Naš problem oko (ne)ulaska u EU najbolje je reflektovan večerašnjom Evrovizijom. Tu se sve savršeno pokazuje. Srbi vole da gledaju Evroviziju. Zato jer je ova kičasta, jer sjaji, blješti i jer je namjenjena low-profile estetskim potrebama. Gledajući Evroviziju oni misle da su dio svijeta. A zapravo Evroviziju još jedino gledaju Jermeni, Bugari, Azerbejdžanci i slične napredne civilizacije.

Da bi zbilja shvatili esenciju evropske moderne Srbi bi morali da se posvete izučavanju Joy Division, Bauhaus, Kraftwerk. Bouvija iz subjektivnih razloga ne želim uopšte da pominjem. Ne možete shvatiti rijeku ako joj ne poznajete izvor.

Tako i naše vajne evrointegracije. Mi bismo možda negdje ali ne znamo šta je to. I onda se čudimo što nas tamo neće. Strani smo element, ne poznajemo tu kulturu. Mi želimo da evropska kultura bude nekako više azerbejdžanska. Tad bi nam bila prihvatljiva.

I zato smo uvijek zbunjeni evropskim zahtjevima. Smatramo ih nepravednim i nerazumljivim jer su nam strani. Nisu naši ljudi u tom elementu. I to je ok. Ali, pogrešno je onda kriviti ove tamo za nesporazume. Za nesporazum je, ipak, potrebno dvoje.

Stoga je Evrovizija ipak humana. Dati i istočnoevropskom plebsu tri dana da se osjeća dijelom globalne kulture. To je veoma značajno ljudima. Čini da se osjećaju vrijednim, a to je zbilja lijep osjećaj. Humani su ti izumitelji evrovizijskog koncepta.

Kažu da je nekad davno u jednom velikom carstvu postojao običaj da kralj na jedan dan bude dvorski sluga a da neko od dvorskih sluga postane kralj. Taj je imao taj dan pravo da radi šta god želi, uključujući i da ponižava samog kralja.

Sljedeći dan, prirodno, bio bi pogubljen.

1. Fašizam je pobjeđen (sam se predao) još 1943, dok je nacional-socijalizam omiljena ideologija današnjice i vas komunista. Svijet je danas oduševljeniji nacizmom više no ikad-intelektualci koji se najviše citiraju su kolektivisti, ljudi traže jaku državu, osjetljivi su na Drugog i Drugačijeg, imaju potrebu da modifikuju Boga (baš poput Himlera)-treba im neki njihov bog, da odgovara njima takvima kakvi jesu. Zlatno tele za junad dvadeset i prvog vijeka.

2. Vladike. Komunisti su u(d)bacili svoje agente u SPC. To su radili decenijama. Danas u Sinodu više fermaju direktive Službe nego Sveto pismo. A onda se komunisti čude što su vladike ovakve i onake. Pa vi ste ih birali, vi ste ih ubacili unutra, kao što ste vršili kadrovsku selekciju u svim oblastima i institucijama od 1945. Čemu sad čuđenje? Pokojni patrijarh Pavle bio je jedini prijeratni monah od svih potonjih njegovih kolega. I iza njega nisu i nisu mogle ostati nikakve afere. I zato su ljudi to i prepoznali. Pavle je hrišćanin, ne udbini agenti.Logično je-komunisti su u početku vršili nuždu pokraj oltara, a kasnije su samo postali lukaviji pa su nastavili da svetogrde skrivenije i podmuklije.

3. Identitet. Njemačka kao uslov Srbiji za evrointegracije postalja pored onih izlizanih uslova i jedan novi, vrlo zanimljiv-promjena identiteta. Da su Srbi sačuvali svoj identitet i da je on za dičenje iste sekunde bi odbacili ovakve uslove i na kulturan način poručili bi Nijemcima gdje mogu sebi da stave taj uslov. Ovako, kad Srbi više slave prvi maj nego Vaskrs, kad većina Srba ne posti ni za Veliki Petak, kad su potpuno zaboravili svoju prekomunističku/prezločinačku istoriju-onda je teško i dati suštinski prigovor ovakvom zahtjevu. Pa zar ne trebamo mjenjati komunistički identitet? Mjenjaju ga čak i u Kini danas, prosto zato jer je besplodan i bolestan, jer je u njegovoj esenciji terorizam i mržnja.

Ovih dana u Republici Srpskoj vodi se zanimljiva debata na različitim mjestima (onlajn sfera, klasični mediji, kafana, ulica, kuća) o tome koliko dana je preostalo do pada aktuelne vlade i ko će voditi i biti ministri u novoj. Ljudi se interesuju za to i velika većina jedva čeka da se to desi. Oni koji ne podržavaju partije koje čine aktuelnu vladu imaju svoj razlog za to. Oni koji loše žive u Srpskoj takođe imaju svoj razlog. Naravno, svoj razlog ima i većina članova vladajućih stranaka budući da su to pretežno Srbi, a Srbi ne vole one koji su sa njima i koji se uzdignu, jer Srbi najviše vole jedino kad se oni samo osile, ne drugi.

I tako, svi imaju neke svoje prijedloge, uglavnom personalne prirode. Većinu aktuelnih ministara niko više očima ne može da gleda i ljudi to sve više pokazuju. Posebno oni koji su imali prije neke koristi od njih pa sad više nemaju i traže neke alternative. Ali, to je tako ljudski, ta mana našeg karaktera je odavno istorijski utvrđena. Ako ostavimo po strani te personalne detalje, zlurada naslađivanja i uvlačenja u najavi možemo da uočimo nešto  mnogo interesantnije i bitnije. A to je da u strankama vlasti, opozicije kao i tog našeg, jel` te, nezavisnog mnjenja, postoji većinsko, zapravo ogromno-većinsko, monolitno ideološko jedinstvo. 
Riječ je o tome da političari svih provenijencija, novinari svih mogućih medijskih kuća, `nezavisni analitičari`, tviteraši, kafanska raja, šahisti u parku-svi, svi, svi (što bi nekad rek`o Vuk Drašković) uz nekoliko časnih, jasnih i veoma poštenih izuzetaka, apsolutno dijele osnovni stav, ideju da je država kao takva, sa svojim administrativnim aparatom, osnovni faktor u društvu, ekonomiji, kulturi i svakoj drugoj oblasti u kojoj ljudi organizovano djeluju. 
Zato se kod nas od 1990. godine naovamo apsolutno ne mjenjaju stvari. Zato se tranzicija nikako ne završava. Jednostavno, apsolutna većina ljudi i dalje misli isto, iako više formalno nije dozvoljena samo jedna partija. Štaviše, uvjeren sam da je prije trideset godina, za vrijeme komunizma, na ovom prostoru egzistiralo više različitih osnovnih ideja sa jačim snagama i kapacitetima, nego što je to danas slučaj.
Danas je ideološka monolitnost izražena jače nego prije 1990. godine. Dobra stvar je da nije toliko jaka kao 2000.godine, jer je sve više onih časnih izuzetaka od maloprije. Oni unose nemir u žabokrečinu. Ali, poenta je da mejnstrim faktori razmišljaju na isti način. Bili oni pozicija, opozicija ili `alternativa`. Prateći neke diskusije u medijima i na društvenim mrežama uvjerio sam se ponovo da sve ove kategorije zapravo insistiraju na jakoj državi, kojom upravljaju "sposobni upravljači, kadrovi, menadžeri". Tad bi, ko biva, sve krenulo u boljem pravcu.
Ne bi. To je ono što naša mejnstrim scena (politička, medijska, ekspertska, nazovite je kako god želite) ne shvata. A ne može ni da shvati jer se ovom društvu više od sedamdeset godina plasiraju opasne zablude kao dogme koje su "naučno dokazane" i "jedino tačne". Tu, naravno, mislim na marksističku i socijalističku, kolektivističku dogmu. Poenta je da je Sovjetski savez imao fenomenalne stručnjake u svim oblastima, da je imao fantastičan obrazovni sistem i da su ti ljudi itekako dobro znali da stvore kadrove i u politici, diplomatiji, obavještajnom sektoru, nauci, sportu, bilo gdje. Ali, sve to je bilo uzalud-Sovjetski savez je propao. Džabe sve, džabe sjajni kadrovi. Džabe Americi to što je tolike godine svjetska super sila-ona se danas takođe nalazi u fazi regresije jer je napustile sopstvene izvorne principe i sistem-okrenula se od slobodnog tržišta i kapitalizma ka socijalizmu. Džabe bi i Kini bilo sve da ne napušta socijalizam i ne prihvata kapitalizam. Čak ga napuštaju i skandinavske zemlje koje su decenijama važile kao oaza "socijaldemokratskog raja". 
Prosto, radi se o tome da taj sistem ne funkcioniše, gdje god da ga posadite. Džabe, neće da nikne. Neprirodan je, vještački. Ne uspijeva. Neplodan je, ne može da rađa novu vrijednost, novi kvalitet. Radi se o tome da kakve god ljude da imate, sjajne, plemenite, čestite, pametne-dajte im ogromnu vlast (a socijalizam i socijaldemokratija daju ogromnu vlast vladi), prepustite im vođenje privrede-i uskoro ćete imati potpun kuršlus. Dobri ljudi počinju da se kvare, vlast udara u glavu, otuđe se od realnog života i realnih problema. Nije prirodno i nije etički da drugi čovjek rješava probleme prvog čovjeka. Zato svako od nas treba da vodi svoj život, ne može to neko drugi da radi za njega. Kad se odreknemo ove slobode i predamo je vladi, administraciji, mi ne samo da se odričemo svojih prirodnih, urođenih prava, ne samo da gubimo nezavisnost, nego vrlo brzo dolazimo u situaciju da shvatimo da te naše lične stvari ne može da riješi ni svemoguća vlada.

A i kako bi? Kako država da vodi privredu? Političari jedino vode računa o rejtingu. Oni zato rade stvari koje su, s jedne strane popularne. Društvo traži veće subvencije za siromašne, društvo traži jeftinije javne usluge. I zato sve više traži što više javnih usluga (koje obavlja država) jer tako dolazi u priliku da političkim pritiskom (čitaj-glasanjem) traži dodatno smanjenje cijena usluga. Političari to obećavaju i čine, jer žele vlast. Naravno da realna ekonomija nije zlatna ribica koja ispunjava svima sve želje. Nemoguće je da određujete cijene mimo tržišnih pravila. Odnosno, kratkoročno je moguće, možete politikom neko vrijeme da regulišete ekonomiju, možete populizmom da se vodite, ali na kraju sve uvijek završi na argentinski način. S druge strane, političari imaju svoje partije koje im omogućuju da tehnički osvoje vlast. A u partiji su ljudi koji rade za političare, ali ne za džabe. I oni žele svoj dio kolača, i oni žele da se skuće na javnom budžetu.

Tako da je realno stanje da svi žele samo da se dočepaju budžeta. Političari, partijski aktivisti, mediji, `eksperti`, alternativci, penzioneri. Svi, svi, svi. I ovo je stanje u svakoj ljudskoj zajednici u kojoj ne funkcioniše slobodno tržište i pravna država. Ovo je stanje koje je potpuno izraženo danas u Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Srbiji i drugim državama ex yu. Zato su izbori i mjenjanje vlade u ovom trenutku samo kozmetika. Ovi koji dođu poslije prvih, bilo da je riječ o istim partijama vlasti, bilo o partijama opozicije, neće mjenjati osnovni koncept i ideju, samo će se mjenjati dio upravljačke strukture. Isto bi se desilo da uopšte partije ne vode državu, nego tviteraši.


SNSD, vladajuća partija u Srpskoj, nije počela da pada juče niti poslije lokalnih izbora 2012. Počeli su da padaju dva mjeseca nakon dolaska na vlast 2006.godine kad su po broju glasova bili najjači. Samo, truljenje  i padanje ne počinju s padom broja glasova. SNS u Srbiji takođe procentualno još uvijek raste. Ali, vrlo brzo bi mogao početi da truli, iako će još da raste.

Evo šta je razlog tome: i SNSD i SNS, kao i DS, kao i SDS, SPS-svi oni od 1990.godine naovamo prate istu matricu. Prvo se promjeni dotadašnja partija koja je narodu dozlogrdila. A odmah potom nova vlast prihvati većinu preletača po dubini stare vlasti. Time se formalno i kadrovski obezbjeđuje kontinuitet s prethodnom garniturom. Narod, naravno, i dalje traži pogrešne stvari. Pravih reformista u društvu ili nema, ili ih je veoma malo, ili se klone politike ili ih ubiju. Tako da se nastavlja i suštinska politika i koncept populizma koji trenutno ugađa onome što narod traži ali što ga dugoročno uništava (ekonomski, vrijednosno i demografski). Partijski aktivisti postaju u narednim mjesecima nakon "događanja naroda", "demokratskih promjena" državni funkcioneri. Pri tom, ne samo da upadaju na mjesta na kojima ima boljih od njih iz iste struke, nego se ljudi dočepaju i onih pozicija za koje uopšte nisu školovani ili koje nikad nisu radili (neki administrativac i partijac ode u neki sportski savez, prosto jer voli čovjek sport iako nikakve druge veze s istim nema).

U prvom periodu nove vlasti nju oličava harizmatični lider kojem narod vjeruje. Za tu ličnost narod zapravo i glasa, ona je poput otjelotvorenja zahtjeva, frustracija i ambicija kolektiviteta. U tom prvom periodu ta ličnost zapravo i radi nešto konkretno, često i prilično ili potpuno pozitivno. I dok ona to radi, dok se npr. Vučić bori protiv kriminala u Srbiji-za to vrijeme se u stranci nagomilavaju paraziti. Oni žele sve. Oni koriste popularnost partijskog lidera i narodnog vožda i gomilaju pozicije, prinadležnosti, funkcije, plate, upravne odbore. Vožd misli da to tako treba, nekad jer i sam vožd voli pare, nekad jer konta da tako osigurava svoj uticaj u aparatu i da će mu to olakšati da vrši promjene za koje smatra da su dobre. To prihvata u početku i narod, jer on daje podršku voždu i njegovim kadrovskim rješenjima čak i kad se ne slaže s istima, jer "vožd zna šta radi".

Naravno, na vožda se na kraju sve strovali. Tako to ide. Kad narodu dozlogrdi to što i dalje živi sjebano, a drugačije i ne može da živi u ovakvom konceptu za koji je sam odgovoran, onda se kola slome na onome koji je bio cijelo vrijeme najupadljiviji. Na onome ko je personalizovao vlast, sistem, državu, naciju. Na onoga ko je bio najpopularniji, ko je bio ikona, ko je bio idol. Mislim da ovde ima neke suptilne a vrlo jake poruke koju sama Priroda šalje.

A sad uzgredna jedna sličica. Živ primjer. Sjećam se, bili su izbori 2006. godine. Nisam bio tad član nijedne partije već sam preko prijatelja postao član biračkog odbora a motiv mi je tad bio jedino da dobijem onu naknadu za rad u biračkom odboru (jeste, bio sam takođe socijalistički parazit, ali to svako postane kad ga dovedete dovoljno blizu javnim parama). I tako, prođe glasanje, a mi počnemo da brojimo glasove. Negdje oko pola devet uveče posmatrač SNSD-a, tako negdje u četrdesetim godinama, krupan i visok, ulazi kod nas u prostoriju (iako nije konkretno tu obavljao svoj posao, nego na nekom drugom biračkom mjestu) trešten pijan, sa sve pištoljom oko pasa, i počne da galami: "ej bolan, i na Palama smo dobili. Alo, na Palama. Ajde završavajte to tu brzo, nema tu šta da se broji, mi smo pobjedili sto posto". Predsjednik biračkog odbora nije smio ništa da mu kaže. Policija koja je obezbjeđivala biračko mjesto nije smjela ništa da mu kaže iako po zakonu niti je smio da ulazi kod nas nakon što je brojanje glasova počelo a pogotovo nije smio da nosi oružje. Ali, on je tad postao vlast. A sa vlašću nema zajebavanja.

Tad sam sve shvatio, shvatio sam naš mentalitet u samoj njegovoj esenciji. To kurčenje kad si gore, kad ti se može, kad ima para u budžetu i kad si na budžetu. To uvlačenje kad ti se umiljavaju oni koji bi takođe da se malo omaste. Taj strah onih koji te mrze jer ti ne mogu ništa i ta mržnja koja u njima raste, a moraju da ćute jer se boje. Ta zavist tvojih prijatelja koji imaju sve što i ti, koji su ti partijski drugovi, ali eto, zavist je stara boljka. To zlurado naslađivanje kad kola krenu nizbrdo. To novo uvlačenje novima na vlasti. Sve. Taj krug se stalno okreće ponovo na isti način. 
Istorija ne voli ponavljače pa se zato stalno ponavlja dok ne naučite lekciju. Mi kao narod svoju lekciju još nismo naučili i zato ćemo nastaviti da propadamo. Još nismo dovoljno propatili, izgleda. Ima i dubljeg dna od onog koje smo dotakli. Ali, to je sve odgovornost ljudi sa imenom i prezimenom koji žive na ovom prostoru. Onog časa kad se promjeni percepcija, kad dođe do promjene paradigme i vrijednosti, kad se desi etička obnova, kad prestanemo da zavidimo drugima, da ih mrzimo, obožavamo (sve su to veliki grijesi), kad se inspirišemo dobrom voljom prema sebi i prema drugima i kad se svi otklonimo od socijalističke etike, ekonomije, grijeha, bezbožnosti, mržnje i budžeta-tad će stvari da krenu naprijed. I dok god se to ne desi-padaćemo. I kad god vidite da do ovoga nije došlo na kristalno jasan način-znajte da će za četiri godine da bude gore u državi i društvu. Nemojte se uopšte zavaravati da će biti drugačije. Ne treba ni vožd da se zavarava-uvijek na kraju voždovi padaju zbog onog pijanog jarana koji na vrijeme nije bio kažnjen. Njegovu kaznu snose voždovi, ali na kraju, kad sazri, kad postane velika i bolna.

Ali, sve to ne treba biti razlog za padanje u depresiju. Odluke, stavovi, energija i optimizam su uvijek individualni. Svako može sebe, ipak, da spasi.

P.S.

Izvinjavam se na predugačkom i dosadnom tekstu svima onima koji su stigli do ove rečenice. Dugo sam ga pisao, skoro cijelih sedam dana. Želio sam da sve o ovoj temi koja je danas aktuelna i koja se uvijek iznova periodično aktuelizuje dam svoj sud jer neću da pišem o ovome kad svi budu generali i kad stvari prođu. Takođe, više uopšte neću pisati na tu temu novih vlada. Jedino me zanimaju novi koncepti, nove vrijednosti i nova mišljenja. Oni dosadašnji i današnji uopšte nisu bitni.

Poslije više godina aktivnih nesporazuma, inaćenja, manje ili više otvorenih sukoba i, uopšte uzev, potpunog gubljenja vremena, dolazi trenutak da se u ovom dijelu Balkana okrene stranica. Ne treba misliti da je protekli period bio potpun gubitak (iako uglavnom jeste). Ono što je dobro jeste da smo svi vidjeli gdje su granice onog drugoga.

Tako smo mogli da vidimo da su granice Bošnjaka ispod kojih oni ne idu da Bosna i Hercegovina mora opstati kao država u svojim sadašnjim granicama. Takođe, Bošnjaci insistiraju na određenom stepenu autonomije u Srbiji a slične interese imaju i u Crnoj Gori. Ovo su njihove "crvene linije" ispod kojih nisu spremni da idu. Ako ćemo pošteno, teško je naći jak argument zbog kojeg bi trebali drugačije da razmišljaju.

"Crvene linije" Srba jesu dejtonski ustav BiH i pozicija Republike Srpske oivčena tim dokumentom, nepriznavanje nezavisnosti Kosova i ravnopravan građanski status Srba koji žive u državama bivše Jugoslavije.

Crna Gora i Makedonija insistiraju na svojoj državnoj nezavisnosti budući da ih veličine njihovih država i određeni manje ili više potencijalni ili realni unutrašnji destabilizirajući faktori mogu možda u određenom trenutku prilično oslabiti.

Dakle, ovo je realno stanje stvari. Hrvatska i samoproglašeno Kosovo su van ovog konteksta budući da oni svoju državnost grade isključivo na ekskluzivnoj nacionalnoj osnovi koja fizički eliminiše drugoga i drugačijega što, nazovimo stvari pravim imenom, ima svoj istorijski kontinuitet i jeste nacistička metodologija konstituisanja države.

Makedonija, Crna Gora, Srbija i BiH zajedno predstavljaju tržište od oko 14 miliona ljudi. U globalnim okvirima to je sića ali u regionalnom smislu to je svakako značajnija cifra od one koju predstavljaju izolovana unutrašnja tržišta ovih zemalja. Lijepe su priče o tome kako nas samo čekaju tržišta Rusije, EU ili Turske ali moramo biti realni i zapitati se šta mi tim tržištima zbilja realno možemo ponuditi a da to nisu primarne sirovine. S druge strane, moramo biti pametni i shvatiti da regionalno povezivanje tržišta ne znači potom zatvaranje prema ostatku svijeta-naprotiv. Trebamo početi međusobno da se povezujemo i ekonomski integrišemo kako bismo bili što spremniji za globalno integrisanje koje je neumitno.

"Crvene linije" svih ovih država ne negiraju jedne druge. Umjesto što smo trošili ogromnu energiju da bismo sve mjenjali pri čemu se ništa nije promjenilo sem što su godine prošle bolje bi bilo da smo sarađivali i gradili osnove novog povjerenja na onim elementima koji nikome nisu sporni. Ok, ne slažemo se oko istorije, ne slažemo se oko nekih ideja, imali smo krvavu prošlost. Pa šta? Nismo jedini. Da su razmišljali poput nas Francuska i Engleska bi i danas ratovale. Možda i ne bi, možda ih ne bi bilo.

Poenta je da nacionalni interesi svih naroda u ovim državama zapravo zavise od integrisanja i saradnje. Pri tom, nema potrebe da bilo ko čini neke posebne radikalne ustupke. Mi sve već imamo. Npr, u BiH imamo i državu Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku. U integrisanom tržištu jugoistočne Evrope, na pomenutom prostoru na kojem ne treba da bude bilo kakvih carina, koje treba potpuno ujednačiti, smanjiti poreze i graditi zapravo jedinstven liberalizovan ekonomski sistem u kojem su uslovi za poslovanje isti od Makedonije do BiH-živi ogromna većina svih Bošnjaka na Balkanu, svih Srba na Balkanu i svih Crnogoraca i Makedonaca na Balkanu. Pri tom, svi ovi narodi zadržavaju svoje države i suverenitete.

Ako zadržimo ono što svi ovi narodi žele da zadrže (suverenitete) i napravimo jedinstveni ekonomski prostor koji karakterišu isti uslovi poslovanja za sve privredne subjekte na svakom dijelu ovog prostora bez obzira gdje im je poslovno sjedište-mi možemo onda reći da smo počeli dvadeset i prvi vijek nečim pametnim. Tu smo svi na dobitku, u ovom slučaju ovaj prostor dobija šansu, od "tamnog vilajeta" postaje mjesto gdje ljudi mogu da zamisle svoju budućnost. Zar to nije interes svih?
Mi u Republici Srpskoj moramo da shvatimo da nas je brojčano malo i da naša budućnost isključivo zavisi od naše sposobnosti da sarađujemo sa drugima. Tupasto je održavati neprijateljstva i nerazumjevanja, zločin prema sopstvenim građanima je stvarati nova a velika je mudrost od onih koji to juče nisu napraviti prijatelje za sutra. Jer, šta inače? Šta je alternativa? Gdje smo to danas? Šta je to nama naša borba dala? Demografski, ekonomski, kulturni i svi drugi bitni parametri za neku naciju su nam u minusu. Naravno, mi možemo nastaviti da lažemo sami sebe i da tvrdimo suprotno ali to je neodgovorno i to vodi u produbljenje dubioze. Najlošija stvar koja se Srpskoj može desiti jeste da ostatak pomenutog prostora shvati realnost i nužnost i počne da se integriše i postavlja stvari na drugačije osnove a da mi ovde to ignorišemo ili se čak i suprostavimo.

Jedino što je realno uvijek i svuda jesu interesi. Ekonomski interesi pokreću svijet, strasti i vrijednosti su takođe bitni ali ih karakteriše nestabilnost i sklonost promjenama. U današnjoj situaciji mi smo svjesni činjenice da je ovaj prostor materijalno i vrijednosno potpuno zaostao i da dalja parcijalizacija tržišta zapravo jeste refleksija parcijalizacije svijesti i razuma. Budućnost je u ukrupnjavanju i integrisanju i to dobro zna svaki prodavac na tržnici i svaki poljoprivrednik na selu.

Zato je vrijeme da ponovo počnemo da sarađujemo i da se kanemo otrovnog jezika koji na kraju dana ne postiže ništa pametno a stvara jedino probleme i minuse na računima građana. Vrijeme prolazi, ljudi koji se bave politikom i danas imaju između 55 i 60 godina moraju da shvate da su budućnost oni koji danas imaju 20. Šta se njima nudi, šta je perspektiva? Da li da proćerdamo i narednih dvadeset godina na konflikte koji očigledno istorijski traju i ne mogu biti riješeni na silu? Ko to misli potpuno je iracionalan.

Jer, zbilja ne vidim svrhu budućnosti koja k`o jaje jajetu liči na prošlost i sadašnjost.

ZANIMLJIVO NA NETU
Učitava se...

Piše: Saša Glušica, master inženjer poljoprivrede


1. Zašto poljoprivrednici, ako su imali nameru, nisu kupili zemljište pre pola godine, godinu, tri, pet od države a ne baš u trenutku kada to radi neko ko ima novac u rukama? Ili, zašto ne kupe zemljište od nekog drugog poljoprivrednika ili pravnog lica?

2. Zašto poljoprivrednici smatraju da samo oni treba da imaju prednost pri kupovini ili uzimanju u zakup državnog zemljišta? Šta bi radili u slučaju da se država meša u to kome poljoprivrednici ili tajkuni svoje zemljište prodaju ili daju u zakup?

3. U Srbiji ima dosta zemljišta koje niko ne obrađuje. Zašto poljoprivrednici ne kupe ili ne uzmu u zakup to zemljište? Zašto ga do sad nisu kupili? Ko je odgovoran za rasipanje novca građana u vidu subvencija za površine koje niko nije obrađivao? Zašto poljoprivrednici nisu ništa po tom pitanju uradili? Ako slobodnog zemljišta nema u Vojvodini, zašto ne kupe zemljište u Srbiji i bave se voćarstvom, povrtarstvom…, pored svoje “redovne” proizvodnje? 

4. Poljoprivrednici kažu kako niko ne treba da dolazi ovde da obrađuje našu zemlju pošto oni vrlo dobro znaju kako treba i šta treba da se radi. Ko onda snosi odgovornost za ovako nisku produktivnost u poljoprivrednoj proizvodnji? Ako je produktivnost na nivou zemalja EU, zašto Srbija štiti poljoprivredu od uvoza?

5. Dosta poljoprivrednika je izjavilo kako su spremni da ulože u sisteme za navodnjavanje. Zašto to nisu uradili do sad? Ko snosi odgovornost za milijarde evra koje je država izgubila zbog posledica suše prošle godine? Šta su poljoprivrednici konkretno do sad uradili po tom pitanju? Šta su prethodne Vlade radile kako bi rešile ovaj problem?

6. Takođe, neki od poljoprivrednika baš sad govore da su spremni da ulože u obnovu mehanizacije i opreme. Zašto to nisu uradili do sad ako imaju novac? Kako sa mehanizacijom starom 25 godina mogu da budu konkurentni poljoprivrednicima iz Belgije? Ako imaju novu mehanizaciju i opremu, zašto se žale, i šta je dovelo do niske produktivnosti? Ako se žale na nepovoljne kredite, zašto se ne udruže pa njih pet kupe jedan traktor?

7. Jedan od argumenata naših seljaka jeste i taj da su spremni da plate više nego Arapi po hektaru i traže od države da im omogući da učestvuju na tenderu. Ok. Ovde se postavljaju tri potpitanja: prvo, odakle im novac da, pored toga što su spremni da plate veću cenu po hektaru, ulože još u sisteme za navodnjavanje, mehanizaciju i ostalu opremu? Drugo, ako imaju novac, zašto onda traže subvencije i pomoć države i kukaju kako nemaju para za seme i naftu i parališu državu protestima? Treće, zašto seljaci smatraju da se u poljoprivredni, da se izrazim žargonski, okreće sve oko njih i da baš oni treba da se mešaju u državne odluke? A da, zaboravio sam, pa nisu li oni ti koji kažu da sve znaju i  da je  država dužna samo njima da daje subvencije kako bi kupili svoj četrdesetsedmi stan ove godine u Novom Sadu-od subvencija-od novca građana!?

8. Ukoliko bi država dala prednost seljacima i našim tajkunima da uzmu zemljište u zakup, šta su konkretno spremni da urade po pitanju zapošljavanja ljudi? Da li imaju novac da otvore fabrike hrane i zaposle ljude? Ako imaju, zašto to nisu uradili do sad?

9. Zašto se poljoprivrednici i tajkuni nisu protivili kada je država prodala hiljade hektara biznismenima iz Hrvatske i ko zna kome još u Vojvodini? Ako je na snazi zabrana prodaje zemljišta strancima, kako je Todorić mogao da kupi zemljište u Vojvodini, ko mu je to omogućio i  šta je do danas korisno uradio za građane Srbije?

10. Arapi kupuju poljoprivredne kombinate koji su u stečaju. Ko je odgovoran za to što su kombinati došli do stečaja? Kako i zašto su uopšte došli do stečaja? Zašto se poljoprivrednici i svi oni koji se protive nisu udružili i svojim novcem kupili kombinate koji su u stečaju? Da li su spremni da se udruže i svojim novcem kupe neke od preostalih kombinata koji su u stečaju? Ako nisu spremni, zašto se protive da to neko drugi uradi?

11. Da li naši poljoprivrednici i svi oni koji se protive investivijama imaju novac i da li su spremni da ga ulože, pored poljoprivrede, u ostale grane privrede? Ako imaju novac i ako su spremni, šta čekaju?

12. Zašto poljoprivrednici, ako se tim povodom pozivaju na neki patriotizam i tradiciju, ne kupuju traktore IMT a ne traktore i kombajne John Deere npr.?

ZANIMLJIVO NA NETU

Učitava se...