Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 1 sat 51 minuta

Trump je napao Siriju bez razloga

Pet, 07/04/2017 - 15:37

i tko to dovlači malu lijepu mrtvu djecu pred kamere kako bi dobio opravdanje za rat


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Politički kompas (1)

Sub, 01/04/2017 - 07:25

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

http://www.polquiz.com/

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

https://www.politicalcompass.org/

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.


Filed under: demokracija, društvo i odgovornost, ljevičarski kult smrti, plus
Kategorije: Hrvatska

Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Sri, 08/03/2017 - 17:05

I. Trofim Lišenko, život i djelo 

 

Nije bilo apsolutno nikakvih temelja tome. Mislim, nikakvih materijalne podloge, nikakvih eksperimenata, apsolutno ničega. Ničega osim ideologije. Objašnjavati sve Staljinom nije dovoljno. Jer počelo je prije Staljina. Napad na genetiku koji je proizašao iz ideologije, vidite, bio je prisutan veći 1925. i 26. Zapravo – pa, cijeli ovaj trend zapadnjačkog socijalizma ide unatrag uglavnom do Rousseaua. Do ideje da je čovjek dobar, a društvo loše. I stoga ako uvedeš ideju da je ono što definira čovjeka kao vrstu, i različite ljude kao pojedince, uglavnom biološko umjesto socijalnog, to je napad na doktrinu.

Jacques Monod

 

Nakon pregleda Lišenkovih argumenata nemam sumnje da ne možemo, kao što su mnogi bili skloni, opisati ga jednostavno kao nadriznanstvenika, ili budalu koja ne zna što radi. Ne čini se da njegov um djeluje na jedan od tih načina… Ne, ne mogu vjerovati da je vodilja Lišenkove trijumviratske karijere bila povećanje znanstvenog znanja; niti je bila dobrostanje siromašnih seljaka. Nagrada kojoj on tako žustro teži je Moć, moć za njega samoga, moć da prijeti, moć da muči, moć da ubija.

R. A. Fisher

 

Trofim Denisovič Lišenko (1889.-1976.), agronom porijeklom iz Ukrajine i bivši seljak s malo obrazovanja koji bi u drugim okolnostima život vjerojatno proveo u teškom radu i opskurnosti.  1927. godine, s navršenih 29 godina života, radeći na malenoj eksperimentalnoj stanici u Azerbejdžanu, privukao je pozornost novinara Pravde tvrdnjama da je otkrio način gnojidbe polja koji nije uključivao gnojiva ili minerale.

Kako prenosi David Joravsky u knjizi Lišenkov skandal, novinar je sam priznao da mu Lišenkove bilješke uopće nisu bile jasne. Nije razumio znanstvene zakone po kojima će je taj kmet znanstvenik tako brzo riješio taj problem, bez pokušaja i pogreške. Usprkos tome, to potpuno nerazumijevanje nije ga spriječilo da na stranicama Pravde uzbuđeno izvijesti da je taj briljantni mladi čovjek dokazao da se grahorice mogu zimi uzgajati u Azerbejdžanu, “zeleneći gola polja Južnog Kavkaza usred zime, te stoka neće uginuti od nedostatka hrane, a Turski seljak će preživljavati zimu bez straha za sutra.”

Pri pokušajima uzgoja u sljedećim zimama, nasadi grahorica su uništeni. Nije međutim iznenađujuće da to nije bilo izvješteno na stranicama Pravde (kao ni Lišenkovi budući neuspjesi u narednim godinama). Kada se Lišenkova karijera uzdizala s tla u ranim 1930im, prisilna kolektivizacija Sovjetske poljoprivrede proizvodila je užasne gladi i opću gospodarsku krizu. Sovjetska vlada tražila je čudo koje će je izvući iz rupe koju je iskopala i dopustiti im da ostvare nerealne zahtjeve Staljinovih poljoprivrednih planova; Lišenko je bio tako spreman i voljan reći im ono što su željeli čuti.

 

Lišenkov uspon

Nakon toga, Lišenko je redovito proizvodio “znanstvene proboje” koji se nisu bazirali na kontroliranim eksperimentima, ali zato često jesu na krivotvorenim dokazima. Isti su redovito promovirani u Sovjetskom tisku zaljubljenom u njegove seljačke korijene i spremnost prozivanja Sovjetskih biologa zbog nepoduzimanja ničega oko gladi. Jedan od takvih proboja bila je “nova” metoda koju je prozvao “proljećizacija” i koja je trebala utrostručiti ili učetverostručiti prinose. Ta “nova” metoda sastojala se uglavnom od poticanja klijanja žita u proljeće stvaranjem vlažnih uvjeta u hladnom vremenu – nešto poznato već 80 godina u tome trenutku i zapravo poprilično beskorisno.

Ne da je Lišenkov uspon ka dominaciji u Sovjetskoj agronomiji bio bez manjih zapreka. Njegov glavni protivnik bio je Nikolaj Vavilov, čiji je student Konstantinov proveo petogodišnje istraživanje između 1931. i 35., gdje je zaključio da Lišenkova “proljećizacija” nije proizvela nikakve statistički značajne utjecaje na urod. (Ovo možda ima nešto s Lišenkovim protivljenjem upotrebi statistike.) Kako je izvijestio Z. Medvedev u “Usponu i padu T. D. Lišenka”, Lišenko je odgovorio s jedva prikrivenom prijetnjom: “Konstantinov mora shvatiti da, kada se takvi pogrešni podaci ukljanjaju iz polja znanstvene djelatnosti, oni koji nisu uspjeli shvatiti implikacije takvih podataka, i inzistirali su na njihovom korištenju, uklanjaju se zajedno s njima.” Rezultati istraživanja su naknadno marginalizirani i ignorirani, a Lišenko je imenovan predsjednikom Agronomske Akademije 1938.

Tokom idućih deset godina, Lišenkovu dominaciju postalo je nemoguće ignorirati ozbiljnim Sovjetskim biolozima, bilo da se on nalazio u sukobu s njima zbog svojega prezira prema stvarnom teoretskom radu ili zbog svojih suludih ideja. S vremenom, njegovi protivnici susretali su se sa sve manje i manje financija za svoja istraživanja, ako već kao mnogi svoji kolege nisu poslani u gulage ili “nestali” na neki drugi način pri čemu bi ih zamjenjivali Lišenkovi sljedbenici. Lišenkov veliki neprijatelj Nikolaj Vavilov koji se godinama nalazio na tankom ledu, uhićen je 1940. i umro u zatvoru tri godine kasnije.

 

Potonuće u ludilo

U međuvremenu, Lišenkovi sljedbenici nastavili su proizvoditi sve fantastičnije tvrdnje. Prema Medvedevu (str. 171)

U gotovo svakom izdanju časopisa [Agrobiologiya], pojavljivali bi se članci u kojima se ozbiljno izvještavalo o transformaciji žita u raž i obratno, ječma u zob, breskvi u grašak, graška u leću, kupusa u repu, jela u borove, lješnjaka u grabrove, joha u breze, suncokreta u korov. Svi ti izvještaji nisu davali nikakva dokaza, bili su metodološki nepismeni, i posve nepouzdani. Autori su ipak imali jednu jasnu misao vodilju – zadovoljiti Lišenka.

Lišenkove dokrine bile su nesveti spoj Lamarkizma i Staljinizma: Posvemašnja prilagodljivost čovjeka bila je zrcaljena u beskonačnoj prilagodljivosti biljaka. (Lišenko je tvrdio da, ukoliko uzgajaš iste biljke svake godine dalje prema sjeveru, na kraju će se one postupno prilagoditi klimi te ćeš ih na kraju moći uzgajati na Arktiku.) Biologija je pretvorena u političku predstavu, a revolucija se odvijala u stanicama. Utrka za resursima zamijenjena je idejom da se biljke iste vrste ne natječu za resurse, već umjesto toga pomažu jedna drugoj da preživi.

Realnost kromosoma i gena je potpuno poricana, a isti su opisani kao “buržujski konstrukti.” Sam Staljin zalagao se razgraničenje između “proleterske” i “buržujske” znanosti, proširujući Marxovu teoriju klasne borbe u biologiju. Lišenkove lažne empirijske tvrdnje podudarale su se s lažnim ekonomskim uspjesima Staljinove birokracije. Njegovi progoni znanstvenika spojili su se sa Staljinovim paranoidnim progonima političkih protivnika.

Konačno se 1948., uz Staljinovu podršku, Lišenko osjetio dovoljno sigurnim za svoj konačni potez. Tijekom opće konferencije Agronomske akademije u kolovozu 1948., Lišenko je postavio zamku svojim preostalim znanstvenim protivnicima. Njegovi su agenti poticali preostale poštene Sovjetske biologe da se izjašnjavaju u korist neo-darvinističke genetike. Nakon toga, na zadnji dan konferencije, Lišenko je održao obraćanje koje mu je navodno sam Staljin odobrio. Mendelijanska genetika je proglašena reakcionarnom, a njeni praktikanti “skolasticima i metafizičarima.”

Od toga dana nadalje, službena biologija Sovjetskog saveza bila je ona Lišenkova. Rasprava o kromosomima i genima bila je ispo facto izdaja, a većina od nekoliko preostalih Lišenkovih javnih protivnika odvučena je gulage ili smaknuta. Lišenko je ostao neosporen znanstveni diktator mnogo godina.

 

Lišenkova ostavština

Nažalost, najgore posljedice Lišenkova utjecaja tek su slijedile. Jasper Becker u knjizi Gladni duhovi: Maova tajna glad, slijedi utjecaj ludih Lišenkovih doktrina u Maovu kinu. U kasnim 1950im, Mao je naredio seljacima da slijede više tih doktrina uvezenih iz SSSRa – sa predvidljivo katastrofalnim rezultatima.

Suprotno Darvinističkoj logici i empirijskim dokazima, lišenkoistička doktrina držala je da se bilje iste vrste ne natječu međusobno za resurse. Seljacima je najprije 1958. naređeno da učetverostruče količinu sjemenki koju su sadili po površini, a onda su 1959. morali tu brojku još jednom udvostručiti. Prirodno, Maltuzijansko natjecanje koje je uslijedilo značilo je da je manje sjemenki preživjelo klijanje. U kombinaciji s lišenkoističkom zabranom kemijskih gnojiva, Kini su slijedile godine najgorih prinosa ikada.

Prevladavajuća lišenkoistička doktrina je također držala da će se korijenje biljaka probijati u dubinu ovisno o tome kako duboko se zemlja ore, pa je seljacima onda isto tako naređeno i da zemlju oru metar i četvrt do metar i pol duboko. Becker daje izvještaj iz Liaoning provincije iz 1958., gdje je 5 milijuna ljudi natjerano da provedu više od mjesec dana duboko orući 3 milijuna hektara zemlje, sve bez ikakve vidljive koristi od toga. U drugom ekstremu, slijedeći savjete lišenkoista Vasilija Williamsa, Mao je naredio seljacima da ostave najmanje trećinu svoje zemlje neobrađenom.

Krajnji rezultat je, dakako, bila najveća izazvana glad koju je svijet ikada vidio.

 

Tragična lekcija

Lišenkova priča je tragični reductio ad absurdum miješanja političke ideologije s znanošću, kao i ekstremni podsjetnik na važnost znanstvenih institucija koje promoviraju slobodno istraživanje. Svi smo skloni zabludama kada su u pitanju naše najdraže teorije. No bez slobodne da izazivamo čak i najpopularnije doktrine, vizija pravih vjernika zamjenjuje pretpostavke i njihovo pobijanje, a pogreške se multipliciraju u katastrofe.

 

II. Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Ovo što ste gore pročitali je (moj) neautorizirani prijevod objave Trofim Lysenko: Ideology, Power, and the Destruction of Science, koju svakako preporučam, ne samo zato da se izbjegne moje eventualne greške u prijevodu, već i zato što su (neki od) komentara vrijedni čitanja.

Također, daleko da je Lišenko sve što je proizašlo iz Sovjetske averzije prema biologiji. Ne znam jeste li znali, ali od početka 1950ih godina pa nadalje široko prihvaćen “znanstveni” stav Sovjetskih geologa bio je da je većina nafte anorganskog podrijetla. Svi vjeruju u to, svi su znanstveni, samo kao što ljudi umiru od gladi, teorije o anorganskom podrijetlu nafte nikako da naprave korisna predviđanja o tome gdje naći nove izvore nafte.

Dalje, tragična lekcija koju ja ovdje vidim nije ista koju vidi i originalni autor. Ono što ja vidim je to da vjera da smo svi isti, odnosno, odbacivanje biologije, ubija. Pitanje je samo metode.

I za kraj, koliko god ono što ste čitali u prijevodu možda zvuči bizarno, uzmimo recimo tu ideju da će žito dati veći prinos ako zemlju izoremo metar i pol duboko, nije ništa manje bizarno od ideja današnjih Lišenkova i lišenkovista (lešenkovista?) koji nam kažu, između ostaloga, da su svi ljudi isti i jednako sposobni, da su muškarci i žene isti i da ne postoje razlike među njima, da muškarac postane žena ako samo odreže kurac, i tako dalje, i tako dalje. Nije uopće pitanje bizarnosti, nego trenutne prihvaćenosti i (ne)očitosti posljedica takvih zabluda.


Filed under: ljevičarski kult smrti, znanstvena metoda
Kategorije: Hrvatska

Tko želi biti džokej buržoazije?

Sri, 01/03/2017 - 17:04

mala mentalna vježba za džokeje

 

Na stranicama Mreže antifašistkinja Zagreba (nisam provjeravao, ali pokušat ću pogoditi, financiraju se na ovaj ili onaj način iz državnog proračuna) jedna intelektualka/ac, objavio je obranu radne teorije vrijednosti naslovljenu “Kako džokeji buržoazije tumače Marxovu i Smithovu radnu teoriju vrijednosti, i što ona zapravo tvrdi”, i kaže, da skratim cijeli prvi dio te objave u ono što je autor htio reći

Radna teorija vrijednosti ne tvrdi, kako to misle džokeji buržoazije, da bilo kakav rad stvara vrijednost.

OK.

Međutim, što radna teorija vrijednosti tvrdi?

u Marxovom pojmovnom arsenalu, dobra koja nešto vrijede stvara jedino produktivni rad. U prvom poglavlju Kapitala, pod produktivnim se radom misli na prosječnu količinu rada koja je, u datim povjesnim uvjetima, potrebna za proizvodnju nekog društveno-potrebnog dobra.

Kao prvo, to znači da rad, da bi bio subjektom radne teorije vrijednosti, mora biti smislen rad; nipošto beskoristan rad na kojega džokeji buržoazije primjenjuju radnu teoriju vrijednosti kada ju pokušavaju opovrgnuti primjerima čovjeka koji kopa kanale u zemlji da bi ih onda zatrpao.

Kao drugo, količina tog rada se uzima u prosjeku unutar postojećih tehnoloških uvjeta; Marx nikada nije tvrdio da između dva identična proizvoda više vrijedi onaj u koji je uložena veća količina rada. U Marxovoj teoriji, ako je u neku uslugu ili proizvod uloženo više od prosječnog rada, onda je ta količina rada koja prelazi potreban prosjek suvišna; ona spada u neproduktivan rad i samim time nije rad onako kako ga radna teorija vrijednosti shvaća.

Sljedeća miskoncepcija koju kapitalisti i njihovi šampioni imaju o radnoj teoriji jest to da ona tobože tvrdi da rad stvara tržišnu cijenu. To opet pokazuje njihovo nepoznavanje Marxa, jer da su ikada otvorili Kapital, doslovce samo otvorili, na prvu stranicu prvog poglavlja, vidjeli bi da Marx razlikuje razmjensku vrijednost, izraženu u cijeni, i uporabnu vrijednost, koja označava jednostavno to koliko je neki produkt rada koristan čovjeku. Uporabna vrijednost kao takva stoga prethodi i postoji neovisno o razmjenskoj vrijednosti, baš kao i što rad prethodi i postoji neovisno o kapitalu.

Radna teorija vrijednosti je evidentno istinita. Tvrditi da rad ne stvara vrijednost znači tvrditi da se prirodni resursi mogu samostalno pretvoriti u proizvod, da proizvodnja samu sebe obavlja. Moguće ju je poricati samo tako, kao što smo vidjeli, da ju se krivo shvati ili da se njen sadržaj izvrne, pervertira, i nadasve pogrešno predstavi. Kada radnici nekog poduzeća odu u štrajk, profiti tog poduzeća su u opasnosti. Kako je to moguće, ako rad nije ključan stvoritelj vrijednosti? Sigurno se radi o nekoj slučajnosti.

Mala mentalna vježba za džokeje je sljedeća. Možete li sami sebi ili svijetu razjasniti, što je autor teksta zapravo htio reći?

Što to radna teorija vrijednosti tvrdi ako ne ono što svi mi mislimo da tvrdi?

PS Radna teorija vrijednosti je kriva.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Pametni idioti

Pon, 20/02/2017 - 15:32

kargo kult u visokom obrazovanju

 

Znate li koji fakulteti izbacuju najgluplje studente? Ne, nisu ni ekonomija ni učiteljski, iako nije daleko od istine, zapravo je socijalni rad.

//www.randalolson.com/2014/06/25/average-iq-of-students-by-college-major-and-gender-ratio/

izvor: http://www.randalolson.com/2014/06/25/average-iq-of-students-by-college-major-and-gender-ratio/

I kao što vidimo, postoji snažna korelacija između ženske participacije na određenom fakultetu i niže relativne razine inteligencije studenata takvih fakulteta.

Iako su žene u prosjeku jednako inteligentne kao i muškarci.

No ključna u toj rečenici je, u prosjeku. Prosjek 2x 100 je 100, jednako kao i prosjek 1x 120 i 1x 80. Veća varijabilnost inteligencije kod muškaraca istodobno znači i da oni zauzimaju većinu onih u skupinama natprosječno inteligentnih (IQ 110-119) i apsolutno domiraju u raznim vrstama naprednih (120+).

 

Da bi mogli razumjeti i svladati gradivo fakultetske težine potreban vam je IQ od 120+. (Pričamo o ozbiljnim fakultetima, ne socijalnom radu ili MBA.) Ukoliko ste u skupini IQ 110 – 119 možete završiti fakultet, no pitanje je da li ste uspjeli išta upiti od onoga čemu ste podučavani. Vrijedi ona stara da uporni završavaju, skripte se dilaju, a šalabahteri skrivaju među formulama, no pitanje ostaje, što ste uostalom uopće naučili na tome svome fakultetu?

Zapravo, malo lažem, u Hrvatskoj provodimo Bolonjski proces. A znamo da je svrha Bolonjskog procesa spuštanje kriterija. Zapravo ste vjerojatno danas u Hrvatskoj i diljem EU u prilici završiti fakultet i s IQom 95+ i ne savladati ništa.

 

Pitate se onda, koliko uopće ljudi može završiti fakultet i naučiti nešto? Znate ono, da njihovo obrazovanje ima svrhu i nije čisto traćenje resursa društva. Pa, situacija je ovakva:

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

IQ distribucija uz pretpostavljene prosječne vrijednosti SAD 100, RH 90, BIH 84

Da ne računam površine krivulja, recimo to ovako:

U SAD-u je 10% stanovnika sposobno savladati fakultetsko gradivo.

U Hrvatskoj pola toga.

U BIH pola toga.

 

5% srednjoškolskih maturanata u Hrvatskoj sposobno je svladati fakultetsko gradivo. 50% ih upisuje fakultete.

 

Što rade ti ljudi na fakultetima? Zašto ih upisuju ako nisu u stanju nikakvo konkretno znanje od njih preuzeti?

I možemo mi sada tu kriviti državne poticaje takvom ponašanju kroz formalne kriterije zapošljavanja u državnoj upravi, kroz subvencioniranje i plaćanje visokog obrazovanja, i tako dalje, i tako dalje. Međutim, bojim se da je problem malo dublji.

Naime, države samo radi ono što birači od nje zahtijevaju. A financiranje visokog obrazovanja zahtijevaju jer primjećuju korelaciju visokog obrazovanja i većeg bogatstva. I onda, zapravo ne uočavajući stvarne uzročno posljedične veze (veće opće sposobnosti ==> veće bogatstvo pojedinca) imitiraju klasične puteve uzdizanja u životu inteligentnijih ljudi. Šalju svoju djecu na fakultete s nadom da će imitacijom toga puta ka bogatstvu i njihova djeca postati… bogata. Ni ne shvaćaju značenje fraze inflacija diploma.

Drugim riječima, to je kargo kult.

Također, socijalizam je za malograđane.

(Da me ne shvatite krivo, nije samo visoko obrazovanje u igri. Uzmite na primjer poticaje poduzetništvu. Uspješan poduzetnik je netko to uspijeva dobro alocirati resurse. Ali mase primjećuju samo to da biti poduzetnik znači biti uspješan. Stoga potičemo više ljudi da budu poduzetnici. Iako vjerojatno ne znaju dobro alocirati resurse.)

 

Ostale zanimljive napomene:

Ako imamo 50 ljudi godišnje sposobnih i voljnih postati doktori, a stvaramo 100 doktora, svaki drugi doktor će biti usrani doktor.

Država harači (radnike) i transferira (malograđanima).

U pitanju uopće nije samo financijsko rasipanje sredstava koje država uharači. Znam više slučajeva (tipično je kod ženskog roda) upisivanja fakulteta za koji nismo dorasli i nesposobnosti odustajanja jer ona, mama i tata znaju da ona to može. Cure u ranim dvadesetima čistom silom volje završavaju s kojekakvim autoimunim bolestima koje ih oštećuju do kraja života i ponekad ubijaju.

Da li bi tebi dragi čitatelju osobno smetalo da samo 5% Hrvata studira, i od tih 5% njih 90+% su muškarci? (Ako da, to znači da si ljevičar.)


Filed under: društvo i odgovornost, ljevičarski kult smrti
Kategorije: Hrvatska

Mirovine u Hrvatskoj su prevelike

Sub, 04/02/2017 - 13:16

samo podsjećam zašto nikakve demografske obnove neće biti

 

Prosječan mirovinski staž korisnika starosnih mirovina je 30 godina.

Vrijednost najniže mirovine za jednu godinu mirovinskog staža iznosi 59,71 kn.

“Minimalna mirovina” onda iznosi 1.791,30 kuna po umirovljeniku.

 

Istodobno, minimalna neto plaća 2.620,8 kuna po zaposlenom.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije minimalno neto plaće to je 1.310,40 kuna po članu obitelji.

Odnosno, država smatra da je jednom djetetu potrebno 73% onoga što je potrebno jednom umirovljeniku.

 

Prosječna starosna mirovina uz 30 godina radnog staža je 3.437,32 kuna.

Prosječna neto plaći u Republici Hrvatskoj je 5.805,00 kuna.

Ako pretpostavimo četveročlanu obitelj s dvije prosječne neto plaće to je 2.902,50 kuna po članu obitelji.

Odnosno, 84% onoga što prima jedan umirovljenik.

 

I tako dalje, i tako dalje…

 

Stari ljudi

Svi kao vole djecu

Socijalistička demografska apokalipsa


Filed under: društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

Socijalizam je za malograđane (2)

Pon, 30/01/2017 - 11:55

ljevičari o ljevičarima

 

od oznake do cca 20:15


Filed under: društvo i odgovornost, ljevičarski kult smrti
Kategorije: Hrvatska

Zabrinut sam za ministra Marića

Čet, 26/01/2017 - 16:41

onako

 

Pripremam (još) jedan post o tragikomediji vlade.hr, vrtim pomalo brojke u excelu, računam prosječno porezno opterećenje dohotka od nesamostalnog trada, kada ono…

prosjecna-stopa-oporezivanja-dohotka-od-nesamostalnog-rada-upitnik

Ne znam jesam li ovdje lud ja ili Marić, ili je čovjek uložio jako mnogo formula u to da točno određene plaće budu oporezovane sa, ali ono baš 50%. Onako, lijepa okrugla brojka. Estetika. Mislim. Ne znam, možda sam stvarno lud.

 

No da. Ono važno:

prosjecna-stopa-oporezivanja-dohotka-od-nesamostalnog-rada-kruzic

 

Eto, to je valjda ono važno.

Minimalac je bio oporezovan s 32%, ostaje oporezovan s 32%.

Medijalna plaća je bila oporezovana s 34%, sada će to biti 32%.

Prosječna plaće je bila oporezovana s 35%, sada će to biti 33%.

Zanimljivo, tipičan državni službenik je negdje tu tom medijanu (5.000 kn) do prosjeku (6.000 kn).

 

Druga, neoznačena skupina, koja je profitirala poreznom reformom su oni s bruto I. plaćama iznad cca 23.000 kn. Zanimljivo, najveću olakšicu dobivate uz bruto I. od cca 30.000 kn – prosječna porezna stopa će vam po mojemu izračunu biti cca 3,9% manja. Što je istodobno i cca osnovica za obračun plaće saborskih zastupnika i ministara.

Ne kažem ništa, samo je zanimljivo.


Filed under: porezi
Kategorije: Hrvatska