Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 2 sata 13 sekundi

Šampion slobode: 10 najboljih citata Ludwiga von Misesa

Ned, 20/08/2017 - 11:02

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

Jedan od meni najdražih autora klasičnog liberalizma – Ludwig von Mises(1881.-1973.) bio je među predvodnicima Austrijske škole ekonomije. Vrsni ekonomist i filozof, veliki pobornik slobodnog tržišta, napisao je čitav niz zanimljivih djela. Spomenut ću samo najpoznatije naslove: “Liberalizam“, “Antikapitalistički mentalitet“, “Socijalizam: ekonomska i društvena analiza“, “Birokracija” i definitivno najjača “Ljudska akcija” (koja se smatra obaveznom literaturom za sve koji bi htjeli više naučiti o ekonomskoj teoriji).

Mises je rođen u tadašnjem Lembergu u Austrougarskoj (sadašnji Lviv u Ukrajini), a još dok je bio dijete njegova se obitelj preselila u Beč gdje je proveo prvi dio života i diplomirao ekonomiju na bečkom sveučilištu. Njegova majka Adele von Mises bila je članica Liberalne stranke u austrijskom parlamentu, tako da mu liberalne ideje od malih nogu nisu bile nepoznanica.

U 1930-im se preselio u Švicarsku gdje je predavao na sveučilištu, a na početku Drugog svjetskog rata otišao je u SAD raditi na sveučilištu u New Yorku. Izdvojio sam 10 njegovih po meni najjačih citata, svaki za sebe mislim da može biti posebna lekcija i razlog za razmišljanje. Nadam se da će još nekoga zainteresirati da potraži više.

10. O drogama i alkoholu

“Ovisnik o alkoholu ili drogama čini štetu samo sebi. Osoba koja krši pravila moralnosti vladajući tuđim životima i cijelim društvom, ona šteti svima.”
Liberalizam, 1927.

9. O ljevičarima

“Šampioni socijalizma nazivaju sebe progresivcima dok preporučuju sistem koji karakterizira rigidno ponavljanje rutine i otpor svakoj vrsti napretka. Nazivaju se liberalima, a žele ukinuti slobodu. Nazivaju se demokratima dok traže diktaturu. Nazivaju se revolucionarima, a žele da vlada bude svemoguća. Obećavaju blagostanje rajskog vrta dok planiraju transformirati svijet u gigantski poštanski ured. Svaki čovjek, osim jednog, potčinjeni uredski činovnik.”
Birokracija, 1944.

8. O Hitleru

“Slobodno tržište je osnova naše civilizacije. Ono je jedina prava alternativa Fuhrerovim načinima.”
Svemoguća država, 1944.

7. Ironija

“Kapitalizam se u pravilu okrivljuje za učinke politike koja je usmjerena njegovoj eliminaciji. Čovjek koji pijucka kavu ujutro neće reći ‘Kapitalizam mi je donio ovaj proizvod na stol’. Dok čita u novinama kako je vlada Brazila naredila da se plantaža kave uništi, neće reći ‘To je država’, reći će ‘To je kapitalizam’.”
Intervencionizam: Ekonomska analiza, 1941.

6. O ponudi i potražnji

“Nije vlasnik knjižare kriv što kupac, obični čovjek, preferira detektivski roman, a ne neku ozbiljnu knjigu. Vlasnik knjižare će ostvariti isti profit ako proda dobru robu kao i ako proda lošu robu. Njegov se uspjeh ne mjeri količinom dobre robe koju je prodao, već njegovom sposobnošću da prepozna što kupac, obični čovjek, želi čitati.”
Ljudska akcija, 1949.

5. O političarima

“Onaj tko nije sposoban da služi svojim sugrađanima, htjet će im vladati.”
Birokracija, 1944.

4. O socijalizmu

“Socijalizam je zamijenio suverenitet konzumenata sa suverenitetom komiteta diktatora. Skupa s ekonomskim suverenitetom građani gube i politički suverenitet. Jer onaj tko nema izbor između više različitih brendova konzervirane hrane ili sapuna, taj nema ni izbor između različitih političkih programa. Taj više nije čovjek, on postaje pijun u rukama visokog društvenog inženjeringa.”
Socijalizam: ekonomska i društvena analiza, 1922.

3. O državi koja nas štiti od nas samih

“Jednom kad se usvoji princip da je dužnost države da štiti pojedinca od njegove vlastite gluposti, ne može se više očekivati postizanje nikakvog ozbiljnog cilja.”
Liberalizam, 1927.

2. O slobodi

“Uzaludno je boriti se protiv totalitarizma totalitarnim metodama. Slobodu mogu ostvariti samo oni koji bezuvjetno prihvate njene principe. Prvi preduvjet za bolji društveni poredak je vraćanje bezgranične slobode misli i riječi.”
Svemoguća država, 1944.

1. O sili i intelektu

“Represija brutalnom silom je priznanje nemogućnosti da se iskoriste bolja oružja, ona intelektualna. Bolja su zato što samo ona obećavaju konačni uspjeh.”
Liberalizam, 1927.

Sva djela Ludwiga von Misesa na engleskom jeziku možete besplatno skinuti na stranicama Mises instituta.

—————–

Crowdfunding kampanja

Uključite se i donirajte prema svojim mogućnostima za prijevod i tisak Misesove knjige “Liberalizam” na hrvatski jezik! Klikni ovdje.

Kategorije: BiH

SCHWARZENEGGEROVA LEKCIJA TRUMPU: “Ja znam prave naciste. Sada počivaju u paklu”

Sub, 19/08/2017 - 08:14

Nakon što je predsjednik SAD-a okrivio “obje strane” u ovom sukobu, bodibilder, bivši guverner Kalifornije i glumac, odgovorio mu je putem videa na društvenim mrežama.

On kaže da je predsjednik trebalo da jasno stane protiv svakog oblika rasizma.

“Ja znam prave naciste, jer sam rođen u Austriji 1947.”, kaže Švarceneger.

“Dok sam odrastao, bio sam okružen slomljenim ljudima… ljudima koji su se iz rata vraćali puni gelera i krivice. Ljudi koje je neko prevario da se priklone gubitničkoj ideologiji. I ja vam kažem: ti duhovi koje vi glorifikujete, proveli su ostatak svojih života u sramoti a sada počivaju u paklu”.

Schwarzenegger  smatra da je Trump imao “moralnu odgovornost” da nedvosmisleno progovori protiv rasista dodajući da u rasizmu “ne postoje dvije strane”.

“Mržnja nema dvije strane. Ako odabereš da marširaš sa zastavom koja simbolizuje smrt miliona ljudi, tu nema dvije strane. Jedini način da pobijediš glasne, bjesne glasove mržnje je da im se suprotstaviš glasnijim i razumnijim glasom. A to uključuje i vas, predsjedniče Tramp”, rekao je glumac.

“Zemlja koja je pobijedila Hitlerovu vojsku nije mjesto u kom možete nositi nacističke zastave. Linkolnova partija neće stajati uz one koji nose ratne zastave propale Konfederacije”.

Schwarzenegger se direktno obratio rasistima:

“Neonacisti, bijeli nacionalisti i neokonfederalisti, dozvolite mi da budem prost: vaši heroji su gubitnici. Nikad nije kasno da odaberete da učite i napredujete, da razumete da sva ljudska bića vrijede isto”.

Trump je žestoko kritikovan, nakon što je poslije marša neonacista u Šarlotvilu izjavio da “među njima ima finih ljudi” i konfederaciju nazvao “lijepim dijelom Američke istorije”.

Kategorije: BiH

Vrijeme je da prevedemo Misesov “Liberalizam” na naš jezik

Čet, 17/08/2017 - 11:37

Portal Liberal.hr iz Hrvatske i organizacija Liberalni forum iz Bosne i Hercegovine pokreću zajedničku akciju prikupljanja sredstava za prevod knjige „Liberalizam“, čuvenog djela velikog liberalnog mislioca Ludwiga von Misesa.

Zašto smo se odlučili baš za ovu knjigu? Odgovor je što se radi o jednoj od najinspirativnijih knjiga na temu liberalizma ikad napisanih koja sažima suštinu i osnovne principe liberalne ideologije koja se vrlo često krivo interpretira, zloupotrebljava ili u konačnici prisvaja od pojedinaca koji s ovom idejom teškom da mogu imati pretjerane veze.

Objavljena 1927. godine, u jeku rasta popularnosti kolektivističkih ideologija komunizma i fašizma, knjiga postavlja ključno pitanje: ako ne socijalizam i ako ne fašizam ili intervencionizam, koja vrsta društvenog sistema najviše doprinosi ljudskom napretku i prosperitetu? Misesov odgovor sumiran je u naslovu, a podrazumijeva klasični liberalizam.

;

S ovom knjigom Mises čini više od obnavljanja klasične doktrine. On nudi uvjerljiv temelj za odbranu slobode kojim ispravlja greške koju su prethodno činili predstavnici klasično liberalne škole, tako što ideju slobode ukorjenjuje u instituciji privatnog vlasništva (pitanje oko kojeg je klasična škola povremeno bila nejasna). U sljedećem Misesovom citatu ogleda se golem doprinos toj ideji:

„Program liberalizma, stoga, kada bi se sažeo u jednu riječ, trebao bi se čitati kao: vlasništvo, odnosno privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju… Svi drugi zahtjevi liberalizma proizlaze iz ovog temeljnog principa“.

Misesov liberalizam stoji u podebljanom kontrastu s mnoštvom drugih djela na terenu, pa i onim što danas u mnogim dijelovima svijeta, posebno anglosaksonskim državama se voli nazivati liberalizmom. Na čistim, jasnim crtama Mises objašnjava šta je značilo biti liberal, onda kada je liberalizam bio sablasni pojam Europe i, uostalom, velikog dijela ostatka svijeta. Liberalizam je u Misesovoj interpretaciji prikazan kao koherentna teorija čovjeka i društva i institucionalnih dogovora koji su potrebni za obezbjeđivanje društvenog sklada i opće dobrobiti. Konkretno, socijalnu filozofiju liberalizma Mises postavlj na siguran temelj privatne imovine u sredstvima za proizvodnju. Mises oštro osuđuje bilo kakav pokušaj traženja kompromisa liberalizma s konceptima koji su nespojivi s njim, kao što su socijalizam ili bilo koji vid intervencionizma.

Naprotiv, počevši od načela privatne imovine, Mises pokazuje kako su svi drugi elementi liberalnog pogleda na svijet – lična sloboda, mir, demokratska vlada, tolerancija i jednakost pred zakonom – povezani s njim u nerazdvojivoj cjelini.

Posebno je vrijedno spomenuti Misesov naglasak na mir kao jedan aspekt klasične liberalne filozofije, aspekt koji je prečesto zanemaren u obrađivanju teme. Mises je čvrsto dosljedan tradiciji kreatora liberalne ideologije kada navodi da je Heraklit bio u krivu, “nije rat, već mir, otac svega.” Njegova osuda rata, imperijalizma i nacionalističke histerije ponavlja i razvija taj liberalni koncept velikih liberalnih mislilaca poput Kanta, Spencera, Milla, i gotovo svih ostalih.

No, tu je još sjajnih ideja o politikama i rješenjima na kojima treba graditi slobodno društvo. Mises argumentira da je decentralizacija vlasti najbolji recept za mir i političku slobodu. Što se tiče religije, zagovara potpuno odvajanje države i crkve. Po pitanju imigracije, favorizira slobodu kretanja. U pogledu kulture on uzdiže toleranciju. Po pitanju obrazovanja: državna kontrola nad njim mora prestati, i to potpuno.

On se u knjizi iskreno bavi i problemom nacionalizma, te nudi uzdudljivu odbranu racionalizma kao osnovnog temelja liberalnog političkog poretka. Također razmatra i pitanja političke strategije i odnosa liberalizma sa specijalnim političkim interesima.

U Misesovom liberalizmu imamo bezvremenskuo definisanje i objašnjavanje klasičnog liberalizma od strane mislioca koji je priznat kao jedan od njegovih najvećih prvaka 20. stoljeća. Lucidno i nepokolebljivo pokazuje da je to jedini sistem koji je kompatibilan s individualnom slobom i ličnom autonomijom, kao i s modernim industrijskim društvom. Ova knjiga predstavlja neizostavno štivo ako želimo razumjeti što liberalizam znači i gdje se nalazi u borbi ideologija koje će nastaviti oblikovati i budućnost ovog svijeta.

Vrijeme je da napokon bude preveden i na južnoslavenske jezike.

 

Uključite se!

Vaše donacije, prema svojim mogućnostima, možete uplatiti ovdje. Malo veće donatore očekuju i pokloni (knjiga, majica itd.).

Kategorije: BiH

Švedska je primjer uspjeha socijalizma? Apsolutno pogrešno

Sri, 16/08/2017 - 05:54

Mnogi ljudi tvrde da bismo trebali da budemo više poput Švedske i davati više beneficija. Da li bismo to trebali? U ovom kratkom videu Johan Norberg objašnjava kako je Švedska najprije postala uspješna, a zatim stvorila veliku državu s velikim socijalnim davanjima koja je zapravo unazadila.

 

Izvor: Free To Choose Network YouTube kanal/Sloboda i prosperitet.tv.

 

Kategorije: BiH

Veliki povratak liberala: Njemačkoj je potrebna doza slobodnotržišnog razmišljanja

Pet, 04/08/2017 - 11:32

Piše: Bill Wirtz

Monotoni. To je riječ koju mnogi politički komentatori koriste kako bi opisivali parlamentarne izbore u Njemačkoj u septembru. Jedini ozbiljni rival Angele Merkel, Martin Schulz, nema velike šanse. Schulzova Socijaldemokratska partija SPD prema istraživanjima ima oko 25 % podrške, dok CDU/CSU unija Angele Markel po nekim anketama ima i do 40 %.

Međutim, u politici zaključke ne treba donositi prerano. Jedan od Merkelinih bivših koalicionih partnera se vratio u igru i mogao bi učiniti izbore zanimljivim.

Njemački slobodni demokrati (FDP) su formirali od 2009. do 2013. vladu zajedno sa Merkelinom unijom desnog centra. No i pored toga što su bili manji partner u koaliciji liberali su unijeli veliku dozu slobodnotžišnog mišljenja u koaliciju. FDP je odbio zakon o minimalnoj plati na federalnom nivou zagovarajući veću slobodu u pregovorima o cijeni rada; liberalizovali su međugradski prijevoz , što je dovelo do smanjenja cijena; zagovarali su balansirane budžete, smanjivanje deficita, sve to dok su smanjivali poreze.

Bez obzira na to, uprkos pozitivnom uticaju FDP-a na oporavak Njemačke od krize iz 2008., birači su stranku odbacili. Za to je postojalo nekoliko razloga uključujući snobovski i elitistički odnos partijskih zvaničnika, haotičnu podjelu unutar stranke oko paketa finansijske pomoći za Grčku i najgore od svega, „hotelski skandal“.  Stranka je primila 1.1 milion evra u donacijama za kampanju od hotelijera kojima je smanjila poreze.

Samozadovoljnost nekih lidera stranke nakon izbornog uspjeha i učestvovanje u vlasti je postalo novi manir, a česta kritika medija – nova navika. Najznačajniji među tim glasovima bio je vicekancelar  Guido Westerwelle koji je novinarima tokom stranačkog mitinga poručio da „objavljeno mišljenje nije uvijek i javno mišljenje.“

Zbog svih ovih razloga u 2013. FDP je izgubio ne samo pravo da vlada već su se po prvi put u istoriji našli izvan Bundestaga nakon neuspjeha da na izborima osvoje neophodnih 5% glasova za prelazak cenzusa.

Stranka u samrtnom ropcu je za novog lidera izabrala Christiana Lindnera. Sa svega 38 godina, dinamični i harizmatični Lindner koji je radio za vojsku i kao preduzetnik, preuzeo je ono što je preostalo od liberala.

Lindner je rebrendirao stranku, pružio joj novi izgled i novi stav. „German Mut“ (Njemačka hrabrost) je bio prvi izborni slogan nove stranke, prikladan protiv nacionalnog pesimizma često nazivanog njemačkim angstom. Lindner je obećao povratak ideološkim korijenima ordoliberalizma: fleksibilnom tržištu rada i manjoj državi.

Ovi liberalni demokrati su značajno drugačiji od naših u Britaniji. Oni sebe ne promovišu kao centrističku snagu za umjerenu i kompromisnu politiku, već se glasno promovišu kao branioci slobodnog tržišta. Christian Lindner je ponosni član Hayek Society, daje sjajne govore o oslobađanju tržišta iz okova socijalizma. Na kongresu stranke 2015. odlučeno je da podrže obnovljeni poziv na uvođenje jedinstvene poreske stope kao pravednije alternative postojećim progresivnim poreskim stopama.

Uostalom, ako nemate šta izgubiti, možda biste mogli biti otvoreni o svojoj filozofiji. Čini se da ovaj novi otvoreni pristup djeluje. Prošle sedmice FDP je potpisao koalicioni sporazum s CDU-om u državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, nakon što je osvojio 12 posto glasova na lokalnim parlamentarnim izborima. Na federalnom nivou, FDP prema anketama ima podršku između 8 i 9 posto.

Povratak Slobodnih demokrata ponovno je pokrenuo ideju koalicije u Berlinu, iako istraživanja pokazuju kako FDP nije dovoljno jaka da se udružuje s Merkelovom. No, stranka ima dovoljno vremena prije glasanja 24. septembra i nalazi se na uzlaznoj  putanji. Lindner nije odbacio obnovljenu koaliciju, ali stranka je već postavila uslove: prošle sedmice objavljeno je da bez legalizacije istopolnih brakova, FDP neće potpisati koalicioni sporazum.

Ova vrsta agresivnog glasa za liberalne reforme je privlačna: na Angelu Merkel promjene javnog mnijenja lako utiču. Vidjeti nju kako umjesto intruzivnih zakona o radu donosi smanjenje poreza sigurno bi bilo dobrodošlo.

Međutim, istorija FDP-a pokazuje da sa uspjehom na izborima često dolazi do neuspjeha da se održe na kursu. Kako bi to spriječili moraju ojačati svoju parlamentarnu kičmu. Možda bi mudra odluka bila da iako brojevi budu omogućili koaliciju u septembru, ostanu u opoziciji do 2021. Ono što je sigurno je da su Njemačkoj demokratiji potrebni zagovornici slobodnog tržišta u parlamentu.

Danas, Bundestag se sastoji od ogromne većine koju čine desni centar Angele Merkel i Schulzove socijaldemokrate, Zelenih i Die Linke, koja je nasljednica SED – Jedinstvena socijalistička partija Njemačke (Istočne Njemačke).

Parlament u Berlinu je toliko lijevo da bi i Corbyn mogao da prođe kao umjereni političar. Dom Njemačke demokratije četiri godine nije čuo zalaganje za manju vladu, balansirane budžete i individualne slobode.

Vrijeme je da ga gospodin Lindner vrati u parlament.

Preveo: Nikola Mojović

Izvor: CapX

Kategorije: BiH

Taksa za političku propagandu, reprize trash serija i finansiranje uhljeba

Čet, 03/08/2017 - 01:53

Piše: Darjan Minov

Radio-televizijska taksa ili pretplata samo je uhu ugodniji način nazivanja još jednog u nizu poreza kojim se oporezuje posjedovanje radijskog ili televizijskog prijemnika. Primarna svrha ovog poreza je finansiranje javnog radio-televizijskog sistema u jednoj zemlji. Njegova bi uloga trebala da bude objektivno, neutralno, nepristrasno i tačno informiranje svih građana jedne zemlje. Sistem zatim prikazuje edukativne i zabavne nekomercijalne sadržaje koji bi trebali da pruže oređeni minimalni nivo zadovoljenosti kulturnih potreba svakog člana društva. Ova se uloga ostvaruje sadržajem neovisnim od trenutnih vladajućih ili opozicionih politika te što raznovrsnijom programskom šemom.

Da li je u stvarnosti tako? Poznato je da su dvije entitetske RTV kuće pod kontrolom tamošnjih režima. RTRS odavno je prokazana kao glasilo SNSD-a i Milorada Dodika te medij koji zauzima separatističke stavove i potiče na entitetsku netrpeljivost i nerazumijevanje. RTV FBiH je pod kontrolom malo SDA malo SDP, u ovisnosti od omjera snaga i uticaja na pojedine novinare i urednike (slučaj Lagumdžija – Babić). Čak i bez tog uticaja ove kuće pokazuju izrazito negativne stavove prema slobodnom tržištu, često krivo tumačeći statističke podatke o minimalnim plaćama ili broju zaposlenih i nezaposlenih kako bi pokazale privatni sektor kao krivca. Zazivaju etatizam, unitarizam ili separaciju, novinari pokazuju elementarno nepoznavanje ekonomije i politike služeći se isključivo senzacionalizmom i slabim argumentima.

Naplata ove takse direktno podržava ovakav rad javnih servisa kojima je i ograničeno vrijeme za emitovanje reklamnog sadržaja koji bi trebao biti osnovni način finansiranja, uz prodaju programa. Vrijeme emitiranja i gledanost su resursi jedne TV kuće i njihovo korištenje u našim javnim TV kućama je očigledno neracionalno. Spomenimo samo da je u BHRT uposleno 842 radnika, RTRS 548, a RTVFBIH 337 u 2016. godini. S razlogom se postavlja pitanje da li su svi ti radnici potrebni, uzevši u obzir da isti obavljaju poslove administracije ili nadzora zastarjelih tehnologija ili jednostavno ne rade ništa, ali zbog komplikovanog radnog zakonodavstva i uticaja sindikata ne mogu biti otpušteni.

Sam koncept poreza na posjedovanje TV ili radio prijemnika je jedan od tihih poreza koji uništavaju slobodu izbora u Bosni i Hercegovini. Svako ko ne želi da gleda određeni program može klikom na daljinski upravljač načiniti izbor koji je svojstven svakom potrošaču. On bira koju vrstu sadržaja će konzumirati za koliko novca. Pay per view televizije, stranice za gledanje TV programa online, programi kojima se plaća samo određena minutaža gledanja su odavno stvarnost.

U Bosni i Hercegovini se nastavlja pritisak na građane uvođenjem RTV takse u račun za struju. Ima veze, struja treba da se gleda TV. No, šta ukoliko neko uopće i ne gleda javne TV programe? Čini izbor. Ne želi. Da li će se toj osobi uskratiti prijem signala za te programe ili će nastaviti biti prisiljena plaćati ono što ne koristi? Sam koncept takvog plaćanja ukida mogućnost izbora i nameće obavezu koju većina stanovnika BiH ne želi. Stalne reprize nekvalitetnih domaćih serija i filmova (Viza za budućnost; Lud, zbunjen, normalan) i ideološki indoktriniranih filmova (Valter brani Sarajevo i ostala partizanska produkcija) nisu koncept koji bi jedan javni RTV sistem trebao promovirati i čuvati. Smisao plaćanja RTV takse je, dakle, otimanje mogućnosti izbora i naplaćivanje tog istog otimanja.

Potpisivanjem ugovora samo između BHRT i RTVFBIH sa Elektroprivredom BiH sistemom se poručuje da ostali nisu poželjni. Korisnici ostalih elektroprivreda možda će plaćati ukoliko njihovi pružaoci usluga pristanu (čitaj budu natjerani) da dodaju još jednu stavku na račun. Samo jedan dio zemlje će plaćati RTV taksu, za sve. To i nije mnogo pravedno. Kao što je i nepravedno naplaćivati uslugu bez obzira na to koristi li se ili ne.

Ugovaranjem naplate RTV takse putem računa za struju kako će se raditi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ne postiže se ništa. Niti će se finansiranje ustabiliti niti će se riješiti problem katastrofalnog upravljanja u uređivanja javnih sistema. Jedno od rješenja je da kroz poreze na potrošnju država finansira programski sadržaj koji je obavezan u minimalnom omjeru. Ostali sadržaj bi mogao biti kupljen od strane gledaoca kada on to želi. Tako će tržište poslati jasan signal kakav sadržaj želi da gleda, a osnovna funkcija RTV sistema ne bi bila ugrožena. Sloboda je uvijek odgovor. Sloboda izbora i pravo na snošenje posljedica tog izbora. To su principi tržišta koji su zaboravljeni u reliktima bivšeg sistema, što ove RTV kuće sigurno jesu.

Kategorije: BiH

Milton Friedman: Ekonomist zbog kojeg danas živimo u boljem i slobodnijem svijetu

Sri, 02/08/2017 - 07:03

MILTON FRIEDMAN osvojio je medalju Johna Batesa Clarka, dodijeljenu izvanrednom američkom ekonomistu mlađem od 40 godina, 1951. godine. Mnogi smatraju da ju je teže osvojiti nego Nobelovu nagradu. Jedna od mjera Friedmanove veličine ogleda se i u tome da, kad ju je dobio, još uvijek nije objavio niti jedan od radova zbog kojih je danas slavan. Tek je trebalo dođe do hipoteze o stalnom dohotku, njegove revolucinare knjige “Monetarna historija Sjedinjenih Država” (napisane u saradnji  s Annom Schwartz) te prijedlogom prirodne stope nezaposlenosti.

Ovi su radovi revolucionirali ponašanje centralnih banaka širom svijeta. Ali neekonomistima veliki uspjeh g. Friedmana nije njegov izazov kejnzijanskom upravljanju potražnjom, već  su to popularni spisi kojim se suprotstavio konsenzusu preferiranja što većeg državnog  intervencionizma u ekonomiji.  I ovaj  rad došao je dugo nakon što su ga njegovi vršnjaci prepoznali kao vodeće svjetlo. U trenutku njegove smrti, u četvrtak, 16. novembra 2006., 94-godišnji ekonomist još uvijek je radio na širenju ideja o slobodnim tržištima, ovoga puta kroz dokumentarac za američku javnu televiziju.

Još  jedan znak njegove veličine je i da je toliko mnogobrojnih ideja koje je zagovarao, a koje su se činile ludim kada se pojavio s njima – od tvrdnje da je Veliku depresiju uzrokovala politika Federalnih rezevi, preko školskih vaučera do dobrovoljne profesionalne vojske – danas postalo mainstream. Ali gospodin Friedman je uvijek prepoznavao da je njegov uspjeh bio krhkak; slobodna tržišta i stabilni novac imaju puno neprijatelja, naročito među političarima. Iza sebe nam je ostavio zapanjujuću ostavštinu ekonomske teorije i propisa o javnoj politici – ali da li je to nasljedstvo koje raste ili se smanjuje?

Sigurno, na monetarnoj strani, g. Friedman ostaje div. Njegovi kritičari ističu kako središnji bankari više ne pokušavaju izravno usmjeriti novac, već onima koji se sjećaju inflacijskih 1970-ih možda je važnije da uzaludni pokušaji svođenja nezaposlenost na nulu više ne potiču inflacijske spirale. U razvijenim zemljama političari mogu govoriti kao kejnzijanci, ali ponašaju se kao monetaristi, gledajući prema centralnoj banci, a ne fiskalnoj politici, kao glavnom instrumentu za obuzdavanje inflacije i recesije.

A što je s njegovim drugim križarstvima? Njegov prijedlog volonterskih vojnih snaga, koji je jednom odbačen kao nepraktičan, sada je toliko duboko ukorijenjen u američkoj kulturi da su političari koji su predložili vraćanje opće mobilizacije za rat u Iraku bili odbijeni kao šarlatani ili još i gore. Njegova nastojanja za zamjenu programa protiv siromaštva s “negativnim porezom na dohodak” kojim bi se dodatni novac od države davao siromašnim radnicima postala je ostvarena u obliku zarađenog kredita o porezu na dohodak. Ovo je sada favorizirani politički recept i na lijevoj i desnoj strani političkog spektra za povećanje prihoda na dnu. Školski vaučeri, također, napreduju, iako sporo. A gdje nisu, i sama ideja da učenici trebaju biti u mogućnosti birati između javnih škola ipak donosi konkurenciju u američki obrazovni sistem.

Čak i izvan svoje domovine, njegove ideje nastavljaju prodirati. Neprijatelji su ga razapinjali zbog kratkog savjetovanja Pinocetovog režima u Čileu, gdje su njegovi učenici, “dječaci iz Chicaga”, vodili ekonomsku politiku. No, trideset godina kasnije ta opresivna vlada je nestala, ali njegove reforme slobodnog tržišta učinile su Čile ekonomskom zvijezdom Latinske Amerike. Svjetska banka i MMF nastavljaju poticati stabilne financijske sisteme i tržišne reforme širom svijeta. Prijedlozi poput negativnog poreza na dohodak bili su predvodnici konsenzusa u Ecropi (i drugdje) kako bi vlade trebale osigurati sigurnosne mreže putem oporezivanja i raspodjele novčanih naknada, a ne teške regulacije tržišta.

No, unatoč radu gospodina Friedmana, u većini zemalja, posebice njegovoj domovini, birokratski  propisi nastavljaju rasti. Nije  uspio obuzdati državu koja još uvijek raste na mnogim mjestima, uključujući i Ameriku. Ironično, za to možda možemo kriviti njegovu drugu ostavštinu: zadržavanje poreza na dohodak, koji je pomogao u ovom obliku smisliti  tokom Drugog svjetskog rata. Činjenica da se porez oduzima od većine plata prije no što stigne do džepova ljudi, možda je glavni razlog zašto je država mogla toliko velika  narasti. Gospodin Friedman duboko je požalio ovaj doprinos ekonomskoj nauci – ali kao i drugi izumi, i on će ga dugo nadživjeti.

Izvor: Economist

Kategorije: BiH

Sretan rođendan: 10 najboljih citata Miltona Friedmana

Pon, 31/07/2017 - 04:14

Milton Friedman (31. juli 1912 – 16. novembar 2006), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. Friedman i John Maynard Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovine, Friedman druge polovine 20. stoljeća. Milton Friedman je rođen 31. jula 1912. godine u New Yorku. Doktorirao je na Univerzitetu Kolumbija, a cijeli radni vijek odradio je na Čikaškom univerzitetu.

Govoreći o državi, Milton Friedman je često spominjao da pravo pitanje nije kako se finansira državna potrošnja – dugom ili porezima – već državna potrošnja uopšte[1]. Država je naravno potrebna, pa tako Friedman navodi da “postojanje slobodnog tržišta svakako ne uklanja potrebu za vladom. Naprotiv, vlada je nužna i kao forum za određivanje “pravila igre” i kao sudija koji tumači i sprovodi dogovorena pravila”[2]. Po pitanju ekonomskih sloboda, Friedman je naglašavao da je ekonomska sloboda nužno sredstvo za političku slobodu, budući je politička sloboda bez ekonomske neodrživa na dugi rok.

 

1. O državnim vlastima

“Kada biste državne vlasti zadužili da se brinu za Saharu, za 5 godina bi tamo nastala nestašica pijeska.”

 

2. O velikoj depresiji

“Veliku depresiju, kao i ostala razdoblja ozbiljne nezaposlenosti, prije je proizvela vlada nego inherentna nestabilnost privatnog sektora.”

 

3. O vladama

“Vlade nikada ne nauče. Jedino ljudi uče.”

 

4. O “besplatnim stvarima”

“Ne postoji takva stvar kao što je besplatan ručak.”

 

5. O porezima

“Ja sam za rezanje poreza pod svim okolnostima i za svaki izgovor, iz bilo kojeg razloga, kad god je moguće.”

 

6. O razlici između državnog i privatnog sektora

“Kada svi posjeduju nešto, niko to ne posjeduje, i niko nema direktan interes za održavanje ili poboljšanje stanja toga. Zato zgrade Sovjetskog Saveza – kao i javne zgrade u SAD-u – izgledaju oronulo u roku od jedne ili dvije godine od njihove izgradnje.”

 

7. O obećanjima političara

“Jedna od velikih pogrešaka je suditi političare i programe prema njihovim namjerama umjesto prema njihovim rezultatima.”

 

8. O vladinim programima

“Ništa nije tako trajno kao što je vladin privremeni program.”

 

9. O drogama

“Ja sam za legalizaciju droga. Prema mojim vrijednostima, ako se ljudi žele ubiti, imaju svako pravo da to učine. Najveći dio štete koji dolazi s drogom nastaje zato što je droga ilegalna.”

 

10. O našoj misiji

“Naša osnovna funkcija je stvoriti alternative postojećoj politici, čuvati ih u životu i dostupnim sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”

Kategorije: BiH

Tačerizam je lijek za BiH

Ned, 30/07/2017 - 04:21

Piše: Danijal Hadžović

Barunica Margaret Thatcher (1925.- 2013.), premijerka Velike Britanije i predsjednica Konzervativne partije, tokom svoje dvanaestogodišnje vladavine (1979.-1990)., što predstavlja najduži staž jedne osobe na čelu ove države u 20. stoljeću, trajno je preobrazila svoju zemlju i svojim je idejama dobar dio svijeta usmjerila na jedan novi politički i ekonomski kolosijek.

Rijetko koji lider u domaćoj i svjetskoj javnosti izaziva toliko oprečnih stavova kao što je slučaj s bivšom britanskom premijerkom. Razlog za to leži prvenstveno u njenom čvrstom, beskompromisnom i odlučnom karakteru koji je kao takav bio neophododan za dubinske, bolne i u narodu često nepopularne, ali nužne reforme koje su u Velikoj Britaniji provedene. Kada je Thatcher 1979. godine ušla u svoj ured u Downing Street broj 10, zemlja se suočavala sa mnogobrojnim problemima- prosječna inflacija iznosila je čak 13%, porezi su bili ogromni i krajnje destimulirajući, čitave industrije poslovale su u velikim gubicima i kao rupe bez dna vještački održavane novcem poreskih obveznika, brojne štetne regulacije odvlačile su investicije i uništavale poduzetnički duh, dok su sindikati koji su si priskrbili ogromnu političku moć predstavljali nesnosan uteg britanskoj ekonomiji. Koliko je situacija bila ozbiljna možda najslikovitije ilustruje činjenica da je Velika Britanija u stranoj štampi često nazivana „ekonomskim bolesnikom Evrope“.

Reforme koje je Thatcher odlučila provesti bile su brze, sveobuhvatne i snažne. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma, preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada ogromne i destimulirajuće porezne stope direktnih poreza, ukinula brojne štetne regulacije, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata i neprofitabilne segmente privrede pustila da propadnu. Iako su te promjene radnike zaposlene u gubitaškim firmama privremeno ostavile bez posla, a pojedince naučene živjeti od plodova tuđeg rada bez privilegija, one su bile nužne kako bi Britanija mogla ponovo postati ekonomski zdravo i stabilno društvo, i velikoj većini Britanaca donijele su daleko više koristi nego štete. O ekonomskim rezultatima Thatcherkine politike možda najbolje svjedoče podaci da je u dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan za 23%, a lično bogatstvo uvećano je za čak 80%.

U državničkom pogledu Margaret Thatcher je bila jedna od danas zaboravljenih lidera koji imaju jasne principe i vrijednosti od kojih ni po koju cijenu nisu spremni odustati, te je odlučno i beskompromisno u njima istrajavala uprkos brojnim pritiscima javnog mnijenja. Nije bila populist, niti je ikad nastojala podilaziti narodnim masama, dapače, mnoge njene izjave i potezi bili su sušta suprotnost od onoga što bi većina možda željela čuti. U ideološkom pogledu bila je mješavina tradicionalnog britanskog konzervativca, nacionaliste i ekonomskog liberala. Svojim vođenjem zemlje, Britancima je ponovo vratila pomalo poljuljano dostojanstvo i ponos- od ekonomskog preporoda zemlje, preko sprječavanja argentinske okupacije Falklanda, do beskrompromisne političke borbe protiv komunizma i Sovjetskog saveza kao odumirućeg predvodnika odumiruće ideologije.
Lični prosperitet kao rezultat vlastitog rada, nedopustivost življenja na tuđi račun, poštena plata za pošten posao, život u skladu sa mogućnostima, te spremnost da se brani svaki pedalj domovine i njenog naslijeđa, možemo definisati kao osnovne tekovine tačerizma.

Thatcher u Bosni

Za razliku od drugih bivših komunističkih država poput Estonije, Češke ili Poljske, koje su nakon oslobađanja od crvene okupacije uspješno implementirale mnoge od politika za koje se zalagala Margaret Thatcher, i uspjele uspostaviti danas stabilna i uređena društva, Bosna i Hercegovina odlučila je biti ponavljač starih zabluda. U zemlji razrušenoj ratnim razaranjima i opterećenoj kako njegovim naslijeđem tako i tekovinama socijalizma, od nezavisnosti suvereno upravljalu razni neodlučni i bezprincipijelni populisti kojima osnovni sistem vrijednosti kojeg slijede predstavlja održavanje na vlasti radi nje same. U to ime, kako bi se kupila poslušnost naroda i podilazilo nagonima masa, naši vlastodršci nastavili su pothranjivati parazitski socijalistički mentalitet gdje je pojedinac uvjeren da mu država i društvo samim svojim postojanjem duguju nešto.

Takva politika ogledala se u nizu primjera- od zdravih i radno sposobnih građana su nakon rata planski i ciljano stvarani socijalni slučajevi (boračke naknade), najveće firme zadržane su u državnom vlasništu i (p)ostale su leglo korupcije i političkih spletkarenja, administracija se tokom godina gomilala i postala najpoželjnije radno mjesto koje se dobijalo za stranačku člansku i glas na izborima, a privatni sektor opterećen brojnim regulacijama i velikim nametima nikada nije oslobođen od političkog pritiska.

Rezultati su takvi da je BiH danas jedna od najsiromašnijih i nejbesperspektivnijih država u Evropi- s ogromnom nezaposlenošću, jednom od najvećih javnih potrošnji, brojnim državnim firmama-gubitašima koje su rupe bez dna i silom se održavaju novcem poreskih obveznika, velikim destimulirajućim porezima i brojnim besmislenim regulacijama, te korupcijom na svakom čošku kao jednim od glavnih obilježja društva. I umjesto hrabrog i odlučnog, ili barem postepenog obračunavanja s ovakvim naslijeđem, i provođenja nužnih reformi, vlade na raznim nivoima BiH, radi kupovine socijalnog mira i zadržavanja vlastitih privilegija, ovakav samorazarajući sistem svim silama nastoje što duže održati. U ime toga, spas se traži u zaduživanju kod MMF-a i dodatnim opterećivanjem privatnog sektor. No, sistem u kojem ogroman procenat stanovništva zavisi od budžetskih prihoda, a ti prihodi zbog prevelikog tereta na leđima realnog sektora postaju sve manji pa se stoga rashodi pokrivaju zaduživanjem, sebe neumitno vodi do stadija gdje novca za nagomilane budžetske potrebe jednostavno više neće biti. Privatni sektor će pokleknuti, krediti više neće biti odobravani, dugovi će biti nagomilani i ogromni, a sve to više neće imati ko plaćati i zemlja će doći u stanje bankrota.

Kako bi se spriječio takav scenarij, u BiH je nužno čim prije primjeniti tačerovsku doktrinu, što podrazumijeva finansijsku konsolidaciju, privatizaciju velikih državnih firmi, deregulaciju tržišta, likvidiranje gubitaša, reforme zdravstvenog i penzionog sistema te, što je možda i najvažnije, prekidanje s praksom tretiranja radnih mjesta kao “socijalnih kategorija” i njihovog vještačkog održavanja u životu i tretiranja država kao svemoćnog skrbnika na čiji teret svi možemo živjeti..

Onaj ko bi bio spreman provoditi ovakve reforme, morao bi biti istinski patriota koji dobro svoje zemlje stavlja na prvo mjesto i misli na njenu dugoročnu perspektivu, ima izgrađen sistem vrijednosti, hrabar je i odlučan lider, ne podliježe pritiscima medija i masa, te je spreman učiniti brojne nepopularne i bolne, ali nužne poteze, kako bi ovo jednog dana mogla postati uređena i razvijena zemlja; i posebno važno, bio bi spreman na to da ga mnogi mrze. Takav lider bi morao biti bosanski Margaret Thatcher. No, u moru domaćih političkih beskičmenjaka i kalkulanata takvog pojedinca nećete naći.

Dosada vladajuće stranke pokazale su da su reforme spremne provoditi samo do onog momenta dok one ni za promil ne ugroze njihove političke interese i moć. Sadašnji sistem sa velikom administracijom, stranački kontrolisanim državnim firmama i ucijenjenim privatnim sektorom, crpit će dok god bude mogao davati mlijeka.

Kategorije: BiH

Predsjednici Kennedy i Reagan: Dva klasična liberala

Pet, 28/07/2017 - 10:46

Piše: Danijal Hadžović

Da prosječnog člana demokrata u SAD-u danas pitate ko je najveći predsjednik iz njihove stranke u 20. stoljeću i koga posebno cijene, mnogi, možda i većina,  bi vam rekli John F. Kennedy. Od njega bi popularniji još samo eventualno mogao biti Franklin D. Roosevelt. Kod republikanaca s druge strane nema ni najmanje sumnje da će većina izabrati Ronalda Reagana koji je postao svojeversni superheroj i simbol ove stranke.

Uzimajući u obzir današnje nepremostive razlike koje postoje između dvije američke stranke i posebno njihovih glasača, stekao bi se utisak da su Kennedy i Reagan bili dva predsjednika s potpuno suprotstavljenim političkim pogledima i različitim ideologijama. No, je li to baš bilo tako?

Pogledajmo neke od njihovih poteza i promišljanja.

Kennedy je nesumnjivo bio zagriženi antikomunist, jedan od najvećih među američkim predsjednicima. Iako je došao na vlast za vrijeme njegovog prethodnika Dwighta Eisenhowera, Kennedy je bio odlučan da sruši Castrov režim koji se okrenuo prema Sovjetskom savezu i komunizmu. U tom cilju je uz pomoć kubanskih izbjeglica planirao i finansirao Invaziju u Zalivu svinja koja je završila fijaskom.  Također, tokom Kennedyjevog mandata prisustvo američkih trupa u Južnom Vijetnamu koji je bio pod stalnim napadima komunista sa sjevera je pojačano. Iako će mnogi demokrati danas tvrditi da pod Kennedyjem američko prisustvo i ratovanje u Vijetnamu ne bi na takav način eskaliralo kao što se desilo pod vodstvom njegovog nasljednika Johnosna, sam JFK je 1963. izjavio da iako Amerika taj rat ne može dobiti za Južni Vijetnam, povlačenje iz njega bi bila „velika pogreška“. Prema samom Sovjetskom savezu imao je čvrst i nepokolebljiv stav, tretirajući  i nuklearni rat protiv nejga kao realnu mogućnost.

Također, u ekonomskoj pogledu Kennedy je bio veliki zagovornik niskog deficita, snažnog dolara, slobodne trgovine, smanjenja poreza, slobodnog poduzetništva i niskih poreza. U tom pogledu posebno treba istaći Kennedyjevo smanjenje poreza, od kojih je najslikovitije smanjenje astronomski visoke marginalne stope poreza na dohodak s 91% na 70%. Porezno smanjenje Kennedy je opravdao riječima: „Ekonomija opterećena previsokim porezima nikada neće obezbijediti dovoljno budžetskih prihoda, jednako kao i što nikada neće stvoriti dovoljno radnih mjesta“. Lafferova krivulja godinama prije nego što je i nastala, reklo bi se. Tokom njegovog kratkog predsjednikovanja budžetski deficiti u SAD-u su bili izuzetno niski. “Ne vjerujem u super državu”, rekao je u govoru iz 1960. godine u kojem se proglasio liberalom,  te nastavio: “Ne vidim nikakvu čaroliju u poreznim dolarima koji su poslani u Washington, a potom vraćeni nazad“, simplificirano izražavajući na ovaj način kritiku kejnzijanske ekonomije preraspodjele i potrošnje. Također, Kennedyja kao klasičnog liberala otkriva i sljedeća izjava: “Ne volim državnu prisilu kad dobrovoljni pojedinačni napori mogu obaviti posao, i to dobro.”

Ronald Reagan, s druge strane, kada je ušao u Bijelu kuću 1981. bio je odlučan da pokaže zube komunizmu, te je od lijeve američke javnosti smatran opasnosnošću zbog svog gotovo militantnog antikomunizma. Poput Kennedyja je vjerovao u snažnu vojsku, te je u cilju borbe protiv komunizma naglo povećao vojni budžet. Sovjetski savez nazivao je „carstvom zla“. Ubrzo ih je natjerao na geopolitičko povlačenje, a potom i na sjedanje za pregovarački stol. U godini kada je napustio Bijelu kuću, pao je Berlinski zid. Naredne godine raspao se i Sovjetski savez.

Na ekonmskom planu je jednako i poput Kennedyja smanjio poreze, od čega je najupečatljivije smanjivanje marginalne stope, ovaj put sa 70% na 28%. U svojim nastupima Reagan je predano i odlučano, kao vjerovatno nijedan drugi američki predsjednik u historiji zagovarao malu i ograničenu državu, niske poreze, slobodnu trgovinu i slobodno preduzetništvo. Po pitanju javne potrošnje već i nije bio toliko disciplinovan, pa je američki dug čak utrostručio, no uzimajući u obzir Hladni rat koji je dovršavao,  to je možda cijena koju i nije bilo zgoreg platiti.

Iako su u međuvremenu postali simboli nepomirljivo suprotstavljenih političkih opcija u SAD-u , Kennedy i Reagan su ideološki bili vjerovatno i najsličniji američki predsjednici u 20. stoljeću. Obojica su vjerovali u ograničenu državu, slobodno tržište, niske poreze, ali i snažnu vojsku. Naravno, u njihovim pogledima je bilo i znatnih razlika, prvenstveno po pitanju socijalnih vrijednosti gdje je Reagan mnogo više isticao značaj tradicije i religije, a Kennedy bio više orijentisan ka ljudskim prava, no njihov klasično liberalni idejni temelj je u suštini podudaran.

Pa kako onda da je jedan postao idol američke ljevice, a drugi desnice? Najprije treba imati na umu da američki stranački život nekoć ni izbliza nije bio toliko ideološki jasno podijeljen kao što je danas slučaj. Danas Demokrate znamo kao stranku koja zagovara povećanje poreza za najbogatije Amerikance, veću javnu potrošnju, veća socijalna davanja i općenito veću ulogu države u društvu, dok se Republikanci zalažu za posve suprotne stvari: smanjenje poreza i veličine države. Ipak, ovakva ideološka podjela je relativno novijeg datuma. Tako je nekoć bilo moguće da demokrat Kennedy smanjuje astronomske visoke  poreze koje je naslijedio od svog republikanskog prethodnika Eisenhowera, kao i da Reaganov nasljednik George H. W. Bush, iako i sam republikanac, ponovo podiže poreze. Kennedyja današnji demokrati posmatraju prvenstveno kao karizmatičnog lidera i borca za ljudska prava, no njegov izraziti antikomunizam i ekonomske politike uglavnom prešućuju.

Da je danas živ, Kennedy bi sa svojim pogledima i idejama vjerovatno bio daleko bolje primljen u Republikanskoj nego u Demokratskoj stranci. Sa otvorenim socijalistima poput Bernieja Sandersa on teško da može imati neke pretjerane veze.

Kategorije: BiH

Jedino slobodnotržišni kapitalizam može izvući Afriku iz siromaštva

Čet, 27/07/2017 - 07:12

Piše: June Arunga

Iz mojeg iskustva, velika većina ili oko 90 posto nesuglasica proizlazi iz nedostatka informacija s jedne ili druge strane. To je posebno važno pri prelasku ljudi iz jednog kulturnog prostora u drugi. Svjedočimo velikom porastu trgovine u Afici, među samim Afrikancima, nakon dugog izolacijskog razdoblja izazvanog protekcionizmom, nacionalizmom i nerazumijevanjem. Smatram da bismo trebali slaviti porast trgovine. Neki strahuju od porasta trgovine; ja smatram da bi se takvi trebali više informisati.

Globalizacija se događa i mislim da bismo je trebali prihvatiti. Omogućila je prenos vještina, dostupnost tehnologije diljem svijeta i još mnogo toga drugoga. Međutim, mnoge globalizacija nije dotakla. Pitanje je zašto? Godine 2002. upoznala sam švedskog ekonomistu Johana Norberga, autora prosvjetljujuće knjige „U odbranu globalnog kapitalizma“ i bila sam zapanjena njegovom argumentacijom. Nije jednostavno odbacio navode protivinika slobodne trgovine, nego ih je slušao, razmišljao je o njihovim pogledima i verificirao informacije. Njegova briga o činjenicama je ono što ga je prvotno potaknulo da prihvati kapitalizam.

Također sam bila zapanjena načinom na koji je gledao na ljude na koje globalizacija najviše utječe: siromašne. Norberg je putovao svijetom i postavljao pitanja. Ne govori ljudima što bi trebali misliti, nego ih pita za mišljenje. Ispitivanjem siromašnih koji su imali prilike trgovati (bilo kao samostalni trgovci ili zaposlenici preduzeća uključenih u svjetsku trgovinu) došao je do zaključka do kojih birokrati nisu mogli doći. Je li vam taj posao u novoj fabrici olakšao život? Je li vam prvi mobilni telefon učinio život boljim ili gorim? Jesu li vam se prihodi povećali ili smanjili? Kako putuješ: pješke, biciklom, motorom ili automobilom? Voliš li više pješačiti ili voziti motor? Norberg insistira na golim činjenicama. Pita ljude za mišljenje i je li im slobodna trgovina poboljšala živote. Želi dobiti pojedinačne perspektive.

Trebamo se zapitati što nam rade naše države, a ne samo što rade za nas. Naše nam države štete: kradu, zabranjuju i drže siromašne siromašnim. Lokalni investitori ne mogu se natjecati na tržištu zbog slabe vladavine prava u slabije razvijenim zemljama. Možda su zato siromašne – zato što vlast ne poštuje narod.

Mnoge su siromašne zemlje usmjerene na privlačenje vanjskih investicija, ali ne dozvoljavaju vlastitom stanovništvu učestvovanje na tržištu. Njihova namjera nije otvoriti tržište i omogućiti tržišno natjecanje lokalnom stanovništvu. Lokalno stanovništvo ima uvid, shvatanje te posjeduje lokalno znanje, ali im naše vlade u Africi sprječavaju pristup na tržište zbog vanjskih ili lokalnih interesnih skupina.

Primjerice, teškim zabranama se guši natjecanje na lokalnom tržištu usluga, poput usluga bankarstva i vodoopskrbe te se zanemaruju tehnološka i infrastrukturna znanja i preferencije lokalnog stanovništva. Nije prava globalizacija ako se pogoduje stranim investitorima dok je lokalno stanovništvo pometeno i ima zabranu tržišnog natjecanja. Ako su „posebne ekonomske zone“ koje je država postavila za privlačenje stranih investitora dobra zamisao, zašto većina stanovništva nema koristi od njih? Zašto ih se smatra posebnim privilegovanim zonama, umjesto da su dio slobodne trgovine za svakoga? Slobodna trgovina trebala bi biti o slobodnom natjecanju usluga, a ne o posebnim privilegijama lokalnih elita koje ne žele konkurenciju ili o stranim investitorima koji imaju posebne primitke kod ministra.

Nije riječ o „slobodnoj trgovini“ kada međunarodne kompanije od države dobijaju posebne pogodnosti i nije riječ o „slobodnoj trgovini“ kada su lokalna preduzeća blokirana u natjecanju na tržištu zbog vlastite države. Slobodna trgovina zahtijeva vladavinu prava za sve i slobodu svih da se uključe u najprirodniju radnju – dobrovoljnu razmjenu.

Afrikancima napredak neće doći od vanjske pomoći ili lakog novca. Toga smo imali dovoljno u Africi. Dobijamo dovoljno pomoći, ali ona nije pozitivno doprinijela životu siromašnih. Takva vrsta „pomoći“ omogućava korupciju i narušava vladavinu prava. Pomoć je uslovljena kupovnim uslugama određenih pojedinaca iz zemalja koje šalju pomoć. Takva „pomoć“ narušava trgovinske odnose, ali još gore, odvaja državu od naroda jer su finansijski odgovorni oni koji se ne nalaze u Africi, nego u Parizu, Washingtonu ili Bruxellesu.

Lokalne elite, koje na već poznate načine utječu na ministre, mogu trgovinu iskriviti ili je učiniti neslobodnom. Trgovina se iskrivljuje davanjem monopolističkih prava koja isključuju lokalnu i stranu konkurenciju. Sve te regulacije ograničavaju trižte i našu slobodu. Ostavljeni smo s robama i uslugama koje nisu najbolje kvalitete i najpovoljnije cijene jer nemamo slobodu izbora. Nedostatak slobode drži nas na dnu i ovjekovječuje siromaštvo.

Međutim, nisu nam samo onemogućene niže cijene i bolja kvaliteta nego nam je oduzeta i mogućnost stvaranja inovacija kroz korištenje vlastitog uma. Ne možemo koristiti vlastiti intelekt kako bismo poboljšali situaciju. Dugoročno to je još gore zločin protiv nas. Protekcionizam i privilegije ne samo da ovjekovječuju bankrot nego i stvaraju stagnaciju intelekta, hrabrosti, osobnosti, odlučnosti, volje i vjere u nas same.

Potrebno nam je informisanje. Trebamo razgovarati s ljudima na terenu. Moramo provjeriti iste činjenice. U većini slučajeva one nisu tajne, nego ih malo ko traži. Postoji golemi dokaz da slobodnotržišni kapitalizam, sloboda trgovine i jednaka prava pred zakonom omogućuju napredak sve većem broju ljudi.

Ono što nam je potrebno je slobodnotržišni kapitalizam koji otvara mogućnost za ostvarenje našeg potencijala. Peruanski ekonomist Hernando de Soto, u svojoj knjizi Misterij kapitala opisao je kako siromašni ljudi mogu pretvoriti  „mrtvi kapital“ u „aktivni kapital“ kako bi poboljšali svoje živote. Nedostatak kapitala nije neizbježno stanje. Mi u Africi imamo toliko kapitala, ali većinu toga ne možemo upotrijebiti za poboljšanje života. „Mrtav“ je. Moramo ojačati vlasnička prava pojedinca kako bismo mogli aktivirati postojeći kapital koji stvara život. Potrebno nam je vlasništvo, odnosno potrebna su nam prava koja će se poštovati, potrebna su nam prava s kojima ćemo biti poštovani. Potrebna nam je jednakost pred zakonom. Potreban nam je slobodnotržišni kapitalizam.

June Arungaje kenijska je poduzetnica i filmska producentica. Osnivačica je i ujedno direktorica OpetQuestMedia LLC, a radila je i za nekoliko telekomunikacijskih preduzeća u Africi. Napravila je dva BBC dokumentarca o Africi: jedan se zvao Đavolja staza i u njemu dokumentira svoje hiljadama kilometara dugo putovanje od Kaira do Kaapstadta te Ko je kriv? u kojem raspravlja s bivšim predsjednikom Gane, Jerryjem Rowllingsom. Piše za AfricanLiberty.org i zamjenica je urednika kenijskog TheCellPhoneRevolution. Arunga je diplomirala pravo na Univerzitetu Buckingham u Velikoj Britaniji.

Kategorije: BiH

Izvršni direktor Liberalnog foruma učestvovao na Atlasovoj radionici u Budimpešti

Sri, 26/07/2017 - 16:21

Izvršni direktor Liberalnog foruma Danijal Hadžović kao predstavnik naše organizacije učestvovao je na ovogodišnjoj radionici Think Tank Essentials u Bratislavi, Slovačkoj, koja je trajala od 20. do 23. jula, a na radionici je ukupno učestvovalo 20 lidera iz 17 liberalnih think thankova i 10 zemalja Evrope. Ovaj kurs dio je robusnih obrazovnih i trening programa američke organizacije Atlas iz Washingtona u okviru njenog progama Atlas Leadership Academy.

Trening je uključivao intenzivne sesije o organizaciji i postavljanju ciljeva projekta, marketingu i razmjeni poruka te prikupljanju sredstava za nevladine organizacije. Posebno značajan doprinos organizaciji ovog kursa dao je INES, organizacija koja se već 12 godina uspješno bavi širenjem ideja liberalizma u Slovačkoj.

S obzirom da je direktor LF-a već ranije pohađao edukativne kurseve u okviru Leadership akademije, Hadžović je nakon prolaska obuke na ovoj radionici postao alumniste prestižne američke Atlas fondacije.

Fotografija korisnika/ce Marcin Serafin.

Fotografija korisnika/ce Atlas Network.

Fotografija korisnika/ce Atlas Network.

Fotografija korisnika/ce Atlas Network.

Kategorije: BiH

Komunisti su i danas isti kao i prije 100 godina – nasilni, netolerantni i autoritarni!

Čet, 20/07/2017 - 08:27

Piše: Jonathan Chait

Kako bi obilježili 100. godišnjicu Sovjetskog eksperimenta, New York Times objavljuje redovnu seriju tekstova o komunizmu. Cjelokupni ton ove serije naginje ka sjetnom i posljednji tekst Bhaskara Sunkara urednika lijevog magazina Jacobin, predstavlja komunizam kao preplanuo, odmoran i spreman. Sunkara vidi novu budućnost za komunizam, samo ovog puta bez čistki, gulaga, masovne gladi i ostalih neprijatnih elemenata.

Sunkara tvrdi da su originalni boljševici imali dobre namjere ali njihov projekat je nekako skrenuo na pogrešnu stranu. „Možemo odbaciti verziju Lenjina i boljševika kao bjesomučnih demona i odabrati da ih vidimo kao dobronamjerne ljude koji pokušavaju izgraditi bolji svijet iz krize,“ tvrdi on, „ali moramo pronaći način da izbjegnemo njihove neuspjehe.“ Poput mnogih apologeta marksizma, ni ovaj tekst ne uspijeva da se izbori sa inherentno autoritarnim i neliberalnim sistemom mišljenja. Ovo je razlog zašto je svaka marksistička vlada kroz istoriju monopolizovala moć. Ideologija koja opisuje veliki segment društva kao klasne neprijatelje koji moraju biti eliminisani nikada neće poštovati prava političkih protivnika. Boljševici su imali planove da unište svoje protivnike od samog početka. Još 1917,., Lenjin je pisao, „samo u komunističkom društvu, kada je otpor kapitalista u potpunosti slomljen… tek tada „država prestaje da postoji“ i postaje moguće govoriti o slobodi.“ Lenjin je možda bio „dobronamjeran“ u najapstraktnijem smislu – zamišljajući egalistički raj kao poslednji stepen njegove vizije. No on je oduvijek putovanje do te destinacije predviđao kroz rijeke krvi.

Stari ljevičari su sebe često definisali na osnovu svog odnosa prema komunističkim državama. Neki socijaldemokrati su održavali žestok antikomunizam, dok su drugi branili neke ili sve aspekte totalitarnih strahota u mjestima poput Sovjetskog Saveza ili Kine.

Jacobin postoji manje od deset godina i Sunkara je dovoljno mlad da može pouzdano da tvrdi da njegova verzija marksizma nikada ne bi dovela do brutalnosti verzije iz 20. vijeka. To međutim ne znači da je njegova naklonost ka lijevom autoritarizmu u potpunosti teoretska. Postoji jedan eksperiment u marksističkoj ili kvazi-marksističkoj vladavini na osnovu koga možemo mjeriti Jacobinovu toleranciju prema represiji: režim Huga Chaveza u Venezueli.

Populistička lijeva vlada osnovana od strane Chaveza i njegovih nasljednika možda nije brutalna kao režimi Staljina ili Maoa, ali njena nemilosrdnost je van svake ozbiljne sumnje. „Pod vlašću predsjednika Huga Chaveza i sadšnjeg predsjednika Nicolasa Madura, akumulacija vlasti u izvršnoj grani vlasti i erozija jamstava ljudskih prava omogućili su vlastima da zastrašuju, progone i čak kazneno goni svoje kritičare,“ kaže Human Rights Watch. „Borci za ljudska prava i novinari često često su suočeni sa kampanjama diskreditacije, napadima i zastrašivanjem. Politički protivnici i kritičari vlade i dalje su suočeni sa prijetnjom zatvora,“ primjećuje Amnesty International. Izvještaj State Department-a iz 2015, između ostalih kršenja ljudskih prava navodi „zlostavljanje političkih zatvorenika, uplitanje u pravo na privatnost, nepoštovanje slobode okupljanja, nedostatak zaštite za migrante iz Kolumbije, korupciju na svim nivoima vlade, prijetnje domaćim nevladinim organizacijama.“ Maduro je „neutralizovao Narodnu skupštinu u kojoj dominira opozicija izabranu u decembru 2015. i desetkovao nezavisnost sudstva,“ izvještava Carnegie Endowment for International Peace.

Čitateljima Jacobina kreiran je drugačiji smsao. Izvještavanje magazina o Venezueli, koliko sam mogao pronaći onlajn, počinje nakon smrti Chaveza. I u tom relativno kasnom momentu kada je autoritarna priroda režima bila jasna, Jacobin ga brani od perfidnih neoliberalnih kritičara.

Ton dvadesetak tekstova o Venezueli koje sam uspio pronaći varira od slavljeničkog do odbrambenog. “Danas možemo žaliti Chaveza, sutra se vraćamo borbi za socijalizam,” zaključuje jedan tekst iz 2013. Veliki dio rane “kritike” u Jacobinu je žaljenje što chavizam nije otišao dovoljno daleko. Stav Jacobina u 2014. bio je, „samo produbljivanje Bolivarske revolucije može je spasiti.“ Ili, „Ono što je danas potrebno i što je hitnije nego ikada je ne dijalog ili pomirenje, ne harmonija ili razumijevanje već radikalna posvećenost da se krene naprijed.“ Doista kontrarevolucionarni disidenti trebaju biti slomljeni: U onoj mjeri u kojoj Bolivarska revolucija ima problema, njihova rješenja neće doći iz razgovora sa onima koji žele da je sruše već organizovanjem radnika koji pokušavaju da ispune svoj potencijal. Ne može postojati neutralnost između ova dva položaja.“ „Takozvane povrede ljudskih prava“ su samo izgovor za imperijalizam Jenkija.

Ovo je ista retorika koju su marksisti koristili kako bi opravdali krvoprolića u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Revolucija nije večera, itd, itd.

Kako je venezuelanska ekonomija ušla u krizu i neuspješnost režima postalo sve teže poricati, izvještavanje Jacobina je omekšalo ali samo postepeno. Zahtjevi za strastvenijim pridržavanjem marksističke dogme su ustupili mjesto kritici kritičara režima. Ukoliko ste čitali mejnstrim konzervativnu analizu Donalda Trumpa koja se fokusira u velikoj mjeri na borbu protiv medija i njegovih protivnika ton će vam biti poznat.

„U mejnstrim izvještajima s prošlosedmičnih protesta u Caracasu, opozicija je predstavljena kao suštinski miroljubiva,“ žali se u jednom tekstu, „Čudnovatno iz narativa mirnog marša venezuelanske opozicije nedostaje mali detalj ubistva policajca od strane demonstranata u srijedu uveče,“ insistira drugi članak, usvajajući dvostruki standard: „U najvećem broju slučajeva, „plavi životi“ (životi policajaca, aluzija na kontraslogan kritičara Black lives matter pokreta – Blue lives matter ) očigledno su mnogo važni – osim kada služe pod samoproglašenom socijalističkom vladom koju su Sjedinjene Države okarakterisale kao „neobičnu i izuzetnu prijetnju.“ Čitav niz članaka odbacuje izvještaje o neuspjesima u državi, „Zapadni novinari“ su u krivu, FiveThirtyEight je u krivu, čak je i Bernie Sanders u krivu.

Sunkara možda želi da otkrije zašto su se marksistički principi pokazali neuspješnim u prošlosti, ali je izgleda odlučan da ne dođe do zaključaka koji impliciraju ideološke principe koji su prouzrokovali te neuspjehe.

U svom tekstu u Times-u on tvrdi: „Prijetnja po demokratiju danas dolazi sa desnice a ne ljevice.“ To je tačno, ali samo zato što danas u Sjedinjenim Državama marksizam predstavlja nebitnu frakciju bez ozbiljne mogućnosti da osvoji vlast na nacionalnom nivou. Oni na ljevici koji brinu o očuvanju demokratije trebali bi raditi na tome da tako i ostane.

Kategorije: BiH

Ne, Švedska nije socijalistički raj!

Sri, 12/07/2017 - 08:54

piše: Madeline Grant

Skandinavija zauzima specijalno mjesto u umu socijalista širom svijeta. Novinarka lista The Guardian Polly Toynbee svojevrjemeno je opisala Švedsku kao „najuspješnije društvo u istoriji svijeta“

U Americi ljudi iz različitijih sfera života, od predsjedničkih kandidata do ekonomista koji su osvojili Nobelovu nagradu tvrde da kreatori politike treba da se ugledaju na Skandinaviju kao model za smanjenje nejednakosti i promovisanje balansiranog rasta.

No da li je Skandinavija socijalistički raj kakvim je promovišu? U obraćanju na Harvardu prošle godine, danski premijer Lars Løkke Rasmussen pokušao je razjasniti stvari. „Znam da neki ljudi povezuju nordijski model sa nekom vrstom socijalizma“, izjavio je. „Volio bih da učinim jednu stvar jasnom. Danska je daleko od socijalističke komandne ekonomije. Danska je tržišna ekonomija!“

Vidjeti skandinavske države kao socijalističke ili ljevičarske – prelazi preko toga kako su njihove ekonomije organizovane. I dok ove države imaju visoke poreze i širokogrudu državu blagostanja, na mnogo načina su njihova tržišta neočekivano slobodna, prihvatajući upravo one politike protiv kojih se britanska ljevica sa svojom rigidnom privrženosti centralnom planiranju i intervencijama bori.

Prošle sedmice, Laburistička stranka je obećala da će implementirati minimalnu platu od 10 funti koja važi za sve radnike uključujući one starosti od 16 do 18 godina. Ova politika ako bi bila implementirana bi mogla imati krajne negativne posljedice – mladi i nedovoljno obrazovani radnici bi mogli ostati van tržišta.

Nasuprot tome, koncept da centralna vlada određuje  jedinstvenu cijenu rada za sve sektore i poslove je potpuno stran skandinavskim ekonomijama. Ni Švedska, ni Norveška, ni Danska nemaju minimalnu cijenu rada kao takvu. Umjesto toga cijena rada se određuje sporazumom između sindikata i poslodavaca i uglavnom postoje varijacije u zavisnosti od vrste industrije i posla. Po ovom pitanju, skandinavska tržišta rada su mnogo fleksibilnija i decentralizovanja od birtanskog.

Stope poreza na dobit preduzeća u Skandinviji su povoljne ako ih uporedimo s očigledno kapitalističkim državama. Švedski i danski su među najnižim u EU – 15%, dok je finski (20%) na nivou britanskog. Norveška ima najvišu stopu od pet država, ali na 27% i dalje je značajno niža od Američke (blizu 40%)

Poštovanje Britanaca prema NHS (National Health Service, državnom zdravstvenom osiguranju) dostiglo je gotovo religijske razmjere i učinilo sve razgovore o bilo kom obliku privatnog zdravstvenog osiguranja i angažovanja spoljne saradnje politički otrovnim – Šveđani takvih problema nemaju.

Prema skorašnjem računu, oko 20 % javne bolničke njege i oko 30% primarne njege pružale su privatne kompanije u odnosu na oko 6% u Britaniji.

U međuvremenu, švedski obrazovni sistem – inspirisan idejama poznatog socijalističkog mislioca Miltona Friedmana – omogućava roditeljima da dio troškova privatnog školstva dopune kroz vaučere finansirane od strane vlade, doveo je do povećanja izbora i konkurencije među školama Norveška, druga država koju britanska ljevica predstavlja kao primjer „boljeg načina“ tako je nešto poput „crvene haringe“.

Teško je preuveličati važnost ogromnih rezervi nafte za ekonomski uspjeh Norveške; one su omogućile Norveškoj da izgradi najveći državni fond u svijetu (predviđeno je da do 2020. dostigne 1 bilion dolara). Ovaj fond drži 1 % akcija u svijetu i posjeduje više od 2% svih registrovanih kompanija u Evropi kao i veliki imovinski portfolio.

Tako je norveški “socijalizam”, ironično, finansiran investicijama u kapitalističke projekte širom svijeta. Istorijski ispravna ulaganja fonda predstavljaju veliki dio razloga zbog kojih se Norveška dokazala tako otpornom u odnosu na fluktuaciju cijena nafte posljednjih godina. Prošle godine zbog svjetske krize i pada cijene, po prvi put, Norveška vlada uzela je više novca iz fonda nego što sam fonda izvodi od prihoda od nafte. To je presudni amortizer koji omogućava naciji da održava visoku potrošnju i velikodušne programe socijalne pomoći.

Nasuprot tome, skandinavski prosperitet je bio ugrožen samo kada su njene zemlje prihvatile istinski socijalističke politike.

Sedamdesetih godina prošlog vjeka, veličina švedske države počela je da se ozbiljno širi pod sukcesivnim socijalističkim vladama. Kažnjivo oporezivanje, uključujući efektivne marginalne stope koje su u nekim slučajevima dostizale i do 100 % , dovelo je do masovnog egzodusa bogatih građana i preduzetnika, uključujući poznatog filmskog stvaraoca Ingmar Bergmana i osnivača IKEA Ingvar Kamprada.

Do 1993. godine javna potrošnja je dostigla 67% BDP-a, Švedska je izgubila poziciju četvrte najbogatije nacije u svijetu u 1970-im, i pala je na 14. mjesto. I švedski i danski građani od tada su počeli da na izborima odbijaju “oporezuj i potroši” politiku, a posljednjih godina zabilježen je rast podrške strankama desnog centra, i stranakama koje obećavaju fiskalnu odgovornost.

Lako je shvatiti zašto Skandinaviju uzdižu i mitologizuju pristalice socijalizma. Njihovi građani uživaju neke od najboljih univerzalnih zdravstvenih usluga i obrazovanja u svijetu, dobro su finansirani od strane države i ostaju (uglavnom) besplatne u trenutku korišćenja.

Ali ne budite prevareni visokim stopama poreza. Uspjeh nordijskog modela zavisi od prihvatanja kapitalizma slobodnog tržišta, konkurencije i odbrane privatne svojine – daleko od centralizovanog sistema planiranja koji podržava socijalistička ljevica.

Izvor: fee.org

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Najveće ubice radnih mjesta: Treba li oporezovati robote?

Pon, 10/07/2017 - 05:01

Piše: Slaviša Tasić

Roboti sve više menjaju ljude. Ne samo na proizvodnoj traci (to se već dogodilo), niti samo u poljoprivredili ili transportu (to se uveliko događa), već, nekako, i u oblastima od advokature do hirurgije. Da, hirurgije. Bill Gates je povodom ubrzane robotizacije nedavno izjavio da robote koji zamjenjuju ljude treba oporezivati radi preraspodjele dohotka ka zamijenjenim radnicima.

Na prvi pogled, Gatesova tvrdnja nije mnogo promišljena. Roboti su mašine, a mašine su kapital. To što se može napraviti robot koji ima ruke, noge i govori, ne mijenja suštinu da je robot samo mašina, kapital. Oporezivanje robota je oporezivanje kapitala.

Na drugi pogled, istina je da se radna snaga sistematski više oporezuje od kapitala. I to, ironično, na zahtjev te iste radne snage posredno, putem glasačkih kutija i socijaldemokratskih ideologija.

Evo kako se roboti mogu dovesti u jednaki položaj s radnom snagom. Umjesto da se roboti oporezuju, kao što to ogoljeno kaže Gates, treba ih zaštititi. Treba oporezivati njihov implicitni dohotak, i to po progresivnoj stopi tako da se za produktivnije robote plaća nadproporcionalno više. Na to treba dodati i doprinose za zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje. Treba im se zakonski odrediti minimalna cijena ispod koje ih firma ne može kupiti i minimalna cijena održavanja, iznad tržišne. Neka se robotima zakonski dodijeli i obavezan godišnji odmor. U pojedinim zemljama EU, kao što je slučaj sa radnom snagom, roboti bi morali biti i u mogućnosti da vas sudski gone u slučaju da ih zamijenite bez dobrog obrazloženja. Kada se svim ovakvim mjerama roboti dobro zaštite, onda će biti mnogo manje atraktivni vlasnicima firmi.

Šta je poenta? Da, roboti stvarno sve više zamjenjuju ljude i to se danas dešava po tako brzoj stopi da ne možemo svaku zabrinutost za budućnost ljudskog rada otpisati kao neo-ludizam. Socijalni, psihološki i politički troškovi tranzicije u robotizovanu mogućnost mogu biti visoki.

Ali sada je još očiglednije koliko politike zaštite tržišta radne snage odmažu samim radnicima. Roboti će sve više mijenjati ljude na poslu. Ali ljudi su sopstvenim politikama na tržištu radne snage taj proces samo ubrzali, dajući robotima nefer prednost.

Tekst preuzet s bloga Tržišno rešenje

Kategorije: BiH

Jay-Z, moderni američki kapitalist: Od dilanja droge do enormnog bogatstva

Sub, 08/07/2017 - 05:46

Jay-Z je pružao potporu Demokratskoj stranci i njegova je obitelj u prisnom odnosu s bivšom prvom obitelji SAD-a. No, ono što je posebno fascinantno za Shawna “Jay-Z” Cartera jest to što je njegov uspjeh izgrađen po principima slobodnotržišnog kapitalizma, bez kojeg nikada ne bi prerastao okolnosti u kojima je rođen, piše Brittany Hunter, politologinja i urednica stranica Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Odrastao u državnim stanovima 1980-ih i okružen drogama tijekom mladosti, Shawn Carter je zaslužio život kakav sad vodi. Na svom najnovijem albumu, 4:44, pjesma “Marcy Me” govori o tome koliko je njegova situacija uistinu bila teška kad opisuje svoju četvrt kao “Marcy kuće, gdje dječaci umiru na tisuće”.

Još od ranih dana Carter je imao osjećaj za glazbu, često smetajući svoju braću i sestre, lupajući po improviziranim bubnjevima na kuhinjskom stolu usred noći. Njegova samohrana majka učinila je ono što je mogla, kupivši mladom Carteru njegov prvi “boombox” i ohrabrujući ga da hrani svoj talent. Brzo je shvatio da može stvoriti vrijednost tako što će svoj hobi pretvoriti u karijeru i započeti s freestylingom, pisanjem tekstova i nastupom u svome kvartu, čiji su ga stanovnici od milja zvali “Jazzy”.

Ali “Jazzy” nije mogao pomoći svojoj majci da stavi hranu na stol sa svojom glazbom, ili barem još u tom trenutku. Znači, on je radio jedino što je mogao: prodavao je kokain. I dok neću pričati o vrlinama prodaje kokaina i cracka, bila je to sustavna tragedija, prečesta u kvartovima poput Carterovog.

Državna politika je zadržavala crnačku zajednicu u “projektima” (getu), a potom gledala na drugu stranu jer su ti susjedi bili uništeni epidemijom cracka. A onda je došao “rat protiv droge” u kojem su ti ljudi bili još više uništeni, budući da je vlada prešla s nesvjesnog neznanja na brutalnu provedbu, stvarajući stotine obiteljskih kućanstava bez očeva koji bivaju poslani u zatvor zbog nenasilnih kaznenih djela vezanih za droge.

Ali, iako je Carter izabrao manje slavan put ka zaradi, sigurno nije rasipao novac koji je zaradio. Iskoristio ga je za snimanje, produkciju i izdavanje prvog vlastitog albuma koji je tada prodavao iz svog automobila. Na kraju se pridružio i drugim brooklinškim reperima 1995. godine kako bi formirao neovisnu etiketu Roc-A-Fella Records.

Čak i kad je počeo razvijati svoj ugled i karijeru, nikada nije bio rastrošan. Naprotiv, uložio je u druge neovisne izdavačke kuće, sportske timove i brojne poslovne pothvate. Ali, od svih njegovih ulaganja, bila je jedna propuštena prilika koja ga je smetala, a koja je također inspirirala nekoliko redaka na albumu 4:44.

“Financijska sloboda – moja jedina nada”

Nedavno je gostujući na iHeart radiju o pjesmi “The Story of OJ” na svom novom albumu rekao:

“Svi zarađujemo novac, a onda svi gubimo novac, pogotovo kao umjetnici. Ali kako, kad imaš neku vrstu uspjeha, kako pretvoriti to u nešto veće?”

Pjesma je oštra kritika OJ Simpsonovog načina života, trošenje novca u nastojanju da se udalji od korijena. Ali njegov neobičan način života nije važan – bez zvučnih ulaganja, Simpson je ne samo izgubio sav svoj novac, nego je konačno otišao u zatvor, nakon što je pokušao počiniti prijevare.

Carter ostavlja duboku mudrost svojim slušateljima, govoreći im da je ova pjesma, kao i sam album, njegov pokušaj “dati vam milijun dolara vrijednu igru za 9,99 dolara”.

Osuđujući svoje kolege koji su prokockali svoje novostečeno bogatstvo bez ulaganja, kaže: “Želite znati što je važnije od bacanja novca u striptiz klubu? Kredit”. A dok govori o vrijednosti koju je zaradio ulaganjem u umjetnost i komentirajući kako je ponosan što je to mogao ostaviti svojoj djeci, on donosi još jedan bitan element slobodnotržišnog kapitalizma: neuspjeh.

Prije nego što je gentrifikacija povijesno “grubih područja” postala trend u posljednjih nekoliko godina, Carter nije vidio razloga ulagati u svoje susjedstvo, izbor radi kojeg sad žali kad je postalo jedno od najtraženijih krajeva Brooklyna. “Mogao sam kupiti mjesto u Dumbou prije nego što je postao Dumbo za 2 milijuna dolara. Ta ista zgrada danas vrijedi 25 milijuna dolara. I pogodite kako se osjećam? Dumbo (glupo, op.a.)”.

I premda osuđuje vlastiti nedostatak predviđanja, ima poantu kad savjetuje svoje slušatelje:

“Please, don't die over the neighborhood that your mama rentin'/ Take your drug money and buy the neighborhood, that's how you rinse it”

Ne samo da je njegov savjet ekonomski koristan, već donosi još jednu važnu točku: kapitalizam koji se koristi za društvenu promjenu je učinkovitiji od intervencija države. Vladin “rat protiv siromaštva” pokazao se kao ništa više nego rat protiv siromašnih unatoč dobrim namjerama političara. Ali stvaranje vrijednosti, zarađivanje novca, a zatim odluka da se taj novac vrati u zajednicu je investicija koja može imati trajne utjecaje na dobrobit lokalnih stanovnika. I tko će bolje ulagati u zajednicu od onih koji je poznaju najbolje?

Jay-Z je javno kritizirao politiku uplitanja države u crnačke zajednice i štetu koju je učinila i nastavlja činiti. Ali poanta u “The Story of OJ” jest ta da je “financijska sloboda” jedini način da pobjegne od tiranskog sustava koji je pretrpjelo susjedstvo, poput one u kojoj je Carter odgojen. Ali, da stvarno razbijemo lance koje je država okrenula našem biću, ekonomska pokretljivost je bitna, a to je istina koju Carter živi od samoga početka.

“Znamo tko smo, ali ne znamo u što se možemo pretvoriti”

Okolnosti u kojima smo rođeni ne definiraju tko ćemo postati i što ćemo pridonijeti svijetu, a Carter je savršena personifikacija ove konstatacije.

Kada je broadwayski čudotvorac Lin-Manuel Mirande bio upitan zašto je odabrao hip-hop u svom revolucionarnom mjuziklu Hamilton, govorio je o usporedbama između života Aleksandra Hamiltona i njegove sposobnosti da sebe “otpiše” iz svojih okolnosti i onih repera poput Jay-Z-ja i ostali koji su činili istu stvar:

“Onog trenutka kad je napisao pjesmu kako bi napustio otok, ja sam reagirao: ‘Pa to je kao hip-hop. Da biste doslovno napisali stih koji vas izbacuje iz vlastitog stanja i mjesta koje je grozno, to je kao svatko od Jay-Z-ja do Lil Waynea…Dok sam čitao knjigu, sve te hip-hop analogije su stalno iskakale.”

Poput Hamiltona, Carter je rođen u situaciji koja ga je vezala kao statistika od prvog daha. Ali on ju je iskoristio kao svoju prednost. Nije mogao promijeniti prošlost niti mijenjati svoje korijene pa je odlučio prigrliti sve. Ne bi skrivao svoje nedostatke. Umjesto toga pretvorio bi svoja iskustva u novac.

Carter se nikad nije ogradio od govora o svom odgoju i njegovom vremenu kao dileru droge. Zapravo, njegov je život služio kao predmet njegovih stihova, čak i prisjećajući se na starijem albumu pucanja u vlastitog brata sa samo 12 godina zbog krađe.

Carter je uspio podnijeti svoju turobnu situaciju i pretvoriti je u svoju prednost, ponovno stvarajući vrijednost, ali i dokazujući da je kapitalizam veliki izjednačitelj. Nije važno tko ste ili iz kakva ste susjedstva došli; ako možete stvoriti nešto što pruža vrijednost drugima, možete doslovce postati ono što želite.

Međutim, kao i Alexander Hamilton, čiji je osobni život bio predmet onoga što je nazvano prvim američkim seksualnim skandalom, Carterovi obiteljski problemi prijetili su uništiti sve što je izgradio. Ali, Carter i njegova supruga, Beyoncé, pronašli su način da zarade čak i na najnepovjerljivijim osobnim problemima.

Od limuna napraviti limunadu

Čak i oni bez ljubavi za Beyoncé morali su se nakloniti “Queen Bey” nakon objavljivanja njenog vizualnog albuma Lemonade 2016. godine. U 2014. cijeli svijet je promatrao Beyonceinu sestru kako tuče Cartera u dizalu. Glasine su nagovještavale da je Carter učinio nešto loše, što je rezultiralo ljutnjom njezine sestre Solange Knowles koja je ubrzo progovorila za medije.

Gotovo dvije godine kasnije, Beyoncé je cijelom svijetu dala ono što su čekali: cijelu priču o onome što je Carter učinio da zasluži ljutnju obitelji Knowles.

U onom što je bilo jedna od najvećih reklama u povijesti ili najveći prikaz sirovog, necenzuriranog osjećaja nakon što vas je suprug javno izdao, Beyonce je Carterovu nevjeru upotrijebila kao svoj adut na albumu koji je na kraju postao najprodavaniji album u svijetu 2016. godine.

Možda nikad nećemo znati kako se Beyoncé osjećala u viralnoj snimci njezine sestre koja je tukla njenog muža, ali to više nije važno jer su Knowles i Carter zajedno radili da ponovno prihvate pripovijest na način koji je zadovoljio potrošače koji žele više. Uzeli su sve te boli i neugodnosti – koktel emocija koje smo svi osjetili s vremena na vrijeme – i prosuli ih po srcima slušatelja. Zajedno, dinamični dvojac Carter-Knowles uzeo je svoje bračne probleme i odnio ih ravno u banku i čak izvukao popularnost “Limunade” uključivši Carterovu stranu priče u njegov album 4:44, koji je upravo objavljen prošlog tjedna.

Oba albuma objavljena su isključivo na Carterovim vlastitim glazbenim stranicama, Tidal. Ako su predani fanovi ili znatiželjni korisnici željeli čuti album prije opće populacije, morali bi se prijaviti za besplatnu probnu verziju na Tidal kako bi ga poslušali. Prava genijalnost ovog izdanja je ta što su mnogi, uključujući i mene, zaboravili otkazati svoje članstvo na Tidalu nakon završetka razdoblja besplatnog probnog razdoblja, donoseći dodatne prihode za par. Osim toga, za one koji su već koristili besplatno probno razdoblje za slušanje Limunade, oni ne bi mogli dobiti još jedno besplatno probno razdoblje kako bi čuli Carterov 4:44. Čak i ako potrošač nije imao interesa za rap, mogućnost slušanja Jay-Zjeve strane limunadne drame učinila je Tidal pretplatu vrijednom za mnoge.

Napiši svoj izlaz

Sjedinjene Države trebale su biti “zemlja prilika” gdje mjesto i status vašeg rođenja nisu trebali biti pokazatelji onoga što bi oslikavalo vašu budućnost. Dopuštajući tržištu da posluje s većom slobodom nego u ostatku svijeta, bilo koja osoba imala je priliku preuzeti vlastiti talent i rizik kako bi stvorila vrijednost i osigurala si vlastiti opstanak – i fizički i ekonomski.

Ljepota ovog sustava, kao i njegovi nedostatci, izvrsno su prikazani u svijetu rap glazbe i hip-hop kulture. To je posebno zato što je taj žanr nastao unutar najugroženijih četvrti u kojima je državna intervencija postigla antitezu svoje izvorne namjere. Umjesto oslobađanja onih iz nižih socioekonomskog podrijetla, ti su pojedinci držani zarobljeni u svojim okolnostima zahvaljujući Vladinim birokratima koji žele dokazati da je država jedino sredstvo otkupljenja.

Međutim, kako je pokazao Shawn “Jay-Z” Carter, nitko ne treba čekati na državu da ga spasi iz loše situacije. Stvorite novu vrijednost, zaradite novac i ulažite mudro, a uspjeh postaje neizbježan – barem dok država ne intervenira da zahtijeva smanjenje vašeg bogatstva. No, kako Carter kaže o Vladi na svom novom albumu, “Shout out to all the murderers turned murals, plural, fuck the Federal Bureau”.

Preuzeto sa: Liberal.hr

Kategorije: BiH

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Čet, 06/07/2017 - 03:05

Piše: Danijal Hadžović

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.

Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.

Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.

Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.

 

Ordoliberalizam danas

Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.

No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).

Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.

Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.

A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.

Kategorije: BiH

EU od prvog jula predsjedava Estonija: Kako je zaostala socijalistička država postala čudo tranzicije

Uto, 04/07/2017 - 08:01

Unijom od 1. srpnja predsjeda Estonija čudo tranzicije. Koliko Europskoj uniji može pomoći iskustvo Estonije koja je u manje od 30 godina prošla put od ruske okupacije i jedne od najsiromašnijih europskih zemalja do zemlje koja je razvijena gotovo kao Slovenija? Što Hrvatska može naučiti od Estonije?

Daniel Hinšt – Centar za javne politike i ekonomske analize, predsjednik

Ovaj članak prenosi Ekonomski lab

Estonija je 1. srpnja 2017. preuzela polugodišnje predsjedanje Europskom unijom. O toj maloj zemlji s manje od milijun i tri stotine tisuća stanovnika na sjeveru Europe u Hrvatskoj se ne zna mnogo, osim da je razmjerno uspješna i da je u njoj digitalizirano gotovo sve, čak i glasanje na izborima.

Ovo je tekst o razmjerima i uzrocima estonskog uspjeha. Bez dubljeg razumijevanja ne može se shvatiti zašto mali narod koji predstavlja tek 0,25% stanovništva EU misli ozbiljno kada kaže da će raditi na pretvaranju EU u otvoreno i inovativno gospodarstvo koje će se digitalno transformirati uz slobodan protok podataka. Estonski prioriteti tijekom predsjedanja nisu slučajnost. Oni su posljedica visokih ambicija da se kroz poticanje reforme EU promiču dva ključna alata slobode naroda na geopolitički trusnom Baltiku – gospodarski uspjeh i geopolitička sigurnost.

Informacije o ambicioznim estonskim planovima mogu se čitati u kvartalnim časopisima „Life in Estonia“, a vidjeti uživo u „e-Estonia Showroom“.

Razmjeri uspjeha

Kada je u pitanju rast standarda (mjerenog pomoću realnog BDP po stanovniku), Estonija je u odnosu na Sloveniju kao donedavno najrazvijeniju tranzicijsku zemlju (dok ju nije pretekla Češka) ostvarila najveći rast. Velika crvena crta daje jasnu sliku konvergencijskog skoka u malo više od dvadeset godina. Dok se isprekidana hrvatska linija u proteklih 20 godina jedva pomiče prema gore, Estonija je svoj standard udvostručila u dva desetljeća, pretekavši Hrvatsku još 2005.

Slika 1. BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u tekućim USD, u odnosu na Sloveniju, 1995.-2015.

konvergencija

Izvor: Svjetska banka

Treba uočiti da je estonski realni BDP po stanovniku oko 1995. bio približno 30% niži od hrvatskog. Međutim, Estonija danas postiže realan dohodak po stanovniku koji je gotovo 30% veći od hrvatskog i svega desetak postotaka zaostaje za Slovenijom. Litva je jedina zemlja na slici čija se putanja može usporediti s estonskom.

Prema HUP skoru koji mjeri rezultate strukturnih reformi na dvanaest područja, Estonija je šampion tranzicije. Iako je najviše poznata po digitalizaciji, Estonija se ističe i po inovativnosti, liberalizaciji tržišta, fiskalnoj disciplini (Estonija ima najmanji omjer javnog duga u EU), učinkovitosti javne uprave, tržišta rada i obrazovanju. Na primjer, u Estoniji je u cjeloživotno učenje u svakom trenutku uključeno 16% stanovništva naspram 3% u Hrvatskoj. Ukratko, u Estoniji vidimo rezultat procesa koji se kolokvijalno zovu strukturne reforme.

Estonija nije utopija. EU fondovi više ne donose snažan potisak rastu (jer se koriste već dugi niz godina – od 2004. kada su dio EU). I efekti trgovinske integracije odavno su iscrpljeni – Estonija je potpuno otvoreno gospodarstvo, tečaj je stabilan od početka 1990-tih, a euro je uveden još 2011.. Rast se usporio na 2-3% godišnje, uz stopu nezaposlenosti između 7% i 8% (gotovo dvostruko manje nego u Hrvatskoj). Estonsko gospodarstvo je sada nalik zreloj ekonomiji čiji rast zavisi o unutarnjim snagama – sposobnostima za inovacije i rast produktivnosti.

Estonija uz Litvu, Latviju i Bugarsku ima najviši Gini koeficijent (mjera nejednakosti raspodjele dohotka) u EU, dok u nekim socijalnim područjima poput zdravlja ljudi Estonija zaostaje za najrazvijenijim zemljama EU, pa i za Hrvatskom. Međutim, veoma je teško procijeniti utjecaj aktualnih politika spram utjecaja povijesti i nekih dugotrajnijih navika naslijeđenih iz prošlosti.

Geografija i prošlost uvjetuju visoku osjetljivost estonskog gospodarstva na događaje u Skandinaviji i Rusiji, s obzirom da su Finska, Švedska i Rusija tržišta na kojima se plasira gotovo polovica estonskog izvoza. Napetosti između Rusije i NATO pakta osobito su osjetljivo pitanje za najsjeverniju državu Baltika, čiji se glavni grad Tallinn nalazi u Finskom zaljevu preko puta Helsinkija, nedaleko od ruske granice prema Sankt Petersburgu. Te napetosti su dovele do masovnog stacioniranja NATO snaga ne samo u Estoniji, nego u cijeloj srednjoj i istočnoj Europi (u okviru operacije Atlantic Resolve).

Prošlost

Kada je riječ o prošlosti, Estonija je zajedno s Litvom i Latvijom žrtvovana zloglasnim tajnim aneksom pakta Molotov-Ribentrop iz 1939., kojim su komunisti i nacionalsocijalisti sklopili dogovor o nenapadanju i podijelili sfere utjecaja. Procjenjuje se da je 25% Estonaca ubijeno ili nestalo do kraja Drugog svjetskog rata, najviše u ruskim pogromima u vrijeme okupacije 1940.-1941. Nakon operacije Barbarosa u toku koje su nacisti okupirali Estoniju dogodili su se pogromi Židova i masovna emigracija Estonaca u skandinavske zemlje.

Nakon što su Rusi 1989. priznali postojanje aneksa u nacističko-komunističkom paktu Molotov-Ribbentrop nestale su prepreke osamostaljenju država na Baltiku. U kolovozu 1989. stvoren je ljudski lanac dulji od 500 kilometara, takozvani Baltički put, koji je povezao sva tri mala baltička naroda simbolizirajući njihovu težnju za slobodom. U narednim desetljećima sva tri naroda će ljubomorno čuvati stečenu slobodu i pronaći načina kako da ekonomske slobode ugrade u širi politički koncept osamostaljenja i afirmacije novih društvenih vrijednosti.

Slika 2. Baltički put, kolovoz 1989.

baltički put

Baltički put je više od povijesnog događaja koji je bitno utjecao na kraj SSSR-a. Bila je to trajna simbolička poruka kako su Estonci (kao i Latvijci i Litvanci) spremni jednom zauvijek osloboditi se zone ruskog utjecaja. U tu zonu su ušli slijedom nasilne okupacije koja je dovela do masovnih progona estonskih poduzetnika, intelektualaca, političara, pastora i drugih građanski orijentiranih skupina.

Dok se Jugoslavija smjestila u nesvrstanu zonu, izbjegnuvši time izravni sovjetski utjecaj, Estonci su doživjeli suprotnu sudbinu. Dok je u Jugoslaviji (nažalost) postojala podrška komunizmu od strane dijela ljudi, obrazovanim Estoncima snažna baština slobode to nije dopuštala. Dok je u Jugoslaviji komunizam bio uglavnom izum domaće borbe, u Estoniju je komunizam nasilno uvezen. Dok je Jugoslavija stvorila privid dobrog životnog standarda koji je kasnije rezultirao nostalgijom kod dijela ljudi, Estonija je daleko zaostajala za Hrvatskom. Zaključak je nažalost jasan – (nekim) Hrvatima je očito bilo (relativno) dobro. Zato se danas teško odvojiti od tog nasljeđa starine. Znamo da svaka promjena izbacuje iz zone udobnosti.

S druge strane, Estonci imaju no legacy policy. Estonci su pad komunizma dočekali s namjerom brzog odmaka od zone ruskog utjecaja kroz jačanje internacionalnog usmjerenja. Hrvatska je pak pad komunizma iskoristila za pomirenje duhova totalitarne prošlosti. To pomirenje se dogodilo kroz autoritarni sustav s izraženom ekonomskom ksenofobijom prema stranim ulagačima i kronističkim pogodovanjima odabranim domaćim „kapitalistima“. U takvim uvjetima hrvatske institucije tržišnog gospodarstva su se mogle tek donekle razviti, tek zahvaljujući težnji EU integraciji.

Dakle, u Estoniji se dogodila radikalna razgradnja socijalističkog nasljeđa, uz hrabro suočavanje sa sigurnosnim rizikom s istoka. Fundamentalna politička tranzicija je tada omogućila laku ekonomsku tranziciju. To je značilo da se javne politike za povećanje ekonomske slobode mogu lako provesti i potvrditi kroz praksu. Tim više, Estonija se odlučila za brzi „Just do it“ pristup tržišnim reformama kako ne bi izgubila bitku s otpornicima koji uslijed odugovlačenja mogu ojačati.

Politika: liberali vladaju, ali u koalicijama

Povijesno naslijeđe objašnjava dugotrajnu vladavinu liberalnih političkih stranaka u Estoniji. Klasični liberali tj. Estonska reformistička stranka, koju je osnovao prvi guverner Estonske središnje banke Siim Kallas, gotovo su cijelo vrijeme na vlasti, izuzev samog početka tranzicije 1992. Tada je premijer postao mladi liberalni konzervativac Mart Laar iz stranke Pro Patria. Estonski konzervativci su još jedna međunarodna potvrda kako se ne radi o nacionalistički orijentiranim protekcionistima, već o snažnim zagovornicima klasičnog liberalizma, uz tek male razlike u odnosu na liberale. Mart Laar je imao 32 godine kad je postao premijer vrlo mlade vlade. Rekao je za sebe: Bio sam mlad i lud, pa nisam znao što je moguće a što nije, pa sam činio nemoguće stvari.“ Estonija se rano odlučila za mladenački optimizam, koji se temelji na otklanjanju prepreka kojima si veći dio populacije, zbog zone udobnosti, ograničava horizonte, ambicije i prilike za rast. Ova izjava mladog Marta Laara je vrlo bitna za Hrvatsku gdje se izostanak reformi, iz perspektive zone udobnosti, obično opravdava time da je nešto „nemoguće“ i da treba biti „realan“.

U osmišljavanju estonskih reformi pomagali su liberalni think tankovi: američki Heritage Foundation i International Republican Institute, britanski Adam Smith Institute i švedski Timbro Institute. Vrlo utjecajan je i estonski think tank Akademija liberalizmaEstonske reformističke stranke.

Reformistička stranka se pojavila na izborima 1995. i osvojila 19 mjesta u parlamentu koji broji 101 zastupnika. Prva koalicija u koju je ušla se raspala zbog podrške reformista flat tax reformi i protivljenja subvencijama u poljoprivredi. Ubrzo, već 1999., reformistički liberali se vraćaju u koaliciji s Pro Patria u kojoj je Laar bio premijer a Kallas ministar financija.

Nakon nekoliko restrukturiranja koalicija i izbora, Estonska reformistička stranka preuzima stožernu ulogu i od 2005. do 2014. de facto vodi Estoniju s premijerom Andrusom Ansipom, današnjim povjerenikom Europske Komisije za digitalno jedinstveno tržište. Nakon izbora 2014. Reformisti formiraju („veliku“) koaliciju sa socijaldemokratima u vladi Taavi Roivasa koji je tu dužnost preuzeo s nepunih 35 godina. Premijer je trenutno Juri Ratas iz Stranke centra. Kako u Estoniji niti jedna stranka ne može prijeći 30% glasova u parlamentu, izbori, promjene u koalicijama i na čelnim i ministarskim pozicijama su relativno česte (osim u Ansipovo vrijeme). Ipak, politička dinamika ne utječe na liberalan smjer estonske politike.

Ekonomska politika i reforme

Snažna liberalizacija estonskog gospodarstva značila je velike skokove. Stopa zaposlenosti radno aktivnog stanovništva u dobi 20-64 g. iznosi 76%, što je daleko iznad uobičajenog tranzicijskog prosjeka koji je znatno niži od 70% (u Hrvatskoj jedva oko 60%), blizak najvišoj skandinavskoj normi. Stopa nezaposlenosti niža je od prosjeka EU. Realni BDP je već 1997. ostvario rast od 12% i 2006. 10%. Godišnje stope rasta realnog BDP-a u razdoblju 2000.-2007. bile su barem 7% (Bank of Estonia). U razdoblju 2006.-2016. kupovni standard po stanovniku skočio je sa 64% na 74% EU prosjeka, dok je hrvatski «skočio» s 58% na 59%. Estonski standard je 1996. bio na samo 35% EU prosjeka, a već 2007. na 65%. U istom razdoblju se na primjer mađarski prosjek pomaknuo sa 49% na 64% (Eurostat), što znači da je Estonija daleko brže napredovala.

Kada se pogleda estonski Nacionalni program reformi 2017., glavni estonski cilj je povećanje produktivnosti zaposlenih do 80% prosjeka EU 2020. Znači da bi produktivnost po zaposlenom Estoncu trebala u prosjeku rasti 2 postotna boda brže od prosjeka EU. Estonija je prema produktivnosti 2015. bila na 73% EU prosjeka, a 2000. na 47%.

Niski porezi potaknuli su poduzetništvo i ulaganja. Porez na dohodak je jedinstvenih 20%. Kod poreza na dobit oporezuje se samo isplaćena dobit po stopi od 20%, dok je reinvestirana dobit neoporezovana. Stopa PDV-a iznosi 20%. Socijalni doprinosi su ukupno 33%. Nema posebnog poreza na kapitalnu dobit i dividende. Regulacija poduzetništva je relativno blaga, dijelom i zbog raširene digitalizacije javne uprave.

Estonija je poznata po nizu liberalnih javnih politika koje su dovele do estonskog gospodarskog čuda, kao primjerice:

  • Monetarna stabilizacija i sniženje inflacije (u početku tranzicije)
  • Uravnoteženi proračun, rezanje rashoda i reduciranje opsega države
  • Ukidanje subvencija državnim poduzećima i „lakih“ kredita, pod motom „Počnite, radite ili umrite“, uz masovne privatizacije
  • Vaučerska privatizacija zemljišta i nekretnina
  • Slobodna trgovina kroz reduciranje carinskih i necarinskih prepreka
  • Poticanje tržišne konkurencije u nizu sektora
  • Rezanje regulatornih troškova i nameta, ukidanje licenciranja te borba protiv koruptivne regulacije
  • Flat tax koji potiče štednju i ulaganja, umjesto da kažnjava uspjeh
  • Porezno oslobođenje reinvestirane dobiti
  • Maksimalno 3 minute za e-poreznu prijavu (skratili sa 5 minuta, a sad žele automatsku naplatu poreza preko bankovnog računa, uz suglasnost građanina)
  • Usluga e-Residency (koja je poznata i među hrvatskim poduzetnicima, a promovira se i pod nazivom Nova digitalna nacija)
  • Projekt nulte birokracije (The Zero Bureaucracy Project) koji podrazumijeva detekciju svih preostalih suvišnih administrativnih opterećenja, smanjenje broja javnih službenika i dodatnu deregulaciju tržišta
  • 99% javnih usluga je digitalizirano, a fizička prisutnost u državnim institucijama još je potrebna samo za sklapanje braka.

Procjenjuje se da Estonija samo zbog eliminacije birokratske papirologije godišnje štedi oko 2% BDP-a. U fizičkom smislu, Estonija svakog mjeseca uštedi papir u visini Eiffelovog tornja. Estonci su vješti u marketingu, pa su od ove vrste projekata napravili brend e-Estonia Showroom koji posjećuju brojni politički i korporativni lideri i javni službenici iz drugih zemalja kako bi naučili primjenu tri načela e-Estonije: (1) once-only (građanin jednim kontaktom rješava sve), (2) digital by default i (3) no legacy. S obzirom da su ova načela već primijenjena, estonska javna administracija kreće u sljedeću razvojnu fazu na temelju zero click filozofije. Iza zero click pristupa kriju se algoritmi ili, u razvijenijoj formi, aplikacije zasnovane na umjetnoj inteligenciji, koje pri prvoj interakciji s korisnikom nude već gotovo, sugerirano rješenje. U Estoniji se sve javne usluge rješavaju pomoću e-osobne iskaznice (eID).

Gdje je Estonija danas u svijetu zbog takvog pristupa?

Osim toga, Estonija uspješno izvozi svoja rješenja. Nedavno pokrenuta platforma za ulaganja u start-upove Funderbeam pokazala se zanimljiva i hrvatskim poduzetnicima. Preko te platforme u okviru EU omogućeno je znatno ubrzanje ulaganja i u društva sa ograničenom odgovornošću u zemljama poput Hrvatske, gdje su takvi procesi zamorni i skupi. Već tri manje dokapitalizacije poduzeća (ispod milijun eura) dogodile su se putem ove platforme. Druga je detaljno opisana na Ekonomskom labu.

Mali se moraju diferencirati da bi bili uočeni: ima li opravdanja za Hrvatsku?

Estonija je prva digitalizirana država. Nema sumnje da je digitalizacija nastala kao proizvod tri dublje potrebe. Prva je potreba biti drukčiji, biti uočen. Estonci su u tu svrhu odabrali ICT i digitalizaciju i sada su u poziciji lidera EU kojom će sada predsjedati. Estonija poput kakvog laboratorija može pokazati drugim državama EU kako to izgleda i nametati rješenja. Druga je potreba duboko demokratska i liberalna. Građanin je u centru, građanin vodi igru: on zahtijeva uslugu od javnih službenika, on ih digitalno kontrolira. Treća je potreba sigurnosna. Nema sumnje da se potreba za historijskim odmakom od Rusije i kontrola stanovništva, dakle sigurnost, svrstavaju među motivatore promjena. No, straha od «Velikog brata» nema, zbog faktora broj dva.

Može li i treba li Hrvatska učiti od Estonije? Hrvatski tražitelji alibija će vjerojatno posezati za raznim izgovorima: 1. Estonija nije imala rat. 2. Estonci su ipak protestantskog mentaliteta. 3. Estoncima su pomogli Skandinavci, a mi  (Hrvatska op. aut.) nismo imali sponzora široke ruke, bili smo više neka vrst neželjenog djeteta Europe. Izgovori su uvijek opravdanje za zonu udobnosti koja ne dopušta inicijativu i naporan rad na postizanju ciljeva.

Provjerimo vezu triju izgovora i stvarnosti:

  1. izgovor je točan u smislu da Estonija nije imala rat, ali kakve to ima veze, kad je Estonija Hrvatsku prestigla tek 2005., deset godina nakon završetka Domovinskog rata. Dok su Hrvati investirali u infrastrukturu iz sredine XX. stoljeća (previše autocesta, sportskih dvorana) uz mnogo korupcije, Estonci su investirali u digitalne „autoputeve“ uz nultu toleranciju prema korupciji. Prema tome, taj izgovor nije prihvatljiv.
  1. izgovor je točan, Hrvati nisu protestantskog mentaliteta, ali danas nije toliko presudan. Ova teza Maxa Webera koju je do nas prenio mladi Mijo Mirković prije Drugog svjetskog rata je u današnje doba tek relativna. Danas treba uzimati i niz drugih faktora. Kakav su napredak ostvarili katolici Irci, Litvanci i Poljaci, pokazavši zavidnu sposobnost za reforme i gospodarski rast u protekla dva desetljeća? Mentalitet ne može biti izgovor za nečinjenje.
  1. izgovor je vrlo točan i relevantan. Estonci promoviraju svoju nordijsku kulturu. Imaju vrlo jake veze s nordijskim zemljama, što posebice ljuti Ruse. Ipak, nitko dobronamjeran ne bi spriječio Hrvate da uče od Skandinavaca (ili od Austrijanaca?). Danas imamo e-učenje, konzultacije su moguće u svakom trenutku, EU pruža brojne mogućnosti suradnje (koje čak i plaća). Mogu se čitati i knjige, a Internet je prepun informacija. Odlične knjige o liberalnim reformama prodaje švedski Timbro institut. Skandinavci su pomogli jer im je to i politika – poticati liberalno-demokratske vrijednosti.

Zaključno

Sigurno je da se ne može sve tek tako preslikati bez razumijevanja kulture. Ipak, nitko nas ne sprječava da usvajamo dobre kulturne navike. Zar bi Estonci bili ljuti kada bismo se odlučili utrkivati s njima u procesu konvergencije, kada bismo odlučili postati ambiciozni radi naše djece i zaustavljanja iseljavanja? Podsjetimo se za kraj da je Estonija među prvima priznala Hrvatsku kao samostalnu državu. Takozvani mali narodi se razumiju i njihova suradnja, potpora i uzajamno promatranje i učenje jako su važni u okviru EU.

Unijom od 1. srpnja predsjeda Estonija čudo tranzicije. Ovo je zlatna prilika Hrvatskoj za obrazovnu reformu. Učenje prakse je najbolje učenje.

Kategorije: BiH

Živimo u najboljem svijetu koji je ikad postojao

Pon, 03/07/2017 - 07:44
“Srećom, istinu je lako potvrditi: istinu da mi na Zapadu živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao. Ne možemo da dopustimo da se ta istina ne kaže. Mediji, koji su u pogledu ovoga najviše krivi, treba da se ubijede u to da su oni ti koji prouzrokuju najveću moguću štetu. Njih moramo prisiliti da učine svoj mali doprinos ka poboljšanju. Mediji moraju biti natjerani da uvide i kažu istinu, da shvate skrivenu opasnost koju sami predstavljaju, da razviju samokritički stav (kao što to čini svaka zdrava institucija), i da sebe poprave. To je sada njihov zadatak. Ali oni čine veliku štetu. I ako mediji ne budu sarađivali sa nama biće gotovo nemoguće da se ostane optimista”.

Karl Popper

  Piše: Danijal Hadžović

Pjesma “Wind of Change” njemačkog benda Scorpions iz 1991. postala je svojevrsna himna rušena Berlinskog zida i najava novog, boljeg svijeta u kojem će vladati  blagostanje, sloboda, tolerancija i saradnja među ljudima. 26 godina poslije da li možemo reći da zaista živimo u boljem svijetu? Oh, da, itekako!

Prema podacima Svjetske banke, po prvi put u ljudskoj historiji broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu pao je na ispod 10%. Banka je koristila novu mjeru prihoda od 1,90 dolara dnevno za definisanje ekstremnog siromaštva, u odnosu na prošlo mjerenje kada je iznos bio 1,25 dolara. Predviđa se da će udio svjetske populacije u ovoj kategoriji pasti sa 12,8% u 2012. godini na 9,6% do kraja ove godine. Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim ovu vijest je nazvao “najboljom pričom u historiju svijeta”.

I vjerovatno je u pravu. Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva. Tako se primjerice krajem 18. stoljeća, od 23 miliona stanovnika koliko je imala Francuska, njih 10 miliona oslanjalo na neku vrstu državne ili privatne pomoći kako bi preživjeli, dok je oko tri miliona ljudi živjelo od prosjaćenja.

Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i razvoju trgovine, ekonomski rast na Zapadu doživio je historijski neviđene razmjere. Tokom 19. i 20. stoljeća prosječni realni dohodak u zapadnom svijetu povećao se petnaest puta.

Ipak, ponor u standardu življenja koji nekada postojao između istoka i zapada polako se zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta.

Kako dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor Angus Deaton u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“.

Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno se dolazi do zaključka da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjestu nego što je bio prije nekih tridesetak godina. No ne samo Indije i Kine. Pogledajte napredak koji su zemlje bivšeg istočnog bloka ostvarile nakon oslobađanja od sovjetske okupacije i prateće planske ekonomije, i koje su danas uspješne i stabilne članice Evropske unije!

Pogledajte napredak koji je ostvarila u našoj zemlji mnogima omiljena Turska! Ali pogledajte i razvijene zapadne zemlje, koje zadnjih nekoliko decenija imaju manje-više kontinuiran ekonomski rast, a kriza s kojom se suočavaju pojedine države EU, ipak je ograničena samo na te zemlje bez bitnijeg utjecaja na ukupno stanje svjetske ekonomije.

Dakle, s punim pravom se može reći da, globalno gledajući, živimo u najprosperitetnijem i najboljem vremenu u historiji čovječanstva i da će prema svim naznakama stvari vremenom postojati sve bolje i bolje, te da zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji obični čovjek nikada nije imao veće mogućnosti da realizira svoja znanja i  talente, drugim riječima – da živi bolje!

Međutim, u medijima i u javnosti, uprkos svim činjenicama i zdravorazumskim pokazateljima, ovo rijetko ili skoro nikada ne čujemo. Umjesto toga, sa svih strana slušamo tu sumornu, zaglušujuću buku o užasnom, surovom i nepravednom svijetu u kojem je mali čovjek osuđen na propast, i kojem se svake godine najavljuje nekakva nova  klimatska, ekonomska, ekološka, majanska i ko zna kakva već sve ne apokalipsa, dok floskule tipa „bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji“ ili „nikada nije bilo više gladnih i siromašnih“ svuda okolo bruje.

Pod utjecajem ovakvih i sličnih mračnih tonova, na pitanje da li danas u svijetu ima manje ili više siromašnih ili da li se živi bolje ili gore, većina ljudi bi vam odgovorila da smo siromašniji i da živimo gore. Razlog ovom sveprisutnom pesimizmu leži u samoj ljudskoj prirodi koja nikad nije zadovoljna s položajem koji trenutno ima.

I dok takvo stanje svijesti s jedne strane predstavlja osnov kompletnog progresa ljudskog roda koji nas tjera na rad, učenje, inovativnost i težnju da budemo bolji što jesmo, s druge je strane je također i pogodno tlo za sveprisutni pesimizam i nezadovoljstvo. Kao što je to zaključio austrijski ekonomist Ludwig von Mises „svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete“.

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje.

Stoga ljudi ne žele čuti da im je dobro, da stvari napreduju, da imaju više prilika za uspjeh i udoban život nego ikad prije (koje oni nisu iskoristili, ili barem ne u željenoj mjeri), ma koliko činjenice to govorile. Umjesto toga, pesimistični tonovi da nam je teško ili sve gore, da svijetom bujaju nejadnakost, nepravda i beznađe, uz one ideološke trubadure i mislioce koji nas uvjeravaju da je položaj u kojem se nalazimo rezultat nepravednog sistema koji treba radikalno mijenjati, a ne naših grešaka i propusta, bit će naširoko prihvaćeni i omiljeni. Oni drugi pak, koji nam govore stvarno stanje stvari, bit će ignorisani, ili još gore, prezreni i omraženi.

Naravno, naš svijet nije idealan. Ratovi, siromaštvo, nesloboda i nepravda i danas haraju dobrim dijelom planete. No, historijski gledano, svega toga je danas daleko manje nego u bilo kojoj prethodnoj dekadi, a svijet se kreće u dobrom pravcu. Život sam po sebi nije pravedan, on pred nas konstantno stavlja zadatke i probleme, no naša sposobnost da ih rješavamo neophodan je uslov našeg odrastanja i napretka, kako svakog čovjeka ponaosob, tako i kompletnog ljudskog roda.

 

Kategorije: BiH

SVJETSKI LIDER U OPOREZIVANJU: Do kada će rasti akcize na duhan u BiH?

Ned, 02/07/2017 - 02:18
Kako plaćamo porez na duhan i duhanske proizvode?

Bosna i Hercegovina je 2014. godine bila svjetski lider u oporezivanju duhana, sa prosječnim udjelom poreza od 86% od ukupne maloprodajne cijene (MPC) jedne kutije od 20 cigareta. Kako bi bolje razumjeli kako se ta ista kutija oporezuje, slijedi kratko objašnjenje. Kada distributer izmiri carinske dadžbine, te sačini kalkulaciju MPC, u kojoj iskazuje iznos obračunate akcize na proizvod – plaća 42% akcize (proporcionalno cijeni), te posebnu akcizu na količinu (koja trenutno iznosi 67,50 KM na 1000 cigareta, odnosno 1,35KM po jednoj kutiji). Prema trenutnom Zakonu o akcizama, akcizeukupno iznose najmanje 2,42 KM na najjeftinije pakovanje od 20 komada. Na tu cijenu dodaje se PDV, te kompletan poreski teret na kraju snose potrošači. U Zakonu je također definisano kako je planiran rast stope posebne akcize na količinu, koja trenutno iznosi 67,5, dok iznos ne dosegne vrijednost od 126 KM na 1000 cigareta, tačnije dok posebna akciza na količinu ne bude iznosila najmanje 2,52 KM (buduće povećanje za 1,17 KM). Pogledajmo, međutim, šta se do danas postiglo ovakvim politikama.

 Rezultati poreske politike

Kao posljedica konstantnog povećanja oporezivanja duhana, učešće duhanske industrije u BDP-u Bosne i Hercegovine drastično je smanjeno – sa 0,25% 2006. godine, na 0,07% 2015. godine. Uzmemo li u obzir činjenicu da BDP zemlje u istom vremenskom periodu nije značajno rastao, možemo zaključiti da je ovaj pad (od 72%) približan padu obima proizvodnje. Samim padom obima proizvodnje, pali su profiti domaćih proizvođača, ali i potražnja za duhanom kao sirovinom, što je direktno uticalo na slabije prihode poljoprivrednih proizvođača duhana.

Istovremeno je prosječna potrošnja na duhanske i alkoholne proizvode povećana sa 5,69% na 9,3% po domaćinstvu. Kako bi se prilagodili rapidnom rastu cijena duhanskih proizvoda, brojni se konzumenti cigareta umjesto predviđenog prestanka konzumacije, prebacuju na kupovinu rezanog duhana, koji je bio niže oporezovan.

Nakon što se posljednjim povećanjem poreski udio u cijeni rezanog duhana povećao, pušači slabije kupovne moći prelaze na crno tržište, a rast crnog tržišta je jedna od najznačajnijih negativnih posljedica ovakve politike. Prema Bijeloj knjizi3 Vijeća stranih investitora, oko 200 miliona KM akciza i PDV-a se izgubilo na ovom tržištu u 2014. godini, što predstavlja drastičan porast sa 69,2 miliona iz 2013. godine.

Dakle, posljedice povećanja akciza na duhan u BiH su: opterećenje domaće duhanske industrije, udar na poljoprivrednike koji se bave uzgojem duhana, povećanje ukupne potrošnje građana na duhan, porast crnog tržišta.

Evropske prakse, preporuke stručnjaka

Izuzetno bitno je navesti i činjenicu da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), kao efektivnu mjeru suzbijanja pušenja preporučila stopu od 70% učešća poreza u MPC duhanskih proizvoda4, koju je BiH već odavno postigla. Domaći, ali i međunarodni zvaničnici će reći da usklađuju akcize sa stopama u EU i da je to naša obaveza na evropskom putu zemlje. Realnost je nešto drugačija od toga, jer ekonomski najrazvijenije evropske zemlje duhanske proizvode oporezuju stopom koja je jednaka ili približna preporuci WHO od 70%. Za detalje o učešću poreza u maloprodajnoj cijeni cigareta u zemljama EU pogledajte sliku ispod.

   

Kako su zdravstveni rizici povezani sa pušenjem dobro dokumentovani, širom svijeta se povlače potezi da se smanji rasprostranjenost pušenja. Bosna i Hercegovina je ispunila i premašila iznos udjela poreza u kutiji cigareta koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija kao poreznu stopu efektivnu za suzbijanje korištenja duhana. Ipak, nismo proveli ostale preporuke koje su obavezne uz provođenje ovako rigoroznih poreskih politika, koje se “najbolje kombinuju sa jakom poreskom upravom, uključujući upotrebu vrhunskih sistema za monitoring, praćenje i pronalaženje, a koji uključuju tehnološki napredne akcizne markice i licenciranje svih uključenih u proizvodnju i distribuciju duhanskih proizvoda, i korištenje adekvatne prisile, (op.a. inspekcijskog nadzora), te brzih i ozbiljnih kazni za prekršioce”.

Uzevši u obzir tu činjenicu, može se reći da dalji rast akciza ne služi zaštiti zdravlja stanovništva, već isključivo ispunjavanju fiskalnih potreba vlasti. Dakle, ne postoji validan razlog za dalje povećanje akciza u zemlji ni sa ekonomskog ni društvenog aspekta, a u obzir treba uzeti okolnosti u kojima se nalazi zemlja, a to su kupovna moć stanovništva, fiskalne politike zemalja u okruženju, kapacitet zaštite granica i recentni uspjeh u suzbijanju crnog tržišta duhana. Ako se objektivno sagledaju sve navedene okolnosti, može se zaključiti da će dalje povećanje akciza na duhan i duhanske proizvode umjesto povećanja priliva javnih prihoda za servisiranje dugova zdravstvenog sektora, imati suprotan efekat i izazvati dalji pad poreskih prihoda po ovom osnovu.

Šta dalje?

Umjesto daljeg povećanja oporezivanja duhana u budućnosti, trebalo bi kreirati akcizni model utemeljen na dobrim praksama zemalja EU i regiona, koje uglavnom imaju manje poreze, odnosno koji bi doveo do uspostavljanja dinamike rasta akciza primjerene standardu i kupovnoj moći. Dodatno, potrebno je intenzivirati terenski inspekcijski nadzor kako bi se suzbilo crno tržište duhana i duhanskih prerađevina. Usporavanje rasta akciza bi osiguralo stabilnost priliva javnih prihoda i prirodno smanjilo crno tržište, dok bi pojačan inspekcijski nadzor osigurao veći priliv sredstava u budžete i zdravstvene fondove, te u isto vrijeme osigurao stabilnost tržišne konkurentnosti, poboljšavajući poziciju legalnim proizvođačima i distributerima.

Na stranici www.mojporez.ba možete pogledati koliko poreza plaćate na svoj rad, te na potrošnju prilikom kupovine robe široke potrošnje i akciznih roba poput goriva, alkoholnih napitaka i duhanskih proizvoda. Također možete saznati koji porezi se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, koliko novca izdvajate za plaćanje poreza na godišnjom nivou, te dobiti jasan pregled utroška Vašeg novca kroz budžete.

 

 

(Reforma.ba)

Kategorije: BiH