Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 8 minuta 53 sekunde

Pravna država

Pon, 05/06/2017 - 14:02

odnosno, zašto su neka vlasnička prava zaštićenija od drugih

 

Zamislite da na ulici sretnete babu Maru koja je nedavno ostala bez svoje životne ušteđevine u iznosu 100.000 EUR  i koja ne može bez da ispriča svoju tužnu priču. Jednu od sljedeće tri tužne priče:

prva priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Sin susjede Bare, liječeni narkoman Paco, nakon što se njegova doktorica jednoga jutra neobjašnjivo nije pojavila u svojoj ordinaciji kako bi mu dala novu zalihu metadona, nogom je razvalio vrata stana babe Mare oko 10:30 prijepodne tek što je spremila novac u kutijicu, zaprijetio joj nožem, prisilio je da otkrije gdje čuva ušteđevinu i nakon toga nestao s novcem.

druga priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, odlučila se vratiti sutra i otišla kući. Tamo je oko 10:00 prijepodne otkrila da novca koji se do tada nalazio na dnu njene košare za plac više jednostavno nema. Paco je također nestao i svi sumnjaju na njega, osim susjede Bare koja inzistira da je nevin u cijeloj priči.

treća priča

Nezadovoljna niskim kamatama u banci u posljednje vrijeme, i kako ionako ne vjeruje bankama, podignula je svoju ušteđevinu 100.000 EUR i odlučila je čuvati zaključanoj kutijici ispod sudopera u svome stanu. Međutim, prije banke svratila je doktorici po novu vreću tableta. Čekajući u ordinaciji doktoricu koja se nije pojavila zajedno sa susjedinim sinom, liječenim narkomanom Paco, koji je reformirao svoj život i sa djevojkom Mia započinje biznis, izvoz svinjskih polovica u Švedsku. Želeći pomoći krasnom malom čovjeku i željna nekoga prinosa na svoju ušteđevinu, dogovorila je da će mu posuditi 100.000 EUR, a on joj za dva mjeseca vratiti 200.000 EUR. Novac je predala Pacu istoga dana oko 12:00 u nazočnosti susjede Bare, koja je i bila svjedok za ugovor koji je djevojka Mia sastavila i isprintala, a ona i Paco potpisali. Paco je idućeg dana nestao, prošlo je pola godine, zvala je najprije Potrošački kod, a onda i policiju, susjeda Bara više ne razgovara s njom, a ni ne zna kada će vidjeti svoj novac.

 

Moje pitanje je, da li je zločin jednako težak u sva tri slučaja, i ako nije, treba li kazna biti razmjerna zločinu?

Moj odgovor je, da zločin nije jednako težak u sva tri slučaja, prvi slučaj je daleko teži od najblažeg trećeg, imatelj imovine (prava) dužan je ponašati se uz dužnu pažnju, i dakako, kazna treba biti razmjerna zločinu.

I takav je, ako ja dobro shvaćam pravni sustav, i stav pravnog sustava.

(Uz iznimke nekih reformirajmo kriminalce, nisu oni krivi što su krivi, gluposti.)

 

Međutim, što je to uopće pravni sustav?

U prethodnom postu obrađivao sam temu postanka i postojanja vlasničkih prava i moj je zaključak da

Vi ste vlasnik svojih prava samo ako ste dio grupe koja će međusobno surađivati i koristiti nasilje prema onima koji nisu* članovi te grupe kada se vaša vlasnička prava (osoba, imovina) ugroze. 

*ili jesu

Iz čega slijedi da postojanje, nositelj, obujam i razinu zaštite imovine/prava u nekoj grupi, određuju članovi same grupe. Jednom kada je sve ostalo određeno, određuje se još i razina zaštite. A koliko će biti ta zaštita ovisi o tome koliko su članovi grupe voljni i spremni koristiti prisilu i nasilje za ostvarenje zaštite.

Veći je napad na neku osobu ubiti osobu nego pljunuti joj u facu, pa će stoga stoga i ubojstvo nužno biti strože i agresivnije kažnjavane nego napad.

Veći je napad na nečiju imovinu provaliti nekome u stan i uzeti mu novac pod prijetnjom noža nego prodati nekome priču o investicijama i tako otuđiti novac, pa će stoga i oružana pljačka nužno biti strože i agresivnija kažnjavana nego prevara.

I tako dalje.

 

Međutim. Primjetite ovu anomaliju.

Trgovine u pravilu provode dužnu pažnju za zaštitu svoje robe. Imaju magnetiće zalijepljene za išta vrednije, nadzorne kamere i zaštitare. Ukoliko počinitelj ukrade nešto u vrijednosti od 100 kn, kako će biti kažnjen?

Ako će uopće biti ikako kažnjen, bit će to maksimalno parstokuna.

Telekomi u pravilu provode ne odveć striktnu provjeru budućih pretplatnika (u pravilu, dovoljno je da više nema nikakvih nepodmirenih dugova, čak i ako je bilo prethodnih ovrha). Ako pak pretplatnik ne podmiri račune u vrijednosti 100 kn, kako će biti kažnjen?

Dobit će ovrhu sa za tih 100 kn, platit će sudske i odvjetničke troškove, i zatezne kamate. Ne samo to, nego je tu prekršeno načelo domaćeg pravnog sustava (glupo načelo, no načelo) da nema složenog ukamaćivanja (obračuna kamata na kamate) te se sada u praksi na ovrhe događa upravo to. Ovršeni plaćaju kamate na kamate.

 

Koja je razlika?

Razlika je u tome da su takve ovrhe koje se baziraju na dokumentima koje HRT/banke/trgovci na rate/telekomi učinkovito izlistavaju podesne za masovnu obradu. Odnosno, masovno pokretanje ovrha od strane odvjetničkih ureda. Te su stoga odvjetnici, profesionalno udruženi, i usto pišu sve zakone, prilagodili zakone na vlastitu financijsku korist.

Lakši napadi na vlasnička prava teže se kažnjavaju jer je neki akteri u pravnom sustavu tako maksimiziraju svoju financijsku korist.

I pazite, molim lijepo, ne najvažniji akteri. Ne oni akteri koji akšuli koriste nasilje u ime zaštite vlasničkih prava ala policija, vojska i sl. Već ljudi kojima je glavna zadaća tek praktično tumačenje nekih općih samorazumljivih pravnih načela.

Na slici desno političar, na slici lijevo odvjetnik

 

drugim riječima

Zašto je strana koja izgubi spor dužna podmirivati odvjetničke troškove strane koja je dobila spor?

Evo objašnjenja koja sam prikupio tijekom vremena kada bih postavio to pitanja:

  1. Svugdje je tako!
  2. Kako bogataši ne bi mogli troškovima spora ucjenjivati siromahe.
  3. Stranka koja je u pravu ne bi trebala plaćati nikakve troškove, jer je u pravu.
  4. Tako se potiče manje parničenja!

Evo zašto su to nevaljala objašnjenja:

  1. Nije argument.
  2. Ako je to uopće moguće, onda bogataši mogu (uz to što mogu unajmiti boljeg, skupljeg odvjetnika) samo dodatno ucjenjivati siromašne jer im sada i dodatno prijete da će morati platiti troškove bogataševa odvjetnika.
  3. Čak i pretpostavljajući da je jedna strana u pravu, što to znači? Da trgovina ne bi trebala plaćati zaštitara jer ima pravo da je ne pokradu?
  4. Zapravo, potiče se više parničenja. Naime, ako postoji nadoknada troškova postupka svaki iznos je isplativo utužiti. Ako ne postoji nadoknada troškova postupka, iznos koji je isplativo utužiti je tek onaj iznos čija naplata predstavlja veći primitak od troškova postupka.

 

Dat ću vam primjer.

Većina sitnih ovrha u Hrvatskoj uopće ne bi bila pokrenuta da ne postoji nadoknada troškova sudskog postupka.

Bile bi zapravo plaćene kada bi ovršeni (budala kakav je) idući puta trebao kredit/mobitel/Evo TV i tako dalje.

Ili, pazite ovo, vjerojatno ne bi ni nastale jer bi puno više stvari funkcioniralo na principu prepaida.

Jedini koji osim HRTa i ZAMPa imaju koristi od parničenja su… pazi ovo, odvjetnici.


Filed under: pravo & regulativa, velika država
Kategorije: Hrvatska

Potrošnja i štednja, porezi, kapital i Rothbard

Pon, 22/05/2017 - 12:44

ili, Rothbard je često (uglavnom) u krivu

 

Čitam tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 (samo se zajebavam, Rothbard je najdosadniji i najmučniji za čitanje ekonomist ikada bez točne originalne ideje u svome životu, stvarno ne volim Rothbarda…)

Otvorim ja tako Rothbardove Economic Controversies vol.2 jer zapravo želim osporit popularni mit koji često čujem na a la Tom Woods mjestima, jer naravno znam da je Rothbard (nešto krivo) o tome napisao, i vidi mojega iznenađenja, nađem u dvije minute.

 

Bilo kako bilo, ono što danas osporavamo je ideja da je zapravo svejedno kakvi su porezi u nekoj državi (tj. da li se oporezuje potrošnja ili dohodak), već je važna samo količina novca koji država prikupi, neki opći porezni teret, dok je sve ostalo nevažno. Evo na što mislim (naširoko):

The major argument for replacing an income by a consumption tax is that savings would no longer be taxed. … generally advanced by free-market economists … To say, therefore, that only consumption should be taxed and not savings, is to … coerce a higher saving to consumption ratio than desired by free individuals.

The only coherent argument offered by advocates of consumption against income taxation is that of Irving Fisher… argued that, since the goal of all production is consumption, and since all capital goods are only waystations on the way to consumption, the only genuine income is consumption spending. The conclusion is quickly drawn that therefore only consumption income, not what is generally called “income,” should be subject to tax.

Despite the many virtues of the Fisher analysis, however, it is impermissible to leap to the conclusion that only consumption should be taxed rather than income.

In most or all other areas of the market, free market economists understand that allocations on the market tend always to be optimal with respect to satisfying consumers’ desires. Why then do they all too  often make an exception of consumption-savings allocations, refusing to respect time-preference rates on the market?

Perhaps the answer is that economists are subject to the same temptations as anyone else. One of these temptations is to call loudly for you, him, and the other guy to work harder, and save and invest
more, thereby increasing one’s own present and future standards of living.

Having challenged the merits of the goal of taxing only consumption and freeing savings from taxation, we now proceed to deny the very possibility of achieving that goal, i.e., we maintain that a consumption tax will devolve, willy-nilly, into a tax on income and therefore on savings as well. In short, that even if, for the sake of argument, we should want to tax only consumption and not income, we should not be able to do so.

… since Jones’s entire savings-investment is based solely on the possibility of his future consumption, which will be taxed equally. Since future consumption will be taxed, we assume, at the same rate as consumption at present, we cannot conclude that savings in the long run receives any tax exemption or special encouragement. …

 

I tako je to, eto, sve nešto svejedno. Ja sada neću osporavati Rothbarda točku po točku (zato jer je zapravo uopće nije nužno), niti dokazivati Fishera (nisam pročitao, niti znam točno koje dokaze daje), već ću napraviti a la Dilbert rezoniranje.

Evo sada i dokaza i zašto nije svjedno (samo pnd ili pnp, pnd 20%, pnp 25%):

dohodak, potrošnja i porez na dohodak

dohodak, potrošnja i porez na potrošnju

 

Da ne drvim:

Nije zapravo bitno da li se mijenjaju preference prema štednji i/ili potrošnji kao posljedica izbora poreza.

Efekt poreza na potrošnju (u odnosu na porez na dohodak) je prebacivanje razdoblja oporezivanja dijela dohotka (štednje) u budućnost.

Ukupni državni prihodi tijekom vremena su veći za prinos na odgođeno oporezivanje.

Sve dok se štednja ne pretvori u potrošnju i oporezuje ona je dio kapitala dostupnoga ne samo pojedincu (koji na njega zarađuje prinos) nego i cijelome društvu u kojem se onda povećava količina kapitala (–> produktivnost –> realne plaće).

(Da mi je tablica dinamička, dohotci na prvoj slici u t+2 zapravo bi bili nešto u smislu 1.010, a na drugoj slici u t+2 nešto u smislu 1.015.). Znači, ako pojedinac (pojedinci) na kraju nemaju veću ukupnu potrošnju zbog odgađanja oporezivanja, imaju veću ukupnu potrošnju zbog većih dohodaka.

 

Podsjećam:

Na slici lijevo, ubiranje rajčice u društvu bogatom kapitalom. Na slici desno, ubiranje rajčice u društvu siromašnom kapitalom…

Da se razumijemo, ideja da su “sve preference prema potrošnji i štednji takve kakve jesu i trebamo biti vrijednosno neutralni oko svega” je idiotska kao i neke preference. Kapital stvara civilizaciju, i sve drugo isto, više kapitala je uvijek bolje.

Oporezivanje potrošnje je također bolji način prikupljanja poreza od oporezivanja dohotka.

Koliko god bi za Hrvatsku bilo lijepo da se ukine PDV, bilo bi još ljepše da se ukinu doprinosi.


Filed under: austrijska škola, financije & računovodstvo, plus, porezi
Kategorije: Hrvatska

Psihologija Islama

Ned, 14/05/2017 - 08:06


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Koja je razlika između Norveške i Venezuele?

Pon, 08/05/2017 - 15:10

ili, tko vara (kada nitko ne gleda)

 

Zatvorenikova dilema

Zatvorenikova dilema najpoznatiji je primjer proizašao iz teorije igara koji opisuje strategije (ne)suradnje među pojedincima.

Pretpostavimo dva člana kriminalne ogranizacije (Andrej i Davor) koje policija pokupi na ulici i odvede na ispitivanje nastavno na zločin za koji policija ima indicije da su ga počinili. Pretpostavimo, nema čvrstih dokaza da su baš oni kalašima sredili člana suparničke kriminalne organizacije, no kod svakog od njih je pronađeno nešto neregistriranog oružja prilikom uhićenja. Nema međusobnog kontakta zatvorenika, policija ispituje svakoga od njih zasebno i nada se naći bilo kakvog krivca za pucačinu.

Andrej i Davor nemaju imaju zapravo obvezu ne izdat jedan drugoga (članovi su iste bande, member?), međutim, i izdaja može nositi svoje koristi. Puna matrica rezultata surađuje/vara ide nešto kako slijedi:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara) Andrej ne izdaje (surađuje) Oboje u zatvoru 2 godine Andrej: 35 godina

Davor: ne ide u zatvor Andrej izdaje (vara) Andrej: ne ide u zatvor

Davor: 35 godina Oboje u zatvoru 20 godina

Neovisno o tome što drugi odluči, svaki zatvorenik dobiva veću nagradu za izdaju (varanje). Davor će ili surađivati ili varati. Ako Davor surađuje, Andreju se isplati varati (ne otići u zatvor). Ako Davor vara, Andreju se opet isplati varati (odslužiti 20 godina umjesto 35). I obratno.

Budući da se varanje uvijek isplati, neovisno o izboru drugoga igrača, to je onda nešto što se zove dominantna strategija. Obostrano varanje je jedini snažni Nashev ekvilibriju u igri – jedini rezultat kod kojeg bi zatvorenik mogao proći lošije ako samostalno promijeni strategiju. Međusobna suradnja dovodi do boljeg rezultata za oba zatvorenika, no nije racionalna opcija jer je sam gledišta svakog od pojedinih zatvorenika isplativije varati.

 

Kada se igra igra sa (nepoznatim) većim brojem bacanja (npr. za dane u zatvoru), kada Andrej ima priliku kazniti Davora za varanje, i obratno, dominantnom strategijom postaje nešto što ću prevesti kao “oko za oko, zub za zub”.

Ili, najisplativije je ponuditi suradnju, na varanje odgovoriti varanjem, a onda opet kasnije ponuditi suradnju. I zanimljivo, ne biti zavidan – ne pokušati zaraditi manju kaznu od drugog igrača (veći dobitak).

Drugo je pitanje doduše, da li su, i u kojoj mjeri različiti igrači i različite grupe igrača sposobne usvojiti tu strategiju.

 

Organizacijska dilema

A što je uopće u gornjem primjeru najbolje za spomenutu organizaciju? Vrlo lako možemo saznati:

  Davor ne izdaje (surađuje) Davor izdaje (vara) Andrej ne izdaje (surađuje) 4 godine zatvora za članove organizacije 35 godina zatvora za članove organizacije Andrej izdaje (vara) 35 godina zatvora za članove organizacije 40 godina zatvora za članove organizacije

Na stranu sve eventualne troškove kažnjavanja članova koji varaju, jasno je da je za kriminalnu ogranizaciju najisplativije da članovi u takvoj situaciji surađuju i provedu 4 godine van stroja umjesto 35 ili čak 40 godina.

 

A za malo veću organizaciju, recimo, društvo u cjelini?

I krenimo od sitnih prevara.

Krađa u trgovini je varanje i kršenje povjerenja, pa se opet do 5% robe po supermarketima svake godine ukrade. Iako bi hrana bila jeftinija za sve da se ne krade. A to bi najviše osjetili najsiromašniji.

Krađa na poslu je varanje i isto tako svakodnevnica, Hrvati svaki dan kradu sve od vreća za smeću do potrošne elektronike. Iako bi svakom pojedinom radniku koji krade posao bio sigurniji i plaća moguće veća da ni jedan ne krade na poslu.

Varanje na ispitima i šalabahteri pod klupama su nacionalni običaj. Iako bi troškovi obrazovnog sustava bili manji, a vrijeme provedeno tamo korisnije da nema varanja.

Lažna bolovanja su praksa dobrog dijela Hrvata kada im se ne da na posao. Iako zbog toga zdravstveni sustav ima dodatnu (skupu) razinu administracije, a doktori ponekad od.ebu bolesne ljude zbog pritiska koji ta administracija vrši na njih.

 

Tako je to otprilike u Hrvatskoj, vara se učestalo i bez inhibicija. No tema su Norveška i Venezuela, pa da pitam čitatelja…

Da li bi prevario kada te nitko ne bi vidio?

Požderao čokoladicu dok šopingiraš i sakrio omot iza mineralne?

Pokupio penkalu i USB stick s posla?

Došao s šalabahterom na ispit i dao susjedu da prepiše?

 

Jer smo sigurni da postoje ljudi koji bi, ali ima eto i onih koji ne bi. (Čak i kada nitko ne gleda.)

Oni koji bi su više slični populaciji Venezuele, a oni koji ne bi su više slični populaciji Norveške. Jedni uglavnom bi, uvijek i svagda, drugi uglavnom ne bi (čak i kada nitko ne gleda).

 

Jeste li znali da…

su Venezuela i Norveška jednako velike socijalističke vukojebine. Ne ozbiljno, odabrao sam ih kao primjer ne samo zato što oboje imaju nafte, državu u naftnom biznisu, socijalističko zdravstvo, subvencije poljoprivredi, visoke poreze, već i sličan udio državne potrošnje u BDPu. Zapravo, norveških 43.9% čak je nešto veće od venezuelanskih 40.1%.

Zašto se onda onda u Venezueli igraju gladi, a Norveška djeluje sasvim normalno, pa čak i dosta visoko kotira na nekakvim indeksima ekonomskih sloboda?

 

Odgovor je, bizarno, Norvežani jako malo varaju (čak i kada nitko ne gleda).

Nije naime da su su Skandinavci bili stvorili nekakav socijalistički raj, nego jednostavno varaju manje nego drugi (čak i kada ih nitko ne gleda) – najbolji su primjer društava koja su koliko toliko uspjela pobijediti zatvorenikovu dilemu i u kojima je dominantna strategija suradnja umjesto varanja –  te stoga i socijalizam tamo bolje i održivije funkcionira.

Socijalizam ima mnogo problema, počevši od fundamentalnih poput kalkulacije, pa do praktičnih. Jedan od praktičnih je varanje, tzv. “ljudi su ljudi”, i iako obično pretpostavljamo da će ljudi varati sustav, zapravo i ne mora biti tako, i neke skupine baš i ne. Bar ne relativno, i ne dok socijalizam ne deselektira tu osobinu iz populacije.

 

Paradoks je pak taj, što je nekom društvu više potreban kapitalizam da bi bilo hrane, toaletnog papira i relativnog mira, to će to članovi toga društva više preferirati socijalizam i priliku da gejmaju sustav.

Nazovimo to strašilovim paradoksom.

(Ako već netko nije imenovao.)


Filed under: plus, tržišni neuspjesi
Kategorije: Hrvatska

Da li je mjenica oružje đavla?

Čet, 04/05/2017 - 14:54

Nije

 

Mjenica je vrijednosni papir (isprava) na određeni iznos novca koji svom imatelju daje pravo da taj iznos naplati od osobe koja je u njoj naznačena kao dužnik. Mjenica je jednostrani pravni posao u kojem njen izdavatelj (trasant) daje nalog drugoj osobi (trasatu) da korisniku mjenice (remitentu) isplati određeni iznos novca ili se njime obvezuje da će sam ispuniti tu isplatu.

 

Ili, drugim riječima, ako sam ti dužan 100 kuna koje ti nemam/ne mogu sada platiti, mogu ti umjesto toga napisati na papir da ću ti dati 100 kuna za godinu dana. Zašto bi ti uzeo taj papir? Ne bi, nisi glup.

Ali ako ja začinim i napišem da ću ti dati 120 kuna za godinu dana (= dati mjenicu), možda hoćeš. Jer hej, to je dodatnih 20 kuna. To je kamatna stopa od 20%. Gdje toga ima?

Mislim, ako ti za pola godine zatreba tvoja lova, možeš tu mjenicu i prodati nekome za 110 kuna. Opet si pola godine zarađivao 20%.

 

Mjenica je ukratko, kredit.

 

Pouka/pitanje slučaja bankrota Agrokora nije zapravo mistika mjenica i što sve ne, nego zašto bi uopće netko uzimao te Agrokorove papiriće umjesto love odmah na ruke? A uzimali su skoro svi.

A odgovor je taj, da su u kreditnom biznisu. I to očito ne samo domaći nacionalni interesi, već su, čini se, i strane kompanije od Coca Cole do Nestlea poprimile balkanske običaje. Svi bi laku lovu.

 

Problem je dakako taj, što kreditiranje nije biznis nekoga tko se zove dobavljač.

A caka je ta, što je hrpi tih dobavljača to zapravo jedini način da zarade ikakvu lovu.

 

Većina ili sav profit dobrog dijela domaće “industrije” ostvaruje se kreditiranjem kupaca, a poslovanje je neka vrsta paravana za kreditni biznis.

 

Bivši komunistički uhljebi koji danas vode domaću “industriju” ne znaju zarađivati. (I šire svoju nesposobnost u strane kompanije koje ulaze u RH -.-)

 

Mi smo još uvijek daleko od kraja tranzicije.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Trump je napao Siriju bez razloga

Pet, 07/04/2017 - 15:37

i tko to dovlači malu lijepu mrtvu djecu pred kamere kako bi dobio opravdanje za rat


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Politički kompas (1)

Sub, 01/04/2017 - 07:25

Zašto nove komunjare imaju najjaču potporu kod tzv buržoazije?

Zašto troše više energije na seksualni odgoj u školama i zaštitu nerođenih vrabaca u gnijezdima nego na radnike?

Zašto baza HDZa nije među ljudima koji relativno najviše prosperiraju u kapitalizmu, u nekoj srednjoj klasi i centru Zagreba?

A zašto je u selima i neboderima u Novom Zagrebu?

Zašto će ljevičari opravdavati Staljina, a demonizirati Hitlera, iako je čisto matematički prvi ubio daleko više ljudi?

Zašto bi desničari da smiju progovoriti rekli da je Hitler bio daleko manje zlo od Staljina, a ne bi uopće mislili na to koliko je ljudi ubio?

Što imaju zajedničko neoconovi i libertarijanci?

Zašto će većina desničara i za jedne i za druge reć da nisu desničari?

Zašto desničari bolje jebu od ljevičara?

Zašto ljevičari ne vole nogometaše?

Zašto je Milan Bandić desničar, i kakav?

I druge kontroverze!

 

Znate li tko je bio Hans Eysenck?

Vjerojatno ne znate, a i link na wikipediju uzmite s rezervom. Ali, pošto je priznata činjenica da je 1970ih preživio fizički napad zapjenjenog ljevičara dok je držao predavanje na LSE (neke stvari uvijek ostaju iste…) jer je javno iznosio činjenice u smislu

the whole course of development of a child’s intellectual capabilities is largely laid down genetically, and even extreme environmental changes . . . have little power to alter this development

, ili

All the evidence to date suggests the . . . overwhelming importance of genetic factors in producing the great variety of intellectual differences which we observe in our culture, and much of the difference observed between certain racial groups.

, mislim da mogu ustvrditi da je bio sasvim OK tip.

 

Međutim, najzanimljivija stvar kojom se Eysenck u životu bavio je rad koji je rezultirao njegovom knjigom The Psychology of Politics, gdje ga empirijsko istraživanje navodi na zaključak da se naši politički stavovi i djelovanje mogu analizirati u dva nezavisna polja. Uz tradicionalnu lijevo desno podjelu, tu je i introverzija (nježnost uma) i ekstraverzija (čvrstina uma). Mislim, ono, ok. No svaki početak je težak, a Eysenck stvarno je pronašao nešto bitno.

Nažalost, ideja nakon toga koliko ja znam nije napredovala. Razvijala se je, ali nije napredovala, zapravo, mislim da je čak i degenerirala.

Ono u što se je na kraju pretvorila je Nolanov grafikon, odnosno, neki oblik istoga. Ako ga i ne znate po imenu, vjerojatno jeste čuli za njega, kao politički kompas, društveno ekonomske političke preference i sl. To vam kada popunite izgleda nekako ovako:

http://www.polquiz.com/

Ili, u malo štreberskijem obliku, ovako:

https://www.politicalcompass.org/

 

Vidi se, po tome što je na prvome grafu libertarijanstvo na vrhu, to da je Nolan bio libertarijanac. Ha ha. Please clap.

No što tu ne valja, osim toga što me je jedan autor pitanja proglasio libertarijancem, a drugi autoritativnim desničarem?

Ne valja, kao prvo, ovo:

Polazna točka je nešto tipa, (mi “znamo”) libertarijanci se razlikuju i od ljevičara i od desničara, jednako kao i neoconovi, a libertarijanac je suprotno neoconu, i juhu, imamo našu podjelu. Sada idemo mućkati pitanja koja će ljude razvrstati u 4 (5 sa centrom) političkih skupina za koje se nama čine da postoje. Iako će vam Garry Johnson, Hillary Clinton, GWB i Merkel, (i Plenković i Bernardić), da ih stvarno stisnete uza zid, vjerojatno na 90% pitanja dati iste ili slične odgovore odgovore i razlikovati se eventualno malo po metodi po kojoj bi ih ostvarivali. Nešto tu ne valja, a ja bih rekao da je to da su svi ti ljudi zapravo isti tip političke osobe (bitno), koji samo imaju različite političke identifikacije (sporedno).

Drugo što ne valja je ovo:

Ti grafovi su sastavljeni unatrag. Trebamo krenuti od početka, psihe pojedinaca. I onda podijeliti ljude po njihovim osnovnim preferencama iz kojih njihove šire (političke) preference nužno proizlaze. Tek tada možemo odrediti smislene nazive polovima koje dobijemo i shvatiti zašto se ljudi grupiraju kako se grupiraju i zašto stvaraju politička savezništva koja stvaraju.

 

Moj pristup nam također omogućava nam da ako znamo odgovore na dva relativno banalna pitanja možemo najprije predvidjeti 90% stavova 90% ljudi i sukladno tome ih podijeliti. Kakva pitanja?

 

Pitanje A: Da li su nogometaši preplaćeni?

Odgovor 1: Društvo je otišlo u sasvim krivom smjeru, nagrađuje tamo neke nogometaše umjesto da onih koji doista čine mnogo za dobrobit samog društva. Kao da smo u starome Rimu, kruha i igara./ Bilo bi bolje za sve nas skupa da se umjesto za nogometaša u našem društvu više cijeni radnike, vojnike, učitelje./Eee kad ti je tamo neki majmun koji trči za loptom bolje plaćen od poštenog čovjeka. (DA, i jako me to smeta)

Odgovor 2:  Malo je tužno koliko je moderno društvo usmjereno prema trivijalnim zabavama, ali pretpostavljam da je najvažnije da je sve zakonito i da se plaća porez i tako doprinosi društvu./Ono što je bitno je da ti nogometaši plaćaju pošten porez kako bi mi imali za radnike, vojnike, učitelje./Treba njima fiskalne blagajne i njih oderat porezom. (DA, ali budimo realni oko toga)

Odgovor 3: WTF? Plaćeni su koliko si izbore./Njih plaćaju vlasnici klubova i njihova je stvar koliko će ih platiti./Što je? I ti bi da znaš trčat? (NE, i nije mi jasno čemu to pitanje)

 

Drugo pitanje: Što misliš o recikliranju?

Odgovor 1: Postoje važniji problemi od otpada u sadašnjosti./Ne znam… Ok je valjda… /Ako mene nećeš j.bat s time… (ne vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 2:  Ne smijemo zagađivati prirodu! Sav otpad treba odvajati! Naša djeca su naša budućnost!/Znaš kako u Austriji prijave policiji ako ne recikliraš, opalio bih kazne… Kako ćemo sutra uz zagađenje… (vidim posljedice, ne vidim troškove)

Odgovor 3: Mislim da je najvažnije da mi iskažemo trud i volju da pomognemo majki Prirodi, pa sve i da konkretno recikliranjem ne postignemo neke rezultate, bar će se svijest ljudi promijeniti i postat ćemo bolji ljudi…/Komplicirano je. Naime, pitanje je alternativnih alokacija resursa. Uopće ne proizlazi da bi najbolje za nas kao društvo bilo dobro da sav/dio otpada recikliramo. U dosta slučajeva tako trošimo više resursa nego što štedimo i zapravo stvaramo više onečišćenja tako da bih prije svega bio oprezan u donošenju nekakvih zaključaka ili prisiljavanja ljudi… (vidim posljedice, vidim troškove)

 

Stavimo to na grafikon i…

Dobivamo devet karakterističnih psihičkih profila.

 

No što to sve skupa znači? Ja mislim da znači ovo:

Karakteristični likovi na krajevima spektra. Nigel Farage ima upravo toliko zajedničkoga s Hitlerom koliko ima i s Tony Blairom, a Tony Blair ima upravo toliko zajedničkoga s Staljinom koliko ima s Nigelom Farageom. Primijetite da je razlika između Blaira i Staljina i Faragea i Hitlera zapravo vremenska preferenca – glavno što sprečava Blaira da postane masovni ubojica (veći nego što trenutno je) je to što on smatra da mu se ne žuri.

Objasnimo:

Os X nam je vremenska preferenca (ovo što je lijevo možemo nazvati i visokom). Vremenska preferenca primjetno je korelirana sa okolišom društvenom strukturom obrazovanjem IQom, međutim, osim što je ta korelacija daleko od savršene, upravo je vremenska preferenca ono što nas zanima.

I zapravo je izvjesno da će ljudi koji u osobnom životu ne znaju štedjeti, podržavati takve društvene odluke kojima će društvo davati njima što više i što prije. Tj., deficite, javne zdravstvene i mirovinske sustave, državne potpore i slično. Obratno vrijedi za one na drugom kraju spektra. Ljudi koji znaju upravljati svojim novcem (škrtice), smatrat će i da se država ne treba zaduživati, pretjerano trošiti, i slično tome. Dok prvima nije jasno kako drugi ne znaju da oni trebaju, što više, odmah i sada, drugima nije jasno kako se prvi fakin ne znaju pobrinuti za sebe i kako će i oni sami biti siromašniji ako se sluša njihove pizdarije.

U sredini su oni koji možda ne žele da dobiju što više, odmah i sada, ali njima je recimo zgodno da država investira u njih. Subvencionira im obrazovanje, posudi im beskamatnu pozajmicu za pokretanje posla, rado bi i za stan, energetsku obnovu fasade, A+++ hladnjak i tako dalje. Jer vidite, to nije trošenje i razbacivanje, to je fakin investicija. U njih.

 

Os Y. Kako nazvati os Y?

Iskreno, najiskrenije, želio sam je nazvati prihvaćaju sami sebe, i ne prihvaćaju sami sebe. Recite što hoćete o gornjem dijelu grafikona, ali ti su ljudi sretni sami sobom. Bolje jebu, a to nije zato što imaju veće kurčeve. Nema nikakve korelacije. Stvar s onima ispod crte je da su to ljudi koji će se vječno osjećati nedoraslo. Sve da su najpametniji i najuspješniji na svijetu, imaju taj neki tužni kompleks gdje se vječno osjećaju manje vrijednima.

I iz toga dolazi ta jadna potreba da svi moramo biti isti (jer ako smo svi isti, naime, nitko nije manje vrijedan).

Mislim, uzmite na primjer taj blesavi wage gap. Ta je stvar toliko debunkana, obrazložena i ismijana da je više jednostavno tužno vjerovati u to. Međutim, ne samo da ekipa nije prestala vjerovati u to, već ja neki dan u tramvaju vidim plakate, prijavi diskriminaciju na radnom mjestu, a sve skupa naravno financira EU.

Zašto ljudi u to i dalje vjeruju? Da bi smo shvatili zašto i dalje vjeruju u to, moramo shvatiti zašto su u prvome redu bili spremni prihvatiti tako nešto. Stvarno, zašto? Zato da bi se fakin bolje osjećali sa samima sobom.

U “kompliciranom svijetu”, ti možeš biti iznadprosječno obrazovan, iznadprosječno plaćen, dovraga, možeš biti i najbogatiji čovjek na svijetu, eto, Soroš već 70 godina nije prešao preko toga što nije bio dovoljno dobar za naciste, ali sve dok ne prihvaćaš sam sebe i nisi zadovoljan sam sobom, ti ne možeš bez toga opravdanja. Nazovite to kako god hoćete, ali je tamo, i oblikuje političke stavove pola populacije.

Da li je biologija, da li je odgoj, ne znam, no vučem da to da je to čisto problematično djetinjstvo.

I kada smo kod tih nogometaša, meni je iskreno bilo bizarno kada sam prvi put čuo tu, nogometaši su preplaćeni. Koga zapravo briga i kome je stalo koliko je netko drugi plaćen? I bez da sam znao zašto su plaćeni koliko su plaćeni, kažem, tako bizarna tvrdnja. No s druge strane, tu su ljudi kojima je nevjerojatno da je netko drugi nagrađen više od njih, i još luđe, zamislio ovo, nagrađen za nešto što oni doslovno ne mogu raditi. Nisu… dovoljno dobri… Ima li drugog rješenja nego im zabraniti da budu tako dobro nagrađeni jer… onda ćemo se osjećati bolje… eto, i mi vrijedimo… I također, nogometaši su glupi! (Zapravo nisu. Kao i bilo koji pojedinci koji dosegnu vrhunac u nekoj drugoj ljudskoj djelatnosti, debelo su iznadprosječni.)

Također, mogao sam nazvati os Y i partikularizam/univerzalizam, ali pošto mislim da sam objasnio iz čega proizlazi partikularizam i univerzalizam, recimo da je ovo bolje.

Politička scena, ukratko (ovo glasaju desno i glasaju lijevo uzmite s rezervom, vrijedi samo u normalnim uvjetima) (a što se tiče razlike između vulgaris libertarijanca i vulgaris neocona, ona je nešto kao razlika HNSa i SDPa)

Da bi nam stvari sjele na svoje mjesto, da bi razumjeli zašto je raspored političkih stranaka takav kakav je i zašto stranke imaju potpore u određenim dijelovima društva, morate znati još nešto:

Ono što je zanimljivo primjetiti na ovoj slici da, iako ja pretpostavljam da se centar društva u cjelini nalazi blizu ruba zelenog kruga, centar onih koji pišu političke programe, kandidiraju se i bivaju birani, nalazi se dolje desno (odnosno, u praktičnim terminima, više je univerzalistički i manje socijalistički od većine društva).

 

Ostaje nam za sada još samo pitanje koja od tih podjela je bitnija, po osi X ili po osi Y.

Nekako logično proizlazi sljedeće: ako imate kratku vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi Y, a ako imate dugu vremensku preferencu, važnija vam je podjela po osi X.

Kao netko iz gore desno kuta, ovim putem vas stoga predvidivo obavještavam da je važnija podjela po osi X.


Filed under: demokracija, društvo i odgovornost, ljevičarski kult smrti, plus
Kategorije: Hrvatska

Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Sri, 08/03/2017 - 17:05

I. Trofim Lišenko, život i djelo 

 

Nije bilo apsolutno nikakvih temelja tome. Mislim, nikakvih materijalne podloge, nikakvih eksperimenata, apsolutno ničega. Ničega osim ideologije. Objašnjavati sve Staljinom nije dovoljno. Jer počelo je prije Staljina. Napad na genetiku koji je proizašao iz ideologije, vidite, bio je prisutan veći 1925. i 26. Zapravo – pa, cijeli ovaj trend zapadnjačkog socijalizma ide unatrag uglavnom do Rousseaua. Do ideje da je čovjek dobar, a društvo loše. I stoga ako uvedeš ideju da je ono što definira čovjeka kao vrstu, i različite ljude kao pojedince, uglavnom biološko umjesto socijalnog, to je napad na doktrinu.

Jacques Monod

 

Nakon pregleda Lišenkovih argumenata nemam sumnje da ne možemo, kao što su mnogi bili skloni, opisati ga jednostavno kao nadriznanstvenika, ili budalu koja ne zna što radi. Ne čini se da njegov um djeluje na jedan od tih načina… Ne, ne mogu vjerovati da je vodilja Lišenkove trijumviratske karijere bila povećanje znanstvenog znanja; niti je bila dobrostanje siromašnih seljaka. Nagrada kojoj on tako žustro teži je Moć, moć za njega samoga, moć da prijeti, moć da muči, moć da ubija.

R. A. Fisher

 

Trofim Denisovič Lišenko (1889.-1976.), agronom porijeklom iz Ukrajine i bivši seljak s malo obrazovanja koji bi u drugim okolnostima život vjerojatno proveo u teškom radu i opskurnosti.  1927. godine, s navršenih 29 godina života, radeći na malenoj eksperimentalnoj stanici u Azerbejdžanu, privukao je pozornost novinara Pravde tvrdnjama da je otkrio način gnojidbe polja koji nije uključivao gnojiva ili minerale.

Kako prenosi David Joravsky u knjizi Lišenkov skandal, novinar je sam priznao da mu Lišenkove bilješke uopće nisu bile jasne. Nije razumio znanstvene zakone po kojima će je taj kmet znanstvenik tako brzo riješio taj problem, bez pokušaja i pogreške. Usprkos tome, to potpuno nerazumijevanje nije ga spriječilo da na stranicama Pravde uzbuđeno izvijesti da je taj briljantni mladi čovjek dokazao da se grahorice mogu zimi uzgajati u Azerbejdžanu, “zeleneći gola polja Južnog Kavkaza usred zime, te stoka neće uginuti od nedostatka hrane, a Turski seljak će preživljavati zimu bez straha za sutra.”

Pri pokušajima uzgoja u sljedećim zimama, nasadi grahorica su uništeni. Nije međutim iznenađujuće da to nije bilo izvješteno na stranicama Pravde (kao ni Lišenkovi budući neuspjesi u narednim godinama). Kada se Lišenkova karijera uzdizala s tla u ranim 1930im, prisilna kolektivizacija Sovjetske poljoprivrede proizvodila je užasne gladi i opću gospodarsku krizu. Sovjetska vlada tražila je čudo koje će je izvući iz rupe koju je iskopala i dopustiti im da ostvare nerealne zahtjeve Staljinovih poljoprivrednih planova; Lišenko je bio tako spreman i voljan reći im ono što su željeli čuti.

 

Lišenkov uspon

Nakon toga, Lišenko je redovito proizvodio “znanstvene proboje” koji se nisu bazirali na kontroliranim eksperimentima, ali zato često jesu na krivotvorenim dokazima. Isti su redovito promovirani u Sovjetskom tisku zaljubljenom u njegove seljačke korijene i spremnost prozivanja Sovjetskih biologa zbog nepoduzimanja ničega oko gladi. Jedan od takvih proboja bila je “nova” metoda koju je prozvao “proljećizacija” i koja je trebala utrostručiti ili učetverostručiti prinose. Ta “nova” metoda sastojala se uglavnom od poticanja klijanja žita u proljeće stvaranjem vlažnih uvjeta u hladnom vremenu – nešto poznato već 80 godina u tome trenutku i zapravo poprilično beskorisno.

Ne da je Lišenkov uspon ka dominaciji u Sovjetskoj agronomiji bio bez manjih zapreka. Njegov glavni protivnik bio je Nikolaj Vavilov, čiji je student Konstantinov proveo petogodišnje istraživanje između 1931. i 35., gdje je zaključio da Lišenkova “proljećizacija” nije proizvela nikakve statistički značajne utjecaje na urod. (Ovo možda ima nešto s Lišenkovim protivljenjem upotrebi statistike.) Kako je izvijestio Z. Medvedev u “Usponu i padu T. D. Lišenka”, Lišenko je odgovorio s jedva prikrivenom prijetnjom: “Konstantinov mora shvatiti da, kada se takvi pogrešni podaci ukljanjaju iz polja znanstvene djelatnosti, oni koji nisu uspjeli shvatiti implikacije takvih podataka, i inzistirali su na njihovom korištenju, uklanjaju se zajedno s njima.” Rezultati istraživanja su naknadno marginalizirani i ignorirani, a Lišenko je imenovan predsjednikom Agronomske Akademije 1938.

Tokom idućih deset godina, Lišenkovu dominaciju postalo je nemoguće ignorirati ozbiljnim Sovjetskim biolozima, bilo da se on nalazio u sukobu s njima zbog svojega prezira prema stvarnom teoretskom radu ili zbog svojih suludih ideja. S vremenom, njegovi protivnici susretali su se sa sve manje i manje financija za svoja istraživanja, ako već kao mnogi svoji kolege nisu poslani u gulage ili “nestali” na neki drugi način pri čemu bi ih zamjenjivali Lišenkovi sljedbenici. Lišenkov veliki neprijatelj Nikolaj Vavilov koji se godinama nalazio na tankom ledu, uhićen je 1940. i umro u zatvoru tri godine kasnije.

 

Potonuće u ludilo

U međuvremenu, Lišenkovi sljedbenici nastavili su proizvoditi sve fantastičnije tvrdnje. Prema Medvedevu (str. 171)

U gotovo svakom izdanju časopisa [Agrobiologiya], pojavljivali bi se članci u kojima se ozbiljno izvještavalo o transformaciji žita u raž i obratno, ječma u zob, breskvi u grašak, graška u leću, kupusa u repu, jela u borove, lješnjaka u grabrove, joha u breze, suncokreta u korov. Svi ti izvještaji nisu davali nikakva dokaza, bili su metodološki nepismeni, i posve nepouzdani. Autori su ipak imali jednu jasnu misao vodilju – zadovoljiti Lišenka.

Lišenkove dokrine bile su nesveti spoj Lamarkizma i Staljinizma: Posvemašnja prilagodljivost čovjeka bila je zrcaljena u beskonačnoj prilagodljivosti biljaka. (Lišenko je tvrdio da, ukoliko uzgajaš iste biljke svake godine dalje prema sjeveru, na kraju će se one postupno prilagoditi klimi te ćeš ih na kraju moći uzgajati na Arktiku.) Biologija je pretvorena u političku predstavu, a revolucija se odvijala u stanicama. Utrka za resursima zamijenjena je idejom da se biljke iste vrste ne natječu za resurse, već umjesto toga pomažu jedna drugoj da preživi.

Realnost kromosoma i gena je potpuno poricana, a isti su opisani kao “buržujski konstrukti.” Sam Staljin zalagao se razgraničenje između “proleterske” i “buržujske” znanosti, proširujući Marxovu teoriju klasne borbe u biologiju. Lišenkove lažne empirijske tvrdnje podudarale su se s lažnim ekonomskim uspjesima Staljinove birokracije. Njegovi progoni znanstvenika spojili su se sa Staljinovim paranoidnim progonima političkih protivnika.

Konačno se 1948., uz Staljinovu podršku, Lišenko osjetio dovoljno sigurnim za svoj konačni potez. Tijekom opće konferencije Agronomske akademije u kolovozu 1948., Lišenko je postavio zamku svojim preostalim znanstvenim protivnicima. Njegovi su agenti poticali preostale poštene Sovjetske biologe da se izjašnjavaju u korist neo-darvinističke genetike. Nakon toga, na zadnji dan konferencije, Lišenko je održao obraćanje koje mu je navodno sam Staljin odobrio. Mendelijanska genetika je proglašena reakcionarnom, a njeni praktikanti “skolasticima i metafizičarima.”

Od toga dana nadalje, službena biologija Sovjetskog saveza bila je ona Lišenkova. Rasprava o kromosomima i genima bila je ispo facto izdaja, a većina od nekoliko preostalih Lišenkovih javnih protivnika odvučena je gulage ili smaknuta. Lišenko je ostao neosporen znanstveni diktator mnogo godina.

 

Lišenkova ostavština

Nažalost, najgore posljedice Lišenkova utjecaja tek su slijedile. Jasper Becker u knjizi Gladni duhovi: Maova tajna glad, slijedi utjecaj ludih Lišenkovih doktrina u Maovu kinu. U kasnim 1950im, Mao je naredio seljacima da slijede više tih doktrina uvezenih iz SSSRa – sa predvidljivo katastrofalnim rezultatima.

Suprotno Darvinističkoj logici i empirijskim dokazima, lišenkoistička doktrina držala je da se bilje iste vrste ne natječu međusobno za resurse. Seljacima je najprije 1958. naređeno da učetverostruče količinu sjemenki koju su sadili po površini, a onda su 1959. morali tu brojku još jednom udvostručiti. Prirodno, Maltuzijansko natjecanje koje je uslijedilo značilo je da je manje sjemenki preživjelo klijanje. U kombinaciji s lišenkoističkom zabranom kemijskih gnojiva, Kini su slijedile godine najgorih prinosa ikada.

Prevladavajuća lišenkoistička doktrina je također držala da će se korijenje biljaka probijati u dubinu ovisno o tome kako duboko se zemlja ore, pa je seljacima onda isto tako naređeno i da zemlju oru metar i četvrt do metar i pol duboko. Becker daje izvještaj iz Liaoning provincije iz 1958., gdje je 5 milijuna ljudi natjerano da provedu više od mjesec dana duboko orući 3 milijuna hektara zemlje, sve bez ikakve vidljive koristi od toga. U drugom ekstremu, slijedeći savjete lišenkoista Vasilija Williamsa, Mao je naredio seljacima da ostave najmanje trećinu svoje zemlje neobrađenom.

Krajnji rezultat je, dakako, bila najveća izazvana glad koju je svijet ikada vidio.

 

Tragična lekcija

Lišenkova priča je tragični reductio ad absurdum miješanja političke ideologije s znanošću, kao i ekstremni podsjetnik na važnost znanstvenih institucija koje promoviraju slobodno istraživanje. Svi smo skloni zabludama kada su u pitanju naše najdraže teorije. No bez slobodne da izazivamo čak i najpopularnije doktrine, vizija pravih vjernika zamjenjuje pretpostavke i njihovo pobijanje, a pogreške se multipliciraju u katastrofe.

 

II. Za onoga tko ne vjeruje u biologiju

Ovo što ste gore pročitali je (moj) neautorizirani prijevod objave Trofim Lysenko: Ideology, Power, and the Destruction of Science, koju svakako preporučam, ne samo zato da se izbjegne moje eventualne greške u prijevodu, već i zato što su (neki od) komentara vrijedni čitanja.

Također, daleko da je Lišenko sve što je proizašlo iz Sovjetske averzije prema biologiji. Ne znam jeste li znali, ali od početka 1950ih godina pa nadalje široko prihvaćen “znanstveni” stav Sovjetskih geologa bio je da je većina nafte anorganskog podrijetla. Svi vjeruju u to, svi su znanstveni, samo kao što ljudi umiru od gladi, teorije o anorganskom podrijetlu nafte nikako da naprave korisna predviđanja o tome gdje naći nove izvore nafte.

Dalje, tragična lekcija koju ja ovdje vidim nije ista koju vidi i originalni autor. Ono što ja vidim je to da vjera da smo svi isti, odnosno, odbacivanje biologije, ubija. Pitanje je samo metode.

I za kraj, koliko god ono što ste čitali u prijevodu možda zvuči bizarno, uzmimo recimo tu ideju da će žito dati veći prinos ako zemlju izoremo metar i pol duboko, nije ništa manje bizarno od ideja današnjih Lišenkova i lišenkovista (lešenkovista?) koji nam kažu, između ostaloga, da su svi ljudi isti i jednako sposobni, da su muškarci i žene isti i da ne postoje razlike među njima, da muškarac postane žena ako samo odreže kurac, i tako dalje, i tako dalje. Nije uopće pitanje bizarnosti, nego trenutne prihvaćenosti i (ne)očitosti posljedica takvih zabluda.


Filed under: ljevičarski kult smrti, znanstvena metoda
Kategorije: Hrvatska