Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 1 sat 15 minuta

Ekonomske posljedice imigracije

Čet, 11/02/2016 - 12:51

radnici svijeta ujedinite se, ha?

 

Popularan je mit, više nego često i među protržišnom ekipom, da je imigracija stranaca (iz 3. svijeta) za domaće stanovništvo ekonomski pozitivna promjena. Ne želeći gubiti vrijeme na argumente koji to podržavaju (nisu niti osobiti zanimljivi niti jaki), razradimo zašto to nije tako.

 

Prvo, napravimo nekoliko vrlo razumnih pretpostavki:

Količina kapitala u danom društvu/državi/ekonomskom području nije neograničena. 

Kapital nije savršeno mobilan između različitih društava/država/ekonomskih područja.*

Tržište relativno efikasno alocira kapital. 

Produktivnost i posljedično dohodci radnika ovise o količini kapitala koja im je dostupna za rad. 

 

Drugo, analizirajmo implikacije gore navedenog:

Kakve posljedice na ekonomiju države bogate kapitalom ima dolazak većeg broja imigranata iz 3. svijeta? I recimo još i da, recimo, svi oni žele raditi?

Jednaka količina kapitala dijeli se na veći broj radnika. Prosječno dostupna količina kapitala za rad radniku se smanjuje, produktivnost po radniku se smanjuje, i prosječni dohodci radnika se smanjuju.

Sudionici na tržištu slijede cjenovne signale i rade realokaciju resursa. Proizvodnja radi pomak od kapitalno intenzivne prema radno intenzivnoj.

Na slici sdf

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom, ili u društvu koje je bilo bogato kapitalom dok nije primilo velik broj imigranata iz 3. svijeta. U takvoj situaciji, jednom kada se stroj na slici lijevo pokvari, nije ga smisleno zamijeniti novim već vozača poslati da zajedno s 50 imigranata rukama kopa zemlju.

 

Treće, analizirajmo dugoročne implikacije gore navedenog:

Ako su imigranti slični domaćinima, recimo, imaju slične vremenske preference, sličnu sklonost štednji i akumulaciji kapitala, štedjeti će i akumulirati kapital, i dugoročno, produktivnost (odnosno, onaj dio produktivnosti koji je funkcija kapitala, a ne tehnologije) i dohodci domaćina neće opadati.

Ako pak imigranti nisu slični domaćinima, recimo, imaju niže vremenske preference, nižu sklonost štednji i akumulaciji kapitala, dugoročno, produktivnost (odnosno, onaj dio produktivnosti koji je funkcija kapitala, a ne tehnologije) i dohodci domaćina (i njihove djece, i djece njihove djece) će biti niža u odnosu na situaciju u kojoj imigranti ne bi bili primljeni.

Od ta dva scenarija, ovaj drugi je stvaran.

 

* kapital je zapravo fascinantno slabo mobilan između različitih društva/država/ekonomskih područja. Kako to znamo? Pa, iako se zadnjih desetljeća s porastom slobodne trgovine mobilnost kapitala povećava i pokrenulo se ujednačavanje dohodaka na svjetskoj razini, i dalje je Nijemac drastično produktivniji od Hrvata, a Hrvat drastično produktivniji od Sudanca. Nemaju jednake dohotke. Razlozi za to opet mogu biti šaroliki, no ovdje bih volio argumentirati sljedeće: mjesta koja dobro privlače kapital su ista ona mjesta koja ga i dobro akumuliraju, i u pozadini priče su neke temeljnije stvari. Slobodna trgovina nikada neće rezultirati jednakom razinom produktivnosti i dohodaka u svim društvima, što je u neku ruku i samo po sebi očito – ta društva su međusobno različita.


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

Pad civilizacije i uspon barbarstva

Pet, 05/02/2016 - 12:58

same old, same old

 

U prvoj polovici devetoga stoljeća Bagdad je doživio svoj zenit kao najveći i najbogatiji grad na svijetu. 861. godine je pak vladajući kalif Mutawakkil ubijen od strane svojih turskih plaćenika koji će uvesti vojnu diktaturu. Tijekom toga razdoblja carstvo se raspalo, a različiti podanici i provincije u praksi su postali neovisni i počeli slijediti vlastite interese. Bagdad, donedavno prijestolnica ogromnoga carstva, sužen je na Irak.
Radovi povjesničara iz 10stoljetnog Bagdada još uvijek su nam dostupni. Duboko su prezirali degeneraciju vremena u kojima su živjeli, ističući posebno indiferenciju prema religiji, povećani materijalizam te seksualnu otvorenost. Isto su tako i lamentirali korupciju dužnosnika države i činjenicu da su političari nekako uvijek prikupili velika bogatstva dok su bili u uredu.
Povjesničari su i s gorčinom komentirali izuzetan utjecaj na mlade ljude koji su stekli popularni pjevači, rezultirajući u smanjenju seksualnog morala. “Pop” pjevači Bagdada pratili su svoje erotske pjesme na luti, instrumentu sličnom modernoj gitari. U drugoj polovici desetoga stoljeća, kao rezultat, mnogo opscenog seksualnog govora došlo je u uporabu, kakav prije ne bi bio toleriran. Nekoliko je kalifa izdavao naredbe o izgonu “pop” pjevača iz glavnoga grada, no u roku nekoliko godina već bi se vratili.
Povećanje utjecaja žena na javni život je često povezano s nacionalnim propadanjem. Kasni Rimljani prigovarali su da, iako Rim vlada svijetom, žene vladaju Rimom. U desetom stoljeću, slična tendencija mogla se opaziti u Arapskom carstvu, gdje žene zahtijevaju pravo ulaska u profesije do tada rezervirane za muškarce. “Što?”, pisao je tadašnji povjesničar Ibn Bessam, “imaju zanimanja činovnika, poreznika ili propovjednika sa ženama? Ta su zanimanja uvijek bila isključivo muška.” Mnogo žena je prakticiralo pravo, dok su druge postale sveučilišni profesori. Trajala je agitacija za imenovanje ženskih sudaca, koji ipak čini se, nije prošla.
Nedugo nakon toga perioda, država i javni red su se urušili, i strane invazije pregazile su zemlju. Posljedičnim povećanjem konfuzije i nasilja, postalo je nesigurno ženama kretati se ulicama samima, s čime se i taj feministički pokret urušio.
Turbulencije koje su slijedile nakon vojnog udara 861. godine, kao i gubitak provincija, dovele su do teške ekonomske situacije. U tome trenutku, možda je bilo za očekivati da bi svi udvostručili svoje napore kako bi spasili državu od bankrota, ali ništa takvoga se nije dogodilo. Umjesto toga, u tim trenucima opadanja trgovine i financijske oskudice, narod Bagdada uveo je petodnevni radni tjedan.

Ulomak iz The Fate of Empires and Search for Survival Johna Glubba.


Filed under: ekonomska povijest, kultura (kvazi)
Kategorije: Hrvatska

Što to priča Tihomir Orešković

Uto, 26/01/2016 - 14:50

ili, Tihomir Orešković sere čim otvori usta

 

Gledajte, ja doista nemam velika očekivanja od nove “desne” vlade. Doista. Mrtav hladan, smatrat ću pozitivnom promjenom i to da se svakih mjesec dana neki Zakon države ne izmjenjuje uredbom Vlade. Boldam to. Podcrtavam to. No, to budi rečeno…

 

Novi mandatar nam pametuje o tome kako je on za efikasnost države i svakako je protiv bolnih rezova. Koji kurac to znači? Pitam vas, koji kurac to znači? Ukratko, znači ovo…

Novi premjer traži pravu riječ kojom bi se predstavio hrvatskoj javnosti

Novi predsjednik vlade traži pravu riječ kojom bi se predstavio hrvatskoj javnosti

Što znači efikasnost države?

Efikasnije prikupljanje poreza? Dosljednije provođenje glupih regulacija? Brži šverc tzv izbjeglica u susjedovo dvorište, a na teret hrvatskog poreznog obveznika? Veću fluktuaciju internih dopisa u pojedinim ministarstvima? Što god od toga značilo, ne znači ništa dobroga za ovu državu i njene stanovnike.

Ako to znamo, onda nam je lako otkriti što znače i bolni rezovi. Svoj odgovor možete ponuditi u anketi niže (hint: svi ponuđeni odgovori su točni).

Take Our Poll (function(d,c,j){if(!d.getElementById(j)){var pd=d.createElement(c),s;pd.id=j;pd.src='https://s1.wp.com/wp-content/mu-plugins/shortcodes/js/polldaddy-shortcode.js';s=d.getElementsByTagName(c)[0];s.parentNode.insertBefore(pd,s);} else if(typeof jQuery !=='undefined')jQuery(d.body).trigger('pd-script-load');}(document,'script','pd-polldaddy-loader'));

 

Ponovit ću, pošto čini se uopće nije očito. Banalno je, ali doista banalno provesti fiskalnu konsolidaciju, internu devalvaciju, smanjenje proračunskih transfera i sve ono što je potrebno za golo preživljavanje ove države. I ponavljam, za to uopće nije potrebno biti neki protržišni kapitalist ili štogod, možeš biti i najzadrtiji socijalist (čitaj: parazit) s mrvu mozga.

 

Kada smo to ustvrdili, idemo o još nekim poserima Tihomira Oreškovića:

Hrvatska ima veliki broj nekretnina koje se ne koriste. Pitanje je što ćemo s tim nekretninama, kako ih aktivirati. Ne bi kratkoročno uvodio porez na sve nekretnine, ali bi volio riješiti problem nekretnina koje nisu u funkciji. To je mrtvi kapital. Nadalje, imamo, recimo, građane sa 10 ili 20 apartmana. Pitanje je kako regulirati oporezivanje njihovih nekretnina. Dakle, ne masovno oporezivanje nekretnina, ali da onih koje nisu u funkciji kao i onih građana koji imaju veći broj, 5 ili 10, nekretnina. Kad oporezujete jedinu nekretninu to je socijalna kategorija, ali kad oporezujete drugu, treću ili petu, to je ekonomska kategorija. Najvažnije je mrtvi kapital staviti u funkciju.

Prvo, porez na nekretnine je grozna i glupa ideja. To je isto tako i tema drugoga posta na ovome blogu iz siječnja 2012. godine gdje se to vrlo vrlo detaljno argumentira.

Drugo, ovaj tip ozbiljno tvrdi da ekipa s 20 apartmana NE drži te apartmane u funkciji. Ne tvrdi? Što tvrdi, da je imovina zlo i da su neki zli ljudi tako glupi da ne koriste svoju imovinu?

Treće, znate što znači uvođenje poreza na drugu, treću ili petu nekretninu? Znači privikavanje budala na postojanje toga poreza kako bi se kasnije lakše proširio obuhvat poreznih obveznika.

Smatram da je porez na nekretnine standard u Europi i svijetu.

Isuse Kriste Bože, ovo je argumentacija na razini Slavka Linića.

 

Zanimljivo je da imamo izrazito visoku sivu ekonomiju. Uz vrlo veliku sivu ekonomiju, PDV na ovim razinama ima smisla.

Jer naravno, kako poticati ljude na plaćanje poreza nego tako da im se prohibitivnim ili blizu prohibitivnih visinama poreznih stopa daju svi poticaji da NE plaćaju porez…

 

Već su mi čestitali neki poslovni lideri iz svijeta. Pokušat ću te kontakte usmjeriti u korist Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u privlačenju investicija.

Iskoristit ću, dakle, sve svoje kontakte od Južne Amerike do Japana da privučem investicije. Na engleskom mi to ide nešto lakše nego na hrvatskom. (osmijeh)

Jer, kada Tihomir Orešković pokaže svoj čaroban osmijeh svojim poslovnim partnerima, svi će bez razmišljanja pohrliti investirati u zemlju gdje se porezne stope na rad kreću od bezazlenih 32% do manje bezazlenih 64%, poslodavci moraju o svome trošku provoditi naplatu sindikalnih članarina, porezne stope se svako malo retroaktivno uvode i mijenjaju, ako pokušaš otvoriti piceriju dobiješ zahtjev za 737 dozvola, ako pokušaš otvoriti tvornicu dobiješ referendum lokalne zajednice… Raaajt.

 

Možemo govoriti o nekoliko investicija. Što se tiče energetike, ključna je investicija LNG na Krku. U Slavoniji pak projekt navodnjavanja. U Slavoniju moramo više ulagati i podizati produktivnost. U njoj postoje veliki neiskorišteni potencijali i to smatram strateški bitnim. Nadalje, moramo napraviti prugu Rijeka – Mađarska. Kroz takve i slične investicije postići ćemo sinergiju s drugim novim investicijama.

I naravno, Tihomir Orešković će otvorit svoj novčanik i sam financirat sve ove redom neisplative projekte?

 

Protiv sam kad je u pitanju nafta. Ne daj bože da se dogodi kakva havarije. Jadransko more je relativno zatvoreno.

Jer, ako je investicija vjerojatno financirana od privatnog kapitala i potencijalno isplativa, naravno da je treba zabraniti?

Također, da li Tihomir Orešković zna koliko se nafte tankerima prevozi Jadranom. Mislim, ne samo u Hrvatsku, nego i više u Italiju. Zar nisu tankeri, onako generalno, pogotovo u područjima s više prometa na moru, ipak malo opasniji od naftnih bušotina?

Mislim, vidi ovo:

Ima li komentara od Tihomira Oreškovića

Ima li komentara od Tihomira Oreškovića?

Da li se to meni čini, ili se u ovome trenutku dok ja pišem ovaj post, u Jadranu nalazi dvoznamenkast broj tankera?

 

Smatram da naši fakulteti nemaju dovoljno dobru vezu s privatnim sektorom. Akademski život i poslovni život privatnog sektora moraju biti povezani. Moramo pojačati suradnju Sveučilišta i privatnog sektora. Imamo, recimo, odličnu kemijsku struku, informatičari su također odlični. Ali, ako želimo investicije, moramo imati obrazovni sustav s odgovarajućim rezultatima. Intel se raspitivao za mogućnost investiranja, ali nismo imali dovoljno obrazovanih u informatici. Moramo imati strategiju koja će realizirati vezu sveučilišta i biznisa.

Upravo je rekao, što? Ne, ozbiljno pitam, znam da nije rekao da su hrvatski fakulteti prčije gdje su profesori selektirani po sposobnosti okretanja kako vjetar puše ili u nekim slučajevima po (lijevoj) ideološkoj podobnosti, znanstvena i intelektualna aktivnost je sprdačina, studente se upisuje kako bi se izvuklo više novca od države i pospremilo u vlastite džepove, a studenti upisuju uglavnom kako bi dobili neki papirić koji bi im omogućio ulazak na tržište rada, a ne radi stjecanja znanja. Mumljao je nešto o vezi s privatnim sektorom? Hah, privatnom sektoru moraš dati neku korist da te financira, a pofesora koji imaju mogućnosti utjecaja na ministre ipak ima samo toliko!

 

Stvarno ne znam od kuda je, s koje lijepe plaće i zašto Tihomir Orešković došao u Hrvatsku, no ako se po jutru dan poznaje, neka lijepo odjebe otkuda je i došao.


Filed under: u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Država mi pomaže

Ned, 17/01/2016 - 12:29

o oporezivanju i poticanju stambene štednje

 

2014. godine situacija je bila takva da je državi kao i uvijek ponestajalo novca, a to je između ostaloga značilo i:

  1. da su (privremeno) ukinuti poticaji stambenoj štednji (jer je država trebala novca);
  2. da su dani prijedlozi izmjena Zakona o porezu na dohodak koji su od 2015. godine najavili početak oporezivanja zarađene kamate na štednju (jer je država trebala novca);
  3. da su kamate na štednju zbijene još bliže 0% kao posljedica ekspanzivne monetarne politike središnje banke (koja je takva bila jer je država trebala novca i središnja banka joj je suprotno svome zakonskom madnatu, kao i uvijek, pomagala);
  4. da je rizik držanja imovine u kunama opet porastao (jer… je država trebala novca).

 

Iz tih i sličnih razloga, ja sam otvorio stambenu štednju. Na stranu moja želja da jednoga dana eventualno posjedujem vlastitu nekretninu, stambena štednja je bila ok.

Prvo, denominirana je u eurima.

Drugo, kamatna stopa je fiksna i za to vrijeme još uvijek sjajna od cca 3%.

Treće, u prvim prijedlozima izmjena zakona, kamate na stambenu štednju bile su izuzete od oporezivanja.

Četvrto, kako više nije bilo državnih poticaja, stambene štedionice su bile sve drage i pune pogodnosti. Te 2014. godine nije bilo nužno platiti suludo skupu naknadu za sklapanje ugovora. Kada kažem suludo skupu, mislim na cca 750 kuna. Eto do čega dovodi nepostojanje državnih poticaja ;)

 

Godina prođe, zakon se izmjeni, kamate na stambenu štednju ipak se oporezuju (jer država još više treba novca), a poticaji stambenoj štednji se vrate (jer su bili izbori).

Jej.

 

2016. godina je, meni moja stambena štedionica ovih dana šalje izvještaj za 2015. godinu. Kažu, cca 50 kuna poreza i prireza što mi odmah uzimaju i isplaćuju državi. Ali, obećano mi je i 245 kuna državnih poticajnih sredstava. Koja doduše nisu uplaćena, ali bit će (vjerojatno, možda, za kojih godinu dana).

Reklo bi se da sam sjajno prošao, samo…

Kako mi raste ušteđevina i godišnje zarađena kamata, raste i plaćeni porez i prirez.

Kako se državna poticajna sredstva računaju iz

prosječna kamatna stopa na nove devizne depozite stanovništva kod kreditnih institucija oročenih na razdoblje od 1 do 2 godine koja se izračunava jednom godišnje za razdoblje od 12 mjeseci počevši od srpnja prethodne godine do lipnja tekuće godine (uključujući podatak za lipanj) na temelju objavljenih statističkih podataka…

a još je na početku posta rečeno u kojem smjeru te kamate idu, tako se smanjuje i iznos državnih poticajnih sredstava. Za 2015. godinu to bi bilo maksimalno 245 kuna po stambenom štediši, za 2016. godinu to će biti maksimalno 205 kuna po stambenom štediši… Vidimo kamo to ide…

 

Ukratko, koliko sam bacio oko, onako okvirno, na kraju svojih pet godina u stambenoj štedionici ja ću vjerojatno biti na cca 0 što se tiče poreza+prireza i državnih poticajnih sredstava. I to je OK. Ako sve prođe u redu.

Ali to nije sve, ima još! Državna poticajna sredstva naime, tehnički baš i nisu imovina štediše. Mogu to postati ako ja izdržim punih 5 godina. Ili ako prije toga roka uzmem stambeni kredit u stambenoj štedionici. Ali inače ne.

 

Ako ja iduće godine dođem u stambenu štedionicu i kažem, dobar dan, dobar dan, idem u.. Slovačku započeti novi život, molim lijepo moj novac, dobivam svojih državnih poticajnih sredstava točno… 0 kuna.

Ako ja iduće godine dođem u stambenu štedionicu i kažem, dobar dan, dobar dan, idem uzeti stambeni kredit… prekoputa, jer koliko vidim vi dajete samo uz valutnu klauzulu, a banka preko puta se pod pritiskom monetarne politike izlaže ogromnom riziku i daje u kunama i uz nižu kamatu, molim lijepo moj novac da ga tamo ubacim kao učešće, dobivam svojih državnih poticajnih sredstava točno… 0 kuna.

Znate, nekako, volio bih da mi država ne pomaže.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Čestit Božić

Čet, 24/12/2015 - 14:30

rrc


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Kako je nastao novac (2)

Ned, 22/11/2015 - 15:22

recenzija knjige Davida Graebera

 

Kako sam već recenzirao djelo suvremenog domaćeg teoretičara socijalizma, jebivjetra zvanog Ivan Pernar, smatrao sam primjerenim, zasukao sam rukave i bacio se na bjelosvjetskog jebivjetra zvanog David Graeber i njegovu knjigu, Dug.

 

Barim tako jednu trebu na nekom tulumu, mala odvjetnica, aktivistica, ja dođem, predstavim se, dobar dan, dobar dan, i ja sam aktivist. Bacam spike, MMF, antiglobalizam, treći svijet, i dug. Oči cakle, ali maloj nije nešto jasno oko duga. Ja baš krenem objašnjavat dug, kada uleti neki bankar i pokupi mi je. E pa…

iz uvoda u Dug, koji, na moju veliku žalost, u hrvatskom prijevodu uključujući reference ima čak 641 stranicu.

 

U redu, prošli smo uvod, čitamo dalje, stranica 12.:

…Francuska… Madagaskar… pacifikacije… Naprotiv, tijekom sljedećih pola stoljeća francuska vojska i policija ubile su mnoštvo Malagasa koji su se previše protivili takvu aranžmanu (više od pola milijuna, prema nekim izvještajima tijekom pobune 1947.)…

I meni se odmah pali lampica u glavi. Ja naime, ne pitajte me kako, znam koliko je bilo poginulih na Madagarskaru tijekom pobune 1947. godine. 11.342 – 100.000 mrtvih, s realnim procjenama u rangu 30.000 – 40.000. Od toga 4.928 mrtvih tijekom same pobune, i to je jedini pouzdani podatak koji imamo, dok su sve ostalo navedeno – samo procjene.

Prema kojim izvještajima je bilo više od pola milijuna mrtvih? U knjizi koja ima preko 80 stranica referenci, ovakva spektakularna tvrdnja nije mogla biti potkrijepljena jednom jedinom referencom? Otkuda Graeberu ta referenca?

Mislim znam, čovjek je očito bio na Madagaskaru, ponegdje bez ikakve svrhe i razloga u tekstu iskaču anegdote o posjeti jednoj tržnici na Madagaskaru, o tome kako je autor odbio razgovarati s nekim neidentificiranim čovjekom, i sl. Vjerojatno je tamo upoznao neku Madagaskarsku verziju Save Štrbca i što sve ne, ali meni je lampica u glavi upaljena i jednostavno ne mogu samo tako vjerovati tvrdnjama koje autor iznosi.

 

A to je posebno problem, jer takvih tvrdnja ima jako jako puno. Ponovit ću što sam napisao kod Pernarove knjige:

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor.

Nije Perner nego je Graeber, nije toliko prepisivana wikipedija koliko razni antropološki članci (Graeber je nekakav nadri antropolog, šifra teoretičar), ali u osnovi stoji. Hrpa sranja čiju je točnost praktično nemoguće provjerit, a kada bi bilo moguće trajalo bi vječno, i zapravo je posve nevažno za ono što je pisac htio reći.

Ili Graeber misli da je iole relevantno za djelo o financijskom sustavu citirati neki navodni izvještaj o nekim navodnim divljim plemenima koja se povremeno susretnu, u šumarcima jebu jedni drugima žene, trgaju im perlice i tako razmjenjuju, odnosno trguju?

Stvarno, zašto neki ljudi misle da zvuče pametno i mudro ako nabacaju hrpu sranja na okup? Misli li Graeber doista da tako zvuči produhovljeno i mudro? Evo, dat ću mu ja primjer mudrosti:

Zbrka u mislima nužno vodi zbrci kod djelovanja

Sv. Ignacije Lojolski, prvi general Družbe Isusove (mislim da je on, nisam 100%)

 

Da skratimo priču, David Graeber želi opraštati dugove, svima koji imaju dugove, pojedincima državama, itd, itd. Kao presedan za to opetovano citira Bibliju i kojekakve druge antičke tekstove i sl.

No dalje Graeber tvrdi da je oprost duga zapravo moralno pravo dužnika, a ne žrtva koju je podnio vjerovnik.

Recimo, ako me zamoliš da ti posudim 5 kuna da si kupiš Graeberovu knjigu, ti si kupiš K+ pivo koju popiješ, nemaš knjige koju možeš prodat i vratit dug, nemaš drugi način da mi vratiš tih 5 kuna, ti mi nisi ni dužan vratit tih 5 kuna jer:

Novac zapravo nije ništa.

Kako novac zapravo ne bi bio ništa, Graeber onda dalje poduzima taj ogroman trud lijepljenja kojekakvih tekstova (vidi gore navedeni o trgovini koja se odvija trganjem perlica poslije moguće prisilnog seksa u šumarku), a svrha i ključni međukorak toga je dokazati da se novac nije razvio tzv prirodnom selekcijom (trampa, neko dobro koje većina treba, metali, specifični metali: zlato i srebro), već je nastao proklamacijom vladara. Štoviše, Graeber tvrdi da među primitivnim narodima ne postoji i nikada nije ni postojala trampa, to je pojava kod naroda koji već poznaju novac, samo ga trenutno nemaju prilike koristiti.

OK, Graeber, nije da vladari nisu imali svoje uloge, no u osnovi si u krivu. Ali zabave radi, slijedimo tvoju logiku.

 

Eto, ako je novac tako nastao, onda tako i danas nastaje, novac je zapravo samo neka ideja.

Ako je novac zapravo samo neka ideja, ne predstavlja nikakve stvarne vrijednosti.

Ako je tako, svi smo mi onda samo ludi i mislimo da smo nekome nešto dužni ili od nekoga nešto potražujemo.

Recimo, u onom gornjem primjeru, ako si od mene posudio 5 kuna, posudio si ideju i sasvim je irelevantno što si ti s tom idejom popio pivo, a ja sam to više ne mogu. Jer nisam ti posudio pivo.

Dugove je nužno oprostiti!

Što bi bilo kad bi bilo da sam ti ja posudio fizičku limenku pive? U Graeberovu umu trampa postoji (samo kod ljudi koji već otprije poznaju novac), no osim toga koliko sam uspio shvatiti se ne spominje – iako su neki od antičkih oprosta dugova na koje se stalno vraća – bili oprosti dugova u trampi.

 

Ono što je strašno je sljedeće:

Dug je napisan 2011. godine.

Graeber je postao profesor (antropolgije) na London School of Economics 2013. godine.

Nije lagao na razgovoru. Nije slučajno. Znali su tko je.


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

Mit o teškim reformama

Pet, 13/11/2015 - 14:29

ili, koliko je zapravo banalno zatvoriti deficit, smanjiti poreze, provesti internu devalvaciju i spasiti Hrvatsku – istodobno

 

Svima je poznato da je reforme praktički nemoguće provesti. Državni službenici imaju cca deset raznih kolektivnih ugovora koji štite njihova prava na plaću, dvostruke dodatke na staž, troškove potplata na cipelama i tako dalje. Sindikati su spremni klati slučajne prolaznike na ulicama ako netko ospori jedan o njihovih tumačenja kolektivnih ugovora. U praksi je nemoguće smanjiti neodrživu državnu masu plaća. Umirovljenici imaju ustavne zaštite svojih stečenih prava (neodrživo visokih mirovina), mislim čak dvije parlamentarne stranke, svoje izračune u HZMOu koji ih štite i tako dalje, i tako dalje. U praksi je nemoguće smanjiti neodrživu državnu masu mirovina.

Sindikati, kolektivni ugovori, granski kolektivni ugovori, Mato Kapović spreman umrijeti za radnička prava i ine sitnice isto tako ne daju nikakvu realnu nadu za ujednačivanje cijene rada u Hrvatskoj sa produktivnošću radnika (čitaj: smanjenje plaća), i tako je onda nemoguće provesti internu devalvaciju, a svi skupa osuđeni smo na polako višdesetljetno propadanje realnog gospodarstva. Jedina nada nam je čekati da se nekakav nadriekonomista Lovrinčević uspne na vlast, počne tiskati novac, uništi valutu i tako sruši cijenu rada, a kao kolateralne žrtve i štednje i … pa, gospodarstvo.

Svi stručnjaci to kažu.

“proračunske rashode definiraju stečena prava u proteklih 15-ak godina i nemoguće ih je smanjiti, a da se ne diraju ta prava”

 

E pa, to je laž.

 

Banalno je, a sve gore u podnaslovu, između ostalih mogućnosti, može se napraviti i minornim izmjenama jednog postojećeg zakona, a sada ću vam objasniti i kako. Otvorite si najprije Zakon o doprinosima, a onda pratite promjene.

U Hrvatskoj se trenutno 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 15% doprinosa na plaću koji se odnose na zdravstvo
  • 2,2% doprinosa na plaću koji koji se odnose na zapošljavanje i zaštitu na radu
  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko
  • 5% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko, aka kapitaliziranu štednju.

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.172,00 kune, naplaćeni doprinosi su 372,00 kuna, dohodak radnika 800,00 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 31,74%.

Efekt je današnja Hrvatska, što je morate priznati, vrlo tužna slika. Za državne službenike je 0% jer je obračun pretakanje unutar proračuna, za umirovljenike je također 0%.

 

Pošto pišemo zakon, a znate kako se u ministarstvima pišu zakoni, otvorimo taj zakon u wordu, stisnemo Ctrl + F, odemo na tab Zamijeni, i sve na zamijenimo s iz. Svi doprinosi se naplaćuju iz plaće!

U Hrvatskoj tada 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na zdravstvo
  • 2,2% doprinosa iz plaće koji koji se odnose na zapošljavanje i zaštitu na radu
  • 15% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko
  • 5% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko, aka kapitaliziranu štednju.

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.000,00 kuna, naplaćeni doprinosi su 372,00 kuna, dohodak radnika 628 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 37,20%.

U pola minute posla više manje smo riješili pola problema ove države.

Efekti su sljedeći: proveli smo internu devalvaciju kune i smanjili dohotke državnih službenika za 21,5% bez ikakve povrede kolektivnih ugovora i potreba za pregovorima sa sindikatima. Čak i da se Mato Kapović opaše eksplozivom, zaleti pred sabor i aktivira eksploziv u najboljoj revolucionarnoj tradiciji, to je samo jedan idiot manje na svijetu i ne znači ništa. Za radnike efekt ovisi o njihovoj produktivnosti. Za umirovljenike je efekt i dalje 0%.

 

Međutim, kako gornji rezultat nije zadovoljavajuć (raslo je ukupno porezno opterećenje od doprinosa sa 31,24% na 37,20% i nismo smanjili mirovine), moramo napraviti još neke zahvate, koje će doduše potrajati malo više od pola minute, ali opet nisu takoo komplicirani.

Prva je, ukidamo 5% doprinosa za kapitaliziranu štednju. Zašto? Zato što su ti fondovi smeće, a njihovi menadžeri čak i da su pametniji nego što jesu, opet su obvezni kupovati uglavnom državne obveznice države pred bankrotom (Republike Hrvatske). Neka se lijepo transformiraju u dobrovoljne mirovinske fondove, i neka u njih uplaćuje tko i koliko želi. Bonus, ukidamo jednu državnu instituciju, Regos.

Druga je, ukidamo ovih 2,2% doprinosa. Nekakve “poticaje zapošljavanju”, naknade za nezaposlene i sl. može država financirati iz svojih općih prihoda ili još bolje, ukinuti. Zaštita na radu? Nema beskorisnija stvari od zaštite na radu u RH. Budimo realni, to je mafija. Bonus, ukidamo nekoliko državnih institucija, počevši od HZZa pa do uhljebljenih doktora.

Treća je, primjenimo 15% doprinosa za zdravstvo na je.ene mirovine. Žao mi je, ali to ne samo da treba napraviti, nego je i poštena i moralna stvar.

Četvrta je, da uravnotežimo stvari, pošto bi tako zdravstveni sustav dobio daleko previše novca, a mirovinski je ionako stalno u deficitu, povećamo stopu doprinosa za mirovinsko s 15% na cca 20% do 22,5%, a istodobno smanjimo stopu doprinosa za zdravstvo na cca 10% do 7,5%

 

U Hrvatskoj tada 1.000,00 kuna plaća radnicima oporezuje s:

  • 10% doprinosa iz plaće koji se odnose na zdravstvo
  • 20% doprinosa iz plaće koji se odnose na mirovinsko

Kada zavrtimo brojke dolazimo do toga da je uz plaću od 1.000,00 kuna trošak rada 1.000,00 kuna, naplaćeni doprinosi su 300,00 kuna, dohodak radnika 700 kuna, uz ukupno porezno opterećenje od doprinosa 30,00%.

Koji su efekti za radnike? Ovisi. Mi smo proveli internu devalvaciju, i ukupan trošak plaće je smanjen za 14,68%, dok je dohodak radnika promjenom zakona smanjen za 12,5%. No da li to znači da tržište neće reagirati i da se radnici i poslodavci neće trenutno dogoditi o povećanjima bruto plaća? Ne znači! Plaća ovisi o produktivnosti. Istina je, da je i dio plaća u Hrvatskom gospodarstvu (granski kolektivni ugovor, khm) nerealan, no dio ljudi stvarno je plaćen po produktivnosti. Realni dohodci će se korigirati ovisno o produktivnosti sa sadašnjih 800,00 kn negdje u raspon 700,00 kn – 820,40 kn.

Koji su efekti za državne službenike? Smanjenje dohodaka od 12,5%.

Koji su efekti za umirovljenike? Smanjenje dohodaka od 10%.

Koji su efekti za proračun? Trenutni nestanak 6-7 milijardi kuna deficita konsolidiranog proračuna. I to na stavkama koje je, kažu, nemoguće smanjiti.

Koji su efekti za gospodarstvo? Uz smanjenje troška rada od 14,68%? Marginalni postaju profitabilni, profitabilni se šire, više od desetljeća neviđene stope rasta gospodarske aktivnosti postaju nova normala.

Nezaposleni? Zapošljavaju se.

 

Znate što ne valja u ovome što sam gore napisao? Tako je banalno, jednostavno i minorno, uopće ne napada previše postojeći sustav, da je sasvim provedivo.

Ustavni sud se ne mora ništa pitati.

Sindikate se ne mora ništa pitati.

Oporbu se ne mora ništa pitati.

Umirovljenike se ne mora ništa pitati.

Nije nužno čak ni da se glasače mora nešto pitati.

Da sutra novi premjer par sati stišće Ctrl + F po word dokumentu Zakona o doprinosima, i da skupi malo hrabrosti, da je spreman izaći i reći, da, moramo to napraviti, odgleda par prosvjeda i ide dalje s tim, mislite da bi se za 4 godine netko sjećao toga? Uz stvarni, a ne lažni gospodarski rast, i stvarno, a ne statističko, smanjenje nezaposlenosti?

Da…

sdsf

Zajedno u propast. PS Hrabar po potrebi, ako treba prokazati i izvikati neku ustašu, uvijek voljan.


Filed under: bankrot RH, plus, porezi
Kategorije: Hrvatska

Koliko vrijedi jedna pička?

Sri, 04/11/2015 - 14:50

35.369,77 kn 

 

Kako nažalost poprilično nezapaženo prolazi cjenik kojim je Hrvatski sabor izvjesio, između ostaloga, i dodanu vrijednost koju stvara posjedovanje pičke, odlučio sam taj podatak podastrijeti cijenjenoj javnosti.

Sukladno Odluci raspoređivanju sredstava za rad političkih stranaka i nezavisnih zastupnika, zastupnik u Hrvatskom saboru financira se s 353.697,75 kn, a zastupnica s 10% više od toga iznosa, odnosno 389.067,52 kn.

Posjedovanje pičke u Hrvatskom saboru stvara dakle 10% više vrijednosti, ili preciznije 35.369,77 kn.

nije tako lako


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Jedinstveni okvirni kontni plan od 01.01.2016.

Ned, 01/11/2015 - 12:41

 

Kontni plan

U računovodstvu, kontni plan je, ukratko rečeno, popis računa knjiženja. Kontni plan kao kontni plan, taj popis računa knjiženja, može se organizirati na više različitih načina. Najpopularniji predložak u RH gospodarstvu trenutno je RRIFov računski plan za poduzetnike, jedna od ogranizacija po funkcijskom načelu. Funkcijsko načelo znači nešto u smislu “redoslijed razreda u računskom planu na način da kretanje knjigovodstvenih stavki prati poslovni i proizvodni proces”.

Da bi razumjeli što pak to znači, zamislite da ste u 1930oj u tvornici koja proizvodi konzervirani grašak i ima 10.000 zaposlenih, o čega je 200 tipova s kemijskima koje na nekakve kartice šrabaju i zapisuje što se i kako radi. U tome je slučaju sasvim logično da želite “pratiti proizvodni proces” kako bi razumjeli što se oko vas događa, pa tako organizirate stvari da vam je jedan razred kontnog plana novac, drugi obveze prema dobavljačima (graška), treći sam sirovi grašak, četvrti prerađeni grašak i tako dalje. Ima smisla, u toj određenoj situaciji.

No da li uvijek ima smisla? Ako niste primijetili, u gornjem primjeru kontni plan nije toliko da prati proizvodni proces, već je u osnovi podijeljen u razrede (poddjelove) prema količinama ručne obrade podataka. Netko pametan se sjetio, ili je ta organizacija evoluirala tijekom vremena, kako bi pratila organizaciju posla samih obrada podataka. Da li onda ima uvijek smisla koristiti takvu organizaciju kontnog plana? Jer na stranu to što je bar danas broj entiteta koji su veliki i imaju kontinuiran proizvodni proces malo, danas imamo i računalnu obradu podataka koja je posve promijenila procese obrade podataka i eliminirala većinu potrebnog ljudstva i resursa iz slike?

Da danas punim prazan program za obradu, ja bih to sam sebi sasvim drugačije organizirao. Dugotrajna i kratkotrajna imovina, dugoročne i kratkoročne obveze, kapital, prihodi i rashodi, kao posebni razredi, s dodatnim razredima, prilagođeni u osnovi tome da (pod)zbrojevi razreda budu osnova za izračun financijskih pokazatelja. Meni financijski pokazatelji trebaju za procjenu uspješnosti i to bi meni bio puno važniji kriterij organizacije.

 

Standardi

Komunisti su znači imali jedinstven kontni plan. Kao da bi moglo drugačije :S Kako da OOOUROvi inače prate koliko su novca spalili? Već cca 25 godina, sukladno tome, nemamo zakonski propisan kontni plan, što je i sasvim logično. Zašto bi država uopće propisivala tako nešto? Mislim, stvarno, s kojom svrhom?

I tu sada dolazimo do još nečega zanimljivoga, a to je ekonomija standarda. 90% računovodstava u Hrvatskoj naime koristi isti kontni plan, a to je gore spomenuti RRIFov računski plan za poduzetnike. Koji je usto tek mala evolucija bivšeg propisanog komunističkog kontnog plana. Zašto? Zato što na tržištu uvijek postoji standard. EKKP (evoluirani komunistički kontni plan) IMO nije nešto posebno dobar (vidi rezoniranje gore), ali babe iz računovodstva ga znaju koristiti. Ogromnu većinu low level poslova u uredima (većina računovodstva) radi ekipa koja je obučena i naučena obavljati jednostavne radnje u beskonačnost, i svaka promjena standarda znači i prohibitivne troškove (re)obuke. Možda postoji bolji kontni plan, ali ne postoji toliko bolji da bi koristi od njega premašile troškove promjena. EKKP u praksi može samo evoluirati.

I to je sasvim u redu, sve dok EKKP nije zakonski propisan. Ako je nekome korisnije raditi stvari drugačije, može raditi stvari drugačije. Izvrsno! Samo…

 

J..eni komunisti opet jašu

To sve budi rečeno, temeljem novoga Zakona o računovodstvu, Odbora za standarde financijskog izvještavanja je dao je prijedlog obaveznog kontnog plana. Sličan, ali opet dovoljno različit kontni plan od trenutnog de facto standarda, tako da je sigurno da će nakon gluposti poput propisanih listića za isplatu plaće i izmijenjenih propisanih listića za isplatu plaće, domaće kompanije krajem ove godine podnijeti i troškove uvođenje propisanog kontnog plana. Dodatno, svi koji si mogu računovodstvo organizirati efikasnije, ili bar smatraju da mogu, ne smiju.

Niti jedan član Odbora za standarde financijskog izvještavanja, inače institucije koja postoji iz Sanaderova vremena i stvorena je kako bi malim domaćim kompanijama snizila zahtjeve i teret u vezi financijskog izvještavanja, nije osjećao neku moralnu odgovornost zato što radi suprotno od toga i slučajno podnio ostavku. Zašto i bi kada godišnje međusobno podijele 600.000 kuna.

 

P.S.

Pošto vidim da je član i trenutni dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, preporučam i nedavni članak o Sveučilištu u Zagrebu.


Filed under: ekstenzivna država, financije & računovodstvo
Kategorije: Hrvatska