Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 1 sat 1 minuta

Sjajan argument protiv svjetske vlade

Sri, 17/12/2014 - 10:25

ili bilo kakvih političkih integracija općenito 

 

Business Insideru se zalomilo pa je lamentirajući debakl nekakve klimatske konferencije u Limi iznio izvrstan argument protiv političkih integracija, kako slijedi:

any global deal almost certainly won’t have legal force (because the US Congress would never ratify a legally-binding climate treaty).” He has a point — the US did the same with the 1997 Kyoto Protocol, the first international climate agreement…

The Kyoto Protocol set emissions reduction targets, but while the US signed the agreement in 1998, it never ratified it, and dropped out of the treaty in 2001.

Ratification of a UN agreement would require a 2/3 vote in the Senate — something that would almost certainly never happen…

And since ratification is just about the only way to bind a country to the agreement, and that would have to happen in each of the individual countries, there is no way to ensure anyone will actually follow it.

There is no global legislature that can use a majority vote to pass treaties that are legally binding on all countries. Countries are generally not bound by the treaties they don’t sign or ratify. It is nigh impossible to negotiate a treaty that sets meaningful numerical targets and that all or the most important carbon-emitting states are willing to sign.

So, whatever final agreement that comes out of Paris, it’s unlikely that everybody will sign it, and the United States — one of the biggest players in the game — almost certainly won’t.

That, added to the fact that there’s no requirement to report they are actually even meeting their goals, means this climate meeting was pretty much just a waste of time…

 

Iz logike iza ovoga argumenta vidimo zašto je prvenstveno Europska Unija tako loša ideja. Dok je istina dok postoje ljevičarske težnje posvuda u Europi, nejednoliko su raspoređene, i po obimu i po fokusu, i ponegdje su zapravo lokalno beznačajne. Bez europske supermegadržave, dijelovi Europe kretali bi se prema socijalizmu/progesivizmu, no neki dijelovi ne bi u tolikoj mjeri. Ili ponegdje podržano lokalnim faktorima ne bi uopće. Društva koja provode loše politike imala bi primjer suprotnoga, u svojoj blizini i u sličnom društvu. To bi opet bilo daljnji faktor ograničavanja socijalističkih težnji.

Ili drugim riječima, europska/svjetska država jednaka je stavljanju svih jaja u jednu košaru. A ta košara će gotovo sigurno biti socijalistička. Ne samo jer teži prosjeku, već i zato što loše ideje podržavaju jedna drugu.

Ako jedna “država” želi glasati za posebne poreze na banke a indiferenta je prema gradnji vjetrenjača, a druga “država” želi glasati za subvencioniranje vjetrenjača i indiferentna je prema posebnim porezima na banke, pojedinačno, jedna država će uništavati svoj energetski, a druga će uništavati svoj financijski sustav. No ako se skupljaju i “glasaju” da bi provodile svoje glupe politike, obje će države uništavati i svoj enegetski i svoj financijski sustav. Pa tako u praksi imamo da se sve zemlje u EU “bore protiv financijske iskuljučivosti”, subvencioniraju vjetrenjače, zabranjuju uvoz jeftinog šećera i subvenicioniraju skupi domaći, zabranjuju prejake usisivače i obične žarulje, primaju imigrante i whatnot. Glupe loše ideje podržavaju jedna drugu.

Suverenitet pojedinačnih država stoga je aposlutno najjača i najvažnija brana socijalizmu.


Filed under: demokracija
Kategorije: Hrvatska

Ne čitajte ictbusiness.info

Sub, 06/12/2014 - 08:42

dobro, što je s tim domaćim novinarima?

 

Znam, sve mi je jasno, i pisao sam već o tome, ali kada otvoriš maleni, beznačajni, specijalizirani portal bez neke duge tradicije, koji je usto specijaliziran za IT i za biznis, zar nije za očekivati malo razuma?

Očito ne.

 

Primjerice u članku Google mijenja način plaćanja PDV-a u EU, od sada ga oni uplaćuju umjesto developera izvjesni Vanja Deželić ničim izazvan piše:

Sve u svemu, treba pozdraviti napore Europske unije da poboljša tržište, trenutno im ide sjajno i ne popuštaju pritiscima kao Amerikanci, Rusi i Kinezi. Ne tiče ih se tko je tko, samo da se poštuju regulative, da nema monopola i da posao svima bude što ugodniji i lakši. Ili barem Europska unija ostavlja takav dojam. Iz kuta koji ne otkriva sve što se događa u pozadini dojam je uistinu pozitivan i hvalevrijedan.

 

U članku Norveška blokira TeliaSoneru u pokušaju preuzimanja Tele2 isti Vanja Deželić opet ničim izazvan piše:

Naravno, teško je vjerovati tvrtkama

… Sve u svemu, lijepo je vidjeti da se jedno državno regulatorno tijelo tako bori za one koje treba štititi – korisnike. U Hrvatskoj bismo zasigurno voljeli vidjeti nešto slično, čisto da nam ostane dojam kako netko brine o onome što se događa, a ne da se čini kako smo prepušteni tvrtkama na milost i nemilost.

Stvarno? PS Vanja, ako si već novinar, zar ne bi bilo lijepo znati da u hrvatskom jeziku tvrtka predstavlja naziv kompanije, a kompanija je… kompanija, biznis, posao, firma ili poduzeće.

 

U članku Sad kada je HTML5 dovršen, što je iduće? izvjesni Antun Jastrić tako podržava nekakvu ideju osnivanja nekakve fondacije nezavisnih stručnjaka koji bi se bavili izradom nekakve platforme za nekakav operativni sustav za Web:

Ali, pod uvjetom da se napravi svojevrsna fundacija kako bi ti ljudi mogli živjeti od svog posla…

A zašto se ne zaposle?

 

Najbolji od svega je pak izvjesni Boris Žitnik. Taj lik je pak napisao članak Hrvatska IT industrija 2020. – 2.000 IT radnih mjesta manje? Zanima vas kako je došao do svojih zaključaka? Evo kako:

Pošao sam od zadnjih sređenih podataka o strukturi IT industrije iz „Analize hrvatske ICT industrije 1999-2009“ koju sam u okviru IDC Adriatics-a radio za HUP, HGK i Državni ured za eHrvatsku 2010. godine…

…za svaku od 25 podkategorija procijenio učinak distruptivnih tehnoloških promjena na broj radnika koji u njim rade…

Eto, sada znamo, razvoj tehnologije je zlo koje samo ukida rada mjesta, a nikako stvara nova. Ali imamo naravno rješenje:

Pod time mislim analizu, strategiju, industrijsku politiku, jednom riječju svjesnu akciju da se stvari usmjere u poželjnom pravcu. …

Komu se obraćam? Pa svim dionicima vezanim uz IT sektor; Ministarstvu gospodarstva, strukovnim organizacijama (HUP, HGK, CISex, HIZ), Uredu za eHrvatsku, akademskoj zajednici i svom informatičkom pučanstvu. Rado ću predočiti svoje procjene. I bit će mi drago ako me se argumentima uvjeri da sam bio u krivu.

Ukratko, svima osim IT sektoru. A da ne bi mislili da je Boris Žitnik nekakav bezveznjak, trebate znati i da on ima svoju vlastitu agencija za istraživanje IT tržišta. Popis svih njegovih klijenata je sljedeći:

Hrvatska gospodarska komora (HGK),

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP),

Republika Hrvatska, Središnji državni ured za eHrvatsku,

Gospodarska komora u Makedoniji,

Gospodarska komora u Sloveniji.

Gdje je netko iz IT sektora?


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Vraćanje boca

Ned, 30/11/2014 - 14:57

nije žalba na još jedan besmisleni porez, već na sve ono oko njega

 

err... nigdje drugdje?

err… nigdje drugdje?

Vratio sam tako danas boce u supermarket. Iako zapravo imam mnogo toga protiv vraćanja boca u supermarkete (vidi niže), ipak sam ih vratio, i to jer:

  1. nemam ništa protiv dobivanja povratne naknade. Čak je nekako prikladno mjesec dana opijanja zaključiti besplatnom bocom osrednjeg do lošeg piva!
  2. ipak ih ne želim ni bacati u smeće. Iz čiste brige za ljudsko zdravlje (vidi niže) ne želim da te boce dohvati ekipa koja kopa po smeću ispod moje zgrade tražeći boce.

 

Što se tiče toga što imam protiv vraćanja boca, treba ipak priznati da je cijeli taj proces uznapredovao. Znate kako je to izgledalo kada je cijela stvar uvedena? Ne znate? Evo vam iskaza sa lica mjesta:

Mladi strašilo, prvi dan na poslu u jednome supermarketu, prije mjesec dana ili tako nešto uvedena je prisilna obveza skupljanja boca supermarketima.

Dođe šef: Strašilo, vidiš onaj kontejner na parkiralištu u kojega kamioni dovoze boce. Ajde ti to zgazi da toga stane još.

Strašilo: Err… Fakat? Mislim, ono zbilja? Kaj u tenisicama? Ionako ne stane ništa unutra više, evo sve uokolo je puno boca koje su ispale. Mislim, još i kiša pada.

Šef: Pa požuri se onda.

Kiša pada. Vjetar raznosi kišu i poluzgažene boce po parkiralištu, zelenilu oko parkirališta, po cesti do i preko ceste do. U krugu od 250 metara od supermarketa nalaze se boce. Koji tjedan dana kasnije, nakon što nakon što nekakav kamion konačno isprazni taj kontejner, pokupit ću one koje su bile na našem parkiralištu i zelenilu, a sve ostale ostavit ću tamo gdje su i bile.

 

Danas su stvari uznapredovale i funkcioniraju na jedan od dva načina.

Evo ovaj supermarket ispod moje zgrade uglavnom ne skuplja boce. Mrtvi hladni izvjese natpis skupljamo boce između 9 i 12 od ponedjeljka do petka (i slobodno nam pop…te ako vam se ne sviđa). Ako u točno određene dane i sate netko uspije zahaklati bakicu na blagajni da prima boce, šalje na stražnja vrata, trči, odjednom se stvara red od uglavnom deset ljudi koji većinom žešće smrde i koji daju boce, ona gura te boce u nekakve službene vreće, lijepi naljepnice, plombira, Bog te zna što sve ne, ispisuje papiriće koje dijeli ekipi, i trči natrag na blagajnu. Fin vam je to gospon paradajz, opipava ona moj paradajz dok priča sa kolegicom. Nije oprala ruke nakon što joj je kroz ruke prošlo 100+ prljavih boca…

Veći supermarket malo dalje je to sve isprofesionalizirao. Imaju stroj za preuzimanje boca. Istina da svako malo trokira kada ekipa u njega gura boce sa nepoželjnim barkodovima, ili se fensi vreća fonda za okoliš napuni pa se cijelim supermarketom zaori, gospodična s blagajne, neće više, ali dosta je sve to profesionalno i ugodno. Vraćam tamo boce, no i dalje ostaje, i taj je supermarket pretvoren u smetlište.

 

Svaki je…i supermaret u Hrvatskoj je po sili zakona smetlište. Ne ozbiljno, da li to ima ikome ikakvoga smisla? Na stranu da supermarketi ne žele prikupljati te boce, i da cijela stvar nema nikakvoga ekonomskog smisla…

Tko bi normalan uredio društvo tako da u istu prostoriju u kojoj svi dolaze kupovati hranu istodobno odbacuju otpad? Ozbiljno?

I znate zašto ne bacam boce u kontejnere ispred zgrade? Zato jer u njima ima svega od hrane u različitim fazama raspadanja do mrtvih životinja, od iskorištenih kondoma do iskorištenih menstruacijskih uložaka. A da stanem ispred zgrade i brojim, u pola sata pored tih kontejnera proći će bar troje ljudi koji će ih otvoriti, ako nađu neku bocu uzet će je, i odnijet će je u supermarket… u kojem ja kupujem hranu…

 

Ekonomsku logiku opet na stranu, vratimo se na vreće Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Znači, supermarketi te (ne zgužvane molim) boce trpaju u vreće od 50, 200 ili 400 komada. Lijepe naljepnice ili plombiraju, ili što ja znam što.* Ogromne vreće s praktično nikakvim teretom unutra. I onda dođu kamioni, odmah se “napune”, a zapravo imaju 100(?) kg tereta, pa troše gorivo i vozikaju de facto prazne kamione uokolo. Ponavljam, ekonomsku logiku opet na stranu… kaj?!?!? Nekih deset puta veća “šteta” okolišu nastaje proizvodnjom tih ogromnih i čvrstih najlonskih vreća i pripadajuće opreme i vozikanjem praznih kamiona uokolo, no što se tako zaštiti okoliš.

* vidjeti Dodatak Uputi -Isporuke ambalaznog otpada u namjenskim vrecama Fonda

 

Stavimo za kraj stvari malo u perspektivu. Mafija iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost godišnje uzme od proizvođača i na kraju plate potrošači više od pola milijarde kuna. Čak i da recimo brinete za blagostanje klošara koji skupljaju te boce (iz prljavih kontejnera, bez potrebne zaštitne opreme) i brinete da su boce ogroman ekološki i kakav sve ne problem, za pola toga iznosa bi mogli pokrenuti javne radove gdje bi sa četvrt milijarde kuna mogli plaćati čitavu vojsku od skoro 10.000 njih da svaki radni dan za 160 kuna bruto (nedostižna satnica dobrom dijelu radnika u Hrvatskoj) samo tumara uokolo i skuplja plastične boce. Dovraga, mogu čak skupljati i odbačene plastične vrećice. To bi recimo bio primjer lude intervencionističke zabrinute socijalističke države, koja bi čak i kao takva bila učinkovitija no što je sada.

Naravno, sve to ako zaboravimo da takva vojska već postoji, da nisu klošari već su dobro plaćeni za svoj ne osobito ugodan poslao, zovu se smetlari, i da ih ionako vjerojatno već i plaćate jednom mjesečno. Sami. Već to plaćate.


Filed under: velika država
Kategorije: Hrvatska

Peak oil (2)

Čet, 27/11/2014 - 15:36

nastavno na prethodni post gdje je dana slika porasta proizvodnje nafte u SAD-u, malo u suprotnome smjeru i o kompleksnosti i nesigurnosti proizvodnje energije u budućnosti

 

1) tko, po kojoj cijeni i uz koji profit proizvodi naftu

Major Exploration Country Exploration Type Marginal Production Cost Transport Costs to major Distribution Channel Profit per Barrel at Price of 85$ Saudi Arabia Onshore 3 4 78 Middle East ex Saudi Onshore 14 4 67 Russia Onshore 18 12 55 Other former USSR Onshore 21 12 52 Venezuela/Mexico Standard 32 4 49 Norway/UK Northsea 50 2 33 United States Deep-water 57 2 26 Brazil Ethanol 66 5 14 Brazil Offshore 80 2 3 United States Shale 73 12 0 Canada Sand 90 15 -20 Europe Ethanol 103 2 -20 Europe Biodiesel 110 2 -27 Russia Arctic 120 5 -40

Primijetite gdje se nalazi biodizel. Među ostalim zanimljivostima, nešto o ideji da je bar dio ulaganja napravljen u shale boomu… boom, posljedica jeftinoga financiranja koje je nekuda moralo otići?

 

2) A review on coal-to-liquid fuels and its coal consumption, Mikael Hook i Kjell Aleklett 

Sve što ste ikada željeli znati o potencijalnim (organizacijskim) problemima pretvaranja ugljena u naftu. Osobno mislim da autori podcjenjuju potencijale povećanja proizvodnje ugljena, posebice ako se ostvari prognoza da bi masovna upotreba ugljena dovela do rasta njegove cijene. Rudarstvo je (možda, vjerojatno?) zanat budućnosti!

 

3) A na temu pretvaranja ugljena u naftu, SASOLovi financijski izvještaji.


Filed under: plus, poslovni ciklus
Kategorije: Hrvatska

Vlada.hr se sprda s invalidima

Sri, 19/11/2014 - 12:38

istina, ne prvi puta, ali vrijedi istaknuti

 

Kontekst:

U povijesti, zapošljavanje invalida nikada nije bilo problem, niti je itko imao išta protiv toga. Tzv. zli kapitalizam nije imao ništa protiv rada osoba sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te su iste bile na redovitoj bazi zapošljavane. Zbog svojih bilo fizičkih bilo mentalnih ograničenja takvi pojedinci zapošljavani su uglavnom na lakšim i/ili pomoćnim poslovima, a sukladno tome su onda bili i relativno slabije plaćeni. Na slobodnom tržištu gdje je plaća isključivo funkcija produktivnosti, ceteris paribus, sposobniji zarađuje više od nesposobnog, pametan zarađuje više od glupoga, jak zarađuje više od slaboga, onaj s društvenim vještinama više od onoga bez njih, a zdrava osoba više od invalidne. Svi doduše mogu naći posao.

To se promjenilo sa nastankom i uvođenjem takozvanih minimalnih plaća. Za sve one koji nisu upoznati s načinom na koji funkcionira minimalna plaća ili tzv. očuvanje cijene rada, ukratko, njena i funkcija i posljedica je ta da s tržišta rada izbacuje manje produktivne pojedince. Redom, najmlađe, najstarije, invalide. Invalidi su sa uvođenjem minimalnih plaća postali kronično nezaposleni pojedinci čije je fizičko preživljavanje postalo ovisno o milosrđu drugih i državnoj pomoći.

Naknadnom pameću otkriveno je između ostaloga

  • da invalidi imaju razne druge fizičke i mentalne koristi od rada osim same plaća; život u sanatoriju baš i nije život;
  • da je održavanje kojekakvih sanatorija i plaćanje pomoći invalidima skupo državi.

Slijedom toga, više manje sve države su uvele kojekakve programe kojima pokušavaju vratiti invalide na tržište rada. Kako se niti jedan od tih programa nije sastojao od ukidanja minimalnih plaća, redom su bili neuspješni.

 

 

Trenutno se u svrhu zapošljavanja invalida u RH od svih zaposlenih naplaćuje nekakva “Naknada za zapošljavanje invalida” koja iznosi 0,2% na bruto plaću svakoga zaposlenoga. Ta sredstva idu… nekuda i za zapošljavanje invalida rade… gotovo ništa. Taj neuspješni sustav se s krajem godine gasi radi implementacije EUlike sustava zapošljavanja invalida, radi čega tako imamo novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, veći broj podzakonskih akata uključujući za ovaj tekst bitan Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, novu državnu agenciju, pokoji registar (da li je očevidnik registar?), pokoji obrazac, pokoju novu administrativnu obvezu poslodavcima, i tako dalje.

Nemam namjeru prolaziti kroz sve probleme sa svim tim glupostima, ali dvije doista zaslužuju posebno isticanje:

 

Novi sustav diskriminira “velike” i postojeće poslodavce.

Zakon zvuči kao da je napisan u SAD-u. Kada oni idu regulirat nešto, uglavnom stave iznimku za male poslodavce i pravilima zaguše “velike”. Tako je sada i kod nas. Obvezu zapošljavanja invalida, odnosno plaćanja novčanih kazni ako ne zapošljavanju imaju poslodavci sa 20 i više zaposlenih. Iako je na prvi pogled racionalno ne opterećivat male poslodavce sa takvim nametima, to je ustvari vrlo loše! Potiče tržišne distorzije, potiče razbijanje velikih sustava, potiče korištenje suboptimalnih organizacijskih struktura i kao takvo smanjuje ekonomsku efikasnost. Kako obveza zapošljavanja ne vrijedi prva 24 mjeseca radi poticanja “novih” poslodavaca, ponavljam, potiče tržišne distorzije, …

Ako se obveza zapošljavanja definira po formuli:

broj zaposlenika veći od 20 x 2, 3 ili 6% kvote = broj invalida koje je potrebno zaposliti

npr. rudnik s 50 rudara x 6% = 3 invalida koje je potrebno zaposliti u rudniku kako bi se izbjeglo plaćanje mjesečne kazne.

Što ako se Rudnik d.o.o. razbije na Rudnik d.o.o. sa 20 zaposlenika, Rudnik jug d.o.o. sa 20 zaposlenika i Rudnik sjever d.o.o. sa 10 zaposlenika. Obveze zapošljavanja su 0, 0 i 0 invalida rudara. Relativno banalnim statuarnim promjenama Rudnik d.o.o. može izbjeći godišnji harač u iznosu od (minimalna plaća x 0,3 je jedna naknada; x 3 naknade mjesečno; x 12 mjeseci) 32.590,19 kuna.

Zvuči komplicirano? Može i jednostavnije. Idemo svake dvije godine gasit Rudnik d.o.o. i prebacivat radnike i poslovanje u novo  društvo Novi rudnik d.o.o.

I dalje zvuči komplicirano? Ajmo ne zapošljavat rudare nego ih unajmljivat od kompanija koje se bave iznajmljivanjem rudara, a sve imaju istoga vlasnika kao i Rudnik d.o.o. i max 20 zaposlenih.

Vidite o čemu pričam? Kakve su to gluposti?

 

Iz načina na koji su određene kvote po djelatnostima jasno je da svrha sustava nije zapošljavanje invalida

Slika 1. Kvote po djelatnostima

Slika 1. Kvote sa djelatnostima

Kao što možete vidjeti, iz pravilnika sam prepisao, a onda i grafički razvrstao djelatnosti prema kriteriju koliko je realno zaposliti invalida u njima. Ako išta upada u to, onda je to da Vlada.hr očito smatra da je invalidima doista mjesto u rudnicima. No može još i bolje:

Slika 2. Kvote

Slika 2. Kvote sa djelatnostima, sa naznačenim motivom razvrstavanja

Vidite o čemu pričam? Razvrstavanje djelatnosti u kvote određeno je očito isključivo fiskalnim kriterijem. Vlada uvodi novi očevidnik/fond/agenciju koji je sam sebi svrha, a koji će financirati poslodavci. Najveći poslodavac je Vlada. Ali Vlada ga neće financirati.

A invalidi, stvarni invalidi? Možda nisu dobili posao, ali jesu cijelu novu birokraciju u svoje ime.


Filed under: društvo i odgovornost, pravo & regulativa, velika država
Kategorije: Hrvatska

Goodwill

Sri, 05/11/2014 - 16:30

argument protiv financijske pismenosti

 

Zamislite da ste Marissa Mayer. Znam da je velik mentalni skok, ali razmotrimo na tren i tu mogućnost…

Hi there ;)

Hi there ;)

Eto, nije bilo teško.

Bilo kako bilo, kao Marissa Meyer, često radite jednu stvar. Naime, kupujete ogroman broj drugih kompanija koje proizvode… uglavnom ništa, koje zarađuju… nikada ništa, koje imaju imovinu… nikakvu. Radite to s mutnim idejama tipa talent huntinga (tj. jedini način da zaposlite i motivirate na rad nekoga kome ćete plaćati prosječnu plaću u software kompaniji je taj da kupite njegov startup za više desetaka ili stotina milijuna dolara) ili tipa da će taj startup (koji vjerojatno u cijelosti možete rekreireirati s relativno beznačajnim novcem) u odnosu na cijenu koju plaćate u budućnosti donositi ogromne prihode i dobit koji će pak opravdati sadašnju cijenu.

Tako je spomenuta Marissa Meyer za neobjavljene iznose kupila recimo MessageMe Messaging App te Aviate Intelligent homescreen for the Android OS koji će nešto nešto… I prije nje je Yahoo bio aktivan, od čega je najslavniji slučaj kupnje GeoCitiesa za $3,600,000,000 od čega su ostvarene buduće ekonomske koristi… ovaj da, GeoCities je ugašen. Ne naravno da je Yahoo jedini, opisano je sasvim uobičajena poslovna praksa, i to ne samo u američkim tehnološkim divovima. Događa se svugdje gdje su zadovoljeni uvjeti viška novca i menadžmena van kontrole. Imamo čak i domaćih primjera poput izlazaka Čovićeve Plive na američko tržište i Podravkinu ekspanziju u središnjoj Europi ranih 2000tih.

Na stranu moj sarkazam koji uglavnom proizlazi iz gore opisanih i sličnih ekscesa, sama ideja kupnje neke kompanije po vrijednosti daleko većoj od knjigovodstvene vrijednosti (koja može biti i 0) nije nužno pogrešna! Sasvim je moguće da će se neki proizvod ili ideja u budućnosti užasno isplatiti i opravdati plaćenu cijenu. Menadžment kompanije koja kupuje možda zna što radi, a ako i ne zna, može jednostavno imati sreće i pogoditi. Yahoo je recimo pogodio s s kupnjom udjela u Alibabi. Jest da je to i dalje 1/100+ obavljenih transakcija, ali pogodak je pogodak.

Ostaje dakako pitanje, kako sve to prikazati u financijskim izvještajima.

 

1 metoda bilo bi ući u suštinu transakcije i iskazati stvarni događaj. 

Počinjemo naravno sa konsolidacijom bilanci nove zajedničke kompanije koja se sastoji od kupca A i kupljenoga B.

Recimo da kupljeni B ima imovinu $100 – polovni laptop. Povećavamo imovinu kupca A za $100 i povećavamo kapital kupca A za $100.

Recimo da je za kupljenog B plaćeno $100.000.000 u gotovini. Ono što je važno primjetiti ovdje je da tih $100.000.000 knjigovodstveno gledano nije rashod kupca A. To je izdatak novca, ali nije rashod. Akviziciju možemo i trebamo knjigovodstveno promatrati na sljedeći način: dvije kompanije se spajaju i konsolidiraju bilance, a istodobno s time se dijelu vlasnika (vlasnicima kupljenog B) isplaćuje njihov vlasnički udio u zajedničkoj kompaniji u gotovini te se odriču svojega vlasništva u zajedničkoj kompaniji.

Smanjujemo stoga imovinu kupca A za $100.000.000 i smanjujemo kapital kupca A za $100.000.000. Kako to nije rashod već isplata vlasnicima udjela, to smanjenje provodimo kroz Izvještaj o vlasničkoj glavnici. Konačni rezultat je taj da kupac A u knjigama ima manje imovine $99.999.900 te manje kapitala $99.999.900. Što je ono što i je stvarna mjerljiva situacija i daje one podatke koje knjigovodstvo kao disciplina može dati.

Sada, da li to znači da cijena dionice kompanije A treba pasti jer ima $99.999.990 manje imovine i kapitala. Ne, ne znači. Jer tržišta vrijednost dionice je očekivana vrijednost budućih novčanih tokova. Vrijednost dionica kupca A nakon akvizicije odražavat će i buduće očekivane novčane tokove kupljenog B. Može čak i porasti ako dioničari vjeruju da je to dobar posao.

 

2 metoda bila bi upotrijebiti jedno vozilo koje se zove goodwill.

U gore opisanom primjeru, preuzimanje kupljenog B kupac A će u sljedećim knjigama iskazat će samo relativno jednostavnom promjenom u strukturi aktive bilance:

- $100.000.000 gotovine

+ $100 – polovni laptop

+ $99.999.900 dobre volje.

Dobru volju ćemo kao kasnije onda testirati na umanjenje i brisati svoj kapital kako vrijeme prolazi… Kako? Na temelju procjene menadžmenta?

Bilo kako bilo, ako krenemo putem goodwilla, dolazimo u poveći broj vrlo vrlo velikih problema.

Prvi je taj, što je to dovraga dobra volja u bilanci? Kako možemo vrednovati trenutnu procjenu menadžmenta kao imovinu? Svaka procjena je problematična, i teoretski i empirijski. Sasvim je u redu recimo na burzi, koja nije ništa nego skupina različitih procjena o budućnosti prije svega ovisnih o tome kako je ekspanzivna monetarna politika u danom trenutku, no kako to unijeti u knjige? Jeste li kada vidjeli ozbiljnu studiozno napravljenu procjenu vrijednosti nekretnine od stručnog kvalificiranog procjenitelja? Ako jeste, jeste li se dobro nasmijali kao što sam se ja nasmijao? A nekretnine su lagane! Kako procijeniti sadašnju vrijednost svih budućih ekonomskih koristi koje proizlaze iz određene akvizicije? Kako umanjenje vrijednosti tijekom vremena? Odgovor je dakako da je to nemoguće.

Drugi je taj, ali buduće ekonomske koristi od cjelokupnog poslovanja kupca A nisu u bilanci. Buduće ekonomske vrijednosti od cjelokupnog poslovanja kupca A su cijena dionice kupca A koja nije jednaka knjigovodstvenoj vrijednosti kupca A. Znači onda imamo situaciju gdje se dio procijenjenih budućih prihoda diskontira na sadašnju vrijednost i to je imovina, a ostatak su samo stvari tipa laptopa za koje imamo račune… Koja je fora s time, zar nisu to dva različita i međusobno nespojiva kriterija?

Treći je ROE. Kako izračunati ROE? Ako imamo goodwill u bilanci, zar onda ne računamo povrat i na buduće ekonomske koristi? WTF? Ako me kužite? I što ako iz poreznih (nigdje u standardu ne piše da li je umanjenje goodwila oporezivi ili neoporezivih razloga) ili inih razloga različita poduzeća (u različitim poreznim sustavima ili iz drugih razloga) umanjuju goodwill po kriterijima nevezanim za svoju procjenu vrijednosti toga goodwilla?

Zar kada se to sve skupi financijski izvještaji i svi financijski pokazatelji koje izbacuju kompanije koje u bilancama imaju goodwill ne postaju uvelike besmisleni?

 

Iz svega navedenoga, očito je samo to da sam prvu metodu umislio, a da je druga ono što imamo u praksi.

Goodwill je igračka ranije opisana u MRS-u 38, sada u MSFI-ju 3 te usporedivim US GAAP-ovima.

It’s Just A Gimmick!

Naravno da će takve gluposti tržište na kraju dana/desetljeća prozreti, no zgodno je! Da ste vi Marissa Meyer, da li bi se vama nakon svake akvizicije objašnjavalo dioničarima zašto ste dali $99.999.900 njihovoga kapitala nekome drugome? Što ako se ne slože sa vama (a vrlo vjerojatno neće) da je to super ideja? Mogu tražiti vašu ostavku zaboga. Da li vam trebaju i takvi problemi? Zar nije lakše upisati nekakav goodwill u bilancu i to je to? Pa što ako Yahoo ima neku nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila? Neka onaj idući koji dođe otpisuje taj goodwill i objašnjava se s dioničarima, jednom kada vi već odavno unovčite svoje CEO mjesto.

Interes za postojanjem goodwilla je očit, i samo zbog interesa, a ne realnog i objektivnog izvještavanja i postoji. Važno je razumjeti da su financijski standardi alat koji služi onima uključenim u stvaranje za ostvarenje vlastitih interesa. Uprave kompanija, regulatori, država, svi imaju svoje vlastite interese, a jedan od njih nije davanje realnih i objektivnih informacija tržištima kapitala. Goodwill je tu dakako samo (ne)zanimljivo grebanje po površini.

 

Da li onda prosječan Amer/Hrvat treba kupiti dionicu Yahooa? Naravno da ne, jer ne zna što radi. Prezentirana mu je kao vjerodostojna (i to još od “neovisnog” državnog tijela i “neovisne” revizije potvrđenih) hrpa zavaravajućih i lažnih informacija na temelju kojih može

  • donijeti pogrešnu odluku;
  • imati sreće – ali tu je onda pitanje, zašto ne otići u kladionicu? informacije kojima raspolaže u kladionici su naposljetku puno objektivnije i manje je ovisan o sreći…

Nije dakako da se je kroz tu šumu zavaravajućih i lažnih informacija nemoguće probiti. Sasvim je moguće uzeti izvještaje, ustvrditi da Yahoo ima nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila, da laže o postojanju $4.693.656.000 kapitala, da istodobno podcjenjuje svoj povrat na kapital… A onda pronaći sljedeću procjenu u financijskim izvještajima i krenuti ispočetka s njom.

No ono što ja ovdje tvrdim je da je to apsolutno neracionalno. Potrebna razina obrazovanja i financijske pismenosti je tolika da bi prosječan čovjek trebao uz svoje redovno obrazovanje, život i posao trebao imati obrazovanje i znati raditi posao iznadprosječnog financijskog analitičara. U nekoj općoj slici, jasno je da je to savršeno suludo.

Da, možda je tužno što ekipa koja stvara pravila, zakone i standarde koristi svoju blizinu izvoru za svoje vlastite interese i time

  • sužava krug ljudi kojima je racionalno sudjelovati na financijskim tržištima;
  • narušava općenito efikasnost tržišta i blagostanje društva…

no stoji i to da je polovično obrazovanje gore od nikakvoga.


Filed under: financije & računovodstvo
Kategorije: Hrvatska

6 godina kasnije

Pet, 31/10/2014 - 08:53

Inflacijska propaganda se razmahuje

 

Dok slušam jedan od zadnjih Schiffovih podcasta prisjećam se 2008. godine. Lijepa godina. I prošlo je koliko? 6, 7 godina. Znate što to znači? Iz perspektive 2008. godine, ovo je srednji rok. Koje su posljedice tiskanja novca i trillion dollar stimulus-a? Pa ovaj, čak i po neoklasičnoj sitnezi – otprilike očekivano nikakve, samo što se ovaj puta dogodilo da su države toliko uništile svoja gospodarstva da se nisu uspjela oporaviti u srednjem roku usprkos tim tiskanjima novca i tim stimulusima. No, čini se da idemo iz lošega prema goremu, nitko se uopće ne zabrinjava oko takvih pi.darija, a propaganda koja sve to slijedi nikada nije luđa.

6 godina kasnije, inflacijska propaganda nikada nije bila u većem zamahu. Ako recimo odete na bloomberg.com i utipkate u tražilicu deflation, vidjet ćete da je u protekla tri dana objavljeno fantastičnih 29 članaka o zlima deflacije.

Dio plašenja deflacijom na bloombergu danas

Dio plašenja deflacijom na bloombergu danas

To je 10 članaka dnevno gdje se čitatelje plaši deflacijom. Tipično članak izgleda nekako ovako:

Central Banker Hero Becomes Face of Failure in Swedish Tale

… Price growth hasn’t reached that pace for almost three years. … This week, Ingves responded to Sweden’s economic plight by cutting rates to zero for the first time in the bank’s history. …

“It feels like he’s been more or less forced” to cut to zero,Michael Grahn, an analyst at Danske Bank A/S in Stockholm, said by phone. “He really would have preferred not to do this. He’s not one of the people standing on the barricades arguing that low inflation is a big problem. He’s rather standing on the other side and saying household debt is a problem.”

According to Krugman, the rate cut has come too late. … “The damage may be irreversible,” he said in his blog.

Ukratko, guvernera Švedske centralne banke se danas pljuje jer je prekasno spustio kamatne stope na 0. Krugman je iz nekoga razloga relevantan…


Filed under: inflacija
Kategorije: Hrvatska

Koliki ne vrijedi dionica INE? (2)

Pon, 27/10/2014 - 02:20

U medijima se jutros opet pojavila vijest da vlada.hr namjerava podignuti kredit od gotovo 3 milijarde eura kako bi platila MOLu njihove dionice INE cca 4.000 kn po dionici.

To je gotovo 3 puta više od cijene koju je MOL platio za kompaniju koja je nekoć posjedovala proizvodnju nafte u Siriji. Više ne, zahvaljujući između ostaloga i potpori koju je vlada.hr dala terorističkim skupinama u Siriji.

Podsjećam, to je i cca 10 puta više od realne vrijednosti tih dionica.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Peak oil

Uto, 21/10/2014 - 12:07

još o sada zaboravljenoj panici

http://en.wikipedia.org/wiki/Peak_oil

http://en.wikipedia.org/wiki/Peak_oil

Uz sve već otprije poznate kritike, prije svega tržišnu alokaciju proizvodnje niz vrijeme i supstituciju na slici su vidljivi zanimljivi datumi povećanja proizvodnje nakon 1960-ih. Hint, povećanja proizvodnje US nafte 1980-ih i od kraja 2000-ih uglavnom su posljedice deregulacije.

 

Također preporučam


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

Koliko ne vrijede hrvatske autoceste?

Pon, 13/10/2014 - 09:48

Ne vrijede četiri tisuće vrtića

4000

Posredno, trošarine za gorivo i krediti koje diže HAC u ime svih nas financiraju i ovaj oglas

 

Vezano za ove posljednje istupe besramne socijalističke propagande, volio bih podsjetiti na dvije stvari.

Prva je ta da je radna teorija vrijednosti kriva.

I svi to znaju. Čak i najjači socijalist zna da ako ode u supermarket i kupi dvije kile paradajza, te njegove dvije kile paradajza vrijede njegovih 25 kuna samo dok je taj paradajz jestiv. Ako pak taj paradajz trune koji tjedan u njegovoj kuhinji dok je on… na cestarskim susretima (it’s a thing…), dvije kile truloga paradajza više ne vrijede tih 25 kuna. Ne vrijede ništa. Štoviše, trošak su jer i socijalist mora platiti odvoz smeća ili izložiti sebe smradu i potencijalnoj zaraznoj bolesti. Ista je stvar sa hrvatskim autocestama. Koliko god bačen novac na njih i dignuti krediti bili žalosna činjenica, autoceste kao autoceste ne vrijede ništa jer danas čak ne ni uspijevaju ostvariti pozitivnu nulu, i to će biti tako dok god je država vlasnik.

 

Druga je ta koliko bi autoceste kao takve mogle vrijediti ako se država makne od njih i da nekome da s njima učinkovito upravlja. A ni to nije mnogo, jer za hrvatskim autocestama i nije bilo neke stvarne potrebe te su kao takve investicijski promašaj. Primjerice, uzmimo okvirno da je ukupna naplata cestarina koja se na svim hrvatskim autocestama može ostvariti 2 milijarde do 2,5 milijarde kuna godišnje u idealnim uvjetima. Iluzorno je za očekivati da će u bilo kome trenutku u idućim godinama taj iznos biti veći. Čak i da dođe neki strašni koncesionar i upeterostruči cijene, strategijom pljačke putnika namjernika možda bi uspio ušićariti u ljetnim mjesecima, no jednako toliko bi i izgubio u ostatku vremena. Naposljetku, alternativni cestovni pravci postoje, Hrvata je sve manje, ekonomska situacija u Hrvatskoj neće procvjetati, a boljih i jeftinijih turističkim odredišta ima na svakom koraku. Poanta mi je, čak i da neki strašni lihvar dođe, bez brige, neće uprihodovati.

 

Ono što koncesionar može napraviti je srezati troškove. Može se riješiti 3 od 4 zaposlenika HAC-a (eto otkuda zeleni oglasi), koji su trenutno po najboljoj komunističkoj praksi zaposleni da bi eto bili zaposleni, i koji su čisti višak. Može poboljšati poslovanje na hrpu drugih načina, recimo prestati financirati cestarske susrete. I recimo da se to dogodi, da država ne jamči nekakav minimalni promet, ili minimalni profit, i da je sve idealno, i da uspije iz 2 milijarde kuna gubitka stvoriti gotovo nezamislivu milijardu kuna dobiti godišnje na hrvatskim autocestama. Recimo da se nađe neka budala koja će stvarno očekivati milijardu kuna godišnjega profita od hrvatskih autocesta, od sada do vječnosti, i da je spremna prihvatiti povrat od 10% koji uopće ne pokriva sve moguće rizike i političku nestabilnost, koliko vrijede hrvatske autoceste? Sve hrvatske autoceste?

Možda 10 milijardi kuna. Možda, u idealnim uvjetima.

 

Mislim da se ovdje može izvući jedna važna pouka. Najbolja stvar koju bi vlada danas uopće napraviti je prerezati ludilo, prihvatiti gubitke, uzeti tih idealnih 10 milijardi kuna i zatvoriti time dio HAC-ova dugo od 23+ milijardi kuna (što je isto samo dio duga po projektu autocesta), i prestati graditi proklete autoceste. Daj Bože da se nađe neki idiot koji bi za te autoceste iskeširao 3 milijarde eura (pod daj Bože ne računam domaće mirovinske fondove), i malo veći dio duga bi se mogao zatvoriti (opet ne cijeli) i krenuti dalje. Već je gotovo 80.000.000.000 + kuna bačeno na tu glupost. Do kada više?

Monetizacija autocesti nije dovoljna. Čak ni privatizacija autocesti nije dovoljna. Potrebna je i privatizacija autocesti i ustavna zabrana gradnje autocesta državi. Tko bi potpisao peticiju i ima li kakvu ideju za plakate? :)

 

Podsjećam i na:

Koliko ne vrijedi dionica INE


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam
Kategorije: Hrvatska

Europske sveučilišne igre 2014.

Pon, 06/10/2014 - 11:30

kako je to izgledalo u Rotterdamu, Nizozemskoj

//eugames2014.eu/2nd-european-universities-games-2014-concluded/

Ceremonija otvaranja Europskih sveučilišnih igara 2014. (vjerojatno), http://eugames2014.eu/2nd-european-universities-games-2014-concluded/

Stvar čini se funkcionira otprilike ovako:

  1. student si i platiš 65 €;
  2. za to dobivaš: prijevoz aerodrom studentski dom, par dana smještaja u studentskom domu i obroke u studentskoj menzi te mogućnost sudjelovanja na društvenim događajima = tulumariti (hrana i piće nisu uključeni). E da, možeš se onda i natjecati kada već razgledavaš Rotterdam.

Ulaznice se na naplaćuju jer:

  1. nitko ne bi platio;
  2. sjedala. Na borilištima u pravilu nema sjedala!

Kako je to izgledalo možete vidjeti u ovoj galeriji fotografija.

Također, na ovom videu je vrhunac navijačkoga raspoloženja na ovogodišnjim igrama:

Tko financira. EU dakako (ali sitno), grad koji ugošćuje (ali sitno), i kojekakve privatne firme. Iz popisa na kojem se između ostaloga nalaze marine, pretovarne luke, komunalne službe i agencija za naplatu potraživanja (ništa protiv nikoga od njih, sve lijepi poslovi) očito je da su i privatne donacije sitne. Zaboga, hrana i piće nisu džabe na tulumu! Ekipa bazirana u Sloveniji koja vodi kolo možda ima velike planove, ali ovogodišnje 2. organizirane Europske sveučilišne igre očito nisu imale novca na bacanje. Niti jedan most, niti jedan stadion, niti jedan studentski dom…

S druge strane, što se planira za 2016. u Hrvatskoj?

najveće sportsko natjecanje ikada održano u Hrvatskoj, veće od Univerzijade 1987. i Mediteranskih igara u Splitu 1979

gradska uprava, predvođena Bandićem, dala je izniman značaj. Težak više od 1,5 milijardi kuna

Na maksimirskom stadionu, naime, očekuje se i samo otvaranje europske Univerzijade, a iznos od 250 milijuna kuna

10.000 kuna samo za dizajn nove maskote

Druže Tito mitisekunemo!

Druže Tito mi ti se kunemo


Filed under: bankrot RH
Kategorije: Hrvatska

Solarna energija, opet

Pon, 29/09/2014 - 12:26

ili, nadajmo se da neprijatelj nikada ne spava

 

BusinessInsider je jučer objavio/prenio ovaj fascinantan proljev od članka koji naprosto obožavam:

http://www.businessinsider.com/r-taxes-fees-the-worldwide-battle-between-utilities-and-solar–2014-9

Old Energy Is Doing Everything It Can To Stop The Rise Of Solar

 

Toplo preporučam, naprosto je fascinantno kuda će sve otići poremećeni um i kojim se dokazima poslužiti u mobilizaciji svojih sljedbenika. To je prokleta ratna propaganda!

“The government wanted people to be afraid to generate their own energy, but they haven’t dared to actually pass the law,” Alonso said as he tightened screws on the panel on a sunny summer day this month. He had removed solar panels from the roof last year.

“We’re tired of being afraid,” he said.

Ovo gore je reakcija na najavu španjolske vlade da nema novaca za eksponencijalno povećanje subvencioniranja solarne energije i da će poduzet mjere da malo malo sreže to ludilo.

I to je btw jedan od dva navedena dokaza u članku da Old Energy doista radi sve da zaustavi rast solarne energije. Drugi je još slabiji.

 

No bilo kako bilo, u komentarima na taj članak komentator nyenterpreneur napisao je hrpu hladonokrvnih i razumnih komentara za koje mislim da bi ih trebalo pročitat svako normalno ljudsko biće (i sa kojima se jako slažem), a posebno ističem sljedeći:

Mostly energy from solar, wind, and tides is just worthless as in can’t sell it because no one wants to buy it, or even take it for free. Look up the wholesale cost of energy on the US grid — it’s about $0.05 per KWH. So, wind, solar, etc. have to pay their way at THAT price and ALSO be reliable as in four seasons and 24 x 7. Beginning to understand “worthless”?

Or, solar, wind, etc. are unpredictable. So, still need “old energy” for backup, and, really, the “old energy” still needs to have all its infrastructure and capital equipment in place when it rains with low winds, etc., winters, etc. So, build all of “old energy” and then build wind and solar and just turn off some of “old energy” when there is a lot of sun/wind. Meanwhile are still paying for capital and nearly all the operating expense of “old energy” while getting no revenue. Big loss. To be paid for by the customers. With wind, solar forced on us by politics. Bummer.

Solar, wind, tides, etc. COULD be of value IF there was some good means of storing the energy for rains, winters, etc. But, so far, the storage alone costs more than “old energy”.

“Old energy” may be a concocted insult, but the truth is that “old energy” has 100+ years of just brilliant, powerful, valuable science and engineering, including little things like the main reason for the science of thermodynamics.

The reason, the ONLY reason, for interest in solar, wind, etc. is just, JUST, and ONLY government subsidies from scare, flim-flam, fraud, hoax nonsense about “global warming”. To understand, just “follow the money”.

Again, “old energy” is profitable selling power into the electric grid at $0.05 per KWH, and that “old energy” is good 24 x 7 over all four seasons, from northern Canada down to
the US border with Mexico, Wind, solar, etc, need STORAGE which so far alone costs way more than $0.05 per KWH. So, the energy itself from solar, wind, etc. is just worthless on the grid.

Can anything be done with solar, wind, etc. energy? Maybe: Use it to remove salt from ocean water and then store the water. Maybe use it for cheap power (if it is really can be cheap) for making aluminum, steel, or copper — just shut down the metal working when the sun doesn’t shine. I doubt that this would work, but maybe. Maybe use wind and solar for the traditional use of wind energy, as in windmills, for pumping water for drying out reclaimed sea bottom land or providing water for a lake for water for farming. Maybe a few other uses. But for the grid, no hope.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska