Iako u većini dnevnopolitičkih i ekonomskih vijesti vidim elemente čistog fašizma uglavnom oni ostanu neprepoznati od većine građana koji iste čuju ili vide. Srećom, evo jednog jednostavnog primjera dnevnog fašizma od jučer (Index o povlaštenoj stopi PDV-a za Jutarnji i Večernji list).

Država dakle pogoduje odabranim izdavačkim tvrtkama dok predstavnica vlasti, šefica porezne uprave preko koje se spomenutim tvrtkama pogoduje, iznosi vrlo plitke argumente opravdavajući to da ne pogoduje svim tiskovinama (npr. ”Oni imaju više fotografija nego što ima autorskih članaka. Pitanje je treba li država poticati takve novine”), dok njeni argumenti zapravo govore o razini i dosegu samovolje vlastodržaca na direktnu štetu poreznih obveznika koji sudjeluju u tom cirkusu odricanjem od vlaste imovine (novca koji im država oporezuje).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

U nastavku možete pročitati tekst prof. dr. Hansa Hermanna Hoppea “Država ili društvo privatnog prava” u prijevodu g. Dominika Ešegovića, povjesničara iz Münchena, koji je odobrio prof. Hoppe i dao blagoslov za objavu na ovom blogu. U tekst prof. Hoppea uvodi vas g. Ešegović svojim razmišljanima o etatizmu sklopljenima pod naslovom “Etatizam – što je to?”. Original teksta prof. Hoppea možete pročitati na njemačkom jeziku ovdje.

Etatizam – Što je to? (Dominik Ešegović)

Država ili društvo privatnog prava (Prof. dr. Hans Hermann Hoppe)

Etatizam - Što je to?

Uvod 

Etatizam? Što je to? Prema hrvatskom jezičnom portalu, etatizam (fr. état: država) je „teorija i praksa što većeg udjela ili potpune vladavine države u ekonomskim i društvenim odnosima“ ili pojednostavljeno „vlast državnog birokratiziranog aparata.“ A u rječniku stranih riječi (B. Klaić) etatizam je objašnjen kao: „državotvorstvo, državni socijalizam, posezanje države u privatnopravne odnose.“

Pogled unatrag – doba apsolutizma

„L’etat c’est moi“ – „država sam ja“ su navodno poznate riječi apsolutističkog kralja Luja XIV. Prema uzoru apsolutizma, kralj je neskučen vladar svoje države, bezuvjetan suveren iznad sve granice prava. Stanovnici njegovog područja vladavine su u potpunosti njemu odgovorni i podložni. Sama riječ gospodara je zakon, i svatko se mora njoj pokoravati. Onakav režim je bio prevladajuć ne samo diljem Europe, nego i diljem svijeta. Neograničena moć jednog vladara je samo, ako uopće, skučena zbog utjecaja drugih vladara na njegovom teritoriju i zbog djelomičnog utjecaja crkve ili drugih vjerskih režima. Sloboda pojedinca je nepoznat pojam i pravo na vlasništvo uvijek ovisi od odobrenja vladara. Pojedinac u apsolutističkom svijetu nije puno više od običnog sluge svog vladara koji ponizno izvršava njegove odn. tuđe želje. Kad bi netko razmišlao o ovome, možda bi shvatio da i dan danas običan čovjek odn. radnik prodaje svoj rad izvršavajući tuđe želje odn. želje svoga narednoga. No, da bi se netko nalazio u takvom određenom radnom odnosu, potrebno je sklopiti međusobni ugovor između radnika i poslodavca. Taj definira obveze i prava u radnom odnosu. Ugovor o radu se može ukinut, npr. kad je poslodavac nezadovoljan sa učinkom namještenika ili ako se zadnji ne slaže s radnim uvjetima. Ovakav „slobodan“ odnos u apsolutizmu između vladara i podanika ne postoji. To znači da se vladar može riješiti svojih nepoželjnih podanika, ali ni jedan žitelj vladarskog područja ne može se protiviti vladarskim odlukama, osim da prenagljeno pobjegne iz države. Taj bjegunac bi vjerojatno morao ostaviti svoju obitelj i imetke ako uopće nađe mogućnosti za bijeg i dalje povoljniji teritorij drugog, blažeg gospodara. Bilo kako bilo, ugovora između državljanina apsolutističke zemlje i vladara jednostavno nema. Pojedinac na teritoriju vladara nemože ni „glasati s nogama“, tj. izbjeći iz države ako su granice zaštićene. Društvenog ugovora u pravnom smislu nema. Legitimitet države i apsolutna moć vladara ne zasnivaju se prvobitno na konsenzusu podanika (građanina), nego na Božjoj milosti. Svaka pobuna protiv neograničene vlasti gospodara se smatra protivljenjem Božjoj želji. Zatim se sve pobunjenike nemilosrdno kažnjava. Ugovor, ako je u tom sustavu uopće ikad postao, se zasniva na Božjoj odluci, što ga čini ugovorom između samog Boga i vladara. Puk je isključen iz tog ugovora ili samo spomenut kao podložno krdo bezvoljnih ovaca u ljudskim tjelesima, koje su tobože spremni da bezuvjetno služe njihovom gospodaru.

Od francuske revolucije do Republike Hrvatske

Doba prosvjetiteljstva u Europi se suprotstavlja ovom stavu. Služeći se razumom i idejama „slobode“, prosvjetiteljstvo teži obnavljanju znanja, filozofije i etike. Ljudi, naročito u francuskoj revoluciji, su se emancipirali od tiranije jednog vladara i otvarali su vrata društvenom napretku i osobnom razvoju. Sve veći broj „građana“ je odbacivao starovjekovno podaništvo apsolutnog vladara. Silne revolucije su potaknule promjene vladarskog sustava, često ostavši krvavi trag do konačnog postavljanja novog režima – demokratske republike. Sklopio se novi društveni ugovor u ime građanske revolucije, često praćen agresijom bivšeg vladarskog režima, koja je vodila narod u domovinski rat (npr. Hrvatska, a slično SAD, Izrael itd.). Svakom čovjeku (građaninu) se priznalo i obećalo ljudska prava. Suverenitet apsolutnog vladara uručivao je se čitavom narodu, tj. potpuna vlast vladara je prešla u ruke državljanina. Prema tome, vrhovništvo države se svodi na želju naroda, po demokracijskom sustavu, na samu većinu.

Odonda demokratska većina je neoboriv suveren države. Ona je vrhovna po moći i samostalno vlada vlastitim teritorijem. Pojedinac se kreće u okviru svojih, od „većine“ odabranih prava i bolje da se ne protivi njezinoj odluci, pošto su posljedice slične kao u dobu apsolutizma. Demokratski sustav se propisao prema deklaracijama i zakonima većine, obećavajući da ni jedna odluka neće biti donesena koja bi bila u proturječju s njezinim odlukama. Ali što, ako interes pojedinca se ne poklapa s interesom demokratske vlasti? Odluku o tom sukobu će donijeti državni agent demokratske legitimnosti. Može pasti odluka da se pojedincu oduzima sav posjed, da bude protjeran iz svoje „vlastite“ zemlje, pa čak i ako se nije ništa zadužio – samo zato što je se odlučilo da je za dobro većine. Po golom smislu demokracije, sama oskudna većina bi mogla glasati da se iskorjeni jadnu manjinu – iz čistog mira. Sama legitimacija bi bila demokratska. Ljudska prava su u kontekstu demokracije plastična i po hirovitom raspoloženju većine promjenljiva. Pravo na vlasništvo je prema toj logici relativno: Danas smijem imati svoju kuću, sutra ću je morati, po demokratskoj odluci, posuditi svome susjedu, a prekosutra će mi je državna služba zaplijeniti zato što neću moći platiti sve poreze i kamate na kuću. A dali sam uopće ja neograničen vlasnik svoga tijela je po ovim uvjetima više nego upitno. Sutra će demokratska vlast donjeti odluku o sazivanju svih muških građana u vojsku, gdje po opasnim uvjetima mogu izgubiti svoj život ili u obrani svoje domovine ili u agresivnom ratu nad susjednoj državi. Ni jedan „poziv“ države nije dobrovoljan. Slobodan ugovor ne postoji, nego većina odlučuje. Sad bi se moglo nadodati da je barem ta „većina“ slobodna u svojoj odluci. Što je onda pojedinac i manjina? Kako smo saznali, odnos pojedinca prema vladaru u apsolutizmu je bio jednostran: Vladar je dao odluku, a pojedinac se morao pokoravati tome. Danas je većina vladar, a pojedinac se mora pokoravati njezinoj odluci. U sustavu kolektivnog suvereniteta, u kojem postoji neograničena moć jednog nadređenog autoriteta, sloboda postoji samo u izmjenjivim granicama. A sloboda je mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja.

Odgovor na pitanje da li su prijašnji otpor protiv nepravednog centralizma i borba za „slobodu“ bili sasvim uzalud, je jednostavan: Borba za slobodu nije nikad u povijesti čovjeka bila uzalud ni će biti u budućnosti. Međutim, pokazuje se jasnije svaki dan, da je ta borba aktualna i sve važnija, da se mora nastaviti s ciljem samostalnog i bogatog života. Domovina, to je zemlja, to su ljudi, to su priče, a i povijest, običaji, kultura, vjera i tradicija. A prije svega domovina je i ljubav. A ljubav postoji samo u slobodnim odnosima. Nitko nemože prisiliti čovjeka da voli nekoga ili nešto bez da je uzrok za tu ljubav međusobni i dragovoljni odnos. Ta ljubav može rasti, a tako može poput živog bića i uginuti. Kad je riječ o „državi“ mi često mislimo upravo na domovinu. Ali upravo ta domovina, nije „država“. Pravi patriotizam se izrazi u ljubavi prema domovini. Naš državni sustav je više sklon prema gašenju tog žara, nego poticanju domoljublja, pristojnosti, kooperacije, i poštenog rada. Samo slobodni odnosi mogu omogućiti i čovjeku da postigne pravu svrhu svog života. To postići nije samo neophodno za mirnu i uspješnu budućnost, nego čak i za sami opstanak čovječanstva. Sljedeći tekst će objasniti dali je sloboda ostvariva i poželjna u okviru države.

Država ili društvo privatnog prava

Problem društvenog poretka

Legendarni Robinson Crusoe, sam na svom otoku, može raditi što god želi. Njemu se ne postavlja pitanje o pravilima određenog zajedničkog ljudskog života. Naravno, ovakvo se pitanje može postaviti, tek kad jedna druga osoba, u našem slučaju Petak, stiže na otok. Ali čak i onda to pitanje ostaje donekle nebitno, sve dok nečega ne nestane. Zamislite da je dotični otok rajski vrt. Sva vanjska dobra bila bi dostupna u izobilju. Ta dobra su „slobodna dobra“ kao i zrak koji dišemo, koji obično predstavlja „slobodno“ dobro. Što god da Robinson radi s dobrima, njegova dijela nemaju uzvratni utjecaj ni na njegovu buduću pričuvu dobara, ni na Petkovu trenutnu ili buduću pričuvu istih (ili obrnuto). Zato je nemoguće da bi ikad došlo do sukoba između Robinsona i Petka u vezi upotrebljavanja tih dobara. Sukob je tek onda moguć, kad dobra počinju nestajajati; a tek onda postoji potreba za pronalaskom pravila, koja omogućuju miran zajednički život bez konflikata.

U raju postoje samo dvije deficitarne robe: Fizičko tijelo jedne osobe i njezino stajaće mjesto. Robinson i Petak imaju svako za sebe samo jedno tijelo i jedno stajalište. Oni nemogu biti prisutni na više određenih mjesta i nemogu ispuniti sve želje istovremeno. Naprotiv, moraju stalno birati između boljih i lošijih stajališta te između potreba prvog i drugog reda. Ali s time i može doći do sukoba između Robinsona i Petka: Oni nemogu istovremeno preuzeti isto stajalište bez ulaska u fizički sukob. Radi toga čak i u izobiljnom raju, moraju biti jednostavna pravila zajedničkog života – pravila, glede prostornog bivanja i kretanja osoba. Izvan raja, gdje postoji nedostatak, moraju postojati pravila, koja određuju postupanje ne samo s osobama u njihovim stajalištima, nego i sa svim rijetkim dobrima, da bi se moglo spriječiti sukobe. To je problem društvenog poretka.

Rješenje problema: Ideja privatnog vlasništva

Prijedloga za rješavanje problema društvenog poretka ima puno, a to mnoštvo prijedloga je pridonijelo da se potraga za onim jednim, „ispravnim“ rješenjem problema često smatra iluzornom. No, dugo već postoji jedno poznato ispravno rješenje, stoga za moralni relativizam nema razloga. Rješenje problema društvenog poretka je ideja privatnog vlasništva.

Prije svega ćemo formulirati rješenje posebnog slučaja, raja, a zatim za opći slučaj jednog svijeta koji se odlikuje sveobuhvatnom oskudnosti dobara.

Dotični problem u raju riješi se s jednostavnim pravilom koje određuje da svaka osoba smije smjestiti i pokretati svoje tijelo, pretpostavivši samo da lokacije prethodno nisu bile zauzete od tijela drugih osoba.

A izvan raja to rješenje se sastoji od četiri pravila koja su spojena:

Prvo: Svaka osoba je privatni (i ekskluzivni) vlasnik svoga fizičkog tijela. U stvari, tko ako ne Robinson sam bi trebao biti vlasnik Robinsonovog tijela? Ili Petak, ili Robinson i Petak skupa? Ali onda se nebi sukob mirno spriječio, nego bi se ga izazvalo i činilo neizbježnim!

Drugo: Svaka osoba je osim toga privatni vlasnik svakih onih prirodno-danih dobara, koje je prvo smatrala rijetkima i koje je počela upotrebljavati i prerađivati uz pomoć svog vlastitog tijela, tj. , prije nego što bi ista dobra bila smatrana rijetkim i korištena od drugih osoba. Tko drugi, ako ne prvi korisnik, bi trebao biti vlasnik? Drugi korisnik, ili prvi i drugi skupa? A onda bi to izazvalo sukob, umjesto bi ga spriječilo!

Treće: Svaka osoba, koja uz pomoć svoga tijela i drugih stvari (dobara) koje je izvorno posvojila, dalje proizvodi druga dobra, postaje vlasnik tih dodatnih dobara, budući da u proizvodnom procesu se fizički integritet vlasništva drugih osoba nezahtijevano ne povrjeđuje.

Četvero: Nakon prvog posvajanja jednog dobra, tj. kako se John Locke izrazio, „miješao“ isto dobro s radom, pravo vlasništvo nad njim i nad svakim daljnjim dobrom, s njegovom pomoći proizvedenim dobrom, samo može biti proslijeđeno dobrovoljno i ugovorno, tj., obostrano pogodno i bez sukoba. Tako se pravo vlasništva proslijeđue od prijašnog na sljedećeg vlasnika.

Na ovom mjestu može se sačuvati iscrpno etičko i gospodarstveno opravdanje ovih pravila . To se navodilo drugdje. Ovdje se samo treba temeljito ustanoviti sljedeće .

Nasuprot višestrukim tvrdnjama, da se u slučaju institucije privatnog vlasništva radi samo o jednoj konvenciji, mora se i ustanoviti sljedeće: Konvencija slijedi namjeru i postoji alternativa umjesto nje. Tako je latinska abeceda npr. jedna konvencija. Slijedi namjeru pismene komunikacije i postoji alternativa za njezino mjesto, kao npr. Ćirilica. No, što je svrha pravila ili propisa? Da nebi bilo međuljudskih sukoba – tj. da nebi bilo zbog prvobitnih skladnosti interesa svih osoba nikada ni jedna situacija u kojoj bi dvije ili više osoba htjeli upotrebiti upravo isto dobro za (neuskladivu) uporabu, onda nebi trebalo nikakvih pravila. Svrha je svih pravila, izbjegavati ,inače neizbježive, sukobe. Pravilo, koje stvara sukobe, umjesto da ih izbjegava, proturječi svome vlastitom smislu. To pravilo je bez svrhe odn. je izopačeno. Glede svrhe sprječavanja sukoba, institucija privatnog vlasništva očigledno ipak nije samo konvencija, pošto nema alternative za nju. Samo privatno (eksluzivno) vlasništvo omogućuje, da svi inače neizbježivi sukobi stvarno mogu biti izbjegnuti. A samo kad se privatno vlasništvo svodi na izvorne činove prisvojenja, moguće je, da svaki mogući sukob od početka čovječanstva može biti izbjegnut. Jer samo prvobitno prisvojenje jednog prethodno neprisvojenog dobra može nastati bez sukoba, jednostavno zbog toga, što (po definiciji) nitko prije nije mogao imati nikakav odnos prema tom dobru.

Problem provedbe pravila i zaštita privatnog vlasništva: država

Koliko god je razumijevanje ovog čina važno da osnivanje privatnog vlasništva koji se temelji na probitnom posvajanju kao sredstvo rješenja, nije dovoljno da stvara istinski društveni poredak. No, i da bi svatko znao kako se može spriječiti sukobe, ipak je moguće da osobe neće spriječiti sukobe nego da od njih očekivaju osobne prednosti (na račun drugih). Uistinu, dok ljudi jesu kako jesu, bit će ubojica, pljačkaša, kradljivaca i varalica, koji se ne drže objašnjenim pravilima. Zato svaki društveni poredak treba, da bi mogao opstati, mehanizme koji vode brigu da se kršitelja pravila uspješno drži u šahu. Ali kako da se riješi taj zadatak i tko će ga riješiti?

Standardni odgovor na ovo pitanje je sljedeći: ovo, t.j., provedba prava i reda, jest prije svega (jedini) zadatak države. Posebice to jest odgovor, koji se da od strane klasičnog liberalizma, također od mog osobnog intelektualnog učitelja, velikog austrijskog teoretičara ekonomije i društva- Ludwiga von Misesa. Dali je odgovor točan, ovisi o tome, što mi podrazumijevamo pod državom. Država jest, prema standardnom odgovoru, ne samo neka vrsta specijalizirane tvrtke. Nego državom definiramo jednu agenturu, koja je obilježena dvijema posebnim karakteristikama. Prvo (i presudno) država jest agentura, koja vrši teritorijalni monopol nad posljednjom odlukom u vezi svih slučajeva sukoba. Država jest ultimativni sudac u svim slučajevima sukoba, uključujući i one u kojima je ona sama, odn. njezini predstavnici, upletena. Nema više apelacijske instance od same države. A drugo, država ima teritorijalni monopol nad oporezivanjem. Država može jednostrano određivati cijenu, koju naprti nastanjenim osobama na „njezinom“ teritoriju, za financiranje njezine sudačke djelatnosti zadnjeg stupnja, bez ikakve suglasnosti onih kojih se to tiče.

Temeljna zabluda etatizma

Koliko god je standardno mišljenje rašireno, da postoji nužnost i poželjnost za osnivanje države kao teritorijalnog monopolista s ultimativnom nadležnošću suda, toliko je u eklatantnoj proturječnosti s elementarnim, etičkim i ekonomskim načelima i pravilima.

Pod prvo: Među ekonomistima i političkim filozofima postoje dva skoro jednoglasno akceptirana iskaza:

- Prvo: Svaki „monopol“ je iz gledišta konzumenata „loš“. Pritom je monopol u klasičnom smislu definiran kao jedna jedinom poduzetniku dana povlastica, tj. nemogućnost „slobodnog ulaska“ u određeno polje proizvodnje. Samo jedan proizvođač A smije proizvoditi određenu robu X. Ovakav monopolist je „loš“ za konzumente, zato što, zaštićen od potencijalnih konkurenata, ponuda, cijena i kakvoća njegovog proizvoda će biti manje povoljna odn. manje vrijedna nego u slobodnoj konkurenciji.

- Pod drugo: Proizvod prava i reda odn. „pravna sigurnost“ je prvorazredan zadatak „države“ (kakva je sad definirana). Ovdje pod „sigurnošću“ podrazumijevamo širi pojam kako se nalazi u Američkoj deklaraciji o neovisnosti, što obuhvaća: zaštitu života, vlasništva i osobne težnje ka sreći, unutrašnje i vanjske agresije, tj. kriminal i rat.

Jedan iskaz je očigledno nespojiv sa drugim. No, ta činjenica nije često mučila ekonomiste i filozofe – i ako jest, onda se obično sumnja u to da prvi iskaz vrijedi prije nego što bi se sumnjalo u drugi. Ali baš postoje neoborivi teoretski razlozi (i gomila empirijskih dokaza), koji pokazuju obrnuto, tj. osporavaju vrijednost drugog iskaza.

S teritorijalnim monopolom nad ultimativnom presudom i isposlovanju prava, država nije bilo koji monopolist, kao npr. monopolist mlijeka ili automobila, koji proizvodi mlijeko ili automobile usporedivo niže kakvoće po višim cijenama. Nenalik na sve ostale monopoliste, država neproizvodi samo manje vrijedna dobra nego također i “ne-dobra“. Doista prvo mora proizvoditi ne-dobra (kao porezi), prije nego što može producirati nešto, što bi se moglo onda smatrati manje vrijednim dobrom.

Ako jedno zastupstvo ima završno ovlaštenje nad odlukama u svim slučajevima sukoba, onda ima i isto ovlaštenje s obzirom na sve sukobe, koje se tiču i njega samog. Prema tome, mora se očekivati, da dotičan monopolist, neće samo biti činitelj izbjegavanja i izravnavanja spora, nego da će i posebno sam uzrokovati i provocirati sukobe, samo da bi donio odluke sam sebi u korist. Ako se samo može osloniti na državu, da bi se moglo ostvarati pravednost, ona se sve više pervertira u državnu korist. Ovo stvarno stanje nemogu promijeniti ni „ustavi“ ni „vrhovni sudovi“, jer se radi još uvijek o državnim ustavima i o državnim sudovima. Koje god granice postave ovi ustavi jednoj državi, odluka o tome dali su njezina djela pravedna ili ne, u svakom će slučaju donijeti osobe, koje su same poslovni zastupnici države. Zbog toga, predvidivo je da se stalno mijenja i izdubljuje definicija privatnog vlasništva i zaštite vlasništva, u prednosti zakonodavne vlasti države. Na mjesto vječnog, nepokolebljivog – shvatljivog i uočljivog prava stupi samovoljno zakonodavstvo.

Nadalje, kao tijelo s završnim pravom odlučivanja, država ima teritorijalno pravo na oporezivanje na raspolaganju, tj. ona smije jednostrano, bez suglasnosti svih zatečenih, određivati cijenu za svoje usluge, koje subjekti privatnog prava moraju njoj platiti, što se temelji na pervertiranom pravu. Jedna agencija, koja tvrdi da štiti život i vlasništvo, a koja se financira porezima, u proturječnosti je sama sa sobom: izvlaštavajuća je zaštitnica vlasništva. Motivirani kao svatko sa samoživošću i s bezvoljnošću za radom ali darovani s jedinstvenim ovlaštenjem ubiranja poreza, može se očekivati da državni agenti neprestano pokušavaju, maksimirati troškove za sigurnosti, a istovremeno minimirati zbiljsku proizvodnju iste. Što se više novca da potrošiti, a što se manje mora napraviti za njega, to bolje se prolazi.

Daljnje etatističke zablude: demokratska država

Osim temeljne zablude etatizma, postoji i još više zabluda u vezi posebnog slučaja demokratske države, koje se ovdje treba barem kratko spomenuti (opširnija obrada ove teme navodila se drugdje).

Tradicionalni, starinski oblik države je (apsolutna) monarhija. Monarhiji se je, posebice od klasično liberalne strane, predbacivalo da je neudruživa s nepromjenjivim načelom „jednakost svih pred zakonom“. Umjesto toga, ona bi se temeljila na osobnim povlasticama. Zbog toga se argumentiralo, da bi se trebalo zamijeniti monarhističku državu s demokratskom. Dopuštajući svakom ravnopravno sudjelovanje i ulaz u državnu vlast, umjesto pridržavanja tog ulaska privilegiranoj plemićkoj klasi, smatralo se da bi princip jednakosti svih pred zakonom mogao svakome odgovarati.

Zapravo je ta „demokratska jednakost“ nešto sasvim drugačije i sasvim nespojivo s idejom univerzalnog prava, koje je za svakog jednako, te svugdje i stalno vrijedi. Dualizam prava, kojemu se prethodno prigovaralo – tj. jedno pravo koje je više vrijedeće za kraljeve i za plemiće i jedno pravo nižeg reda za podanike – ostaje pod demokratskim uvjetima i dalje u funkciji iako u drugom obliku. Odsada se taj dualizam pretvara u dualizam takozvanog „javnog prava” na jednoj strani i „privatnog prava“ na drugoj te s nadmoći prvog prema drugome. Pod demokratskim uvjetima svaka osoba ima isto pravo na ulazak u državnu vlast. Svatko može postati, tako rekoć, kralj – ne samo privilegirani krug osoba. Prema tome u demokraciji nema ni osobne povlastice ni privilegirane osobe. No, postoje funkcionalne povlastice i privilegirane funkcije. Dok jedna osoba radi u javnoj (državnoj) funkciji, njezino djelovanje podliježava određivanju „javnog prava“. Ona time preuzima privilegiranu poziciju prema ljudima, koji su podloženi samo privatnom pravu. Kao državni dužnosnici, te osobe smiju izvoditi akcije, koje su privatnim osobama – kao kriminalna djela – zabranjene. Napose, „javni namjesnici“ smiju svoju djelatnost financirati i subvencionirati porezima. Znači da nemoraju svoju plaću, za razliku od subjekata privatnog prava, zarađivati prodajom dobara i usluga, za koje bi klijenti dobrovoljno platili, nego da smiju jednostrano zahtijevati prisilne pristojbe. Ukratko: državni dužnosnici to smiju raditi i od toga živjeti, što se u privatno-pravnom prometu smatra krađom odn. plijenom. Dakle, privilegije – i razlika između vladara i podanika – ne nestaju pod demokratskim uvjetima. Štoviše, umjesto da bi ograničila krađu i izvršavanje vladarske moći na samo jednog kralja i nekoliko plemenića, kao pod monarhističkim uvjetima, demokracija dopusti svim osobama da postanu kradljivci i da dobivaju udio od plijena.

Dakle, pod demokratskim će uvjetima tendencija rasti, kao i u slučaju svakog monopola nad ultimativnim pravom izricanja presude i njenog isposlovanja, da cijena za pravo i red stalno poskupljuje i da se predvidljivo pravo stalno izmjenjuje s nepravdom. Kao nasljedni monopolist, kralj odn. princ smatra „svoj“ teritorij i stanovnike, koji spadaju pod njegovu vrhovnu pravnu vlast, osobnim (nasljednim) vlasništvom i upućen je u monopolističko izrabljivanje tog „vlasništva“. Taj monopol i praksa monopolističke eksploatacije ne nestaju u demokraciji. Naprotiv, ono što se događa u demokraciji je sljedeće: na mjesto kralja i plemstva, koji smatraju državu svojim vlasništvom i izrabljuju je, stupaju privremeni i po želji zamjenjivi upravitelji. Ti upravitelji nisu i ne smatraju se vlasnicima dotične države, ali dok djeluju u službenoj funkciji, nije im dopušteno iskorištavati državu u vlastitu korist ili u korist njihovih štićenika. To znači, demokratski vladari raspolažu vremenski ograničenim pravom korištenja jedne države, ali nisu vlasnici temeljnog kapitala, koji reprezentira država. No, eksploatacija time ne prestaje. Nasuprot, eksploatacija biva manje proračunata – pošto se upravitelj, suprotno od vlasnika, brine samo malo ili nikako o protudjelovanju svojih trenutnih djela na vrijednost temeljnog kapitala. Iskorištavanje postane kratkovidno što vodi do povišenog trošenja kapitala.

Rješenje: Društvo privatnog prava umjesto države

Ako je država, posebice demokratska država, dokazivo neprikladna za održavanje društvenog poretka; ako, umjesto da spriječava sukobe ona ih stalno sama uzrokuje; i ako ona, umjesto da osigurava pravnu sigurnost, sama zakonodavstvom stalno stvara nesigurnost i zamjenjuje pravo sa samovoljom, onda se neizbježivo nameće pitanje o ispravnoj – očigledno, ne etatističkoj soluciji problema društvenog poretka: o pravu i o isposlovanju prava (sigurnost).

Rješenje je poredak privatnog prava, t.j. društvo u kojem svaka osoba i institucija ima potpuno ista prava. U tom društvu ne postoji takozvano „javno pravo“ (te nikakvo “javno vlasništvo”), koje dopušta državnim namještenicima povlastice suprotno od privatnih osoba. Nema ultimativnog monopola prava ni povlastica poreza. U tom društvu postoji samo privatno vlasništvo i za svakoga jednako vrijedeće privatno pravo. Prema tome nikome nije dopušteno da nešto stekne, osim izvornim prisvajanjem, proizvodnjom ili dobrovoljnom zamjenom. A i dalje nikome nije dozvoljeno spriječavati drugu osobu u slobodnom korištenju svog vlasništva. To znači, svaka osoba smije – sa svojim vlasništvom – u proizvodnji bilo kojih dobara i usluga, se nadmetati sa svakom drugom osobom oko klijenata koji dobrovoljno plaćaju.

S obzirom na naš problem to konkretno znači: Proizvodnja sigurnosti (pravo i red) u društvu privatnog prava se obavlja u slobodnom natjecanju poduzetnika i ponuđača usluga, isto kako se i obavlja produkcija svih drugih dobara i usluga.

Bilo bi drsko kad bi se htjelo predvidjeti točan sastav „industrije sigurnosti“ koja bi se u društvu privatnog prava tek razvijala. No, nije teško pokazati na neke temeljnje promjene u kojima se industrija sigurnosti u društvu privatnog prava povoljno razlikuje od trenutačne, doista poznate, države proizvodnje (ne)prava i (ne)reda.

Iako će samoobrana u okviru kompleksnog društva s podjelom rada, igrati samo sporednu ulogu u proizvodnji sigurnosti (iz razloga kojeg ćemo kasnije navesti), mora se prije svega ustanoviti, da u društvu privatnog prava postoji svačije nepobitno pravo na obranu protiv napadača na svoje tijelo ili imovinu. S razlikom na trenutnu, etatističku praksu, koja sve više državljana razoružava i nemoćne ih predaje napadačima (prije svega nenaoružavani državljani ne ugrožavaju državu koja ubire porez!), privatno vlasništvo oružja u društvu privatnog prava je nepovredivo. I kako se zna iz iskustva takozvanog, ali u stvari nedivljačkog Divljeg zapada, te velikog niza novijih empiričkih istraživanja o povezanosti vlasništva oružja i kriminala, postotak kriminala je sve niži, što je proširenje privatnog vlasništva oružja sve veće: More guns, less crime!

Točno tako, kako se i u razvijenoj ekonomiji već po pravilu ne proizvodi se samostalno svoje vlastite cipele, odijela, televizore ili telefone, tako je i za očekivati da se u vezi proizvodnje sigurnosti osloni na prednosti podjele rada. Što više vlasništva jedna osoba posjeduje odn. što je jedno društvo bogatije u cjelini, sve je veći udio podjele rada. Dakle, najveći broj ponuda usluga sigurnosti bit će nesumnjivo na raspolaganju od strane specijaliziranih poduzeća, koja stoje u zajedničkom natjecanju za klijente, koji bi dobrovoljno plaćali: od strane raznovrsnih policijskih-, osiguravajućih- i miriteljskih agencija. Kad bismo htjeli istaknuti glavnu razliku između privatno organizirane industrije sigurnosti i trenutne etatističke prakse sa jednom riječi, onda bi to bila slijedeća: Ugovor. Država vrši službu kao ultimativni monopolist prava u jednom neugovornom, pravnopraznom prostoru. Ne postoji ugovor između države i državljanina. Po tome, nije određeno kome što piprada i tko što treba štiti. A dalje nije ni utvrđeno, koja se usluga nudi od strane države i što se događa u slučaju da se ta usluga ne pruži, ni koja je cijena, koju “klijent” mora plati za te “usluge”. Štoviše, država jednostrano određuje pravila igre i može ih tijekom igre, putem zakonodavstva, jednostrano mijenjati. Takvo je ponašanje za ponuđače sigurnosnih usluga, koje se financiraju na slobodan način, isključeno. Zamislite ponuđača sigurnosnih usluga, da li je to policija, osiguranje, ili miritelj, čija bi ponuda bila sljedeća: Neću Vam se izjasniti, koje konkretne stvari ću smatrati Vašim stvarima, koje želite da budu zaštićene, niti ću Vam reći čime se obvezujem ako u slučaju, po Vašem mišljenju, ne pružam svoje usluge – ali u svakom slučaju zadržavam pravo na određivanje cijenu za svoju tako neodredivu uslugu. Takav bi ponuđač radi nedostatka klijenata nestao s tržišta. Dakle, svaki privatni proizvođač sigurnosti, koji se financira na slobodan način, mora svojim prospektivnim klijentima nuditi ugovor. A ti ugovori moraju, da bi dragovoljno plaćajućim klijentima izgledali prihvatljivo, sadržati jasne opise vlasništva, te jasne i jednoznačno definirane obostrane usluge i obveze; tijekom dogovorenog vremena valjanosti, ugovori mogu biti samo mijenjani obostranim dogovorom svih uključenih.

Iz te temeljne odlike proizlaze sve ostale prednosti privatno pravne industrije sigurnosti.

Tako, natjecanje među slobodno financiranim agencijama sigurnosti u prvom redu tendencijsko vodi do pada cijene za sigurnost (po jedinici vrijednosti), dok po trenutnim monopolističkim uvjetima stalno raste.

Uostalom, natjecanje niti vodi do viška – niti do deficitarne produkcije sigurnosti, nego vodi do toga, da sigurnost kao dobro preuzima točno ta mjesna vrijednost broja, koju dobrovoljno plaćajući klijenti u stvari i priznaju. Dobra sigurnosti i usluge se nadmetaju sa svim drugim dobrima i uslugama. Što se više novac troši na proizvodnju sigurnosti, to manje novca ostaje za druge potrebe, kao npr. za auto ili za odmor. Tako slično je s uslugama sigurnosti, koje jedna skupina A koristi, drugoj skupini B su nedostupne. Odluke države (koliko sigurnosti i za koga) su načelno samovaljane, pošto ne ovise o dobrovoljnim odlukama klijenata i time su bez pritiska u vezi sa spriječavanjem gubitaka. U sustavu konkurirajući organizirane produkcije sigurnosti ta samovolja nestane. Sigurnost dobiva u očima klijenata, za nju prikladno, relativno značenje, a ničija sigurnost ne daje prednost na štetu drugog. Svatko će dobiti onoliko sigurnosti, koliko je to u skladu sa osobnim primanjima.

A prije svega, prednosti ugovornog temelja proizvodnje prava i reda su sadržajno kvalitetne prirode.

U prvom redu postoji problem kažnjavanja zlodjela. Država je u ovom pogledu notorno neefikasna – zašto bi netko radio ako ga se nagrađuje i za dangubljenje? Uz to, državnim suzbijateljima zločina može se prebacivati i neki interes u velikom postotku kriminala, pošto se s povećanjem kriminala mogu opravdati veće doznake budžetu. A što je još gore: U državnom suzbijanju zločina, žrtve i odštete žrtvama ne igraju nikakvu znatnu ulogu. Država žrtvama ne nudi obeštećénje. Ona čini baš suprotno, vrijeđa ih, čim ih (porezne obveznike) još i prisili da plaćaju za financijsko uzdržavanje utamničenog počinitelja (ako uopće dođe do uhićenja). Situacija je sasvim drugačija u društvu privatnog prava. Ponuđači sigurnosti, posebice osiguratelji, moraju u slučaju štete, svojim klijentima isplatiti odštetu (inače ih jednostavno gube). Dakle, moraju biti efikasni suzbijači zločina. Moraju biti i učinkoviti u prevenciji zločina, zato što kad ne spriječe zlodjela, moraju platiti. Dalje, moraju biti i uspješni u ponovnom pronalasku ukradenih dobara, pošto bi ih inače morali nadoknaditi. A prije svega moraju biti djelotvorni u pronalasku počinitelja kriminala. Jer samo ako pronađu počinitelja je moguće, da od njega traže odštetu za žrtvu, i s tim sebi smanjili troškove.

Osim toga, privatno organizirana industrija sigurnosti također djeluje i općenito mironosno. Države su, kako je već navođeno, po prirodi nasilne. One mogu uzrokovati ili provocirati sukobe, samo da bi ih „riješile“ u svoju korist. Ili drugim riječima: Države smiju troškove, koji su povezane s agresijom, prebaciti sa sebe na druge osobe, tj. na porezne platiše, dakle agresivnije su, i prema „vlastitom“ pučanstvu i prema „strancima“ (u obliku ratnih djela). Prema tome, konkurirajuća osiguranja su po prirodi obrambena i miroljubiva. Jer, s jedne strane su agresije skupocjene i zahtijevaju veće premije, što vodi do gubitka klijenata. A s druge strane nemožemo osiguravati sebe od svih rizika. Može se samo osiguravati od rizika, koji imaju karakter “nesreće”. Međutim, na rizik, na čije se slučajnosti može utjecati individualnom slobodom djelovanja, nemože se osiguravati. Na taj način je npr. nemoguće osigurati se od rizika smrti i požara, te onda sutradan počiniti samoubojstvo ili spaliti vlastitu kuću. Isto tako je nemoguće osiguravati se od rizika poslovnog stečaja, nezaposlenosti, ili od osjećaja odbojnosti prema svojim susjedima. Jer, u svakom od tih slučaja, osoba ima individualnu kontrolu, direktno ili indirektno, glede ispunjavanja dotičnog rizika. Ta „neosiguravajućnost“ individualnih djela i osjećaja konkretno znači, da ni jedan osiguratelj nije pripravan preuzeti rizik štete, koji je rezultat provokantnih djela osiguranika. Međutim, svaki osiguratelj će ostati pri zahtjevu, da se svi osiguranici obvežu da će odustati od bilo kakvih provokacija.

Iz istih financijskih promišljanja, osiguratelji će zahtjevati od svojih osiguranika, da se odreknu svih forma samostalnog pravosuđa (osim možda u jako iznimnim slučajevima). Jer samostalno pravosuđe, i ako je pravedno, u svakom slučaju stvara nesigurnosti i izaziva moguće mjere odmazde od strane trećeg. Dakle, osiguranici bi se obvezali podvrgavanju uređenim i javno transparentnim postupcima kada god bi se osjećali napadanim i oštećenim, kako bi se onakve smetnje i s njima povezane troškove moglo zamašno izbjegavati. Na kraju je vrijedno spomenuti, da proganjanje „zlodjela“ bez žrtava, kao npr. proizvodnja ili konzumiranje „ilegalnih“ droga, prostitucija ili kockanje, u okviru društva privatnog prava neće igrati nikakvu ulogu. Dok agencije, koje se financiraju porezom, trenutno s ogromnim izdacima, vode bitku s takvim „zlodjelima“, slobodno financirani osiguratelji bi ih ignorirali, smatrajući ih neagresivnim privatnim poslovima. „Osiguranje“ za takve „zločine“ bi zahtijevalo veće osigurnine. Ali pošto ti „zločini“, za razliku od pravih zločina protiv osobe i vlasništva, ne stvaraju nikakve žrtve, ne bi se našao nitko, tko bi bio spreman davati za takvu „zaštitu“ više novaca.

A još nešto se treba ustanoviti u ovom kontekstu. Dok države, kako je već utvrđeno, uvijek i svugdje misle na razoružavanje svog stanovništva, time oduzimajući im centralna sredstva samozaštite, u društvu privatnog prava dolazi do obrnute tendencije dosljednog narodnog naoružavanja. Zamislite da proizvođač sigurnosti stavlja pod uvjet, da se svaki klijent prvo mora cjelokupno razoružati prije nego ga namjerava štititi. S punim pravom svatko bi to smatrao zlom šalom i tu bi ponudu odbio sa zahvalom. Suprotno od toga, osiguravajuća društva nagrađuju naoružane i posebice školovane ljude za rad s oružjem s niskim premijama osiguranja, kao što već i danas nagrađuju posjedovanje alarmnih uređaja i sefova.

Naposljetku sustav konkurirajućih proizvođača sigurnosti ima dvostruke posljedice za razvoj prava. U jednu ruku dozvoljava veću varijabilnost prava nego pod monopolističkim uvjetima. Proizvođači sigurnosti nemogu se samo nadmetati za cijenu, nego i glede diferencije proizvoda. Katolički proizvođači nude kanonsko pravo, židovski proizvođači mojsijevsko pravo, muslimanski proizvođači islamsko pravo i nereligiozni proizvođači sekularno pravo. Nitko ne mora živjeti pod „tuđim“ pravom.

U drugu ruku isti sustav privatne priozvodnje prava i reda također istovremeno pomaže težnji ujednačavanja prava. Jer „domaće“ – kanonsko, mojsijevsko, rimsko, itd. – pravo se odnosi samo na one osobe, koje su ga stvarno i birale. Npr. kanonsko pravo se koristi za izjašnjene katolike te i u unutarnjim sukobima među katolicima. No, može doći i do sukoba između katolika i muslimana, pa je moguće da oba pravna poretka u određenim slučajevima ne dolaze do iste presude. U takvom slučaju postoji za sve dotične strane – osiguratelje i osiguranike – samo jedno rješenje. Osiguratelji se moraju u takvom slučaju, a i klijenti, podložiti neovisnom miritelju. Taj miritelj nije samo neovisan, nego i jednoglasan odabir oba osiguratelja.

Miritelja se bira zbog zajedničkih iščekivanja, da posjeduje sposobnost pronalaženja obostrano prihvatljivih rješenja u slučajevima sukoba unutar jedne skupine. Ako on ne uspije u tom zadatku i presuđuje na način, koji jedna strana smatra nepravednim, onda će u sljedećem predmetu biti zamijenjen od drugog, konkurentnog miritelja. Iz te stalne, stvarno neminovne kooperacije različitih osiguratelja i neovisnih miritelja u izglađenju interskupnih sukoba, nastaje trajna tendencija prema ujednačavanju vlasničkog i ugovornog prava kao i prema usklađivanju pravila postupanja, -dokaza, i -mirenja. Svaki osiguratelj i osiguranik je sudionik integriranog sustava opsežnog uklanjanja sukoba i podržavanja mira. Te, svaki sukob i svako potraživanje od osiguranja, bilo gdje, među bilo kim i s bilo koje strane prema kome, spada u jurisdikciju jednog ili više, točno određenih osiguratelja. Tako se sukobi rješavaju „domaćim“ pravom pojedinačnog osiguratelja ili „međunarodnim“ miriteljskim pravom, koje se unaprijed sastavlja uz pomoć ugovora.

Na mjestu sukoba i nepravde, što karakterizira suvremenu etatističku situaciju, dolazi mir, pravo i pravna sigurnost.

Pršuting, Vadering, Planking samo su neke od bizarno-zabavnih pojava koje se šire društvenim mrežama poput zaraze. Najnovija među njima je “Štrajking“!

U navali štrajkova raznih povoda i oblika (gdje se najnoviji odnosi na maturante koji se spremaju na prosvjede zbog pomaknutog termina državnog ispita iz hrvatskog jezika) našlo se i pojedinaca koji svoje želje i frustracije ispoljavaju u svojevrsnim “mini” štrajkovima čime ukazuju na veliku diferencijaciju ljudskih potreba.

Evo nekolicine zabilježenih događaja tog tipa na fotografijama koje smo zaprimili u uredništvu:

Alpinist protiv klimatskih promjena

Štrajking nudističkog bračnog para na plaži jednog kampa

Paraglajder se pozivanjem na više vjetra bori protiv poniranja

Seljaci traže poticaje

Ogorčeni fanovi popularne pop-rock grupe upućuju na skrivene motive

Šaljite nam svoje “štrajking” fotografije u različitim situacijama i s veseljem ćemo ih objaviti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mora li definicija obitelji, koju svatko od nas ponaosob ima u glavi, odgovarati u potpunosti onoj građanske inicijative “U ime obitelji“?

Pa naravno da ne, definicija je relativna stvar, ako je uopće i potrebna. No inicijativa inzistira tome da se Ustavom ograniči njihov pogled na istu, a ta je da je brak jedino zajednica žene i muškarca.

Priča o sakupljanju potpisa za sazivanje referenduma sa pitanjem: “Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” ima mnoge aspekte, a sa strane libertarijanskog razmatranja najvažniji su slijedeći (htjedoh reći meni osobno):

1. Što je brak uopće? Iako se inzistira na formalizaciji istog, pa samim time i potencira sukob između neistomišljenika, je li formalizacija nužna i za što? Što brak kao forma znači homoseksualnom paru? Što znači nekom ateistu?

2. Zašto bi to pitanje bilo potrebno regulirati Ustavom? Ako Ustav štiti prava svakog građana na jednak način (Hrvatski Ustav to ne čini, ali u idealnom slučaju bi to trebao) onda je očito kako je ovo pokušaj ozakonjenja restrikcije koju jedna skupina građana želi nametnuti skupinama građana koje o istom pitanju misle drugačije. Nametanje svojeg moralnog obrasca opravdat će legitimnim referendumom i zakonima koji takve akcije omogućuju (obratite pažnju na izjavu odvjetnika udruge). U kojoj mjeri se naš Ustav zapravo bavi pitanjima jednakosti, a u kojoj potiče nejednakosti?

3. Troškove referenduma će morati između ostaloga platiti i skupina njihovih neistomišljenika, ali i mnogi ljudi koji uopće i neće izići na referendum po ovom pitanju. Referendum je trošak poreznim obveznicima. No inicijativa u tom pogledu u prvi plan gura informaciju kako je kampanja prikupljanja potpisa financirana vlastitim sredstvima i dobrovoljnim donacijama, što ih čini samo malo manje ciničnima od političkih stranaka koje za financiranje svojih kampanja koriste proračunska sredstva države tj. oporezovani novac građana (ovo namjerno i uporno ističem gotovo u svakom svojem tekstu).

4. U kvazi-demokraciji u kojoj živimo postoje vrlo velike šanse da građanska inicijativa isposluje svoj krajnji cilj, pa je ovdje važno pitanje nepostojanja vladavine prava unutar kojega je društvo organizirano po demokratskim načelima. U slučaju njihove pobjede biti će zanimljivo vidjeti koji broj građana će odlučiti o tom pitanju i usporediti isti sa brojem građana (ili barem onih koji mogu legitimno glasovati).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Radno vrijeme doktora obiteljske medicine u popodnevnoj smjeni u obližnjem domu zdravlja započinje u 13:30, završava u 19:30. Ova fotografija snimljena je u 15:30, u čekaonici je bilo cca. 10-15 pacijenata:

Trebao sam od obiteljskog liječnika uputnicu za neku pretragu krvi, po preporuci privatnog internista. Nakon upoznavanja sa “više ne primamo parolom” zovem ordinaciju mobitelom, žale se na gužvu, ne mogu mi nikako napisati danas uputnice, neka se javim idući tjedan. “Mogu li se sada naručiti za idući tjedan?” – upitam. “A ne, petkom ne naručujemo, nazovi idući tjedan da se naručiš!” – kaže medicinska sestra i dodaje: “opusti se, vikend je!”.

Privatnik internist, kod kojega sam sat vremena ranije obavio sistematski pregled koji je uključivao EKG, uzv abdomena, uzv štitnjače, uzv trbušne aorte i karotida, uzv vidljivog dijela crijeva, za sve navedene usluge naplatio mi je 600 HRK, uz čekanje na pregled od samo jednog dana, a i to bi bilo kraće da nisam zvao jučer popodne kada su termini već bili popunjeni. Preporučio mi je internist i obavljanje pretraga u privatnom laboratoriju s kojim surađuju, ukoliko mi se ne da čekati “državnog” doktora (hehe, kao da je znao što me čeka), za iznos od 100 HRK – što ću i učiniti u ponedjeljak umjesto da u to vrijeme telefoniram tek za rezervaciju termina kod obiteljskog liječnika.

Bez obzira što “više ne prima” ili traži pacijente da čekaju na pregled, ili čekaju na termin da bi se rezervirali za pregled na koji potom opet čekaju, sustav javnog zdravstva naplatit će vam iznos višestruko veći od vrijednosti većine pretraga koje eventualno možete zatrebati. I tako svaki mjesec iznova, dokle god ste zaposleni. Naplata zdravstvenog sustava izvršava se na plaći, diskretno i zamaskirano, automatskim ustezanjem novca kojeg ste zaradili i pretakanjem istog u državni proračun (stavka je na isplatnoj listi, 13% od bruto plaće).

Sve dok ste zdravi imate osjećaj lažne sigurnosti i povjerenja u državno zdravstvo. Mnogi ne dovode u pitanje da je od osobite važnosti da država upravlja tim sustavom. No uglavnom kada nešto zaškripi bolestan čovjek vrlo brzo će se okrenuti privatniku, jer bolest ne podnosi čekanje.

Kako bismo smanjili rizik po vlastito zdravlje ovaj ustaljeni zdravstveni sustav treba čim prije liberalizirati i građanima omogućiti da odaberu gdje će se liječiti za svoj novac. HZZO-u i njegovim liječnicima očajno treba konkurencija, a jedni i drugi potom neka se natječu međusobno za pacijente kroz bolje i jeftinije zdravstvene usluge, što je svima na korist.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

http://www.index.hr/vijesti/clanak/radman-necu-dopustiti-da-sabor-uredjuje-program-hrta/674429.aspx

Svako dobro,
vaš Kapitalac

S Vladinog Facebook profila:

Nije ovo prosti cinizam, onaj u stilu “prdne dok te gleda u oči”, ovo je prefrigana objava vlastodržaca. Zašto? Pa statistike koje guraju u oči čitateljima putem ovog posterčića kažu kako država u rukama ima imovinu od 31,4 mlrd EUR, što je puno (peti u Europi), a od toga nikakve zarade! Meni ovo zvuči kao još jedno u nizu opravdanja za smjelije i odlučnije, brže i nužnije akcije vlasti u pokretanju gospodarske aktivnosti.

Grčić u večerašnjem Dnevniku HRT-a, poprilično zapjenjen na Šprajcova mlaka prozivanja neodlučne vladine politike, najavljuje naravno krajnje idiotske projekte poput izgradnje dvotračne željezničke pruge prema Srbiji ili magistralnih vodovoda te ine nerentabilne infrastrukture kojom računa kratkoročno utjecati na računovodstvenu mjeru zvanu BDP, a koja ne govori ništa o korisnosti ekonomske aktivnosti kao ni o bezbrojnim aspektima individualnih sloboda koje bivaju ugrožene svakom vladinom inicijativom u poduzetništvu jer se ista provodi uvijek i jedino na teret poreznih obveznika i među njima onih koji bi radije poduzimali nešto po svome, u privatnom aranžmanu uz vlastiti ulog, a ne pokoravali se vladinim strategijama i financirali projekte pod njenom direktnom dirigentskom palicom ili upravljanima od strane onih koje sama odabere (picking winners).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dio stanara Novog Zagreba još se uvijek grije unatoč tome što je temperatura zraka dosegnula i više od 20°C, i tako unatrag dva sunčana tjedna, a grije se jer žive u zgradama gdje je instaliran sustav grijanja zagrebačkih toplana tj. HEP-Toplinarstva.

To grijanje će naravno i platiti, a to je tako jer tvrtka u državnom vlasništvu ima pravo odlučivati o tome do kada će koga grijati, nevezano uz vremenske uvjete već uz kalendar, zaštićena zakonima i pravilnicima ali prije svega svojim desetljećima dugim statusom monopolista. Podsjeća ova priča i na slučaj karlovačke toplane, osim što se u ovoj priči management toplane postavlja kao zaštitnik interesa onih koje grije pa kaže kako je: “problem u tome da toplinske stanice nije tako lako pokrenuti, pa se odluku o gašenju ne može donijeti naprasno“. Naravno, siguran sam da bi se u novinama našli i u slučaju da se negdje koncem travnja ili sredinom svibnja zalomi par dana hladnijih od prosjeka za to doba godine uz prozivke nekolicine revoltiranih građana lošije cirkulacije.

Što bi dakle bilo “naprasno”? Eventualni revolt te nekolicine slabokrvnih u slučaju da im grijanje zatreba još koji dan u periodu do ljeta, uz istovremeno niži trošak svima ostalima koje se sada prisilno grije, ili održavanje sustava u pogonu i viši trošak svima za vrijeme tijekom kojega grijanje nije potrebno većini?

Sve nedostatke državnih monopola i njihovih upravljačkih hendikepa, koji su pravilo, a ne iznimka, možemo uvidjeti u trenucima ekonomskih kriza. Usluge koje građani od države prihvate u dobrim vremenima pokažu se katastrofalnima u lošim vremenima (u ovom primjeru to je isključivanje sustava vezano za kalendar). Ne želite grijanje na toplanu ili želite prijevremeno isključivanje? Skupite potpise stanara (100%) i stvar ćete vjerojatno rješiti unutar jedne sezone. Pitanje je samo koliko sezona će vam trebati da prikupite tih 100% potpisa što je druga strana iste medalje – one o ideji kako je interes društva ispred pojedinca te o nepoznatim granicama odlučivanja o “zajedničkim” pitanjima.

U ovom slučaju država omogućuje sigurno grijanje (i kada vam ne treba) ali stoga za cijenu ne pitajte. Alternativa je omogućiti pravo izbora usluge građanima – ukoliko je bilo kojem korisniku usluga grijanja preskupa on bi trebao imati mogućnost da je otkaže (bez obzira na susjede) i da izabere alternativnu uslugu prema vlastitim preferencijama i na vlastiti trošak, i od koga to želi (zbog ovoga je bitno imati neometano tržište i konkurenciju).

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ovakvu bedastoću već dugo nisam pročitao, preporučam:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Linic-i-HNB-objavili-Hrvatska-prestala-trositi-vise-nego-zaraduje

Dakle Linić je na sjednici Vlade ispalio kako je, ukoliko ne uračunamo troškove otplate kamate po dugu, proračun konačno u suficitu.

Kada ne bismo uračunali troškove pojedinih ministarstava bili bismo i debelo u suficitu, pa bismo mogli spustiti i porezno opterećenje građanima, a i ukloniti nametnute birokratske prepreke slobodnom tržištu. Hehe, oduševljava me genijalni “all-round” ekonomski analitičar Ljubo Jurčić sa svojim sveprigodnim komentarima. Doista taj čovjek se javlja na svaku sa nekim komentarom, koji usput rečeno osciliraju između ideoloških krajnosti, a zapravo ga nitko ne ferma. Ne daj se Ljubo! Meni si baš zabavan!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Dodatak 19.04.2013: Dan poslije, Linić građanima objašnjava kako će nas zadužiti za dodatnih 5 mlrd HRK kako zdravstveni sustav ne bi bankrotirao. Jučer to nije bilo zgodno objaviti jer onda ne bi mogao objaviti “senzacionalnu” vijest o primarnom suficitu. Vijest o bailoutu bolnica naravno i nije neka novost ukoliko se prisjetimo Zakona o sanaciji javnih ustanova kojim je on i predviđen.

Filozofi kao urednici koristili društveni novac za samopromociju

hehe, baš sam se nasmijao na tekst Jutarnjeg
Ekipa s filozofskog, gdje vlada vječni duh marksizma, našla izvoditi kleptokratske vježbe. Pa dobro je da se i za to čuje, kako je šačica njih iz uredništva časopisa Filozofska istraživanja te Synthesis Philosophica, inače referentnih točaka za objavu bodovanih znanstvenih radova, odlučila svoj položaj i sredstva iz državnog proračuna, kojima se časopisi financiraju, koristiti za samopromociju i akademsko napredovanje. Tako su neki od njih dostigli znanstvena zvanja docenata i profesora pa time i osigurali solidno plaćene poslove, ponovno na trošak poreznih obveznika. Ne bi njima bilo milo reći “trošak poreznih obveznika” pa možemo reći i “društveni trošak”, to bi bilo prigodnije njihovom ideološkom stajalištu.

Ne bih se posebno osvrtao na ovu vijest da na riječima nespretni ministar Jovanović nije izvalio glupost:

 “bili u privatnim rukama, a financirani su iz državnog proračuna”

E pa ministre, nema ovdje privatnih ruku, to su vaši državni zaposlenici, kadar koji plaće prima iz državnog proračuna, a u njihovom zapošljavanju posreduje upravo vaše ministarstvo. Uz to još financirate i njihove projekte za pranje novca. Dakle ovo je dokaz neučinkovitosti prenabujale države i institucionalnog okvira, u koji ulazi i vaš resor, kojeg ne treba sada pojačano kontrolirati pa zbog toga zaposliti još ponekog inspektora-birokrata na trošak građana, već odbaciti, srezati ga ili bar pojednostaviti na način da se u što manjoj mjeri financira proračunskim sredstvima.

Bili bi na tome zahvalni građani kojima rado zavlačite ruke u novčanike, pa i kada treba platiti TV reklame kojima im ispirete mozgove uvjeravajući ih da bez svesrdnog plaćanja poreza ne bi bilo između ostaloga ni tih fakulteta, njihovih časopisa i za društvenim novcem povampirjelih nadriprofesora.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Neka ostane zapisano i na ovom blogu kako je jutros umrla Margaret Thatcher, osebujna britanska premijerka, koja je u libertarijanskim krugovima za razliku od većine političara ipak dobivala više pozitivnih nego negativnih kritika.

http://www.jutarnji.hr/otisla-je-celicna-lady-margaret-thatcher-umrla-je-jutros-od-mozdanog-udara-/1095800/

http://www.index.hr/vijesti/clanak/preminula-je-margaret-thatcher/671659.aspx

http://www.vecernji.hr/vijesti/umrla-je-bivsa-britanska-premijerka-margaret-thatcher-clanak-535539

http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Odlazak-Celicne-Lady-Margaret-Thatcher-umrla-u-88.-godini-od-posljedica-mozdanog-udara

http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/articleId/207010/Default.aspx

http://www.bbc.co.uk/news/uk-politics-10879520

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prema Zakonu o minimalnoj plaći tzv. “minimalac”, koji temeljem zakona predstavlja minimalan iznos plaće koji poslodavac mora isplatiti radniku za obavljen posao temeljem ugovora o radu, iznosi 2.814 HRK bruto (neto 2.245 HRK). Krajem godine, novom uredbom (ili bolje rečeno potpuno novim sistemom kojim će se umjesto zakonom minimalac moći brže redefinirati uredbama), taj iznos planira se dići na 2.984 HRK bruto. Argument vlasti je podizanje standarda zaposlenim građanima. Naravno da je to slatkorječiva glupost jer već štampanjem novca koje režira vlast, i koje je osnovni uzrok inflacije, u ovom trenu svi redom gubimo 4,9% vlastitog novca (podatak iz veljače, za godišnju stopu). Posljedično, minimalac sprječava mnoge ljude koji sada žive na rubu egzistencije da postanu zaposleni pa im ne preostaje ništa drugo nego prositi ili kopati po kontejnerima te se hraniti u javnim kuhinjama i spavati u javnim prenoćištima na trošak poreznih obveznika.

Htjedoh reći kako je ova uvriježena fraza “minimalac” polovična. Ukoliko ste zaposlenik u državnoj službi na vas se načelno ovaj zakon ne primijenjuje. Vi imate nešto mnogo povoljnije – Odluku o visini osnovice za izračun plaća korisnika državnog proračuna. Odluka kaže u svojem jedinom članku (ima ih dva doduše ali drugi se odnosi samo na početak primjene odluke) kako je osnovica za izračun vaših plaća 5.108,84 HRK. Na istu se primijenjuju koeficijenti, znači određen faktor kojim se množi osnovica i kojim se nastoji definirati konačna plaća ovisno o radnom mjestu, složenosti poslova i stručnoj spremi. Te koeficijente možete vidjeti ovdje. Oni se kreću od maksimalnih 3,395 (bruto plaća 17.344,51 HRK tj. neto 10.811 HRK) do minimalnih 0,601 (bruto plaća 3.070,41 HRK tj. neto 2.425 HRK).

Minimalac kao takav potrebno je ukinuti, a o plaći i ostalim uvjetima slobodu pregovaranja moraju imati radnik i poslodavac. Poruka za socijalne dušebrižnike: Ono što nekome izgleda kao nemoralno niska plaća drugome je rješenje egzistencijalnih problema.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Evo zanimljiva vijest s Jutarnjeg:

http://www.jutarnji.hr/-na-popisu-biraca-za-europske-izbore-ukupno-3-740-951-birac–bauk-o-hrvatskim-izborima-za-europski-parlament/1095167/

Bauk i ministarstvo je počistilo liste birača pa tako sada imamo 3.740.951 birača što ispada 763.814 manje nego do čišćenja. Ne treba smetnuti s uma da na predstojećim izborima, zbog kojih je popis ažuriran, ne glasuje dijaspora pa ako se izuzme njih dobijemo cca 350.000 hrvatskih glasača manje. Prema novom Zakonu o registru birača liste će se “češljati” za svake izbore, dakle za Ministarstvo Uprave će očito uvijek biti posla, a za porezne obveznike tog troška.

Zanimljivo je kako se ministar u svojoj izjavi za medije dotaknuo i lanjskog EU referenduma pa upravo istaknuo na tom primjeru navedene razlike, no ni riječi o tome da li možemo sada, uvidjevši ovu enormnu razliku, smatrati taj referendum legitimnim. Na isti je bilo izašlo 1.960.208 glasača, a o ulasku u EU odlučilo je njih 1.298.992. Ne smatram naravno da bi ovih 763 tisuće počišćenih učinilo bitnu razliku. Ne u onom euforičnom trenutku. Danas bi možda i bilo drugačije, ali ponovno više zbog evidentno loše situacije širom EU, a naročito u PIIGS zemljama na koje se i sami furamo, nego zbog čiste liste. However u duhu demokratskog odlučivanja bilo bi ponoviti referendum, no izbori za EU parlament su za par dana tako da ništa od toga.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

… i dođe šumarski inspektor i odvali joj 7.000 HRK kazne!

Shvatio sam kroz priču o prodaji šparoga, koja se provlači ovih dana po medijima, na što zapravo misle građani kada kažu da im je dosta kapitalizma i štednje o kojoj priča Vlada.

Građani drže da je kapitalizam stanje u kojem su nešto prisiljeni kupovati. U ovom slučaju to su šparoge. Istovremeno, revoltirani su jer im država ne daje ono što je obećala u okviru socijalno odgovorne politike. Tako im je dosta štednje i oni žele da im vlast počne davati više tj. da prestane štedjeti na njima.

Da razjasnim na ovom primjeru. Očito je da građane na ovu trgovinu šparogama prisiljava jedino vlast pod izlikom da neodgovornim branjem šparoga, gljiva ili drugih šumskih plodova, narušavaju šumski eko sustav, potiču devastaciju prirodnog bogatstva i uništenje općeg dobra. Radi se naravno o besmislenom argumentu, floskuli, kojom se pokušava opravdati uspostava prodaje rente na nešto što po prirodi stvari nikome ne pripada već je po prirodi dano svima na korištenje. Država je tu slobodu ograničila samom uspostavom šumskog nadzora, institucionaliziranog kroz Hrvatske šume, ne bi li uprihodila koju kunu na tom suštinski nelegitimnom, ali ozakonjenom, odnosu prema građanima.

Kako ovo ne bi ispalo prenapuhano vrijedi navesti činjenicu kako građani koji posjeduju privatnu šumu po zakonu ne smiju bez prethodnog odobrenja šumarije srušiti i jedno drvo, i još k tome samo ono drvo koje lugar odluči da možete srušiti. Isto vrijedi i za šparogu koju uberete u vlastitoj šumi. U okviru vaše privatne imovine vlast odlučuje kako ćete njome gospodariti. To odobrenje, za rušenje drveta, kao i u slučaju branja šparoge naravno uključuje prodaju državne takse. Tek kada je platite možete sa svojim drvetom ili šparogom raditi što hoćete. Ako je ne platite onda vas tuže za uništenje šumskog ekosustava, a ako je platite onda tog uništenja nema jer iza svega stoji “struka” koja je korištenje šumskog dobra odobrila. Ne znam kako to zvuči vama ali meni je bizarno i ne uvjera me osobito u namjeru da vlast doista išta štiti već očito samo prodaje rentu.

Dakle ono što građane sada smeta jest sama bit planske ekonomije, planskog političkog gospodarenja, planske politike i samog socijalizma u praksi, koji se bavi redistribucijom vašeg kapitala, ne dozvoljava vam da racionalizirate sami i pokušava racionalizirati na razini države. Građani su gnjevni na činjenicu što od države moraju kupovati nešto što joj očito ne pripada na prodaju. Gnjevni su na to jer je očito da država niti šumarija nije uložila ikakav trud niti je utjecala svojim postojanjem, institucionaliziranošću, na to što je gdje koja šparoga ili gljiva izrasla. Građani se bune na prodaju rente. Građani ne žele kupovati ciglu, kako bi se to u žargonu reklo.

I to je odlično! Još samo trebaju tu priču povezati sa socijaldemokratskom politikom, tj. socijalizmom prigodno prekrštenim za upotrebu u 21. stoljeću.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kada je po prvi puta najavljena fiskalizacija ugostitelji su pokazali velik revolt, no oni povezani u razne interesne udruge ugostitelja došli su do zaključka kako bi podržavanjem ideje ministra financija mogli rješiti problem konkurencije koja ni jednom poduzetniku, pa ni ugostitelju, nije draga (o tome kako ugostitelji podržavaju fiskalizaciju možete primjerice pročitati tu ili tu) jer ih tjera da sami rade bolje. Vlast takvu konkurenciju, koja se ne ponaša kako si je netko drugi u branši zamislio u svojoj glavi pa lobira prema zakonodavcu da “uredi tržište”, naziva “nelojalna konkurencija”.

Ta nelojalna konkurencija u pravilu ne izdaje račune ili ih izdaje pa stornira, ukoliko ih konzumenti ne ponesu sa sobom, i zatim potrošeno piće u skladištu zamijenjuje drugim pri čemu ostvaruje profit uvećan za porez koji nije naplaćen. Naravno, to ne govori ništa o “lojalnosti” ugostitelja koji podržavaju fiskalizaciju jer načina za izbjegavanje plaćanja poreza ima bezbroj i ako postoji način da ne platiš porez sigurno ga nećeš platiti. Što je i logično, novcu koji zaradiš bolje je u tvojem džepu nego u Linićevom ma na kakve da se on plemenite i moralne ideje o korisnosti plaćanja poreza pozivao.

I u toj priči jedino se radi o porezima, a ne o uvođenju reda ili pravila igre u branšu, a vlast je taj poziv na proslijedila ministarstvu financija i poreznoj upravi koji su odlučili urediti pravila igre na način da jedino oni uvijek isplivaju kao pobjednici. Fiskalizacija služi jedino tome da se novac poreznih obveznika što efikasnije naplati i pretoči u proračun. Nikakve druge pravde i pravednosti tu nema, pa ni logičnosti ili suosjećajnosti koju bi sada trebala iskazivati država prema svima koji pred njom očito gube igrajući tu igru.

Vinkovački ugostitelji tako su se ovih dana našli na udaru tvrdih batina poreznih inspektora koji predano rade svoj posao. Na najmanju nepravilnost u naplati poreza stavljaju ugostitelju ključ u bravu – ukoliko nećete plaćati harač, e onda nećete ni jesti (nevezano uz ovu temu: Hrvatski kvalifikacijski okvir, o kojem se priča ovih dana, pobrinut će se da slučajno ne promijenite profesiju i živite od nečeg drugog bez odobrenja države).

I ne bi revoltirani ugostitelji sada u tome vidjeli osobit problem kada bi, po njihovom subjektivnom osjećaju, inspektori jednako predano batinali ugostitelje drugdje u Hrvatskoj. To nekako dođe na onu staru ideju iz socijalizma da nije važno što mi je loše sve dok i drugome nije bolje. Prigovaraju inspektorima na “oštrini”, što god da im to značilo. Jedan nenaplaćeni račun ili njih 100 prema zakonu ne mijenja na stvari, porez nije naplaćen kako je vlast zamislila i zna se što slijedi. Možda bi im sada odgovaralo da država malo progleda kroz prste, ili da njih ostavi na miru, a mlati neke druge ili barem da se smiluje pa da mlati mekšom batinom.

Vlast vam je fiskalizacijom dodijelila ulogu točke kroz koju ubire poreze i još k tome vam nametnula trošak uvođenja high-tech fiskalnog sustava i pretplaćivanjem na telefonsku liniju koja vam možda ni ne treba. Građanima istovremeno nudi nagradne premije kako za cinkarenje tako i za predano sakupljene, kuvertirane i poslane fiskalizirane račune na adresu Hrvatske lutrije, pa tako i vašim lojalnim kvartovskim gostima kojima pristavljate kavu čim ih ugledate kako se približavaju vašoj terasi.

E moji ugostitelji, što zagovaraste vlast i poreznike da vam ulaze u lokale, možda ćete se s vremenom i riješiti određenog broja konkurenata, radi čega i jeste stali uz Linića, ali morate priznati sami sebi da nećete mirno spavati uz sve gladniji državni proračun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Jedna od rak rana hrvatske ekonomije, donedavno rezervirana za pravne osobe tj. tvrtke, krajem godine širi se i na obrte. Na posljednjoj sjednici Vlade ministar je najavio promjenu modela naplate PDV-a kod obrta te će tako od početka 2014. obrtnici morati podmirivati tu obvezu po izdanom računu, umjesto po naplaćenom. Dakle porez unaprijed, a vi gospodo obrtnici od sada ćete sa ostatkom gospodarstva kako znate i umijete – poručuje ovime ministar.

Ne može mu nitko zamjeriti na predanosti u tome što radi, a njegov posao svodi se jedino na što učinkovitije punjenje (i pražnjenje) državnog proračuna. Novca vječito gladan proračun, uz kolektiviste na čelu države, kao i narod koji ne zna drugačije odlučivati o vlastitom životu nego biti podređen odlukama i naputcima vlasti zajedno su garancija puta u propast.

Ima li još vremena da se stvari okrenu na pravi put, put klasičnog liberalizma?

Evo još jedne prigode za već objavljenu montažu:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Kaže jedan Facebook komentator svojoj Vladi…

Ja bih volio da 67-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 67-godišnjim tehničarem i 67-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 67-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 67-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 67-godišnji tehničar, da ga operira 67-godišnji kirurg, a previja ga 67-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

… i oduševljena masa stade “lajkati” navod. Povod, objava ministra Mrsića (također poznat kao Mr. Zapošljavam za 1.600HRK dok drugima ne dozvoljavam da zapošljavaju za manje od 2.814HRK) kako namjerava pomaknuti dobnu granicu ulaska u redovnu starosnu mirovinu sa trenutnih 65 na 67 godina. Zapravo to je gotova stvar, a ne namjera.

Zamijenimo u prethodnom navodu najavljenu brojku 67 sa aktualnom brojkom od 65 godina:

Ja bih volio da 65-godišnji vozač hitne pomoći dođe M. Mrsiću u trenucima njegove najveće nevolje i da ga zajedno sa 65-godišnjim tehničarem i 65-godišnjim liječnikom vozi u bolnicu kroz grad, izbjegavajući pritom dostavna vozila, autobuse i tramvaje koje voze 65-godišnji vozači, da ga na šalteru zaprimi 65-godišnja medicinska sestra, da ga na CT vozi 65-godišnji tehničar, da ga operira 65-godišnji kirurg, a previja ga 65-godišnja sestra na intenzivnoj… Napokon, M. Mrsić je iz zdravstvene branše, zna on najbolje.

Ne znam kako se eksperiment čini vama no meni se čini isto govorimo li o 67 ili 65 godina starosti. Barem u onom smislu ili u ironiji na koju pažnju pokušava skrenuti autor tog velelajkanog navoda. Strahuje on, te gomila lajkaša, kako će se doista desiti takvo što, da će nas liječiti 67 godišnji liječnici, voziti isto toliko stari vozači itd., što god da im strašno u tome bilo.

Pogledajmo koliko danas ima zaposlenih građana starijih od 65 godina (ne biste vjerovali ali nisam našao takav podatak niti kod HZZ-o niti na DZS, ne kažem da ne postoji, pa ću koristiti podatak o trenutnom broju osiguranika mirovinskog fonda – analogija je validna bez obzira na to što je broj osiguranika uvećan i za zaposlene u državnom sektoru koji žive od novca oporezovanog privatnom sektoru):

Crvena strelica pokazuje kako je trenutno zaposleno cca 10.000 ljudi starijih od 65 godina, što čini 0,7% ukupnog broja zaposlenih. Dakle onih preko 67 godina, koji su još u aktivnom radnom odnosu, još je i manje. Iz tog postotka proizlazi pretpostavka da manje od jednog od 100 vozača kola hitne pomoći ima preko 65 godina, a isto je i s doktorima ili medicinskim sestrama. Strahovati stoga od scenarija kako će se pomicanjem dobne granice sa 65 na 67 godina odjednom na ulicama naći masa vremešnih radnika jest glupost, ali mnogi su očito uvjereni da je takav scenarij moguć.

Iako, gledano iz drugog kuta, bilo bi fantastično živjeti u svijetu u kojem svi stariji od 67 godina još uvijek rade, jer to bi značilo da su zdraviji od današnjeg prosjeka ljudi te dobi, ali i da rade i svi mlađi od njih. No to je pod kapom socijalističke vlade nemoguće. Ona potiče ljude da na razne načine svoj radni vijek završe ranije, pa tako u prosjeku građani u mirovinu odlaze sa manje od 30 godina staža, iako je puna starosna mirovina postavljena na 35 godina. Vremešne radnike nećemo gledani niti zbog stanja u zdravstvenom sustavu čije bolničke dugove će se ove godine sanirati sa 5 milijardi HRK iz državnog proračuna (oporezovani novac građana) unatoč izdvajanjima kroz doprinose, a neodrživo stanje dodatno pogoršava i novi kolektivni ugovor u zdravstvu koji se počeo primjenjivati u siječnju.

Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca iznosio rekordnih 1.217.692 (prvi graf ispod slijedeće tabele), povlaštene mirovine prima 166.226 umirovljenika (13,6%, tabela ispod ovog pasusa), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina je cca. 4.020HRK (težinski prosjek), dok “obični” umirovljenici koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primaju 2.184HRK.

Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više, a njih primaju branitelji (kako domovinskog rata, tako i pripadnici HVO-a, NOR, domobrani, partizani, umirovljeni saborski zastupnici, suci ustavnog suda, članovi vlada itd.). Prosjek u ovoj tabeli su zaboravili izračunati pa se poslužite mojim, iznad navedenim za povlaštene:

Masa povlaštenih mirovina na godišnjoj razini je nešto iznad 8 milijardi HRK. Zanimalo me je li taj iznos usporediv s prihodima neke tvrtke i vrlo brzo sam našao jednu sa gotovo identičnim. HT d.d. – ostvario je 8 milijardi HRK prihoda u 2011. godini, a taj iznos čine svi naplaćeni računi od 2,4 milijuna mobilnih pretplatnika (i prepaid iliti potrošeni bonovi su unutra), zbrojeno sa prihodima od 1,2 milijuna fiksnih telefona, zbrojeno sa 640.000 ADSL korisnika te ostalih usluga. Nakon troškova i oporezivanja HT-ovu dobit možete pomnožiti sa 4 da biste dobili iznos koji prime ove povlaštene skupine u istom periodu. Dodajte još i invalidske (5,8 milijardi) i tu ste negdje sa Konzumom. Usporedba ne služi da bi se direktno povezali prihodi navedenih tvrtki i mirovina, već samo za osjećaj o kakvoj količini novca se tu radi.

U okvir mirovina spadaju još kojekakva čuda privilegija i povlastica koje se isplaćuju na njih (zaštitni dodatak, tjelesno oštećenje, doplatak za njegu itd.). Pogledajte detalje u statističkom pregledu HZMO-a.

Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o običnom ponzi sustavu, piramidalnoj prijevari koja da bi opstala nužno mora povećavati bazu i prirast uplata da bi zadovoljila najmanji broj povlačenja, no kada se voda prelije preko ruba istovremeno popusti i njeno dno.

U grafikonu ispod vidi se konstantan porast broja umirovljenika (podaci dostupni od 1998. godine) dok se broj osiguranika, iliti onih koji trenutno rade i uplaćuju u fond, smanjuje iz godine u godinu (podaci koje sam našao su od 2008. nadalje). Vrijednosti su izražene u milijunima, dakle osiguranika je u prosincu 2012. bilo 1,43 milijuna, a primatelja mirovina 1,21 milijun. Omjer ta dva broja daje onaj poznati omjer od 1,18:1 koji ste mogli čuti u medijima. Nažalost nisam našao broj osiguranika od 2007. naniže, a bilo bi ga zanimljivo vidjeti jer ta krivulja pada dosta jače od broja korisnika (može biti vezano za aktualnu krizu) no to ne mijenja na težini problema s kojim se sustav suočava.

Osim usporedbe aktualnog broja osiguranika i broja primatelja mirovina bitno je vidjeti koliki se novac odvaja na postojeće mirovine. U 2012. isplaćeno je 35,6 milijardi HRK mirovina. Ako podijelite taj broj sa 1,43 milijuna osiguranika dobit ćete prosječnu godišnju uplatu po osiguraniku tj. iznos od 24.642,71 HRK što je na mjesečnoj razini 2.053,55 HRK. Prosječna plaća trenutno je cca 5.500 HRK, bruto cca 7.900 HRK čijih 15% iznosa za I. stup mirovinskog osiguranja daje iznos od cca 1.185 HRK po osiguraniku. Dakle rashodi proračuna kažu da odvajamo 73% više nego što to realno činimo. Sumnjam stoga i u omjer 1,18:1 i bojim se da on ne znači ništa ako pogledamo financijsku stranu. Uz prosječnu mirovinu od 2.184 HRK, koliko navodi HZMO u svojem izvješću, očito je da su za održanje postojećeg sustava potrebna gotovo 2 radnika za isplatu jedne prosječne mirovine, a ne da jedan radnik servisira jednog umirovljenika i još 18% drugog, to jednostavno nije istina. Država očito namiče sredstva za mirovine i iz drugih izvora, kroz opće poreze i zaduživanje.

Broj osiguranika pada, a pada jer je nezaposlenost sve veća, dakle ponzi piramida se suočava sa trenutkom u kojem njena baza ne bilježi prirast nužan za održanje (iako mogu manipulirati proračunskim sredstvima pretakanjem u fond iz drugih izvora). Logičan je stoga očajnički potez ministra da korigira starosni kriterij za te dvije godine. Statistički gledano te dvije godine izgledaju puno dramatičnije ako pogledamo podatak o prosječnom vremenu korištenja mirovine, kada već jednom postanete umirovljenik. Prosječno vrijeme korištenja mirovine tako je za starnosnu 19 godina, obiteljsku 17, a za invalidsku 19,05 godina. Gledamo li relativno povećanje dobne granice ministra Mrsića vidimo da se ona povećala za samo 3% (sa 65 na 67 godina) no te iste dvije godine smanjit će prosječno trajanje mirovina sa 19 na 17, odnosno sa 17 na 15 i 19,05 na 17,05 godina. U masi fondovskog novca to je ušteda od preko 10%. Postotak sim, postotak tam, pa neka šarada izdrži do kraja mandata. Tako otprilike razmišlja ministar.

Ministar će pokušati rješiti problem nelegitimno ostvarenih mirovina, koliko će biti uspješan u tome možda ćemo i doznati s vremenom, a možda efekte eventualnih akcija nećemo ni primijetiti jer krivulje broja osiguranika i korisnika su već godinama preblizu, a približavaju se sve više iz dana u dan. Realno, već odavno dva radnika rade za jednog umirovljenika no s tim podatkom HZMO neće izaći u javnost, lijepše izgleda omjer osiguranika i korisnika od 1,18:1.

Prava drama počet će kada se umiroviti bude htjela skupina ljudi koja razmišlja poput autora navoda s početka teksta, i njegovih lajkaša. Pretpostavljam da se u toj skupini kriju većinom mladi ljudi. Broj nezaposlenih, u primjerice dobnim skupinama do 34 godine starosti, prema zadnjem stanju jest kako slijedi iz grafikona i tabele:

Moram napomenuti da u obje kolone, “mir. Fond” i “nezaposleni”, navedeni brojevi predstavljaju radno sposobne ljude.

Vidljivo je da je u prvoj dobnoj skupini stanje doista dramatično, nezaposlenih je 2,6x više nego zaposlenih koji dopirinose mirovinskom fondu. Najmanje pogođena je skupina od 30-34 godine (ukoliko možemo reći da je 19% nezaposlenih malo). Dakle problem će se intenzivirati kako će prva skupina stariti jer će tako nepovoljan omjer kliziti prema višim dobnim skupinama, a s obzirom da nas se rađa sve manje, te sve više ljudi traži spas bježeći preko granice u civiliziranije kapitalističke zemlje, možemo očekivati da će nasljednika ove prve skupine biti još i manje, a omjer još nepovoljniji.

Neki novi ministar će pomicati granicu mirovine na 70 godina, pa i preko toga, a facebookaši sakupljati lajkove na svoje populističke i nepromišljene izjave. Njih trenutno 36% nezaposlenih sada želi da se dobna granica ulaska u mirovinu spusti, a ne povisi, kako to radi ministar kojega su stali kritizirati, iako je očito da svojim nesudjelovanjem u fondu zapravo ne traže svoja stečena prava već privilegiju da u nekom novcu uživaju u starosti, na račun nekog drugog čovjeka, najbolje bogataša kojega se može ižmikati i sa 102% poreza (nije greška) kako je nekada to činio i Olaf Palme odabranim Šveđanima.

Nisam ovime dotaknuo niti problem I. i II. mirovinskog stupa, čime bih još intenzivirao argumente o neodrživosti ponzi mirovinskog sustava. Naime trenutni osiguranici odvajaju 15% svoje bruto plaće za I. stup, tzv. međugeneracijsku solidarnost, dok za vlastite mirovine odvajaju tek 5% vlastitog novca. To je 3x manje. Ako se danas jedva preživljava sa prosječnih 2.184HRK mirovine, kako će ovima biti sutra sa 3x manje tj. prosječno 728HRK?

Vidim dva moguća rješenja problema:
1. Tko može i želi neka bježi preko granice dok vlast to nije zabranila, a nakon što pobjegnete ne osvrćite se za sobom,
2. Ukoliko vjerujete da ovoj državi, izgrađenoj na kriminalnim zakonima kojima se pokušala stvoriti socijalna utopija, ima nade, onda je jedino moguće pokušati se izvući smanjenjem postojećih mirovina u I. stupu (neka postojeći umirovljenici koji su svoje mirovine prodali za izgradnju Đerdapa i sličnih projekata pokušaju živjeti sa 728HRK (naravno, oni to odbijaju)), ne uvlačenjem novih skupina korisnika, te oslobađanjem građana obaveze da uplaćuju u obvezni II. stup, jer taj novac ukoliko on ostane u tom fondu u starosti neće vidjeti. Taj novac trebaju prestati odvajati odmah, jer svaka uplata je novac bačen u vjetar, i alocirati ga sami prema želji i vlastitim preferencijama u neke druge instrumente osiguranja za starost.

Priča o mirovinskom sustavu je na samom završetku. On je propao. Besmisleno je stoga rješenja tražiti u postojećem okviru, kako to radi ministar Mrsić (koji je u izgradnji socijalističke utopije našao partnere i u EU), jer ona tu nisu, kao ni u spuštanju dobne granice što bi željela vidjeti masa građana, a među njima i oni nezaposleni, jer svi redom žele živjeti od rente. To tako neće ići. Suočimo se s činjenicama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

No comment

Vijest prenesena sa Facebook profila ministra Mrsića
https://www.facebook.com/Mirando.Mrsic/posts/401655556598061

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Svako dobro,
vaš Kapitalac