosti i sa puno pogodnosti koje stvara ta država.

Stanje koje sada možemo da vidimo u Švedskoj je savršeno logična posljedica države blagostanja. Kada država isporučuje usluge socijale i time otklanja potrebu da pojedinac bude odgovoran za svoj život, time se stvara nova vrsta pojedinca – nezreo, neodgovoran i nesamostalan. Država blagostanja stvorila je tako stanovništvo koje se sastoji od psihološke i moralne djece – isto kao što roditelji koji nikada ne dozvole da se njihova djeca suoče sa problemima, preuzmu odgovornost i sama ih riješe, stvaraju nesposobno, razmaženo i beskrajno zahtjevno potomstvo.

Analogija sa razmaženom djecom pokazuje se tačnom i u svakodnevnom životu ljudi koji rade u javnim službama i susreću se sa zahtjevima stanovništva. Saznajem da nije rijetkost da mladi roditelji prigovaraju nastavnicima zbog “nepotrebnog“ opterećivanja djece domaćim zadacima. Djeca imaju pravo na znanje, ali izgleda da im nije potrebno obrazovanje, jer ono zahtijeva naporno učenje. Očigledno je da oni misle da se uloga nastavnika sastoji u tome da isporuče djeci znanje koje mogu da usvoje bez potrebe da misle (a kamoli da uče).

 

”Ugnjetavanje” je po njima kad čovjek nešto mora sam za sebe da uradi. “Obaveza”, čak i kada je posljedica zakona prirode, potpuno je nepravedna i predstavlja kršenje prava čovjeka na bezbrižan život. Čak i sama priroda, sa svojim zakonima, postaje “teret”.

Ekonomija zavisnosti

Možda ovakav mentalitet objašnjava sve veću popularnost teorija suprotstavljenih realnosti, kao što su skepticizam i postmodernizam, prema kojima ništa ne može biti određeno. Logika je, tvrdi se, samo društvena konstrukcija koja nema nikakvu vezu sa realnim svijetom (ako on uopšte postoji). Veličina ovih teorija ogleda se u činjenici da ne mogu biti ni dokazane ni pobijene. Šta god da kažeš, nikada ne moraš da preuzmeš odgovornost za svoju izjavu – niko ne može da utvrdi njenu tačnost, niko ne može da je kritikuje, i nikome nije ni od kakve koristi. Tvoja je i postoji samo za tebe – i istinita je samo za tebe.

Beskorisnost takve teorije trebalo bi da bude očigledna. Također bi trebalo da bude očigledno da zastupnici ovakvih teorija određene stvari, kao što je obezbjeđenje uslova života, smatraju unaprijed riješenim – oni nikada ne temelje svoje stvarne živote na sumnji i na “znanju” da se ništa ne može znati, odnosno da ništa nije onako kao što izgleda. U tome je, izgleda, ljepota dotičnih teorija.

Oni na neki način premisu austrijske škole ekonomije o “subjektivnim vrijednostima” uzimaju suviše doslovno. U ovim “modernim” teorijama, subjektivnost je (kao princip) osnova realnosti, a ne način na koji se realnost shvata ili tumači. Ovo “shvatanje” direktno je izvedeno iz relativnosti morala i relativnosti logike djece i unuka države blagostanja. Za njih ne postoji potreba da neko nešto prvo proizvede da bi onda neko to mogao da troši – i stoga uopšte nije neophodno da neko podnese teret obezbjeđivanja pogodnosti koje su meni potrebne da bih imao “ugodan” život. Konačno, ugodan život je ljudsko pravo. A pravo je jedina čvrsta tačka u zauvijek promenljivom i subjektivno zasnovanom svijetu.

Iz perspektive objektivnog posmatrača (kakvim sebe smatram) ipak ima smisla u ovom ludilu: učiti ljude da ne treba da brinu o posljedicama njihovih djela od njih stvara dobrovoljno zavisne podanike. Država blagostanja stvorila je samožive nakaze od kojih je tvrdila da nas štiti – davanjem privilegija i usluga svima na “ničiji” račun.

Graditelji države blagostanja očigledno nikada nisu uzeli u obzir moguću promjenu u moralu i shvatanju – jednostavno su željeli sistem koji garantuje sigurnost svima. Sistem u kome sposobni žele i mogu da rade i izdržavaju sebe, ali u kome i nesposobni mogu da žive dostojanstveno. Ko je mogao da zamisli da će se progresivne reforme sa početka 20. vijeka, sa ciljem da obezbijede prava zaposlenih i napredak za sve, izroditi u svoju moralnu i filozofsku suprotnost?

Trebalo bi da je očigledno da se ništa nije dogodilo kao što je bilo očekivano – razvoj društva ne može se predvidjeti kao što je bilo predviđeno.

Novi moral je očigledna suprotnost moralu prethodnih generacija. To je moral zasnovan na tvrđenju da se nezavisnost može steći prenošenjem odgovornosti na druge i da se može biti slobodan samo ako svi živimo u ropstvu. Posljedica tako deformisanog morala je propast društva: ekonomska, društvena, psihološka i filozofska.

Ali ovo je isto tako i lična tragedija za hiljade Šveđana. Izgleda da čovjek ne može da uživa u životu ako za svoje izbore i za svoja djela nije on sam odgovoran i da ne može da bude ponosan i nezavisan ako sam ne upravlja svojim životom. Država blagostanja stvara nesamostalne ljude potpuno nesposobne da pronađu prave vrijednosti u životu. Takvi ljudi nisu u stanju da osjećaju ponos, poštovanje, nesposobni su za razumijevanje i saosjećanje. Ova osjećanja, kao i sredstva da se živi smisleni život, konfiskovala je država blagostanja.

Možda se ovim može objasniti rašireno korišćenje antidepresanata u mlađoj populaciji, bez kojih su praktično nesposobni da normalno funkcionišu u društvu. I možda to objašnjava zašto je broj samoubistava među mladima koji nikada nisu zaista upoznali svoje roditelje u dramatičnom porastu (dok je ukupan broj samoubistava ostao približno isti). Ljudi nisu u stanju ni da prepoznaju problem niti da nađu rješenje. Kao razmažena djeca, oni opet traže “pomoć” od države.

Ovo moja pokojna baka nikada ne bi mogla da razumije.

Preuzeto sa: www.mises.org. Prevod: Andrej Stanimirović

Per Bylund je profesor ekonomije i poduzetništva rodom iz Švedske, te saradnik američkog Mises instituta te šverskog Ratio instituta. Trenutno živi i radi u SAD-u.

Kategorije: BiH

Vaclav Klaus: Zašto jesam konzervativac

Sri, 24/05/2017 - 17:33

Izražavati pripadnost konzervativizmu kao političkom programu i pogledu na svijet nije zahvalno, naročito u postkomunističkim državama u ranim devedesetim kakva je čehoslovačka. Sama riječ konzervativizam daje mogućnost njegovim protivnicima da osobe koje se nazivaju tim imenom u startu otpišu kao antiprogresivne, antiliberalne, antisocijalne. Konzervativci su ostali u prošlosti, a sada se sumnja da se oni boje promjene i napretka, da su oni – u najboljem slučaju – isuviše umjereni u promociji potrebnih promjena, i – u najgorem slučaju – neprijatelji bilo kakvih promjena.
Ovakav karikaturalni pogled na konzervativizam, međutim, duboko je pogrešan i pojednostavljen. Kredo konzervativizma je želja da se pod svaku cijenu očuvaju sve stare prave i najbolje vrijednosti koje postoje već dugo vremena, a mi želimo da se na njima i dalje nastavi naša civilizacija.

Naglašavam riječ očuvati ili održati, jer konzervativci nemaju ambicije da konstitutivne vrijednosti naše civilizacije izmisle ili izgrade, nego pokušavamo naći stvarnost u historiji i tradiciji, što predstavlja prirodni, spontani razvoj svijeta. Osnovni građevinski materijal naše civilizacije nije nešto što izmišlja nekoliko mudraca i što uvode „prosvijećeni“, bilo demokratski ili nedemokratski izabrani lideri.

Ono je nešto što je neogranizovanim i neplaniranim putem stvoreno tokom hiljada godina evolucije ljudi i čovječanstva, što je iskristalizovano tokom života naših predaka i sačuvano u njihovim radovima koji su preživjeli do danas, i što je ostalo neizbrisivo urezano u naš današnji život. Prepoznavanje tih stvari nije jednostavno, i nije jednostavno očuvati ih i braniti od svih onih koji imaju određenu moć i pokušavaju ih zamijeniti drugim vrijednostima. U odbrani vrijednosti koje priznaje konzervativizam ne smije se biti umjeren. Američki senator Barry Goldwater nekoć je to definisao ovim riječima: “Ekstremizam u odbrani slobode nije porok, kao što ni umjerenost u ostvarivanju pravde nije vrlina” .

Kao što smo rekli, imenica konzervativizam budi pogrešne asocijacije da konzervativci ne žele promjene i da im je jedini cilj očuvati statu quo. To je naravno istina u onim vremenima kada je društvo čvrsto utemljeno na konzervatnim vrijednostima, kada ih dosljedno poštuje i njima se upravlja. U takvim situacijama konzervativci djeluju kao „nerevolucionari“, čuvari postojećeg koji žele sačuvati društvo onakvim kakvo ono jeste. Ali u društvu u kojem su istinske stare vrijednosti okončane nasilno, u kojem su revolucionarna gibanja i haos u ime utopijske vizije progresivističkih ideologa i intelektualnih idealista društvu nametnuli neprirodni poredak, zasnovan na pogrešnim i tragično lažnim vrijednostima, cilj konzervativne desnice je da koliko god je to moguće ponovo obnovi i vrati stare vrijednosti na kojima je drutšvo nekoć bilo zasnovano. To je razlog zašto je konzervativizam našeg doba krajnje revolucionarna snaga, potpuno je neumjeren i programski. Strpljenje u obnovi stvarnih vrijednosti nije opcija i samim tim ne može biti tolerancije i kompromisa s onima koji su te vrijednosti toliko dugo uništavali.

Današnji konzervativizam prošlost, ipak, ne želi pasivno da imitira. On želi da obnovi stare i nikad i ničim zamjenjive vrijednosti. Takve vrijednosti, koje su kreirale zapadnu civilizaciju u prvom redu određuje individualna sloboda – prirodno pravo čovjeka da slobodno traži i slobodno bira svoje sklonosti i svoju sreću.

Klasični liberalizam, koji je ovu vrijednost izdigao kao svoj najviši cilj, često se smatra (a i tumači u našoj zemlji) kao pogled na svijet koji je suprotstavljen konzervativizmu. Ipak, ovo je dubinska greška, anahronizam koji je ostatak ideoloških sukoba iz 18. stoljeća, kada su oni koji su djelovali u odbrani novih ideala slobode i poštovanja prema čovjeku, sebe nazivali liberalima, dok su njihovi protivnici, nastojeći očuvati prethodnu autoritarnu organizaciju društva, prozvani konzervativcima. Konzervativizam kao takav, ni u kom slučaju se ne može izjednačiti sa autoritarnošću i idejom snažne države. Naprotiv. Današnji konzervativizam karakteriše klasični liberalizam, u promociji individualizma, slobode i tržišta, sa određenim tradicionalističkim pozivanjem na obnovu moralnih vrijednosti iz prošlosti.

Dok je konzervativac 18. stoljeća (za razliku od liberala) vjerovao da autoritet moralnih vrijednosti može biti proveden isključivo od strane državnih institucija, današnji konzervativci autoritet moralnih vrijednosti i autoritet države stavljaju jedan nasuprot drugog, i u duhu klasičnog liberalizma žele da moralne vrijednosti promovišu kao slobodu individualnog izbora. U snažnoj državi, posebno u uzurpaciji ekonomske moći od strane politike, današnji konzervativizam vidi prijetnju tradicionalnim vrijednostima, i stoga zabrinuto upozorava na opasnost velike države – Levijatana, koji stvara plodno tlo za različite kolektivističke ideologije.

Pioniri Američke revolucije kao što su bili Benjamin Franklin, Thomas Jefferson i John Adams su ovo jako dobro razumjeli, zbog čega su u američki Ustav ugrađene značajne kočnice rastu države. Danas su osnivači američke demokratije označeni kao predstavnici američkog konzervativizma, dok su kasnije „moderne“ zagovornike kolektivističkih i konstruktivističkih ideja jake države u SAD-u (na veliku žalost i bespotrebno) počeli nazivati „liberalima“. Američki kolektivistički liberalizam, naravno, nema nikakve veze s klasičnim (evropskim) liberalizmom, jer kao jaje jajetu sliči današnjem zapadnoevropskom socijalizmu. Klasični (evropski) liberalizam, s druge strane, vrlo je sličan tradicionalnom američkom konzervativizmu…

Već smo rekli da su individualizam, sloboda i tržište primjeri ideoloških vrijednosti na kojima konzervativizam počiva, a koje su ostvarene kao rezultat hiljada godina razvoja zapadne civilizacije. One su, međutim, posredne vrijednosti, vrijednosti koje predstavljaju sredstvo, a ne krajnji cilj individualnih ljudskih nastojanja. I ovdje je izvor daljih nesporazuma. Liberalizam (u klasičnom evropskom smislu), gura se u suprotnost konzervativizmu, često obojenom kršćanskim tradicionalizmom. Tradicionalisti kritikuju liberale zbog ideološkog siromaštva, optužujući ih za veličanje egoizma (koji se često pogrešno miješa s individualizmom), s utilitarističkog stanovništa za nepoštivanje reda, te nedostatak ekstremnog racionalizma i ukorijenjenih moralnih vrijednosti.

Tradicionalisti (a sa njima i ideolozi nekih od naših kršćanski orijentisanih stranaka koji stvari posmatraju na ovaj način) su u krivu, jer ne postoji konzervativizam ove vrste. Američki filozof i politolog Frank S. Meyer u svojim radovima uvjerljivo pojašnjava zašto je posljednjih godina u SAD-u paralelno narastao val i tradicionalizma i libertarijanizma (američki naziv za klasični liberalizam). On smatra da je to direktna posljedica intelektualnog debakla kolektivističkih, socijalističkih i obojenih škola mišljenja, uključujući kejnzijanizam, te ističe koliko zajedničkih stavova i libertarijanaca i tradicionalista se može pronaći u razmišljanjima mislilaca kao što su Friedrich von Hayek i Milton Friedman.

Obje ove škole imaju ne samo zajedničkog neprijatelja – kolektivizam, socijalizam, marksizam i autoritarijanizam – nego i zajedničke ideološke korijene i tradicije, koje promovišu i na koje se stalno vraćaju. Tradicionalisti, tvrdi Meyer, nastoje vratiti „stare vrijednosti sumirajući hiljadugodišnju mudrost čovječanstva“, odnosno naporan rad, skromnost i kršćanski moral. Libertarijanci pozivaju na obnovu individualne slobode i eliminaciju vladinog uplitanja u živote pojedinaca. Obje ove struje odbijaju progresivni američki liberalizam, toliko nevjerovatnu samouvjerenost socijalističkih (ljevičarskih) intelektualaca koji smatraju da znaju sve potrebne recepte za kreiranje novih vrijednosti, novog poretka, novog društva. Obje ove struje odbijaju aroganciju marksizma i njegovih kolektivističkih ideologa koji tvrde da „individualizam ubija, ubija dušu“. Obje ove struje vide koliko se ova pogubna ideologija uvukla u umove današnjih ljevičarskih političara i ideologa. Iako liberali više insistiraju na slobodi i razumu, dok se tradicionalisti više uzdaju u moral, tradiciju i vjerovanje, ove vrijednosti nisu međusobno u sukobu, i zbog toga pronalaze svoj zajednički izraz u savremenom konzervativizmu.

Čini mi se, iako možda i previše pojednostavljujem, da mi svjedočimo konstantnom sukobu samo dva ključna pogleda na svijet – konzervativnom i konstruktivističkom. Konzervativizam vjeruje u spontanost razvoja, tradiciju i vrijednosti, stvorene i akumulirane kroz dugi historijski razvoj, u individualizam, u slobodu pojedinca, mudrost i sposobnost pojedinca kome država mora da služi, a ne da ga kontroliše.

Konstruktivizam, koje god bio nijanse, stvarajući utopijsku viziju i dizajn „pravednog društva“ i pozivajući na njegovo autoritativno nametanje, nema poštovanje prema tradiciji ili prošlosti, i uvijek je spreman da žrtvuje pojedinačne nadležnosti države i nametne svoju volju „kolektivno“, ili preciznije, kroz elitističke intelektualce i tribune, uvjerene u vlastitu jedinstvenost. On uvijek počinje na isti način – ističu se nedostaci liberalnog poretka društva (nejednakost u bogatstvu, „eksploatacija“ siromašnih, nered, itd.) i obećava se promjena svega. No, ono što ti ljudi eventualno i stvore, ne traje dugo. Ono što oni unište, konzervativci kasnije pokušavaju obnoviti. Jedna stvar je imati poštovanje prema intelektu, a sasvim druga tolerisati ambiciju i aroganciju intelektualaca koji „socijalnim inženjeringom“ pokušavaju oblikovati svijet u skladu sa svojim lijepim željama. Jedna stvar je poznavati i razumjeti prirodu čovjeka, a sasvim druga „htjeti naučiti ga“ nešto što sam nije shvatio, ili čemu još nije dorastao.

Naš neprijatelj, dakle, nije razum, nego ponos razuma. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i zakona, jer moja sloboda implicitno uključuje poštovanje za slobodu drugih i to je fundamentalni zakon. Mi ne osjetimo kontradikciju između napretka i tradicije, jer oni dolaze iz istog izvora – mudrosti života i historije. Mi ne osjetimo kontradikciju između slobode i morala, jer moralne vrijednosti su prihvatljive isključivo kao rezultat slobode izbora i nikako prisile. Osjećamo, međutim, nesklad između individualističke prirode čovjeka i njegovog kolektivističkog porobljavanja.

Konzervativizam je širi pogled na svijet i posjeduje bogatiji program od liberalizma. Liberalizam je uključen u konzervativizam, njegov je dio, i stoga ja sam konzervativac.

6. 2. 1992

Preveo: Danijal Hadžović

Vaclav Klaus je bivši češki premijer, predsjednik i osnivač liberalno-konzervativne ODS stranke. Smatra se za jednog od najvećih istočnoevropskih reformatora u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Kategorije: BiH

Eamonn Butler: Liberalna alternativa Ludwiga von Misesa

Pet, 19/05/2017 - 02:16

Živeći u Evropi između dva svjetska rata, Ludwig von Mises je vidio neke od najgorih učinaka nacionalizma i zamrzio ga je. Mislio je da je jedan od njegovih izvora i intervencionizam, koji nužno zahtijeva nadzor nad uvozom i migracijom kako bi se zaštitio. Mjere za očuvanje visokih plaća i visokih profita, recimo, dotok bi jeftine radne snage i dobara iz inozemstva potkopao. Ali te barijere, tvrdio je, pobuđuju neprijateljstvo među strancima, povećavaju napetosti i često izazivaju konflikte.

Kapitalizam pak pripisuje državi mnogo manju ulogu i zahtijeva trgovinu, a ne protekcionizam, kako bi uspješno djelovao. Mises čak tumači (premda tvrdnja nije izvorno njegova) da kapitalizam djeluje tim bolje što je trgovina slobodnija i otvorenija. Ako su narodi ovisni jedni o drugima, rat postaje nezamisliv. Trajni mir, zaključuje Mises, moguć je samo pod temeljitim, liberalnim kapitalizmom.

Mises nije imao potpuno pravo tvrdeći da trgovinski partneri neće ući u rat. Zapravo je to čak najčešći oblik konflikta. No nema nikakve sumnje da su očuvanjem miroljubivih odnosa s trgovinskim partnerima najbolje zadovoljeni interesi građana u svakoj državi. Možda to prividno proturječje ilustrira nešto drugo, nešto na što je Mises često upozoravao – da se interesi političara često snažno razlikuju od interesa opće javnosti.

Unatoč tome, za Misesa je liberalizam najbolji društveni poredak zato jer djeluje. Ograničava konflikte među različitim skupinama i potiče dobrovoljnu suradnju među pojedincima. Velika era slobodne trgovine i deregulacije u 19. stoljeću donijela je, na primjer, val produktivnosti i povećanja životnog standarda koji se širio među sve brojnijim stanovništvom.

Pa ipak je ponekad za liberalizam teško dobiti potporu. Njegova najveća korist –  da se s više slobode u trgovanju na dugi rok obogaćuje cijelo stanovništvo – ljudima je manje vidljiva nego neposredna poboljšanja koja su posljedica intervencije u privredu. Liberalizam ne obećava ni privilegije svojim privrženicima: njegov je cilj poboljšanje života svih.

Isto tako cilj liberalizma nije stvoriti određenu društvenu strukturu ili određenu preraspodjelu dohotka. Liberalizam uspostavlja samo okvir mira, stabilnosti i jednakosti pred zakonom i unutar toga okvira ljudi mogu slobodno sudjelovati onako kako im se čini primjerenim. Liberalizam ne govori što se treba proizvoditi ili koliko i tko treba proizvoditi. Te stvari su samo ishod kompleksnih dobrovoljnih povezanosti među slobodnim pojedincima.

Ludwig von Mises ustrajava da će liberalni okvir stvoriti miroljubivo i djelotvorno sudjelovanje među pojedincima i skupinama. Pod liberalizmom naše razlike nisu možebitni izvor spora, nego prilika za trgovanje. Što ljudi različitije nešto vrednuju, to svatko od njih nešto pridobiva ako to razmjeni. Razmjena nam pak omogućuje da se specijaliziramo, da svoje različite sposobnosti upotrijebimo u svoju korist i tako sebi zadajemo posao stvaranja stvari koji bi inače nadilazio sposobnosti bilo kojeg pojedinca ponaosob.

Za Misesa uloga liberalne države nije u tome da pojedince sili da djeluju na određen način, nego da čuva okvir koji im omogućuje da sudjeluju, maksimizirajući ujedno mogućnost za dobrovoljno djelovanje i minimalizirajući potrebu za prisilom. Za očuvanje toga okvira od ključna su značenja tri stvari: mir, sloboda i svojina.

Mir je bitan, budući da privredno djelovanje, kao što su ulaganja u nove proizvodne procese, zahtijeva od nas da donosimo odluke zasnovane na predviđanju budućnosti. Ako je država u ratu, budućnost nije moguće predskazati. Seljaci, na primjer, ne mogu mirno saditi svoje proizvode ako postoji velika opasnost da će im prinos biti uništen ili da će im neprijateljske sile okupirati teritorij.

Sloboda je bitna, budući da ljudi ne mogu donositi racionalne ekonomske odluke ako im drugi diktiraju kako trebaju djelovati. Pa i inače su ljudi koji djeluju prema vlastitoj volji neprimjereno  produktivniji nego robovi koji su prisiljeni raditi za nekoga drugoga.

Vlasništvo je bitno da sistem specijalizacije i trgovine uspije. Da bi ljudi štedjeli i ulagali u kapitalna dobra, moraju znati da je njihova investicija sigurna i da mogu uživati plodove tog nastojanja.

S obzirom na činjenicu da je liberalizam tako ovisan o privatnom vlasništvu, mogli bismo zaključiti da on najviše koristi bogatašima i poduzetnicima. Mises to odlučno odbacuje. Za njega je privatno vlasništvo bitni uvjet djelotvorne proizvodnje i više životne razine koju može donijeti specijalizacija. Pod liberalizmom ljudi nisu prisiljeni truditi se oko materijalnog bogatstva, oni se mogu truditi i oko bilo čega drugoga. No i oni koji čak nemaju svojinu, svejedno će biti na boljem zbog općeg povišenja životne razine što ga stvara liberalizam i prilika što se otvaraju kad se ukinu privilegiji i različiti oblici nadzora.

U kapitalizmu je suveren masa potrošača, a ne šačica bogataša. Proizvođači svoje proizvode ne mogu nikome nametnuti: potrošači ih kupuju samo ako su ih sami odabrali. Nije slučajnost da je epoha kapitalizma doba masovne proizvodnje. Dostup do primjerene hrane, odjeće i stana omogućila je svima, a ne samo bogatima. Čak luksuzne stvari, poput automobila i televizora, važe danas kao same po sebi razumljive. Stvarnost kapitalizma je u oštroj suprotnosti s Marxovom prognozom da će kapitalizam spustiti plaće radnicima ispod razine koja još omogućuje preživljavanje.

Liberalizam daje širem stanovništvu snagu još na jedan način. Omogućuje im planiranje. Planiranje, kaže Mises, nije nešto što bi bilo ograničeno na središnju vlast: svi planiramo. Nije riječ o izboru planirati ili ne planirati, nego o tome čiji plan dominira. I jer samo pojedinci poznaju svoje potrebe, ciljeve i vrijednosti, posebno u dinamičnoj privredi, Mises misli da je mnogo bolje pojedincima prepustiti da sami planiraju za sebe.

No unatoč tome, zbog činjenice da liberalizam ne obećava dohodovnu jednakost, neke kritičare brine sudbina onih koji završavaju u siromaštvu. Mises taj strah smatra neopravdanim. Siromašnim radničkim slojevima u današnjim naprednim privredama neprimjereno je bolje nego u pred-kapitalističkim društvima, gdje moraju skucati sredstva za život od zemlje – ako imaju zemlju.

U kapitalizmu pak gotovo svatko nađe neku proizvodnu nišu koja koristi drugima i tako donosi barem nešto nagrade.  Ako je ne uspije naći, za njega se pobrinu porodica i dobrotvorne organizacije. Kritičari mogu odgovoriti da dobrotvorne organizacije nisu dorasle tom zadatku: ali najveći val filantropije, kaže Mises, dogodio se upravo pod kapitalizmom. Uz povećanje životnog standarda, što ga donosi kapitalizam, više je bogatstva na volju za dobrotvorne organizacije; i čak oni sa skromnim dohocima mogu se preko osiguranja  bolje postarati za sebe. Intervencionizam je taj koji ždere kapital ljudi i osiromašuje dobrotvorne organizacije – a to dakako izaziva zahtjeve za što više intervencija u obliku socijalne pomoći.

Kritičari pogrešno razumiju prirodu jednakosti pod liberalizmom, koja je posve drukčija nego nejednakost u pred-kapitalističkom svijetu. U tržišnom društvu bogatstvo nije privilegij, nego dolazi samo jamčenjem koristi potrošačima. I traje onoliko dugo koliko proizvođači osiguravaju te koristi.

Osim toga, luksuzne stvari, u kojima uživaju bogataši, nisu trajno nedostupne nama ostalima. Tržišna privreda je dinamična. Sve inovacije – automobili, sanitarije, struja – započinju kao luksuz za bogate, kaže Mises, ali uskoro postaju „temeljne potrebe“ svih.

No, rast blagostanja za sve ljude mora dakako biti glavni cilj ekonomske politike i razlog zašto moramo razumjeti pravu prirodu i osnovne temelje ekonomske znanosti.

 

Preveo Mario Kopić

 

Eamonn Butler, Ludwig von Mises – a Primer, Institut of Economic Affairs 2010.

Kategorije: BiH

Matthew Iglesias: Argumenti za imigraciju

Čet, 18/05/2017 - 13:35
Piše: Matthew Iglesias (Vox.com)

George Washington je pokrenuo strategiju toliko radikalnu da je Sjedinjene Američke Države učinila najsnažnijom i najbogatijom državom na svijetu – imigraciju.

Prihvatio je viziju otvorene Amerike koja bi danas djelovala kao idealizam ili altruizam.

„Amerika je otvorena da prihvati ne samo imućne i poštovane strance već i potlačene i progonjene svih nacija i religija,“ rekao je novopridošlim Ircima 1783. Uvjeravao ih je da će oni „ako svojom pristojnošću, osobinama i ponašanjem budu dostojni učešća u njima biti dobrodošli da dijele sva prava i privilegije.“

No njegova vizija nije bila primarno usmjerena na pomaganje drugima i milosrđe. To je bila vizija izgradnje države kakva je želio da Sjedinjene Države postanu. Veličina zahtijeva velike ljude, i Americi je bilo potrebno više ljudi nego što je imala.

Savremena debata oko imigracije često se vodi u okvirima ose sebičnosti i velikodušnosti, Tramp govori o tome da je neophodno postaviti Ameriku na prvo mjesto „America first“, dok njegovi protivnici pričaju srcecjepajuće priče o deportacijama i razbijenim zajednicama. Debata o tome kako primjenjivati postojeće zakone je potisnula diskusiju o tome kakav bi zakon trebao biti.

Ova diskusija se ne dotiče osnovne poente. Imigracija u Sjedinjene Države istorijski nije bila čin milosrđa prema strancima. To je bila strategija nacionalnog rasta i postizanja nacionalne veličine.

Vašington i drugi osnivači SAD su mogli ustanoviti Sjedinjene Države kao svojevrsni ekskluzivni klub. Današnje Sjedinjene Države bi i u tom slučaju bez sumnje bile prosperitetna i za život prijatna država, ali gradovi bi bili manji, globalni utjecaj smanjen i značajno manje najinovativnijih svjetskih kompanija bi bilo iz Sjedinjenih Država.

Kao i mnoge manje države patile bi od odliva mozgova ka većim i značajnijim. Sa mnogo manje ljudi, Sjedinjene Države ne bi bile velika nacija kao danas.

Mnogo toga se promijjenilo od Vašingtonovog doba, no dva fundamenta nisu. Sjedinjene Države su i dalje država sa misijom i željom za veličinom na svjetskoj pozornici a otvorenost prema ljudima koji žele da dođu i da stvore bolji život za sebe je gorivo koje pogoni tu veličinu.

Ljudi pogone rast privrede i plata

Glavni izvori imigracije – i najčešća zanimanja u kojima imigranti mogu naći zaposlenje – su se tokom vremena promijenila, ali priča je ostala ista kao na samom početku. Velika i raznovrsna populacija podržava intenzivniji razvoj dostupnih resursa i kompleksniju podjelu rada, vodeći, postojano, tokom vremena do sofisticiranije i prosperitetnije nacionalne ekonomije.

Jedna osoba na ostrvu, iako je okružena prirodnim bogatstvima teško će preživljavati. Manja grupa će moći da preživi, ali da bi postigli obilje neophodno je steći mogućnost specijalizacije i međusobne trgovine. U savremenom svijetu u izvjesnoj mjeri to znači pristup globalnom tržištu – žito možemo slati u Evropu a drvo u Japan. No za najveći broj ljudi to znači direktan pristup drugim ljudima koji učestvuju kao kupci, saradnici i dobavljači dobara.

Lionel Fontagné i Gianluca Santoni nalaze da gusto naseljene oblasti nude viši nivo produktivnosti rada i više plate zato što „gušće naseljene oblasti izgleda nude bolje spojeve među poslodavcima i zaposlenima.“ Što više ljudi ima, više vrsta poslova je moguće razviti i moguća je finija specijalizacija, što znači da će bilo kojoj osobi biti pogodnije da radi na nekom mjestu u gradu. Ovo je najlakše primjetiti na nivou rutinske maloprodaje – veliki gradovi imaju specijalizovane prodavnice i veoma fokusirane restorane prije nego prodavnice robe široke potrošnje i generičke restorane. Istraživanje koje su sproveli Jason Abel, Ishita Dey i Todd Gabe pokazuje da je pozitivni utjecaj gustine naseljenosti na produktivnost posebno izražen u industrijama koje zahitjevaju visoke nivoe obrazovanja.

Ovi nalazi nisu specifični za imigraciju, ali početak mudrosti u imigracionoj politici je da su imigranti ljudi.

Zaista, kada izbacimo element „stranaca“ većina ljudi shvata da depopulacija nije ekonomska strategija koja vodi rastu. Teksašani – često oni najkonzervativniji – hvale se kako u njihovu državu dolaze ljudi iz drugih država pokrećući rast dinamične ekonomije njegovih metropola. Kada ti ljudi dobiju djecu to naravno predstavlja kratkoročni pritisak na lokalni obrazovni sistem, ali takođe izgrađuje dugotrajnu budućnost nacionalne zajednice.

Takođe postoji prilično snažan konsenzus da imigracija podiže i prihode domaće redne snage. Kada je Boot School Čikaškog univerziteta sproveo istraživanje među poznatim akademskim ekonomistima 52% se složilo sa tvrdnjom da bi primanje više imigranata sa nižim kvalifikacijama učinilo prosječnog građanina bogatijim. Svega 9% se nije složilo. Panel se složio da bi primanje visoko kvalifikovanih imigranata bilo pozitivno sa 98 prema 0 procenata.

Ovo nije zbog toga što povećanje zalihe radne snage nema negativne efekte na sve, već kako tvrdi Heidi Shierholz iz liberalnog Economic Policy Institute na osnovu njenog pregleda literature, zbog toga što su „raniji imigranti grupa koja je najnegativnije pogođena imigracijom“ pošto su oni ljudi koji su najčešće konkurencija novim imigrantima. Raspon procjena efekta na plate, “uglavnom je vrlo mali i u prosjeku skromno pozitivan.“

Michael Greenstone i Adam Looney, istraživači iz ka lijevom centru orijentisanog Hamilton Projecta tvrde da je to zbog toga što „imigranti i radnici rođeni u SAD se uglavnom ne takmiče za iste poslove, umjesto toga mnogi imigranti nadopunjuju rad zaposlenih Amerikanaca i povećavaju njihovu produktivnost.“

Drugim riječima, ako se u grad doseli veliki broj građevinski radnika koji govore samo španski to su najvjerovatnije loše vesti za druge građevinske radnike u gradu koji govore samo španski. No prisustvo tih radnika će otvoriti šanse za upravljačke poslove među onima koji su rođeni u gradu i već govore engleski a povećanjem broja građevinskih projekata povećat će se i potražnja za specijalizovanim radnicima – vodinstalaterima, električarima i drugim koji nadopunjuju rad običnih građevinskih radnika.

Imigracija puni federalni budžet

Skeptici se često okreću sa argumenata ekonomije tržišta rada ka ideji da imigranti, posebno zastrašujući ilegalni imigranti, iscrpljuju javne resurse. Donald Trump je otišao toliko daleko da je tokom kampanje tvrdio da ilegalni imigranti koji rade na crno imaju veći pristup javnim službama nego veterani.

Ova ideja ima značajnu arhitektonsku ulogu u održavanju koalicije savremenog konzervativizma, promovisanju ideje da je smanjenje poreza kompatibilno sa finansijskom podrškom starijima zato što će biti dovoljno novca za sve kada se oslobodimo stranih pijavica.

Ali ova tvrdnja nije istinita. Radnici na crno imaju pristup malom broju javnih usluga i službi (koriste javni prevoz ali se ne mogu prijaviti na programe socijalne pomoći) a doprinose poreskoj osnovi. U stvari zato što ilegalni imigranti često plaćaju za Socijalno Osiguranje (Social Security) a nemaju pristup benefitima istog na neki način oni su heroji američkog budžeta.

Najbolje istraživanje o utjecaju imigrantske populacije na budžet dolazi od Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine u kojem je zaključeno da tokom perioda od 75 godina, „fiskalni utjecaj imigranata je generalno pozitivan na federalnom nivou i negativan na lokalnom nivou i nivou država.“ Drugim riječima imigranti plaćaju federalnoj vladi više poreza nego što preuzimaju benefita, dok obrnuto važi za lokalni nivou vlasti i države.

Negativan utjecaj na budžete država i lokalnih organa vlasti je značajan i uglavnom potiče od toga da imigranti imaju djecu koja moraju pohađati škole. Dobre vijesti su da ta djeca odrastaju i postaju druga generacija imigranata koja „najviše doprinosi od svih generacija budžetima država.“

Šira slika nam takođe pokazuje da je američkoj državi blagostanja, usmjerenoj ka pomoći iz oblasti zdravstva i osiguranja penzija starijim građanima, neophodna rastuća populacija i ekonomija. Imigranti doprinose ostvarenju oba cilja, direktno kroz njihovo prisustvo u državi i indirektno kroz potomstvo. Čak su i skeptici kao George Borjas prihvatili da imigranti doprinose rastu ekonomije, a da lično ne ubiru 100% benefita tog rasta, što znači da njihovo prisustvo povećava količinu resursa dostupnih starosjedilačkoj populaciji.

Imigranti čine zločine po nižoj stopi od starosjedilaca

Imigranti možda grade američki prosperitet ali život je više od ekonomije. Za Trumpa centralnu ulogu u antiimigrantskoj retorici je zauzimao visceralni strah od nasilja, od njegovog prvobitnog upozorenja o nadolazećoj navali meksičkih silovatelja do različitih pokušaja da ograniči mogućnost muslimanima da putuju u SAD. Izvršnom naredbom naredio je i kreiranje nove federalne agencije VOICE sa specifičnim ciljem da objavljuje zločine počinjene od strane imigranata.

„Dajemo glas onima koji su bili ignorisani od naših medija i ućutkivani od strane specijalnih interesa,“ rekao je na zajedničkoj sednici Kongresa.

Ukoliko je cilj povećanje antiimigrantske histerije to je dobra ideja. Postoje milioni građana koji su rođeni van SAD i prirodno svakog dana neki od njih su uhvaćeni dok čine zločine. U stvari zbog toga što su imigranti u prosjeku mlađi od građana rođenih u SAD oni čine donekle natprosječan dio zločina.

Pew

Ali kako Bianca Bersani sa Univerziteta Masačusetsa pokazuje na godišnjoj bazi, manje su šanse da mladi imigranti učestvuju u kriminalnim aktivnostima. U stvari trajektorija imigracije i kriminala je da omladina druge generacije imigranta , uglavnom asimilovana u društvene norme SAD ne zadržava dobro ponašanje njihovih roditelja rođenih van SAD.

„Rođeni i socijalizovani u mejnstrim SAD,“ piše Bersani, „druga generacija imigranata je jednostavno starosjedilačka omladina“

Postoji veoma stvaran problem maloljetničke delinkvencije u Sjedinjenim Državama – posebno zahvaljujući raširenosti vatrenog oružja koja čini kriminal u SAD smrtonosnijim nego kriminal u Aziji i Evropi – ali imigranti njemu doprinose u smislu da doprinose ukupnom stanovništvu. Na pojedinačnom nivou, imigranti se bolje ponašaju nego starosjedioci i potomci imigranta koja se ponašaju lošije između ostalog zato što su naučili da se više ponašaju kao Amerikanci.

Nema mnogo eksperata koji su i imigracioni skeptici.

Nijedna tema iz ekonomije nije bez svojih podjela i zbog toga što je imigracija sporno političko pitanje ponekada dolazi do toga da mediji prenaglase nivo neslaganja među ekspertima oko ekonomije imigracije. Stoga rad Georga Borjasa profesora na Harvard Kennedy School koji je autor velikog djela istraživanja koja se ne slažu sa optimističnim konsenzusom ima prenaglašenu ulogu u medijima.

Njegov rad, sažet za ekspertsku publiku u njegovoj knjizi Immigration Economics iz 2014.i za širu publiku u knjizi We Wanted Workers iz 2016. predstavlja odstupanje kako po zaključcima tako i prema metodologiji.

Jedna velika razlika koju ističu David Card sa UC Berkeley i Giovanni Peri sa UC Davis u kritici Immigration Economic je u tehničkom pitanju kako treba mjeriti broj imigranata u određenom tržištu rada. Naivan način za konstruisanje argumenta u korist imigracije bi bio kada bi primjetili da se na listi deset država sa najmanjim brojem stanovnika rođenim u inostranstvu koju predvodi Zapadna Virdžinija nalaze i Misisipi, Kentaki i Alabama. Države sa velikim brojem imigranata poput Kalifornije, Njujorka, Nju Džerzija. Merilenda i Masačusetsa su značajno bogatije.

Census Bureau

Problem je naravno da dok je moguće da je Zapadna Virdžinija siromašna zato što se stranci ne doseljavaju, jednako je moguće da se stranci ne doseljavaju upravo zato što je Zapadna Virdžinija siromašna. Razumna ekonomska studija mora da gleda u promjene tokom vremena i u broju imigranata ali i ishodima tržišta rada po starosjedioce.

Većina istraživača ovo radi tako što proučava korelaciju između promjena u broju imigranata i ishoda za starosjedioce. Ono što Borjas proučava je promjena u udjelu imigranata u radnoj snazi i ishod za starosjedioce. Card i Peri tvrde da ovo u osnovi pretjerano kompenzuje za problem Zapadne Virdžinije. Ako se veliki broj imigranata preseli negdje (recimo, Teksas), i to dovede do povećanja potražnje za starosjedilačkom radnom snagom te dovode i do doseljavanja starosjedilačke radne snage u Teksas, Borjas bi to odbacio kao argument za to da imigracija pojačava ekonomiju jer se udio imigrantske radne snage nije povećao. Ako pak prebacimo na mjerenje samo brojeva imigranata loši ishodi u tržištu rada, koje on pronalazi, nestaju.

Kako Noah Smith piše, „težina argumenata je protiv Borjasa i mnogi od njegovih metoda izgledaju slabo kada su izloženi pažljivom ispitivanju.“ Ali ako imate neki poseban ne-ekonomski razlog da ograničite imigraciju i želite da ubijedite sebe da je to dobra ideja i iz ekonomskih razloga, te ideje su vam dostupne. Isto tako, ako ste političar koji je ubijeđen da vaši glasači žele da glasate za manje imigranta i tražite dobro opravdanje, Borjas je tu da ga navodite. No njegovi nalazi su odstupanja bazirana na neuobičajenoj metodologiji.

 Imigracija obogaćuje kulturu i širi mogućnosti

Izmjeriti plate je jednostavno, stoga se mnoga istraživanja fokusiraju na njih zbog metodološke jednostavnosti. Ali život je više od plate i istraživanja su pokazala da imigracija ima značajne indirektne benefite.

Jedan primjer su nalazi do kojih su došli Michal Clemens, Ethan Lewis i Hannah Postel kada su pogledali šta se dešavalo tokom šezdesetih kada su SAD odlučile da iz poljoprivredne radne snage eliminišu meksičke sezonske radnike. Ovi radnici, zvani braceros, bili su prisutni u velikom broju u nekim državama poput Kalifornije i Teksasa, Druge države kao Džordžija i Vašington imale su ih u manjem broju a u nekim ih nije uopšte bilo. Upoređujući trendove u državama sa visokim i srednjim brojem sezonskih radnika kao i u onim bez njih došli su do zaključka da izbacivanje ovih radnika iz radne snage nije imalo nikakav realni utjecaj na plate.

Clemens, Lewis, and Postel

To ne znači da su zakoni ponude i potražnje magično prestali da važe. Međutim ukazuju na to da su zemljoposednici promijenili strategiju. Za neke usjeve poput paradajza, šećerne repe proizvođači su počeli da se oslanjaju i koriste mehanizaciju – po potrebi žrtvujući kvalitet kao u slučaju paradajza.

Za druge vrste usjeva uključujući asparagus, jagode, celer, zelenu salatu, krastavce pak nije bilo moguće mehanizovati proizvodnju i proizvodnja je jednostavno opala. Plate se nisu povećale, umjesto toga Amerikanci su naučili da žive sa manjim izborom povrća.

Utjecaj na izbor postoji i u oblasti usluga i prodaje. Ako posjetite mjesta u kojima ima manje imigranata iz Meksika – Francusku ili Fargo – nećete pronaći da prodavci takosa zarađuju više novca od onih u Teksasu već da tamo ima manje dobrih  mjesta sa takosima.

Ovo nije kraj svijeta bar ne više od toga koliko nestašica asparagusa predstavlja akutnu društvenu krizu, ali to je jedan od razloga zašto odstranjivanje imigrantske radne snage ne dovodi do povećanja plata. Ljudi nastave da žive bez dobara i usluga koje imigranti pružaju.

Peri i koautor Gianmarco Ottaviano smatraju da vrijednost povećane kulturne raznolikosti ove vrste mogu dijelom mjeriti kroz veću vrijednost stambenih objekata u kulturno raznolikim gradovima – ljudi su spremni da plate višeetničku kuhinju – međutim neće izmjeriti koliki je nacionalni utjecaj plime koja podiže sve brodove

 Debata je o imigrantima ne o vještinama

Čest retorički potez u Sjedinjenim Državama je argumentovanje da problem sa trenutnim sistemom je da izdavanje zelenih karti više zavisi od postojanja rodbine nego od posjedovanja ponude za posao ili traženih vještina. Trampova administracija je počela da naziva alternativu za koju misle da već postoji u Australiji i Kanadi sistem baziran na osnovu vrijednosti.

Nick Adams new book, Green Card Warrior, is a must read. The merit-based system is the way to go. Canada, Australia! @foxandfriends

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) March 3, 2017


Za početak jezik “vrijednosti” je prilično uvrijedljiv i obezvrijeđujući način razmišljanja o ljudskim bićima. Neko bi pomislio da je ovakav jezik prije svega uvrjedljiv za Trampove glasače i da bi se oni prvi pobunili protiv njega ako bi ga koristili u odnosu na bazu Republikanske stranke koju čine bijelci bez fakultetske diplome i kada bi im rekli da ne posjeduju odgovarajuću vrijednost.

Ono što jeste istina je da osobe s više diploma – posebno osobe sa diplomama iz tehničkih nauka – zarađuju natprosječno i da visokoobrazovani imigranti imaju pozitivniji uticaj na budžet nego manje obrazovani. Promjena imigracione politike kako bi se primat stavio na vještine koje se traže, nivo obrazovanja, sposobnost privlačenja natprosječnih plata i rad u oblastima u kojima se povećanje radne snage smatra društveno prihvatljivim je perfektno racionalan prijedlog.

Ipak bila bi greška posmatrati ovaj argument kao jezgro današnje debate o imigraciji.

Na primjer, kongresmen Darryl Issa, Republikanac iz Kalifornije je predložio SKILLS zakon koji bi ograničio postojeći sistem viza izdatih na osnovu “raznolikosti” i zamijenio ga programom baziranim na vještinama koji bi povećao broj imigranata u Sjedinjene Države. Kongresna kancelarija za budžet je potvrdila da bi ovakva promjena imala pozitivan fiskalni rezultat ali niti jedan Demokrata nije želio da podrži SKILLS smatrajući da je zamišljen da potkopa tadašnju težnju za obimnom imigracionom reformom. Još efektinje o podršci zakonu govori da je imao podršku svega 22 člana Kongresa i da iako je dobio odobrenje odbora za pravosuđe nikada nije stavljen na dnevni red za glasanje niti je ponovo predložen tokom narednih saziva Kongresa.

Trumpova administracija u međuvremenu već radi na ograničavanju viza za gostujuće kvalifikovane tehničke radnike. Stiv Banon koji je izgleda vodeći čovjek administracije iz oblasti imigracije već dugo je skeptičan prema ekonomskom uspjehu imigranata.

Bitnije od toga je da bez obzira smatrate li da postoje razlozi za primjenu programa više orijentisanog ka vještinama, trenutni američki imigracioni zakoni već djeluju tako da su novopridošli imigranti bolje obrazovani od starosjedilaca.

 

Veliki ekonomski benefiti imigracije po imigrante su značajni

Valja napomenuti čak i u protekcionističkom „America first“ raspoloženju da imigracija donosi značajne benefite samim imigrantima.

Indijskim programerima koji dolaze u SAD na osnovu H-1B viza za gostujuće radnike prihodi se uvećavaju pet do šest puta. Ovo je izuzetno ogromna korist ali u široj slici ekonomije imigracije relativno je mala.Programiranje na kraju krajeva u teoriji može biti vršeno i sa udaljenosti. Clemens nalazi da slabo kvalifikovani radnici mogu ostvariti i desetostruko uvećanje prihoda selidbom iz siromašne države u bogatu.

Ovako veliki benefiti su bitni i zbog toga što su imigranti ljudska bića čiji životi i interesi bi trebalo da se računaju u našim kalkulacijama.

Drugim rječima, u onoj mjeri u kojoj postoji razlog da vjerujemo da bi ograničavanje sposobnosti određenoj klasi imigranata da uđu u SAD imalo neke pozitivne efekte na neki segment starosjedilačke radne snage, vrijedno je zadržati na umu da je zadržavanje potencijalnog radnika van SAD izuzetno skupo. Nešto manje radikalne mjere poput uvođenja posebnog poreza na imigrantsku radnu snagu i ako bi koristili taj novac za finansiranje socijalnog osiguranja ili subvencionisanje niskih plata bi imale pozitivnije efekte po sve.

Relevantna je i korist koji dobijaju imigranti pošto ekonomija nije fiksirana. Ako se programer rođen u Indiji doseli u Sjedinjene države i uveća svoje prihode petostruko mnogo su veće šanse da će kupiti automobil proizveden u SAD nego da je ostao u Aziji zarađujući drastično manje. Rast izvoza američkih proizvoda je postala opsesija ali prodaja na domaćem tržištu ima iste benefite. Dovođenje kupaca na naše obale čini ih dostupnijim a značajno uvećanje njihovih prihoda značajno uvećava njihovu kupovnu sposobnost.

Imigranti su sastavni dio Američke veličine

Posljednje ali nikako najmanje značajno je da dok je istina da Amerikanci brinu za blagostanje sugrađana, oni brinu o još nečemu – veličini, u nedostatku boljeg izraza.

U prihodima po glavi stanovnika, Sjedinjene države je po mnogim mjerilima prestigla Švajcarska. Holandija je relativno blizu a kada se uzme u obzir razlika između javnih usluga koje uživa, prosječan stanovnik Holandije vjerovatno uživa veći standard života od prosječnog Amerikanca. Ovakve stvari su značajne. Ali postoji razlog zašto Amerikanci kada misle o nacionalnom opadanju misle o Kini a ne o Švicarskoj. Holandija je odlično mjesto za život ali nije značajna nacija od ranog 17. vijeka.

Drugim riječima gomilanje stanovništva je bitno.

Da je Amerika poslušala savet Know-Nothing pokreta iz pedesetih godina devetnaestog vijeka i drastično smanjila imigraciju sa područja van protestantske Evrope Sjedinjene Države bi i dalje najvjerovatnije bile bogata država. Ali drugačija od one koju poznajemo – imala bi manje gradove i manji broj gradova, uglavnom fokusirana na izvoz poljoprivrednih dobara i drugih prirodnih resursa. Mjesto poput Kanade ili ogromna verzija Novog Zelanda a ne industrijska i tehnološka supersila koje je odlučujuće intervenisala u dva svjetska rata i vodila koaliciju liberalnih država koje su porazile komunizam.

Demografi predviđaju da će imigracija – ljudi koje direktno obezbkeđuje i njihovi potomci – biti jedini razlog zbog kog se radna snaga neće smanjivati. Ovo je dvostruko tačno kada uzmemo u obzir da rad imigranata u domaćinstvima i sektoru brige o djeci utiče i na povećanje nataliteta starosjedilaca.

Smanjivanje radne snage, koje već možemo videti u Japanu i državama južne Evrope stavlja nacionalne ekonomije pred ozbiljne probleme. Stvara tendenciju smanjivanja kamatnih stopa do izuzetno niskog nivoa, otežavajući centralnim bankama reakcije u slučaju recesije. Također otežava održavanje državnog penzionog sektora i brigu o starijima uopšte.

Postoje određene prednosti (manji pritisak na infrastrukturu) i kao i sve drugo, problemi se mogu riješiti. U osnovi pak Amerika koja se smanjuje će gubiti značaj u svijetu za razliku od Amerike koja raste. Istina je takođe da ako Amerika nastavi da bude otvorena za imigraciju postaće sve manje bjelačka i sve manje hrišćanska država. To je prijeteći koncept za mnoge bijele hrišćane koji implicitno definišu državu u etničkom i religioznom okviru. No zvanična definicija Amerike nikad nije bila u tom okviru.

Za one koji vjeruju u principe Deklaracije o nezavisnosti i vjeruju u ideale Amerike, prihvatanje budućnosti opadanja i povlačenja u ime etničke čistoće nije moguće. Da će etnički homogenija Amerika biti ne samo manja i slabija nego i siromašnija po glavi stanovnika samo podvlači kakva ludost bi bila prihvatiti ovako usku viziju. To što stotine miliona ljude želi da se doseli na naše obale – i to što Amerika ima dugu istoriju asimilovanja stranaca, politički mit i građansku kulturu koji to čine mogućim – je ogroman izvor nacionalne snage.

I vreme je da to tako i posmatramo.

Izvor: Matthew Iglesias, The case for imigration; Vox.com

prevod: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Kako je Macronova vizija otvorene liberalne Evrope preko noći pomela nacionalistički populizam!

Sri, 10/05/2017 - 12:10

Piše: Danijal Hadžović

Nakon najuzbudljivije i najrobusnije izborne kampanje u novijoj historiji, Francuzi su se odlučno suprostavili populizmu i kreirali novu historiju. U nedjelju, 7. maja za predsjednika su izabrali bivšeg ministra ekonomije Emmanuela Macrona koji nikad u životu nije vodio izbornu kampanju. Bivši investicioni bankar je sa 66% glasova osvojio dvotrećinsku većinu glasova ispred svoje nacionalističke oponentkinje Marine le Pen. Bila je to značajna demonstracija da je u zapadnoj liberalnoj demokratiji u kratkom vremenskom periodu moguće oblikovati i popularizovati proevropski, liberalni i centristički odgovor populizmu i nacionalizmu.

Ovi izbori su po mnogo čemu bili historijski. Emmanuel Macron je centristički liberal, zagovornik EU i NATO-a, veliki pobornik globalizacije te kritičar Vladimira Putina i njegovih imperijalnih ambicija. I u ekonomskoj politici Macron je poprilično liberalan, te između ostalog se zalaže za smanjenje javne potrošnje i poreza, otpuštanje više od 100.000 državnih službenika, produženje radne sedmice, dok od Pariza namjerava stvoriti novi finansijski centar u Evropi i oduzeti primat Londonu. Posebno je pažnje vrijedna činjenica da je kandidat s takvom agendom pobijedio u državi u kojoj se to najmanje očekivalo, jer Francusku već decenijama karakteriše sklonost različitim vrstama etatizma i nacionalizma.

Macron je također postao i najmlađi predsjednik u historiji Francuske, skinuvši s trona nećaka Napoleona Bonapartea, Louisa Napoleona koji je na čelo države došao 1848. godine s 40 godina. U zemlji u kojoj decenijama dominiraju dvije političke opcije i koja je preferirala da za predsjednika bira prekaljene političare, ključnu poziciju je preuzeo potpuni novajlija. Svoj politički pokret En Marche! (U pokretu!) osnovao je prije svega 13 mjeseci. Njegove najave da će od njega napraviti političku snagu koja će biti u stanju da se nosi s vodećim partijama izgledala je kao dalekovidna fantazija. Otkad je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958., nijedan nezavisni kandidat nije se ni približio mogućnosti da postane predsjednik.

Ipak, Macron je uspio napraviti svojevrsno čudo. Njegov uspjeh rezultat je kombinacije razočaranosti glasača, neustrašivog samopouzdanja, odlične procjene konkurenata te dobre doze sreće. Na gotovo svim izborima na državnom nivou u proteklih deset godina, na svim nivoima vlasti, Francuzi su glasali protiv vladajuće stranke. Nakon petogodišnje vladavine socijaliste Françoisa Hollandea, Republikanska stranka desnog centra bila je sigurna da je pobjeda njihova. Ali je njihov kandidat, Francois Fillon, diskreditovan skandalom oko parlamentarnih plata. Bio je to samo jedan od prekaljenih političara u nizu koji su otklonjeni tokom ove kampanje, a među njima su se nalazili i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy te dva bivša premijera, Alain Juppe i Manuel Valls. Mladi nezavisni kandidat kockao se pretpostavkom da se po prvi otvorio prostor za opciju liberalnog centra. Njegova intuicija ga je dobro poslužila.

Sjajna politička avantura Emmanuela Macrona počela je pod pretpostavkom da tradicionalno vladajuće stranke u Francuskoj ne samo da nisu u stanju adekvatno odgovoriti na bujajući  populistički nacionalizam, nego da stare, kako lijeve tako i desne političke elite, duboko ukorijenjene u sistem i saživljene s njim, nisu u stanju provesti ni prijeko potrebne tržišne jer bi time direktno ugrozili vlastite interese.

Ključni politički preokret u životu Emmanuela Macrona, tada studenta, desio se 2002. godine kada je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen koji je otvoreni antisemita i bitno radikalniji od svoje kćerke, uspio da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je poražen od Jacquesa Chiraca.

Francuska politička klasa, napisao je Macron u svojoj knjizi „Revolucija“, od tada je zapala u „duboki san“. Umjesto da Nacionalni front nastoje pobijediti idejama, njihova jedina agenda, tvrdi Macron, postala je strašenje ljudi fatalnim posljedicama do kojih će doći ako ova ultradesničarska stranka osvoji vlast. I tokom svoje predizborne kampanje Macron je isticao da ostale stranke neće moći pobijediti sve dok se protiv Nacionalnog fronta budu borile strahom i moralisanjem. Umjesto toga, tvrdi, neophodno je da političari ponude nešto privlačno,uvjerljivo i pozitivno: otvoreno, tolerantno, proevropsko društvo koje podstiče poduzetništvo i slobodnu trgovinu te umjesto podilaženja strastima narodnih masa, objasne građanima zašto su te vrijednosti superiornije od protekcionizma i gradnje zidova.

Tokom predizborne kampanje Macron je ove vrijednosti jasno isticao i branio, ostvarivši na svojim skupovima ono što se u francuskoj politici zaista rijetko viđa – da njegove pristalice uporedo s francuskim mašu i zastavama Evropske unije. Tokom žustre televizijske debate Marine Le Pen ga je optužila da je kandidat “divlje globalizacije“, na šta je Macron nadasve lucidno uzvratio da je ona s druge strane „visoka svećenica straha“.
Ipak, nakon što je pobijedio na izborima Macron će morati pronaći način da u superiornost ovih vrijednosti ubijedi onu jednu trećinu koja je glasala protiv njega. Mnogi od tih ljutitih glasača dolaze iz malih gradova i ruralnih dijelova zemlje te su u proteklom periodu ostali bez poslova, fabrika i usluga, te ne vide nikakvu korist od globalizacije. Mnogi su također podržali Macrona po principu manjeg zla, samo da Le Pen ne bi postala predsjednica. Mnogi su također ostali i sudržani od glasanja, razočarani izborom između onog što su neki nazivali „kolerom ili kugom“: globalnim finansijama ili ksenofobičnim nacionalizmom. Također, ne treba previše likovati ni zbog poraza Le Penove. Ona je nesumnjivo razočarana rezultatom, no sama činjenica da je uspjela ući u drugi krug i završiti s duplo boljim rezultatom od svog oca je zabrinjavajuća. Njena stranka i nacionalistički populizam i dalje će biti bitan čimbenik u francuskoj politici.

Da bi ostvario išta od najavljenih ciljeva, Macrona čekaju veliki posao i kompromisi. On će svakako imenovati vladu, no neophodno je da osigura ili složi, vladajuću većinu u parlamentu za koji se izbori održavaju u junu. Bez obzira na široke ovlasti koje posjeduje francuski predsjednik, on značajnije reforme ne može provesti bez podrške parlamenta. Njegov novoosnovani pokret En Marche! trenutno, naravno, nema zastupnika te francuski parlament očekuje priliv potpuno novih lica nakon izbora.

Macron preuzima ne samo politički podijeljenu zemlju, nego i teret ogromnih očekivanja koja cijela Evropa ima od njega. Njemačka, najveća evropska ekonomija i dugogodišnji bliski partner Francuske, posebno polaže velike nade u Macrona da prekine s praksom prethodnih francuskih predsjednika koji su odbijali provoditi reforme. Emmanuel Macron je pokazao da je u jeku rasta nacionalističkog populizma diljem kontinenta moguće kao pobjedničku iznijeti ideju koja se zasniva na vrijednostima otvorenog društva, snažnije integracije Evrope, globalizacije i slobodnog tržišta. Nada za liberalnu Evropu pojavila se tamo gdje se do prije svega nekoliko mjeseci to moglo najmanje očekivati – u Francuskoj, zemlji tradicionalno opterećenoj etatističkim idejama i politikama. Ukoliko Macron, ne daj Bože, ne uspije u svojim namjerama, bit će vrlo teško populizam ponovo vratiti na smetljište historije, a stranke poput Nacionalnog fronta ostaviti bez moći.

Kategorije: BiH

Istraživanje: Većina građana Bosne i Hercegovine podržava ekonomski centrizam i ograničenu vladu

Čet, 04/05/2017 - 04:24

Udruženje „Liberalni forum“ od 1. februara do 1. marta 2017. godine provelo je istraživanje nad 1.000 ispitanika, državljana BiH, o njihovim pogledima na najvažnija ekonomska pitanja u bh. društvu. Cilj istraživanja bio je dobiti precizne i sveobuhvatne podatke o odnosu naših građana prema ekonomiji te politikama koje preferiraju u uređenju ekonomskog sistema i rješevanju ekonomskih problema u našoj zemlji. Autor istraživanja je Danijal Hadžović, izvršni direktor Liberalnog Foruma, a rezultati istraživanja sumirani su u publikaciji čiji se link za preuzimanje nalazi na kraju teksta.

Većina ispitanih građana Bosne i Hercegovine prema prosječnim rezultatima teži nekoj vrsti ekonomskog centrizma između državnog intervencionizma i potpunog prepuštanja svih ekonomskih odnosa tržištu. Većina ispitanika preferira male namete na privredu, što je moguće manje miješanje države u rad privatnog sektora te smanjenje administracije i birokratskih procedura. Čak 88% ispitanika smatra kako su firme i poslodavci u BiH opterećeni previsokim nametima (55% se u potpunosti slaže s ovom konstatacijom, a 33% djelomično), 74% smatra da ekonomija najbolje funkcioniše kada se država što je moguće manje miješa u nju (36% ispitanika se potpuno, a 38% djelomično slaže s ovom konstatacijom), a 82% je stava da je potrebno smanjiti doprinose na rad. Čak 96% ispitanih smatra da u BiH postoji višak nepotrebne administracije/birokratije, 85% smatra da su primanja u javnom sektoru previsoka, dok 87% ispitanih smatra da su u javnom sektoru potrebna velika otpuštanja zaposlenih.

Mišljenja su prilično podijeljena kada je riječ o privatizaciji preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Tek 19% ispitanih se potpuno slaže s konstatacijom da je potrebno privatizovati preostale firme u državnom vlasništvu, 37% je djelomično za privatizaciju, 17% se djelomično ne slaže s ovom tvrdnjom, dok je 27% ispitanih oštro protiv privatizacije.

Ipak, kada je riječ o socijalnim politikama, tu pak većina građana pokazuje sklonost ka većoj ulozi države. 75% ispitanika je reklo da bi osobe koje zarađuju mnogo trebale biti oporezovane i po višim poreskim stopama, 92% ispitanika smatra da bi zdravstveno osiguraje moralo biti od države zagarantovano pravo, dok 93% isto smatra za obrazovanje. Ipak, 49% ispitanika također smatra da zdravstveni sistem treba biti postepeno privatizovan (15% u potpunosti podržava, 34% djelomično), a 51% je protiv, no kada je riječ o postepenoj privatizaciji obrazovanja protiv je 67% ispitanika. Ipak, istovremeno 90% ispitanika smatra da oni koji su sposobni da rade, a odbijaju tu mogućnost, ne bi trebali primati socijalnu pomoć od države. Kada je riječ o minimalnoj plati u BiH, čak 91% ispitanih misli da bi ona trebala biti povećana!

U skladu s odgovorima napravljena je pravolinijska osa koja predstavlja podjelu na ekonomsku ljevicu i desnicu, odnosno sklonost državnom intervencionizmu ili slobodnom tržištu, a radi dobijanja što preciznijih i sveobuhvatnijih podataka, ispitanici su također razvrstani prema demografskim karakteristikama koje uključuju spol, starost, entitet, stepen obrazovanja, zaposlenje, nacionalnost, tip naselja; te političkim karateristikama koje uključuju ideološko opredjeljenje, glasanje na posljednjim izborima te namjeru glasanja na sljedećim izborima.

Od podataka na ekonomskoj skali na osnovu demografskih i političkih grupa zanimljivo je istaknuti da su državnom intervencionizmu najskloniji glasači SNSD-a, dok su najveći pobornici ekonomskog liberalizma glasači SDS-a. Nakon SNSD-a najveću sklonost državno rukovođenoj ekonomiji pokazuju glasači SDP-a, dok su glasači SDA, HDZ-a BiH i PDP-a skloniji slobodnom tržištu. Kompromisu između državnog planiranja i slobodnog tržišta najviše su skloni glasači Naše stranke i SBB-a.

Od etničkih grupa u BiH najskloniji slobodnom tržištu su Hrvati, a državnom intervencionizmu Srbi.

Kompletnu publikaciju možete preuzeti OVDJE

 

 

Kategorije: BiH

Donald Trump: Moj porezni plan s kojim ću Ameriku ponovo učiniti velikom

Sub, 29/04/2017 - 07:15

Prije nekoliko dana Trumpova administracija iznijeli je prijedlog zakona kojim bi se stopa poreza na dobit u SAD-u smanjila na maksimalnih 15%, za razliku od sadašnje koja iznosi do čak 35% na federalnom nivou. Donosimo vam odlomak iz Trumpove knjige  “Grat again”, u kojem je američki predsjednik iznio plan svoje porezne politike.

 

Piše: Donald Trump

Jedna stvar oko se svi slažu je da naš porezni sistem ne funkcionira. Sadašnji zakonik je lud. Savezni porezni zakonik ima 74.608 stranica. Niko ga doista ne može razumjeti, čak ni računovođe koji pokušavaju pomoći poreskim obveznicima da ispune svoje obrasce. Čitava industrija nastaje svake godine samo kako bi Amerikancima pomogla odgonetnuti koliko novca duguju državi.

Stvarnost je ta da postojeći porezni zakon uzima suviše novca od ljudi kojima je taj novac najpotrebniji, dok istodobno omogućuje drugima da pronađu način da umanje svoje porezno opterećenje. Demotivira najveće korporacije da reinvestiraju ovdje kod kuće dobit ostvarenu u inozemstvu te otežava rast malih poslovnih subjekata. Posve uništava radna mjesta umjesto da pomaže u njihovom stvaranju.

Jedan promišljeni porezni sistem rasteretio bi srednju klasu Amerikanaca omogućujući tim marljivim ljudima da zadrže više svog novca za sebe; također bi umanjio napetost koju porezni obveznici svake godine osjećaju, kao i frustraciju, pojednostavljivanjem čitavog poreznog zakonika. Novim bi pravilila rasla ekonomija i stvarala se radna mjesta te demotivirao bijeg korporacija u porezne oaze i Ameriku učinio konkurentnom u svijetu, a ne bi ništa pridodala bilo našem dugu ili deficitu.

Porezne reforme koje predlažem bave se svim tim problemima na način da pojednostave porezni zakonik svima. Moj cilj je izbaciti H&R Block, revizorsku kompaniju specijaliziranu za popunjavanje obrazaca za povrat poreza, iz igre.

Opisao sam ova rješenja u komentaru koji se našao u Wall Street Journal-u koncem septembra 2015. godine. „Porezna reforma za sigurnost i blagostanje“, glasio je naslov.

Napisao sam da je prioritet Sjedinjenih Državapružiti sigurnost svojim građanima. Ta sigurnost uključuje uklanjanje neizvjesnosti i nastojanje da se ekonomska budućnost zemlje osigura kroz sklapanje povoljnih poslova, pametnijih trgovinskih sporazuma i porezne politike koja rasterećuje srednju klasu i oslobađa sve mogućnosti privatnog sektora.

Moj pristup poreznoj politici nastoji učiniti samo ono što je potrebno. Za sve Amerikance, neizvjesnost i složenost poreznog zakonika napisanog radi zadovoljenja posebnih interesa i vrlo bogatih, bit će uklonjene, a jasna budućnost bit će dostupna svima.

Plan ima nekoliko ciljeva. Razjasnimo da ovaj splet politika cilja na uklanjanje odbitaka i rupa u zakonu dostupnih zasebnih interesnim skupinama i vrlo bogatima, kao i onih odbitaka koji će postati suvišni ili nepotrebni kada svaka osoba i preduzeće budu plaćali daleko niže porezne stope.

Napose predlažem okončanje sadašnjeg tretmana menadžerskih kompenzacija za fondove ograde od rizika (eng. Hedge) i špekulativnih partnerstava koja ne šire poslovanje i koja ne stvaraju nova radna mjesta.

Prvi cilj ovog plana bit će pružanje poreskih olakšica. Ako ste samac i zarađujete manje od 25.000 dolara ili u braku pa zarađujete 50.000 dolara, nećete morati platiti nikakav porez na dohodak. Ovo će momentalno ukloniti nekih gotovo 75 miliona kućanstava iz evidencije poreza na dohodak.

Drugo, porezni zakon bit će pojednostavljen. Umjesto brojnih poreznih razreda, pri čemu je svaki podložan svakovrsnim iznimkama, bit će samo četiri razreda: 0%, 10%, 20% i 25%. Ovaj će novi zakonik prestati diskriminisati brakove u kojima oba supružnika zarađuju i s njime će prestati vrijediti Alternativni minimalni iznos poreza, dok će istodobno uvesti najniže porezne stope od Drugog svjetskog rata. Nadalje, ovaj plan eliminira porez na nasljedstvo, time omogućavajući porodicama  da u cjelosti zadrže ono što je zarađeno za života.

Predložene mjere dopustit će srednjoj klasi da zadrži većinu odbitaka koji danas vrijede za nju, dok će istodobno ukloniti mnoge odbitke za one vrlo bogate. S više novca u džepovima srednje klase, potrošačka će se aktivnost povećati, uštede za fakultetske školarine povećati, a lični dug umanjiti.

Treće, moramo stvoriti uslove da američka ekonomija raste. U proteklih sedam godina, naša ekonomija bila je potpuno zakočena. Rast bruto domaćeg proizvoda od manje od 2 posto je jadan. Trebamo pokrenuti proizvodnju, vratiti kući radna mjesta i olakšati ulaganje u Ameriku.

Ovaj plan navodi da preduzeće bilo koje veličine neće platiti više od 15 posto poreza na dohodak ostvaren poslovanjem. Ova niska stopa učinit će bijeg u porazne oaze nepotrebnim i učiniti Ameriku jednim od najkonkurentnijih tržišta na svijetu. Ovaj plan također zahtijeva od kompanija s izvezenim kapitalom da vrate taj novac natrag u Sjedinjene Države uz stopu repatrijacije od samo 10 posto. Trenutno, taj novac se ne vraća u zemlju zato što su ovdje porezi toliko visoki.

U konačnici ovaj plan također neće pridodati deficitu niti našem državnom dugu. Uz disciplinirano budžetsko upravljanje i eliminaciju traćenja sredstava, prevara i zloupotreba, ovaj plan omogućit će nam rebalans našeg budžeta, rast ekonomije do rekordnih stopa, uposliti nezaposlene radnike kod kuće i započeti s procesom smanjenja našeg duga. Uz skroman rast, ovaj plan će se provoditi nezavisno o tome koliko država bude ostvarivala poreznih prihoda. Ove promjene osigurat će snažan ekonomski rast i staviti ovu zemlju na putanju izvanrednog blagostanja.

Ova porezna politika stavlja ekonomsku dobrobit zemlje i njenih građana na prvo mjesto. Ovaj je plan hrabar, no ukorijenjen također u stvarnosti i zdravom razumu. Stvaranje uslova rasta ekonomije pružit će sigurnost koju trebamo i Americi vratiti njenu izvornu slavu.

Iako je moj novinski komentar napravio jasan sažetak ovog plana, valja istaknuti još neke važne tačke: kada je porez na dohodak prvi puta uveden, samo jedan posto Amerikanaca bio je podvrgnut ovoj vrsti poreza. Nikada nija bila namjera da se on ispostavlja većini Amerikanaca. Unutar ovog plana, porez na dohodak bit će eliminisan za oko 75 miliona kućanstava, kao i 42 miliona onih kućanstava koja sada moraju ispunjavati složene obrasce za povrat poreza na dohodak samo da bi shvatili da državi ne duguju ništa; novim će planom ona morati ispuniti samo jednu stranicu obrasca, što će im uštedjeti izgubljeno vrijeme, napetost, frustraciju – i više od 100 dolara, koliko ih priprema obrazaca za povrat poreza prosječno sada stoji. Više od 31 milion kućanstava također će koristiti pojednostavljeni obrazac  – i zadržati gotovo 1000 dolara od novca koji su zaradili.

Veliko sniženje poreznih stopa učinit će dosta sadašnjih izuzeća i odbitaka – koji su jednim dijelom razlog što su porezni obrasci toliko komplicirani – nepotrebnima i suvišnima. Međutim, odbitci dobrotvornih priloga i na kamate na stambene kredite neće se dirati. Ovi su se odbitci pokazali vrlo uspješnim u postizanju svojih ciljeva – tj., u pomaganju karitativnih aktivnosti u Americi, kao i asistiranju Amerikancima da dođu u posjed vlastitih kuća. On također ukida i porez na nasljedstvo, zato što ste već zaradili taj novac i platiti porez na njega za života. Uštedjeli ste ga za svoju porodicu. Država je već uzela svoj komad pa nema više prava od njega uzimati.

Naš tekući porezni zakonik zapravo demotivira rast ekonomske aktivnosti te kažnjava uspjeh. Suviše kompanija od naših najpoznatijih robnih marki do inovativnih mladih kompanija, sele svoja sjedišta izvan zemlje, bilo izravno, ili kroz bijeg u porezne oaze. Prilikom spomenutog bijega, kompanija preseljava svoje zakonito sjedište u zemlju s nižim porezima te tamo plaća svoje poreze. To nije nezakonito ili nepošteno niti čak nepatriotski, to je samo ispravna poslovna logika. Bilo koji poslovni subjekt koji ne iskoristi snižavanje svojih poreza nije adekvatno upravljan. Demokrati žele ovaj bijeg u porezne oaze učiniti nezakonitim, no to neće funkcionisati. Koje god zakone oni budu donijeli, s doslovno milijardu dolara na kocki, korporacije će svejedno naći metode da ih zaobiđu. Daleko više smisla ima stvaranje okružja naklonjenog poslovanju.
Pod Ronaldom Reaganom imali smo najbolju stopu poreza na dobit preduzeća u industrijalizovanom svijetu. Sada imamo najgoru. Umjesto da sarađujemo s našim korporacijama na obnovi naše ekonomije i stvaramo milione radnih mjesta, praktički ih tjeramo na premještaj svog poslovnog prebivališta. Ovaj porezni plan srezao bi stopu poreza na dobit preduzeća na 15 posto – kako našim malim preduzećima, tako i samostalnim obrtnicima te velikim korporacijama. Prema nalazima Ekonomskog savjeta, američka mala preduzeća stvaraju 60 posto naših novih radnih mjesta. Međutim, kada se porezne olakšice i odbitci uzmu u obzir, većina malih preduzeća ustvari se oporezuje po daleko višoj stopi od velikih korporacija. Prema postojećem poreznom zakonu, obrtnici, honorarci, jednostavni oblici društava i obveznici s paušalno obračunatim porezom moraju plaćati daleko više stope poreza na lični dohodak. U stvarnosti, često ih oporezuju po duplo višoj stopi od one koje korporacije doista plaćaju. Uz činjenicu da internet mijenja strukturu poslovnog svijeta i potiče mlade kompanije, takvih nekonvencionalnih poslovnih subjekata više je nego ikad. Upravo ovdje se gradi naša ekonomska budućnost i tu je svaki dolar važan, a naš porezni zakon im otežava opstanak.

Sve dok se ove poslovne subjekte bude nepošteno oporezivalo pri stopama poreza na lični dohodak, oni će biti u nepovoljnom položaju. Pravi bi plan stvorio novu 15-postotnu stopu poreza na dobit preduzeća unutar poreznog zakonika za lični dohodak, koji bi poslovne subjekte značajno rasteretio i omogućio im uspjeh i rast.

Dok ovo čitate, američke korporacije raspolažu sa čak 2,5 biliona dolara u novcu koji leži u prekomorskim zemljama. Samo zamislite šta bi se dogodilo kada bi naše korporacije vratile taj novac kući. Koliko bi radnih mjesta stvorio? Trenutno, oni ga ne donose kući zato što je porezna stopa ovdje daleko viša od one koju plaćaju u drugim zemljama. Ključna komponenta ovog plana je jednokratna repatrijacija novčane imovine korporacija sada pohranjene u inozemstvu po 10-postotnoj poreznoj stopi. Unutar ovog plana, korporacije bi izvukle veliku korist vraćanjem tih 2,5 biliona dolara i angažiranjem tog kapitala – dok bi istovremeno ostvarivale korist od globalno konkurentne, netom snižene stope poreza na dobit preduzeća.

Najvažnije pitanje koje će svako postaviti jeste kojim ćete novcem finansirati taj prekrasan plan. Dobra vijest je da je neutralan po pitanju visine poreznih prihoda države – a to vrijedi za situciju prije nego ekonomski rast bude pokrenut ostavljanjem većeg dijela novca u vašem džepu i prije nego efekti stvaranja novih radnih mjesta budu polučili rezultate. Ovaj će se plan finansirati tako što će se umanjiti ili ukinuti većina odbitaka i rupa u zakonu koji omogućuju vrlo bogatima da plaćaju manje poreza, repatrijacijom novčane imovine korporacija držane u inozemstvu, prestankom tolerisanja korporacija da izbjegavaju plaćanje poreza na dohodak zarađen izvan ove zemlje i rezanjem, ili eliminiranjem onih rupa u zakonu o oporezivanju preduzeća, koja služe posebnim interesima – pored onih odbitaka koji postaju suvišni ili nepotrebni snižavanjem poreza na dobit preduzeća ili dohodak ostvaren poslovanjem. Neka razumna stopa odbitaka na otplatu kamata na kredit poslovnih subjekata također će se postupno uvoditi.

Konačno moramo umanjiti svo to traćenje sredstava. Na godišnjoj se osnovi troše milijarde i milijarde dolara i ispada da niko za to nije odgovoran. Svi političari u svakom izbornom ciklusu obećavaju da će umanjiti traćenje sredstava u javnoj potrošnji. Kada ste zadnji put čuli da država to zaista čini? Odgovorit ću na to: „Nikada!“ U poslovanju naučite da mala ušteda uskoro može postati velikom uštedom. Kada trošite vlastiti novac, učite kako eliminirati nepotrebno traćenje. Uštedite par milijardi tu par milijardi tamo i, dok se okrenete, dosta ste već obuzdali svoju potrošnju.

Traćenje sredstava nije teško uočiti. 2013. godine Walter Hickey iz Business Insidera prosijao je izvješća Glavnog inspektora za svako državno tijelo i prilično jednostavno ukazao na 15 milijardi dolara koje bi se vrlo brzo mogli uštedjeti od 42 milijarde dolara koje je Savezno ministarstvo obrazovanja proslijedilo fakultetima – a koja nemaju pravo na bilo kakva federalna sredstva – do 2,7 milijardi dolara koje je Savezno ministarstvo savezne skrbi jednostavno moglo uštedjeti revizijom veleprodajnih cijena po kojima se nabavljaju lijekovi na recept u sklopu programa Medicaid i Medicare.

2015. godine, udruga Građani protiv državnog traćenja novca izdali su svoje izvješće Prvoklasni rez, skrećući pažnju na to kako bi se 648 milijardi dolara moglo uštedjeti za 2016. godinu bez izazivanja bilo kakve štete. 9,6 milijardi dolara moglo bi se uštedjeti okončanjem Programa za ruralne komunalije, koji odobrava zajmove i daruje sredstva za razvoj komunalnih usluga u nerazvijenim dijelovima zemlje – u takvom jednom gradiću u Arkansasu, država je utrošila 5500 dolara po tamošnjem stanovniku, vaših poreznih dolara, kako bi osigurala pristup širokopojasnom internetu. Izvješće također ukazuje na trošak manjka nadzora nad različitim programima, primjećujući kako država vodi 6,5 miliona računa socijalne skrbi za ljude koji navodno imaju 112 godina ili više – iako postoji samo 35 poznati slučajeva da neko još živi u tako poznoj dobi. Također, dosta je ljudi procijenilo kako se više od 100 milijardi dolara trati kroz program Medicare.

Poenta je da tratimo milijarde dolara svake godine i da sljedeći predsjednik konačno mora učiniti nešto da bi takvu praksu prekinuo.

Vrijeme je da konačno svoj porezni sistem ažuriramo umanjivanjem opterećenja svim Amerikancima, pojednostavljenjem sistema za sve, donošenjem promišljenih mjera za velike korporacije i male poslovne subjekte te rezanjem milijardi dolara koje tratimo svake godine… potom, povrh svega toga, i vraćanjem radnih mjesta iz inozemstva kući, gdje ona doista i pripadaju.

Kategorije: BiH

Friedmanov pogled na čovjeka

Čet, 27/04/2017 - 10:27

Piše: Eamonn Butler

 

Svoju knjigu Kapitalizam i demokracija Milton Friedman započinje slavnim odjeljkom inauguralne besjede predsjednika Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju“. Friedman je bio zaprepašten kako tom Kennedyjevom izjavom, koja mu se činila paternalističkom, tako i time kako je malo taj paternalistički odnos ogorčio same Amerikance. Ni prva ni druga polovica te Kennedyjeve izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti koji bi bio primjeren slobodnim ljudima u slobodnom društvu, rekao je. Prvi dio opisuje vlast kao staratelja, a građanina kao štićenika. To je pogled koji je u oštroj suprotnosti s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. I drugi dio, „što možete uraditi za svoju zemlju“, implicira da je vlast gospodar ili božanstvo, a građanin njezin sluga ili gorljivi vjernik. To su, prema Friedmanovu mišljenju, izrazito antiliberalne predstave, što je potom u intervju (za Playboy) i objasnio: „Duh vremena se okrenuo protiv slobode i nastavlja djelovati protiv nje. Još uvijek postoje intelektualci koji misle da je koncentrirana moć snaga za dobro dok je u rukama ljudi dobre volje“. „Za slobodna čovjeka“, zapisao je, „njegova je zemlja zbroj pojedinaca koji je sačinjavaju, a ne nešto povrh njih ili mimo njih“. Vlast je oruđe, sredstvo da se čine stvari koje je moguće načiniti samo kolektivno. No vlast nije ni „udjeljitelj milosti i poklona, niti gospodar ili bog kojega treba slijepo obožavati i služiti mu“.

„Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može učiniti za njega, ni što on može učiniti za nju“, nastavlja Friedman. „On će se radije pitati što ja i moji sugrađani možemo učiniti pomoću vlasti za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode“.

Teškoća je, rekao je Friedman, kako spriječiti državu koju smo stvorili da se ne prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena. „Država je nužna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja“, tvrdio je. No moć je, koncentrirana u rukama političara, i najveća prijetnja toj krhkoj slobodi. „Ako su ljudi koji imaju vlast u početku čak i dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukčijeg kova“.

Ta razmišljanja o slavnoj Kennedyjevoj izjavi samo su jedan prikaz ogromne vjere koju je Milton Friedman imao u sposobnost slobodnih pojedinaca da uređuju svoj život i miroljubivo sudjeluju s drugima za zajedničku korist – i o njegovu uvjerenju u moralnost toga da im to omogućujemo. Sve je to dio dosljednog pogleda na svijet koji je obilježio sve Friedmanove spise, govore, nastupe u medijima, razgovore i, doista, njegov osobni život.

Taj dosljedni pogled na svijet, što ga je Friedman tako rado i neumorno tumačio, kaže da su temeljne opeke ljudskog društva pojedinci, a ne političke ustanove.

Vlast mora biti službenik potreba i nastojanja pojedinaca, a ne njihov gospodar.

Za Friedmana je slobodno društvo moralnije društvo, budući da poštuje moralni primat pojedinca. Samo svojim slobodnim odlukama ljudi mogu izražavati svoje vrednote i time svoju individualnost i ljudskost. Bez slobode nismo više od stada ovaca. Da bismo doista bili humani, moramo biti slobodni – i odgovorni za svoja djela. Većina možda neće odobravati naš izbor ili će možda misliti da bolje od nas zna što je najbolje za nas, no to im ne daje pravo da nam diktira što trebamo piti ili što trebamo ubrizgavati u sebe, niti da nas sili na služenje vojske, pa niti da nam krade naše vlasništvo i dohodak za svoje svrhe.

Ne samo da je slobodno društvo moralnije. Friedman je mislio da je i učinkovitije. Čovječanstvo napreduje zbog genijalnosti i energije pojedinaca, a ne zbog vlada. Friedman je svojim stručnim ekonomskim znanjem mogao dokazati da slobodno društvo stvara veću vrijednost nego ono koje je zasnovano na centralnom planiranju ili na vladinim intervencijama. Ne samo da stvara veću vrijednost za ekonomski djelatne pojedince, jer mogu miroljubivo trgovati na slobodnim i otvorenim tržištima, nego stvara i veću vrijednost za cijelu zajednicu i potom za cijeli svijet. Slobodno društvo promovira globalno sudjelovanje čak i među ljudima koji imaju različite vrednote i ciljeve. Nagrađuje promišljenu upotrebu svjetskih resursa i zadovoljenje najnužnijih i najznačajnijih potreba čovječanstva. Ta ista sloboda podigla je veći dio svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva i, šireći se svijetom, još i danas to omogućuje milijardama ljudi.

Friedman nije bio prvi koji je izražavao te ideje. Ali nitko ih nije izražavao angažiranije pa i učinkovitije od njega. Upuštao se u akademsku raspravu na najvišoj razini i jednostavnom logikom, bistroumnošću, duhovitošću i pronicljivošću predstavljao zapletene argumente. Ali svoje stajalište znao je razložiti i običnim ljudima, i to je radio na jednostavan, osobit i osvajajući način. Svoj pogled na osobnu i ekonomsku slobodu – i na njihovu moralnost i učinkovitost – znao je objasniti primjerima i predodžbama koji su osvojili njegove čitatelje, slušatelje i gledatelje. Nikada se nije povlačio pred kresanjem mišljenja (uistinu je uživao u svakom od njih) i dosljedno je ustrajavao na svojih libertarnim, slobodno-tržišnim stajalištima.

Friedman, vazda naoružan arsenalom činjenica i statističkih podataka, ni za trenutak nije posumnjao da slobodno društvo nadmašuje svako drugo kako po učinkovitosti tako i po moralnosti. U njegovo vrijeme slobodno se društvo dakako mjerilo u odnosu na centralno planiranje u Kini i u Sovjetskom savezu i razdjelnice između kapitalizma i komunizma bile su oštre. Danas se ta ravnoteža promijenila, djelomice zaslugom i Fridemanova neumorna zauzimanja za slobodno tržište, slobodnu trgovinu i slobodno društvo. Milijuni ljudi u državama kao što su Estonija, Čile i Kina danas uživaju veću slobodu i dionici su većeg ekonomskog napretka nego bilo kada prije u svojem životu. I kao što je upozorio Gary Becker, duguju  bar nešto od te slobode Miltonu Friedmanu.

Danas izazov Friedmanovoj viziji ne dolazi izvana, nego iz samih slobodno-tržišnih privreda. Dolazi u obliku državnog paternalizma što ga je Friedman vidio kod predsjednika Kennedyja. U obliku razrastanja birokratskih i vladinih intervencija u privredni, društveni i osobni život i u spremnost da se sloboda žrtvuje za jednakost, što je Friedmann kritizirao s tako mnogo osjećaja. No Friedman bi, mislim, bio vedro optimističan da je sve takve ljudske probleme, i još mnoge druge, moguće riješiti – i naposljetku će se riješiti – „genijalnošću slobodnih pojedinaca“, u što je nepokolebljivo vjerovao.

 

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

SDA je socijalistička stranka

Uto, 25/04/2017 - 08:17

Piše: Danijal Hadžović

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.

Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.

SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.

Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.

Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.

Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.

Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.

Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.

Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.

Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.

Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.

Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.

Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

 

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

 

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.

Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.

Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.

Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.

A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.

Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.

Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.

No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:

„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.

Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

Kategorije: BiH

Minov: Oporezivanje rada je krađa

Čet, 20/04/2017 - 02:30

U Tuzli je 18.04.2017. godine u prostorijama Ekonomskog fakulteta održan drugi Free Market Road Show. Nakon uvodnog obraćanja prof. dr. Sabine Đonlagić Alibegović, prodekanese fakulteta i Admira Čavalića, direktora udruženja „Multi“ otvoren je prvi panel „Svijet nakon Brexita i Trumpa“. U panelu su učestvovali Richard Zundritsch, Yaël Ossowski i Aleksandar Kokotović.

Zundritsch je upozorio na globalni rast populizma i nacionalizma, što može imati negativne posljedice na slobodu pojedinca i uopšteno tržišta. Ossowski i Kokotović su iskazali određeni optimizam u vezi globalnih dešavanja, u kontekstu razvoja novih tehnologija i ekonomije dijeljenja, što omogućuje pojedincu da, bez obzira gdje se nalazio i kako živio, aktivno učestvuje na globalnom tržištu i/ili utječe na javno mijenje.

Drugi panel, posvećen poreznim reformama otvorio je Pieter Cleppe govoreći o preznim reformama uopće. Panelist Adis Muhović govorio je o poreznim reformama u kontekstu Bosne i Hercegovine. U okviru ove teme predsjednik Liberalnog foruma Darjan Minov govorio je o moralnosti poreza.

Ne postoji ništa moralno kad je u pitanju oporezivanje, posebice kada govorimo o oporezivanju rada. Kada nekome oduzimate njegov zarađeni novac, vi zapravo činite krađu, bez obzira na to kakve su vam namjere. Moralnost sudi o radnjama, a ne o namjerama. Oporezivanje ne uključuje niti slobodu izbora, niti pristanak oporezovanog a uključuje primjenu sile u slučaju kršenja propisa. Bez obzira na namjene države, svako oporezivanje rada je krađa.“ , istakao je u svom obraćanju Minov.

Minov je naglasio da jedini porez koji se može opravdati jeste onaj minimalni na potrošnju ili državne usluge koje uključuju osnovnu sigurnost i odbranu kao i organe koji pomažu izvršenje ugovora između slobodnih individualaca. Zaključio je da oporezivanjem prebacujemo teret odgovornosti sa sebe na državu što pogoduje samo širenju uticaja vlasti na privatni život pojedinca čineći ga tako neslobodnim jer mu oduzima mogućnost izbora i slobodnog odučivanja.

Kategorije: BiH

Manifest bh. liberala: Nova vizija za bolju Bosnu i Hercegovinu

Ned, 16/04/2017 - 13:30

Piše: Danijal Hadžović

 

“Naša osnovna funkcija je stvoriti alternative postojećoj politici, čuvati ih u životu i dostupnim sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”

Milton Friedman

 

Nova paradigma za BiH

U bh. društvu, kod sve tri vodeće etničke grupe, u manjoj ili većoj mjeri dominiraju dvije historijske ideološke paradigme. Jedna od njih svoj idejni legitimitet crpi iz komunističkog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, te onim vrijednostima i društvenim tekovinama koje su, kao dio službene ideologije, dominirale u novostrenoj državi. Druga paradigma svoj glavni historijski temelj ima u nacionalističkim pokretima s početka devedesetih, koji su se, barem simbolički, pozivali na nacionalne korijene iz predkomunističke tradicije, uz potpuno podređivanje svih segmenata politike i društva kolektivnom vjerskom i nacionalnom.Gotovo sve današnje političke stranke, društveni pokreti ili angažovani intelektualci, svoj sistem vrijednosti temelje na jednoj od ove dvije dominantne paradigme.

No, danas, nakon 70 godina njihove permanentne dominacije, sa sigurnošću možemo reći da su se obje ove paradigme, i socijalistička i nacionalistička, pokazale promašenim, potrošenim, nefunkcionalnim, a BiH nisu donijele ništa osim stagnacije, siromaštva i potpunog zaostajanja za tokovima civiliziranog svijeta. Prva paradigma je i historijski poražena, nakon čega su njeni protagonisti ostali dezorijentisani, bezidejni i ogorčeni, no i dalje s pozamašnim utjecajem na društveni ambijent i odnose u društvu, no bez jasne vizije. Druga, uskrsla na ruševinama ove prve, iza sebe je ostavila naslijeđe podjela, mržnje, kriminala i zatvorenih etničkih teritorija, a pored zadovoljavanja najnižih nacionalističkih strasti i navodnog povratka mitskoj tradiciji, idejno nije ponudila nikakav jasan i sveobuhvatan koncept za uređenje društvenih odnosa.

Bh. liberalizam, ukoliko želi da bude autentična i istinska alternativa za ovu zemlju, oštro se more suprotstaviti i jednoj i drugoj društvenoj paradigmi. Iako postoje vjerovanja da i liberalizam u BiH kao ideja svoj društveni temelj treba crpiti iz prve paradigme i nastojati zauzeti poziciju još jednog političkog koncepta koji je evoluirao iz socijalističkog naslijeđa, stavljanje liberalizma u takav historijski kontekst bilo bi krajnje pogrešno, prvenstveno zbog potpune nepomirljivosti liberalne ideje s velikom većinom postulata socijalističke ideologije i permanentne historijske suprotstavljenosti ova dva pokreta.

Liberalizam u BiH, i pored manjih pokreta i nekolicine uglednih pojedinaca koji su ga zagovarali, nema čvrst socijalni temelj i etabliranu političku tradiciju. Ovo ujedno predstavlja i veliko breme, ali i prednost za domaće liberale. Dok s jedne strane nemaju historijsku nit za koju se mogu uhvatiti i na postavljenim temeljima graditi svoju poziciju, s druge strane ih upravo ta činjenica, za razliku od gotovo svih ostalih političkih pokreta u našoj zemlji, oslobađa bremena prošlosti i grijeha svojih prethodnika. Današnji bh. liberali, u pravom smislu te riječi, postaju pioniri u građenju nove političke paradigme.

 

Kako se ideološki odrediti?

Tema ovog teksta zahtijeva prije svega da se pobliže definiše i pojasni riječ liberalizam. U različitim dijelovima svijeta liberalizam ima različita i često suprotstavljena značenja. Tako primjerice u SAD-u, društvu tradicionalno sklonom fleksibilnom tumačenju pojmova i izvrtanju njihovog izvornog značenja, riječ liberalizam ima ljevičarske konotacije i povezuje se s politikama koje idu u pravcu povećanja uloge države u društvu i redistribuiranja bogatstva. U Evropi s druge strane, liberalizam je u većini zemalja uspio zadržati ključne elemente svoje izvorne, klasične političke filozofije. No, još od kraja Prvog svjetskog rata liberalne stranke na ovom kontinentu predstavljaju sekundarnu političku snagu čiji se krajnji domet uglavnom svodi na ulogu jezička na vagi potrebnog za formiranje većinske socijaldemokratske ili konzervativne vlade.

U Bosni i Hercegovini danas riječ liberalizam ima mnogobrojna i često oprečna shvatanja. Široko pojmovno shvaćeno, reći da ste liberal ili da se borite za liberalno društvo, kod velike većine ljudi o vama stvara sliku sekularno opredjeljene, tolerantne osobe otvorenog uma. Iako ove osobine svakako odgovaraju biću i svjetonazoru prosječnog liberala, ovako široko tumačenje i shvatanje liberalizma u konačnici dovodi do brojnih zabuna, gdje se pod liberalima često označavaju osobe koje, gledajući ukupnost njihovih političkih stavova i pogleda na svijet, teško da se mogu kvalifikovati političkim liberalima u bilo kojoj varijanti. Među drugom grupom ljudi u našoj zemlji, sam spomen liberalizma budi krajnje negativne asocijacije na raskalašenost, moralni razvrat i zatiranje tradicionalnih vrijednosti i zakona. Liberalizam u našem društvu ima i još jednu asocijaciju, potpuno negativnu. Kada se spomene u kontekstu ekonomije kao ekonomski liberalizam ili liberalni kapitalizam, kod većine ljudi se javlja slika tajkuna, uništenih socijalističkih preduzeća, enormnih socijalnih razlika i bezgranične potrebe.

No, šta liberalizam zapravo jeste i kako bi on u kontekstu bh. društva mogao i trebao da izgleda? Stranka koja se naziva liberalnom, od nezavisnosti do danas nikada nije osvojila više od 3% glasova, i bila je i ostala krajnje marginalan politički faktor u BiH; ne postoji snažan i organizovan intelektualni i društveni pokret koji dosljedno i sveobuhvatno promoviše ideologiju liberalizma, dok bilo kakav pokušaj značajnijih liberalnih reformi redovno nailazi na žestok otpor najrazličitijih struktura društva. Nije pogrešno reći da se liberalizam gotovo nikad u historiji nije našao na stolu kao jedno od mogućih i provedivih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Prilično porazno, ako se uzme u obzir da se radi o političkoj filozofiji koja je vjerovatno presudno kreirala izgled zapadnog svijeta u posljednjih tristotinjak godina.

Upravo činjenica da liberalizam kao politička filozofija do sada nije imao previše dostojnih predstavnika, te da nije izgrađen i etabliran kao snažan politički pokret, otvara prostor da nova generacija utemelji liberalnu poziciju kao ozbiljnu i respektabilnu alternativu za Bosnu i Hercegovini. No, da bi se to moglo učiniti, najprije je neophodno jasno i precizno odrediti osnovne vrijednosti i principe za koje bh. liberali moraju ustati u svojoj političkoj borbi.

Ovo, istini za volju, nije ni najmanje jednostava zadatak. U startu postoji problem kako definisati liberalizam i na čemu ga bazirati, s obzirom se da se ni sami liberali ne slažu u potpunosti šta znači biti liberalom. Jer, kako to peruanski pisac, nobelovac i liberal Mario Vargas Lllosa precizno dijagnosticira: „Liberalizam nije ideologija, to jest dog¬matska laička religija, već prije otvorena, evoluirajuća doktrina koja se podvrgava stvarnosti umjesto da prisiljava stvarnost da joj se podvrgne“.

Među liberalima postoje različite tendencije i ozbiljne diskrepancije. Pa ipak, ideje poput parlamentarne demokratije, vladavine prava, tržišne ekonomije i osiguravanje ravnopravanosti i neotuđivih prava svakom pojedincu kao temelja liberalizma, jesu nešto što nijedan istinski liberal neće sporiti, iako možda i neće postojati uvijek konsenzus kako te ideje što efikasnije ostvariti i zaštiti.

Suštinu liberalizma možda ponajbolje oslikava rečenica velikog Johna Stewarta Milla iz njegovog najpoznatijeg djela „O slobodi“:

“Jedini cilj zbog koga se sila može pravedno vršiti nad bilo kojim članom civilizovane zajednice, a protiv njegove volje, jeste da se spriječi zlo drugima. Njegovo sopstveno dobro, bilo fizičko bilo moralno, ne predstavlja dovoljno ovlaštenje“.

Nadahnut ovom mišlju, kao i idejama i radom drugih velikana liberalizma poput Adama Smitha, Humea, Mengera, ili Hayeka, nastojat ćemo, u osnovnim crtama, odrediti ključne principe na kojima vjerujemo da liberalni pokret u BiH treba graditi svoje buduće djelovanje.

 

U ŠTA MI VJERUJEMO

Pojedinac kao temelj društva

U društvu u kome dominiraju različite kolektivističke ideologije, u državi koja je i ustavno koncipirana kao država tri konstitutivna naroda te nacionalna pripadnost predstavlja primarni subjekt iz kojeg se crpi politički legitimitet, mi u centar naše borbe postavljamo pojedinca (građanina) i njegova osnovna, neotuđiva prava na život, slobodu i imovinu.

Osnovna premisa na kojoj je zasnovan naš svjetonazor je istinska vjera u snagu ljudskog razuma. Svaki čovjek ponaosob bolje od bilo koga drugog zna šta je u njegovom najboljem intersu te je sposoban brinuti za dobrobit sebe i svojih bližnjih. Bez ove vjere u ljudski razum ni sama sloboda kao takva ne bi imala smisao. Stoga, mi državu želimo vidjeti kao našeg slugu a ne gospodara, noćnog čuvara s jasno definisanim i ograničenim ovlastima koje prvenstveno za cilj imaju osigurati neotuđiva prava i slobode svakom građaninu. U slobodnom društvu svaki pojedinac ima pravo da živi, postupa i razmišlja kako god želi, sve dok to podrazumijeva odsustvo prisile nad bilo kojim drugim pojedincem, tj. sve dok svojim ponašanjem ne ugrožava slobodu druge osobe.

 

Mala i efikasna državna uprava

Današnja BiH sušta je suprotnost od ovog ideala. Državna uprava je glomazna, preskupa, troma i nesposobna ispunjavati osnovnu svrhu svoga postojanja. Ovako postavljen sistem umjesto služenja i olakšavanja života svojim građanima, postao je svrha samome sebi – političkim strankama on postaje unosan plijen koji im pruža golemu moć i privilegije, osigurava im hiljade radnih mjesta u državnim institucijama i javnim firmama za poslušne stranačke kadrove i članove porodica, otvara beskonačan prostor za razne manipulacije, pogodno je tlo za bujanje korupcije, a sve to potpuno obesmišljava i demokratski poredak u našoj zemlji, jer politička borba postaje borba ne za osvajanje vlasti radi provođenja određenih ideja i političkih ciljeva u praksu, nego tek bespoštedna borba raznih interesnih grupa za koristi koje vlast donosi. Građani s druge strane i za rješavanje najosnovnijih životnih pitanja moraju prolaziti kroz pakao birokratske papirologije i procedura, te su na svakom nivou suočeni s pristiscima i samovoljom državnih službenika. Stoga, bh. liberali kao jedan od osnovnih ciljeva svoje borbe moraju imati smanjenje državne uprave. Težimo maloj, transparentnoj i efikasnoj državi, čije ovlasti su strogo ograničene i pod budnim okom bh. građanstva, a svoje zadaće ispunjava brzo i učinkovito. Vjerujemo da građanin ne može postati istinski slobodan sve dok moć vlasti ne postane ograničena.

 

Slobodna ekonomija

Istinski prosperitet i napredak društva se ne ostvaruje kroz državnu upravu i velike planove velikih planera koji sjede u njoj, nego kroz oslobađanje kreativnih i poduzetničkih potencijala pojedinaca. Bez ekonomskih sloboda ne može biti riječi ni o jednoj drugoj slobodi. Individualne slobode i traganje sa srećom, kao takve nemaju smisla ako u njih nisu uključene i ekonomske slobode. To podrazumijeva pravo svakog građanina da posjeduje i slobodno raspolaže svojim privatnim vlasništvom, da slobodno proizvodi, stvara i ubire plodove svog rada te stupa u slobodnu ekonomsku interakciju s drugim građanima. Država u ekonomiji treba da bude svedena na ulogu sudije čiji je zadatak obezbijediti kvalitetan institucionalni okvir za odvijanje poštene i transparentne tržišne utakmice između slobodnih građana. Jedina regulacije koje po nama mogu biti istinski opravdane jesu one koje nužno sprječavaju zloupotrebe i povrede bilo čijih prava. No, treba imati na umu da ovakav sistem mi ne zagovaramo tek stoga što želimo ostvariti ekonomsku efikasnost i napredak. Zalaganje za ovakav ekonomski sistem opravdanje ima, prije svega, u našem aksiomu o neotuđivoj individualnoj slobodi, koju je u pravom smislu te riječi moguće obezbijediti isključivo u sistemu otvorene tržišne ekonomije. Na našu sreću, historijski zapis kristalno jasno pokazuje da su, kako kroz historiju, tako i danas, najveće blagostanje i prosperitet ostvarila ona društva koja su imala i imaju najveći stepen ekonomskih sloboda. Stoga, ekonomske slobode nisu samo najbolj način očuvanja i jačanja individualne slobode, nego također, i najefikasniji mehanizam za postizanje uspješnnog i razvijenog društva.

Porezi po nama treba da budu mali, jednostavni i ravni. Svako oporezivanje koje prelazi iznos neophodan za finansiranje jasno definisanih i ograničenih ovlasti države jesu oblik legalizirane pljačke. Posebno nemoralnim smatramo i oštro se protivimo sistemu po kojem se se za istu namjenu različitim građanima nameću različite poreske stope, u zavisnosti od visine njihovih primanja.

Država po nama treba da bude ograničena, a privatno vlasništvo osnovni i dominantni oblik vlasništva u društvu. U ovaj koncept svakako ne može da se uklopi državno vlasništvo nad privrednim subjektima. Bosna i Hercegovina kroz sve ove godine tvrdoglavo je odbijala da do kraja provede privatizaciju i okonča proces tranzicije u BiH. No, iako nas političari i pojedini intelektualci pokušavaju ubijediti da su državne firme naše „zlatne koke“ koje služe na dobrobit svim građanima ove zemlje, sve veći broj ljudi uviđa da javne kompanije služe prvenstveno kao unosan politički plijen pobjedničkim stranaka za zapošljavanje vlastitih kadrova, manipulacije i izvlačenje kapitala iz njih radi kupovine socijalnog mira i finansiranja stranačkih aktivnosti, dok građani s druge strane dobijaju nekvalitetne i relativno skupe usluge. Stvari su još gore kada se uzme u obzir da se za subvencioniranje mnogih od ovih firmi godišnje troše desetine milione maraka poreskih obveznika, velikom broju ovih kompanija država obezbjeđuje neku vrstu monopola, no bez obzira na sve, većina ih se nalazi u krajnje lošem stanju, a mnoge od njih već sada su u stanju bankrota.

Smatramo da s ovakvom praksom konačno mora biti prekinuto i da tranzicija iz državano upravljane u tržišnu ekonomiju mora biti dovršena. Država, dokazano kroz historiju, a potvrđeno i na primjeru vođenja državnih firmi u BiH, loš je poslodavac koji nije u stanju efikasno i kvalitetno upravljati kompanijama.

Privatizacija u devedesetim provedena je katastrofalno, ostavivši iza sebe pljačku, upropaštene živote i mnoštvo uništenih firmi. Proces privatizacije stoga mora biti proveden na transparentan i zakonit način, a prije privatizacije državnih kompanija moraju se obezbijediti preduslovi za uspostavu tržišne konkurencije u datom sektoru , kako privatni vlasnici ne bi dobili monopolsku poziciju. Ekonomija mora biti u potpunosti organizovana na tržišnom principu, što znači da državne kompanije koje nisu u stanju pozitivno poslovati i opstati na tržištu trebaju biti puštene da propadnu, dok ostale trebaju biti reorganizovane i privatizovane.

 

Jednakost mogućnosti

Kao liberali težimo društvu koje će se zasnivati na jednakosti mogućnosti. Naravno, doslovna jednakost mogućnosti – u smislu istovjetnosti – nemoguća je. Jedno dijete primjerice ima izniman talenat za igranje fudbala, drugo dijete nema. Zahvaljujući tom daru, prvo dijete će sutra možda postati svjetska zvijezda koja zarađuje milione, dok će potonje sreću morati potražiti u nekom drugom, možda manje plaćenom zanimanju, za koje ima veće predispozicije. Jedno dijete ima roditelje koji se veoma brinu za njegovu dobrobit i koji obezbjeđuju zaleđinu kulture i razumijevanje; drugo ima neodgovorne i nemarne roditelje. Jednakost mogućnost ne može da se tumači doslovno. Njeno najbolje značenje se možda najupečatljivije izražava francuskom izrekom Une carriere ouverte aux les talents – karijera otvorena talentovanima. Nikakve proizvoljne prepreke ne smiju sprječavati pojedince da ostvare onaj položaj u društvu kojem njihova nadarenost odgovara i za kojo su spremni boriti se. Etnička pripadnost, vjeroispovijest, mjesto rođenja, rasa, spol ili bilo koja druga irelevantna karakteristika ne treba da odrede mogućnosti koje su otvorene osobi – samo njeni interesi i sposobnosti.

Ipak, svjesni činjenice da mnogi pojedinci u samom startu imaju značajan nedostatak potrebnih uslova za realizovanje svog talenta, spremni smo podržati i one državne mjere koje imaju za cilj omogućiti pojedincu što bolje početne pozicije i uslove za uspjeh. Svedena na takvu ulogu država je partner koji pruža pomoć i pomaže pojedincu da stane na noge, no ne i roditelj koji skrbi o građaninu od rođenja do smrti. Oštro se protivimo kolektivističkom konceptu i nastojanjima da se uspostavi društvo bazirano na „jednakosti rezultata“, koje kao takvo kažnjava uspjeh, sposobnost i ambiciju, te nužno vodi ka ograničavanju individualne slobode.

S druge strane, jednakost mogućnosti nije neuskladiva sa slobodom; naprotiv, to je suštinska komponenta slobode. Ako se nekim ljudima sprječava pristup na neki položaj u društvu za koji su kvalifikovani, zbog njihove etničke pripadnosti, religije, porodice ili spola, onda je to kršenje njihovih osnovnih građanskih prava i sloboda. Time se osporava jednakost mogućnost i samim tim žrtvuje sloboda nekih u korist drugih.

 

Decentralizacija

Bh. liberali zalagat će se za decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu kao najboljeg garanta za dugoročno stabilnu i uspješnu državu, te kao mehanizma putem kojeg građani i narodi u BiH na najefikasniji način mogu ostvarivati svoje interese i što direktnije parcipirati u donošenju značajnih odluka za svoju zajednicu. Princip decentralizacije je izraz emancipatorske, antitotalitarne vrijednosti koja oslobađa mjesto znanju, pravima i slobodi mišljenja u skladu sa životnim potrebama lokalnih zajednica i njihovim životnim problemima.

Uvažavamo činjenicu da do promjene državnog uređenja u BiH ne može doći ako se svi njegovi konstitutivni narodi i većina građana ne usaglase oko toga, no vjerujemo da je u okviru trenutne Dejtonske strukture moguće kreirati sistem u kome će lokalne zajednice dobiti daleko veće ovlasti i imati priliku veći dio poreskih prihoda koji se prikupe na njihovoj teritoriji zadržati u svojim lokalnim budžetima, te samostalno donositi većinu odluka koje se tiču života građana lokalne zajednice, umjesto da o njihovim problemima i količini sredstava koja će im biti na raspolaganju odluke donose otuđeni politički funkcioneri smješteni u većim administrativnim centrima.

 

Tolerancija

Sloboda i ljudsko dostojanstvo ne poznaju granice rasne, etničke ili vjerske pripadnosti. Zalažemo se za uspostavljanje tolerancije kao načina življenja i garanta slobode svih, dakle i onih, i prije svega onih, čije su mišljenje i djelovanje različiti od mog (našeg). Sloboda mišljenja i rasprave mora biti data, tj. zagarantirana svima. Sloboda govora spada u jednu od temeljnih sloboda, i mi kao pokret smatramo da svaki pojedinac bez obzira na ideje i stavove koje iznosi, mora imati zagarantovano pravo na javno iznošenje svog mišljenja. U slobodnom društvu ne smiju postojati zakonske sankcije za govor i iznošenje mišljenja, čak i kada je ono izrazito antislobodarsko i netoleranto, te vjerujemo da država protiv pojedinca ima pravo intervenisati samo onda kada svojim djelovanjem direktno ugrozi fizičku sigurnost drugih osoba ili grupacija.

Sanjamo o Bosni i Hercegovini, o mogućoj budućnosti, o Bosni i Hercegovini trajnog mira, suživota, saradnje i dobrih komšijskih odnosa, zemlji bez mržnje, fanatika i šovinista, u kojoj velika većina građana multetnički i multikonfesionalni karakter svog društva doživljavju kao veliku blagodat, a ne manu, i gdje pojedinci bez obzira na svoju vjersku, nacionalnu ili regionalnu pripadnosti uspješno sarađuju i ne poznaju druge granice osim njihove vlastite volje.

Nakon moralne i ekonomske bijede koje su kolektivističke paradigme donijele našoj zemlji, odlučno dižemo glas za liberalnu BiH.

 

Tekst je prvobitno objavljen 1. juna 2015.

Kategorije: BiH

Walter E. Williams: Popularizator Henry Hazlitt

Čet, 13/04/2017 - 12:09

Henry Hazlitt (1894-1993) je bio najplodniji popularizator modernog doba. U svojem je životu, kojem je do stote obljetnice nedostajalo samo godinu dana, napisao više od deset tisuća članaka, eseja i ocjena u znamenitim publikacijama poput Wall Street Journal, New York Times i Newseek. Preko sredstava masovnog obavještavanja uspjelo mu je dosegnuti milijune čitatelja kojima je predstavio pionirski rad stručnjaka kao što su ekonomisti Austrijske škole Ludwig von Mises i Friedrich von Hayek. Usto je pomagao ustanoviti utjecajnu Zakladu za ekonomsku edukaciju (FEE) sa sjedištem u New Yorku, koja do danas priređuje seminare o slobodnom tržištu i objavljuje publikacije za studente, poslovne ljude i lokalne aktiviste.

Hazlittov je najveći i jedinstveni doprinos njegova knjiga Economics in One Lesson (Ekonomija u jednoj lekciji). Ta mala knjiga ambiciozna naslova, koja je prvi puta objavljena 1946. godine, do danas je bila mnogo puta pretiskana u broširanim izdanjima i prevedena u najmanje osam jezika. Ne sadrži nikakve jednadžbe, grafikone ili ekonomski žargon – samo jednostavne zdravorazumske lekcije, koje na svima razumljiv način tumače tržište. Jedna od njih prikazana je u poglavlju Zabluda o razbijenom izlogu i predstavlja nam ideje s kojima se možemo suprotstaviti svakom političkom i ekonomskom mlaćenju prazne slame.

U tom poglavlju Hazlitt progovara o nasilniku koji je u izlog pekare bacio ciglu i pobjegao. Pekar je bijesan, ali mu neki čovjek iz mase svijeta koja se pritom okupila objasni da njegova nesreća ima i svoju svijetlu stranu. Naime, 250 dolara, koliko će pekara stajati novo staklo izloga, značit će dobit za staklara. Što bi uostalom bilo od staklarskoga poziva kada se nikada ne bi razbio nijedan izlog? Osim toga, treba poštovati ”multiplikatorske učinke”: staklar će imati na volju 250 dolara da ih potroši kod drugih trgovaca. Kad im plati, oni će pak novac potrošiti kod drugih, itd. itd.

Pomislimo li na multiplikatorske učinke, piše Hazlitt, bestidni nam se razbijač izloga naposljetku uopće neće činiti više javnom prijetnjom, nego javnim dobročiniteljem! Ali zapravo je pravilan samo prvi zaključak muškarca iz gomile: nasilnik je pribavio dodatni posao jedino i samo staklaru. Kada bude doznao za vandalski čin, staklar neće biti ništa manje nesretan nego što je nesretan grobar kad dozna za nečiju smrt. Ali zato će pekar ostati bez 250 dolara s kojima je namjeravao kod krojača naručiti novo odijelo. Umjesto da bi imao izlog i odijelo, morat će se zadovoljiti samo sa staklom što ga uopće nije trebao sve dok njegovom vlasništvu namjerno nije izazvana šteta.

Staklarov dobitak, jer će imati posao, označava krojačev gubitak posla. Sa stajališta zajednice, ona je siromašnija za jedno odijelo. No svi će članovi zajednice čin nasilnika usput protumačiti kao nešto što potiče poslove, jer staklarov je rad vidljiv, a krojačev gubitak posla nevidljiv – nitko ne vidi odijelo koje on nije sašio. Koliko smo već puta slušali gradonačelnike, vođe sindikata i gradske službenike kako tvrde da javno financirani građevinski projekti, kao što su kongresni centri i nove sportske arene s novim radnim mjestima, stvaraju dodatnu korist? Time samo ponavljaju Hazlittovu Zabludu o razbijenom izlogu. Novac za financiranje tih projekata treba pobrati od poreznih obveznika. Ako bi poreski obveznici smjeli zadržati svoj novac, oni bi ga potrošili za nešto drugo – za automobile, obnovu stanova, godišnje odmore, investicije, obrazovanje itd. Ako se poduhvatimo javno financiranih projekata, pobrinemo se dakako za određene ugodnosti i usluge, no ujedno reduciramo druge ili ih posve onemogućimo.

Političari koji zahtijevaju oporezivanje kao sredstvo za otvaranje novih radnih mjesta uživaju veliku prednost, budući da su projekti koji troše javni novac veoma znameniti  – svima su pred očima. A političari ljube vidljive korisnike tih projekata, budući da oni znaju koga će  birati na idućim izborima. Političari isto tako ljube nevidljive žrtve tih projekata, koje niti ne slute što je uzrokom njihove mizerije i zato niti ne prijete da će im se na izborima osvetiti. Nije teško u duhu predočiti prosječnog političara kao barabu iz Hazlittove priče. No ako već nije baraba, onda barem razmišlja kao baraba.

 

Preveo Mario Kopić

 

(The age of economist: From Adam Smith to Milton Friedman, Hillsdale College Press, Hillsdale, Michigan, 1999)

Kategorije: BiH

Liberalni forum postao dio Atlasove svjetske mreže

Čet, 13/04/2017 - 02:20

Liberalni forum i zvanično je postao partner i dio Atlas mreže. Atlas je neprofitna organizacija smještena u Washingtonu, Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovni cilj Atlasa je promocija slobodnotržišne ekonomije diljem svijeta. Atlas, zvanično, ima misiju da “jača svjetski slobodarski pokret identifikujući, obučavajući i podržavajući pojedince s potencijalom da finansiraju i razviju uspješne nezavisne organizacije”. Do sada je širom svijeta Atlas dodijelio grantove u iznosu većem od 20 miliona dolara.

Atlas je osnovan 1981. od strane Sir Anthonyja Fishera, savjetnika Margaret Thatcher, osnivača još brojnih organizacija te jedne od najzaslužnijih osoba za širenje slobodarskog pokreta i slobodarskih ideja diljem svijeta.

Prema Global Go To Think Tank Index Report iz 2014. godine Atlas je rangiran na 57 mjesto (od 60 izdvojenih) najutjecajnijih think thankova u SAD-u.

Kategorije: BiH