Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 3 sata 23 minute

Richard Layard, Baron Layard je idiot

Ned, 12/04/2015 - 05:25

o tzv. “caring economics”

 

How should society be organized so as to produce conditions for the greatest happiness of the population? This is the basic question that economic theory has been trying to answer for the last two hundred years.

Nice try. Nije tako!

 

Ima znači jedno zanimljivo, razumljivo i ne osobito bitno zapažanje napravljeno relativno nedavno u ekonomskoj teoriji:

Sreća pojedinca nije ovisna (samo o) apsolutnom blagostanju pojedinca, nego i relativnom blagostanju u odnosu na druge pojedince. Dodatno, kako se bogatstvo pojedinca povećava, povećava se količina bogatstva koja je pojedincu “dovoljna”, s kojom se osjeća bogato.

 

Tu nema ništa fascinantnoga. Mislim, dovoljno je pogledati vijesti i cmizdrenja tzv siromašne “srednje klase” da bi razumjeli o čemu se tu radi. Ljudi su u principu pohlepni i uvijek žele više. Neki nabave više, neki drugi cmizdre zato što im se osobno bogatstvo ne povećava (onako brzo kako bi željeli).

Kako to onda pretvoriti u poziv za više poreza i više socijalizma?* Pokazat ću vam kako. Za početak napravite jedan grafikon:

//www.businessinsider.com/economics-professor-were-no-closer-to-happiness-2015-4

 

I onda kažete, vau, pa sreća uopće nije funkcija dohotka. Pa kažete i:

it shows that the struggle to raise incomes is, to an important extent, fruitless.

It cannot produce higher happiness.

In technical language, we call this a zero-sum game.

The total that can be achieved is fixed; all that can happen is that we rearrange who gets what from this total. To raise incomes is therefore not a meaningful overall goal for a society.

 

A onda kažete i:

taxes serve another purpose besides paying for public services and redistributing income. The third purpose is to counteract the cognitive bias that causes people to work more than is good for their happiness. That is, taxes should help citizens preserve a healthy work-life balance.

 

Vau. Ne, stvarno mislim, vau.

 

Kao prvo, gornji graf je manipulacija. Sreću društva ni u najluđim snovima ne možemo promatrat kao funkciju dohotka. Od 1945. godine dogodio se mali milijun društvenih promjena koje imaju veći utjecaj na sreću pojedinaca u društvu od porasta materijalnog blagostanja, i ti utjecaji su negativni. Nabrojimo neke:

  • ogroman rast dohvata države i kontrole pojedinaca – Amerikanci su puno manje slobodni 2000te godine nego što su bili 1945te;
  • slom nuklearne obitelji potaknut od strane velike države;
  • feminizam.

Ako išta, gornji graf možemo interpretirati kao, vau, porast materijalnog bogatstva offsetirao je gore navedeno!

 

Kao drugo, slobodno možemo prihvatiti i da je graf istinit, i reći pa što? Dobro, prosječan pojedinac možda se “osjeća” jednako sretno 1950te godine i danas kada ima veću količinu materijalnih dobara, no zar je uopće bitno što “osjeća”? Ljudi su racionalna bića dovraga, i da se čovjeku ponudi izbor između (ne)sreće u siromaštvu i jednake (ne)sreće u puno većem materijalnom bogatstvu, stavljam svoj novac na to da bi odabrao ovo drugo.

Razmislite, da znate da bi bili jednako sretni da živite u Hrvatskoj 1950. i provodite svoje dane pognuti na nekoj livadi okapajući svoj nasad krumpira četrnaest sati na dan, ili da radite kao skladištar za Todorića dvanaest sati na dan u hali koja lako moguće ima i klimu, što bi odabrali? Ili bolje da kažem, što znamo da su ljudi odabrali?

 

* Uzimati socijaliste za ozbiljno nema smisla. Stvarno, ako vidite socijalista na ulici, upirite prstom i smijte se.


Filed under: društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

Velike mirovinske laži

Sri, 08/04/2015 - 15:24

bit ću jasan: ljevičari lažu

 

Sadašnji umirovljenici uglavnom nisu financirali bivše umirovljenike

Iako je de jure postojao i u Kraljevini Jugoslaviji/NDH, de facto mirovinski sustav kao takav nastaje tek nakon drugoga svjetskoga rata i njegova je glavna karakteristika da sve do 1980te godine (slovima TISUĆU DEVETSKO OSAMDESETE GODINE – 35 GODINA NAKON KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA) broj khm invalidskih (=partizanskih) mirovina je veći od broja starosnih mirovina – nije dakle istina da su nekadašnji radnici plaćali tadašnje umirovljenike i tako “zaradili”* svoje mirovine, plaćali su partizane.

 

Teroristi su u Srbiji

Tek je 2008. godine broj partizana + broj mirovina pripadnika JNA postao manji od broj branitelja + mirovine pripadnika HV-a, a još je 2006. godine bilo više partizana od branitelja (to je 61 godinu od kraja drugoga svjetskoga rata) – dok ja uglavnom mislim da i branitelji s.ru, zanima me, kada će Occupy Croatia – Nevladina udruga organizirati prosvjed protiv terora partizana. Naposljetku, budući da većina primatelja partizanskih mirovina živi van RH jer ni teoretski ne postoji broj potrebnih muškaraca tražene dobi u RH, tj. u Srbiji, tj. pobjegli su tamo kao sudionici vojske tzv. Republike Srpske Krajine, tj. jesu teroristi, što se čeka Occupy Croatia?

 

Tuđman nije pokrao umirovljenike

Tuđman je pokrao umirovljenike – svi to znaju, a tu istinu recimo možemo vidjeti i u ovome komadu doista izvrsno napravljene propagande (posebno skrećem pozornost na vremensku točku 4:55)

 korijeni, evolucija i perspektive

Kretanje udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći prema VLADIMIR PULJIZ: Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive

Samo što nije tako. Na gornjoj slici vidimo da se kasnih 80ih zapravo dogodilo odstupanje od trenda i mirovine su relativno značajno porasle uz pad odnosa broja radnika i umirovljenika. 90ih se tek dogodila korekcija na normalnu situaciju koja čak nije u potpunosti pratila daljnje pogoršanje odnosa broja radnika i umirovljenika. Da stvar bude još luđa, mirovinski sustav je 90ih postao manje “diskriminatorski” jer su umjesto samo nekih, dobili svi, od domobrana nadalje.

 

*zanemarimo na tren apsurdnost ideje da plaćanjem namjenskog poreza zarađujete nešto

Izvori su prvenstveno VLADIMIR PULJIZ: Hrvatski mirovinski sustav: korijeni, evolucija i perspektive i Newsleter IJFa broj 44 iz kolovoza 2009. godine. 


Filed under: bankrot RH, društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

AMERIČKO VS HRVATSKO ZDRAVSTVO

Sub, 28/03/2015 - 14:02

jedan posjetitelj mi je proslijedio svoj članak uz molbu da ga objavim kako slijedi 

 

AMERIČKO VS HRVATSKO ZDRAVSTVO

 

Trebao sam na pregled u urologa. Otišao sam u svoje osobne liječnice, dala mi je uputnicu za urologa. Kaže neka rečem medicinskoj sestri  da me internetski zapiše. Ona mi reče da taj program ne radi i da moram otići osobno u bolnicu zapisati se. Otišao prvi dan u bolnicu iza posla, nema nikog nigdje, te pitam neku čistačicu koja mi odbrusi da se zapisi vrše od 8-15 sati. Radim do 16. Sutra izađem preko pauze zapisati se. Red od cca 70-ak ljudi. Kažem medicinskoj sestri u prolazu da se imam samo zapisat, da ne čekam pregled. Odgovor je: čekaj ko i svaki drugi. Nemam vremena, vraćam se na posao i zovem privatnu kliniku, telefonski dogovaram točni termin, odlazim u privatnu kliniku, plaćam 400kn pregled. Imate slična iskustva? Niste jedini…

 

Hrvatsko zdrastvo ima mnoge probleme. Iskreno, da sam ministar zdravstva u ovakvom ustroju države ne znam odakle bih počeo rješavati probleme. Obrazovanje liječnika specijalista košta oko 4.000.000,00 HRK, isti taj ode vani trbuhom za kruhom, imamo previše specijalizanata u jednim granama, dok druge vapiju za specijalizantima, linije upisa su prestrašno duge, aparati ne rade koliko trebaju, kronični nedostatak medicinskog osoblja, raspadajuće bolnice i ambulante, varanja na natječajima, rodilišta u rasulu… Ipak naš ministar je od svih problema kao primaran za rješavanje odabrao mijenjanje imena ministarstva iz ministarstvo zdrastva u ministarstvo zdravlja. To je bio taj krucijalni kamen spoticanja, omča oko vrata, uteg na nozi koji je priječio razvoj hrvatskog sustava. Ma krasno. Od tada je sve bolje, naravno…

1

No osvrnimo se na najsvetiju raspravu ikad o zdrastvenom sustavu: treba li biti privatno financiran ili porezno, tj kolektivni ili individualni ili socijalni ili liberalni kao god hoćete. Poanta je ista, borba ostaje.

 

Prosječna plaća u RH je 5.226,00 HRK. Prema rrifovom kalkulatoru plaća to iznosi 8.701,91 kn   ukupnog troška plaće. Dakle da se odmah razumijemo plaća radnika je 8.701,91 kn dok ostatak od 3.475,91kn pojede država. A onda s ostatkom još plaćate PDV svaki put kad kupujete, no o tome drugom prilikom.

Zadržimo se sad na zdravstvu. Izdvajanja za zdravstvo prema ovome predstavlja iznos  od 1.150,85 kn mjesečno (doprinos za zdravstveno 1.113,73 kn  te doprinos za slučaj ozljede 37,12 kn). To nam daje do umirovljenja (40 godina radnog staža) cifru od 552.408,00 HRK bez kamate.

Uzmimo sada klasičnu obitelj (nažalost sad je i manja) koju čine muž, žena i dvoje djece. Za takvu četveročlanu obitelj je uplaćen iznos (po odrasloj radno aktivnoj osobi) od 1.080,70 kn mjesečno (doprinos za zdravstveno 1.045,84 kn  te doprinos za slučaj ozljede 34,86 kn). To nam daje do umirovljenja (40 godina radnog staža) cifru od 1.062.585,70HRK bez kamate. U izračunu je korišten podatak da su djeca na ”teret” roditelja do 25. godine života.

 

I što za to dobijete? Vratite se na početak članka. Na privatne preglede. U privatne klinike, gdje ponovno plaćate već plaćeno zdravstvo.

 

No kada već spominjemo privatno zdravstvo ne možemo zaobići majku svih neispravnih, neljudskih, horor i sve najgore od zdravstva što možete zamisliti – američki zdravstveni sustav.

2

 

Ajmo stoga redom kao i u Hrvatskoj.

BDP po glavi stanovnika u SAD-u je 51.163,00 USD. Uzeta je lista UN-a (od ponuđene četiri) na kojoj je isti najmanji.

Pogledajmo sada situaciju u zdravstvu tj izdvajanja za isto. Teško je točno definirati iznos troška zdrastvenog osiguranja u SAD-u jer on varira (nalazim informacije od 300,00 – 350,00 USD) no eto uzimam iz ovog podatke koji kažu da je trošak 328,00 USD mjesečno. To nam daje do umirovljenja (40 godina radnog staža) cifru od 157.440,00 USD bez kamate.

Uzmimo sada klasičnu obitelj koju čine muž, žena i dvoje djece. Za takvu četveročlanu obitelj je uplaćen iznos od 511.680,00 USD bez kamate kroz 40 godina rada. Kao i u RH U izračunu je korišten podatak da su djeca na ”teret” roditelja do 25. godine života.

 

Usporedimo te dvije zemlje po ovim podacima.

Za početak dohodak.

3

Svakako zanimljivo kako je dohodak po stanovniku toliko viši u jednoj zloj kapitalističkoj izrabljivačkoj zemlji kao što je SAD. Veći je točno 390,41%. Toliko o trulom kapitalizmu.

 

Ajmo na izdvajanja za zdravstvo.

4

Samac u SAD-u izdvoji kroz svoj radni vijek 157.440,00 USD (neukamaćivano) dok Hrvat izdvoji 91.552,56 USD. Naravno očekivano izdvajanja u SAD-u su veća, no stavimo ista ta izdvajanja u omjer sa dohotkom. Tada dobijamo slijedeći grafikon.

5

Ehe. Sada vidimo da Hrvat u svom životu na zdravstvo izdvoji gotovo 7 svojih godišnjih dohodaka dok Amerikanac izdvoji na zdravstvo tek malo iznad 3 godišnja dohotka. Prekrasno. Sad prvi grafikon ne izgleda više tako lijepo, ha?

 

No prebacimo se na stanje u obitelji.

6

Četveročlana obitelj u SAD-u izdvoji kroz svoj radni vijek 511.680,00 USD (neukamaćivano) dok Hrvatska obitelj izdvoji 176.106,14 USD. Ovdje je ipak vidljiv slijedeći podatak. Izdvajanja za zdravstvo za obitelj u SAD-u su 3,25 puta veća nego izdvajanja samca. U Hrvatskoj su izdvajanja za zdravstvo za obitelj 1,92 (?!) puta veća nego izdvajanja samca. Zar u nas liječenje članova obitelji (djece) ne košta? Logika na hrvatski način…

 

No stavimo ponovno ista ta izdvajanja u omjer sa dohotkom. Tada dobijamo slijedeći grafikon.

7

I dalje usprkos i relativno i apsolutno većem izdvajanju građana SAD-a, su Hrvati skuplji. Razlika jest smanjena i to primarno zbog načina obračuna. Naime u SAD-u izdvajanje za svakog člana košta jednako pa tako za vrijeme dok imate 4 osiguranika, iznos osiguranja je 4 puta veći no iznos osiguranja samca. U Hrvatskoj pak, iznos koji uplaćujete se za svakog slijedećeg člana smanjuje pa zato imate ekonomski potpuno nelogičan rezultat. Hrvatski bračni par u svom životu na zdravstvo izdvoji gotovo 6,72 svojih godišnjih dohodaka dok Američki izdvoji na zdravstvo 5 godišnjih dohodaka. E pa sad se vi mislite gdje je jeftinije!

 

Sad je već evidentno da je u relativnom odnosu izdvajanje Amerikanca manje nego izdvajanje Hrvata. Kao što je i prikazano u slijedećem grafikonima.

9

 

Dakle jasno je vidljivo da je izdvajanje samca u SAD-u manje od 8% (7,69%) dohotka, dok je u Hrvatskoj taj udio čak 17% (točnije 17,47%). Sve naravno neukamaćivano.

 

Za obiteljsku situaciju je slika slijedeća:

8

 

I ovdje je vidljivo da je izdvajanje obitelji u SAD-u 13% dohotka (12,50%), dok je u Hrvatskoj taj udio ponovno oko 17% (točnije 16,80%).  Nelogičnost je više nego očita, u relativnom iznosu se u Hrvatskoj manje izdvaja kada se plaća za više članova. Nazovite to socijalom, natalitetnom politikom ili kako god hoćete, ja to zovem glupošću. Mene je u osnovnoj školi učilo da je 4 veće od 1 i još mi nitko nije dokazao suprotno.

 

ZAKLJUČAK:

Hrvatsko zdravstvo je skuplje i lošije od Američkog! Hrvati izdvajaju veći dio svog dohotka da bi platili lošiju zdrastvenu uslugu. Nastavno na to, moraju dalje ići u liječnika privatne prakse te ponovno platiti plaćenu uslugu. Američke bolnice su među najboljima u svijetu, njihovi fakulteti su redom elitni i prozivode odlične doktore!

U zemljama Europske unije vlada sustav koji je negdje između tržišnog i socijalnog, a osiguranici pokrivaju od petnaest do pedesetak posto cijene usluga.

 

Mnogi za hrvatski zdravstveni sustav kažu da je posljednja komunistička utvrda u Hrvatskoj, no bit će je jako teško srušiti je jer stavljanje dijela zdravstva na tržište vrlo rizično za svaku Vladu zbog široko ukorijenjene svijesti kako zdravstvo mora biti besplatno. Ipak mnogi upozoravaju, stanje u kojem su rashodi sve veći u odnosu na prihode ne može trajati još dugo i pitanje je vremena kad će se takav sustav urušiti. To izgleda nikog u Hrvatskoj ne brine te se svaka vlast nada taj ‘vrući krumpir’ prebaciti na slijedeću vlast.

 

Smiješno (i tragično) u toj situaciji jest da SAD ima jedno od najboljih zdrastvenih sustava svijeta iako se u nas prikazuje kao zli i izopačeni sustav. Jeste li ikad čuli da netko iz SAD-a želi hitno na operaciju u Hrvatsku i da skuplja donicije za to? A obratno? Zašto mnogi ljudi kad ‘zagusti’ jedini spas vide u američkim bolnicama? Mora da i tamo nije tako loše…

 

Neka svaki hrvatski građanin razmisli o slijedećem: u svom životu za svoje zdrastveno osiguranje prosječni Hrvat izdvoji 552.408,00 HRK. Ako te mjesečne uplate ukamaćuje samo po stopi od 2% godišnje, nakon svog radnog staža od 40 godina imao bi 845.225,24 HRK!!! E sad razmislite koliko ćete od tog novca potrošiti tijekom svog radnog vijeka.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Stvarne stope oporezivanja dohotka u RH

Čet, 19/03/2015 - 16:40

sudeći po stopama poreza koje plaćamo, svi smo mi bogati…

 

Kako država brine o građanima koje je nedavno porezno rasteretila

Kako država brine o građanima koje je nedavno porezno rasteretila

Na priloženoj slici vidimo da najveći siromah koji radi na pola radnoga vremena i zaradi pola minimalne plaće, ili radi na cijelo radno vrijeme i zaradi minimalnu plaću, od svake kune koju zaradi, državi daje 31,74 lipe, a sam zadržava samo 68,26 lipe.

Vidimo da bi se isplatila neto plaća od 2.600 kuna, državi je potrebno dati još 1.209 kuna.

Vidimo da se, da bi se isplatila nekakva fiktivna prosječna plaća od 5.200 kuna u HR (približan iznos), da je državi potrebno dati još 2.713,71 kuna.

Za razliku od siromaha koji imaju priliku zadržati 68,26% svojega rada (dok na njega ne plate PDV), tzv srednja klasa ima priliku zadržati 65,71% svojega rada (dok na njega ne plati PDV).

Oni tzv bogati, koji mogu zaraditi isplaćenih 10.400 moraju za tih 10.400 kuna zaraditi 18.287,43 kune, ili drugim riječima, dozvoljeno im je zadržati 56,87% svojega rada.

 

Stvari postaju još takoreći pravednije kako krećemo prema tzv tajkunima:

Kompletni pregled opterećenja dohotka od nesamostalnog rada

Kompletni pregled opterećenja dohotka od nesamostalnog rada

Oni tajkuni koji zarađuju preko cca 17.000 kuna državi doniraju više od 50% svojega rada.

Apsolutni su pobjednici tajkuni sa cca 26.000 kuna neto zarada koji zadržavaju 45,4% svojega rada, a nakon toga porezna presija zbog učinka maksimalne osnovice za obračun doprinosa iz plaće polagano opada i oni koji zarađuju cca 100.000 kuna zadržavaju i cca svojih 46,6% svojega rada.

 

Napomena:

Izračun je napravljen uz pretpostavke prosječnih vrijednosti, korišten je osobni odbitak ukupnog koeficijenta 1,5 3.900 kuna i stopa prireza od 12%.


Filed under: porezi, velika država
Kategorije: Hrvatska

Širenje ideja

Pon, 16/03/2015 - 14:16

pare vrte 

 

Nedavno mi je do pozornosti došao sljedeći rad o širenju ideja pa prenosim sažetak sažetka:

Što je potrebno da manjinska ideja postane većinskom? (Ubaci tu bilo što, od marsizma do ideje minimalne države, od tradicionalnih društvenih uloga do toga da su operacije promjene spola sasvim normalne, ili čak i poželjne).

Prema istraživanju Rensselaer Polytechnic Institute, odgovor je 10% populacije predano nekoj ideji. Jednom kada je 10% grupe (društva) posvećeno nekoj ideji, neizbježno je da će ista eventualno postati prevladavajući stav cijele grupe (društva).

(Jes, ljudi se uglavnom okreću kako vjetar puše…)

http://freakonomics.com/2011/07/28/minority-rules-why-10-percent-is-all-you-need/ od SCNARC/Rensselaer Polytechnic Institute

http://freakonomics.com/2011/07/28/minority-rules-why-10-percent-is-all-you-need/ od SCNARC/Rensselaer Polytechnic Institute

 

Ispada ako si u manjini (recimo, ako si Mirela H., Mato K. ili neoliberalni kapitalist), imaš manje razloga za kompromis nego što ima većina. Ako si u osnovi beskompromisan, imaš puno veće mogućnosti doseći kritičnu masu od 10% grupe koje će dijeliti tvoje stavove, i tvoje će ideje u konačnici pobijediti.

Ključ je u ostajanju predan nekoj ideji.

(Po meni ključ je u tome kako ostati predan nekoj ideji? Odgovor je, plaćati ekipu da bude predana ideji. Onaj tko više ulaže u svoju ideju, ili nađe bogatog sponzora kojega nije briga na što troši novac, pobjeđuje.

Dok Mirela H. može bit beskompromisna jer ima poveći broj sponzora i zapravo joj je svejedno, Mato K. ima dobro plaćeno radno mjesto za širenje svojih ideja i može bit beskompromisan, prosječnom neoliberalnom kapitalistu je širenje svojih ideja maksimalno hobi.)

(Povezana zanimljivost je da je istina apsolutna, neki ideje krive, a neke točne, a grupa (društvo) koje prihvati dovoljno velik broj krivih na kraju fizički nestane. To je valjda ono što zovu evolucija.)


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Pijte vino…

Sri, 25/02/2015 - 17:08

Etanol je mješavina kukuruza i plaćenog poreza, Paul A. Gigot

 

Cjenovna struktura različitih vrsta alkohola na tržištu u RH, izračun je napravljen za votku sa 37,5% udjela alkohola, pivo sa 5,4% udjela alkohola i vino sa 11,5% udjela alkohola i ne uključuje 3% dodatnog poreza na potrošnju kojeg naplaćuju neke lokalne razine države na konzumaciju u ugostiteljskim objektima

Cjenovna struktura različitih vrsta alkohola na tržištu u RH, izračun je napravljen za votku sa 37,5% udjela alkohola, pivo sa 5,4% udjela alkohola i vino sa 11,5% udjela alkohola i ne uključuje 3% dodatnog poreza na potrošnju kojeg naplaćuje dio jedinica lokalne samouprave na konzumaciju u ugostiteljskim objektima


Filed under: porezi
Kategorije: Hrvatska

Nevolje u paklu

Uto, 17/02/2015 - 13:28

HPB je odavno trebalo privatizirati, a umjesto toga će je dokapitalizirati… država

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje HPB-a gdje su Hrvati opsjednuti domaćom bankom - nakon islamskog i etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Nije montaža, i nije šala, ovo stvarno je izvadak iz nedavne reklamne kampanje Hrvatske poštanske banke, gdje su Hrvati demonski opsjednuti domaćom bankom – nakon najavljenog islamskog i khm etičkog bankarstva, u Hrvatskoj imamo i prvu sotonističku banku

Ah, gdje početi?

Sjeća li se tko je i zašto odbio prodati HPB Erste banci? Govorim dakako o tako mi Tita pošten sam i uvodim red Slavko Linić, pa nam je tako 12. prosinca 2013. godine (prije jedva godinu dana i dva mjeseca) bilo rečeno sljedeće:

…izvijestio je da je ESB jedini podnio obvezujuću ponudu, dok je OTP banka, koja je također bila podnijela neobvezujuću ponudu, odustala i nije podnijela obvezujuću ponudu. …

Pored toga 790 milijuna kuna koliko bi ESB prema svojoj ponudio platio za kupnju HPB-a, tek je 54 posto ukupne kapitaliziranosti te banke, kazao je Linić i naglasio da je cijena daleko niža od očekivane i premala za banku koja se uspjela oporaviti od gubitaka iz 2010. i 2011. godine, koja ima sve više klijenata građana i putem koje država isplaćuje većinu socijalnih transfera.

Dodao je i da to nije sve, jer je ESB ocijenio kako bi se moglo dogoditi da rezervacije koje je HPB predvidio… “Ovako mala cijena, koja bi se još mogla umanjiti, nema svrhe. Smatramo da će HPB i dalje dobro raditi i imati dobru poziciju na tržištu”, kazao je Linić, prenosi HRT.

 

Danas, 17. veljače 2015. godine smo pak saznali da

Hrvatska poštanska banka pogođena je rekordnim gubitkom. Prošlogodišnji minus HPB-a dosegao je čak 631 milijun kuna, a isključivi krivac za negativno poslovanje su vrijednosna usklađivanja i rezerviranja, učetverostručena u odnosu na 2013. (s 219 milijuna kuna na 928,2 milijuna kuna) …

Zbog iskazanog gubitka znatno je oslabila kapitalna baza HPB-a. Tako je ukupni kapital smanjen na 850 milijuna kuna, a adekvatnost kapitala pala je na 6,7 posto, što je znatno niža razina od obaveznih 12 posto. Stoga će država kao većinski vlasnik HPB-a morati hitno naći rješenje za dokapitalizaciju.

 

I to ću reći, ovi i ovakvi podaci su lažni, HPB je u goroj situaciji nego što to pokazuju financijski izvještaji. Ne, nemam dokaza, i ne pada mi na pamet trošiti vrijeme i rovariti po njihovim financijskih izvještajima, ali neke su stvari očite:

  1. kada god postoji motiv za kreativnim računovodstvom i pogrešnim iskazivanjem financijskog rezultata, računi se vode kreativno; ovdje motiva ima više – uprava želi sebe prikazat u boljem svjetlu, banku zakonski treba zatvoriti, država želi što manje uložiti u dokapitalizaciju itd.; ponavljam, nemam dokaza, ali uopće ne sumnjam da su svi troškovi koji su mogli biti prebačeni u budućnost, prebačeni u budućnost, da ni iskazane rezervacije nisu 100% onoga što je realno trebalo biti iskazano itd.
  2. znamo da je ESB već krajem 2013. godine znala koje rezervacije treba napraviti i da je zato ponudila cijenu koju je ponudila (i rekla da želi refundaciju plaćenog ako otkriju još skrivenih gubitaka, tj. uopće nisu vjerovali onome što su im dali iz HPB-a), ako je to znala ESB, znala je i uprava HPB-a, i trebala je te rezervacije napravit najkasnije još krajem 2013. godine. Nisu – dakle pouzdano znamo da su financijski izvještaji HPB-a za 2013. lažni… ovaj khm, kreativni. Kreativni je riječ.

 

Uprava HPB-a pak optimistično kaže: HPB u 2014. ostvarila rekordnu operativnu dobit; visoke rezervacije na starom portfelju uzrokovale gubitak. U prijevodu, nikad bolje Tita mi, ali da nas nisu s….li oni nepošteni drugovi prije nas… E… Šteta nažalost što za uprave javnih poduzeća u Hrvatskoj vrijedi da su poštene i sve je super dok ne dođu nove uprave, a onda je za te nove uprave sve super i pošteno i razotkrivaju se grijesi starih uprava, a onda opet dođu novi drugovi i… Kužimo se?

 

 

Ovako.

Postoje dva poblema sa državnim vlasništvom:

Prvi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti. Nemojte me krivo razumjeti, to je problem, ali je sporedan problem.

Drugi ukratko možemo opisati kao: Politika je dala na upravljanje dio državne imovine interesnim skupinama koji će na toj imovini parazitirati i iz zahvalnosti održavati politiku na vlasti nije potpun opis. Paraziti na “društvenom” “državnom” “zajedničkom” “nacionalnom” i inom vlasništvu neizbježno uništavaju kapital sa kojega se hrane, i nakon toga traže od politike da taj kapital obnavlja. Najveći problem sa postojanjem državnog kapitala je što se taj kapital kontinuirano mora obnavljati iz poreza i zaduživanja. Privatno društvo ga kontinuirano mora obnavljati.

 

Ne pričam samo o HPB-u. Navedeno vrijedi za bilo koji oblik imovine koji država posjeduje.

Evo, ponavljam svoj primjer iz jednoga starijega posta:

Na HACovim stranicama mogu se naći njihovi financijske izvještaje i plan poslovanja … PLAN RAČUNA DOBITI I GUBITKA HAC-a (konsolidirano) I PLAN PRIHODA I RASHODA JAVNOG DOBRA … iz njih izbaci hrpa financijskih stavki i proračunske dotacije. Tako onda dolaziš da je u 2013. godini

cca 1,5 milijardi kuna prihoda
cca 0,7 milijardi kuna rashoda prije amortizacije – zbog te se brojke vole hvalit da cestarine više nego pokrivaju održavanje i oni pozitivno posluju i štogod

cca 1,4 milijardi kuna amortizacije i ispravka vrijednosti

recimo da se amortizacija obračunava realno.

To znači da HAC bez proračunskih dotacija od subvencija i prije financijskih prihoda i rashoda ostvaruje minus od 0,6 milijardi kuna godišnje. …

Pola milijarde + kuna godišnje nestaje u crnoj rupi samo kroz HAC. U dugome roku raspoređeno kroz vrijeme to je jednako kao da godišnje u crnoj rupi nestaje 12,5 od 900 kilometara autocesta kojima upravlja HAC.

 

Što želim reći?

Bilo je bolje prodati Hrvatsku poštansku banku za 1 kunu, nego je dvije godine kasnije dokapitalizirati sa milijardom kuna.

i

Bolje je prodati sve autoceste za 1 kunu ako treba, nego ih za koje desetljeće kada se počnu raspadati (hint, amortizacija) obnavljati državnim novcem.

i

Bolje je prodat Croatia Airlines za 1 kunu ako treba, poklonit ako treba, raspustit ako treba, nego ubaciti makar jednu kunu u Croatia Airlines, nego odašiljat lažne informacije u medije da nikada nije bolje, restrukturiranje funkcionira i strateški kupac samo što nije, a dok se zapravo ništa ne događa prihodi manji i gubici veći nego prethodnih godina.

i

Privatiziraj sve, po bilo kojoj cijeni, samo privatiziraj.


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam, ekstenzivna država, korupcija, rizik režima, velika država
Kategorije: Hrvatska

J.d.o.o. je beskorisna i potencijalno štetna ideja

Uto, 10/02/2015 - 13:42

o povjerenju

 

Upravo sam pojeo sendvič u jednom j.d.o.o. Bio je OK, ništa posebno…

Znači povjerenje. Ako ćemo o povijesti korporacija, prije nego što su nastale korporacije svi trgovci su bili solidarno i neograničeno odgovorni za dugove svojih biznisa. Što to znači? Ako njihov biznis napravi dug, ako se oni loše kockaju i zaduže, taj dug kreditori će naplatit iz njihovog biznisa, pa iz njihovog porculana i srebrenog posuđa, pa iz njihovog namještaja, pa ih njihove kuće, pa će im na kraju balade uzet i njihove gaće.

E to je vidite povjerenje. Jer kreditor zna

  1. da postoji nešto iz čega se može naplatiti;
  2. da trgovac ne želi ostati bez gaća pa neće preuzimati toliko duga i ulaziti u izuzetno rizične poduhvate.

I kredit lakše teče.

 

Korporacije su nastale kao rješenje za investitore koji žele preuzeti nešto rizika. Bilo da ne žele riskirati svu svoju imovinu, bilo da hrpa pojedinaca želi riskirati samo maleni dio svoje imovine u neki poduhvat, mogu to napraviti preko društva sa ograničenom odgovornošću. Ali zašto bi itko takvome društvu dao neku robu i uslugu i očekivao da će se naplatiti?

povjerenje

I to je recimo povjerenje. Postoji nešto iz čega se može naplatiti.

 

Vratimo se na mojega osrednjega majstora sendviča i kebaba. Da li biste vi tome j.d.o.o. tipu prodali nešto svoje vrijedno 10.000 kuna i pustili ga da plati za mjesec dana?

Naravno da ne bi. Ne postoji nikakvo jamstvo. Nema povjerenja. Tip ako želi prostor, peciva i salamu koju stavlja u sendviče, mora je platiti unaprijed u kešu. Dođe mu na isto kao da se kao fizička osoba bavi prodajom sendviča. Doslovno nema nikakve razlike.

Samo on zna zašto je registrirao j.d.o.o.

 

Sjećate se one zgodne formulacije koju su prije svi morali stavljati na račune? Ovo društvo s ograničenom odgovornošću registrirano je pri sudu u Negdje i upisan je temeljni kapital od mnogo kuna?

Hoću reći, to nije došlo iz ničega. I hoću zapravo reći, kada vidite naziv d.d., ili d.o.o., to bi trebalo nešto značiti, i trebalo bi podrazumijevati određeni kapital, iz kojega se dug može naplatiti. Zamislite samo koliko bi sudionici na tržištu uštedjeli na provjerama boniteta i koliko bi tržište bilo efikasnije da to nešto znači?

Ne znači u praksi ništa ni sa d.o.o. ni sa j.d.o.o.

 

Time ne želim reći da imam nešto protiv j.d.o.o., ali hoću reći:

  • ne znači ono što bi trebalo;
  • jedinu realnu primjenu vidim u eventualnom muljanju sa državnim poticajima koja potiče mlade kompanije na ime gospodarskog razvoja i whatnot, ukratko igranju sa tuđim novcima koje nikada ne bi bili dobiveni od nekoga na tržištu;
  • sama ta ideja neodoljivo vuče na nešto čemu bi se dosjetio socijalist pokušava poticat kapitalizam; onda je savršeno logično kada se kapitalizam ne razumije da se gospodarski rast potiče s nečim poput j.d.o.o.; mislim, gledajte, divno je moć osnovat kompaniju u roku od 24 sata, ali zapravo je sporedno i nevažno.

Sniziti poreze? Ukidati regulaciju? Meh, idemo poticati osnivanje društava kapitala (koja za svoje obveze jamče svojim kapitalom) sa 10 kuna kapitala.


Filed under: kvazi tržište, pravo & regulativa
Kategorije: Hrvatska

Godišnja prijava poreza na dohodak za 2014. godinu

Sri, 04/02/2015 - 15:12

do 28. veljače 2015. 

 

Počele su godišnje prijave poreza na dohodak, te stoga podsjećam čitateljstvo da  iste podnese ukoliko može ostvariti povrat.

Excell obrazce za prijavu poreza možete preuzeti na stranicama

  1. Erste banke – vjerojatno bolje ukoliko sastavljate jednostavniju prijavu;
  2. RRIFa – ukoliko sastavljate kompliciraniju prijavu.

 

Ne zaboravite ni da je ovo zadnja godina u kojoj možete tražiti povrat poreza po dividendama i udjelima na osnovu odbitka do 12.000 kuna – od 01.01. 2015. ukinuto.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

O referendumu protiv termoelektrane u Pločama

Uto, 27/01/2015 - 15:38

i o ekologiji kao idelogiji smrti

 

Održan je referendum protiv izgradnje termoelektrane u Pločama. Bilo da se gledaju izišli (90%), bilo da se gledaju svi birači (55%), očito je da u Pločama ne žele termoelektranu.

Kako je moguće da takav referendum prođe? Odgovor je zapravo vrlo razumljiv:

  • glasači ne vide neku direktnu ekonomsku korist za sebe, mislim, ionako većinom rade za državu, ili u kakvoj državnoj firmi, ili primaju mirovinu ili subvencije, i sigurno neće 8 sati na dan raditi u nekakvoj šugavoj termoelektrani, pa ih stoga nije ni briga što susjed možda hoće;
  • zamisli tek da se susjed tamo zaposli pa ti nabija na nos kako ima novim autom, ili da neki kapitalist tamo sebi zaradi… katastrofa;
  • ne znaju ništa o termoelektrana, niti ih zanima, a stoga su i oprezni. I zanemariva i minorna posljedica dovoljna je za reći ne;
  • a opet, ne vide ili ih ni ne zanimaju troškovi koje će snositi ako se termoelektrana ne izgradi, tipa u obliku manje dostupne energije i više cijene struje;
  • šizofreni poremećaj zvan ekologija sveprisutan je oko nas i širi svoje papke.
Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung Power Plant na Tajvanu kapaciteta 5,500 MW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 MW na ruskom Dalekom istoku

Na slici, budućnost. Najveća termoelektrana na svijetu, Taichung na Tajvanu kapaciteta 5,5 GW, koja kroz nekoliko godina pada na daleko drugo mjesto nakon izgradnje termoelektrane Erkovetskaya kapaciteta 8 GW na ruskom Dalekom istoku.

Prvo disclaimer: Da ovu u svjetskim okvirima beznačajnu, u domaćim od životnoga značenja termoelektranu od 0,8 GW planira graditi država, i ja bih rekao OK, kužim. Država niti zna, niti ima čime graditi termoelektranu, a isto tako može sve neugodne posljedice zabraniti zakonom. No ne gradi je. Inicijator je Luka Ploče, kojoj doduše jesu većinski vlasnici mirovinski fondovi (?), no po onome što čitam novac za izgradnju planira se prikupiti na međunarodnim financijskim tržištima. Jer je ovo isključivo komercijalni projekt koji je… isplativ.

 

 

A sada, zašto nikoga ne bi trebalo biti briga za to što žele u Pločama:

 

I. Privatno vlasništvo je privatno vlasništvo, je privatno vlasništvo

Ta industrijska zona i zemljište na kojoj bi se gradila termoelektrana je privatno vlasništvo. Elektranu će graditi privatni investitori. Zašto je relevantno što netko tko nije vlasnik misli?

Odgovor na pitanje nisu eksternalije, njih naime, bar ne značajnih, nema. Da je ta planirana elektrana nešto nezamislivo grozno:

ionako ne bi bila izgrađena, jer pod pretpostavkom da imamo pravni sustav koji djeluje, koja budala bi išla gradit nešto što se zbog odšteta dosuđenih zbog eksternalija na kraju ne bi ni isplatilo gradit?

 

II. Industrija = (bolji) život

Dobro pogledajte donju sliku:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ploče

 

Ako ste mislili da je Ploče nekakav piroteskni primorski gradić koji slučajno ima luku, debelo se varate. Aleksandrovo Kardeljovo Ploče je dugo željena/planirana austrijska srpska nacistička komunistička luka/industrijska zona u tome dijelu Jadrana na mjestu koje prije nije postojalo praktično ništa. I opet, kada su komunisti ostvarili taj san i stvorili tu nezdravu i zagađenu luku/industrijsku zonu, malo tko je u okolici okolišao i vjerovao u mandarine, već se glavom bez obzira bježalo čak i u tu i takvu industrijsku zonu, pretovarivati ugljen i udisati ugljenu prašinu.

Naravno, jednom kada se preselite u industrijsku zonu, ima li logičnijeg toka događaja nego da referendumima pokušavate spriječiti daljnji razvoj industrije, i to neusporedivo čišće industrije nego što je bila kada ste tamo doselili?

 

III. Slučaj Rockwoll

Sjeća li se tko slučaja Rockwool i najavljene smrti istarskoga turizma i živih bića u Istri općenito?

Danas je to sasvim lijepa tvornica, nitko ne umire, turisti ne bježe glavnom bez obzira, a kakvih 150 ljudi radi i zarađuje svoj kruh.

 

IV. Protuprijedlozi i ekološka agenda

Pročitao sam veći broj razloga zašto ne treba graditi termoelektranu i što treba umjesto nje, pa stoga navodim neke:

  • mandarine, više mandarina – navodno postoji potencijal zapošljavanja parstotisuća ljudi koji će termoelektrana spriječiti;
  • razvijati turizam pored luke Ploče (dok se iz pretovarišta rasutoga tereta zrakom vije ugljena prašina);
  • prekriti u potpunosti neki manji jadranski otok solarnim pločama, to će stvoriti toliko struje da se neće znati kuda sa njom;
  • neka država svima poklanja solarne ploče, južna Dalmacija je ionako nešto kao sjeverna Afrika pa što ne;
  • prestati sra.ti i početi se ugledati u civiliziran svijet, svi gase termoelektrane, a pogotovo Njemci.

 

Ukratko:

Tko ne pobjegne u inozemstvo, umrijet će od gladi, jer će svi koji bi mu mogli uplaćivat mirovinu pobjeć u inozemstvo. Ali umrijet će na čistom zraku! (Neće, par desetaka kilometara uzvodno mu je Aluminij ;))

 

Bilješka o autoru:

živi u gradu u kojem dnevno prometuje četvrt milijuna automobila, radi više toplana, dvije termoelektrane, a 40 kilometara dalje je i nuklearna elektrana. Zadovoljan je time.


Filed under: društvo i odgovornost, ideologije zla
Kategorije: Hrvatska

Koliko para toliko muzike

Sub, 24/01/2015 - 12:06

rade ih bolje nego nekada, potrošački pokret kao još jedno čedo socijalizma, (ne)racionalnost potrošača

 

Slučajno sam ranije danas pogledao Potrošački kod, i sada sam naravno ljut. Ne toliko zbog toga što je taj “potrošački” pokret zloćudna nakupnina socijalista*, već zato koliko im je propaganda uvredljivo glupa.

Drugim riječima, danas je opet zaključeno, po tko zna koji put, da zli kapitalisti namjerno rade loše proizvode, koji će se naravno pokvariti odmah po isteku garantnoga roka, ako garantni rok uopće postoji, koje se usto ne isplati popravljati, pa se tako oštećuju potrošače mase. Stvarno?

Evo, da dokažem da nije tako, otišao sam na stranice jedne trgovine tehničke opreme i sastavio sljedeću slikovnicu:

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

Električna grijalica snage do 2000 W

 

Molim ekipu iz Potrošačke fronte da mi objasni u čemu je šema? Mislim, ozbiljno, imamo jedan te isti proizvod, električnu grijalicu snage do 2000 W, koja se prodaje po:

  • 99 kn;
  • 5 puta više;
  • 10 puta više.

Odgovor je vjerujem očit čak i djeci. Iskreno sam uvjeren da bi čak i dvogodišnje dijete gledajući tu slikovnicu bilo u stanju zaključiti u čemu je šema. Dvogodišnje dijete upire prstom u prvu sličicu i mumlja: “Sra..e”. Kako slatko!

 

Stvar jasno nije u tome da ih ne rade kao prije. Rade ih zapravo čak i puno bolje nego prije. Iskreno sam uvjeren da prije pedeset godina nije postojalo ništa tako kvalitetno, lijepo i jeftino kao DE LONGHI HCX91020E konvektorska grijalica (slika broj 3) te da će ista ako je kupite trajati dulje nego što je trajala grijalica proizvedena 1964. godine. Bilo koja, proizvedena bilo gdje u svijetu.

I u čemu je onda problem?

Zar je problem stvarno u tome što više ne živimo u svijetu ograničene (ograničenije) ponude proizvoda, pa danas uz grijalicu od 1.000 kuna možemo kupiti i onu za 500 kuna, i onu za 100 kuna. Što imamo izbor

  • niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja;
  • srednja cijena + srednja kvaliteta i rok trajanja;
  • visoka cijena + visoka kvaliteta i rok trajanja?

 

Nije problem, zar ne?

Evo i jednoga priznanja. Ja sam prije tri mjeseca kupio električnu grijalicu… za 99 kuna. A zašto sam to napravio? Tim više što sam znao da će se pokvariti u najkraćem moguće roku?

Imao sam nekih problema sa radijatorom pa sam je kupio kao nadopunu radijatoru, s time da sam znao da mi treba na kratki rok do se radijator ne popravi. A još sam i dodatno znao da se uskoro selim, i stvarno, trebalo mi je samo nešto na kratki rok. Što bih ja sa divnom DE LONGHI HCX91020E kada se uskoro budem selio?** Dajte ozbiljno?

 

Time dolazim i do poante ovoga posta. Sasvim je racionalno za potrošače da često, ako ne i u većini slučajeva, kupuju robu loše kvalitete. Evo nekih mogućih razloga:

  • treba im na kratki rok rok, možda čak i za jednokratnu upotrebu;
  • ili ne žele taj komad pokućstva/televizor/mobitel gledati cijeloga života;
  • ili im treba na duži vremenski rok, ali će je rijetko koristiti pa nema trošenja;
  • prenosivost – i to ne samo prikazanih grijalice, recimo i ormar od iverice je puno lakše raskopati i preseliti nego ormar od punoga drveta;
  • preference – neki neće, a neki nemaju novca za na primjer, kupovanje grijalice od 1.000 kuna. Nekima bi to značilo razliku između biti na toplome ili jesti.

 

Često je racionalno kupovati jeftinu i nekvalitetnu robu, i potrošači se tako i ponašaju.

Ali nije racionalno očekivati od jeftine i nekvalitetne robe karakteristike skupe i kvalitetne robe. 

 

Dok je to samo po sebi očito, Potrošačka fronta misli drugačije. Kakva rješenja nude, i za što možemo očekivati da će se zalagati? Jasno je. Državne intervencije. Standarde kvalitete. Obavezne garancije. 2 godine. 5 godina. 10 godina? Štogod.***

Ukratko, istiskivanje kombinacije niska cijena + niska kvaliteta i rok trajanja sa tržišta i ukidanje izbora potrošačima.

HTV treba ukinuti…

 

* stvarno, za potrebe socijalista u 21. stoljeću potrošač ono što je u 19. i 20. stoljeću bio radnik; ideologija je ista, argumentacija je jednako priglupa i lako opovrgljiva, a samo je nevina žrtva u narativu danas potrošač umjesto radnika; to je ujedno i dokaz koliko je Mato Kapović zaostao, dok njegove inteligentnije kolege danas osnivaju Potrošačke fronte, on je još uvijek na nekakvim Radničkim frontama

** ista grijalica marke Vivax još uvijek radi, iako je napola potrgana i dajem joj još maksimalno nekoliko tjedana života; za koji tjedan seli u smeće, a ja sam i dalje sam zadovoljan sa uloženo/dobiveno.

*** povlačim paralelu opet; dok se radnički pokret zalagao za isključenje najmanje poduktivnih sa tržišta rada i osiromašivanje radnika, potrošači pokret se zalaže za isključenje najjeftinijih proizvoda sa tržišta i osiromašivanje potrošača


Filed under: ideologije zla, konkurencija (nesavršena)
Kategorije: Hrvatska

Autoprijevoznici pokrenuli urotu protiv javnosti

Čet, 22/01/2015 - 12:43

ne skrivaju se

 

Znate li tko je Marijan Banelli? Vjerojatno ne, i stvarno nema razloga za to, no gospodin je evo slučajno lobist nekakav savjetnik za promet u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Ovdje ga izvlačim jer je eto, cijena autobusnih karata Zagreb – Rijeka pojeftinila pa je on dao izjavu:

Teško mi je reći koliko dugo može trajati ovakva situacija s niskim cijenama karata… Građani s ovom situacijom mogu biti zadovoljni…

No to naravno nije poželjno te

smatra kako je neophodno … u javnoj raspravi… zakonskih propisa i uređenja tržišta.

Koncesije bi trebale biti skuplje i uvjeti za ulazak na tržište zahtjevniji. …subvencionirati sve oblike tzv. ekološkog prijevoza, pogotovo na prigradskim linijama, …. posebice kad govorimo o prijevozu đaka i studenata.

Država bi trebala subvencionirati i kamatnu stopu i produžiti rok plaćanja svima koji će nabaviti ekološke, sigurnije autobuse, a ako su u funkciji turizma, moguće je i osigurati sredstva iz europskih fondova. … izdvojiti 100 milijuna kuna iz Fonda za ekološku učinkovitost i zaštitu okoliša.

Ekološki autobusi? Što su to ekološki autobusi i kako su dovraga sigurniji od običnih autobusa? Ah, koga briga… Tu je i nekakav Igor Krmpotić, član Uprave Autotransa

naglašava kako je mnoštvo problema stvorilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture dodjelom koncesija za obavljanje prijevoza u kojima nije poštovana regulativa EU, jer se dozvolilo da se pod krinkom uspostavljanja međudržavnih linija, na tim istim linijama odvija unutarnji cestovni prijevoz putnika, što je jedini razlog za koncesiju i isplativost same linije.

– Imamo slučaj jednog prijevoznika koji povezuje Rijeku, Zagreb i Brežice u Sloveniji, a ustvari mu je najvažniji cilj dobiti koncesiju i konkurirati isključivo na liniji između Rijeke i Zagreba, što potvrđuje i činjenica da im autobusi polaze jednu minutu prije naših.

Dok ja pomišljam, sjajno, netko je izigrao retardiran sustav koncesija (ako je i korupcija, izuzetno je pozitivna korupcija!), eto, netko bi to sprečavao i vozio putnike skuplje.

 

Kako dobiti sinekuru od države i natjerati budale da se skupo (i nesigurno) voze, skraćene upute:

  1. Stvoriti sustav za isisavanje državnog novca što će porezima isto financirati putnici.
  2. Državnom regulativom zabraniti konkurenciju.
  3. Cijelo vrijeme pozivati se na kvalitetu, sigurnost, djecu (djecaaa!!!), i zašto ne, pa može i na ekologiju. To je danas in. Pitatajte Mirelu Holy.

 

Kako doći do situacije da se svi voze jeftino (i sigurno), skraćene upute:

  1. Vozi tko koće, koga hoće, kuda hoće, po kojoj god cijeni hoće.

 

PS

Jeste li znali da i Martina Dalić piše blog? Istina je da je u pitanju bivša ministrica financija, no što ja znam, sviđa mi se Martina Dalić. It’s pretty good.


Filed under: državni kapitalizam, ekstenzivna država
Kategorije: Hrvatska

Da li i vi želite pomoći građanu Lalovcu da otplati svoj kredit?

Pon, 19/01/2015 - 01:36

vl

Upamtimo, građanin Lalovac odbio je konvertirati svoj kredit u Euro kada mu je to njegova banka ponudila jer mu se to u danom trenu nije isplatilo… Pričamo o periodu dužem od 3 godine kada je to mogao napraviti… On je, osim što je slučajno i ministar, po svome financijskom položaju i stavovima, tipični predstavnik tzv. građana…

Take Our Poll (function(d,c,j){if(!d.getElementById(j)){var pd=d.createElement(c),s;pd.id=j;pd.src='https://s1.wp.com/wp-content/mu-plugins/shortcodes/js/polldaddy-shortcode.js';s=d.getElementsByTagName(c)[0];s.parentNode.insertBefore(pd,s);} else if(typeof jQuery !=='undefined')jQuery(d.body).trigger('pd-script-load');}(document,'script','pd-polldaddy-loader'));

 

update kasnije u danu:

Čini se da se javio građanin Milanović i kaže da će platiti banke. Kaže i da je to državnička odluka i da je “jedina moguća tužba Ustavnom sudu, a da druge nisu moguće”.

Da pojasnimo, nije ovdje bitan konkretno Ustav jer u Ustavu stvarno svašta piše, već neke građanima čudne ideje slučajno ugrađene u Ustav tipa:

  • ugovori se moraju poštovati,
  • ako zakon nešto ne zabranjuje, nije zabranjeno,
  • svi su jednaki pred zakonom,
  • svi imaju pravo slobodno raspolagati svojom imovinom u okviru postojećih zakona,
  • i tako dalje…

Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Legalan piratluk!

Pon, 12/01/2015 - 17:07

Jej! Pa Nej!

 

Nekoć davno, na PC-u su se masovno piratizirale igre. Sjećate se tih vremena? :D

DRM free i slične stvari su oduvijek lijepo zvučale, no što jest jest, ljudi su kada su mogli piratizirali. Što je bilo lakše piratizirati, više se piratiziralo. A koliko god svi mrzili DRM, čista činjenica je da su ga razvojni studiji proizvodili u svim vrstama i razinama, sve iritantnijim i gadnijim. Zato jer su zli? Ne, vodili su se čistom ekonomskom logikom. Imalo je ekonomskog smisla, ili je to bar bio pokušaj.

I što se na kraju dogodilo? Konzole, fokus na online igranje, beskrajni DLCovi umjesto pravih ekspanzija/cijelih igara ili naravno steam, ta slavna kombinacija DRMa i zaključavanja korisnika.

Igranje singl player igara van beskrajno odurnog Steama na PCu više manje ne postoji.

 

I tako, nastavno na novu EU regulativu u čijoj je izradi sudjelovao i ponos nacije, karijerni političar, samopromotor i ljigavac poznat kao Neven Mimica, app storovi su promijenili uvjete poslovanje na području EU. Ukratko, cijenjeni potrošač može iz bilo kojega razloga u roku od dva tjedna zatražiti povrat sredstava. Apple je to trenutno tehnički loše riješio (sadržaj nakon povrata novca ostaje na uređaju korisnika i može se i dalje koristiti), Google tehnički malo bolje (sadržaj se automatski briše nakon povrata novca), no tehnikalije na stranu, bilo tko bilo gdje u EU može piratizirati aplikacije u roku manjem od dva tjedna, dobiti što je trebao od aplikacije, odigrati svoju igru, i zatražiti povrat novca. U osnovi nije bitno.

 

Idemo na ekonomske posljedice.

Da, piratluk aplikacija na mobilnim uređajima je ionako moguć, potrebno je malo tehničkoga znanja i volje da se igraš s garancijom. Kako mnogo ljudi nema ili jedno ili drugo, to im je mobitel, prvi efekt je značajno širenje ljudi koji piratiziraju igre i slične sadržaje. I naravno, čak se osjećaju i pravedno zbog toga, ta oni su potrošači.

Drugi efekt je onda taj da se developeri odmiču od sadržaja koji se mogu koristiti u roku od dva tjedna. Nastaje poticaj za proizvodnju upravo onoga što se željelo demotivirati tom regulacijom, free to play i sličnih proljeva koji će pokupiti ovisnike i navesti ih da se troše sitne iznose novca tijekom vremenskih perioda od nekoliko mjeseci ili više. Već i sad je demotivator proizvodnji sadržaja koji se mogu “potrošiti” u kraćem roku, a da se politika implementira na svjetskoj razini, bio bi još i veći.

 

Zakon neželjenih posljedica, ako se ovo uopće kvalificira.

Povezana tema.


Filed under: pravo & regulativa, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Kako je nastao novac

Pet, 02/01/2015 - 21:46

recenzija knjige Ivana Pernara

 

Odjedanput je zazvonila budilica i Gerhard Hornbacher član uprave Nolksbanke se probudio, razmišljao je o snu kojeg je upravo sanjao. Njegov kolega Christian Montiiz ZBZ banke još uvijek je čvrsto spavao na kauču do njega. Prošle večeri bili su na pijanki, alkohol je tekao u potocima, a usput su potrošilii dvije kurve. Sada se i on probudio, te u bradu promrmljao” njihove žene su jeftine, a mi imamo mnogo novaca”. Gerhard je na to dodao: “Jesi primijetio da kurve traže puno manje od onih koje se navodno ne prodaju za novac”. “Vidim da si sklon filozofiji”, odvratio mu je Christian -“bolje razmišljaj o današnjem sastanku sa premijerom”.

iz uvoda u Kako je nastao novac

 

1) umjetnička vrijednost 

Nažalost, ovaj trash uvod normalnom je čovjeku dovoljan primjer sadržaja životnog djela Ivana Pernara. Kažem nažalost, jer krenuo sam pročitati taj prosvjetiteljski roman, a Ivan Pernar definitivno ne zna napisati roman. Sam koncept izlaganja Pernarovih ideja kroz usta karikaturalnih likova nije nužno loš, pogotovo ako ćemo u tipičnim scenama gledati zlog bankara Gerharda koji svojim novcem navodi do tada nevinu Maju iz Zagreba da se prokurva.

Moglo je biti zabavno!

Da Pernar zna pisati, čak i ako Gerhard priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar zna jasno izražavati svoje misli, čak i ako Ivan priča većinu vremena, dalo bi se pročitati.

Da Pernar ima bar neku centralnu misao vodilju, neku temu, možda bi se dalo pročitati.

Da se Pernar bar cijelo vrijeme drži Gerharda i kurvi, pretpostavljam da bih shvaćao privlačnost izrazito loših scena seksa određenom dijelu publike.

Nažalost, ovo čudo nema ničega od toga.

 

Na narativnoj razini, roman je sranje.

Npr. poglavlje 9. Ivan vodi Marinu u šetnju i sere o ekonomiji i politici cijelo vrijeme. Ivan zbari Marinu. Ah ljubav.

Npr. poglavlje 12. U isto vrijeme u Španskom, Martin, student zagrebačkog ekonomskog fakulteta također proučava način na koji na koji funkcionira isključivo kreditni sustav. Ta spoznaja ga poprilično šokira. Pozove Ivana kod sebe, ponudi ga keksima i Ivan mu objašnjava štogod o menađerima. Ah prijateljstvo.

Npr. poglavlje 13. Nepovezan mladić u Belom Manastiru dvoumi o svojoj pripadnosti HDZ-u. Zajedno s razočaranim SDP-ovcem Alanom javlja se Ivanu i Viliboru koji im objašnjavaju da je jedino na svijetu bitno monetarna reforma. Zajedno se zavjetuju na borbu protiv sustava. Ah štogod.

 

2) ideje u tekstu 

Na idejnoj razini je to hrpa sranja prepisana sa interneta, uglavnom bez (nekog dubljeg) razumijevanja, logički nepovezana, nekonzistentna,  bez ikakve stvarne pozicije, pa onda loše slijepljena u nekakav Pernarov antibankarski svjetonazor. (Rekao bih inflacionistički, ali nisam siguran u kojoj je to mjeri Pernaru jasno pa se za sada suzdržavam.) Nema čega nema, od prepričavanja 1984., intepretacija Marxa, citiranja Ustava, monetarnih statistika, kojekakvih interpretacija povijesti…

Evo, izazivam vas da pronađete smisla u sljedećem dijelu teksta:

Damir se nasmijao i upitao ih “Znate li gdje je nastao prvi papirnati novac?”

“Nisam nikad o tome razmišljala”, rekla je Natalija.

“Nisam ni ja”,dodao je Ivan.

“Te stvari se ne uče u školi”, uzdahnuo je Dušan i dodao “toliko toga skrivaju od nas”.

Damir je nastavio “Prvi koji su počeli koristiti papirnati novac bili su Kinezi. Međutim tek u doba Kublaj Khana je on postao primarno sredstvo plaćanja.

Zamislite što ga je motiviralo da počne tiskati novac. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.

Drugim riječima, budući da je uloga novca razmjena dobara i usluga – novac je imao pokriće u dobrima koja su ti ljudi stvarali i razmjenjivali. Na taj način mogao je isplatiti ljude bez da je povećavao poreze, što su ljudi više radili i stvarali to je on bio sretniji jer je mogao stvarati više novca koji bi imao pokriće u stvarnim vrijednostima.

Njegov način regulacije novca bio je toliko uspješan da je uskoro postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Njegovo kraljevstvo prostiralo se od Pacifika do Urala. Jedna petina svjetskog stanovništva bila je pod njegovom upravom. Umjesto da tlači ljude velikim porezima, poticao ih je na to da rade i stvaraju što više novih vrijednosti, za sve što bi oni napravili on bi izdao novčanu protuvrijednost. Tim novcem financirao je troškove državne uprave.

Također, osvajanja Kublaj Khana i njegovih nasljednika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara. Država je imala vlast nad njegovim stvaranjem i puštanjem u opticaj. Impresivno, zar ne?” dovršio je Damir svoje izlaganje.

“Totalno”, rekao je Dušan.

 

Netočne činjenice u ovome dijelu teksta su između ostaloga:

  • u školi se uči da se prvi papirni novac koristio u Kini;
  • Kublaj-khan ne postoji. Postoji čovjek čije se ime na na engleskom piše Kublai Khan, a na hrvatskom Kublaj-kan;
  • Kublaj-kan nije vladao od Pacifika do Urala – de facto je vladao otprilike današnjom Kinom, Korejom i Mongolijom – i dok je proširio i ojačao vlast nad tim područjima izgubio je cijelu zapadnu polovicu svojega carstva;
  • ni za njegovih prethodnika mongolska zapadna granica zapravo nikada nije bila na Uralu, bila je na obalama Sjevernog i Crnog mora – a to je poprilično dalje;
  • tlačio je ljude velikim porezima, štoviše, povećavao ih je;
  • nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, naprotiv, pokriće za papirni novac naposljetku je postala konfiskacija privatnoga zlata i srebra;
  • ne samo da nije izdavao novac za novostvorenu vrijednost, već ga nije ni izdavao u visini porasta novostvorene vrijednosti, izdavao ga je u tolikoj mjeri da je inflacija toga papirnoga novca divljala;
  • također, ispravan prijevod engleske riječi je predecessors’ je prethodnika. Ukoliko već umećemo dijelove engleske wikipedije u svoju knjigu Kako je nastao novac rečenicu Kublai and his predecessors’ conquests were largely responsible for re-creating a unified, militarily powerful China onda prevodimo sa osvajanja Kublaj-kana i njegovih prethodnika najzaslužnija su za ponovno stvaranje ujedinjene i vojno jake Kine.

 

Činjenice na stranu, izazivam bilo koga da mi ukaže na smisao u:

  1. Dug! Morao je na neki način isplatiti vojsku, a nije znao kako, tada je došao na ideju da obveze prema njima podmiri papirnim novcem.
  2. Zapazite još nešto, primarna uloga tog novca nije bila stvaranje duga kao što je to danas, nego razmjena dobara.

 

3) Pernarova ekonomska teorija

Kao što sam rekao, sadržaj knjige je hrpa sranja prepisana iz međusobno nepovezanih i često proturječnih izvora na internetu, a zatim (često pogrešno interpretiranih i onda) možda ukalupljenih u osnovnu ideju vodilju. Možda jer nisam sasvim siguran, no nazovimo to Pernarovim teoremom, a taj glasi da su jednom nastali dugovi de facto neotplativi.

Objašnjavam na primjeru:

Zamislite svijet u kojem postoji 1.000 kuna i 11 ljudi, od kojih je jedan lihvar imenom Banka i ima svih 1.000 kuna.

Neka svaki od tih ostalih 10 ljudi uzme kredit 100 kuna, i mora vratiti 100 kuna glavnice i 50 kuna kamata.

Ukupno tih deset ljudi mora vratiti 1.000 kuna glavnice i 500 kuna kamata = 1.500 kuna, a to nije moguće jer na svijetu postoji samo 1.000 kuna.

Čistom matematikom dolazimo do toga da će 6 i 2/3 ljudi će uspjeti vratiti novac, a za 3 i 1/3 nema dovoljno novca na svijetu. Dugovi su dakle neotplativi.

 

Ovo je stvarno, ovo je istina.

Jedan od glavnih likova ovoga angažiranog romana poznat kao Vilibor upravo je osvojio 16,43% glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH.

16,43% glasača u prvom krugu predsjedničkih izbora u RH je dokazano glupo.

I ta brojka je još uvijek podcjenjivanje jer je stranačka disciplina zadržala nepovezane HDZovce i SDPovce iz Belog Manastira od glasanja za Vilibora.

To je upravo strašno.

 

P.S.

A zašto ne mogu u toku otplate kredita prodati Banki roba i usluga u vrijednosti od 500 kuna? Tipa Maja ga može masirat (khm), Ivan mu može kosit travu, a Vilibor reinstalirat Windowse. Mislim, ok, štogod, neka u magičnom svijetu nikada i ne bude istodobno više od 1.000 kuna, svi su vratili kredite, a Banka je dobio masažu, pokošenu travu i Windowse 8.1?


Filed under: plus
Kategorije: Hrvatska

CapitalismTube(10)

Uto, 23/12/2014 - 15:07

Otprije poznato znanje + par meni iskreno nepoznatih detalja engleske situacije.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska