Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 50 minuta 28 sekundi

Pijte vino…

Sri, 25/02/2015 - 16:08

Etanol je mješavina kukuruza i plaćenog poreza, Paul A. Gigot

 

Cjenovna struktura različitih vrsta alkohola na tržištu u RH, izračun je napravljen za votku sa 37,5% udjela alkohola, pivo sa 5,4% udjela alkohola i vino sa 11,5% udjela alkohola i ne uključuje 3% dodatnog poreza na potrošnju kojeg naplaćuju neke lokalne razine države na konzumaciju u ugostiteljskim objektima

Cjenovna struktura različitih vrsta alkohola na tržištu u RH, izračun je napravljen za votku sa 37,5% udjela alkohola, pivo sa 5,4% udjela alkohola i vino sa 11,5% udjela alkohola i ne uključuje 3% dodatnog poreza na potrošnju kojeg naplaćuje dio jedinica lokalne samouprave na konzumaciju u ugostiteljskim objektima


Filed under: porezi
Kategorije: Hrvatska

Nevolje u paklu

Uto, 17/02/2015 - 12:28

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje HPB-a gdje su Hrvati opsjednuti domaćom bankom - nakon islamskog i etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.

 

Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.

 

I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:

  1. kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
  2. znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.

 

Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?

 

 

Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.

 

Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.

 

Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam, ekstenzivna država, korupcija, rizik režima, velika država
Kategorije: Hrvatska

J.d.o.o. je beskorisna i potencijalno štetna ideja

Uto, 10/02/2015 - 12:42

o povjerenju

 

Upravo sam pojeo sendvič u jednom j.d.o.o. Bio je OK, ništa posebno…

Znači povjerenje. Ako ćemo o povijesti korporacija, prije nego što su nastale korporacije svi trgovci su bili solidarno i neograničeno odgovorni za dugove svojih biznisa. Što to znači? Ako njihov biznis napravi dug, ako se oni loše kockaju i zaduže, taj dug kreditori će naplatit iz njihovog biznisa, pa iz njihovog porculana i srebrenog posuđa, pa iz njihovog namještaja, pa ih njihove kuće, pa će im na kraju balade uzet i njihove gaće.

E to je vidite povjerenje. Jer kreditor zna

  1. da postoji nešto iz čega se može naplatiti;
  2. da trgovac ne želi ostati bez gaća pa neće preuzimati toliko duga i ulaziti u izuzetno rizične poduhvate.

I kredit lakše teče.

 

Korporacije su nastale kao rješenje za investitore koji žele preuzeti nešto rizika. Bilo da ne žele riskirati svu svoju imovinu, bilo da hrpa pojedinaca želi riskirati samo maleni dio svoje imovine u neki poduhvat, mogu to napraviti preko društva sa ograničenom odgovornošću. Ali zašto bi itko takvome društvu dao neku robu i uslugu i očekivao da će se naplatiti?

povjerenje

I to je recimo povjerenje. Postoji nešto iz čega se može naplatiti.

 

Vratimo se na mojega osrednjega majstora sendviča i kebaba. Da li biste vi tome j.d.o.o. tipu prodali nešto svoje vrijedno 10.000 kuna i pustili ga da plati za mjesec dana?

Naravno da ne bi. Ne postoji nikakvo jamstvo. Nema povjerenja. Tip ako želi prostor, peciva i salamu koju stavlja u sendviče, mora je platiti unaprijed u kešu. Dođe mu na isto kao da se kao fizička osoba bavi prodajom sendviča. Doslovno nema nikakve razlike.

Samo on zna zašto je registrirao j.d.o.o.

 

Sjećate se one zgodne formulacije koju su prije svi morali stavljati na račune? Ovo društvo s ograničenom odgovornošću registrirano je pri sudu u Negdje i upisan je temeljni kapital od mnogo kuna?

Hoću reći, to nije došlo iz ničega. I hoću zapravo reći, kada vidite naziv d.d., ili d.o.o., to bi trebalo nešto značiti, i trebalo bi podrazumijevati određeni kapital, iz kojega se dug može naplatiti. Zamislite samo koliko bi sudionici na tržištu uštedjeli na provjerama boniteta i koliko bi tržište bilo efikasnije da to nešto znači?

Ne znači u praksi ništa ni sa d.o.o. ni sa j.d.o.o.

 

Time ne želim reći da imam nešto protiv j.d.o.o., ali hoću reći:

  • ne znači ono što bi trebalo;
  • jedinu realnu primjenu vidim u eventualnom muljanju sa državnim poticajima koja potiče mlade kompanije na ime gospodarskog razvoja i whatnot, ukratko igranju sa tuđim novcima koje nikada ne bi bili dobiveni od nekoga na tržištu;
  • sama ta ideja neodoljivo vuče na nešto čemu bi se dosjetio socijalist pokušava poticat kapitalizam; onda je savršeno logično kada se kapitalizam ne razumije da se gospodarski rast potiče s nečim poput j.d.o.o.; mislim, gledajte, divno je moć osnovat kompaniju u roku od 24 sata, ali zapravo je sporedno i nevažno.

Sniziti poreze? Ukidati regulaciju? Meh, idemo poticati osnivanje društava kapitala (koja za svoje obveze jamče svojim kapitalom) sa 10 kuna kapitala.


Filed under: kvazi tržište, pravo & regulativa
Kategorije: Hrvatska

Godišnja prijava poreza na dohodak za 2014. godinu

Sri, 04/02/2015 - 14:12

do 28. veljače 2015. 

 

Počele su godišnje prijave poreza na dohodak, te stoga podsjećam čitateljstvo da  iste podnese ukoliko može ostvariti povrat.

Excell obrazce za prijavu poreza možete preuzeti na stranicama

  1. Erste banke – vjerojatno bolje ukoliko sastavljate jednostavniju prijavu;
  2. RRIFa – ukoliko sastavljate kompliciraniju prijavu.

 

Ne zaboravite ni da je ovo zadnja godina u kojoj možete tražiti povrat poreza po dividendama i udjelima na osnovu odbitka do 12.000 kuna – od 01.01. 2015. ukinuto.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

O referendumu protiv termoelektrane u Pločama

Uto, 27/01/2015 - 14:38

i o ekologiji kao idelogiji smrti

 

Održan je referendum protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Bilo da se gledaju izišli (90%), bilo da se gledaju svi birači (55%), očito je da u Pločama ne žele termoelektranu.

Kako je moguće da takav referendum prođe? Odgovor je zapravo vrlo razumljiv:

  • glasači ne vide neku direktnu ekonomsku korist za sebe, mislim, ionako većinom rade za državu, ili u kakvoj državnoj firmi, ili primaju mirovinu ili subvencije, i sigurno neće 8 sati na dan raditi u nekakvoj šugavoj termoelektrani, pa ih stoga nije ni briga što susjed možda hoće;
  • zamisli tek da se susjed tamo zaposli pa ti nabija na nos kako ima novim autom, ili da neki kapitalist tamo sebi zaradi… katastrofa;
  • ne znaju ništa o termoelektrana, niti ih zanima, a stoga su i oprezni. I zanemariva i minorna posljedica dovoljna je za reći ne;
  • a opet, ne vide ili ih ni ne zanimaju troškovi koje će snositi ako se termoelektrana ne izgradi, tipa u obliku manje dostupne energije i više cijene struje;
  • šizofreni poremećaj zvan ekologija sveprisutan je oko nas i širi svoje papke.
Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung Power Plant na Tajvanu kapaciteta 5,500 MW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 MW na ruskom Dalekom istoku

Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung na Tajvanu kapaciteta 5,5 GW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 GW na ruskom Dalekom istoku.

Prvo disclaimer: Da ovu u svjetskim okvirima beznačajnu, u domaćim od životnoga značenja termoelektranu od 0,8 GW planira graditi država, i ja bih rekao OK, kužim. Država niti zna, niti ima čime graditi termoelektranu, a isto tako može sve neugodne posljedice zabraniti zakonom. No ne gradi je. Inicijator je Luka Ploče, kojoj doduše jesu većinski vlasnici mirovinski fondovi (?), no po onome što čitam novac za izgradnju planira se prikupiti na međunarodnim financijskim tržištima. Jer je ovo isključivo komercijalni projekt koji je… isplativ.

 

 

A sada, zašto nikoga ne bi trebalo biti briga za to što žele u Pločama:

 

I. Privatno vlasništvo je privatno vlasništvo, je privatno vlasništvo

Ta industrijska zona i zemljište na kojoj bi se gradila termoelektrana je privatno vlasništvo. Elektranu će graditi privatni investitori. Zašto je relevantno što netko tko nije vlasnik misli?

Odgovor na pitanje nisu eksternalije, njih naime, bar ne značajnih, nema. Da je ta planirana elektrana nešto nezamislivo grozno:

ionako ne bi bila izgrađena, jer pod pretpostavkom da imamo pravni sustav koji djeluje, koja budala bi išla gradit nešto što se zbog odšteta dosuđenih zbog eksternalija na kraju ne bi ni isplatilo gradit?

 

II. Industrija = (bolji) život

Dobro pogledajte donju sliku:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

 

Ako ste mislili da je Ploče nekakav piroteskni primorski gradić koji slučajno ima luku, debelo se varate. Aleksandrovo Kardeljovo Ploče je dugo željena/planirana austrijska srpska nacistička komunistička luka/industrijska zona u tome dijelu Jadrana na mjestu koje prije nije postojalo praktično ništa. I opet, kada su komunisti ostvarili taj san i stvorili tu nezdravu i zagađenu luku/industrijsku zonu, malo tko je u okolici okolišao i vjerovao u mandarine, već se glavom bez obzira bježalo čak i u tu i takvu industrijsku zonu, pretovarivati ugljen i udisati ugljenu prašinu.

Naravno, jednom kada se preselite u industrijsku zonu, ima li logičnijeg toka događaja nego da referendumima pokušavate spriječiti daljnji razvoj industrije, i to neusporedivo čišće industrije nego što je bila kada ste tamo doselili?

 

III. Slučaj Rockwoll

Sjeća li se tko slučaja Rockwool i najavljene smrti istarskoga turizma i živih bića u Istri općenito?

Danas je to sasvim lijepa tvornica, nitko ne umire, turisti ne bježe glavnom bez obzira, a kakvih 150 ljudi radi i zarađuje svoj kruh.

 

IV. Protuprijedlozi i ekološka agenda

Pročitao sam veći broj razloga zašto ne treba graditi termoelektranu i što treba umjesto nje, pa stoga navodim neke:

  • mandarine, više mandarina – navodno postoji potencijal zapošljavanja parstotisuća ljudi koji će termoelektrana spriječiti;
  • razvijati turizam pored luke Ploče (dok se iz pretovarišta rasutoga tereta zrakom vije ugljena prašina);
  • prekriti u potpunosti neki manji jadranski otok solarnim pločama, to će stvoriti toliko struje da se neće znati kuda sa njom;
  • neka država svima poklanja solarne ploče, južna Dalmacija je ionako nešto kao sjeverna Afrika pa što ne;
  • prestati sra.ti i početi se ugledati u civiliziran svijet, svi gase termoelektrane, a pogotovo Njemci.

 

Ukratko:

Tko ne pobjegne u inozemstvo, umrijet će od gladi, jer će svi koji bi mu mogli uplaćivat mirovinu pobjeć u inozemstvo. Ali umrijet će na čistom zraku! (Neće, par desetaka kilometara uzvodno mu je Aluminij ;))

 

Bilješka o autoru:

živi u gradu u kojem dnevno prometuje četvrt milijuna automobila, radi više toplana, dvije termoelektrane, a 40 kilometara dalje je i nuklearna elektrana. Zadovoljan je time.


Filed under: društvo i odgovornost, ideologije zla
Kategorije: Hrvatska

Koliko para toliko muzike

Sub, 24/01/2015 - 11:06

rade ih bolje nego nekada, potrošački pokret kao još jedno čedo socijalizma, (ne)racionalnost potrošača

 

Slučajno sam ranije danas pogledao Potrošački kod, i sada sam naravno ljut. Ne toliko zbog toga što je taj “potrošački” pokret zloćudna nakupnina socijalista*, već zato koliko im je propaganda uvredljivo glupa.

Drugim riječima, danas je opet zaključeno, po tko zna koji put, da zli kapitalisti namjerno rade loše proizvode, koji će se naravno pokvariti odmah po isteku garantnoga roka, ako garantni rok uopće postoji, koje se usto ne isplati popravljati, pa se tako oštećuju potrošače mase. Stvarno?

Evo, da dokažem da nije tako, otišao sam na stranice jedne trgovine tehničke opreme i sastavio sljedeću slikovnicu:

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

 

Molim ekipu iz Potrošačke fronte da mi objasni u čemu je šema? Mislim, ozbiljno, imamo jedan te isti proizvod, električnu grijalicu snage do 2000 W, koja se prodaje po:

  • 99 kn;
  • 5 puta više;
  • 10 puta više.

Odgovor je vjerujem očit čak i djeci. Iskreno sam uvjeren da bi čak i dvogodišnje dijete gledajući tu slikovnicu bilo u stanju zaključiti u čemu je šema. Dvogodišnje dijete upire prstom u prvu sličicu i mumlja: “Sra..e”. Kako slatko!

 

Stvar jasno nije u tome da ih ne rade kao prije. Rade ih zapravo čak i puno bolje nego prije. Iskreno sam uvjeren da prije pedeset godina nije postojalo ništa tako kvalitetno, lijepo i jeftino kao DE LONGHI HCX91020E konvektorska grijalica (slika broj 3) te da će ista ako je kupite trajati dulje nego što je trajala grijalica proizvedena 1964. godine. Bilo koja, proizvedena bilo gdje u svijetu.

I u čemu je onda problem?

Zar je problem stvarno u tome što više ne živimo u svijetu ograničene (ograničenije) ponude proizvoda, pa danas uz grijalicu od 1.000 kuna možemo kupiti i onu za 500 kuna, i onu za 100 kuna. Što imamo izbor

  • niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja;
  • srednja cijena + srednja kvaliteta i rok trajanja;
  • visoka cijena + visoka kvaliteta i rok trajanja?

 

Nije problem, zar ne?

Evo i jednoga priznanja. Ja sam prije tri mjeseca kupio električnu grijalicu… za 99 kuna. A zašto sam to napravio? Tim više što sam znao da će se pokvariti u najkraćem moguće roku?

Imao sam nekih problema sa radijatorom pa sam je kupio kao nadopunu radijatoru, s time da sam znao da mi treba na kratki rok do se radijator ne popravi. A još sam i dodatno znao da se uskoro selim, i stvarno, trebalo mi je samo nešto na kratki rok. Što bih ja sa divnom DE LONGHI HCX91020E kada se uskoro budem selio?** Dajte ozbiljno?

 

Time dolazim i do poante ovoga posta. Sasvim je racionalno za potrošače da često, ako ne i u većini slučajeva, kupuju robu loše kvalitete. Evo nekih mogućih razloga:

  • treba im na kratki rok rok, možda čak i za jednokratnu upotrebu;
  • ili ne žele taj komad pokućstva/televizor/mobitel gledati cijeloga života;
  • ili im treba na duži vremenski rok, ali će je rijetko koristiti pa nema trošenja;
  • prenosivost – i to ne samo prikazanih grijalice, recimo i ormar od iverice je puno lakše raskopati i preseliti nego ormar od punoga drveta;
  • preference – neki neće, a neki nemaju novca za na primjer, kupovanje grijalice od 1.000 kuna. Nekima bi to značilo razliku između biti na toplome ili jesti.

 

Često je racionalno kupovati jeftinu i nekvalitetnu robu, i potrošači se tako i ponašaju.

Ali nije racionalno očekivati od jeftine i nekvalitetne robe karakteristike skupe i kvalitetne robe. 

 

Dok je to samo po sebi očito, Potrošačka fronta misli drugačije. Kakva rješenja nude, i za što možemo očekivati da će se zalagati? Jasno je. Državne intervencije. Standarde kvalitete. Obavezne garancije. 2 godine. 5 godina. 10 godina? Štogod.***

Ukratko, istiskivanje kombinacije niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja sa tržišta i ukidanje izbora potrošačima.

HTV treba ukinuti…

 

* stvarno, za potrebe socijalista u 21. stoljeću potrošač ono što je u 19. i 20. stoljeću bio radnik; ideologija je ista, argumentacija je jednako priglupa i lako opovrgljiva, a samo je nevina žrtva u narativu danas potrošač umjesto radnika; to je ujedno i dokaz koliko je Mato Kapović zaostao, dok njegove inteligentnije kolege danas osnivaju Potrošačke fronte, on je još uvijek na nekakvim Radničkim frontama

** ista grijalica marke Vivax još uvijek radi, iako je napola potrgana i dajem joj još maksimalno nekoliko tjedana života; za koji tjedan seli u smeće, a ja sam i dalje sam zadovoljan sa uloženo/dobiveno.

*** povlačim paralelu opet; dok se radnički pokret zalagao za isključenje najmanje poduktivnih sa tržišta rada i osiromašivanje radnika, potrošači pokret se zalaže za isključenje najjeftinijih proizvoda sa tržišta i osiromašivanje potrošača


Filed under: ideologije zla, konkurencija (nesavršena)
Kategorije: Hrvatska

Autoprijevoznici pokrenuli urotu protiv javnosti

Čet, 22/01/2015 - 11:43

ne skrivaju se

 

Znate li tko je Marijan Banelli? Vjerojatno ne, i stvarno nema razloga za to, no gospodin je evo slučajno lobist nekakav savjetnik za promet u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Ovdje ga izvlačim jer je eto, cijena autobusnih karata Zagreb – Rijeka pojeftinila pa je on dao izjavu:

Teško mi je reći koliko dugo može trajati ovakva situacija s niskim cijenama karata… Građani s ovom situacijom mogu biti zadovoljni…

No to naravno nije poželjno te

smatra kako je neophodno … u javnoj raspravi… zakonskih propisa i uređenja tržišta.

Koncesije bi trebale biti skuplje i uvjeti za ulazak na tržište zahtjevniji. …subvencionirati sve oblike tzv. ekološkog prijevoza, pogotovo na prigradskim linijama, …. posebice kad govorimo o prijevozu đaka i studenata.

Država bi trebala subvencionirati i kamatnu stopu i produžiti rok plaćanja svima koji će nabaviti ekološke, sigurnije autobuse, a ako su u funkciji turizma, moguće je i osigurati sredstva iz europskih fondova. … izdvojiti 100 milijuna kuna iz Fonda za ekološku učinkovitost i zaštitu okoliša.

Ekološki autobusi? Što su to ekološki autobusi i kako su dovraga sigurniji od običnih autobusa? Ah, koga briga… Tu je i nekakav Igor Krmpotić, član Uprave Autotransa

naglašava kako je mnoštvo problema stvorilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture dodjelom koncesija za obavljanje prijevoza u kojima nije poštovana regulativa EU, jer se dozvolilo da se pod krinkom uspostavljanja međudržavnih linija, na tim istim linijama odvija unutarnji cestovni prijevoz putnika, što je jedini razlog za koncesiju i isplativost same linije.

– Imamo slučaj jednog prijevoznika koji povezuje Rijeku, Zagreb i Brežice u Sloveniji, a ustvari mu je najvažniji cilj dobiti koncesiju i konkurirati isključivo na liniji između Rijeke i Zagreba, što potvrđuje i činjenica da im autobusi polaze jednu minutu prije naših.

Dok ja pomišljam, sjajno, netko je izigrao retardiran sustav koncesija (ako je i korupcija, izuzetno je pozitivna korupcija!), eto, netko bi to sprečavao i vozio putnike skuplje.

 

Kako dobiti sinekuru od države i natjerati budale da se skupo (i nesigurno) voze, skraćene upute:

  1. Stvoriti sustav za isisavanje državnog novca što će porezima isto financirati putnici.
  2. Državnom regulativom zabraniti konkurenciju.
  3. Cijelo vrijeme pozivati se na kvalitetu, sigurnost, djecu (djecaaa!!!), i zašto ne, pa može i na ekologiju. To je danas in. Pitatajte Mirelu Holy.

 

Kako doći do situacije da se svi voze jeftino (i sigurno), skraćene upute:

  1. Vozi tko koće, koga hoće, kuda hoće, po kojoj god cijeni hoće.

 

PS

Jeste li znali da i Martina Dalić piše blog? Istina je da je u pitanju bivša ministrica financija, no što ja znam, sviđa mi se Martina Dalić. It’s pretty good.


Filed under: državni kapitalizam, ekstenzivna država
Kategorije: Hrvatska

Da li i vi želite pomoći građanu Lalovcu da otplati svoj kredit?

Pon, 19/01/2015 - 00:36

vl

Upamtimo, građanin Lalovac odbio je konvertirati svoj kredit u Euro kada mu je to njegova banka ponudila jer mu se to u danom trenu nije isplatilo… Pričamo o periodu dužem od 3 godine kada je to mogao napraviti… On je, osim što je slučajno i ministar, po svome financijskom položaju i stavovima, tipični predstavnik tzv. građana…

Take Our Poll (function(d,c,j){if(!d.getElementById(j)){var pd=d.createElement(c),s;pd.id=j;pd.src='https://s1.wp.com/wp-content/mu-plugins/shortcodes/js/polldaddy-shortcode.js';s=d.getElementsByTagName(c)[0];s.parentNode.insertBefore(pd,s);} else if(typeof jQuery !=='undefined')jQuery(d.body).trigger('pd-script-load');}(document,'script','pd-polldaddy-loader'));

 

update kasnije u danu:

Čini se da se javio građanin Milanović i kaže da će platiti banke. Kaže i da je to državnička odluka i da je “jedina moguća tužba Ustavnom sudu, a da druge nisu moguće”.

Da pojasnimo, nije ovdje bitan konkretno Ustav jer u Ustavu stvarno svašta piše, već neke građanima čudne ideje slučajno ugrađene u Ustav tipa:

  • ugovori se moraju poštovati,
  • ako zakon nešto ne zabranjuje, nije zabranjeno,
  • svi su jednaki pred zakonom,
  • svi imaju pravo slobodno raspolagati svojom imovinom u okviru postojećih zakona,
  • i tako dalje…

Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Legalan piratluk!

Pon, 12/01/2015 - 16:07

Jej! Pa Nej!

 

Nekoć davno, na PC-u su se masovno piratizirale igre. Sjećate se tih vremena? :D

DRM free i slične stvari su oduvijek lijepo zvučale, no što jest jest, ljudi su kada su mogli piratizirali. Što je bilo lakše piratizirati, više se piratiziralo. A koliko god svi mrzili DRM, čista činjenica je da su ga razvojni studiji proizvodili u svim vrstama i razinama, sve iritantnijim i gadnijim. Zato jer su zli? Ne, vodili su se čistom ekonomskom logikom. Imalo je ekonomskog smisla, ili je to bar bio pokušaj.

I što se na kraju dogodilo? Konzole, fokus na online igranje, beskrajni DLCovi umjesto pravih ekspanzija/cijelih igara ili naravno steam, ta slavna kombinacija DRMa i zaključavanja korisnika.

Igranje singl player igara van beskrajno odurnog Steama na PCu više manje ne postoji.

 

I tako, nastavno na novu EU regulativu u čijoj je izradi sudjelovao i ponos nacije, karijerni političar, samopromotor i ljigavac poznat kao Neven Mimica, app storovi su promijenili uvjete poslovanje na području EU. Ukratko, cijenjeni potrošač može iz bilo kojega razloga u roku od dva tjedna zatražiti povrat sredstava. Apple je to trenutno tehnički loše riješio (sadržaj nakon povrata novca ostaje na uređaju korisnika i može se i dalje koristiti), Google tehnički malo bolje (sadržaj se automatski briše nakon povrata novca), no tehnikalije na stranu, bilo tko bilo gdje u EU može piratizirati aplikacije u roku manjem od dva tjedna, dobiti što je trebao od aplikacije, odigrati svoju igru, i zatražiti povrat novca. U osnovi nije bitno.

 

Idemo na ekonomske posljedice.

Da, piratluk aplikacija na mobilnim uređajima je ionako moguć, potrebno je malo tehničkoga znanja i volje da se igraš s garancijom. Kako mnogo ljudi nema ili jedno ili drugo, to im je mobitel, prvi efekt je značajno širenje ljudi koji piratiziraju igre i slične sadržaje. I naravno, čak se osjećaju i pravedno zbog toga, ta oni su potrošači.

Drugi efekt je onda taj da se developeri odmiču od sadržaja koji se mogu koristiti u roku od dva tjedna. Nastaje poticaj za proizvodnju upravo onoga što se željelo demotivirati tom regulacijom, free to play i sličnih proljeva koji će pokupiti ovisnike i navesti ih da se troše sitne iznose novca tijekom vremenskih perioda od nekoliko mjeseci ili više. Već i sad je demotivator proizvodnji sadržaja koji se mogu “potrošiti” u kraćem roku, a da se politika implementira na svjetskoj razini, bio bi još i veći.

 

Zakon neželjenih posljedica, ako se ovo uopće kvalificira.

Povezana tema.


Filed under: pravo & regulativa, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Kako je nastao novac

Pet, 02/01/2015 - 20:46

recenzija knjige Ivana Pernara

 

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher član uprave Nolksbanke se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Montiiz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošilii dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao” njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca”. Gerhard je na to dodao: “Jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac”. “Vidim da si sklon filozofiji”, odvratio mu je Christian -“bolje razmišljaj o današnjem sastanku sa premijerom”.

iz uvoda u Kako je nastao novac

 

1) umjetnička vrijednost 

Nažalost, ovaj trash uvod normalnom je čovjeku dovoljan primjer sadržaja životnog djela Ivana Pernara. Kažem nažalost, jer krenuo sam pročitati taj prosvjetiteljski roman, a Ivan Pernar definitivno ne zna napisati roman. Sam koncept izlaganja Pernarovih ideja kroz usta karikaturalnih likova nije nužno loš, pogotovo ako ćemo u tipičnim scenama gledati zlog bankara Gerharda koji svojim novcem navodi do tada nevinu Maju iz Zagreba da se prokurva.

Moglo je biti zabavno!

Da Pernar zna pisati, čak i ako Gerhard priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar zna jasno izražavati svoje misli, čak i ako Ivan priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar ima bar neku centralnu misao vodilju, neku temu, možda bi se dalo pročitati.

Da se Pernar bar cijelo vrijeme drži Gerharda i kurvi, pretpostavljam da bih shvaćao privlačnost izrazito loših scena seksa određenom dijelu publike.

Nažalost, ovo čudo nema ničega od toga.

 

Na narativnoj razini, roman je sranje.

Npr. poglavlje 9. Ivan vodi Marinu u šetnju i sere o ekonomiji i politici cijelo vrijeme. Ivan zbari Marinu. Ah ljubav.

Npr. poglavlje 12. U isto vrijeme u Španskom, Martin, student zagrebačkog ekonomskog fakulteta također proučava način na koji na koji funkcionira isključivo kreditni sustav. Ta spoznaja ga poprilično šokira. Pozove Ivana kod sebe, ponudi ga keksima i Ivan mu objašnjava štogod o menađerima. Ah prijateljstvo.

Npr. poglavlje 13. Nepovezan mladić u Belom Manastiru dvoumi o svojoj pripadnosti HDZ-u. Zajedno s razočaranim SDP-ovcem Alanom javlja se Ivanu i Viliboru koji im objašnjavaju da je jedino na svijetu bitno monetarna reforma. Zajedno se zavjetuju na borbu protiv sustava. Ah štogod.

 

2) ideje u tekstu 

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor. (Rekao bih inflacionistički, ali nisam siguran u kojoj je to mjeri Pernaru jasno pa se za sada suzdržavam.) Nema čega nema, od prepričavanja 1984., intepretacija Marxa, citiranja Ustava, monetarnih statistika, kojekakvih interpretacija povijesti…

Evo, izazivam vas da pronađete smisla u sljedećem dijelu teksta:

Damir se nasmijao i upitao ih “Znate li gdje je nastao prvi papirnati novac?”

“Nisam nikad o tome razmišljala”, rekla je Natalija.

“Nisam ni ja”,dodao je Ivan.

“Te stvari se ne uče u školi”, uzdahnuo je Dušan i dodao “toliko toga skrivaju od nas”.

Damir je nastavio “Prvi koji su počeli koristiti papirnati novac bili su Kinezi. Međutim tek u doba Kublaj Khana je on postao primarno sredstvo plaćanja.

Zamislite što ga je motiviralo da počne tiskati novac. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.

Drugim riječima, budući da je uloga novca razmjena dobara i usluga – novac je imao pokriće u dobrima koja su ti ljudi stvarali i razmjenjivali. Na taj način mogao je isplatiti ljude bez da je povećavao poreze, što su ljudi više radili i stvarali to je on bio sretniji jer je mogao stvarati više novca koji bi imao pokriće u stvarnim vrijednostima.

Njegov način regulacije novca bio je toliko uspješan da je uskoro postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Njegovo kraljevstvo prostiralo se od Pacifika do Urala. Jedna petina svjetskog stanovništva bila je pod njegovom upravom. Umjesto da tlači ljude velikim porezima, poticao ih je na to da rade i stvaraju što više novih vrijednosti, za sve što bi oni napravili on bi izdao novčanu protuvrijednost. Tim novcem financirao je troškove državne uprave.

Također, osvajanja Kublaj Khana i njegovih nasljednika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara. Država je imala vlast nad njegovim stvaranjem i puštanjem u opticaj. Impresivno, zar ne?” dovršio je Damir svoje izlaganje.

“Totalno”, rekao je Dušan.

 

Netočne činjenice u ovome dijelu teksta su između ostaloga:

  • u školi se uči da se prvi papirni novac koristio u Kini;
  • Kublaj-khan ne postoji. Postoji čovjek čije se ime na na engleskom piše Kublai Khan, a na hrvatskom Kublaj-kan;
  • Kublaj-kan nije vladao od Pacifika do Urala – de facto je vladao otprilike današnjom Kinom, Korejom i Mongolijom – i dok je proširio i ojačao vlast nad tim područjima izgubio je cijelu zapadnu polovicu svojega carstva;
  • ni za njegovih prethodnika mongolska zapadna granica zapravo nikada nije bila na Uralu, bila je na obalama Sjevernog i Crnog mora – a to je poprilično dalje;
  • tlačio je ljude velikim porezima, štoviše, povećavao ih je;
  • nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, naprotiv, pokriće za papirni novac naposljetku je postala konfiskacija privatnoga zlata i srebra;
  • ne samo da nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, već ga nije ni izdavao u visini porasta novostvorene vrijednosti, izdavao ga je u tolikoj mjeri da je inflacija toga papirnoga novca divljala;
  • također, ispravan prijevod engleske riječi je predecessors’ je prethodnika. Ukoliko već umećemo dijelove engleske wikipedije u svoju knjigu Kako je nastao novac rečenicu Kublai and his predecessors’ conquests were largely responsible for re-creating a unified, militarily powerful China onda prevodimo sa osvajanja Kublaj-kana i njegovih prethodnika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

 

Činjenice na stranu, izazivam bilo koga da mi ukaže na smisao u:

  1. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.
  2. Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara.

 

3) Pernarova ekonomska teorija

Kao što sam rekao, sadržaj knjige je hrpa sranja prepisana iz međusobno nepovezanih i često proturječnih izvora na internetu, a zatim (često pogrešno interpretiranih i onda) možda ukalupljenih u osnovnu ideju vodilju. Možda jer nisam sasvim siguran, no nazovimo to Pernarovim teoremom, a taj glasi da su jednom nastali dugovi de facto neotplativi.

Objašnjavam na primjeru:

Zamislite svijet u kojem postoji 1.000 kuna i 11 ljudi, od kojih je jedan lihvar imenom Banka i ima svih 1.000 kuna.

Neka svaki od tih ostalih 10 ljudi uzme kredit 100 kuna, i mora vratiti 100 kuna glavnice i 50 kuna kamata.

Ukupno tih deset ljudi mora vratiti 1.000 kuna glavnice i 500 kuna kamata = 1.500 kuna, a to nije moguće jer na svijetu postoji samo 1.000 kuna.

Čistom matematikom dolazimo do toga da će 6 i 2/3 ljudi će uspjeti vratiti novac, a za 3 i 1/3 nema dovoljno novca na svijetu. Dugovi su dakle neotplativi.

 

Ovo je stvarno, ovo je istina.

Jedan od glavnih likova ovoga angažiranog romana poznat kao Vilibor upravo je osvojio 16,43% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH.

16,43% glasača u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH je dokazano glupo.

I ta brojka je još uvijek podcjenjivanje jer je stranačka disciplina zadržala nepovezane HDZovce i SDPovce iz Belog Manastira od glasanja za Vilibora.

To je upravo strašno.

 

P.S.

A zašto ne mogu u toku otplate kredita prodati Banki roba i usluga u vrijednosti od 500 kuna? Tipa Maja ga može masirat (khm), Ivan mu može kosit travu, a Vilibor reinstalirat Windowse. Mislim, ok, štogod, neka u magičnom svijetu nikada i ne bude istodobno više od 1.000 kuna, svi su vratili kredite, a Banka je dobio masažu, pokošenu travu i Windowse 8.1?


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

CapitalismTube(10)

Uto, 23/12/2014 - 14:07

Otprije poznato znanje + par meni iskreno nepoznatih detalja engleske situacije.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Sjajan argument protiv svjetske vlade

Sri, 17/12/2014 - 10:25

ili bilo kakvih političkih integracija općenito 

 

Business Insideru se zalomilo pa je lamentirajući debakl nekakve klimatske konferencije u Limi iznio izvrstan argument protiv političkih integracija, kako slijedi:

any global deal almost certainly won’t have legal force (because the US Congress would never ratify a legally-binding climate treaty).” He has a point — the US did the same with the 1997 Kyoto Protocol, the first international climate agreement…

The Kyoto Protocol set emissions reduction targets, but while the US signed the agreement in 1998, it never ratified it, and dropped out of the treaty in 2001.

Ratification of a UN agreement would require a 2/3 vote in the Senate — something that would almost certainly never happen…

And since ratification is just about the only way to bind a country to the agreement, and that would have to happen in each of the individual countries, there is no way to ensure anyone will actually follow it.

There is no global legislature that can use a majority vote to pass treaties that are legally binding on all countries. Countries are generally not bound by the treaties they don’t sign or ratify. It is nigh impossible to negotiate a treaty that sets meaningful numerical targets and that all or the most important carbon-emitting states are willing to sign.

So, whatever final agreement that comes out of Paris, it’s unlikely that everybody will sign it, and the United States — one of the biggest players in the game — almost certainly won’t.

That, added to the fact that there’s no requirement to report they are actually even meeting their goals, means this climate meeting was pretty much just a waste of time…

 

Iz logike iza ovoga argumenta vidimo zašto je prvenstveno Europska Unija tako loša ideja. Dok je istina dok postoje ljevičarske težnje posvuda u Europi, nejednoliko su raspoređene, i po obimu i po fokusu, i ponegdje su zapravo lokalno beznačajne. Bez europske supermegadržave, dijelovi Europe kretali bi se prema socijalizmu/progesivizmu, no neki dijelovi ne bi u tolikoj mjeri. Ili ponegdje podržano lokalnim faktorima ne bi uopće. Društva koja provode loše politike imala bi primjer suprotnoga, u svojoj blizini i u sličnom društvu. To bi opet bilo daljnji faktor ograničavanja socijalističkih težnji.

Ili drugim riječima, europska/svjetska država jednaka je stavljanju svih jaja u jednu košaru. A ta košara će gotovo sigurno biti socijalistička. Ne samo jer teži prosjeku, već i zato što loše ideje podržavaju jedna drugu.

Ako jedna “država” želi glasati za posebne poreze na banke a indiferenta je prema gradnji vjetrenjača, a druga “država” želi glasati za subvencioniranje vjetrenjača i indiferentna je prema posebnim porezima na banke, pojedinačno, jedna država će uništavati svoj energetski, a druga će uništavati svoj financijski sustav. No ako se skupljaju i “glasaju” da bi provodile svoje glupe politike, obje će države uništavati i svoj enegetski i svoj financijski sustav. Pa tako u praksi imamo da se sve zemlje u EU “bore protiv financijske iskuljučivosti”, subvencioniraju vjetrenjače, zabranjuju uvoz jeftinog šećera i subvenicioniraju skupi domaći, zabranjuju prejake usisivače i obične žarulje, primaju imigrante i whatnot. Glupe loše ideje podržavaju jedna drugu.

Suverenitet pojedinačnih država stoga je aposlutno najjača i najvažnija brana socijalizmu.


Filed under: demokracija
Kategorije: Hrvatska

Ne čitajte ictbusiness.info

Sub, 06/12/2014 - 08:42

dobro, što je s tim domaćim novinarima?

 

Znam, sve mi je jasno, i pisao sam već o tome, ali kada otvoriš maleni, beznačajni, specijalizirani portal bez neke duge tradicije, koji je usto specijaliziran za IT i za biznis, zar nije za očekivati malo razuma?

Očito ne.

 

Primjerice u članku Google mijenja način plaćanja PDV-a u EU, od sada ga oni uplaćuju umjesto developera izvjesni Vanja Deželić ničim izazvan piše:

Sve u svemu, treba pozdraviti napore Europske unije da poboljša tržište, trenutno im ide sjajno i ne popuštaju pritiscima kao Amerikanci, Rusi i Kinezi. Ne tiče ih se tko je tko, samo da se poštuju regulative, da nema monopola i da posao svima bude što ugodniji i lakši. Ili barem Europska unija ostavlja takav dojam. Iz kuta koji ne otkriva sve što se događa u pozadini dojam je uistinu pozitivan i hvalevrijedan.

 

U članku Norveška blokira TeliaSoneru u pokušaju preuzimanja Tele2 isti Vanja Deželić opet ničim izazvan piše:

Naravno, teško je vjerovati tvrtkama

… Sve u svemu, lijepo je vidjeti da se jedno državno regulatorno tijelo tako bori za one koje treba štititi – korisnike. U Hrvatskoj bismo zasigurno voljeli vidjeti nešto slično, čisto da nam ostane dojam kako netko brine o onome što se događa, a ne da se čini kako smo prepušteni tvrtkama na milost i nemilost.

Stvarno? PS Vanja, ako si već novinar, zar ne bi bilo lijepo znati da u hrvatskom jeziku tvrtka predstavlja naziv kompanije, a kompanija je… kompanija, biznis, posao, firma ili poduzeće.

 

U članku Sad kada je HTML5 dovršen, što je iduće? izvjesni Antun Jastrić tako podržava nekakvu ideju osnivanja nekakve fondacije nezavisnih stručnjaka koji bi se bavili izradom nekakve platforme za nekakav operativni sustav za Web:

Ali, pod uvjetom da se napravi svojevrsna fundacija kako bi ti ljudi mogli živjeti od svog posla…

A zašto se ne zaposle?

 

Najbolji od svega je pak izvjesni Boris Žitnik. Taj lik je pak napisao članak Hrvatska IT industrija 2020. – 2.000 IT radnih mjesta manje? Zanima vas kako je došao do svojih zaključaka? Evo kako:

Pošao sam od zadnjih sređenih podataka o strukturi IT industrije iz „Analize hrvatske ICT industrije 1999-2009“ koju sam u okviru IDC Adriatics-a radio za HUP, HGK i Državni ured za eHrvatsku 2010. godine…

…za svaku od 25 podkategorija procijenio učinak distruptivnih tehnoloških promjena na broj radnika koji u njim rade…

Eto, sada znamo, razvoj tehnologije je zlo koje samo ukida rada mjesta, a nikako stvara nova. Ali imamo naravno rješenje:

Pod time mislim analizu, strategiju, industrijsku politiku, jednom riječju svjesnu akciju da se stvari usmjere u poželjnom pravcu. …

Komu se obraćam? Pa svim dionicima vezanim uz IT sektor; Ministarstvu gospodarstva, strukovnim organizacijama (HUP, HGK, CISex, HIZ), Uredu za eHrvatsku, akademskoj zajednici i svom informatičkom pučanstvu. Rado ću predočiti svoje procjene. I bit će mi drago ako me se argumentima uvjeri da sam bio u krivu.

Ukratko, svima osim IT sektoru. A da ne bi mislili da je Boris Žitnik nekakav bezveznjak, trebate znati i da on ima svoju vlastitu agencija za istraživanje IT tržišta. Popis svih njegovih klijenata je sljedeći:

Hrvatska gospodarska komora (HGK),

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP),

Republika Hrvatska, Središnji državni ured za eHrvatsku,

Gospodarska komora u Makedoniji,

Gospodarska komora u Sloveniji.

Gdje je netko iz IT sektora?


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Vraćanje boca

Ned, 30/11/2014 - 14:57

nije žalba na još jedan besmisleni porez, već na sve ono oko njega

 

err... nigdje drugdje?

err… nigdje drugdje?

Vratio sam tako danas boce u supermarket. Iako zapravo imam mnogo toga protiv vraćanja boca u supermarkete (vidi niže), ipak sam ih vratio, i to jer:

  1. nemam ništa protiv dobivanja povratne naknade. Čak je nekako prikladno mjesec dana opijanja zaključiti besplatnom bocom osrednjeg do lošeg piva!
  2. ipak ih ne želim ni bacati u smeće. Iz čiste brige za ljudsko zdravlje (vidi niže) ne želim da te boce dohvati ekipa koja kopa po smeću ispod moje zgrade tražeći boce.

 

Što se tiče toga što imam protiv vraćanja boca, treba ipak priznati da je cijeli taj proces uznapredovao. Znate kako je to izgledalo kada je cijela stvar uvedena? Ne znate? Evo vam iskaza sa lica mjesta:

Mladi strašilo, prvi dan na poslu u jednome supermarketu, prije mjesec dana ili tako nešto uvedena je prisilna obveza skupljanja boca supermarketima.

Dođe šef: Strašilo, vidiš onaj kontejner na parkiralištu u kojega kamioni dovoze boce. Ajde ti to zgazi da toga stane još.

Strašilo: Err… Fakat? Mislim, ono zbilja? Kaj u tenisicama? Ionako ne stane ništa unutra više, evo sve uokolo je puno boca koje su ispale. Mislim, još i kiša pada.

Šef: Pa požuri se onda.

Kiša pada. Vjetar raznosi kišu i poluzgažene boce po parkiralištu, zelenilu oko parkirališta, po cesti do i preko ceste do. U krugu od 250 metara od supermarketa nalaze se boce. Koji tjedan dana kasnije, nakon što nakon što nekakav kamion konačno isprazni taj kontejner, pokupit ću one koje su bile na našem parkiralištu i zelenilu, a sve ostale ostavit ću tamo gdje su i bile.

 

Danas su stvari uznapredovale i funkcioniraju na jedan od dva načina.

Evo ovaj supermarket ispod moje zgrade uglavnom ne skuplja boce. Mrtvi hladni izvjese natpis skupljamo boce između 9 i 12 od ponedjeljka do petka (i slobodno nam pop…te ako vam se ne sviđa). Ako u točno određene dane i sate netko uspije zahaklati bakicu na blagajni da prima boce, šalje na stražnja vrata, trči, odjednom se stvara red od uglavnom deset ljudi koji većinom žešće smrde i koji daju boce, ona gura te boce u nekakve službene vreće, lijepi naljepnice, plombira, Bog te zna što sve ne, ispisuje papiriće koje dijeli ekipi, i trči natrag na blagajnu. Fin vam je to gospon paradajz, opipava ona moj paradajz dok priča sa kolegicom. Nije oprala ruke nakon što joj je kroz ruke prošlo 100+ prljavih boca…

Veći supermarket malo dalje je to sve isprofesionalizirao. Imaju stroj za preuzimanje boca. Istina da svako malo trokira kada ekipa u njega gura boce sa nepoželjnim barkodovima, ili se fensi vreća fonda za okoliš napuni pa se cijelim supermarketom zaori, gospodična s blagajne, neće više, ali dosta je sve to profesionalno i ugodno. Vraćam tamo boce, no i dalje ostaje, i taj je supermarket pretvoren u smetlište.

 

Svaki je…i supermaret u Hrvatskoj je po sili zakona smetlište. Ne ozbiljno, da li to ima ikome ikakvoga smisla? Na stranu da supermarketi ne žele prikupljati te boce, i da cijela stvar nema nikakvoga ekonomskog smisla…

Tko bi normalan uredio društvo tako da u istu prostoriju u kojoj svi dolaze kupovati hranu istodobno odbacuju otpad? Ozbiljno?

I znate zašto ne bacam boce u kontejnere ispred zgrade? Zato jer u njima ima svega od hrane u različitim fazama raspadanja do mrtvih životinja, od iskorištenih kondoma do iskorištenih menstruacijskih uložaka. A da stanem ispred zgrade i brojim, u pola sata pored tih kontejnera proći će bar troje ljudi koji će ih otvoriti, ako nađu neku bocu uzet će je, i odnijet će je u supermarket… u kojem ja kupujem hranu…

 

Ekonomsku logiku opet na stranu, vratimo se na vreće Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Znači, supermarketi te (ne zgužvane molim) boce trpaju u vreće od 50, 200 ili 400 komada. Lijepe naljepnice ili plombiraju, ili što ja znam što.* Ogromne vreće s praktično nikakvim teretom unutra. I onda dođu kamioni, odmah se “napune”, a zapravo imaju 100(?) kg tereta, pa troše gorivo i vozikaju de facto prazne kamione uokolo. Ponavljam, ekonomsku logiku opet na stranu… kaj?!?!? Nekih deset puta veća “šteta” okolišu nastaje proizvodnjom tih ogromnih i čvrstih najlonskih vreća i pripadajuće opreme i vozikanjem praznih kamiona uokolo, no što se tako zaštiti okoliš.

* vidjeti Dodatak Uputi -Isporuke ambalaznog otpada u namjenskim vrecama Fonda

 

Stavimo za kraj stvari malo u perspektivu. Mafija iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost godišnje uzme od proizvođača i na kraju plate potrošači više od pola milijarde kuna. Čak i da recimo brinete za blagostanje klošara koji skupljaju te boce (iz prljavih kontejnera, bez potrebne zaštitne opreme) i brinete da su boce ogroman ekološki i kakav sve ne problem, za pola toga iznosa bi mogli pokrenuti javne radove gdje bi sa četvrt milijarde kuna mogli plaćati čitavu vojsku od skoro 10.000 njih da svaki radni dan za 160 kuna bruto (nedostižna satnica dobrom dijelu radnika u Hrvatskoj) samo tumara uokolo i skuplja plastične boce. Dovraga, mogu čak skupljati i odbačene plastične vrećice. To bi recimo bio primjer lude intervencionističke zabrinute socijalističke države, koja bi čak i kao takva bila učinkovitija no što je sada.

Naravno, sve to ako zaboravimo da takva vojska već postoji, da nisu klošari već su dobro plaćeni za svoj ne osobito ugodan poslao, zovu se smetlari, i da ih ionako vjerojatno već i plaćate jednom mjesečno. Sami. Već to plaćate.


Filed under: velika država
Kategorije: Hrvatska

Peak oil (2)

Čet, 27/11/2014 - 15:36

nastavno na prethodni post gdje je dana slika porasta proizvodnje nafte u SAD-u, malo u suprotnome smjeru i o kompleksnosti i nesigurnosti proizvodnje energije u budućnosti

 

1) tko, po kojoj cijeni i uz koji profit proizvodi naftu

Major Exploration Country Exploration Type Marginal Production Cost Transport Costs to major Distribution Channel Profit per Barrel at Price of 85$ Saudi Arabia Onshore 3 4 78 Middle East ex Saudi Onshore 14 4 67 Russia Onshore 18 12 55 Other former USSR Onshore 21 12 52 Venezuela/Mexico Standard 32 4 49 Norway/UK Northsea 50 2 33 United States Deep-water 57 2 26 Brazil Ethanol 66 5 14 Brazil Offshore 80 2 3 United States Shale 73 12 0 Canada Sand 90 15 -20 Europe Ethanol 103 2 -20 Europe Biodiesel 110 2 -27 Russia Arctic 120 5 -40

Primijetite gdje se nalazi biodizel. Među ostalim zanimljivostima, nešto o ideji da je bar dio ulaganja napravljen u shale boomu… boom, posljedica jeftinoga financiranja koje je nekuda moralo otići?

 

2) A review on coal-to-liquid fuels and its coal consumption, Mikael Hook i Kjell Aleklett 

Sve što ste ikada željeli znati o potencijalnim (organizacijskim) problemima pretvaranja ugljena u naftu. Osobno mislim da autori podcjenjuju potencijale povećanja proizvodnje ugljena, posebice ako se ostvari prognoza da bi masovna upotreba ugljena dovela do rasta njegove cijene. Rudarstvo je (možda, vjerojatno?) zanat budućnosti!

 

3) A na temu pretvaranja ugljena u naftu, SASOLovi financijski izvještaji.


Filed under: plus, poslovni ciklus
Kategorije: Hrvatska

Vlada.hr se sprda s invalidima

Sri, 19/11/2014 - 12:38

istina, ne prvi puta, ali vrijedi istaknuti

 

Kontekst:

U povijesti, zapošljavanje invalida nikada nije bilo problem, niti je itko imao išta protiv toga. Tzv. zli kapitalizam nije imao ništa protiv rada osoba sa fizičkim ili mentalnim oštećenjima, te su iste bile na redovitoj bazi zapošljavane. Zbog svojih bilo fizičkih bilo mentalnih ograničenja takvi pojedinci zapošljavani su uglavnom na lakšim i/ili pomoćnim poslovima, a sukladno tome su onda bili i relativno slabije plaćeni. Na slobodnom tržištu gdje je plaća isključivo funkcija produktivnosti, ceteris paribus, sposobniji zarađuje više od nesposobnog, pametan zarađuje više od glupoga, jak zarađuje više od slaboga, onaj s društvenim vještinama više od onoga bez njih, a zdrava osoba više od invalidne. Svi doduše mogu naći posao.

To se promjenilo sa nastankom i uvođenjem takozvanih minimalnih plaća. Za sve one koji nisu upoznati s načinom na koji funkcionira minimalna plaća ili tzv. očuvanje cijene rada, ukratko, njena i funkcija i posljedica je ta da s tržišta rada izbacuje manje produktivne pojedince. Redom, najmlađe, najstarije, invalide. Invalidi su sa uvođenjem minimalnih plaća postali kronično nezaposleni pojedinci čije je fizičko preživljavanje postalo ovisno o milosrđu drugih i državnoj pomoći.

Naknadnom pameću otkriveno je između ostaloga

  • da invalidi imaju razne druge fizičke i mentalne koristi od rada osim same plaća; život u sanatoriju baš i nije život;
  • da je održavanje kojekakvih sanatorija i plaćanje pomoći invalidima skupo državi.

Slijedom toga, više manje sve države su uvele kojekakve programe kojima pokušavaju vratiti invalide na tržište rada. Kako se niti jedan od tih programa nije sastojao od ukidanja minimalnih plaća, redom su bili neuspješni.

 

 

Trenutno se u svrhu zapošljavanja invalida u RH od svih zaposlenih naplaćuje nekakva “Naknada za zapošljavanje invalida” koja iznosi 0,2% na bruto plaću svakoga zaposlenoga. Ta sredstva idu… nekuda i za zapošljavanje invalida rade… gotovo ništa. Taj neuspješni sustav se s krajem godine gasi radi implementacije EUlike sustava zapošljavanja invalida, radi čega tako imamo novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, veći broj podzakonskih akata uključujući za ovaj tekst bitan Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, novu državnu agenciju, pokoji registar (da li je očevidnik registar?), pokoji obrazac, pokoju novu administrativnu obvezu poslodavcima, i tako dalje.

Nemam namjeru prolaziti kroz sve probleme sa svim tim glupostima, ali dvije doista zaslužuju posebno isticanje:

 

Novi sustav diskriminira “velike” i postojeće poslodavce.

Zakon zvuči kao da je napisan u SAD-u. Kada oni idu regulirat nešto, uglavnom stave iznimku za male poslodavce i pravilima zaguše “velike”. Tako je sada i kod nas. Obvezu zapošljavanja invalida, odnosno plaćanja novčanih kazni ako ne zapošljavanju imaju poslodavci sa 20 i više zaposlenih. Iako je na prvi pogled racionalno ne opterećivat male poslodavce sa takvim nametima, to je ustvari vrlo loše! Potiče tržišne distorzije, potiče razbijanje velikih sustava, potiče korištenje suboptimalnih organizacijskih struktura i kao takvo smanjuje ekonomsku efikasnost. Kako obveza zapošljavanja ne vrijedi prva 24 mjeseca radi poticanja “novih” poslodavaca, ponavljam, potiče tržišne distorzije, …

Ako se obveza zapošljavanja definira po formuli:

broj zaposlenika veći od 20 x 2, 3 ili 6% kvote = broj invalida koje je potrebno zaposliti

npr. rudnik s 50 rudara x 6% = 3 invalida koje je potrebno zaposliti u rudniku kako bi se izbjeglo plaćanje mjesečne kazne.

Što ako se Rudnik d.o.o. razbije na Rudnik d.o.o. sa 20 zaposlenika, Rudnik jug d.o.o. sa 20 zaposlenika i Rudnik sjever d.o.o. sa 10 zaposlenika. Obveze zapošljavanja su 0, 0 i 0 invalida rudara. Relativno banalnim statuarnim promjenama Rudnik d.o.o. može izbjeći godišnji harač u iznosu od (minimalna plaća x 0,3 je jedna naknada; x 3 naknade mjesečno; x 12 mjeseci) 32.590,19 kuna.

Zvuči komplicirano? Može i jednostavnije. Idemo svake dvije godine gasit Rudnik d.o.o. i prebacivat radnike i poslovanje u novo  društvo Novi rudnik d.o.o.

I dalje zvuči komplicirano? Ajmo ne zapošljavat rudare nego ih unajmljivat od kompanija koje se bave iznajmljivanjem rudara, a sve imaju istoga vlasnika kao i Rudnik d.o.o. i max 20 zaposlenih.

Vidite o čemu pričam? Kakve su to gluposti?

 

Iz načina na koji su određene kvote po djelatnostima jasno je da svrha sustava nije zapošljavanje invalida

Slika 1. Kvote po djelatnostima

Slika 1. Kvote sa djelatnostima

Kao što možete vidjeti, iz pravilnika sam prepisao, a onda i grafički razvrstao djelatnosti prema kriteriju koliko je realno zaposliti invalida u njima. Ako išta upada u to, onda je to da Vlada.hr očito smatra da je invalidima doista mjesto u rudnicima. No može još i bolje:

Slika 2. Kvote

Slika 2. Kvote sa djelatnostima, sa naznačenim motivom razvrstavanja

Vidite o čemu pričam? Razvrstavanje djelatnosti u kvote određeno je očito isključivo fiskalnim kriterijem. Vlada uvodi novi očevidnik/fond/agenciju koji je sam sebi svrha, a koji će financirati poslodavci. Najveći poslodavac je Vlada. Ali Vlada ga neće financirati.

A invalidi, stvarni invalidi? Možda nisu dobili posao, ali jesu cijelu novu birokraciju u svoje ime.


Filed under: društvo i odgovornost, pravo & regulativa, velika država
Kategorije: Hrvatska