Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 2 sata 35 minuta

O referendumu protiv termoelektrane u Pločama

Uto, 27/01/2015 - 14:38

i o ekologiji kao idelogiji smrti

 

Održan je referendum protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Bilo da se gledaju izišli (90%), bilo da se gledaju svi birači (55%), očito je da u Pločama ne žele termoelektranu.

Kako je moguće da takav referendum prođe? Odgovor je zapravo vrlo razumljiv:

  • glasači ne vide neku direktnu ekonomsku korist za sebe, mislim, ionako većinom rade za državu, ili u kakvoj državnoj firmi, ili primaju mirovinu ili subvencije, i sigurno neće 8 sati na dan raditi u nekakvoj šugavoj termoelektrani, pa ih stoga nije ni briga što susjed možda hoće;
  • zamisli tek da se susjed tamo zaposli pa ti nabija na nos kako ima novim autom, ili da neki kapitalist tamo sebi zaradi… katastrofa;
  • ne znaju ništa o termoelektrana, niti ih zanima, a stoga su i oprezni. I zanemariva i minorna posljedica dovoljna je za reći ne;
  • a opet, ne vide ili ih ni ne zanimaju troškovi koje će snositi ako se termoelektrana ne izgradi, tipa u obliku manje dostupne energije i više cijene struje;
  • šizofreni poremećaj zvan ekologija sveprisutan je oko nas i širi svoje papke.
Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung Power Plant na Tajvanu kapaciteta 5,500 MW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 MW na ruskom Dalekom istoku

Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung na Tajvanu kapaciteta 5,5 GW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 GW na ruskom Dalekom istoku.

Prvo disclaimer: Da ovu u svjetskim okvirima beznačajnu, u domaćim od životnoga značenja termoelektranu od 0,8 GW planira graditi država, i ja bih rekao OK, kužim. Država niti zna, niti ima čime graditi termoelektranu, a isto tako može sve neugodne posljedice zabraniti zakonom. No ne gradi je. Inicijator je Luka Ploče, kojoj doduše jesu većinski vlasnici mirovinski fondovi (?), no po onome što čitam novac za izgradnju planira se prikupiti na međunarodnim financijskim tržištima. Jer je ovo isključivo komercijalni projekt koji je… isplativ.

 

 

A sada, zašto nikoga ne bi trebalo biti briga za to što žele u Pločama:

 

I. Privatno vlasništvo je privatno vlasništvo, je privatno vlasništvo

Ta industrijska zona i zemljište na kojoj bi se gradila termoelektrana je privatno vlasništvo. Elektranu će graditi privatni investitori. Zašto je relevantno što netko tko nije vlasnik misli?

Odgovor na pitanje nisu eksternalije, njih naime, bar ne značajnih, nema. Da je ta planirana elektrana nešto nezamislivo grozno:

ionako ne bi bila izgrađena, jer pod pretpostavkom da imamo pravni sustav koji djeluje, koja budala bi išla gradit nešto što se zbog odšteta dosuđenih zbog eksternalija na kraju ne bi ni isplatilo gradit?

 

II. Industrija = (bolji) život

Dobro pogledajte donju sliku:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

 

Ako ste mislili da je Ploče nekakav piroteskni primorski gradić koji slučajno ima luku, debelo se varate. Aleksandrovo Kardeljovo Ploče je dugo željena/planirana austrijska srpska nacistička komunistička luka/industrijska zona u tome dijelu Jadrana na mjestu koje prije nije postojalo praktično ništa. I opet, kada su komunisti ostvarili taj san i stvorili tu nezdravu i zagađenu luku/industrijsku zonu, malo tko je u okolici okolišao i vjerovao u mandarine, već se glavom bez obzira bježalo čak i u tu i takvu industrijsku zonu, pretovarivati ugljen i udisati ugljenu prašinu.

Naravno, jednom kada se preselite u industrijsku zonu, ima li logičnijeg toka događaja nego da referendumima pokušavate spriječiti daljnji razvoj industrije, i to neusporedivo čišće industrije nego što je bila kada ste tamo doselili?

 

III. Slučaj Rockwoll

Sjeća li se tko slučaja Rockwool i najavljene smrti istarskoga turizma i živih bića u Istri općenito?

Danas je to sasvim lijepa tvornica, nitko ne umire, turisti ne bježe glavnom bez obzira, a kakvih 150 ljudi radi i zarađuje svoj kruh.

 

IV. Protuprijedlozi i ekološka agenda

Pročitao sam veći broj razloga zašto ne treba graditi termoelektranu i što treba umjesto nje, pa stoga navodim neke:

  • mandarine, više mandarina – navodno postoji potencijal zapošljavanja parstotisuća ljudi koji će termoelektrana spriječiti;
  • razvijati turizam pored luke Ploče (dok se iz pretovarišta rasutoga tereta zrakom vije ugljena prašina);
  • prekriti u potpunosti neki manji jadranski otok solarnim pločama, to će stvoriti toliko struje da se neće znati kuda sa njom;
  • neka država svima poklanja solarne ploče, južna Dalmacija je ionako nešto kao sjeverna Afrika pa što ne;
  • prestati sra.ti i početi se ugledati u civiliziran svijet, svi gase termoelektrane, a pogotovo Njemci.

 

Ukratko:

Tko ne pobjegne u inozemstvo, umrijet će od gladi, jer će svi koji bi mu mogli uplaćivat mirovinu pobjeć u inozemstvo. Ali umrijet će na čistom zraku! (Neće, par desetaka kilometara uzvodno mu je Aluminij ;))

 

Bilješka o autoru:

živi u gradu u kojem dnevno prometuje četvrt milijuna automobila, radi više toplana, dvije termoelektrane, a 40 kilometara dalje je i nuklearna elektrana. Zadovoljan je time.


Filed under: društvo i odgovornost, ideologije zla
Kategorije: Hrvatska

Koliko para toliko muzike

Sub, 24/01/2015 - 11:06

rade ih bolje nego nekada, potrošački pokret kao još jedno čedo socijalizma, (ne)racionalnost potrošača

 

Slučajno sam ranije danas pogledao Potrošački kod, i sada sam naravno ljut. Ne toliko zbog toga što je taj “potrošački” pokret zloćudna nakupnina socijalista*, već zato koliko im je propaganda uvredljivo glupa.

Drugim riječima, danas je opet zaključeno, po tko zna koji put, da zli kapitalisti namjerno rade loše proizvode, koji će se naravno pokvariti odmah po isteku garantnoga roka, ako garantni rok uopće postoji, koje se usto ne isplati popravljati, pa se tako oštećuju potrošače mase. Stvarno?

Evo, da dokažem da nije tako, otišao sam na stranice jedne trgovine tehničke opreme i sastavio sljedeću slikovnicu:

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

 

Molim ekipu iz Potrošačke fronte da mi objasni u čemu je šema? Mislim, ozbiljno, imamo jedan te isti proizvod, električnu grijalicu snage do 2000 W, koja se prodaje po:

  • 99 kn;
  • 5 puta više;
  • 10 puta više.

Odgovor je vjerujem očit čak i djeci. Iskreno sam uvjeren da bi čak i dvogodišnje dijete gledajući tu slikovnicu bilo u stanju zaključiti u čemu je šema. Dvogodišnje dijete upire prstom u prvu sličicu i mumlja: “Sra..e”. Kako slatko!

 

Stvar jasno nije u tome da ih ne rade kao prije. Rade ih zapravo čak i puno bolje nego prije. Iskreno sam uvjeren da prije pedeset godina nije postojalo ništa tako kvalitetno, lijepo i jeftino kao DE LONGHI HCX91020E konvektorska grijalica (slika broj 3) te da će ista ako je kupite trajati dulje nego što je trajala grijalica proizvedena 1964. godine. Bilo koja, proizvedena bilo gdje u svijetu.

I u čemu je onda problem?

Zar je problem stvarno u tome što više ne živimo u svijetu ograničene (ograničenije) ponude proizvoda, pa danas uz grijalicu od 1.000 kuna možemo kupiti i onu za 500 kuna, i onu za 100 kuna. Što imamo izbor

  • niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja;
  • srednja cijena + srednja kvaliteta i rok trajanja;
  • visoka cijena + visoka kvaliteta i rok trajanja?

 

Nije problem, zar ne?

Evo i jednoga priznanja. Ja sam prije tri mjeseca kupio električnu grijalicu… za 99 kuna. A zašto sam to napravio? Tim više što sam znao da će se pokvariti u najkraćem moguće roku?

Imao sam nekih problema sa radijatorom pa sam je kupio kao nadopunu radijatoru, s time da sam znao da mi treba na kratki rok do se radijator ne popravi. A još sam i dodatno znao da se uskoro selim, i stvarno, trebalo mi je samo nešto na kratki rok. Što bih ja sa divnom DE LONGHI HCX91020E kada se uskoro budem selio?** Dajte ozbiljno?

 

Time dolazim i do poante ovoga posta. Sasvim je racionalno za potrošače da često, ako ne i u većini slučajeva, kupuju robu loše kvalitete. Evo nekih mogućih razloga:

  • treba im na kratki rok rok, možda čak i za jednokratnu upotrebu;
  • ili ne žele taj komad pokućstva/televizor/mobitel gledati cijeloga života;
  • ili im treba na duži vremenski rok, ali će je rijetko koristiti pa nema trošenja;
  • prenosivost – i to ne samo prikazanih grijalice, recimo i ormar od iverice je puno lakše raskopati i preseliti nego ormar od punoga drveta;
  • preference – neki neće, a neki nemaju novca za na primjer, kupovanje grijalice od 1.000 kuna. Nekima bi to značilo razliku između biti na toplome ili jesti.

 

Često je racionalno kupovati jeftinu i nekvalitetnu robu, i potrošači se tako i ponašaju.

Ali nije racionalno očekivati od jeftine i nekvalitetne robe karakteristike skupe i kvalitetne robe. 

 

Dok je to samo po sebi očito, Potrošačka fronta misli drugačije. Kakva rješenja nude, i za što možemo očekivati da će se zalagati? Jasno je. Državne intervencije. Standarde kvalitete. Obavezne garancije. 2 godine. 5 godina. 10 godina? Štogod.***

Ukratko, istiskivanje kombinacije niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja sa tržišta i ukidanje izbora potrošačima.

HTV treba ukinuti…

 

* stvarno, za potrebe socijalista u 21. stoljeću potrošač ono što je u 19. i 20. stoljeću bio radnik; ideologija je ista, argumentacija je jednako priglupa i lako opovrgljiva, a samo je nevina žrtva u narativu danas potrošač umjesto radnika; to je ujedno i dokaz koliko je Mato Kapović zaostao, dok njegove inteligentnije kolege danas osnivaju Potrošačke fronte, on je još uvijek na nekakvim Radničkim frontama

** ista grijalica marke Vivax još uvijek radi, iako je napola potrgana i dajem joj još maksimalno nekoliko tjedana života; za koji tjedan seli u smeće, a ja sam i dalje sam zadovoljan sa uloženo/dobiveno.

*** povlačim paralelu opet; dok se radnički pokret zalagao za isključenje najmanje poduktivnih sa tržišta rada i osiromašivanje radnika, potrošači pokret se zalaže za isključenje najjeftinijih proizvoda sa tržišta i osiromašivanje potrošača


Filed under: ideologije zla, konkurencija (nesavršena)
Kategorije: Hrvatska

Autoprijevoznici pokrenuli urotu protiv javnosti

Čet, 22/01/2015 - 11:43

ne skrivaju se

 

Znate li tko je Marijan Banelli? Vjerojatno ne, i stvarno nema razloga za to, no gospodin je evo slučajno lobist nekakav savjetnik za promet u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Ovdje ga izvlačim jer je eto, cijena autobusnih karata Zagreb – Rijeka pojeftinila pa je on dao izjavu:

Teško mi je reći koliko dugo može trajati ovakva situacija s niskim cijenama karata… Građani s ovom situacijom mogu biti zadovoljni…

No to naravno nije poželjno te

smatra kako je neophodno … u javnoj raspravi… zakonskih propisa i uređenja tržišta.

Koncesije bi trebale biti skuplje i uvjeti za ulazak na tržište zahtjevniji. …subvencionirati sve oblike tzv. ekološkog prijevoza, pogotovo na prigradskim linijama, …. posebice kad govorimo o prijevozu đaka i studenata.

Država bi trebala subvencionirati i kamatnu stopu i produžiti rok plaćanja svima koji će nabaviti ekološke, sigurnije autobuse, a ako su u funkciji turizma, moguće je i osigurati sredstva iz europskih fondova. … izdvojiti 100 milijuna kuna iz Fonda za ekološku učinkovitost i zaštitu okoliša.

Ekološki autobusi? Što su to ekološki autobusi i kako su dovraga sigurniji od običnih autobusa? Ah, koga briga… Tu je i nekakav Igor Krmpotić, član Uprave Autotransa

naglašava kako je mnoštvo problema stvorilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture dodjelom koncesija za obavljanje prijevoza u kojima nije poštovana regulativa EU, jer se dozvolilo da se pod krinkom uspostavljanja međudržavnih linija, na tim istim linijama odvija unutarnji cestovni prijevoz putnika, što je jedini razlog za koncesiju i isplativost same linije.

– Imamo slučaj jednog prijevoznika koji povezuje Rijeku, Zagreb i Brežice u Sloveniji, a ustvari mu je najvažniji cilj dobiti koncesiju i konkurirati isključivo na liniji između Rijeke i Zagreba, što potvrđuje i činjenica da im autobusi polaze jednu minutu prije naših.

Dok ja pomišljam, sjajno, netko je izigrao retardiran sustav koncesija (ako je i korupcija, izuzetno je pozitivna korupcija!), eto, netko bi to sprečavao i vozio putnike skuplje.

 

Kako dobiti sinekuru od države i natjerati budale da se skupo (i nesigurno) voze, skraćene upute:

  1. Stvoriti sustav za isisavanje državnog novca što će porezima isto financirati putnici.
  2. Državnom regulativom zabraniti konkurenciju.
  3. Cijelo vrijeme pozivati se na kvalitetu, sigurnost, djecu (djecaaa!!!), i zašto ne, pa može i na ekologiju. To je danas in. Pitatajte Mirelu Holy.

 

Kako doći do situacije da se svi voze jeftino (i sigurno), skraćene upute:

  1. Vozi tko koće, koga hoće, kuda hoće, po kojoj god cijeni hoće.

 

PS

Jeste li znali da i Martina Dalić piše blog? Istina je da je u pitanju bivša ministrica financija, no što ja znam, sviđa mi se Martina Dalić. It’s pretty good.


Filed under: državni kapitalizam, ekstenzivna država
Kategorije: Hrvatska

Da li i vi želite pomoći građanu Lalovcu da otplati svoj kredit?

Pon, 19/01/2015 - 00:36

vl

Upamtimo, građanin Lalovac odbio je konvertirati svoj kredit u Euro kada mu je to njegova banka ponudila jer mu se to u danom trenu nije isplatilo… Pričamo o periodu dužem od 3 godine kada je to mogao napraviti… On je, osim što je slučajno i ministar, po svome financijskom položaju i stavovima, tipični predstavnik tzv. građana…

Take Our Poll (function(d,c,j){if(!d.getElementById(j)){var pd=d.createElement(c),s;pd.id=j;pd.src='https://s1.wp.com/wp-content/mu-plugins/shortcodes/js/polldaddy-shortcode.js';s=d.getElementsByTagName(c)[0];s.parentNode.insertBefore(pd,s);} else if(typeof jQuery !=='undefined')jQuery(d.body).trigger('pd-script-load');}(document,'script','pd-polldaddy-loader'));

 

update kasnije u danu:

Čini se da se javio građanin Milanović i kaže da će platiti banke. Kaže i da je to državnička odluka i da je “jedina moguća tužba Ustavnom sudu, a da druge nisu moguće”.

Da pojasnimo, nije ovdje bitan konkretno Ustav jer u Ustavu stvarno svašta piše, već neke građanima čudne ideje slučajno ugrađene u Ustav tipa:

  • ugovori se moraju poštovati,
  • ako zakon nešto ne zabranjuje, nije zabranjeno,
  • svi su jednaki pred zakonom,
  • svi imaju pravo slobodno raspolagati svojom imovinom u okviru postojećih zakona,
  • i tako dalje…

Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Legalan piratluk!

Pon, 12/01/2015 - 16:07

Jej! Pa Nej!

 

Nekoć davno, na PC-u su se masovno piratizirale igre. Sjećate se tih vremena? :D

DRM free i slične stvari su oduvijek lijepo zvučale, no što jest jest, ljudi su kada su mogli piratizirali. Što je bilo lakše piratizirati, više se piratiziralo. A koliko god svi mrzili DRM, čista činjenica je da su ga razvojni studiji proizvodili u svim vrstama i razinama, sve iritantnijim i gadnijim. Zato jer su zli? Ne, vodili su se čistom ekonomskom logikom. Imalo je ekonomskog smisla, ili je to bar bio pokušaj.

I što se na kraju dogodilo? Konzole, fokus na online igranje, beskrajni DLCovi umjesto pravih ekspanzija/cijelih igara ili naravno steam, ta slavna kombinacija DRMa i zaključavanja korisnika.

Igranje singl player igara van beskrajno odurnog Steama na PCu više manje ne postoji.

 

I tako, nastavno na novu EU regulativu u čijoj je izradi sudjelovao i ponos nacije, karijerni političar, samopromotor i ljigavac poznat kao Neven Mimica, app storovi su promijenili uvjete poslovanje na području EU. Ukratko, cijenjeni potrošač može iz bilo kojega razloga u roku od dva tjedna zatražiti povrat sredstava. Apple je to trenutno tehnički loše riješio (sadržaj nakon povrata novca ostaje na uređaju korisnika i može se i dalje koristiti), Google tehnički malo bolje (sadržaj se automatski briše nakon povrata novca), no tehnikalije na stranu, bilo tko bilo gdje u EU može piratizirati aplikacije u roku manjem od dva tjedna, dobiti što je trebao od aplikacije, odigrati svoju igru, i zatražiti povrat novca. U osnovi nije bitno.

 

Idemo na ekonomske posljedice.

Da, piratluk aplikacija na mobilnim uređajima je ionako moguć, potrebno je malo tehničkoga znanja i volje da se igraš s garancijom. Kako mnogo ljudi nema ili jedno ili drugo, to im je mobitel, prvi efekt je značajno širenje ljudi koji piratiziraju igre i slične sadržaje. I naravno, čak se osjećaju i pravedno zbog toga, ta oni su potrošači.

Drugi efekt je onda taj da se developeri odmiču od sadržaja koji se mogu koristiti u roku od dva tjedna. Nastaje poticaj za proizvodnju upravo onoga što se željelo demotivirati tom regulacijom, free to play i sličnih proljeva koji će pokupiti ovisnike i navesti ih da se troše sitne iznose novca tijekom vremenskih perioda od nekoliko mjeseci ili više. Već i sad je demotivator proizvodnji sadržaja koji se mogu “potrošiti” u kraćem roku, a da se politika implementira na svjetskoj razini, bio bi još i veći.

 

Zakon neželjenih posljedica, ako se ovo uopće kvalificira.

Povezana tema.


Filed under: pravo & regulativa, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Kako je nastao novac

Pet, 02/01/2015 - 20:46

recenzija knjige Ivana Pernara

 

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher član uprave Nolksbanke se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Montiiz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošilii dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao” njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca”. Gerhard je na to dodao: “Jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac”. “Vidim da si sklon filozofiji”, odvratio mu je Christian -“bolje razmišljaj o današnjem sastanku sa premijerom”.

iz uvoda u Kako je nastao novac

 

1) umjetnička vrijednost 

Nažalost, ovaj trash uvod normalnom je čovjeku dovoljan primjer sadržaja životnog djela Ivana Pernara. Kažem nažalost, jer krenuo sam pročitati taj prosvjetiteljski roman, a Ivan Pernar definitivno ne zna napisati roman. Sam koncept izlaganja Pernarovih ideja kroz usta karikaturalnih likova nije nužno loš, pogotovo ako ćemo u tipičnim scenama gledati zlog bankara Gerharda koji svojim novcem navodi do tada nevinu Maju iz Zagreba da se prokurva.

Moglo je biti zabavno!

Da Pernar zna pisati, čak i ako Gerhard priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar zna jasno izražavati svoje misli, čak i ako Ivan priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar ima bar neku centralnu misao vodilju, neku temu, možda bi se dalo pročitati.

Da se Pernar bar cijelo vrijeme drži Gerharda i kurvi, pretpostavljam da bih shvaćao privlačnost izrazito loših scena seksa određenom dijelu publike.

Nažalost, ovo čudo nema ničega od toga.

 

Na narativnoj razini, roman je sranje.

Npr. poglavlje 9. Ivan vodi Marinu u šetnju i sere o ekonomiji i politici cijelo vrijeme. Ivan zbari Marinu. Ah ljubav.

Npr. poglavlje 12. U isto vrijeme u Španskom, Martin, student zagrebačkog ekonomskog fakulteta također proučava način na koji na koji funkcionira isključivo kreditni sustav. Ta spoznaja ga poprilično šokira. Pozove Ivana kod sebe, ponudi ga keksima i Ivan mu objašnjava štogod o menađerima. Ah prijateljstvo.

Npr. poglavlje 13. Nepovezan mladić u Belom Manastiru dvoumi o svojoj pripadnosti HDZ-u. Zajedno s razočaranim SDP-ovcem Alanom javlja se Ivanu i Viliboru koji im objašnjavaju da je jedino na svijetu bitno monetarna reforma. Zajedno se zavjetuju na borbu protiv sustava. Ah štogod.

 

2) ideje u tekstu 

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor. (Rekao bih inflacionistički, ali nisam siguran u kojoj je to mjeri Pernaru jasno pa se za sada suzdržavam.) Nema čega nema, od prepričavanja 1984., intepretacija Marxa, citiranja Ustava, monetarnih statistika, kojekakvih interpretacija povijesti…

Evo, izazivam vas da pronađete smisla u sljedećem dijelu teksta:

Damir se nasmijao i upitao ih “Znate li gdje je nastao prvi papirnati novac?”

“Nisam nikad o tome razmišljala”, rekla je Natalija.

“Nisam ni ja”,dodao je Ivan.

“Te stvari se ne uče u školi”, uzdahnuo je Dušan i dodao “toliko toga skrivaju od nas”.

Damir je nastavio “Prvi koji su počeli koristiti papirnati novac bili su Kinezi. Međutim tek u doba Kublaj Khana je on postao primarno sredstvo plaćanja.

Zamislite što ga je motiviralo da počne tiskati novac. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.

Drugim riječima, budući da je uloga novca razmjena dobara i usluga – novac je imao pokriće u dobrima koja su ti ljudi stvarali i razmjenjivali. Na taj način mogao je isplatiti ljude bez da je povećavao poreze, što su ljudi više radili i stvarali to je on bio sretniji jer je mogao stvarati više novca koji bi imao pokriće u stvarnim vrijednostima.

Njegov način regulacije novca bio je toliko uspješan da je uskoro postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Njegovo kraljevstvo prostiralo se od Pacifika do Urala. Jedna petina svjetskog stanovništva bila je pod njegovom upravom. Umjesto da tlači ljude velikim porezima, poticao ih je na to da rade i stvaraju što više novih vrijednosti, za sve što bi oni napravili on bi izdao novčanu protuvrijednost. Tim novcem financirao je troškove državne uprave.

Također, osvajanja Kublaj Khana i njegovih nasljednika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara. Država je imala vlast nad njegovim stvaranjem i puštanjem u opticaj. Impresivno, zar ne?” dovršio je Damir svoje izlaganje.

“Totalno”, rekao je Dušan.

 

Netočne činjenice u ovome dijelu teksta su između ostaloga:

  • u školi se uči da se prvi papirni novac koristio u Kini;
  • Kublaj-khan ne postoji. Postoji čovjek čije se ime na na engleskom piše Kublai Khan, a na hrvatskom Kublaj-kan;
  • Kublaj-kan nije vladao od Pacifika do Urala – de facto je vladao otprilike današnjom Kinom, Korejom i Mongolijom – i dok je proširio i ojačao vlast nad tim područjima izgubio je cijelu zapadnu polovicu svojega carstva;
  • ni za njegovih prethodnika mongolska zapadna granica zapravo nikada nije bila na Uralu, bila je na obalama Sjevernog i Crnog mora – a to je poprilično dalje;
  • tlačio je ljude velikim porezima, štoviše, povećavao ih je;
  • nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, naprotiv, pokriće za papirni novac naposljetku je postala konfiskacija privatnoga zlata i srebra;
  • ne samo da nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, već ga nije ni izdavao u visini porasta novostvorene vrijednosti, izdavao ga je u tolikoj mjeri da je inflacija toga papirnoga novca divljala;
  • također, ispravan prijevod engleske riječi je predecessors’ je prethodnika. Ukoliko već umećemo dijelove engleske wikipedije u svoju knjigu Kako je nastao novac rečenicu Kublai and his predecessors’ conquests were largely responsible for re-creating a unified, militarily powerful China onda prevodimo sa osvajanja Kublaj-kana i njegovih prethodnika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

 

Činjenice na stranu, izazivam bilo koga da mi ukaže na smisao u:

  1. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.
  2. Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara.

 

3) Pernarova ekonomska teorija

Kao što sam rekao, sadržaj knjige je hrpa sranja prepisana iz međusobno nepovezanih i često proturječnih izvora na internetu, a zatim (često pogrešno interpretiranih i onda) možda ukalupljenih u osnovnu ideju vodilju. Možda jer nisam sasvim siguran, no nazovimo to Pernarovim teoremom, a taj glasi da su jednom nastali dugovi de facto neotplativi.

Objašnjavam na primjeru:

Zamislite svijet u kojem postoji 1.000 kuna i 11 ljudi, od kojih je jedan lihvar imenom Banka i ima svih 1.000 kuna.

Neka svaki od tih ostalih 10 ljudi uzme kredit 100 kuna, i mora vratiti 100 kuna glavnice i 50 kuna kamata.

Ukupno tih deset ljudi mora vratiti 1.000 kuna glavnice i 500 kuna kamata = 1.500 kuna, a to nije moguće jer na svijetu postoji samo 1.000 kuna.

Čistom matematikom dolazimo do toga da će 6 i 2/3 ljudi će uspjeti vratiti novac, a za 3 i 1/3 nema dovoljno novca na svijetu. Dugovi su dakle neotplativi.

 

Ovo je stvarno, ovo je istina.

Jedan od glavnih likova ovoga angažiranog romana poznat kao Vilibor upravo je osvojio 16,43% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH.

16,43% glasača u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH je dokazano glupo.

I ta brojka je još uvijek podcjenjivanje jer je stranačka disciplina zadržala nepovezane HDZovce i SDPovce iz Belog Manastira od glasanja za Vilibora.

To je upravo strašno.

 

P.S.

A zašto ne mogu u toku otplate kredita prodati Banki roba i usluga u vrijednosti od 500 kuna? Tipa Maja ga može masirat (khm), Ivan mu može kosit travu, a Vilibor reinstalirat Windowse. Mislim, ok, štogod, neka u magičnom svijetu nikada i ne bude istodobno više od 1.000 kuna, svi su vratili kredite, a Banka je dobio masažu, pokošenu travu i Windowse 8.1?


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

CapitalismTube(10)

Uto, 23/12/2014 - 14:07

Otprije poznato znanje + par meni iskreno nepoznatih detalja engleske situacije.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Sjajan argument protiv svjetske vlade

Sri, 17/12/2014 - 10:25

ili bilo kakvih političkih integracija općenito 

 

Business Insideru se zalomilo pa je lamentirajući debakl nekakve klimatske konferencije u Limi iznio izvrstan argument protiv političkih integracija, kako slijedi:

any global deal almost certainly won’t have legal force (because the US Congress would never ratify a legally-binding climate treaty).” He has a point — the US did the same with the 1997 Kyoto Protocol, the first international climate agreement…

The Kyoto Protocol set emissions reduction targets, but while the US signed the agreement in 1998, it never ratified it, and dropped out of the treaty in 2001.

Ratification of a UN agreement would require a 2/3 vote in the Senate — something that would almost certainly never happen…

And since ratification is just about the only way to bind a country to the agreement, and that would have to happen in each of the individual countries, there is no way to ensure anyone will actually follow it.

There is no global legislature that can use a majority vote to pass treaties that are legally binding on all countries. Countries are generally not bound by the treaties they don’t sign or ratify. It is nigh impossible to negotiate a treaty that sets meaningful numerical targets and that all or the most important carbon-emitting states are willing to sign.

So, whatever final agreement that comes out of Paris, it’s unlikely that everybody will sign it, and the United States — one of the biggest players in the game — almost certainly won’t.

That, added to the fact that there’s no requirement to report they are actually even meeting their goals, means this climate meeting was pretty much just a waste of time…

 

Iz logike iza ovoga argumenta vidimo zašto je prvenstveno Europska Unija tako loša ideja. Dok je istina dok postoje ljevičarske težnje posvuda u Europi, nejednoliko su raspoređene, i po obimu i po fokusu, i ponegdje su zapravo lokalno beznačajne. Bez europske supermegadržave, dijelovi Europe kretali bi se prema socijalizmu/progesivizmu, no neki dijelovi ne bi u tolikoj mjeri. Ili ponegdje podržano lokalnim faktorima ne bi uopće. Društva koja provode loše politike imala bi primjer suprotnoga, u svojoj blizini i u sličnom društvu. To bi opet bilo daljnji faktor ograničavanja socijalističkih težnji.

Ili drugim riječima, europska/svjetska država jednaka je stavljanju svih jaja u jednu košaru. A ta košara će gotovo sigurno biti socijalistička. Ne samo jer teži prosjeku, već i zato što loše ideje podržavaju jedna drugu.

Ako jedna “država” želi glasati za posebne poreze na banke a indiferenta je prema gradnji vjetrenjača, a druga “država” želi glasati za subvencioniranje vjetrenjača i indiferentna je prema posebnim porezima na banke, pojedinačno, jedna država će uništavati svoj energetski, a druga će uništavati svoj financijski sustav. No ako se skupljaju i “glasaju” da bi provodile svoje glupe politike, obje će države uništavati i svoj enegetski i svoj financijski sustav. Pa tako u praksi imamo da se sve zemlje u EU “bore protiv financijske iskuljučivosti”, subvencioniraju vjetrenjače, zabranjuju uvoz jeftinog šećera i subvenicioniraju skupi domaći, zabranjuju prejake usisivače i obične žarulje, primaju imigrante i whatnot. Glupe loše ideje podržavaju jedna drugu.

Suverenitet pojedinačnih država stoga je aposlutno najjača i najvažnija brana socijalizmu.


Filed under: demokracija
Kategorije: Hrvatska

Ne čitajte ictbusiness.info

Sub, 06/12/2014 - 08:42

dobro, što je s tim domaćim novinarima?

 

Znam, sve mi je jasno, i pisao sam već o tome, ali kada otvoriš maleni, beznačajni, specijalizirani portal bez neke duge tradicije, koji je usto specijaliziran za IT i za biznis, zar nije za očekivati malo razuma?

Očito ne.

 

Primjerice u članku Google mijenja način plaćanja PDV-a u EU, od sada ga oni uplaćuju umjesto developera izvjesni Vanja Deželić ničim izazvan piše:

Sve u svemu, treba pozdraviti napore Europske unije da poboljša tržište, trenutno im ide sjajno i ne popuštaju pritiscima kao Amerikanci, Rusi i Kinezi. Ne tiče ih se tko je tko, samo da se poštuju regulative, da nema monopola i da posao svima bude što ugodniji i lakši. Ili barem Europska unija ostavlja takav dojam. Iz kuta koji ne otkriva sve što se događa u pozadini dojam je uistinu pozitivan i hvalevrijedan.

 

U članku Norveška blokira TeliaSoneru u pokušaju preuzimanja Tele2 isti Vanja Deželić opet ničim izazvan piše:

Naravno, teško je vjerovati tvrtkama

… Sve u svemu, lijepo je vidjeti da se jedno državno regulatorno tijelo tako bori za one koje treba štititi – korisnike. U Hrvatskoj bismo zasigurno voljeli vidjeti nešto slično, čisto da nam ostane dojam kako netko brine o onome što se događa, a ne da se čini kako smo prepušteni tvrtkama na milost i nemilost.

Stvarno? PS Vanja, ako si već novinar, zar ne bi bilo lijepo znati da u hrvatskom jeziku tvrtka predstavlja naziv kompanije, a kompanija je… kompanija, biznis, posao, firma ili poduzeće.

 

U članku Sad kada je HTML5 dovršen, što je iduće? izvjesni Antun Jastrić tako podržava nekakvu ideju osnivanja nekakve fondacije nezavisnih stručnjaka koji bi se bavili izradom nekakve platforme za nekakav operativni sustav za Web:

Ali, pod uvjetom da se napravi svojevrsna fundacija kako bi ti ljudi mogli živjeti od svog posla…

A zašto se ne zaposle?

 

Najbolji od svega je pak izvjesni Boris Žitnik. Taj lik je pak napisao članak Hrvatska IT industrija 2020. – 2.000 IT radnih mjesta manje? Zanima vas kako je došao do svojih zaključaka? Evo kako:

Pošao sam od zadnjih sređenih podataka o strukturi IT industrije iz „Analize hrvatske ICT industrije 1999-2009“ koju sam u okviru IDC Adriatics-a radio za HUP, HGK i Državni ured za eHrvatsku 2010. godine…

…za svaku od 25 podkategorija procijenio učinak distruptivnih tehnoloških promjena na broj radnika koji u njim rade…

Eto, sada znamo, razvoj tehnologije je zlo koje samo ukida rada mjesta, a nikako stvara nova. Ali imamo naravno rješenje:

Pod time mislim analizu, strategiju, industrijsku politiku, jednom riječju svjesnu akciju da se stvari usmjere u poželjnom pravcu. …

Komu se obraćam? Pa svim dionicima vezanim uz IT sektor; Ministarstvu gospodarstva, strukovnim organizacijama (HUP, HGK, CISex, HIZ), Uredu za eHrvatsku, akademskoj zajednici i svom informatičkom pučanstvu. Rado ću predočiti svoje procjene. I bit će mi drago ako me se argumentima uvjeri da sam bio u krivu.

Ukratko, svima osim IT sektoru. A da ne bi mislili da je Boris Žitnik nekakav bezveznjak, trebate znati i da on ima svoju vlastitu agencija za istraživanje IT tržišta. Popis svih njegovih klijenata je sljedeći:

Hrvatska gospodarska komora (HGK),

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP),

Republika Hrvatska, Središnji državni ured za eHrvatsku,

Gospodarska komora u Makedoniji,

Gospodarska komora u Sloveniji.

Gdje je netko iz IT sektora?


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Vraćanje boca

Ned, 30/11/2014 - 14:57

nije žalba na još jedan besmisleni porez, već na sve ono oko njega

 

err... nigdje drugdje?

err… nigdje drugdje?

Vratio sam tako danas boce u supermarket. Iako zapravo imam mnogo toga protiv vraćanja boca u supermarkete (vidi niže), ipak sam ih vratio, i to jer:

  1. nemam ništa protiv dobivanja povratne naknade. Čak je nekako prikladno mjesec dana opijanja zaključiti besplatnom bocom osrednjeg do lošeg piva!
  2. ipak ih ne želim ni bacati u smeće. Iz čiste brige za ljudsko zdravlje (vidi niže) ne želim da te boce dohvati ekipa koja kopa po smeću ispod moje zgrade tražeći boce.

 

Što se tiče toga što imam protiv vraćanja boca, treba ipak priznati da je cijeli taj proces uznapredovao. Znate kako je to izgledalo kada je cijela stvar uvedena? Ne znate? Evo vam iskaza sa lica mjesta:

Mladi strašilo, prvi dan na poslu u jednome supermarketu, prije mjesec dana ili tako nešto uvedena je prisilna obveza skupljanja boca supermarketima.

Dođe šef: Strašilo, vidiš onaj kontejner na parkiralištu u kojega kamioni dovoze boce. Ajde ti to zgazi da toga stane još.

Strašilo: Err… Fakat? Mislim, ono zbilja? Kaj u tenisicama? Ionako ne stane ništa unutra više, evo sve uokolo je puno boca koje su ispale. Mislim, još i kiša pada.

Šef: Pa požuri se onda.

Kiša pada. Vjetar raznosi kišu i poluzgažene boce po parkiralištu, zelenilu oko parkirališta, po cesti do i preko ceste do. U krugu od 250 metara od supermarketa nalaze se boce. Koji tjedan dana kasnije, nakon što nakon što nekakav kamion konačno isprazni taj kontejner, pokupit ću one koje su bile na našem parkiralištu i zelenilu, a sve ostale ostavit ću tamo gdje su i bile.

 

Danas su stvari uznapredovale i funkcioniraju na jedan od dva načina.

Evo ovaj supermarket ispod moje zgrade uglavnom ne skuplja boce. Mrtvi hladni izvjese natpis skupljamo boce između 9 i 12 od ponedjeljka do petka (i slobodno nam pop…te ako vam se ne sviđa). Ako u točno određene dane i sate netko uspije zahaklati bakicu na blagajni da prima boce, šalje na stražnja vrata, trči, odjednom se stvara red od uglavnom deset ljudi koji većinom žešće smrde i koji daju boce, ona gura te boce u nekakve službene vreće, lijepi naljepnice, plombira, Bog te zna što sve ne, ispisuje papiriće koje dijeli ekipi, i trči natrag na blagajnu. Fin vam je to gospon paradajz, opipava ona moj paradajz dok priča sa kolegicom. Nije oprala ruke nakon što joj je kroz ruke prošlo 100+ prljavih boca…

Veći supermarket malo dalje je to sve isprofesionalizirao. Imaju stroj za preuzimanje boca. Istina da svako malo trokira kada ekipa u njega gura boce sa nepoželjnim barkodovima, ili se fensi vreća fonda za okoliš napuni pa se cijelim supermarketom zaori, gospodična s blagajne, neće više, ali dosta je sve to profesionalno i ugodno. Vraćam tamo boce, no i dalje ostaje, i taj je supermarket pretvoren u smetlište.

 

Svaki je…i supermaret u Hrvatskoj je po sili zakona smetlište. Ne ozbiljno, da li to ima ikome ikakvoga smisla? Na stranu da supermarketi ne žele prikupljati te boce, i da cijela stvar nema nikakvoga ekonomskog smisla…

Tko bi normalan uredio društvo tako da u istu prostoriju u kojoj svi dolaze kupovati hranu istodobno odbacuju otpad? Ozbiljno?

I znate zašto ne bacam boce u kontejnere ispred zgrade? Zato jer u njima ima svega od hrane u različitim fazama raspadanja do mrtvih životinja, od iskorištenih kondoma do iskorištenih menstruacijskih uložaka. A da stanem ispred zgrade i brojim, u pola sata pored tih kontejnera proći će bar troje ljudi koji će ih otvoriti, ako nađu neku bocu uzet će je, i odnijet će je u supermarket… u kojem ja kupujem hranu…

 

Ekonomsku logiku opet na stranu, vratimo se na vreće Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Znači, supermarketi te (ne zgužvane molim) boce trpaju u vreće od 50, 200 ili 400 komada. Lijepe naljepnice ili plombiraju, ili što ja znam što.* Ogromne vreće s praktično nikakvim teretom unutra. I onda dođu kamioni, odmah se “napune”, a zapravo imaju 100(?) kg tereta, pa troše gorivo i vozikaju de facto prazne kamione uokolo. Ponavljam, ekonomsku logiku opet na stranu… kaj?!?!? Nekih deset puta veća “šteta” okolišu nastaje proizvodnjom tih ogromnih i čvrstih najlonskih vreća i pripadajuće opreme i vozikanjem praznih kamiona uokolo, no što se tako zaštiti okoliš.

* vidjeti Dodatak Uputi -Isporuke ambalaznog otpada u namjenskim vrecama Fonda

 

Stavimo za kraj stvari malo u perspektivu. Mafija iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost godišnje uzme od proizvođača i na kraju plate potrošači više od pola milijarde kuna. Čak i da recimo brinete za blagostanje klošara koji skupljaju te boce (iz prljavih kontejnera, bez potrebne zaštitne opreme) i brinete da su boce ogroman ekološki i kakav sve ne problem, za pola toga iznosa bi mogli pokrenuti javne radove gdje bi sa četvrt milijarde kuna mogli plaćati čitavu vojsku od skoro 10.000 njih da svaki radni dan za 160 kuna bruto (nedostižna satnica dobrom dijelu radnika u Hrvatskoj) samo tumara uokolo i skuplja plastične boce. Dovraga, mogu čak skupljati i odbačene plastične vrećice. To bi recimo bio primjer lude intervencionističke zabrinute socijalističke države, koja bi čak i kao takva bila učinkovitija no što je sada.

Naravno, sve to ako zaboravimo da takva vojska već postoji, da nisu klošari već su dobro plaćeni za svoj ne osobito ugodan poslao, zovu se smetlari, i da ih ionako vjerojatno već i plaćate jednom mjesečno. Sami. Već to plaćate.


Filed under: velika država
Kategorije: Hrvatska

Peak oil (2)

Čet, 27/11/2014 - 15:36

nastavno na prethodni post gdje je dana slika porasta proizvodnje nafte u SAD-u, malo u suprotnome smjeru i o kompleksnosti i nesigurnosti proizvodnje energije u budućnosti

 

1) tko, po kojoj cijeni i uz koji profit proizvodi naftu

Major Exploration Country Exploration Type Marginal Production Cost Transport Costs to major Distribution Channel Profit per Barrel at Price of 85$ Saudi Arabia Onshore 3 4 78 Middle East ex Saudi Onshore 14 4 67 Russia Onshore 18 12 55 Other former USSR Onshore 21 12 52 Venezuela/Mexico Standard 32 4 49 Norway/UK Northsea 50 2 33 United States Deep-water 57 2 26 Brazil Ethanol 66 5 14 Brazil Offshore 80 2 3 United States Shale 73 12 0 Canada Sand 90 15 -20 Europe Ethanol 103 2 -20 Europe Biodiesel 110 2 -27 Russia Arctic 120 5 -40

Primijetite gdje se nalazi biodizel. Među ostalim zanimljivostima, nešto o ideji da je bar dio ulaganja napravljen u shale boomu… boom, posljedica jeftinoga financiranja koje je nekuda moralo otići?

 

2) A review on coal-to-liquid fuels and its coal consumption, Mikael Hook i Kjell Aleklett 

Sve što ste ikada željeli znati o potencijalnim (organizacijskim) problemima pretvaranja ugljena u naftu. Osobno mislim da autori podcjenjuju potencijale povećanja proizvodnje ugljena, posebice ako se ostvari prognoza da bi masovna upotreba ugljena dovela do rasta njegove cijene. Rudarstvo je (možda, vjerojatno?) zanat budućnosti!

 

3) A na temu pretvaranja ugljena u naftu, SASOLovi financijski izvještaji.


Filed under: plus, poslovni ciklus
Kategorije: Hrvatska

Vlada.hr se sprda s invalidima

Sri, 19/11/2014 - 12:38

istina, ne prvi puta, ali vrijedi istaknuti

 

Kontekst:

U povijesti, zapošljavanje invalida nikada nije bilo problem, niti je itko imao išta protiv toga. Tzv. zli kapitalizam nije imao ništa protiv rada osoba sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te su iste bile na redovitoj bazi zapošljavane. Zbog svojih bilo fizičkih bilo mentalnih ograničenja takvi pojedinci zapošljavani su uglavnom na lakšim i/ili pomoćnim poslovima, a sukladno tome su onda bili i relativno slabije plaćeni. Na slobodnom tržištu gdje je plaća isključivo funkcija produktivnosti, ceteris paribus, sposobniji zarađuje više od nesposobnog, pametan zarađuje više od glupoga, jak zarađuje više od slaboga, onaj s društvenim vještinama više od onoga bez njih, a zdrava osoba više od invalidne. Svi doduše mogu naći posao.

To se promjenilo sa nastankom i uvođenjem takozvanih minimalnih plaća. Za sve one koji nisu upoznati s načinom na koji funkcionira minimalna plaća ili tzv. očuvanje cijene rada, ukratko, njena i funkcija i posljedica je ta da s tržišta rada izbacuje manje produktivne pojedince. Redom, najmlađe, najstarije, invalide. Invalidi su sa uvođenjem minimalnih plaća postali kronično nezaposleni pojedinci čije je fizičko preživljavanje postalo ovisno o milosrđu drugih i državnoj pomoći.

Naknadnom pameću otkriveno je između ostaloga

  • da invalidi imaju razne druge fizičke i mentalne koristi od rada osim same plaća; život u sanatoriju baš i nije život;
  • da je održavanje kojekakvih sanatorija i plaćanje pomoći invalidima skupo državi.

Slijedom toga, više manje sve države su uvele kojekakve programe kojima pokušavaju vratiti invalide na tržište rada. Kako se niti jedan od tih programa nije sastojao od ukidanja minimalnih plaća, redom su bili neuspješni.

 

 

Trenutno se u svrhu zapošljavanja invalida u RH od svih zaposlenih naplaćuje nekakva “Naknada za zapošljavanje invalida” koja iznosi 0,2% na bruto plaću svakoga zaposlenoga. Ta sredstva idu… nekuda i za zapošljavanje invalida rade… gotovo ništa. Taj neuspješni sustav se s krajem godine gasi radi implementacije EUlike sustava zapošljavanja invalida, radi čega tako imamo novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, veći broj podzakonskih akata uključujući za ovaj tekst bitan Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, novu državnu agenciju, pokoji registar (da li je očevidnik registar?), pokoji obrazac, pokoju novu administrativnu obvezu poslodavcima, i tako dalje.

Nemam namjeru prolaziti kroz sve probleme sa svim tim glupostima, ali dvije doista zaslužuju posebno isticanje:

 

Novi sustav diskriminira “velike” i postojeće poslodavce.

Zakon zvuči kao da je napisan u SAD-u. Kada oni idu regulirat nešto, uglavnom stave iznimku za male poslodavce i pravilima zaguše “velike”. Tako je sada i kod nas. Obvezu zapošljavanja invalida, odnosno plaćanja novčanih kazni ako ne zapošljavanju imaju poslodavci sa 20 i više zaposlenih. Iako je na prvi pogled racionalno ne opterećivat male poslodavce sa takvim nametima, to je ustvari vrlo loše! Potiče tržišne distorzije, potiče razbijanje velikih sustava, potiče korištenje suboptimalnih organizacijskih struktura i kao takvo smanjuje ekonomsku efikasnost. Kako obveza zapošljavanja ne vrijedi prva 24 mjeseca radi poticanja “novih” poslodavaca, ponavljam, potiče tržišne distorzije, …

Ako se obveza zapošljavanja definira po formuli:

broj zaposlenika veći od 20 x 2, 3 ili 6% kvote = broj invalida koje je potrebno zaposliti

npr. rudnik s 50 rudara x 6% = 3 invalida koje je potrebno zaposliti u rudniku kako bi se izbjeglo plaćanje mjesečne kazne.

Što ako se Rudnik d.o.o. razbije na Rudnik d.o.o. sa 20 zaposlenika, Rudnik jug d.o.o. sa 20 zaposlenika i Rudnik sjever d.o.o. sa 10 zaposlenika. Obveze zapošljavanja su 0, 0 i 0 invalida rudara. Relativno banalnim statuarnim promjenama Rudnik d.o.o. može izbjeći godišnji harač u iznosu od (minimalna plaća x 0,3 je jedna naknada; x 3 naknade mjesečno; x 12 mjeseci) 32.590,19 kuna.

Zvuči komplicirano? Može i jednostavnije. Idemo svake dvije godine gasit Rudnik d.o.o. i prebacivat radnike i poslovanje u novo  društvo Novi rudnik d.o.o.

I dalje zvuči komplicirano? Ajmo ne zapošljavat rudare nego ih unajmljivat od kompanija koje se bave iznajmljivanjem rudara, a sve imaju istoga vlasnika kao i Rudnik d.o.o. i max 20 zaposlenih.

Vidite o čemu pričam? Kakve su to gluposti?

 

Iz načina na koji su određene kvote po djelatnostima jasno je da svrha sustava nije zapošljavanje invalida

Slika 1. Kvote po djelatnostima

Slika 1. Kvote sa djelatnostima

Kao što možete vidjeti, iz pravilnika sam prepisao, a onda i grafički razvrstao djelatnosti prema kriteriju koliko je realno zaposliti invalida u njima. Ako išta upada u to, onda je to da Vlada.hr očito smatra da je invalidima doista mjesto u rudnicima. No može još i bolje:

Slika 2. Kvote

Slika 2. Kvote sa djelatnostima, sa naznačenim motivom razvrstavanja

Vidite o čemu pričam? Razvrstavanje djelatnosti u kvote određeno je očito isključivo fiskalnim kriterijem. Vlada uvodi novi očevidnik/fond/agenciju koji je sam sebi svrha, a koji će financirati poslodavci. Najveći poslodavac je Vlada. Ali Vlada ga neće financirati.

A invalidi, stvarni invalidi? Možda nisu dobili posao, ali jesu cijelu novu birokraciju u svoje ime.


Filed under: društvo i odgovornost, pravo & regulativa, velika država
Kategorije: Hrvatska

Goodwill

Sri, 05/11/2014 - 16:30

argument protiv financijske pismenosti

 

Zamislite da ste Marissa Mayer. Znam da je velik mentalni skok, ali razmotrimo na tren i tu mogućnost…

Hi there ;)

Hi there ;)

Eto, nije bilo teško.

Bilo kako bilo, kao Marissa Meyer, često radite jednu stvar. Naime, kupujete ogroman broj drugih kompanija koje proizvode… uglavnom ništa, koje zarađuju… nikada ništa, koje imaju imovinu… nikakvu. Radite to s mutnim idejama tipa talent huntinga (tj. jedini način da zaposlite i motivirate na rad nekoga kome ćete plaćati prosječnu plaću u software kompaniji je taj da kupite njegov startup za više desetaka ili stotina milijuna dolara) ili tipa da će taj startup (koji vjerojatno u cijelosti možete rekreireirati s relativno beznačajnim novcem) u odnosu na cijenu koju plaćate u budućnosti donositi ogromne prihode i dobit koji će pak opravdati sadašnju cijenu.

Tako je spomenuta Marissa Meyer za neobjavljene iznose kupila recimo MessageMe Messaging App te Aviate Intelligent homescreen for the Android OS koji će nešto nešto… I prije nje je Yahoo bio aktivan, od čega je najslavniji slučaj kupnje GeoCitiesa za $3,600,000,000 od čega su ostvarene buduće ekonomske koristi… ovaj da, GeoCities je ugašen. Ne naravno da je Yahoo jedini, opisano je sasvim uobičajena poslovna praksa, i to ne samo u američkim tehnološkim divovima. Događa se svugdje gdje su zadovoljeni uvjeti viška novca i menadžmena van kontrole. Imamo čak i domaćih primjera poput izlazaka Čovićeve Plive na američko tržište i Podravkinu ekspanziju u središnjoj Europi ranih 2000tih.

Na stranu moj sarkazam koji uglavnom proizlazi iz gore opisanih i sličnih ekscesa, sama ideja kupnje neke kompanije po vrijednosti daleko većoj od knjigovodstvene vrijednosti (koja može biti i 0) nije nužno pogrešna! Sasvim je moguće da će se neki proizvod ili ideja u budućnosti užasno isplatiti i opravdati plaćenu cijenu. Menadžment kompanije koja kupuje možda zna što radi, a ako i ne zna, može jednostavno imati sreće i pogoditi. Yahoo je recimo pogodio s s kupnjom udjela u Alibabi. Jest da je to i dalje 1/100+ obavljenih transakcija, ali pogodak je pogodak.

Ostaje dakako pitanje, kako sve to prikazati u financijskim izvještajima.

 

1 metoda bilo bi ući u suštinu transakcije i iskazati stvarni događaj. 

Počinjemo naravno sa konsolidacijom bilanci nove zajedničke kompanije koja se sastoji od kupca A i kupljenoga B.

Recimo da kupljeni B ima imovinu $100 – polovni laptop. Povećavamo imovinu kupca A za $100 i povećavamo kapital kupca A za $100.

Recimo da je za kupljenog B plaćeno $100.000.000 u gotovini. Ono što je važno primjetiti ovdje je da tih $100.000.000 knjigovodstveno gledano nije rashod kupca A. To je izdatak novca, ali nije rashod. Akviziciju možemo i trebamo knjigovodstveno promatrati na sljedeći način: dvije kompanije se spajaju i konsolidiraju bilance, a istodobno s time se dijelu vlasnika (vlasnicima kupljenog B) isplaćuje njihov vlasnički udio u zajedničkoj kompaniji u gotovini te se odriču svojega vlasništva u zajedničkoj kompaniji.

Smanjujemo stoga imovinu kupca A za $100.000.000 i smanjujemo kapital kupca A za $100.000.000. Kako to nije rashod već isplata vlasnicima udjela, to smanjenje provodimo kroz Izvještaj o vlasničkoj glavnici. Konačni rezultat je taj da kupac A u knjigama ima manje imovine $99.999.900 te manje kapitala $99.999.900. Što je ono što i je stvarna mjerljiva situacija i daje one podatke koje knjigovodstvo kao disciplina može dati.

Sada, da li to znači da cijena dionice kompanije A treba pasti jer ima $99.999.990 manje imovine i kapitala. Ne, ne znači. Jer tržišta vrijednost dionice je očekivana vrijednost budućih novčanih tokova. Vrijednost dionica kupca A nakon akvizicije odražavat će i buduće očekivane novčane tokove kupljenog B. Može čak i porasti ako dioničari vjeruju da je to dobar posao.

 

2 metoda bila bi upotrijebiti jedno vozilo koje se zove goodwill.

U gore opisanom primjeru, preuzimanje kupljenog B kupac A će u sljedećim knjigama iskazat će samo relativno jednostavnom promjenom u strukturi aktive bilance:

- $100.000.000 gotovine

+ $100 – polovni laptop

+ $99.999.900 dobre volje.

Dobru volju ćemo kao kasnije onda testirati na umanjenje i brisati svoj kapital kako vrijeme prolazi… Kako? Na temelju procjene menadžmenta?

Bilo kako bilo, ako krenemo putem goodwilla, dolazimo u poveći broj vrlo vrlo velikih problema.

Prvi je taj, što je to dovraga dobra volja u bilanci? Kako možemo vrednovati trenutnu procjenu menadžmenta kao imovinu? Svaka procjena je problematična, i teoretski i empirijski. Sasvim je u redu recimo na burzi, koja nije ništa nego skupina različitih procjena o budućnosti prije svega ovisnih o tome kako je ekspanzivna monetarna politika u danom trenutku, no kako to unijeti u knjige? Jeste li kada vidjeli ozbiljnu studiozno napravljenu procjenu vrijednosti nekretnine od stručnog kvalificiranog procjenitelja? Ako jeste, jeste li se dobro nasmijali kao što sam se ja nasmijao? A nekretnine su lagane! Kako procijeniti sadašnju vrijednost svih budućih ekonomskih koristi koje proizlaze iz određene akvizicije? Kako umanjenje vrijednosti tijekom vremena? Odgovor je dakako da je to nemoguće.

Drugi je taj, ali buduće ekonomske koristi od cjelokupnog poslovanja kupca A nisu u bilanci. Buduće ekonomske vrijednosti od cjelokupnog poslovanja kupca A su cijena dionice kupca A koja nije jednaka knjigovodstvenoj vrijednosti kupca A. Znači onda imamo situaciju gdje se dio procijenjenih budućih prihoda diskontira na sadašnju vrijednost i to je imovina, a ostatak su samo stvari tipa laptopa za koje imamo račune… Koja je fora s time, zar nisu to dva različita i međusobno nespojiva kriterija?

Treći je ROE. Kako izračunati ROE? Ako imamo goodwill u bilanci, zar onda ne računamo povrat i na buduće ekonomske koristi? WTF? Ako me kužite? I što ako iz poreznih (nigdje u standardu ne piše da li je umanjenje goodwila oporezivi ili neoporezivih razloga) ili inih razloga različita poduzeća (u različitim poreznim sustavima ili iz drugih razloga) umanjuju goodwill po kriterijima nevezanim za svoju procjenu vrijednosti toga goodwilla?

Zar kada se to sve skupi financijski izvještaji i svi financijski pokazatelji koje izbacuju kompanije koje u bilancama imaju goodwill ne postaju uvelike besmisleni?

 

Iz svega navedenoga, očito je samo to da sam prvu metodu umislio, a da je druga ono što imamo u praksi.

Goodwill je igračka ranije opisana u MRS-u 38, sada u MSFI-ju 3 te usporedivim US GAAP-ovima.

It’s Just A Gimmick!

Naravno da će takve gluposti tržište na kraju dana/desetljeća prozreti, no zgodno je! Da ste vi Marissa Meyer, da li bi se vama nakon svake akvizicije objašnjavalo dioničarima zašto ste dali $99.999.900 njihovoga kapitala nekome drugome? Što ako se ne slože sa vama (a vrlo vjerojatno neće) da je to super ideja? Mogu tražiti vašu ostavku zaboga. Da li vam trebaju i takvi problemi? Zar nije lakše upisati nekakav goodwill u bilancu i to je to? Pa što ako Yahoo ima neku nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila? Neka onaj idući koji dođe otpisuje taj goodwill i objašnjava se s dioničarima, jednom kada vi već odavno unovčite svoje CEO mjesto.

Interes za postojanjem goodwilla je očit, i samo zbog interesa, a ne realnog i objektivnog izvještavanja i postoji. Važno je razumjeti da su financijski standardi alat koji služi onima uključenim u stvaranje za ostvarenje vlastitih interesa. Uprave kompanija, regulatori, država, svi imaju svoje vlastite interese, a jedan od njih nije davanje realnih i objektivnih informacija tržištima kapitala. Goodwill je tu dakako samo (ne)zanimljivo grebanje po površini.

 

Da li onda prosječan Amer/Hrvat treba kupiti dionicu Yahooa? Naravno da ne, jer ne zna što radi. Prezentirana mu je kao vjerodostojna (i to još od “neovisnog” državnog tijela i “neovisne” revizije potvrđenih) hrpa zavaravajućih i lažnih informacija na temelju kojih može

  • donijeti pogrešnu odluku;
  • imati sreće – ali tu je onda pitanje, zašto ne otići u kladionicu? informacije kojima raspolaže u kladionici su naposljetku puno objektivnije i manje je ovisan o sreći…

Nije dakako da se je kroz tu šumu zavaravajućih i lažnih informacija nemoguće probiti. Sasvim je moguće uzeti izvještaje, ustvrditi da Yahoo ima nepostojeću imovinu u obliku $4.693.656.000 goodwila, da laže o postojanju $4.693.656.000 kapitala, da istodobno podcjenjuje svoj povrat na kapital… A onda pronaći sljedeću procjenu u financijskim izvještajima i krenuti ispočetka s njom.

No ono što ja ovdje tvrdim je da je to apsolutno neracionalno. Potrebna razina obrazovanja i financijske pismenosti je tolika da bi prosječan čovjek trebao uz svoje redovno obrazovanje, život i posao trebao imati obrazovanje i znati raditi posao iznadprosječnog financijskog analitičara. U nekoj općoj slici, jasno je da je to savršeno suludo.

Da, možda je tužno što ekipa koja stvara pravila, zakone i standarde koristi svoju blizinu izvoru za svoje vlastite interese i time

  • sužava krug ljudi kojima je racionalno sudjelovati na financijskim tržištima;
  • narušava općenito efikasnost tržišta i blagostanje društva…

no stoji i to da je polovično obrazovanje gore od nikakvoga.


Filed under: financije & računovodstvo
Kategorije: Hrvatska

6 godina kasnije

Pet, 31/10/2014 - 08:53

Inflacijska propaganda se razmahuje

 

Dok slušam jedan od zadnjih Schiffovih podcasta prisjećam se 2008. godine. Lijepa godina. I prošlo je koliko? 6, 7 godina. Znate što to znači? Iz perspektive 2008. godine, ovo je srednji rok. Koje su posljedice tiskanja novca i trillion dollar stimulus-a? Pa ovaj, čak i po neoklasičnoj sitnezi – otprilike očekivano nikakve, samo što se ovaj puta dogodilo da su države toliko uništile svoja gospodarstva da se nisu uspjela oporaviti u srednjem roku usprkos tim tiskanjima novca i tim stimulusima. No, čini se da idemo iz lošega prema goremu, nitko se uopće ne zabrinjava oko takvih pi.darija, a propaganda koja sve to slijedi nikada nije luđa.

6 godina kasnije, inflacijska propaganda nikada nije bila u većem zamahu. Ako recimo odete na bloomberg.com i utipkate u tražilicu deflation, vidjet ćete da je u protekla tri dana objavljeno fantastičnih 29 članaka o zlima deflacije.

Dio plašenja deflacijom na bloombergu danas

Dio plašenja deflacijom na bloombergu danas

To je 10 članaka dnevno gdje se čitatelje plaši deflacijom. Tipično članak izgleda nekako ovako:

Central Banker Hero Becomes Face of Failure in Swedish Tale

… Price growth hasn’t reached that pace for almost three years. … This week, Ingves responded to Sweden’s economic plight by cutting rates to zero for the first time in the bank’s history. …

“It feels like he’s been more or less forced” to cut to zero,Michael Grahn, an analyst at Danske Bank A/S in Stockholm, said by phone. “He really would have preferred not to do this. He’s not one of the people standing on the barricades arguing that low inflation is a big problem. He’s rather standing on the other side and saying household debt is a problem.”

According to Krugman, the rate cut has come too late. … “The damage may be irreversible,” he said in his blog.

Ukratko, guvernera Švedske centralne banke se danas pljuje jer je prekasno spustio kamatne stope na 0. Krugman je iz nekoga razloga relevantan…


Filed under: inflacija
Kategorije: Hrvatska

Koliki ne vrijedi dionica INE? (2)

Pon, 27/10/2014 - 02:20

U medijima se jutros opet pojavila vijest da vlada.hr namjerava podignuti kredit od gotovo 3 milijarde eura kako bi platila MOLu njihove dionice INE cca 4.000 kn po dionici.

To je gotovo 3 puta više od cijene koju je MOL platio za kompaniju koja je nekoć posjedovala proizvodnju nafte u Siriji. Više ne, zahvaljujući između ostaloga i potpori koju je vlada.hr dala terorističkim skupinama u Siriji.

Podsjećam, to je i cca 10 puta više od realne vrijednosti tih dionica.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Peak oil

Uto, 21/10/2014 - 12:07

još o sada zaboravljenoj panici

http://en.wikipedia.org/wiki/Peak_oil

http://en.wikipedia.org/wiki/Peak_oil

Uz sve već otprije poznate kritike, prije svega tržišnu alokaciju proizvodnje niz vrijeme i supstituciju na slici su vidljivi zanimljivi datumi povećanja proizvodnje nakon 1960-ih. Hint, povećanja proizvodnje US nafte 1980-ih i od kraja 2000-ih uglavnom su posljedice deregulacije.

 

Također preporučam


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

Koliko ne vrijede hrvatske autoceste?

Pon, 13/10/2014 - 09:48

Ne vrijede četiri tisuće vrtića

4000

Posredno, trošarine za gorivo i krediti koje diže HAC u ime svih nas financiraju i ovaj oglas

 

Vezano za ove posljednje istupe besramne socijalističke propagande, volio bih podsjetiti na dvije stvari.

Prva je ta da je radna teorija vrijednosti kriva.

I svi to znaju. Čak i najjači socijalist zna da ako ode u supermarket i kupi dvije kile paradajza, te njegove dvije kile paradajza vrijede njegovih 25 kuna samo dok je taj paradajz jestiv. Ako pak taj paradajz trune koji tjedan u njegovoj kuhinji dok je on… na cestarskim susretima (it’s a thing…), dvije kile truloga paradajza više ne vrijede tih 25 kuna. Ne vrijede ništa. Štoviše, trošak su jer i socijalist mora platiti odvoz smeća ili izložiti sebe smradu i potencijalnoj zaraznoj bolesti. Ista je stvar sa hrvatskim autocestama. Koliko god bačen novac na njih i dignuti krediti bili žalosna činjenica, autoceste kao autoceste ne vrijede ništa jer danas čak ne ni uspijevaju ostvariti pozitivnu nulu, i to će biti tako dok god je država vlasnik.

 

Druga je ta koliko bi autoceste kao takve mogle vrijediti ako se država makne od njih i da nekome da s njima učinkovito upravlja. A ni to nije mnogo, jer za hrvatskim autocestama i nije bilo neke stvarne potrebe te su kao takve investicijski promašaj. Primjerice, uzmimo okvirno da je ukupna naplata cestarina koja se na svim hrvatskim autocestama može ostvariti 2 milijarde do 2,5 milijarde kuna godišnje u idealnim uvjetima. Iluzorno je za očekivati da će u bilo kome trenutku u idućim godinama taj iznos biti veći. Čak i da dođe neki strašni koncesionar i upeterostruči cijene, strategijom pljačke putnika namjernika možda bi uspio ušićariti u ljetnim mjesecima, no jednako toliko bi i izgubio u ostatku vremena. Naposljetku, alternativni cestovni pravci postoje, Hrvata je sve manje, ekonomska situacija u Hrvatskoj neće procvjetati, a boljih i jeftinijih turističkim odredišta ima na svakom koraku. Poanta mi je, čak i da neki strašni lihvar dođe, bez brige, neće uprihodovati.

 

Ono što koncesionar može napraviti je srezati troškove. Može se riješiti 3 od 4 zaposlenika HAC-a (eto otkuda zeleni oglasi), koji su trenutno po najboljoj komunističkoj praksi zaposleni da bi eto bili zaposleni, i koji su čisti višak. Može poboljšati poslovanje na hrpu drugih načina, recimo prestati financirati cestarske susrete. I recimo da se to dogodi, da država ne jamči nekakav minimalni promet, ili minimalni profit, i da je sve idealno, i da uspije iz 2 milijarde kuna gubitka stvoriti gotovo nezamislivu milijardu kuna dobiti godišnje na hrvatskim autocestama. Recimo da se nađe neka budala koja će stvarno očekivati milijardu kuna godišnjega profita od hrvatskih autocesta, od sada do vječnosti, i da je spremna prihvatiti povrat od 10% koji uopće ne pokriva sve moguće rizike i političku nestabilnost, koliko vrijede hrvatske autoceste? Sve hrvatske autoceste?

Možda 10 milijardi kuna. Možda, u idealnim uvjetima.

 

Mislim da se ovdje može izvući jedna važna pouka. Najbolja stvar koju bi vlada danas uopće napraviti je prerezati ludilo, prihvatiti gubitke, uzeti tih idealnih 10 milijardi kuna i zatvoriti time dio HAC-ova dugo od 23+ milijardi kuna (što je isto samo dio duga po projektu autocesta), i prestati graditi proklete autoceste. Daj Bože da se nađe neki idiot koji bi za te autoceste iskeširao 3 milijarde eura (pod daj Bože ne računam domaće mirovinske fondove), i malo veći dio duga bi se mogao zatvoriti (opet ne cijeli) i krenuti dalje. Već je gotovo 80.000.000.000 + kuna bačeno na tu glupost. Do kada više?

Monetizacija autocesti nije dovoljna. Čak ni privatizacija autocesti nije dovoljna. Potrebna je i privatizacija autocesti i ustavna zabrana gradnje autocesta državi. Tko bi potpisao peticiju i ima li kakvu ideju za plakate? :)

 

Podsjećam i na:

Koliko ne vrijedi dionica INE


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam
Kategorije: Hrvatska