Strašilo

Udruženi sadržaj
moj obračun s njima
Ažurirano: prije 16 minuta 29 sekundi

Stari ljudi

Uto, 08/04/2014 - 10:18
zaje.bavam se, ne tako stari

tko je.e djecu ;)

 

Tko sve nije čuo za nedavnu kontroverzu kada bezosjećajna država želi ukinuti dio dodatka za staž svojim zaposlenicima/starim ljudima? Dok to što vlada krši ugovore koje potpisuje možda bi trebalo biti kontroverzno (u nekoj normalnoj zemlji, tamo nismo…), kako se nisu javljali kada je to jučer, prekjučer i prekprekjučer država radila ono što zapravo svrbi sindikate je sljedeće

“To su posljedice smanjivanje plaća 4,8 i 10. Znači sa 20 godina staža 4, sa 30 godina staža 8 posto i sa 35 godina staža 10 posto. Posljedice su to na neto plaće najstarijim zaposlenicima od kojih 700 kuna u ovom trenutku”, rekao je Mihalinec.

 

O čemu se tu radi?

Kao što (ne)znamo, država isplaćuje dva dodatka za vjernost svojim zaposlenicima.

Prvi je 0,5% veća plaća po godini rada. 

Drugi je dodatnih 4, 8 ili 10% veća plaća zbog 20, 30 ili 35 godina rada. 

Recimo, netko tko je zaposlen kod države 35 godina, prima 45% veću plaću od onoga tko je zaposlen prekjučer, iako vjerojatno rade na istome radnome mjestu.

Država trenutno pokušava ukinuti (svim, dijelu?) sindikata ovaj dodatni dodatak za vjernost, i to neka bude povod za ovu temu.

 

Zašto se inače isplaćuje dodatak za vjernost? 

Teoretski, radnik sa iskustvom je bolji radnik. Ovaj sa recimo 35 godina iskustva bolje obavlja svoj posao. Također, postoji mogućnost da će prebjeći kod konkurencije (u privatni sektor). Ukratko, država stimulira svojega radnika za ostanak.

Na stranu apsurdnost svemira u kojem 60godišnja individua koja nije točno sigurna kako ugasiti računalo (tipičan uredski državni posao, molim lijepo) radi bolje od iste dvadesetogodišnje i pritom planira bijeg u privatni sektror, čak i bez toga apsurda, gornja logika ima veliku rupu.

Naime, radno iskustvo i stručnost se tokom godina prelijevaju na sama radna mjesta na kojima dotične iskusne stručne osobe rade. Zbog tih stvari dobivaju bolja radna mjesta, i samim time veće plaće. Njihovo radno iskustvo i stručnost je veća plaćena!

 

A zašto se stvarno isplaćuje dodatak za vjernost?  

Ide nekako ovako. Stari, jadni, pa njima treba. Život je skup. Ukratko, to je ispravna i moralna stvar za napraviti. Get it?

Nije doduše da recimo prosječan šezdesetogodišnjak još uvijek treba riješiti svoje stambeno pitanje, kupiti prijevozno sredstvo i imati djecu. Znamo koliko su djeca skupa. Prosječan šezdesetogodišnjak već ima riješeno stambeno pitanje, ima prijevozno sredstvo, njegova su djeca već odavno odrasla, vjerojatno već ima i kakvu vikendicu/ušteđevinu/zlato.

Pitam, kome je onda zapravo moralnije isplaćivati nekakve dodatke?

Dalje, stoga i predlažem da se novim zaposlenicima u državnoj upravi isplaćuje 35% veća plaća od starih, te da se ista smanjuje svake godine za 0,5%! Zar nije dobro? Moralno? Pošteno? Tim više što starci računaju na tu djecu koja će se tek roditi i odgojiti za preživljavanje u svojoj starosti?

 

Što kažete starci?

Tko vas …. balave, 1.600 kuna. 

 

A sada stvarno? 

Ima ih mnogo, i oni su oni koji glasaju. Kao i svima drugima, pošteno je da oni dobe više, i generalno ih nije briga za onima na kojima svijet ostaje.

Ne da imam nešto posebno protiv staraca, ali pošto je već dodatni dodatak ovih dana kontroverzan i zaziva se poštenje, neka se zna.

 

PS

Vidim da su sindikalisti bijesni ovih dana na gospodina Vilima Ribića, predsjednika (jednoga? svih?) svojega sindikata jer

Dakle, pronašla sam podatak da Vilim Ribić ima plaću 13.000 kuna. To je izjavio u emisiji Nedjeljom u dva. Dodao je da vozi službeni auto i stanuje u sindikalnom stanu. Nije spomenuo da vožnja službenog auta, u njegovom slučaju jer nije svugdje tako), znači besplatno gorivo i održavanje automobila. Nije spomenuo niti da stan od 40-ak kvadrata plaća mjesečno 700 kuna, manje od 100 eura.

Ribićeva plaća neće biti smanjena deset posto jer je zaposlenik sindikata (od 1990. godine profesionalno u Sindikatu znanosti, danas Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja), a ne radi prosvjeti kao 11.000 njegovih članova koji u sindikalnu kasu svake godine uplate oko 7,5 milijuna kuna.

Sada, ovo je jednostavno pravda.


Filed under: demokracija, društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

Imaju li obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj budućnost? (2)

Čet, 03/04/2014 - 10:24

sada znamo da nemaju

 

Poslovni.hr je jučer kasno navečer izbacio članak naslovljen Mirovinci žele Petrokemiju, ali uz novi ugovor o plinu u kojem piše

Međutim, prema saznanjima Poslovnog dnevnika iz izvora bliskih Petrokemiji, fondovi su vrlo nezainteresirani za sudjelovanje u novoj dokapitalizaciji, a nikakvi službeni kontakti po tom pitanju još nisu napravljeni.

ali prije toga još u članku piše

ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak planira novu dokapitalizaciju u suradnji s mirovinskim fondovima

.

 

U prijevodu, čak ni mirovinci više ne žele Petrokemiju, ali će ipak ubacit u nju dobar dio imovine svojih članova. Jednako kao što su u INU. Hrvatske autoceste? Bilo koja bankrotirana državna kompanija ili državni projekt koji može samo izgubit novce?

Kada god negdje treba spaliti nešto novca, Vlada.hr mjerka mirovinske fondove.

 

Bio sam u krivu, i bio sam naivan. Ovdje se recimo vidi da sam vjerovao da je moguće da će mirovinski fondovi biti nacionalizirani, ili će možda jedva nekako preživjeti držeći većinu imovine u državnim obveznicama.

Vlada.hr je otkrila treći put. Umjesto da troši novac iz proračuna na svoje kvazi projekte, ili da transparentno nacionalizira mirovinske fondove, umjesto toga pljačka ostatke imovine unutra gurajući je u svoje kvazi projekte (ne)formalnim političkim pritiscima.

 

A na kraju balade, zar nije sasvim svejedno da li će država nacionalizirati mirovinske fondove, ili će ih opljačkati posredno? Kada još uzmemo u obzira da će se ministarstvo umirovljenika se pobrinuti da iz tekućih prihoda proračuna dodatno subvencionira mirovine onih koji nisu u mirovinskim fondovima (ali ne i onih koji jesu unutra), koja je na kraju poanta svega?

Kruha i igara, provizija i slobodnije ruke ministrima za razbacivanje tuđim novcem. To je otprilike to.


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam, u vijestima, velika država
Kategorije: Hrvatska

Paternalizam

Ned, 30/03/2014 - 17:25

nasuprot socijalizmu 

braća Gracchi

 

Kada se raja u antičkoj Grčkoj* (i kasnije republikanskom Rimu) bunila, a bunila se često, uvijek je zahtijevala dvije stvari. Prva je oprost dugova. Druga je konfiskacija i preraspodjela zemlje.

Da bi imali kontekst potrebno je znati još nekoliko sitnica. Ropstvo je bilo savršeno legalno, a dužnici su obično završavali tako da su najprije gubili svoju zemlju, pa bi onda najprije prodali svoju ženu i djecu i tako se nakratko pokrili, pa bi na kraju i sami završili kao robovi budući su jamčili svojom osobom za dug. Pojava je bila sustavna i svakodnevna, kao i u većini antičkoga svijeta. Na vlasti su uglavnom bile oligarhije, a biti članom oligarhije zahtijevalo je i plemenito porijeklo i financijsko dobrostanje. Financijsko dobrostanje član oligarhije stjecao je nasljeđivanjem, tipičnim poduzetništvom i razvojem svojega posjeda i/ili neke druge djelatnosti te naravno, zlouporabom funkcije, ratnim plijenom i uobičajenim gusarenjem. Tipični rezultat pobune bilo je ustoličenje tiranina, što ne znači onda isto što i danas, a onda je značilo osobu u vidu kralja koja nema ispravno porijeklo za tu titulu i kojoj to nikada neće biti zaboravljeno, a na vlast je obično došla “narodnom revolucijom” te opraštala dugove i preraspodjeljivala zemlju.

Ako ćemo iskreno, jedina razlika koju ja vidim sa današnjim društvom je danas nema jamčenja svojom osobom za dugove, a kako većina stanovništva ne živi na selu ne zahtijeva konfiskaciju i preraspodjelu zemlje već prava i izravne isplate iz državne blagajne.

 

No to nije teme, već je tema moj pokušaj da napišem nešto o paternalizmu, pa ga onda idemo i definirati. EN wikipedia nam odmah u glavu kaže da je paternalizam

ponašanje, osobe, ogranizacije ili države, koje ograničava slobode ili autonomiju pojedinaca ili grupa radi njihova vlastitog dobra.

Kužimo se? Radi njihova vlastita dobra. Ne radi izgradnje novog socijalističkog čovjeka ili neke slične nebuloze. Nipošto, paternalizam je realan, promatra ljude kao nesavršena, da ne kažem retardirana bića, uzima u obzir njihovu nesavršenost, i ograničava im slobodu raspolaganja njihovom imovinom i/ili osobom radi njih samih, očuvanja društvenog poretka i nacije.

Tako je recimo jedna od reformi Solona Atenjanina zabrana jamčenja za dug svojom osobom. Netko bi ovdje mogao izvući nekakav argument vezan za ropstvo… nije važno kakav, no bitno bi bilo da taj argument nije dobar. Ako je moje tijelo moje, odnosno tvoje tijelo tvoje, zašto ne bi imali pravo prodati se u ropstvo? Ropstvo je zlo nije argument, a cijelu ljudsku povijest karakterizira upravo i to da se dobar dio populacije, u lošim vremenima i većina, aktivno svojevoljno trudi dovesti u zavisan položaj prema nekome jačemu. Da li realno treba žaliti nekoga tko je najprije zadužio i prodao svoju zemlju, pa svoju ženu i djecu, hej, svoju djecu, pa onda sebe? Ili neka šupak slobodno bude rob? No Solon Atenjanin znao je da ta opcija dovodi do velikog broja bivših građana koji su robovi i/ili opasno velikoga broja robova u populaciji, koji će svi onda nakon nekog vremena težiti dovesti na vlast nekoga tiranina koji će ih osloboditi i oprostiti dugove (i preraspodijeliti zemlju), stoga zabrana za jamčenja za dug svojom osobom.

 

I to ću reći, svi drugi koji podržavaju zakonsku zabranu robstva su obični paternalisti!

No pitanje robovlasništva na stranu, što je većina državnih intervencija u financijski sustav danas no obični staromodni paternalizam. Naime, oligarhija Vlada.hr zna da joj većinu stanovništva čine nesavršena, da ne kažem retardirana bića, koja će se zaduživati koliko mogu (Vlada.hr zna jer zna tko ju je izabrao…). Stambeni, za aute, potrošački, kreditne i minus po tekućem. Daj ako ide, dok ide, meni jednostavno treba novi auto/stan/torbica/iPhone, a kada ne bude išlo, tko ima problem? Problem imaju kreditori, ali ima i cijelo društvo i Vlada.hr. Ljudi cmizdre pred kamerama, ministri ispadaju bezosjećajni, ljudi prosvjeduju, rejting pada, ako je pojava dovoljno raširena u sustavu, a uvijek je, pokoja banka bi mogla pasti, “morat će se” i nju spašavat. Ne samo to, nego su životi doslovce uništeni, društvo se rastače, nasilni i nenasilni gubitak vlasti, paljevina i uništenje privatne imovine i Vlade.hr i nevinih promatrača postaje realna opasnost…

Zašto sve to jednostavno ne izbjeći? Zabraniti kredite s deviznim klauzulama/visokim kamatnim stopama/u visokim iznosima? Problem riješen, i što je još bolje, neće se ponoviti. Čestitam, upravo ste postali paternalist.

 

A što se tiče zemlje… Svaki dobar čovjek bit će paternalist kada je u pitanju zemlja i težit će pod prvo, pomaganju seljaštva, i pod drugo, ograničenju veličine posjeda. Dva su razloga za to,

  1. sigurnost opskrbe hranom, krenuvši od manje važnoga. Znamo da je ekonomski gledano glupost, znamo da nas ne prehranjuje famozna domaća poljoprivreda, i možemo o tome reći što god hoćemo, no velika specijalizacija gospodarstva dalje od nekakvih “zadovoljenja domaćih potreba za hranom” je opasna. Danas je 2014. godina, a praktički nedavno, 1914. je bilo zadnji puta kada je svjetska trgovina prekinuta i zemlje su se zatvorile u sebe. Još ni danas tržišta nisu otvorena kao što su bila te 1914., a ljudi su u narednim godinama i desetljećima bili gladni i umirali od gladi. Povijesno gledano, paternalizam je u pravu.
  2. seljaci su ti koji će ratovati kada dođe do neke nove invazije sa istoka. Kada se na granici pojave ljudi koji će željet sve zaklat, silovat nam žene (i djecu) i spalit nam kuće i, tko će ih ono zaustavit? Modni mačak ima spreman kalašnjikov u ormaru koji će upotrijebit u slučaju potrebe? Nekako mi se čini da nema…
http://www.returnofkings.com/32017/the-cycle-of-societal-wealth

http://www.returnofkings.com/32017/the-cycle-of-societal-wealth

 

Limiti paternalizma

Jesam li gore nacrtao prilično lijepu sliku paternalizma? Mislim da jesam, i mislim da je bilo namjerno. Paternalizam, sama pojava i ponašanje je, rekao bi, savršeno normalna i savršeno dobronamjerna… Sama riječ dolazi od latinski pater = otac, stoičke figure koja djeluje nad djetinjastima i vodi ih u zajedničkom interesu tamo gdje sami nisu sposobni… I ja bih uostalom zabranjivao ropstvo…

Nigdje naravno nije rečeno da je paternalist taj koji je mudar. Taj koji ograničava slobode drugih u zajedničkom interesu može to zapravo radit u svojem interesu, može biti jednako nesavršen i retardiran kao i oni koje ograničava, ili može bit Slavko Linić.

 

No recimo da stvarno radi u općem interesu, da je stvarno mudar čovjek, što je prvo što će se dogoditi za ograničenjima financijskih usluga kada dođu bolja vremena? Dakako, stvari će se malo prepakirati, nazvati drugačije i zaduživanje će se nastaviti. Jedina stvar koju su svi naučili je da im se dugovi otpisuju ako se dovoljno glasno žale. Da je pušteno stvarima da teku svojim tokom, polje pored Atene kopao bi onaj koji je sebe i svoju djecu prodao u roblje umjesto nekoga otetoga na obali Crnoga mora i kupljenoga u Atenu, a Atenjani bi nešto naučili…** I opet, da su danas i ovdje oni koji su se ovdje zadužili preko grla gurnuti u bankrot umjesto da im zakon ukida i refinancira minuse i oprašta kamate po kreditima, naučili bi nešto i oni i njihova djeca i njihovi susjedi…

Istina, sasvim je moguće da bi imali nekakvu revoluciju i ušli u još jedno mračno doba, no optimist kakav jesam, ipak bi stavio svoj novac na to da bi kao društvo nešto naučili.

 

A što je tek s zaštitom seljaštva? Sa milijardama kojima se čuva hrvatsko selo? Da li se čuva? Da li je osigurana domaća samodostatna poljoprivreda, i da li bi kojim slučajem bilo racionalnije, ako nije isplativo jesti isključivo domaću hranu, početi to raditi tek onda i kada se hrana više ne bi mogla uvoziti? Molim lijepo, ciklus uzgoja većina kultura ipak je jedna godina i da se tako nešto i dogodi znam da bi sudionici na domaćem tržištu bili sposobni za početak prilagoditi proizvodnju u prvoj godini toliko da preživimo, a kasnije divesificirati proizvodnju prema potrebi.

Dok Vijetnam danas lansira poljoprivredne satelite, najveći doseg hrvatskoga sela postalo je nuđenje skupljega zdravoga nešpricanoga kupusa (ipak malo špricanoga i uzgojenoga pola metra od prometnice…) Dok poljoprivredna tamo gdje nije regulirana napreduje, u Hrvatskoj stagnira, a tko zna koji ministar po redu uvidio je da je problem u tome što je poljoprivredno zemljište rascjepkano i mudruje o tome kako to riješiti nekakvim porezom na neobrađeno zemljište. Niti ne uzima u obzir to da možda nitko nema ekonomskoga interesa okrupniti zemljišta. Subvencije stvaraju distorzije, a cjelokupna post WWI/WWII era subvencionirane poljoprivrede postala je kako u Hrvatskoj (više) tako i u zapadnim zemljama (nešto malo manje) sprdačina i vozilo za misalokaciju resursa i ograničenje napretka poljoprivrede.

Nekakvo idealno slobodno seljaštvo koje će u slučaju potrebe odbaciti motike i dohvatiti koplja kalašnjikove i ući u obranu domovine niti je sačuvano, niti u (post)industrijskom društvu može biti dovoljno brojno da bi to moglo. Žao mi je, ali neće ići, ne poljoprivrednim subvencijama.

 

Paternalizam nije dakako limitiran na ono (glavno) što sam tu uzeo. Mogla bi se napisati knjiga samo o, recimo, pojasevima u automobilima, i ljudi su takve knjige i pisali. Primjer jednom kada se dublje uđe u njega, kao što to često obično i biva s paternalizmom, ne baca osobito dobru sliku na paternalizam. Samo, onaj tko je voljan braniti pravo pojedinca da se proda u ropstvo (čak vjerujem da može napraviti više no pristojan argument) neka digne ruku ;)

 

* učestalo spominjanje antike u ovome postu ima svoj razlog. Upravo sam pogledao seriju prilično dobrih predavanja o antičkoj Grkoj koju ovom prilikom želim preporučiti svim čitateljima sa imalo interesa za (ekonomsku) povijest i tjedan dana slobodnog vremena.

 ** nisu naravno, ustoličili su tirana zvanog Peisistratos koji je konfiscirao i preraspodjeljivao zemlju i uveo izravne poreze, ali inače je navodno bio super čovjek.  No nešto kasnije čini se jesu, pa su se porotnici+suci između ostaloga zaklinjali i da

And I will not vote for the establishment of a tyranny or an oligarchy; and if anyone attempts to overthrow the Athenian democracy, or makes a proposal against it, or puts such a proposal to te vote, I will not do his bidding; nor will I vote for a cancellation of private debts, or for redistribution of the Athenians’ land or houses; nor will I restore the exiles, nor those who have been condemned to death… 


Filed under: ekonomska povijest
Kategorije: Hrvatska

Ustavni problem ideje o minimalno jednom zaposlenom

Pon, 17/03/2014 - 14:00

Maras kao Linić

 

Kako je već dobrih deset dana prošlo od slavne najave, vjerojatno ste čuli da vlada.hr namjerava uskoro donijeti propis koji će uredovati da svaka kompanija mora imati minimalno jednoga zaposlenika. No dok taj ________ i ________ potez vlade.hr doista ne čudi, ono što doista čudi je da se naizgled nitko ne sjeća da je samo prije 15 godina donesen isti takav propis u vidu članka 8. Zakona o trgovačkim društvima (izmjena 34/99) gdje je pisalo

Članak 8.
Trgovačka društva upisana u trgovački registar do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ako obavljaju djelatnost, a nemaju u radnom odnosu najmanje jednog člana uprave i najmanje jednog zaposlenika na neodređeno vrijeme u svakoj podružnici dužna su u roku od 180 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona zasnovati radni odnos s najmanje jednim članom uprave, a ako imaju i podružnice zasnovati radni odnos na neodređeno vrijeme s najmanje jednim zaposlenikom u svakoj podružnici.

 

Kako ja znam, i kako se toga sjećam? Ni samom mi nije najjasnije, no sjećam se koje je efekte proizveo taj zakon te davne 1999. godine. Efekte zbog kojih je sabor.hr donio nešto što se zove

VJERODOSTOJNO TUMAČENJE ČLANKA 2., 7. I 8. ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRGOVAČKIM DRUŠTVIMA (“Narodne novine”, br. 34/99.)

Radni odnos na neodređeno vrijeme s nepunim radnim vremenom na nekoliko sati, jedan sat ili čak na vrijeme manje od jednog sata radnog vremena ne može se smatrati zapošljavanjem, odnosno radnim odnosom i bilo bi suprotno odredbi …

:D

 

No priča tu ne staje. U priču se početkom 2000. godine umiješao Ustavni sud RH koji je presudio

Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti odredbi članka 2., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, br. 34/99) s Ustavom Republike Hrvatske te se iste odredbe ukidaju.

Pa kažu

Ustavni sud je ocijenio da osporene odredbe onemogućavaju i ograničavaju poduzetnika da, sukladno svojim prosudbama utemeljenim na ekonomskim interesima, donosi odluke u korist trgovačkog društva, a u odnosu na opravdanost upošljavanja novih osoba.

 

Lijepo, lijepo. Istina je i da u Ustavu pišu svakakve gluposti, istina je i da Ustavni sud presuđuje svakakve gluposti, no ovo nije jedan od tih slučajeva. Također je zanimljiv i stav Ministarstva gospodarstva po tom pitanju koji ovdje prenosim u cijelosti…

Ministarstvo gospodarstva smatra ove odredbe u kontekstu radnopravnih i mirovinskih propisa nedorečenim i nekonzekventnim. Naime, navodi se u mišljenju, propisano je da samo jedan član uprave mora biti u radnom odnosu, ali se ne precizira kakav je taj radni odnos. Takvo propisivanje obveze zapošljavanja člana uprave da kolidira s člankom 13. Zakona o mirovinskom osiguranju, kojim je propisano da su obvezno osigurani članovi uprave trgovačkih društava ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

Kako jedna osoba ne može biti osigurana po osnovi dva radna odnosa, predmetne odredbe članaka 2. i 8. prisiljavaju člana uprave trgovačkog društva da raskine radni odnos koji je ranije zasnovao, kako bi stupio u radni odnos trgovačkog društva u kojem je član uprave. Mišljenja su da su upravo zbog toga odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s temeljnim pravima i slobodama iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Smatraju da ove odredbe nisu u suglasnosti s člankom 54. Ustava, kojim je propisano da svatko ima pravo na slobodu rada te da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i da je svakom pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Ministarstvo gospodarstva, nadalje, navodi da su odredbe članaka 2. i 8. Zakona u suprotnosti s člankom 49. Ustava jer prema Zakonu o trgovačkim društvima, trgovačka društva su društva kapitala (dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću) kao i društva osoba (javno trgovačko društvo, komanditno društvo). Za društva osoba Zakonom o trgovačkim društvima nisu propisani obvezatni organi društva, tj. uprava pa su tako ta društva u povoljnijem (nejednakom) položaju od društva kapitala.

 

Pitanja su onda dakle sljedeća:

  1. da li ministar Maras to zna?
  2. da li mu je stalo?
  3. zašto HGK mora izabrati HDZ-ovca na svoje čelo da bi je vlada.hr SDP Maras išao ukinuti?

 

Kako mislim da je suvišno obrazlagati zašto je ova ideja ministra Marasa o minimalno jednom zaposlenom ________ i štetna, treba reći još i sljedeće. Motivi za nju su jasni i u neku ruku razumljivi, a to je administrativno, ako treba i fiktivno smanjenje broja nezaposlenih. Isti su bili i 1999. godine vladi Zlatka Mateše kao što su danas.

Jednako onda kao i danas, pokazuju izgubljenost i bezidejnost, nevoljkost i nesposobnost bavljenja sa pravim problemima.


Filed under: pravo & regulativa, rizik režima
Kategorije: Hrvatska

Tko financira političke stranke?

Uto, 04/03/2014 - 12:27

država 

 

Neki dan nam je poslovni.hr pomalo zbunjujuće prenio sažetke financijskih izvještaja najvećih nam političkih stranaka u državi. Pojednostavio sam to:

 omjer za HNS je pretpostavka, članak koji je izvor ne sadrži točan broj)

Prihodi najvećih političkih stranaka u zemlji (disclaimer: omjer za HNS je pretpostavka, članak koji je izvor ne sadrži točan broj)

Uz to da SDP ima bolju stegu nad članstvom i/ili bolje trenutno uspijeva iscijedit donacije iz gospodarstva od HDZ-a, ono što je zapravo bitno, a što vidimo je da nam političke stranke uglavnom financira državni/lokalni proračun. Koji iznos? Ne znam, ali jednostavnom ekstrapolacijom dolazimo do iznosa od najmanje 100 + milijuna kuna.

100.000.000,00 + kuna.

Kada tome pridodamo iznose koje razni proračuni i ministarstva uplaćuju neprofitnim organizacijama, a koje su društvene organizacije sa čisto političkim ciljevima, više ili manje povezane sa službenim političkim strankama, šteta je još veća.

Kojekakvi razvoji demokracije čemu to sve, kažu mi, služi su dakle očito prevara. (Neprofitne) političke stranke neka žive od donacija umjesto da pljačkaju porezne obveznike! Ah, da, izgleda ne mogu živjet od toga…


Filed under: velika država
Kategorije: Hrvatska

Plin, HEP, država

Pon, 24/02/2014 - 15:53

ekspluzivno o novoj domaćoj energetskoj strategiji

 

Svaki puta kada se čini da bi vlada.hr mogla napraviti neki dobar potez, poput nekih manjih izmjena Zakona o radu, ne samo da odustaje od toga poteza, nego čini se da ima potrebu i kompenzirati za samu najavu toga dobroga poteza nečim apsolutno suludim.

Tako smo danas (u 14:50) saznali da je država… da bi spriječila daljnje gubitaško poslovanje tvrtke kćeri INE zvane Prirodni plin… koju INA ne želi jer zbog regulirane (niske) cijene plina može ostvarivati samo gubitke… država da bi spriječila to daljnje gubitaško poslovanje Prirodnog plina… odlučila je to poslovanje prebaciti na HEP… i kažu da cijena plina zbog toga neće porasti na tržišnu kakva bi bila bez subvencija… možda čak i padne… ali više neće biti gubitaka… jer će stvar voditi HEP…

Tek što nam je tu vijest priopćio ministar Vrdoljak (navodno neki protržišni lik) odmah smo (u 14:51) saznali iz drugoga izvora da se sprema poskupljenje cigareta od 5 kuna po kutiji da je razmjer gubitaka koji će to nanijeti HEP 20% cijene plina koji protrguje – jer toliko bi plin inače poskupio. 

 

Sve je navodno super, jer što netko manje plati na plinu, više će na struji, ili na sanaciji dugova HEP-a.

Osim za one koji ne kure plin i koji će samo platiti više na struji i sanaciji dugova HEP-a, a takvih je samo većina.

 

No da ne širim depresivu, ekspluziva.

Kao što znamo, HEP je kompanija koja je gotovo uvijek u crvenom ili na pozitivnoj 0, osim svake prijestupne godine kada padne puno kiše pa HEPova proizvodnja ovisna o hidroelektranama proizvede više no obično struje. Ekspluziva je ta da je vlada.hr otkrila ne samo kako riješiti taj problem, ne samo kako hidroelektranama pokriti plin, već i pokrenuti pravu malu energetsku revoluciju.

Uhvaćeni na djelu prije koji tjedan - ekipa iz vlade vježba za provođenje nove hrvatske energetske strategije

Uhvaćeni na djelu prije koji tjedan – ekipa iz vlade vježba za provođenje nove hrvatske energetske strategije


Filed under: u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Otkup dionica

Sub, 22/02/2014 - 06:31

o nekim poticajima i efektima

 

Čemu služi otkup dionica?

U teoriji, to je samo jedan način isplate dobiti.

Recimo da u jednom jednostavnom modelu imamo kompaniju X koja je ima izdanih 100.000 dionica nebitne nominalne vrijednosti, koja je ostvarila određenu dobit, 10 kuna po dionici, a tu dobit dioničari žele isplatiti. Recimo i da je kamatna stopa kojom se vrednuju dionice kompanije 10%, i da su očekivanja da se poslovanje kompanije x u budućnosti neće značajno mijenjati i ostvarivat će godišnje dobit od prosječnih 10 kuna po dionici godišnje.

Uz takva očekivanja, kako je cijena dionice funkcija budućih prihoda i diskontne stope, tržišta vrednuju cijenu dionice na 100 kn +10 kn dobiti koja će biti isplaćena = 110 kn.

Prvi, dakako očit, način isplate je da se svakome dioničaru isplati tih 10 kuna po dionici. Dioničari dobivaju 10 kuna gotovine i imaju dionice koje sukladno očekivanjima i diskontnoj stopi vrijede 100 kuna.

Drugi, manje očit, način isplate je da kompanije utroši svoju dobit na otkup dionica. 10 kuna dobiti po dionici * 100.000 dionica predstavlja ukupnu dobit od 1.000.000 kuna koje kompanije može utrošiti na kupnju dionica. Neka kompanije otkupi te dionice, iako dobit formalno nije isplaćena, dionica je sada manje, a kako su očekivanja o budućoj zaradi ista -> očekivanja o budućoj zaradi po pojedinoj dionici su veća. Sada će biti manje dionica, očekivat će se buduća zarada po dionici od 11 kuna, neka je diskontna stopa po dionici i dalje 10%, dioničari opet imaju vrijednost od 110 kuna, samo što to sada nije 100 kuna vrijednosti dionica i 10 kuna gotovine, već 110 kuna vrijednosti dionica.

U slučaju otkupa dionica u odnosu na isplate dividendi, oni koji su željeli kupiti više dionica sada ne moraju, oni koji su željeli novac mogu prodati dio svojih dionica i imaju jednaku tržištnu vrijednost u dionicama i novac koji bi imali i sa dividendom. I obratno.

 

Ako ste kojim slučajem pomislili, ali, kompanija X je jednostavno mogla zadržati dobit i cijena bi i dalje bila 110 kuna, uopće nisu morali ništa isplatiti, u krivu ste iz razloga što kompanija X ne može s tom zadržanom dobiti ostvariti stopu povrata koju već ostvaruje iz svojega redovnoga poslovanja. Da je kompanija X zadržala tu dobit i, recimo, oročila je u banci, ili ušla u neki manje profitabilan biznis, cijena dionice bi pala na možda 103 kuna po dionici. Ne samo da kompanija ne maksimizira povrat svojim dioničarima (110 kuna na jedan ili 110 kuna na drugi način > 103 kuna po dionici (10 kuna očekivane godišnje zarade iz osnovnog poslovanja gdje se kapital ispravno koristi i 0,30 lipa godišnje po dionici iz “oročavanja” gdje se kapital neoptimalno koristi)), već i koristi kapital na neoptimalan način što ima negativne posljedice na društvo u cjelini.

 

Koji su onda problemi sa tom lijepom slikom otkupa dionica? Više ih je, pa redom:

Tržišta nikada nisu savršeno efikasna. Da jesu, irrelevantno je da li se isplata dobiti vrši dividendama ili otkupom dionica. No kako nisu, ovisno o strukturi vlasništva, otkup dionica neće prenijeti dobit kompanije jednako na sve dioničare. Više o tome niže.

Problematično korporativno upravljanje. Prema teorijama korporativnog upravljanja, menadžment se može kontrolirati i tjerati da ne trati resurse tako da ga se jednostavno tjera da maksimizira cijenu dionice. Ako pristajete uz tu teoriju, vjerojatno vam je otkup dionica najbolja stvar na svijetu. Međutim, da li menadžment uopće zna (ili treba znati) uza svoj osnovni posao (ostvarivanje dobiti) i maksimizirati cijenu dionica? Vjerojatno ne. U najboljem slučaju, trošit će resurse (vrijeme uprave i stručni kadar koji će se baviti manipuliranjem cijene dionice) na samo manipuliranje cijene dionice, a to je problem sam po sebi.

 

Sama tržišta kapitala.

25godišnje kretanje jednog određenog indeksa

25godišnje kretanje jednog određenog indeksa

Da li ikome na ovoj slici izgleda da je  cijena prosječne dionice posljedica varijacija u očekivanjima o dobiti dane prosječne dionice? Ne samo da diskontna stopa varira na tržištu, već su i tržišta kapitala masovno manipulirana od strane centralnih banaka koje spuštanjem kamatnih stopa dižu cijene dionica, a kada monetarne politike krahiraju cijene dionica krahiraju s njima. U kakvom je interesu dioničara 1999., 2005., ili danas, da njihova kompanija pokušava povećati cijenu dionica otkupom dionice. Ne samo da menadžment nema znanja, sposobnosti, ili čak mogućnosti  u takvim uvjetima djelovati u korist dioničara – osim tako da radi ono što bi trebao, maksimizira dobit – već ili prisiljava dugoročne dioničare na prodaju (oduzima im mogućnost zanemarivanja poslovnih ciklusa), ili im alternativno oduzima mogućnost da se sami prilagode cikličnim kretanjima ako su za to sami sposobni.

 

Neke ostale napomene:

Kompanije teoretski mogu koristiti mehanizam otkupa dionica kao zamjenu za učestalo izdavanje novih dionica. Recimo da imamo kompaniju koja periodički ima investicijske cikluse i potrebu za novim kapitalom, a u međuperiodima povećanu dobit koju želi isplatiti vlastitim dioničarima. Otkupom (samnjenjem kapitala u bilanci)  i prodajom dionica (povećanjem kapitala u bilanci) može izbjeći skupe procese izdavanja novih dionica na burzi te djelovati u korist svojih dioničara.

Da li se kompanije u pravilu ponašaju tako? Ne.

 

Loš porezni sustav može poticati korištenje otkupa dionica i pretvoriti to u relativno dobru stvar. Pod lošim poreznim sustavom podrazumijevam nešto poput onoga što danas imamo u Hrvatskoj. Naime, ako je jedan način isplate dobiti dodatno oporezovan (dividende), a drugi (kapitalni dobici) nije, otkup dionica dobiva snažne poticaje i može biti upravo ono što kompanija treba raditi da bi maksimalizirala korist svojih dioničara. No, to donosi svoje probleme. Neefikasno je jer potiče inferioran način isplate dobiti, a ne bi pomoglno čak niti uvođenje poreza na kapitalne dobitke što bi mogao pomisliti netko tko voli različite poreze. Naime, kako različiti dioničari imaju različite portfelje (kod nekih druge dionice ostvarju dobiti, kod nekih gubitke), dobit isplaćena otkupom dionica bit će različito oporezovana kod svakoga dioničara sa različitim portfeljom. Problem ne bi postojao da je država voljna priznati što pokušava napraviti (iscjediti više novca) i povećanja poreza provodi kao povećanje općeg poreza na dobit, no “oslobođenjima” “onih koji investiraju” i inim floskulama, uz dovoljno loše veće poreze dobivamo i porezno potaknute tržišne neefikasnosti.

Djeca pozdravljaju junaka koji odlazi u borbu protiv hrvatske gluposti

Smajl, izgubljeni ste u prostoru i vremenu

 

Otkup dionica radi kompenzacija radnicima i menadžmentu. Radničko dioničarstvo je glupost koja ne čini ništa ni za radnike ni za kompanije, a i stimuliranje menadžmenta dionicama je u najboljem slučaju upitna praksa upitnih rezultata. Kao što sam već tvrdio u nekom ranijem poslu, smatram da je široka popularnost toga poljedica samo različitog poreznog tretmana dohotka od dionica i opcija te dohotka od rada – odnosno, ovo je druga verzija točke dva. Štoviše, može se sastaviti dobar argument da ta pojava dovodi do slabljenja struktura koroporativnog upravljanja i potiče rad menadžmenta na štetu dioničara. Međutim, u široj slici ovdje nije relevantno.


Filed under: plus, poslovni ciklus
Kategorije: Hrvatska

Život nakon gulaga

Pon, 17/02/2014 - 13:54

Potvrdu molim

 

Čitao sam neki dan jednu zanimljivu raspravu negdje u bespućima (američkoga) interneta na temu – zašto Novosibirsk danas ima ljudi koliko ima, zašto su oni koji su uspjeli preživjeti gulag nakon isteka kazne u pravilu ostajali pored svojega gulaga? Odgovor i nije najočitiji, a uobičajeno mišljenje sudionika rasprave može se sažeti u nešto ovakvo: Novosibirsk je daleko i usred ničega, a oni preživjeli nakon godina robije zacijelo nisu imali dovoljno novca ni da kupe kartu za vlak i pobjegnu iz Sibira.

Taj odgovor, iako možda i najinstiktivniji, je ustvari kriv. Ono što je jedan informirani čovjek ubacio je sljedeće: Nije uopće stvar u novcu za kartu za vlak. Uopće, čak je i sama naša ideja novca za kupnju karte za vlak samo naša konstrukcija i pribjegavanje onome što je nama najprirodnije. Naše predrasude, takoreći. No ovdje pričamo o tvrdome komunizmu, i ono što je omogućavalo ljudima život i pokretanje nije novac već… propusnice, dozvole i evidencije.

Netko tko je preživio gulag za početak nije imao propusnice za izlazak iz Sibira. Sve da je i imao novac za kartu (ako su se uopće tada prodavale karte?), što bi s njim? Sve da je i pobjegao iz Sibira u Europu, što bi tamo? On je neuposliv, jer u evidenciji piše da je njemu mjesto u gulagu. On, ako je prije i imao nekakav stan, ne može se vratiti u taj stan jer netko drugi ima papirić na kome piše da se njemu dodjeljuje stan radi potrebe. On je u evidenciji i nikada neće dobiti propusnicu za odlazak u inozemstvo i život tamo.

Bez tih poštambiljanih papirića, on pod uvjetom da želi živjeti, može samo jedno. Ostaje u gulagu, radi što je radi i prije, jedino što mu je sada dopušteno da na večer iziđe kroz vrata logora do kolibe u kojoj može živjeti van logora. Ako ima sreće, ako ga je žena voljela, možda čak i njegova žena i djeca dođu za njim u Sibir i nastane se tamo, i on živi.

 

Danas sam vadio potvrde (ne starije od 6 mjeseci molim lijepo). Ulazim nadobudan u područnu ispostavu mirovinskoga osiguranja, imam već pripremljen, uredno na računalu ispisan i kasnije potpisan obrazac, i ponosno ga predajem na šalteru broj 8. Moje je plan s tim obrascem zatražiti korisničko ime i lozinku za nekakav sustav e-mirovinskog gdje ću ja ubuduće sam moći sebi izvaditi i ispisivati svoje neprocjenjive potvrde o radnome stažu, umjesto da šetam do HZMO-a i šaltera broj 8.

Je, je, kaže gospođa na šalteru broj 8, smo vi to sebi isprintajte pa donesite do nas, i mi ćemo vam lupit žig na to, i onda će vam potvrda biti valjana.

Ja dakako pokrećem strku, urlam, zahtijevam objašnjenja, a gospođa na šalteru me sumnjičavo gleda razmišljajući o nečemu od navedenoga:

1) da li ja to upravo napadam nju i njeno radno mjesto?;

2) da li napadam koncept potvrde kao takve?;

3) što skuhati za ručak kada dođe kući?

 

Nismo se sporazumjeli.

 

Žigovi i biljezi, uvjerenja i potvrde, dozvole i svjedodžbe, ispričnice i propusnice, o rođenju, domovini, prebivalištu i boravištu, struci i dohotku, sposobnosti vožnje i preboljenoj gripi… Od rođenja pa do smrti (a i određeni period nakon nje) ovisni ste o njima. Ako želite raditi, voziti, ići u školu, graditi, rušiti ili preprodati nekretninu, živjeti negdje ili ne živjeti negdje, prodavati sladoled ili ne imati televizor, treba vam potvrda i žig, a vjerojatni i pokoji biljeg.

Ne namjeravam ovim postom napadati same potvrde, neovisno o tome što će koju milijardu kuna i desetljeće kasnije vjerojatno ipak postati magične tvari koje su važeće bez žiga, a možda se čak mogu poslati i e-mailom, jer nisu potvrde ništa krive, one su samo odraz loših namjera onih pri vlasti, ili češće, djelomično uspješan mehanizam alokacije resursa u po prirodi neefikasnom ekonomskom sustavu (socijalizmu), no nije li zanimljivo…

Nije li zapravo jedan od boljih načina na koji se jako dobro može mjeriti koliko ste slobodni upravo taj koliko vam i za što u životu trebaju potvrde? Također, koliko ste uopće svjesni postojanja života i određenih aspekata toga bez potvrda?


Filed under: ekstenzivna država
Kategorije: Hrvatska

Dok bi pametniji šutio, ministarstvo financija lupeta

Pet, 14/02/2014 - 12:00

slučaj Prpić, PDV

 

Danas je “odjeknula” vijest o odlasku Hrvoja Prpića iz Hrvatske nakon okršaja sa poreznom upravom. Prpić tvdi da mu porezna uprava nije dala pravo odbitka PDV-a jer

na račune našeg dizajnera da su neispravni jer kako on kaže nemaju JMBG (imaju OIB i zakon kaže da je dovoljan OIB, ali on je rekao da moraju imati i JMBG). Na našu izjavu da je to glupost i da što to radi odgovorio nam je “Znam, ali ja moram nešto naći. Gledajte, vi se žalite na presudu, a ja se neću žaliti na žalbu pa ćete to riješiti na sudu.”

… Danas stiže rješenje suda u kojem kažu da se žalba odbija i da PDV koji je dizajner UPLATIO u proračun ostaje u proračunu, ali da ga mi ne možemo koristiti jer dizajner nije ispravno napisao račun.

Ministarstvo financija se na to oglasilo priopćenje u kojem tvrdi da je situacija dijametralno suprotna, naime

“Nadzorom i provjerom računa kod navedenog poreznog obveznika utvrđeno je da računi ne sadrže sve elemente propisane člankom 15. stavkom 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (ime i osobni identifikacijski broj poduzetnika koji je obavio uslugu) te je na istima bio iskazan matični broj obrta, umjesto obaveznog identifikacijskog broja.

Prva i očita stvar za primjetiti je da neovisno o tome tko je ovdje konkretno u pravu, da li je na računu stajao OIB, MBS, JMBG ili nešto sasvim treće, Ministarstvo financija radi gluposti i maltretira ljude iz čiste pokvarenosti i objesti.

Nije bitno kakvi glupi broj piše na računu, niti glupi brojevi stoje u zakonu zato da bi računi sadržavali glupe brojeve. Bitna je suština, a suština je ta da se uplati PDV, i da se kontrolom može utvrditi tko ga je uplatio. Je li suština zadovoljena? Ako je, o čemu onda pričamo?

 

No evo twista.

Člankom 15. stavkom 3. Zakona o PDV-u nije propisano stavljanje OIB-a na račune.

Propisano je Zakonom o PDV-u čl. 79. st.1, i propisano je kroz Zakon o osobnom identifikacijskom broju čl. 6 st. 1.

Članak 15. st 3. odnosi se na stari Zakon o PDV-u koji je bio na snazi zaključno s 30/06/2013 godine i u njemu je od izmjene 87/09 do prestanka primjene zakona s 30/06/2013 godine u čl. 15, st. 3 stajalo da račun mora sadržavati i OIB.

Ne stoji već gotovo 7 mjeseci.

 

Pošto je gore navedno očitovanje Ministarstva financija prijestup jednako težak, ako ne i teži od onoga dobavljača gospodina Prpića (Ministarstvo financija naime za razliku od navedenog dobavljača blati ugled RH), možemo li molim lijepo radi istoga dobiti:

  1. otkaz osobi koja je sastavila priopćenje;
  2. otkaz osobi koja ga je potpisala;
  3. otkaz ministru financija.

Ako mislite da je to glupo, da taj pogrešno navedeni članak ništa ne znači, da je u pitanju samo nevina pogreška, e pa, onda se vi jednostavno ne zalažete za uvođenje reda.


Filed under: korupcija, porezi, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Novi zakon, niže zatezne kamate

Sub, 08/02/2014 - 06:19

stari ekonomski zakoni

 

Protekloga tjedna prilično je nezapaženo prošla najava Ministarstva financija da će (opet) predložiti (donijeti) nekakav novi zakon kojim će sniziti zakonske zatezne kamate. Kako će sniziti već sada besmisleno niske zakonske zatezne kamate, istodobno će sniziti i zatezne kamate koje dvije privatne osobe smiju ugovoriti između sebe.

Za one neinformirane, zatezne kamate su kamate koje strana € plaća strani $ ako ne izvrši svoje obveze kako se obvezala ugovorom. Recimo, € kupi nešto i potpiše da će to platiti u roku od tjedan dana, ali ne plati godinu dana. Na taj period od godine dana se onda obračuna zatezna kamata koju strana € plaća.

 

Bilo kako bilo, ovo je objašnjenje koje smo dobili od Ministarstva financija:

Zatezna kamata bitna je u smislu financijske discipline i ne smije biti preniska, no sada je previsoka, drže u Ministarstvu financija

Na stranu saznanje da u Ministarstvu financija postoji službenik sa magičnom okom za prepoznavanja prave i ispravne stope zatezne kamate, ovo objašnjenje je besmisleno. Iako strogo gledajući istinio, zatezna kamata nije u prvome redu bitna, ili postoji, zbog održavanja financijske discipline, već je to sustav nadoknade štete vjerovniku, strani $. Bez prevelikog ponavljanja, jednako recimo kao što ako netko iznajmi stan plaća naknadu za korištenje toga stana dok ga vlasnik ne može koristiti, tako i kroz zateznu kamatu dužnik € plaća vjerovniku $ naknadu za korištenje njegova kapitala. Sama stopa zatezne kamate je samo veća jer je

  1. vjerovnik $ protiv svoje volje ne može koristiti svoju imovinu – možda je jednostavno ne može staviti u alternativnu uporabu (prodati robu nekome drugome), možda sam mora podići kredit da bi plaćao svoje račune dok mu se € ne sjeti platiti, i tako dalje;
  2. postoji veliki rizik vjerovniku $ da se nikada neće naplatiti pa mora kompenzirati i taj rizik.

 

Ono što je ovdje opet bitno je primijetiti su dvije stvari.

Prva je ta koliko je zatezna kamata jednostavan i učinkovit mehanizam. Transparentna je, svi je mogu razumjeti, jednostavno ju je obračunati, a ni za dužnika € ni za vjerovnika $ ne povlači nekakve dodatne troškove odmah u startu.

Druga je ta da ovaj opisani ekonomski mehanizam, korištenje tuđe imovine protiv volje te strane, uopće ne zahtijeva zateznu kamatu. To je nešto što će se događati i bez same zatezne kamate, jednako to da će postojati dužnici € koji plaćaju van rokova i vjerovnici $ koji se pokušavaju naplatiti i kompenzirati pričinjenu si štetu.

 

Znači, nije toliko bitno da li vjerovnik ima mogućnosti obračuna zatezne kamate. Može primjenjivati bilo koju od gotovo bezbroj strategija na koju ga potiče gore opisana situacija. Možda više ne naplaćivati opomene, ali može stvoriti kojekakve druge naknade, može ranije koristiti agencije za naplatu potraživanja i ovrhe, može ugraditi cijenu rizika od neplaćanja u samu cijenu robe, može zahtijevati avansno plaćanje i tako dalje, i tako dalje…

Problem je dakako taj što, ako je zatezna kamata tržišni izbor, najjednostavniji i najjeftiniji mehanizam, svi drugi su mu inferiorni. Naplata kojekakvih izmišljenih naknada je relativno netransparentna i ne pogađa različite dužnike koji ne plaćaju sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ovrhe su skupi mehanizam koji nikome ne koristi i opet ne pogađa različite dužnike sukladno visini njihova duga i vremenu kašnjenja, ugrađivanje troškova kašnjenja u cijene je skupo, a jednako kao i zahtijevanje avansnog plaćanja jednostavno isključuje dio potencijalnih kupaca i dovodi do manje poslovne aktivnosti, oštećen je i dužnik i vjerovnik i gospodarstvo u cjelini.

 

Ako ću skratiti ovaj post, mogu to napraviti i sljedećim odlomkom:

Cijene (kamate) nešto znače, a njihovo reguliranje može dovesti samo do loših i sasvim predvidivih posljedica. Osim za Ministarstvo financija, tada su posljedice nepredvidive, a ako se uopće i uoče to je samo poticaj za još jedno uvođenje reda u vidu novoga zakona koji će imati svoje posljedice.

 

Pozitivno bi pretpostavljam bilo to što je maksimalna zatezna kamatna stopa ionako i sada propisana zakonom i neupotrebljivo niska, tako da se sve to ionako događa i danas i tu stvarno neće biti nekakve velike razlike. Bilo bi loše, ali kako je ionako već loše, svejedno je.


Filed under: ekstenzivna država, financije & računovodstvo, pravo & regulativa
Kategorije: Hrvatska

Razno 02/02/2014

Ned, 02/02/2014 - 15:00

 

o promjenama Zakona o PDV-u

Sa 01.07.2013. stupio je na snagu novi Zakon o PDV-u, usklađen s mušicama EU regulative. Kako je bilo više no dovoljno vremena za pripremiti novi zakon, a novi zakon se i je pripremao više no dovoljno vremena, bilo je za očekivati da se isti neće duže vremena mijenjati. Međutim…

Izmjene novoga zakona o PDV-u

Izmjene novoga zakona o PDV-u

U arhivi zakon.hr možemo vidjeti i stari Zakon o PDV-u. Zainteresiran, bacio sam oko…

Izmjene staroga zakona o PDV-u

Izmjene staroga zakona o PDV-u

… samo da bih vidio da i nešto manji stari rekord od tri izmjene u jednoj kalendarskog godini isto drži trenutni ministar financija. :D

Sve izmjene staroga i novoga zakona o PDV-u

Sve izmjene staroga i novoga zakona o PDV-u

Konačni skor je jedna izmjena svakih 7,2 mjeseci iz čega proizlazi da ćemo iduću vjerojatno vidjeti najkasnije sredinom ove godine.

 

demokratski socijalizam u južnoj Americi

The Economist piše, a BusinesInsider prenosi kako je Zabava gotova za Agrentinu i Venezuelu. Između ostaloga saznajemo da je u Argentini opet moguće kupovati stranu valutu – nužno je zarađivati više od 900$ i dobiti posebnu dozvolu porezne uprave, nakon toga se smije max 20% svoje plaće položiti na devizni račun i podići za godinu dana, dok se ranije podizanje penalizira s konfiskacijom u iznosu od 20%. Cristina Fernandez de Kirchner kaže da postoje ljudi koji ih žele natjerati da opet jedu juhu, ali ovoga puta sa vilicom. Preneseno, svi koji se usude su pod sumnjom.

Eto da može i gore nego kod nas.

 

o isključivanju sa tržišta rada

KSDK ima tako dobar post na temu da mu ozbiljno zavidim. Preporučam svima koji još nisu vidjeli.


Filed under: inflacija, porezi, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

BDP će u 2014. godini pasti

Čet, 30/01/2014 - 10:57

neke moje (ne)povezane misli o danas najavljenom planu spašavanja Hrvatske

 

1) ministarstvo financija kontinuirano manipulira podacima i laže

Mi zapravo ne znamo, samo okvirno naslućujemo, što se događa. Primjerice, u prosincu je izvršen rebalans drugoga rebalansa proračuna za 2012. godinu gdje je isplanirano

Da bi se dostigle zadnje planske veličine za 2013. u prosincu je trebala gotovo rekordna mjesečna berba PDV-a ikad, a slično vrijedi i za ukupne prihode središnje države. Međutim…

U siječnju je proveden rebalansa prosinačnog rebalansa drugog rebalansa. OK? Prihodi naravno nisu imali veze sa dobrim željama ministarstva financija. Priznaje se neki navodni deficit proračuna za 2013. godinu od 16,3 milijardi kuna, no što u tome nije iskazano nećemo znati bar još nekoliko mjeseci.

Dok nije ništa neobično da loš dužnik manipulira i laže kako bi dobio još jedan fiks duga, ima ozbiljne (loše) posljedice, po državu, odnosno po sve nas. 16,3 milijardi kuna (koje se je bilo voljno priznati).

 

2) proračunski rashodi rastu

Početni plan za 2014. godinu je bacanje 6,9 milijardi kuna više no što je prije rebalansa planirano za 2013. godinu, odnosno 5,58% više. Kako ministarstvo financija kontinuirano manipulira podacima i laže, ne znamo je li to uopće stvaran plan. Sasvim je moguće da su rashodi bezveze napuhani kako bi se ulaskom u proceduru prekomjernog deficita rezali samo fiktivni planirani rashodi i ne bi se moralo rezat ništa? Kul, ha? (Osim što ni)je, jer EU (ni)je popušila foru, no i zbog same visine brojke od 6,9 milijardi kuna vjerojatno je da rashodi i u stvarnosti rastu, samo ne znamo koliko.

 

3) vlada ne iskazuje nikakve namjere smanjenja razbacivanja novcem

Svi znamo da su rashodi proračuna zadani, što znači da znamo da je vlada voljna vozit po starome dok ne unište sve što mogu.

Ali u stvarnosti proračunski rashodi nisu zadani, ni mirovine, ni plaće državnih službenika, ni nekakve investicije i obnove fasada. Sve se to i može i mora rezati, no umjesto toga dobivamo ovo

najavio je smanjivanje rashoda za zaposlene, materijalnih rashoda, subvencija, dodatne uštede u zdravstvu te preispitivanje nekih kapitalnih i ostalih rashoda.

 

4) reakcija vlade na ulazak u proceduru prekomjernog deficita bila je najgora moguća

A Linić je kazao i gdje će se naći novac, pa je tako naveo: porez na igre na sreću, prebacivanje novca iz 2. mirovinskog stupa, od onih s beneficiranim stažem (vojska, policija, vatrogasci..), te dobiti javnih poduzeća, koja u proračun ide ove, te 2015. i 2016. godine.

Drugim riječima, vlada pljačka II. stup. Ali, kako je to ipak nepopularno kod nekih (koje se pljačka) koji isto glasaju, radi to napola. No kako su oni koje se pljačka ipak manjina u glasačkom tijelu, oni će samo biti opljačkani u drugoj fazi.

Za 2016. godinu Linić je najavio porez na nekretnine, porez na kamate na štednju i porez na kapitalnu dobit. Smjernice rebalansa proračuna za ovu godinu predviđaju povećanje prihoda prebacivanjem zaposlenih s beneficiranim radnih stažem iz drugog u prvi mirovinski stup, a taj efekt se procjenjuje na oko 2,8 milijardi kuna, a uz uplate za ovu godinu od oko 400 milijuna kuna to bi ukupno trebalo iznositi 3,2 milijarde kuna.

Prevedeno, veliki broj novih poreza, koji su svi dvostruko, odnosno trostruko oporezivanje. Sve su to posebni porezi koji iskrivljuju funkcioniranje tržišta. Sve su to porezi koji imaju visok trošak prikupljanja. Sve su to porezi čiji su fiskalni efekti neveliki u trenutnoj situaciji.

Ali uvest će se (možda, vjerojatno, danas ili sutra, u ovom ili onom obliku, po ovim ili onim stopama).

 

5) BDP će u 2014. godini pasti

Porezna presija je velika i povećava se, regulacija je suluda i raste, državna uloga u gospodarstvu je prevelika i postaje sve veća. Tržište rada je zatvoreno, kuna je precjenjena, a vlada i HNB sprečavaju čak i internu devalvaciju. Rizik zemlje je velik, kapital je skup, a politička nesigurnost velika i raste.

U neobjavljenom nedovršenom postu koji sam pisao u prosincu prošle godine napisao sam nešto u smislu da će vlada posve sigurno drukati za pad BDP-a svojim postupcima, no da je moguće da je većina arsenala suludih poteza potrošena, a zbog nekog vanjskog događaja tipa odnekuda dobre turističke sezone moguće je da se zabilježi (nevažna i nedovoljna) pozitivna nula.

Dvojbi nažalost više nema.


Filed under: bankrot RH, u vijestima
Kategorije: Hrvatska

Marihuanom do pobjede

Sri, 29/01/2014 - 09:20

Američka savezna vlada koja i proizvela ovaj film tijekom drugoga svjetskoga rada propisala je da ga moraju pogledati svi američki poljoprivrednici.


Filed under: misc
Kategorije: Hrvatska

Pakovanja koja se smanjuju

Sri, 22/01/2014 - 12:08

o najiritantnijem ekonomskom fenomenu

 

Da li ste kada otišli do trgovačkog centra i sa uvijek iste police dohvatili… toaletni papir, odnijeli ga kući i onda shvatili da je… rola toaletnog papira manja no što bi trebala biti? A da li ste nakon toga pomislili da gubite razum ili ste zaključili da je ta rola toaletnog papira doista manja?

Ako je bilo u pitanju ono prvo, ipak ne gubite razum. Kao što je vidljivo u ovoj vijesti, proizvodi se doista (stalno) smanjuju, a da pri tome stoje jednako (ili su u ekstremnim situacijama čak i skuplji).

 

Zašto?

Smanjivanje pakovanja, promjena sastava proizvoda u vidu sastojaka niže kvalitete ili većega udjela jeftinijeg sastojka, pa čak i uvođenje novih manjih proizvoda rezultat je pritiska na cijene, u pravilu inflacije. Proizvođači pokušavaju izbjeći (velika) podizanja cijena, ili rjeđe – tom strategijom pokušavaju povećati tržišni udio, pa za novac daju manje nadajući se da kupac neće primijetiti. Sa svoje strane pak kupci “ne primjećuju” jer ih inflacija osiromašuje, nemaju novca, ili jednostavno pokušavaju jeftinije proći.

Kako pakovanja postaju sve manja, u jednome trenutku ključna masa kupaca primjećuje da… je njen toaletni papir manji od papirnatih maramica, da… njihov ajvar ima okus poput bljuvotine, štedi na… nečemu, odustaje od maloga/nekvalitetnog pakovanja i prelazi proizvođaču koji dostavlja količinu/kvalitetu kakva je prije bila standard. Standard opet postaje standard.

Okvirni prikaz u varijaciji veličine pakovanja/kvalitete robe kroz vijeme

Okvirni prikaz u varijaciji veličine pakovanja/kvalitete robe kroz vijeme

 

No to nije sve, a zato dajem primjer upaljača.

Naime, prije dvadesetak godina bila je široko dostupna više-manje jedna vrsta upaljača. Ona s obično plavom prozirnom plastikom. I u pravilu upaljač je trajao dok je u njemu bilo plina. S vremenom je kineska konkurencija uništila svu drugu, i to kako drugačije no cijenom. A ako cijenom, onda je i kvaliteta upaljača drastično pala. Jedno vrijeme nije bilo moguće kupiti upaljač koji se nije potrgao nakon kutije cigareta, a većina plina ostajala nepotrošena.

Onda je cca 7 ili 8 godina došao BIC. BIC su made in France upaljači koji su se kada su se pojavili na tržištu plaćali i do 5 puta više od kineskih konkurenata. No za razliku od kineskih konkurenata, nitko nikada nije uspio potrgati kotačić na BIC-u i kao posljedica, prosječan BIC traje nekoliko mjeseci do pola godine, odnosno sve dok u njemu ima plina. BIC je zavladao tržištem, a kineski konkurenti nestali. Nekoliko godina se uopće nije moglo kupiti upaljač koji nije proizveden u Francuskoj ili Nizozemskoj. Tek u zadnje vrijeme se uokolo opet pojavljuju, ne još šrot, no ipak malo manje kvalitetni i manje skupi upaljači od BIC-a.

 

Želim reći, i samo vrijeme ovoga ciklusa smanjenja i povratka na staro/bolje razlikuje se ovisno o vrsti robe. Kod prehrane je taj ciklus relativno kratak. Kod neke trajnije robe može doslovno potrajati desetljećima.


Filed under: inflacija
Kategorije: Hrvatska

Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići

Sri, 22/01/2014 - 11:20

ili, tko što zaslužuje i zašto

 

Slušam u zadnje vrijeme cijeloga života nešto ovoga tipa: žali se gospođa X kako će za koji dan u penziju, a to malo. Ona zaslužuje više, a njenoj materi koja je išla u penziju u Jugoslaviji bilo više i bilo puno. I još je njezina mater išla u penziju deset godina prije nje. Kako je onda moglo, a sada ne može? Pa ti reci da je taj socijalizam bio loš.

Ja da je poklopim vrištim MOGLA SI I TI RODIT OSMERO DJECE PA BI ONDA I TI MOGLA U PENZIJU DESET GODINA PRIJE. GDJE TI JE TVOJIH OSMERO DJECE?

Ovo poklapanje se dakako odigralo samo u mojoj glavi. Gospođa X je nastavila svoju žalopojku gospođi Y koja se složila da je u socijalizmu doista bilo bolje i humanije, a ja sam pristojno nastavio dalje.

 

Tema današnjeg posta nažalost nisu gluposti koje se meni redovito vrte po glavi dok pokušavam preživjeti dan, već nešto mnogo tužnije. Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići.

Post su dakako motivirale nedavne najave ove vrste o ukidanju II. mirovinskog stupa i preusmjeravanja svega toga novca u postojeći mirovinski sustav/državni proračun. Gdje si ja mislim, uh, dobro je, planiraju samo popljačkati buduće uplate, ne i ono do sada uplaćeno i pogrešno uloženo u državne obveznice

 

Riješimo onda prije svega pitanje da li današnji umirovljenici zaslužuju mirovine? Da li je pošteno da dobivaju (veće) mirovine? Imaju li na to pravo.

Odgovor je dakako (ono grozno) NE. A stvar je jako jednostavna. Sustav međugeneracijske solidarnosti može funkcionirati samo ako je demografska struktura takva da društvo ima puno više mladih nego starih. Sadašnje generacije umirovljenika rođene su upravo kada je situacija bila takva, kada je dolazilo deset mladih ljudi na jednoga starca i kada je doista bilo lako isplaćivati tome jednome starcu i još dvoje njih koji su sa 7 godina starosti bili u partizanima mirovine. I te su generacije još rođene u obiteljima sa mnogo djece. To su generacije koje su provele svoju mladost u vremenu kada je mladost mogla financirati starce (i partizane).

Na stranu neka čisto moralna pitanja prisilnog sudjelovanja u sustavu međugeneracijske solidarsnosti, što su te generacije ljudi napravile? Nisu imale 8 djece. Imale su 1 i pol dijete.

Te generacije nisu ispunile svoju stranu nekakve pretpostavljene “društvene pogodbe”. Nema djece. Onda ni ne zaslužuju svoje (veće) mirovine. Stvar je jednostavna.

Ali da stvar bude još gora, te generacije cijeloga svojega života sudjelovale su u političkome sustavu koji je poticao odlazak njihovih generacija (i njihove potencijalne djece) van iz zemlje i gospodarsko zaostajanje. O da, komunizam je bio grozan i diktatura, ali znate što, ja se ne sjećam da su se nešto bacale bombe pokušavajući ga srušiti. Neka je to pristajanje uz sustav nečinjenjem, ali ipak je pristajanje. I opet nema zasluga za mirovinu.

 

(Skore) Umirovljenike motivira pohlepa i žele opljačkati mlađe generacije dok još mogu. Sve drugo, uključujući pronalaženje podskupina u primateljima koji “dobivaju previše” ili su “nezasluženo u mirovini”, je samo pitanje metode, redistribucije unutar redistribucije, pohlepe unutar pohlepe, i doista nije vrijedno umaranja prstiju.

 

Da li to znači da mirovine treba ukinuti? Pustiti umirovljenike da poumiru od gladi?

Ne znači to. U situaciji smo kakvoj jesmo, izišli smo iz komunizma, u zemlji ima malo more ljudi nesposobnih za život u stvarnome svijetu, i nikada to neće naučiti. Te ljude ne treba pustiti da umru od gladi, ali samo priznanje da zapravo nitko ne zaslužuje mirovinu, da nitko nema takvo “pravo”, bio bi veliki korak naprijed. Čak i da mirovinski sustav ostane takav kakav je, bio bi to korak naprijed. Ako ništa drugo, nove generacije imale bi poticaja da se nauče životu u nekom manje bolesnom društvu i pripreme za svoju starost.

 

Daleko od toga da su umirovljenici jedini, oni su samo simptomatični. Kao što su tu umirovljenici i radnici i međugeneracijska pohlepa i pljačka, tu su i drugi. Oni sa sigurnim (državnim) radnim mjestom koji ne žele mijenjati Zakon o radu i nezaposleni. Oni s kreditima (u švicarskim francima) i oni bez kredita (ili čak štednjom). Oni koji “prehranjuju Hrvatsku” i oni koji jedu u Hrvatskoj. Poštena inteligencija i Hrvati koje ne zanimaju njezine knjige, glazba i kazališni komadi.

Nitko ne zaslužuje ništa od onoga drugoga. Idemo to priznati i nakon toga možemo naprijed, ha? Nekako, polako, naprijed?

 

U međuvremenu, u stvarnosti…

Ono što najviše zapanjuje je Marxovo slaganje s Proudhonovim, i posebno Steinovim, prikazom prve faze post revolucionarnog društva, koju je jednako kao i Stein nazivao ‘sirovim komunizmom’. Stein je predvidio da će sirovi komunizam biti pokušaj da se utjera jednakost putem akcija oduzimanja i uništavanja imovine velikih razmjera, te prisile zajedničkog korištenja žena jednako kao i materijalnog bogatstva. Stvarno, Marxova verzija sirovog komunizma, faza diktature proletarijata, bila je još negativnija od Steinove: ‘Jednako kao što žene imaju napustiti brak zbog univerzalne prostitucije, tako se i odnos čovjeka do materijalnog bogatstva u obliku privatnog vlasništva napušta zbog univerzalne prostitucije s zajednicom.’ Ne samo to, nego kao što piše profesor Tucker, Marx smatra da ‘sirovi komunizam nije stvarna transformacija privatnog vlasništva nego njegova univerzilizacija, nije nadilaženje pohlepe nego njena generalizacija, nije ukidanje rada nego njegovo proširenje na sve ljude. Sirovi komunizam je samo novi oblik u kojem zla privatnog vlasništva dolaze na površinu’. Ukratko, Marx smatra da će u toj fazi povijesti najgore karakteristike postojanja privatnog vlasništva biti maksimizirane…

Živimo danas u (sirovom) komunizmu i to je čista istina. Marx doduše i dalje ostaje idiot, nakon sirovoga komunizma ne dolazi raj nego umiranje bolesnoga društva na čije mjesto dolazi neko zdravije (primitivnije).


Filed under: društvo i odgovornost
Kategorije: Hrvatska

Dislajkam dislajkam mržnju

Sub, 18/01/2014 - 05:16

a imam i dobre razloge

 

http://www.vecernji.hr/drustvene-mreze/govor-mrznje-moze-zavrsiti-tragicno-cak-i-ubojstvom-915677 Govor mržnje na internetu može završiti tragično, čak i ubojstvom, poručila je ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić predstavljajući danas u zgradi Vlade kampanju "Ne govoru mržnje na internetu".   Cilj ove kampanje je informirati i senzibilizirati javnost, a posebno djecu i mlade, o negativnim utjecajima govora mržnje i poštivanju ljudskih prava. U sklopu kampanje pokrenuta je službena stranica i stranica na Facebooku "Dislajkam mržnju".

http://www.vecernji.hr/drustvene-mreze/govor-mrznje-moze-zavrsiti-tragicno-cak-i-ubojstvom-915677
Govor mržnje na internetu može završiti tragično, čak i ubojstvom, poručila je ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić predstavljajući danas u zgradi Vlade kampanju “Ne govoru mržnje na internetu”.
Cilj ove kampanje je informirati i senzibilizirati javnost, a posebno djecu i mlade, o negativnim utjecajima govora mržnje i poštivanju ljudskih prava. U sklopu kampanje pokrenuta je službena stranica i stranica na Facebooku “Dislajkam mržnju”.

 

Ah, taj govor mržnje.

Jeste li znali da je tijekom zadnjih 6 godina više od 70.000 Britanaca procesuirano zbog govora mržnje.

Da, većina osuđenih jesu mladi, jesu muškarci, i jesu bijelci. 70.000 njih.

No da ne bi ispalo da impliciram da su ovi programi usmjereni protiv izražavanja mišljenja na interentu mladih bijelih muškaraca, valjda napomenuti i da mi se čini da struktura osuđenih korelira sa strukturom onih koji uopće izražavaju mišljenja (na internetu) o društvenim/političkim/ekonomskim temama, glazbi, crtićima ili wc papiru.

 

Da ne bi rekli da niste bili upozoreni:

… potrebno razlikovati dozovljen od nedozvoljenog načina izražavanja, a pravo na slobodu izražavanja svakako isključuje onu vrstu izražavanja koje potiče mržnju te može kršiti ili negirati prava drugih. … moguće i potrebno pravo na slobodu izražavanja ograničiti…

… naglašena je potreba inkriminiranja izjava kojima se potiču …

… budući da Zakon uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova … dok europsko zakonodavstvo poznaje svega 6 osnova …

… Propisano je kažnjavanje onoga tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti čini dostupnim letke, slike ili druge materijale …

… izričito se zabranjuje prenošenjem programskih sadržaja u medijima …

… zabranjuje unošenje i isticanje transparenta, zastave ili druge stvari s tekstom, slikom, znakom ili drugim obilježjem … te također pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka …


Filed under: ekstenzivna država, ideologije zla
Kategorije: Hrvatska

(Ne)Loša korupcija

Sub, 18/01/2014 - 04:27

i što radi USKOK

 

Da li je korupcija uopće loša stvar? Pa…

Teško pitanje. Na usporedbama ima jedan zanimljiv post na temu. Ja bih osobno pak stvari postavio ovako:

  • korupcija može biti loša – rođak je inspektor i pomogne mu se sa novim… biciklom da u prodavaonici konkurenta pronađe bocu cuge s koje se prije par mjeseci odlijepila trošarinska markica i zatvori konkurenta na par mjeseci.
  • korupcija može biti dobra – rođak je inspektor i pomogne mu se sa novim… biciklom da u našoj prodavaonici ne primjeti da pećnica je za pizzu stara i ne odgovara standardima, iako svejedno peče pizzu, pa da nas se ne zatvori.

 

Ovisi o kontekstu. Korupcija može biti loša, ali korupcija može biti i dobra.

 

To budi rečeno, jučer smo izbombardirani sa viješću da se USKOK dohvatio cijelog Zemljišno-knjižnog odjela šibenskog Općinskog suda

zbog davanja i primanja mita, davanja mita za trgovanje utjecajem, zlouporabe položaja i ovlasti, te zbog te poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti. Istraga je otvorena protiv ukupno sedam osoba u dobi od 39, 42, 47, 21, 53 i 68 godina.

Krivi(e) su jer

su prvookrivljenica, službenica Ureda za katastar u Šibeniku, i drugookrivljenica, zamjenica voditeljice Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Šibeniku, od svibnja 2013. do 16. siječnja 2014. ostalim okrivljenicima za novčane i druge naknade, u više navrata omogućile da im se žurno i preko reda riješe predmeti u Uredu za katastar i upisi u zemljišne knjige. Trećeokrivljenica, voditeljica Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Šibeniku, na traženje četvrtookrivljenice, žurno i preko reda omogućila je donošenje potrebnih rješenja, bez obzira na neuredne i nepotpune prijedloge – istakli su iz USKOK-a.

 

Što onda misliti o toj vijesti? Jer naime, što su to okrivljene zlo napravile?

Otprilike ništa. Štoviše, njihova (dugogodišnja?) koruptivna aktivnost imala je samo pozitivne posljedice za društvo cjelini.

Zašto to kažem? Zato što procedura upisa u te zemljišne knjige očito ne uzima u obzir da je nekome taj upis hitan. Možda se mora odmah upisati da mu investicija ne stoji, a stajanjem investicije gubi dnevno pet puta više novca no što je platio upis u knjige preko reda. Možda mora prodati nekretninu da bi platio studij svojemu djetetu, ili si platio lječenje raka u inozemstvu, ili mu jednostavno treba novac iz bilo kojega razloga. A očito postoje i “klijenti” kojima se ne žuri te su voljni pričekati taj upis, žrtvovati svoje vrijeme, bez dodatnoga plaćanja.

Ono što su okrivljene ovdje napravile iz vlastitoga sebičnoga interesa je da su pomogle svojim sugrađanima u ostvarenju njihovih potreba. Pomogle su funkcioniranju ekonomskog sustava tako što su uzele u obzir različite vremenske preferencije svojih sugrađana. I ne samo to, nego su naplatom mita uzele u obzir te njihove ekonomske kalkulacije te alocirale svoje radno vrijeme ka maksimalizaciji ekonomskog blagostanja društva.

A USKOK ih je radi toga izbacio sa radnoga mjesta i takve radnje nadalje spriječio.

 

A nije u pitanju samo ovaj slučaj! Da li Vam se ikada učinilo da se USKOK, čak i ako nije ovako štetan, bavi potpunim glupostima? Prodavanje ocjena na fakultetu? Korupcija u zdravstvu? Redovito dojavljivanje povjerljivih podatka o početku i dovršetku provođenja policijskih akcija individuama koje organiziraju pružanje seksualnih usluga? Tzv. lihvarski ugovori? Molim vas lijepo, kakve su to gluposti?

Nadalje, čak i kada se bavi potencijalno stvarnom štetom koju prouzročuje politika, bavi se njome samo ako je to politički oportuno. USKOK se ne bavi Sanaderom dok Sanader nije na podu i nije dovoljeno šutirati ga nogom u bubrege. USKOK se ne bavi JPP-om i Šegonom jer Linić nije na podu i nije dovoljeno šutirati ga nogom u bubrege.

Sve je to marketing, i više manje služi jedino tome da USKOK postoji.

USKOK, bar u ovome obliku, treba ukinuti.


Filed under: društvo i odgovornost, korupcija
Kategorije: Hrvatska

Slučaj Imunološki zavod

Uto, 14/01/2014 - 12:50

neka savršeno logična pitanja

 

Svi koji su zadnjih mjeseci makar površno pratili sapunicu Imunološkog zavoda vjerojatno znaju činjenice, no da ukratko ponovimo.

Imunološki zavod je državna kompanija koja proizvodi cjepiva i sl., a više manje jedini kupac je država, odnosno HZZO.

Imunološki zavod radi u neadekvatnom (nehigijenskom?) pogonu, odnosno, njegovi prostori su postali takvi nakon uvođenja novih standarda (EU i te šeme).

Imunološki zavod je pokušao “adaptirati” svoj pogon, što je ispao epic fail, taj pogon je i dalje substandardan, a kako i dalje ne zadovoljava standarde Imunološki zavod može

  1. zatvoriti vrata, ili
  2. nabaviti novi pogon za što mu treba 75 milijuna kuna koje nema.

 

Prvo savršeno logično pitanje je dakle to, da li su ti “novi standardi” EU glupost i pretjerana regulacija, jer o tome ovise sljedeća savršeno logična pitanja.

 

Naime, ako su ti “novi standardi” EU glupost i pretjerana regulacija, zašto vlada te sve pozicijske i opozicijske političke stranke inzistiraju na tome da na Imunološki zavod bace 75 milijuna kuna kojih nemaju (HZZO naime, ako se ne varam, nije platio ljekove svojim drugim dobavljačima sve od “sanacije” zdravstva sredinom prošle godine kada je očišćeno zlo HDZ-ovsko nasljeđe iz 2012. godine i počeli su čisti računi). Zašto ne pokažu muda EU? Ne znam, možda da je Josip Perković direktor…

 

Naime, ako ti ”novi standardi” nisu EU glupost i pretjerana regulacija, čekaj, onda država truje svoje građane opasnim cjepivima i inim pripravcima proizvedenim u apsolutno neadekvatnim uvjetima… Čekaj. Država desetljećima truje svoje građane opasnim cjepivima i inim pripravcima proizvedenim u apsolutno neadekvatnim uvjetima… I zapravo to i želi nastaviti raditi sve dok se u nekoj neodređenoj budućnosti 75 milijuna kuna (+ neizbježni nepredviđeni troškovi) ne pretvore u nekakav novi pogon Imunološkog zavoda. Koliko? Godinu? Dvije? Tri?

 

OK?

Također bih se osvrnuo na još neke bisere.

 

Morat ćemo uvoziti cjepivo.

Da, i? Strano cjepivo je, uz to što je čini se cjenovno konkurentno, za razliku od onoga Imunološkog zavoda proizvedeno u adekvatnim uvjetima te stoga BOLJE.

 

Imunološki zavod je solventan, samo mu treba 75 milijuna kuna da bi nastavio poslovati.

Savršeno logično pitanje: Zar mu onda ne treba 75 milijuna kuna da bi bio solventan? Mislim, zar nije jednako ne imati novi pogon i ne biti dužan 75 milijuna kuna koje ne možeš vratiti, ili imati novi pogon i imati 75 milijuna kuna duga koji ne možeš vratiti?

 

Ostojić ranije danas izjavio da će oko 200 zaposlenika Imunološkog zavoda, koji su dobili otkaze, biti zbrinuti u zdravstvenom sustavu ako Zavod završi u stečaju. U suprotnom, nastavit će se s proizvodnjom, a zaposlenici ostaju u Imunološkom zavodu.

Savrešno logično pitanje: A za koji kurac? Da bi proizvodili cjepiva na crno u nekome podrumu? Zar nije to nelegalno? Ili ministar glumi socijalnog radnika i želi plaćati nezaposlive jadne ljude da sjede, umjesto da nađu posao u nekoj od tri velike međunarodne farmaceutske komapanije koje imaju proizvodne pogone u Hrvatskoj (pri čemu su od toga čak dvije u domaćem vlasništvu, a od toga jedna posredno u državnom), te sve tri zapravo ovih dana šire poslovanje?

 

U vezanim vijestima, prije dva dana saznali smo da se Slovačka zadužila uz upola nižu kamatu nego Hrvatska, a ovih dana čak i Mađarska ima bolji kreditni rejting od Hrvatske.

Brod tone, a štakori brod vode.


Filed under: bankrot RH, državni kapitalizam, velika država
Kategorije: Hrvatska

Porez na prozore

Sri, 08/01/2014 - 12:16

Kada te puštanje sunca u kuću moglo skupo stajati

 

Najprije uveden u Engleskoj 1696. godine, porez na prozore je povučen 1851. godine nakon što su njegovi protivnici argumentirali da je to “porez na zdravlje” i “porez na svjetlost i zrak”, kao i da je to nepošten porez budući najviše opterećuje srednje i niže klase.
Originalno uveden kako bi nadoknadio gubitke od struganja zlatnika tijekom vladavine Williama III., porez se razrezivao na temelju broja prozora na kući, s progresivnim razredima gdje je prelazak u viši razred značio i višu stopu oporezivanja za svaki prozor. Primjerice, 1747. godine za kuću s deset do četrnaest prozora porez se naplaćivao u iznosu od u iznosu od 6 penija po prozoru, petnaest do devetnaest prozora 9 penija po prozoru, dvadeset prozora ili više 1 šiling. Porez se povećao šest puta između 1747. i 1808. Tada je najniži razred počinjao već sa šest prozora, a to se povećalo 1825. na osam prozora.
Porez na prozore bilo je jednostavno lako procijeniti i prikupiti kako su prozori bili vidljivi s ulice.
Već 1718. primijećeno je smanjenje prihoda od toga poreze zbog zagrađivanja prozora. Također je primijećeno da se nove kuće građe s manje prozora. 1851. izvješteno je da se proizvodnja stakla ostala gotovo ista od 1810. unatoč velikim povećanjima broja stanovnika i izgradnji novih kuća.
Žalbe liječničke profesije i prosvijećenih pojedinaca značajno su narasle kako je industrijska revolucija i urbanizacija stvorila stambene zgrade i napučene gradove te povećala opseg epidemija. Argumentirali su kako je nedostatak prozra dovodio do mračnih, vlažnih i zagušljivih prostora koji su bili uzrok bolesti i lošega zdravlja.
Protivnici poreza eventualno su progurali svoj argument te je 1851. porez povučen i zamijenjen porezom na kuće.
Karikatura iz toga vremena koja poziva na povlačenje poreza može se vidjeti na sljedećoj adresi.
Porez na prozore također se upotrebljavao u Škotskoj i Francuskoj.

Britanska kuća iz perioda

Britanska kuća iz perioda

još jedna zanimljivost
… dizajniran je kako bi se razrezao porez ovisno o blagostanju oporezovanog, no bez kontroverzi koje su tada okruživale ideju poreza na dohodak.
U to vrijeme, mnogo se ljudi u Britaniji protivilo porezu na dohodak, iz principa, jer su vjerovali da davanje podataka o svojemu dohotku državi predstavlja neprihvatljivo državno uplitanje u njihove privatne poslove i prijetnju njihovoj osobnoj slobodi…

 

tu su naravno i apologisti 

Škotska objavila porezne podatke o porezu na prozore
Škotski nacionalni arhiv je objavio online podatke o prikupljenom porezu na prozore u imovini prije više od 250 godina

Porez na prozore bio je omražen u svoje vrijeme podgrijavajući razgovor o kućanstvima koja blokiraju svoje prozore kako bi smanjila svoj porez na prozore.
No, arhivist pri Škotskom nacionalnom arhivu smatra da je to “više mit nego činjenica”, jer bi zagrađivanje prozora uštedjelo koji šiling godišnje “bilo nedovoljno da natjera bogate vlasnike kuća na odrecivanje od dnevne svjetlosti.”
Mnogo prozora na zgradama iz perioda u Edinburghovom Novom gradu doduše ima zagrađene prozore, no oni su zapravo zagrađivani da bi fasade zgrada ostale simetrične.


Filed under: ekonomska povijest, porezi
Kategorije: Hrvatska

U čemu je fora s deflacijom?

Pon, 30/12/2013 - 14:18

odnosno, u čemu nije fora

 

Sa BusinessInsidera objašnjavaju nam citirajući izvjesnoga  Garya Shillinga:

Zašto se FED očtio boji deflacije? Cijene koje polako kontinuirano padaju mogu potaknuti kupce na čekanje još nižih cijena. Slijedom toga, višak kapaciteta i zaliha potiču snižavanje cijena. To samo potvrđuje početne sumnje potrošača i potiče ih da i dalje čekaju. Takva deflacijska očekivanja su djelomično odgovorna za nizak ekonomski rast u Japanu tijekom posljednja dva desetljeća. 

To je ciklus koji sam sebe potiče, i teško ga je zaustaviti.

 

Jedna od najdugovječnijih ekonomskih laži ikada opet je u modi. Deflacija je opaka, jer ako svi misle da će cijene u budućnosti padati nitko ništa neće kupovati i svi će stajući na mjestu umrijeti od gladi. Ja međutim imam nekoliko pitanja.

 

1) kako to da ljudi ipak ne umiru od gladi u periodima deflacije?

 

2) što je s mobitelima i kako se oni uklapaju u tu priču?

//www.businessinsider.com/the-new-iphone-is-40x-faster-than-the-original-iphone-2013-9

Istovremeno, http://www.businessinsider.com/the-new-iphone-is-40x-faster-than-the-original-iphone-2013-9

Očito,  nikome nikada nije isplativo kupiti mobitel. U prosjeku, ako se strpiš godinu dana, moći ćeš kupiti otprilike duplo bolji mobitel. Ako kupuješ mobitel onda, dakle, samo bacaš novac. Zamka, ciklus koji sam sebe potiče i ja ne vidim izlaza. Proizvođači mobitela mora da su u teškoj banani.

 

3) što je s potrošačkim kreditima i kako se oni uklapaju u tu priču?

Što se sve kupuje potrošačkim kreditima?

  • nekretnine;
  • automobili;
  • kućanski aparati;
  • računala;
  • mobiteli;

Ako tu uračunamo i kreditne kartice dolazimo do toga da se potrošačkim kreditima kupuju i

  • putovanja;
  • odjeća;
  • obuća;
  • hrana.

Hrana, iako bi svima očito bilo isplativije čekati godinu dana i onda kupiti nešto za pod zub.

Kamata? 5 – 65%. Na domaćim financijskim tržištima obično max dopuštena zakonska, recimo nekakvih 12%.

Zar nije očito da je jeftinije kupovati nešto bez plaćanja kamata i bez potrošačkog kredita. Ne uzeti potrošački kredit je zapravo jednako kao čekati da cijene u budućnosti padnu (nema kamate). Pa neka čak i postoji inflacija, uz dane odnose kamatnih stopa, opet je isplativije čekati da “cijene u budućnosti padnu”, odnosno, ne uzeti potrošački kredit.

Ako ćemo vjerovati uvodnome citatu, potrošački kredit je stoga nemoguć i ne postoji.

 

3) što je kamatama i kako se one uklapaju u tu priču? 

Zamislimo dva primjera gospodarstva s realnom kamatnom stopom od 2 posto.

U gospodarstvu A stopa inflacije je 2% dok je nominalna kamatna stopa 4%.

U gospodarstvu B stopa inflacije je -2% dok je nominalna kamatna stopa 0.

 

U gospodarstvu A potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 104 kune.

U gospodarstvu B potrošač “prosječni potrošač” danas ima 100 kuna, dok će za godinu dana imati 100 kuna.

 

Potrošač ima izbor između kupnje dobra “prosječno dobro” danas ili za godinu dana.

U gospodarstvu A cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 102 kune.

U gospodarstvu B cijena “prosječnog dobra” danas iznosi 100 kuna, dok će za godinu dana iznositi 98 kuna.

 

Pitanje je naravno to, na koji način sama promjena razina cijena, ukoliko su uvjeti stabilni i može se predvidjeti kretanja, utječe na preferenciju potrošača za kupnjom sada ili kasnije?

Odgovor je taj da sama umjerena promjena razina cijena na (relativno) efikasnom tržištu ne objašnjava odluke o kupnji sada ili kasnije, već je odluka o kupnji sada ili kasnije ovisna zapravo o realnoj kamatnoj stopi.

Ukoliko je vremenska preferencija određenog potrošača takva da ga zadovoljava realni prinos od 2%, čeka. Ukoliko je preferencija određenog potrošača takva da ga NE zadovoljava realni prinos od 2%, kupuje odmah.


Filed under: austrijska škola, inflacija, neoklasična sinteza
Kategorije: Hrvatska