Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 3 sata 26 minuta

Imbecilne ideje imbecilnih vladara imbecilnog naroda

Uto, 21/07/2015 - 13:17

ae

 

Ministar financija Lalovac ima ideju za rješenje “problema Franak”:

“Ja sam otvorio to pitanje gdje bi se vrijednost nekrentina svela na tržišnu, a shodno tome bi se iznivelirale rate kredita. Ako je stan 2008. godine po metru četvornom vrijedio 2400 eura, a danas vrijedi 1700 eura, onda ne vidim razlog da tu razliku ne svedu na realno i ponovno obračunaju kredit”, kaže Lalovac.

 

Ako sam ja prije godinu dana kupio mobitel za 1.000 kuna, a danas vrijedi otprilike 0 kuna, onda ne vidim razloga da ne tražim povrat novca, jel da čika Lalovac?

 

PS sada kada je stvar više manje završena na loš način, jeste li kojim slučajem stigli pročitati presudu Vrhovnog suda RH u tzv. slučaju Franak.

Evo vam sažetak:

Kao što sam to ja prije više od tri godine napisao, sud nije nadležan raspravljati o valjanosti ugovornih odredaba o predmetu i cijeni ukoliko su jasne, razumljive i lako uočljive.

Naime, kako ugovorne strane definiranju točno što žele postići zaključivanjem ugovora i iste odredbe (predmet i cijena) čine suštinu ugovornog odnosa, ne mogu biti podvrgnute testu pravičnosti. Druga strana mora, ako želi pokazati dužnu pažnju, voditi računa o sadržaju tih odredbi i ne može se kasnije pozivati na to da joj njihov smisao i pravni doseg nije bio jasan.

Međutim, kako je sud morao zadržati na snazi bar dio presude koliko god to ne imalo nikakvoga smisla, vrhovni sud je zaključio da… ugovorne odredbe od predmetu i cijeni nisu bile… razumljive. Gledam, čitam, ne vjerujem, ali piše: temelj cijele presude je do da te ugovorne odredbe nisu bile dovoljno razumljive.

 

Da stvar bude još smješnija, vrhovni sud kaže, citiram:

Takvo nezakonito postupanje tužene banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

 

Što su btw besmislene odredbe zakona koje nemaju veze s tržišnim realnostima, i kao što možete vidjeti po datumima izmjenama zakona, donesene su zato da bi se činilo da vladajući nešto rada po tome pitanju.

 

Ili u prijevodu, vrhovni sud kaže:

Znamo da nemate pravo, ali politički je oportuno, pa ćemo vam pusti ovaj jedan puta. Zato jer moramo.

Naravno, do idućega puta. Odnosno, dok sve ne ode znamo već kamo…


Filed under: bankrot RH, rizik režima
Kategorije: Hrvatska

20 godina duga RH

Sri, 15/07/2015 - 13:52
Ilustracija kretanja udjela duga opće države u BDP-u; ilustracija jer, podaci nisu sasvim točni, podaci dolaze uglavnom od Ministarstva Financija koje je nepouzdano, svi drugi ih samo prepisuju i nema pravih brojki, nije opće poznato kada se i kako državna jamstva uključuju u državni dug, javno privatna partnerstva nikada nisu uključena (a trebala bi biti) itd. itd.

Ilustracija kretanja udjela duga opće države u BDP-u; ilustracija jer, podaci nisu sasvim točni, podaci dolaze uglavnom od Ministarstva Financija koje je nepouzdano, svi drugi ih samo prepisuju i nema pravih brojki, nije opće poznato kada se i kako državna jamstva uključuju u državni dug, javno privatna partnerstva nikada nisu uključena (a trebala bi biti) itd. itd.

 

Jesam li rekao ilustracija?

Čisto da se razumijemo, ja doista ne mislim da je Zoran Milanović najgori vladar kojega je Hrvatska ikada imala. To je ipak Jadranka Kosor.


Filed under: bankrot RH
Kategorije: Hrvatska

Država će dokapitalizirati Podravku

Čet, 09/07/2015 - 13:45

horror, horror

 

Istina je, dobro čitate, država će dokapitalizirati vreću bez dna zvanu Podravka:

Izdaje se 1,7 milijuna novih dionica po cijeni od 300 kuna, koja odgovara tržišnoj cijeni koja se tijekom srijede kretala oko 303 kune. Država je odlučila da će sudjelovati s otprilike 108 milijuna kuna kako bi zadržala kontrolni paket dionica. “Nakon dokapitalizacije prodat ćemo dionice Podravke, ali po dobrim uvjetima i uz premiju”, objasnio je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Procijenio je da bi odustajanje od dokapitalizacije bila loša poslovna odluka s obzirom na to da je, prema njegovu mišljenja, u ovome trenutku dionica podcijenjena.

Tako će HZMO, koji sada posjeduje 10,61 posto dionica, uplatiti oko 44 milijuna kuna, njegov Kapitalni fond oko 23 milijuna kuna, a DUUDI 41 milijun kuna.

 

Pitam, nije li strašno kakav nam je kriminalac imbecil ministar gospodarstva?

 

Čuj ti njega, Podravka je podcjenjena? Pa nismo glupi, znamo napraviti analizu poslovanja, nije teško. Možemo početi recimo sa financijskim izvještajima ove Hrvatske svetinje gdje pak piše da je, nakon što je 2009. godine otpisala 20% svojega kapitala – izgubljeno, nestalo, otišlo u crnu rupu, povrat na kapital koji ostvaruje Podravka sljedeći:

2014 5,4% 2013 3,8% 2012 0,0% 2011 1,9% 2010 5,7% prosjek 3,3%

 

Upamtite tu brojku, 3,3%. To je u rangu kamate koju sa nešto većim iznosom gotovine možete dobiti na oročenje u praktično svakoj banci. Ali stvari su zapravo još i luđe, a razlog tome je Belupo. Podravka je vlasnik Belupa. Belupo je na primjer, u 2013 godini zaradio 86 milijuna kuna neto. U toj istoj godini cijela Podravka, sa Belupom konsolidiranim u izvještaje, zaradila je 60 milijuna kuna neto. Stvari su luđe jer… 60 milijuna kuna je manje od 86 milijuna kuna, što implicira da je core business Podravke (ako tako nešto uopće postoji), te godine bio u minusu. Isto možemo pretpostaviti za sve godine.

Podravka ne zarađuje ništa.

A zašto? Podsjetit ću na ono što sam napisao prije dvije godine:

Podravka je kompanija kontinuirano koja trati kapital koji ima… promet je malen, a istodobno su i marže niske. Kombinirano to znači, da ta kompanija jednostavno nema strategije stvaranja dobiti.

I to ne začuđuje. To je kompanija koja je sa 3,5 miljarde kuna prihoda (niti pola milijarde eura) prisutna u fakin pola svijeta. Ne, ne šalim se. Bez prihoda Belupa to je nešto u okviru 2,6 milijardi kuna (cca trećina milijarde eura). Prodaju od Rusije do SAD-a, od Slovačke do Japana, od Bosne do Turske. Zatvaraju tvornice u Poljskoj koje ne znaju zašto su ih otvorili, a otvaraju nove u Africi za koje ne znaju zašto ih otvaraju. I ne znaju što prodaju, jer prodaju i proizvode sve, od vrećica nezdravih začina i juhe, od ribe do salame, od kiselih krastavaca i čajeva do čokolade i mineralne vode.

Ozbiljno pitam. Ima li ta kompanija neku strategiju stvaranja dobiti? Što prvenstveno prodaje, kome to prodaje, i na čemu zarađuje, na tome što može zaračunati visoke cijene ili na ekonomiji obujma?

Odgovor je bojim se očit, na ničemu. Neka dobit i povrat na uloženi kapital uopće nije ni primisao. OK je ne iskazivati gubitke jer to loše zvuči, ali dobit… Tako kapitalistički… Podravka je naime još uvijek u nekom svom socijalističkom svijetu. Može li se prodavati nekome nešto negdje, a da se na tome ne izgubi previše novca? Ako da, širi se proizvodnja. Izvoz, i uspjeh radnog naroda! Kada se previše novca ipak izgubi, ta dokapitalizirat će država.

 

Ako do sada niste shvatili, cijena od 300 kuna za dionicu Podravke je precjenjena. Realna je u rangu od cca 100 kuna. Država će je dokapitalizirati po 300 kuna.

A i tu je caka ta, Belupo možda vrijedi 100 kuna, Podravka kao takva ne vrijedi ništa. Zapravo, ima negativnu vrijednost. Obična socijalistička rupa bez dna.

Ozbiljno, pročitajte njihove izvještaje. Znate kako tamo izgleda racionalizacija poslovanja? Parsto ljudi pred mirovinu uzme otpremninu i prijavi se na mirovinsko. A onda čitaš kako to izgleda u stvarnome svijetu, gdje se jedan Microsoft u roku od godine dana riješi više od 1/5 (mlade i produktivne) radne snage i zatvara cijele dijelove poslovanja jer ne donose dobit i ne čini se da to mogu. 25.800 ljudi dobije otkaz. Idu raditi nešto pametnije. Tako nešto je nemoguće, ako ne u Hrvatskoj, onda u Podravki definitivno je.

Ili, dio kompanije koji proizvodi mineralne vode i pića i štogod samo cijelo vrijeme gubi novac i ide ga se riješiti. Oglasi se prodaja. Nitko neće kupiti. Godinama. Zatvara se i rješavaju se gubici? Ne kada je u pitanju Podravka. I dalje je tu, gubi novac i čeka se kupac.

 

Dodatak:

Jeste li upamtili onu broju od 3,3%? Evo u čemu je caka. Nakon što država pokloni Podravki iz mirovinskih i inih fondova pokloni 100 milijuna kuna, ako uprava sve ne potroši na kupnju precijenjenih električnih automobila kojima će dokazivati da je chic i urbana, Podravka tim novcem namjerava kupiti slovensku kompaniju Žito. A caka je ta da je 3,3% otprilike prosječni povrat na kapital i slovenskog Žita.

Štoviše, Žito je kompanija i u drugim aspektima zastrašujuće slična Podravki. Posluju u cijelom svijetu (tj. ne znaju gdje posluju) i prodaju sve od špageta do začina i čokolada (tj. ne znaju što prodaju). Siguran sam da je neki pametan član uprave Podravke, dok je isprobavao sjedalo svojega novoga električnoga automobila koji će inače uglavnom nekorišten stajati na parkiralištu, sve to lijepo zamislio kao inegraciju i sinergiju distribucije i brandova i štogod, no iako to možda lijepo zvuči dok na faksu polažeš ispit, stvar je u tome…

ta ideja je glupa.

Osim što će Podravka zacjelo debelo preplatiti Žito, jedina stvar koju time dobiva su dodaci u već sada pregolemi portfelj beskorisnih brandova do kojima nikome nije stalo, drugu vrstu čaja koju pokušava prodati na moldavskom tržištu i pokoju tvornicu koju treba zatvoriti jer je realno nerentabilna.


Filed under: državni kapitalizam, financije & računovodstvo, korupcija
Kategorije: Hrvatska

CapitalismTube(11)

Ned, 05/07/2015 - 07:52

 

Peter Schiff o radnim odnosima, i kako država “zaštitom radnika” kvari život ponajprije radnicima, a toga povodom da neke ljepote koje su sasvim uobičajene u HR dolaze u SAD. Ne znam koliko ima smisla stavljat jer za Petera svi znaju, no tako to dobro objašnjava!

Tu se onda postavlja i jedno pitanja.

Ako “zaštita radnika” empirijski bezbroj puta dokazano šteti ponajprije životnom standardu radnika (vidi na kraju), zašto je radnici uglavnom bezrezervno podupiru? Smatram da razlog ne može biti samo to da radnicima nije jasno, odnosno da su glupi i/ili neobrazovani. Također smatram da je odgovor nekakva kombinacija:

  • kratke vremenske preferencije – izbor prvoga između neka gotovina odmah prema drugim koristima koje se nude dalje niz vrijeme tada postaje očitiji;
  • velik dio ljudi smatra da nije sposobno samo svojim radom ostvariti višu, ili čak svoju postojeću plaću, pa teži primjenom sile prema poslodavcima zacementirati i poboljšati svoju poziciju.

Filed under: sloboda, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Mit o lopovskoj pretvorbi i privatizaciji, opet

Čet, 25/06/2015 - 08:45

laži i medijske laži

 

Evo nas opet. Prethodni post je ovdje, a trenutni povod je post domaćeg poznatog (kvazi) libertarijanca koji se nalazi ovdje, a umjesto da propitkujem da li je tip stvarno liberatarijanac ili lamentiram kako u osnovi sve više i više s visoka gledam na libertarijance, prijeđimo na poantu. Goran Vojković tako u postu koji ionako nisam shvatio, naravno, piše o nekakvoj lopovskoj pretvorbi da pokupi koji lajk svojih čitatelja.

Laž. Ponovimo opet, privatizacija u Hrvatskoj je provedena bolje bar u načelu, a načelo je bilo da svi za dionice koje dobe moraju nešto platiti. U mnogim tranzicijskim zemljama nije bilo tako! Da, hrpa dionica je svejedno poklonjena i dana ispod cijene i radnicima i kojekakvim komunističkim aparatčikima menadžerima, no sve u svemu, u načelu, ta privatizacija koja je provedena, provedena je usporedivo bolje nego u ostalim tranzicijskim gospodarstvima.

Ponavaljam svoj zaključak:

Ono što je stvarno negativno u toj privatizaciji da nije provedena dovoljno brzo. Da nije privatizirano dovoljno stvari. Da privatizaciju nije slijedila dovoljna liberalizacija tržišta rada i ekonomije općenito, što i predstavlja najveći kamen spoticanja hrvatskog gospodarstva danas.

 

A sada, analizirajmo malo popularne laži koje su temelj za te druge laži. Izvjesna Mašenka Bačić piše tako članak KAKO JE PROPALA SLOBODNA DALMACIJA u kojem lijepo sumira priglupi pogled koji domaća ljevica ima na privatizaciju. Pa tako kaže:

U svojoj povijesti list je privatiziran tri puta. Prvi put 1990. godine po tadašnjem “Markovićevom modelu”, slično kao kasnije Novi list ili Tvornica duhana Rovinj. Po odredbama Zakona o poduzećima i Zakona o društvenom kapitalu iz SFRJ osnovano je dioničko društvo… Zaposlenici su dobili u vlasništvo 64 posto dionica koje su počeli otplaćivati. No za razliku od posljednja dva primjera, privatizacija u Slobodnoj je poništena. … najavio ono što će se dalje događati: “Zaustavili smo njihovu nakanu da po jugoslavenskim propisima obave pretvorbu i dovest ćemo tamo upravni odbor”. …

Naime, predsjednik tadašnje Agencije za razvoj i restrukturiranje Zlatko Mateša poništio je pretvorbu, a hrvatska vlast je tražila da se ona provede po novim hrvatskim zakonima. Slobodna Dalmacija – Novine d.d. procijenjena je na 10.400.000 tadašnjih DEM. Radnici su trebali i po ovom modelu dobiti 50 posto vlasništva no Mateša je, kako će kasnije objašnjavati Udruga polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije, nagovorio Splitsku, Privrednu i Dubrovačku banku da aktiviraju zaboravljena potraživanja iz bivše države vrijedna tadašnjih 4.600.000 DEM. … Zbog tog “zaboravljenog” i nevažećeg duga bankama je pripalo 42 posto dionica, a radnicima 25. Sindikat novinara i grafičara je na takvo rješenje kasnije u veljači 1993. godine pokrenuo upravni spor.

OK. Kužimo poantu priče? Da je po komunističkom zakonu privatizirana Slobodna Dalmacija = da su je radnici dobili na upravu zato… zato što su radnici i oni znaju je.emu!, cvijeće bi cvalo, sunce bi sjalo, Tuđman bi se okretao u grobu… Eh, da su je samo radnici dobili na upravu. Inače, jel, Kutle koji izvlači lovu iz kompanije i troši je na sebe.

Istina, ne znamo što bi bilo kada bi bilo, ni imamo par primjera što je bilo kada je bilo.

Gore spomenuti Novi List? Da, u konačnici, bankrot, pljačka dobavljača u predstečajnoj nagodbi, radnici polako lete.

 

Ili, idemo još bolje. Nije privatizacija po Markovićevom modelu, ali je medij, i je radničko dioničarstvo… Sjeća li se radija 101? Onoga istoga zbog kojeg su zagrebačka fukara i američki veleposlanik organizirali prosvjede protiv strašnog Tuđmana?

Radio 101 u vlasništvu je 78 novinara i ostalih djelatnika koji su ga osnovali još 1984. godine kao “Omladinski radio”, službeni radio Saveza socijalističke omladine općine Trešnjevka, a koji su udjele platili prema procjeni Trgovačkog suda iz 1996. godine, po kojoj je Radio procijenjen na 2,5 milijuna kuna. Tada je kao vlasnik 25 posto udjela upisan i grad Zagreb.

Ima li boljeg primjera? Radnici vlasnici. Svi socijalistički omladinci, mora da im je stalo do radnika. Prisvajaju dio imovine grada Zagreba, i još izvuku da će im grad biti jedan vlasnik iz kojega po potrebi mogu izvlačiti lovu. Ne zaboravimo ni kako se radio scena u RH (recimo, iz 3% RTV pristojbe koje nekakav fond dila raznim radijima kako mu se svidi (30-40 milijuna kuna godišnje 2012.), subvencije od strane lokalne (samo)uprave, oglašavanje ministarstava i sl.) Ne, ozbiljno, ni Radnička fronta ne bi poželjnije sklopila taj sustav.

I što se dogodilo?

Ista je Uprava vodila radio 12 godina… Rad Uprave je pratio i jednako dugovječni Nadzorni odbor  potpisujući iz godine u godinu pozitivna izvješća. Grad je iz vlasništva izašao tek 2008. godine…

… u Gajevoj  se lagodno i bezbrižno živjelo. Zaposlenici nekih drugih radijskih redakcija su otvoreno zavidjeli “stojediničarima” koji prate besmislene događaje na luksuznim lokacijama, voze automobile na leasing i mimo svih pravila struke vode marketinge unutar svojih redakcija. U pojedinim godinama se na reprezentaciju trošilo čak 650 tisuća kuna. Snimali su se filmovi o veličini Radija 101, organizirale raskošne izložbe, izdavale monografije i tiskali novinski specijali. Bivši i sadašnji zaposlenici priznaju da su uz redovne plaće primali i honorare “na ruke”, a režim dolaska i odlaska s posla ih nije nikad pretjerano zabrinjavao.

… Automobili su ulazili i izlazili s Radija kao na traci, godišnji odmori su se također koristili za trošenje novaca svih zaposlenika i suvlasnika. Na taj način, ali ne samo na taj način, na radiju je ‘oprano’ više od 20 milijuna kuna”

Nova Uprava je objavila da je zatekla dugove veće od 15 milijuna kuna, od čega je više od 8 milijuna na ime neuplaćenog doprinosa za zaposlenike i poreza na dodanu vrijednost. Kumulativni gubitak je bio na visini 19 milijuna kuna.

Naime, velik dio potraživanja prema Radiju 101 je bio nepostojeći, a puno transakcija uopće nije knjigovodstveno provedeno, tvrdila je nova Uprava objašnjavajući da se usprkos velikim materijalnim troškovima pokazalo da tvrtka uopće nema stvarne imovine.

Eto, to se dogodilo. Mislim, da li može bolje kada radnici socijalisti nemaju dovoljno pristojnosti da sebi uplate doprinose na minimalnu plaću, nego si umjesto toga sve što mogu izvlače u kešu? Teško, stvarno teško.

Ne sjećam se ni da je država pokušala nekoga od njih poslati u zatvor? Doduše, to je možda i logično? Pa tko bi onda kritizirao privatizaciju?


Filed under: ekonomska povijest, korupcija
Kategorije: Hrvatska

EUSSR

Čet, 11/06/2015 - 05:14
Kategorije: Hrvatska

Desezoniranje

Uto, 09/06/2015 - 16:32

je s.anje

 

Pogledajmo sljedeće objašnjenje metodologije:

Osnovna pretpostavka kod sezonske prilagodbe jest da se bilo koja vremenska serija može rastaviti na sljedeće glavne komponente: trend-ciklus (TC), sezonsku (S) i iregularnu (I) komponentu. Sezonska komponenta proizlazi iz čimbenika koji se pravilno ponavljaju. Uzrok su tome: klimatski uvjeti (npr. potrošnja energije veća je zimi), administrativne mjere (početak i kraj školske godine), kulturološki i vjerski običaji (promet trgovine na malo povećan je uoči Božića) itd. Trend-ciklus komponenta odražava niskofrekventne varijacije vremenske serije, odnosno one čije je razdoblje veće od vremenskog raspona u kojem se promatraju sezonske varijacije (najčešće jedna godina). Iregularnu komponentu čine nepredvidivi ili neočekivani čimbenici (npr. štrajk, prirodne katastrofe i sl.). Kod samog postupka sezonskog prilagođavanja originalna serija rastavlja se na spomenute komponente, pri čemu se sezonski prilagođena serija dobiva uklanjanjem sezonske komponente.

 

Rastavljanje same serije može biti aditivno ili multiplikativno. U prvom je slučaju originalna serija jednaka zbroju pojedinih komponenata, dok je u drugom slučaju originalna serija jednaka produktu komponenata. Kod metodologije X12-ARIMA pri procjeni pojedinih komponenata koriste se simetrični filtri pomičnih prosjeka te se sama metodologija može podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu se iz originalne serije procjenjuje TC-komponenta te se njenim uklanjanjem iz originalne serije odredi nemodificirana SI-komponenta, tj. zbroj ili produkt sezonske i iregularne komponente, ovisno o tome je li rastavljanje originalne serije aditivno ili multiplikativno. Iz nemodificirane SI-komponente zatim se procijeni preliminarna S-komponenta čijim se uklanjanjem iz nemodificirane SI-komponente dobije preliminarna I-komponenta. Potom se na tako dobivenoj preliminarnoj I-komponenti identificiraju ekstremne vrijednosti i formira prilagođena SI-komponenta (modificirana za ekstremne vrijednosti), iz koje se na isti način kao prije odredi S-komponenta. Uklanjanjem tako dobivene S-komponente iz originalne serije dobiva se preliminarna sezonski prilagođena serija. U drugom dijelu ponavlja se cijeli postupak iz prvog dijela, samo što se konačna TC-komponenta procjenjuje iz preliminarne sezonski prilagođene serije dobivene u prvom dijelu. Pri kraju postupka dobivamo sezonski prilagođenu seriju, a uklanjanjem konačne TC-komponente iz sezonski prilagođene serije i konačnu I-komponentu. Potrebno je upozoriti da su godišnje stope originalne i sezonski prilagođene serije jednake jedino ako je rastavljanje originalne serije multiplikativno i procijenjena S-komponenta takva da istim mjesecima odgovaraju iste vrijednosti.

 

K tome, sezonski prilagođena serija ne isključuje samo sezonsku komponentu iz originalne serije nego i utjecaj čimbenika čije je podrijetlo u radnim danima, običnoj ili prijestupnoj godini, pomičnim i fiksnim blagdanima te u svih drugim utjecajima koji se mogu prepoznati (ekstremne vrijednosti s unaprijed poznatim uzrokom: rat, ekstremni vremenski uvjeti, promjene metodologije prikupljanja i izračuna podataka; promjene trenda ili sezone u vremenskim intervalima i sl.). Programski paket X12-ARIMA omogućuje analizu ovih čimbenika pomoću tzv. reg-ARIMA dijela. Primjera radi, budući da prodaja uobičajeno poraste krajem tjedna, prodaja će biti veća u mjesecima koji imaju pet petaka ili subota, nego u onima u kojima ih je manje. Takav utjecaj radnih dana analizira se i testira pomoću reg-ARIMA dijela. Ako je utjecaj statistički značajan, izračunava se komponenta koja pripada utjecaju radnih dana koja se zatim uklanja iz originalne vremenske serije. Kako se raspored dana unutar mjeseca iz godine u godinu ciklički mijenja, vrijednosti komponente koja pripada utjecaju radnih dana općenito neće biti iste za isti mjesec u dvije susjedne godine, a to također dovodi do razlika između godišnjih stopa originalne i sezonski prilagođene serije.

 

Trend-ciklus, sezonsku i iregularna komponenta. Kužimo se? Osnovna (bes)korisna statistika.

 

Popričajmo malo o izjavi: potrošnja energije je veća zimi.

Zamislimo primjer: pala je potrošnja energije u toku zime u odnosu na prethodnu zimu.

Upalimo našu statističku aplikaciju, desezoniramo i dobijemo… Desezonirani pad BDP-a manji od onoga realno izmjerenog? Uklonili smo sezonsku komponentu i sve je ok, dobili smo realnu trend-ciklus komponentu, u osnovi smo ustvrdili da je zima bila toplija u odnosu na prethodnu?

Ili nismo. Što ako zbog pada i/ili očekivanja pada standarda, recimo zbog recesije, ljudi manje griju. Manje uključuju radijatore. It’s a thing. Ili zamjene grijanje na mazut/ili plin grijanjem na drva, kupljena i registriana, sa crnog tržišta ili svoja. Also a thing. Sada, možete drvit po tome kako i koliko se crna ekonomija uključuje u BDP dok ne dobijete Nobela, no činjenica ostaje, ukoliko to ne uzmete u obzir (a ne uzmete, ili čak da i uzmete, nemate čarobnu kuglu za točne procjene), pogrešno procjenjujete vrijednosti trend-ciklus i sezonske komponente. I podcjenujete pad trend-ciklus komponente.

Zima je možda bila hladnija!

 

Zašto nam je uopće potrebno desezoniranje?

Da li netko ozbiljno želi tvrditi da mu je za realnu procjenu BDP-a, odnosno stanja gospodarstva, potrebno brojiti blagdane i broj vikenda u mjesecu? Ozbiljno?

Takav stav navodi samo na zaključak da dana individua/organizacija gleda prekratak vremenski interval – toliko kratak da iz bilo kakvih podataka koje ima ionako ne može ništa pametno zaključit. Kvartal je recimo dovoljno dug. Godina idealna. Stvarno nema nikakve potrebe za desezoniranjem.

 

Time ne želim reći da je ovakva statistička analiza beskorisna. Dapače, sasvim je korisna kao pomoćni alat kod izrade procjena budućih vrijednosti (koje su opet samo uvijek krive procjene jer ni najozbiljniji i najneutralniji analitičar ne može sve uzeti u obzir, a kamoli stvarno nepredvidivo), ali ni u kojem slučaju ne za procjene prošlih vrijednosti.

One su nam poznate. Znamo kolike su. Nema potrebe da donosimo pogrešne procjene o njihovoj vrijednosti.


Filed under: znanstvena metoda
Kategorije: Hrvatska

Koliko je regulacije dovoljno?

Pon, 27/04/2015 - 12:00

ili, osjećate li koliko vas Vaša država voli?

 

Već dugo nisam nisam pisao o sili tame zvanoj HAKOM, (na stranu sada ovo, ovo, ovo i ovo), pa je možda došlo vrijeme.

Tema, iako me pecka, je nešto sasvim banalno, a ne nešto od navedenog:

PXL_120313_5870190-660x413

 

Tu smo naime kod jedne retardirane obljetnice. Nakon Zakona o telekomunikacijama iz 2003. i “liberalizacije” tržišta telekom usluga, započela je regulacija tržišta usluga na način:

da bi se spriječilo da HT koristi monopolistički položaj i korisnicima skupo usluge, HAKOM će HTu propisati da usluge naplaćuje skuplje nego što želi i tako stvoriti konkurenciju. Pa tako recimo prosječan korisnik HTa dan danas zbog HAKOM trio paket plaća 600 kuna više godišnje od prosječnog korisnika BNETa.

Jednom kada konkurencija bude stvorena od strane HAKOMA svi će uživati u blagodatima stvorene konkurencije (implikacija je da će onda svi imati mogućnosti plaćati ono što danas plaćaju korisnici BNETa, jer cijene na kraju dana ovise o troškovima i traženom povratu).

 

Moj podsjetnik je sljedeći:

Imamo 10 godina regulacije tržišta iza nas i ne nazire se kraj.

Koliko točno dugo HAKOM smatra da je isplativo tjerati dio stanovništva da plaća nezanemarive svote na ime stvaranja konkurencije, da bi onda uživali u nižim cijenama koje će doći kada se stvori konkurencija (onim istim cijenama koje sada plaćaju svi osim korisnika HTa).

10? Očito ne. 15? 20? 30? Konkretno vrijeme zapravo nije bitno, bitno je stvoriti konkurenciju pa neka šugavi monopolist vidi svoje?


Filed under: kvazi tržište, pravo & regulativa
Kategorije: Hrvatska

Richard Layard, Baron Layard je idiot

Ned, 12/04/2015 - 05:25

o tzv. “caring economics”

 

How should society be organized so as to produce conditions for the greatest happiness of the population? This is the basic question that economic theory has been trying to answer for the last two hundred years.

Nice try. Nije tako!

 

Ima znači jedno zanimljivo, razumljivo i ne osobito bitno zapažanje napravljeno relativno nedavno u ekonomskoj teoriji:

Sreća pojedinca nije ovisna (samo o) apsolutnom blagostanju pojedinca, nego i relativnom blagostanju u odnosu na druge pojedince. Dodatno, kako se bogatstvo pojedinca povećava, povećava se količina bogatstva koja je pojedincu “dovoljna”, s kojom se osjeća bogato.

 

Tu nema ništa fascinantnoga. Mislim, dovoljno je pogledati vijesti i cmizdrenja tzv siromašne “srednje klase” da bi razumjeli o čemu se tu radi. Ljudi su u principu pohlepni i uvijek žele više. Neki nabave više, neki drugi cmizdre zato što im se osobno bogatstvo ne povećava (onako brzo kako bi željeli).

Kako to onda pretvoriti u poziv za više poreza i više socijalizma?* Pokazat ću vam kako. Za početak napravite jedan grafikon:

//www.businessinsider.com/economics-professor-were-no-closer-to-happiness-2015-4

 

I onda kažete, vau, pa sreća uopće nije funkcija dohotka. Pa kažete i:

it shows that the struggle to raise incomes is, to an important extent, fruitless.

It cannot produce higher happiness.

In technical language, we call this a zero-sum game.

The total that can be achieved is fixed; all that can happen is that we rearrange who gets what from this total. To raise incomes is therefore not a meaningful overall goal for a society.

 

A onda kažete i:

taxes serve another purpose besides paying for public services and redistributing income. The third purpose is to counteract the cognitive bias that causes people to work more than is good for their happiness. That is, taxes should help citizens preserve a healthy work-life balance.

 

Vau. Ne, stvarno mislim, vau.

 

Kao prvo, gornji graf je manipulacija. Sreću društva ni u najluđim snovima ne možemo promatrat kao funkciju dohotka. Od 1945. godine dogodio se mali milijun društvenih promjena koje imaju veći utjecaj na sreću pojedinaca u društvu od porasta materijalnog blagostanja, i ti utjecaji su negativni. Nabrojimo neke:

  • ogroman rast dohvata države i kontrole pojedinaca – Amerikanci su puno manje slobodni 2000te godine nego što su bili 1945te;
  • slom nuklearne obitelji potaknut od strane velike države;
  • feminizam.

Ako išta, gornji graf možemo interpretirati kao, vau, porast materijalnog bogatstva offsetirao je gore navedeno!

 

Kao drugo, slobodno možemo prihvatiti i da je graf istinit, i reći pa što? Dobro, prosječan pojedinac možda se “osjeća” jednako sretno 1950te godine i danas kada ima veću količinu materijalnih dobara, no zar je uopće bitno što “osjeća”? Ljudi su racionalna bića dovraga, i da se čovjeku ponudi izbor između (ne)sreće u siromaštvu i jednake (ne)sreće u puno većem materijalnom bogatstvu, stavljam svoj novac na to da bi odabrao ovo drugo.

Razmislite, da znate da bi bili jednako sretni da živite u Hrvatskoj 1950. i provodite svoje dane pognuti na nekoj livadi okapajući svoj nasad krumpira četrnaest sati na dan, ili da radite kao skladištar za Todorića dvanaest sati na dan u hali koja lako moguće ima i klimu, što bi odabrali? Ili bolje da kažem, što znamo da su ljudi odabrali?

 

* Uzimati socijaliste za ozbiljno nema smisla. Stvarno, ako vidite socijalista na ulici, upirite prstom i smijte se.


Filed under: društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

Velike mirovinske laži

Sri, 08/04/2015 - 15:24

bit ću jasan: ljevičari lažu

 

Sadašnji umirovljenici uglavnom nisu financirali bivše umirovljenike

Iako je de jure postojao i u Kraljevini Jugoslaviji/NDH, de facto mirovinski sustav kao takav nastaje tek nakon drugoga svjetskoga rata i njegova je glavna karakteristika da sve do 1980te godine (slovima TISUĆU DEVETSKO OSAMDESETE GODINE – 35 GODINA NAKON KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA) broj khm invalidskih (=partizanskih) mirovina je veći od broja starosnih mirovina – nije dakle istina da su nekadašnji radnici plaćali tadašnje umirovljenike i tako “zaradili”* svoje mirovine, plaćali su partizane.

 

Teroristi su u Srbiji

Tek je 2008. godine broj partizana + broj mirovina pripadnika JNA postao manji od broj branitelja + mirovine pripadnika HV-a, a još je 2006. godine bilo više partizana od branitelja (to je 61 godinu od kraja drugoga svjetskoga rata) – dok ja uglavnom mislim da i branitelji s.ru, zanima me, kada će Occupy Croatia – Nevladina udruga organizirati prosvjed protiv terora partizana. Naposljetku, budući da većina primatelja partizanskih mirovina živi van RH jer ni teoretski ne postoji broj potrebnih muškaraca tražene dobi u RH, tj. u Srbiji, tj. pobjegli su tamo kao sudionici vojske tzv. Republike Srpske Krajine, tj. jesu teroristi, što se čeka Occupy Croatia?

 

Tuđman nije pokrao umirovljenike

Tuđman je pokrao umirovljenike – svi to znaju, a tu istinu recimo možemo vidjeti i u ovome komadu doista izvrsno napravljene propagande (posebno skrećem pozornost na vremensku točku 4:55)

 korijeni, evolucija i perspektive

Kretanje udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći prema VLADIMIR PULJIZ: Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Samo što nije tako. Na gornjoj slici vidimo da se kasnih 80ih zapravo dogodilo odstupanje od trenda i mirovine su relativno značajno porasle uz pad odnosa broja radnika i umirovljenika. 90ih se tek dogodila korekcija na normalnu situaciju koja čak nije u potpunosti pratila daljnje pogoršanje odnosa broja radnika i umirovljenika. Da stvar bude još luđa, mirovinski sustav je 90ih postao manje “diskriminatorski” jer su umjesto samo nekih, dobili svi, od domobrana nadalje.

 

*zanemarimo na tren apsurdnost ideje da plaćanjem namjenskog poreza zarađujete nešto

Izvori su prvenstveno VLADIMIR PULJIZ: Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive i Newsleter IJFa broj 44 iz kolovoza 2009. godine. 


Filed under: bankrot RH, društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska