I dok je vrlo popularno vjerovati kako je Švedska prosperitetna zemlja zbog socijalne države blagostanja, švedska iskustva potvrđuju baš suprotno. Ovo istraživanje polazi od liberalne teze kako je Švedska razvila prosperitet unatoč socijalnoj državi blagostanja, odnosno bila bi još prosperitetnija da nije bilo snažne socijaldemokratske tradicije. Švedska je temelje prosperiteta razvila kao zemlja liberalnog kapitalizma, prije nego što je razvila veliku socijalnu državu blagostanja.

Tijekom razdoblja socijaldemokracije Švedska je počela gubiti konkurentnost i održivu perspektivu razvoja, što je potaknulo liberalizacijske reforme koje su provodili čak i sami socijaldemokrati. I dok se protivnici neoliberalizma često pozivaju na švedski model kao lijevu alternativu, zapravo se pozivaju na socijalizam koji je za Švedsku postao prošlost ili uopće ne znaju da su neoliberalne reforme najdosljednije i najuspješnije provede baš u Švedskoj. Socijaldemokrati su očajnički nastojali spasiti model socijalne države blagostanja tako što su u određenoj mjeri nastavili provoditi neoliberalne reforme inicirane od liberalno konzervativne opcije. U suprotnom bi njihov socijalizam utemeljen na visokim porezima i dugovima dao izravan doprinos financijskoj propasti države blagostanja i cijelog gospodarstva. Bila je to država blagostanja koja se razvila u sve veći teret onima koji su je trebali financirati. Zahvaljujući neoliberalizmu i širokom političkom konsenzusu, Švedska je zadržala model države blagostanja koja je ovaj put izložena slobodi izbora i konkurenciji na slobodnom tržištu, umjesto da ima socijalni monopol. Ovo istraživanje nudi pregled uspješno provedenih liberalizacijskih reformi u Švedskoj, a prije toga objašnjava povijesne uzroke švedskog gospodarskog razvoja i prosperiteta koji leže u kulturnom mentalitetu Šveđana i snažnoj tradiciji individualne slobode. Što god se populistički pričalo o neoliberalizmu, važno je znati činjenice u pravim uzrocima švedskog prosperiteta, kao i financijski neodrživim posljedicama idealizma o socijalnoj državi blagostanja.

U konačnici, dobra je vijest da se švedske policy inovacije i neoliberalne reforme mogu se provesti i u drugim zemljama, pa tako i Hrvatskoj. Liberalizacijske reforme su nužne za spašavanje budućnosti individualne slobode. Ipak, ima li gospodarskog prosperiteta bez dobrog kulturnog mentaliteta? Dakako, glavno je pitanje gdje bi Švedska bila danas da nije imala ograničavajuću socijaldemokratsku tradiciju, već slobodno tržište kroz cijelo vrijeme?

TEMELJI SLOBODNE NACIJE

Demokratski procesi su se u Švedskoj razvili relativno rano, u odnosu na mnoge druge zemlje. Kralj Gustav Vasa smatra se ocem moderne švedske nacije. Švedska u 16. stoljeću prihvaća protestantsku reformaciju te parlamentarnom odlukom luteranski protestantizam postaje službena nacionalna konfesija koja snažno i presudno utječe na švedski nacionalni identitet, kao i u ostalim skandinavskim zemljama.

1720-1770 uzima se kao „doba slobode“ kada se moć apsolutne monarhije počinje slabiti, a industrija se počinje razvijati. 1766. godine Švedska je postala prva zemlja na svijetu koja je jamčila slobodu medija koja proizlazi od slobode savjesti i izražavanja kao temelja demokracije.

Središnju ulogu u švedskom društvu dugo vremena je imalo slobodno seljaštva, uz odsutnost feudalističkog ropstva i velike lokalne autonomije, unatoč postojanju centralizirane političke vlasti oko monarhije. Crkva, monarhija i aristokracija nisu pretendirali kontroli nad društvom kako je to bilo u drugim dijelovima Europe Rojas (2005). Švedska je po tome bila iznimna europska država. Zbog nepostojanja monarhiji suprotstavljenih skupina i činjenice da je država razvijala demokratske procese, švedske nacionalne institucije su se mogle relativno brzo razviti za razliku od mnogim europskim zemalja. Švedska je tako već rano razvila političku stabilnost. Mir postoji od početka 19. stoljeća. Šveđani su vrlo homogena nacija glede zajedničkog etničkog i jezičnog nasljeđa i nacionalne konfesije.

Švedska povijesna izuzetnost razvila je posebnu političku kulturu koja je odigrala odlučujući ulogu u izgradnji švedskog osjećaja zajedništva. Švedska demokracija razvila se kroz tradiciju seljače slobode i snažne povezanosti seljaka i monarhije, bez snažnih društvenih podjela (Rojas, 2005). Seljačka revolucija u 18. stoljeću potaknula je razvoj naprednih tehnologija u poljoprivredi te rast produktivnosti i dohotka.

LIBERALNI POVIJESNI UVJETI (1850-1930)

U dominantno agrarnoj Švedskoj, 1850-tih dolazi do procesa industrijalizacije, urbanizacije i jačanja privatnog poduzetništva. Monopoli, korporativne povlastice i brojne zabrane, restrikcije i regulacije ukinuti su slijedom liberalizacijskih procesa u gospodarstvu. Započeo je razvoj liberalno kapitalističkih institucija privatnog vlasništva, vladavine prava, slobode ugovaranja i slobodnog tržišta.

Liberalna faza švedske povijesti točnije započinje 1864. deklaracijom slobode trgovine i industrije (Rojas, 2005), kada je otvoren put poduzetničkim slobodama. Slobodna trgovina s drugim zemljama bila je ključan faktor razvoja kada su stvorene velike domaće industrijske kompanije s visokim inovacijskim i izvoznim kapacitetima. Švedska je već u 19. stoljeću privlačila velike strane investicije.

U obrazovnom sustavu vrlo važnu ulogu imale su tehničke škole i visoko obrazovanje, što je rezultiralo razvijenim radnim vještinama, inženjerstvom i inovacijama. Strukovno obrazovanje, posebno tehničko obrazovanje inženjera, važan je faktor razvoja švedske industrije. Mreža suradnje tehničkih institucija i industrije vrlo se rano razvila u području istraživanja i razvoja, što je doprinijelo industrijskim inovacijama. Inovativna i produktivna radna snaga mogla je opravdati rast cijene rada (Kokko, 2010), pa je Švedska industrija ostala izvozno konkurentna. U razdoblju od 1870. do 1930. Švedska doživljava snažan rast kao posljedicu industrijalizacije i stvaranja visoke dodane vrijednosti, izvozne orijentacije i slobodne trgovine.

1870. godine Švedska je uspostavila zakonski okvir koji jamči poduzetničke slobode. Uloga države je bila izrazito ograničena na postavljanje pravila tržišnog natjecanja, osnovnu infrastrukturu, minimalnu socijalnu pomoć i obrazovanje (Lindbeck, 2009), u skladu s klasičnim liberalnim načelima.

Početkom 20. stoljeća strah švedskih konzervativaca od utjecaja sovjetskog socijalizma potaknuo ih je na suradnju sa švedskim socijaldemokratima (kako se ljevica ne bi usmjerila prema sovjetskom modelu). Tako je primjerice 1919. uvedeno ograničenje radnog vremena na 8 sati (Kokko, 2010). Slijedi razdoblje industrijskog prosperiteta. Ipak, švedsko gospodarstvo je snažno pogođeno Velikom depresijom 1930-tih.

SOCIJALISTIČKO RAZDOBLJE (1930-1980)

Švedski model često se nazivao „Folkhemmet“ kao model trećeg puta između klasičnog kapitalizma i klasičnog socijalizma. Taj pojam prvi put spominje Per Albin Hansson 1928. U okviru socijaldemokratskih nastojanja za zamjenom tradicionalno klasno-kapitalističkog društva besklasnim „narodnim domom“ i socijalnim korporativizmom.

Do političke prekretnice dolazi 1932. godine kada počinje razvoj ekspanzivne socijalne države blagostanja koju održavaju rastući porezi, snažni sindikati i velike korporacije (Rojas, 2005) usko vezan uz političku moć države. Socijaldemokratske vlade su 1930-tih uvele univerzalne socijalne programe u području zdravstva, mirovina, skrbi o djeci i starijima te osiguranja bolovanja i nezaposlenosti. Investicije u javno obrazovanje su porasle, a pristup obrazovanju je bio bez naknade. Kako bi se financirale socijalne reforme, porezi su snažno povećani, prije svega oporezivanje rada i potrošnje. Dohodak se progresivno oporezivao (Kokko, 2010), sukladno socijalističkom načelu. 1930-te bile su prekretnica u mnogim zemljama kada je ljevica s ekstremnom desnicom dijelila zajednički otpor prema liberalnom kapitalizmu i slobodnom građanskom društvu. Vylder (1996) ističe kako 1930-tih Švedska napušta zlatni standard za koji je zemlja bila vezana od 1873. godine i započinje s obezvrjeđivanjem nacionalne valute.

Socijaldemokrati su počeli razvijati „švedski model“ kao kombinaciju snažnog sindikalnog pokreta, javnog sektora financiranog progresivnim porezima i velikih privatnih industrijskih kompanija. U počecima se činilo da je sve dobro funkcioniralo, sve dok tržište rada i industrija nisu počeli davati drugačije signale. Socijalizam, utemeljen na poreznoj prisili iz koje se financira socijalna država blagostanja, destimulirao je nevladine i privatne inicijative koje su se temeljile na dobrovoljnom davanju i pomaganju. Kultura dobrovoljnosti bila je u Švedskoj početkom 20. stoljeća snažno razvijena, kao i u anglosaksonskim zemljama, upravo pod utjecajem kršćanske kulture. Klasični liberalizam i konzervativizam su vrednovali kulturu dobrovoljnog davanja zbog slobode pojedinca da iz moralnih razloga pomaže potrebitima. S druge strane, socijalna država blagostanja je model porezne prisile iz koje se plaćaju birokrati kako bi javni novac „pod jednakim uvjetima“ preraspodjeljivali socijalnim odabranicima. I dok je dobrovoljnost davanja izvorno kršćansko načelo i kao takvo stvar slobodne volje, socijalna solidarnost putem države blagostanja proizvod je socijalističkog inženjeringa i lažnog idealizma koji u konačnici potiče ovisnost pojedinaca i cijelog društva o socijalnoj državi, umjesto vrednovanja individualne odgovornosti i kršćanske radne etike.

Još 1950. godine, nakon dva socijalistička desetljeća, udio poreza u švedskom BDP-u iznosio je 21% (Sanandaji, 2011), niže nego u Sjedinjenim Američkim Državama i mnogim zapadnoeuropskim zemljama. Ipak, već u sljedećem desetljeću, porezna prisila počinje osjetno rasti, a građani i gospodarstvo osjećaju to na svojim leđima. Socijalnu državu bilo je moguće financirati 1950-tih i 1960-tih jer je postojalo snažno gospodarstvo s brojnim radnicima, poduzetnicima i industrijama koji su plaćali rastuća porezna opterećenja usmjerena na umjetno stvaranje „općeg dobra“. Uostalom, dok su mnoga europska gospodarstva u velikoj mjeri bila uništena tijekom dva svjetska rata, Švedska je ostala neutralna, a njezina razvijena industrija je plasirala mnoge proizvode na međunarodna tržišta.

Premda je švedska vanjska politika službeno bila neutralna (u velikoj mjeri u znak solidarnost sa Finskom koja je strahovala od sovjetske agresije), Švedska je održavala snažne odnose s Europskom ekonomskom zajednicom i Sjedinjenim Američkim Državama. 1960-tih Švedska je jedna od osnivačica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA) kao liberalne alternative tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). U tom smislu, Švedska je bila jedna od predvodnica integracije današnjem jedinstvenog tržišta Europskog gospodarskog prostora (EGP).

Socijalizam je u švedskoj stvarnosti posebno bio izražen tijekom 1970-tih i 1980-tih, kada je isti trend državnih intervencionizama zahvatio mnoge zapadne zemlje. U tom vremenu porezi su snažno porasli, mnoge gospodarske djelatnosti su socijalizirane, a tržišta regulirana. Visoki porezi su destimulirali nova zapošljavanja u privatnom sektoru. Rasla je jedino zaposlenost u javnom sektoru, što je opterećivalo privatne poduzetnike. Gospodarstvo je snažno ovisilo o velikim industrijskim tvrtkama koje su zbog visokih poreza i rasta cijene rada bili sve manje spremni na izdržavanje države.

1970-tih se je znatno pao broj novoosnovanih tvrtki. Među 100 najbogatijih švedskim tvrtki, samo dvije su osnovane nakon 1970. godine (Sanandaji, 2011). Švedska više nije bila atraktivna za rad i poslovanje, a mnogi domaći poduzetnici su se sve više bunili protiv visokih poreza, pod prijetnjom napuštanja zemlje. Bila je to država blagostanja koja se razvila u sve veći teret onima koji su je trebali financirati. Bila je sve veći teret samoj sebi i svatko razuman je mogao predvidjeti nužne promjene.

Udio javne potrošnje u BDP-u je od 1960-tih porastao sa 30% na 40% 1970-tih i čak 60% 1980-tih (Lindbeck, 2009), iznad OECD prosjeka. 1970-tih Švedska je još bila četvrta najbogatija zemlja na svijetu po standardu života, a sredinom 1990-tih tek šesnaesta (Labrie, 2007). Bila je to cijena visokih poreza i regulacija, odnosno gušenja ekonomske slobode.

I dok je između 1945. i 1965. u švedskoj industriji stvoreno oko 250 000 novih poslova, u razdoblju od 1965. do 1983. otprilike toliko ih je nestalo. Porezni troškovi ekspanzivnog javnog sektora i mnogih državnih monopola su porasli. Od 1960-tih do 1990-tih porezno opterećenje u Švedskoj je poraslo sa 28 na 56% BDP-a. Zaposlenost je rasla samo u javnom sektoru. Politika plaća promijenila je načelo „jednaka plaća za jednaki rad“ u načelo „jednaka plaća neovisno o radu“. I dok su realne neto plaće od 1975. stagnirale, bruto troškovi rada su snažno porasli zbog visokih socijalnih doprinosa na osiguranja. Temeljna demokratska ideja o jednakosti prilika za sve građane zamijenjena je traženjem dohodovne jednakosti neovisno o produktivnosti (Rojas, 2005). Kolektivni rast plaća poticao je inflaciju i nekonkurentnu poslovnu klimu. Država je subvencionirala industrije na teret poreznih obveznika, čime se zaposlenost u industriji održavala umjetno i tek privremeno. Strukturne reforme su se odgađale, pa se konkurentnost pokušavala umjetno poticati kroz devalvacije švedske krune.

VRIJEME PREOKRETA (1980te)

Socijaldemokrati su kontinuirano vladali od 1932. do 1976., pa od 1982. do 1991. godine. Od 1965. do 1986. premijer švedskih socijaldemokratskih vlada bio je popularni Olof Palme. 1976. socijaldemokrati doživljavaju povijesni izborni poraz te je formirana prva nesocijalistička vlada nakon dugog socijalističkog kontinuiteta. Liberalizacijske inicijative su se razvile tijekom 1980-tih te su pokrenute strukturne reforme koje su uključivale deregulaciju, decentralizaciju i debirokratizaciju javnog sektora. Više od tisuću pravnih propisa bilo je opozvano.

Krajem 1980-tih u Švedskoj se liberaliziraju međunarodni tokovi kapitala (Lindbeck, 2009). Prvi val deregulacije i debirokratizacije ostavio je temelj za reforme i u narednim mandatima za socijaldemokratske vlade. Socijalni proračunski troškovi su prestali rasti. Već 1980-tih je započeo val privatizacije usluga, sniženja poreza, ukidanja kreditnih restrikcija i monetarne stabilizacije, koji je nastavljen 1990-tih i kasnije. Započete su privatizacije monopola u području energetike, prometa i drugim sektorima. Već 1980-tih je postalo jasno kako država blagostanja pada u krizu neodrživog financiranja na teret poreznih obveznika u tom vremenu i kasnije, obzirom na rastući javni dug i poreze. Tijekom 1980-tih Švedska je imala vrlo nisku nezaposlenost koja je prouzročila rast inflacije.

Ono što je izgubljeno zbog snažnog socijalizma 1970-tih, bilo je temelj za liberalnu renesansu 1980-tih i politički dobitak liberalno konzervativne desnice početkom 1990-tih. Važnu ulogu u zagovaranju tržišnih reformi imali su poslodavci, pogotovo kroz izdavaštvo i organiziranje seminara. Poslodavci su tražili veći utjecaj na donošenje odluka u demokratskom sustavu, pogotovo u okviru države blagostanja. Liberterski think-tank Timbro osnovan 1976. godine predstavljao je intelektualnu bazu među mnogim liberalima i konzervativcima za promicanje individualne slobode i slobodnog tržišta u okruženju koje je tada bilo dominantno socijalističko. Ratio institut je imao sličnu ulogu, čije knjige i seminari su bili ozbiljan izazov kolektivizmu političkih elita i dijela biračkog tijela (Svanborg-Sjövall, 2012).

Jeftini krediti krajem 1980-tih su stvorili mjehur na tržištu nekretnina i povećali privatna zaduženja, a inflacija je snizila vrijednost novca i imovine (Nuder, 2012). Bankarska kriza početkom 1990-tih, kao posljedica špekulacija i mjehura na tržištu nekretnina 1980-tih, riješena je kroz četverogodišnja državna jamstva svim kreditorima (osim dioničara) na obveze svih banaka, što je odmah vratilo povjerenje na financijskom tržištu. Država je privremeno putem agencije preuzela nadzor nad bankama kojima je bila potrebna dokapitalizacija. Ipak, čim je kriza završila, država je banke prepustila tržištu.

LIBERALNE REFORME (1990te)

Liberalizacijske reforme slijedile su kao odgovor za izazov krize i s njima su trebale nastaviti i nove (socijaldemokratske) vlade, odustajući od modela snažnog oslanjanja na moć države. Sloboda izbora u okviru države blagostanja promovirala se kao politički koncept desnice (Svanborg-Sjövall, 2012).

1991. godine premijer postaje mladi Carl Bildt, pobijedivši na izbornoj platformi „Novi početak za Švedsku“. Vladajuća umjerenjačko konzervativna stranka (Moderaterna) transformirala se u poprilično liberalnu stranku, točnije liberalno konzervativnu stranku, koaliravši s klasičnim liberalima (Liberalerna) i liberalnim centristima (Centerpartiet). Njegov zamjenik, ujedno ministar financija, Bo Lundgren, počinje provoditi mjere stroge fiskalne discipline.

Slijedilo je razdoblje transformacije iz tutorske države blagostanja koja je pružala relativno visoku sigurnost i plansko odlučivanje o blagostanju građana u zamjenu za manjak slobode izbore, u državu koja stvara razvojni okvir i prilike (Rojas, 2005). Novi (liberalniji) švedski model uveo je načelo slobode izbora privatnih i javnih usluga pod jednakim uvjetima koje jamči država. Privatizacijski procesi u školstvu, mirovinama, zdravstvu, skrbi o djeci i starijima te mnogim uslužnim djelatnostima bili su posljedica odlučne provedbe neoliberalnih reformi, toliko omraženih diljem svijeta. Za razliku od mnogih drugih zemalja, Švedska je privatizirala čak i željezničke i poštanske usluge. Javna potrošnja se rezala daleko strože nego u mnogim drugim zemljama.

Promjena u radnoj etici značila je veću ovisnost o institucijama države blagostanja. Početkom 1990-tih, okvirno petina stanovništva je primala naknade za nezaposlenost, bolovanja ili prijevremene mirovine (Sanandaji, 2011). Šveđani su shvatili kako ih sve više iskorištava države blagostanja, na vlastiti teret. Socijalna politika se trebala mijenjati. Država blagostanja je bila moguća uz uvjete da postoji snažan industrijski i tehnološki rast te etnička homogenost stanovništva koje dijeli zajedničke vrijednosti socijalne države. Imigracijski i globalizacijski procesi te gospodarska stagnacija bili su jasni znakovi kako država blagostanja više ne može zadržati.

Da nije došlo do intelektualnog zaokreta javnosti u desno u smjeru slobode izbora, Švedska ne bi bila ono što je danas. Pitanje je bi li se nekoć ogromna država blagostanja uopće dugoročno mogla održati u društvu koje ipak financijski racionalno promišlja kada je u pitanju održivi razvoj. Bi li većina švedskih poreznih obveznika bila i dalje spremna plaćati visoke porezne obveze za sustav slijepe „vjere“ u moć centralističkog državnog planiranja koji je zemlju doveo do gospodarske stagnacije i krize? (Svanborg-Sjövall, 2012).

U svojem neoliberalizmu Švedska je bila „progresivnija“ i od Sjedinjenih Američkih Država koje se popularno smatraju predvodnicom te „grješne“ i omražene ideologije. Koje su to neoliberalne reforme bile provedene u Švedskoj?

Privatizacije i deregulacije usluga

Već započeti proces deregulacije i privatizacije je 1990-tih ubrzan. Sve je više javnosti bilo kritično prema monopolistički usmjerenom javnom sektoru pa su debirokratizacija i rezovi javne potrošnje imali demokratsku legitimaciju. Da nije došlo do intelektualnog zaokreta javnosti u desno u smjeru slobode izbora, Švedska ne bi bila ono što je danas. Pitanje je bi li se nekoć ogromna država blagostanja uopće dugoročno mogla održati u društvu koje ipak financijski racionalno promišlja kada je u pitanju održivi razvoj. Bi li većina švedskih poreznih obveznika bila i dalje spremna plaćati visoke porezne obveze za sustav slijepog sljedbeništva ideologije centralističkog državnog planiranja, koja je zemlju dovela do gospodarske stagnacije i krize (Svanborg-Sjövall, 2012).

Usluge javnog prijevoza u Stockholmu su otvorene tržišnom natjecanju (Labrie, 2007). 1990-tih je u cijeloj Švedskoj dereguliran i privatiziran energetski, prometni, poštanski i telekomunikacijski sektor, kao i mnoge druge djelatnosti. Pristupanje Europskoj uniji i Europskom gospodarskom prostoru 1995. dodatno je doprinijelo važnosti poštivanja pravila tržišnog natjecanja i unapređenju integracijskih procesa na europskom jedinstvenom tržištu.

Obrazovna privatizacija

Već 1982. švedski konzervativci prihvaćaju načelo po kojem roditelji, a ne država, imaju pravo izbora usluga dječje skrbi i školovanja. 1985. godine švedska socijaldemokratska vlada je imenovala posebnu komisiju iz različitih akademskih područja kako bi analizirali stanje tadašnjeg modela države blagostanja. Najvažniji zaključak izvješća komisije 1990. godine jest da Šveđani žele imati utjecaj kao potrošači na tržištu, prije svega zdravstvenih i obrazovnih usluga. Model financiranja obrazovanja putem školskih vaučera uvela je konzervativno-liberalna vlada 1992. godine, kao sredstvo slobode izbora roditelja u financiranju privatnog ili javnog školovanja svoje djece. Švedski građani su konačno bili oslobođeni i postali su potrošačima socijalnih usluga kojima je pristup bio zajamčen svima. Socijalna država je realno postala sustav socijalnih usluga, umjesto socijalističkog gospodara nad građanima (Svanborg-Sjövall, 2012).

Pet je ključnih točaka švedskog modela školskih vaučera: 1. Nacionalni kurikulum koji su obvezne slijediti sve javne i privatne škole koje se financiraju uplatama vaučera; 2. Nacionalni školski inspektorat daje odobrenja za rad privatnih „slobodnih“ škola, uz mogućnost prigovora lokalne uprave u kojoj se škola nalazi; 3. Vaučeri se financiraju iz proračuna lokalne uprave u kojoj se škola nalazi. Iznosi se razlikuju među gradovima i općinama. Nacionalno zakonodavstvo obvezuje lokalne uprave za isplatu iznosa koji odgovara prosječnom trošku javnog školovanja po učeniku. Kada je sustav uveden, vaučeri su bili 85% prosječnom troška; 4. Privatne (neovisne) škole ne smiju naplaćivati dodatne cijene obrazovanja. Također, ne smiju birati koje će učenike upisati. Pravo upisa pod jednakim uvjetima imaju svi učenici čiji roditelji izaberu određenu privatnu školu; 5. Privatne (neovisne) škole imaju slobodu organizacije obrazovnih programa i metoda u okviru propisanog sustava kurikuluma, testiranja i ocjenjivanja (Svanborg-Sjövall, 2012).

Ukratko, sustav kombinira najbolje od politike s najboljim od poslovnog sektora, kombinirajući vrijednosti raznolikosti i jednakosti. Slične reforme provedene su i u Danskoj, Nizozemskoj i Čileu, a trenutno se razmatraju u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje.

Uvođenje školskih vaučera u obrazovanju rezultiralo je valom neovisnih školskih poduzetnika početnika koji su dobivali odobrenje pod uvjetom da poštuju propise kao i javne škole. Vaučeri su predstavljali oblik neizravnog javnog financiranja obrazovanja za razliku od prijašnjih izravnih proračunskih transfera, bez mogućnost izbora školovanja (Rojas, 2005).

Školski vaučeri i sloboda izbora pridonijeli su proračunskim uštedama u obrazovnom sustavu potaknuvši razvoj profitabilnih neovisnih škola u kojima učenici postižu bolje ishode i veći povrat uloženog novca poreznih obveznika. Upravljanje kvalitetom i troškovima u javnim školama je automatskim poboljšano zbog konkurencije privatnog sektora te su plaće profesora porasle. Uvedeni su novi obrazovni koncepti. Da javne škole nisu poboljšale poslovanje, dodatno bi gubile studente i proračunsku pomoć. Pristup školovanju je zajamčen svim učenicima, a njihovi roditelji su dobili slobodu izbora između privatnih i javnih škola, čime se povećava njihova moć demokratskog odlučivanja. Dakako, privatnim školama je dozvoljeno primati privatne donacije.

Sustava vaučerskog financiranja proširen je i na područje skrbi odjeci i starijima te zdravstvene usluge. Zapravo, privatna zdravstvena skrb i nije nešto novo, već vraćanje u stara vremena. Isto je vrijedilo i za predškolskih odgoj, ali socijalisti nisu vjerovali u takvu mogućnost. Privatizacija predškolskog odgoja smanjila je troškove sustava.

Ideja o financiranju školstva putem vaučera nije izvorno švedska, već dolazi od neoliberalnog mislioca Miltona Friedmana. Šveđani su samo bili spremni razviti intelektualnu bazu u vlastitoj zemlji za neoliberalnu reformu koja je bespovratno promijenila koncept švedskom modela države blagostanja.

Prije vaučer reforme, manje od 1% švedskih osnovnoškolaca i srednjoškolaca je pohađalo privatne škole. U školskoj godini 2010-2011 taj udio je porastao na 12% kod osnovnoškolaca i 25% kod srednjoškolaca. U nekim dijelovima švedske taj udio je dosezao čak i polovicu učenika. Privatne škole posluju u gotovo tri četvrtine lokalnih jedinica. U prosjeku privatne škole broje oko 140, a javne škole 250 učenika. Gotovo sve privatne škole su mala poduzeća koja vode 1 do 4 škole. Profitne marže su u prosjeku 4 do 6% (Svanborg-Sjövall, 2012). Tako je 2008. godine u Švedskoj je bilo oko 900 „slobodnih škola“.

U jednom istraživanju76% Šveđana izrazilo je podršku takvoj politici slobode izbora. U gradovima je ta podrška bila 83%. Sve skupine stanovništva većinom su podržave slobodu izbora, osim birača radikalne ljevice koja sustav želi ukinuti i zabraniti rad privatnih profitabilnih škola. Čak 65% socijaldemokratskih birača je podržalo slobodu izbora školovanja (Svanborg-Sjövall, 2012).

Reforma javne uprave, fiskalna disciplina i porezna rasterećenja

1993. godine je čak 42% ukupnog broja zaposlenih radilo u javnom sektoru, a javna potrošnja dosegla je rekordnih 73% BDP-a. Samo te godine proračunski deficit je bio viši od 12% BDP-a, a 1994. preko 15%.

 

Bilo je očito kako se ideja o punoj zaposlenosti zamijenila stvarnošću masovne nezaposlenosti. Preko pola milijuna poslova je nestalo između 1990. i 1994. godine, što se odnosilo na oko 10% radne snage. (Rojas, 2005). Između 1990. i 1993. stopa nezaposlenosti je porasla sa 1,5 na 8,2%, dok je BDP u istom razdoblju pao za oko 5%. Između 1990. i 1996. udio javnog duga u BDP-u porastao je sa 41 na 73%.

Između 1991. i 1997. više od 180 000 otkaza je dobiveno u javnom sektoru (Rojas, 2005), kao jedna od mjera fiskalne štednje. Već 1991. potrošnja za socijalne programe države blagostanja je zamrznuta, a došao je i kraj planovima o povećanju poreza. Dolazi do financijske decentralizacije kojom se odgovornost za pružanje javnih usluga spušta sa središnje države na lokalnu razinu. Mnogi gubitaši među poduzećima su propali, bez pokušaja državnog spašavanja putem sektorskih subvencija.

Gospodarska kriza 1990-tih utjecala je na promjene u među socijaldemokratima. Kada su preuzeli vlast 1994. godine, napustili su keynesijansku politiku poticanja rasta kroz rast javne potrošnje i javnih investicija. Restriktivna fiskalna politika nesocijalističke vlade (1991-1994) nastavila se provoditi i kada su socijaldemokrati preuzeli vlasti (Erixon, 2005). Socijaldemokratski premijer Ingvar Carlsson i Göran Persson pripadali su desnoj (liberalnoj) struji socijaldemokrata, suprotnoj interesima sindikata. Persson je bio uvjeren kako se trebaju rezati dijelovi države blagostanja kako bi se spasio njezin temelj. Mjere štednje su se odnosile na mirovine, zdravstvo, dječji doplatak, naknade na nezaposlene i subvencije za socijalne stanove. Proračunske naknade za nezaposlene su povezane s obvezama, što je smanjilo praksu iskorištavanja države kao zamjene za rad.

Cilj socijaldemokratske vlade je bio sniziti udio deficita u BDP-u ispod 3% do 1997., a već 1998. postići uravnoteženi proračun. Već 2000. Švedska je imala proračunski suficit od 3,6% BDP-a, što se ponovilo 2004., kako bi 2007. suficit ponovno stigao na 3,6% BDP-a. Švedska je udio javnog duga u BDP-u snizila sa 73,3% 1996. na 36,9% 2011. godine, što govori o izrazito velikim razmjerima proračunske štedne, odnosno fiskalne discipline.

Proračunsko planiranje je bilo vrlo strogo centralizirano i kontrolirano u koordinaciji ministarstva financija i parlamenta. Potrošnja za pojedine proračunske programe nije se mogla povećati bez smanjenje potrošnje u nekom drugom programu. Lokalna uprava je također bila obvezana na uravnotežene proračune. 2011. godine švedski proračun je bio čak u suficitu. Sa trenutnim udjelom javnog duga nižim od 40% BDP-a Švedska zauzima treće mjesto među članicama Euro zone, iza Estonije i Luksemburga (EEAG, 2012). To je dokaz da tek manjina članica Euro zone stvarno poštuje pravilo fiskalne discipline oko kojeg su se usuglasile.

Mnogi proračunski rashodi su bili linearno rezani. Bili su pošteđeni samo programi u obrazovanju i dječjoj skrbi (Nuder, 2012). Fiskalne reforme je provodio socijaldemokratski ministar financija Göran Persson (1994-1996) koji je kasnije postao i premijer. Sustav kolektivnog pregovaranja usmjeren je formiranje individualnih plaća koje ovise o produktivnosti radnika daleko više nego o fiksno određenim iznosima (EEAG, 2012). Primjena informacijsko-komunikacijskih tehnologija je postala obvezna za cijelu javnu upravu Aiginger, 2007), što je značilo razvoj e-uprave i smanjenje administrativnih troškova.

1990-tih uveden je dualni porez na dohodak, s jedinstvenom stopom za kapitalne dohotke. Ukinuta je porezna olakšica na sindikalno članstvo, kao mnoge druge olakšice na oporezivanje dohotka, čime je proširena porezna baza. Oporezivanje dohotka je sniženo.

Monetarna stabilizacija

1990-tih Švedska je započela provoditi politiku stabilnosti cijena i niske inflacije, što je zaokret u odnosu na prijašnje politike devalvacije i poticanja inflacije. 1997. godine Švedska je odlučila kako 1999. neće pristupiti Euro zoni, a kruna je i dalje nacionalna valuta. 2003. švedski birački na referendumu nisu prihvatili članstvo u Euro zoni, zadržavši tako krunu.

Liberalizacija tržišta rada

Švedska nema propisanu minimalnu plaću, već se minimalne plaće sektorski određuju. Plaće u javnom sektoru više ne ovise o radnom stažu i starosti, već o produktivnosti rada. Sigurnost radnih mjesta u javnom sektoru više nije zajamčena. Nuder (2012) ističe važnost centraliziranog kolektivnog pregovaranja kako bi švedska država kontrolirala i prilagođavala plaće u javnom sektoru.

Naknade za nezaposlene u Švedskoj su 80% posljednje neto plaće, što vrijedi za prvih 200 dana trajanja nezaposlenosti. Narednih 100 dana naknade iznose 70% kada se imaju pravo prijaviti se za pomoć u traženju posla. Nakon prijave naknada za nezaposlenost se spušta na 65% (Aceleanu, 2012). Švedska je snažno razvila aktivne politike tržišta rada, usmjerene za cjeloživotno učenje i kvalitetu obrazovanja, sigurnost radnika umjesto radnih mjesta te važnu ulogu dječje skrbi (Nuder, 2012). Ovo posljednje je osiguralo rani povratak žena na tržište rada, za razliku od mnogim južnoeuropskih zemalja gdje su porodiljni dopusti dugački.

Između 1994. i 2005, produktivnost privatnog sektora je rasla iznad 3%, više od OECD prosjeka (Labrie, 2007), te je u istom razdoblju otvoreno 400 000 novih poslova (Nuder, 2012). I dalje ostaje problem niske zaposlenosti nezapadnih useljenika, koja je 2004. iznosila 48% (Sanandaji, 2011), premda je reforma 2008. olakšala zapošljavanje imigranata.

Mirovinska privatizacija

Mirovinska reforma početkom 1990-tih osnažila je vezu između plaćanja za mirovine i iznosa mirovina. Iznosi mirovina su se vezali iz dohodak tijekom cijelog radnog staža, a ne više uz posljednje godine radnog staža kada su plaće obično više. Mirovine više nisu indeksirane prema inflaciji, već prema očekivanoj prosječnoj životnoj dobi stanovništva. Kako je očekivana prosječna životna dob stanovništva rasla, snižavali su se iznosi mjesečnih mirovina. Reformom su uspostavljeno osobni mirovinski računi. Također, naknade za bolovanje su snižene (Kokko, 2010).

1994. Švedska se okrenula od neodrživog sustava generacijske mirovinske solidarnosti prema djelomično privatiziranom sustavu (Nuder, 2012). 1998. svaki građanin je dobio vlasničko pravo na mirovinsku štednju u iznosu od 2,5% bruto plaće, uz slobodu izbora mirovinskog fonda (Rojas, 2005). Švedska je tako krenula u smjeru čileanskog neoliberalnog modela mirovinske reforme, tako što je uvela djelomičnu privatizaciju mirovina s individualnim mirovinskim računima te socijalnu mrežu mirovinske zaštite nižih dohodaka.

Zdravstvena privatizacija

Najveće reforme u smjeru privatizacije zdravstva dogodile su se u regiji Stockholm te se često spominje „Stockholmski model“, gdje je više od polovice primarne zdravstvene skrbi privatizirano, što je započelo 1992.

Sindikat medicinskih sestara podržao je privatno poduzetništvo u pružanju zdravstvenih usluga i privatizaciju u upravljanju bolničkim sustavom. Sustav se temelji na vaučerima koji se daju svim građanima potrošačima za slobodu izbora javnih ili privatnih zdravstvenih usluga, kako obiteljskih doktora tako i specijalista. Sustav se dakle javno financira, a upravljanje i pružanje usluga su decentralizirani i privatizirani. Već 1998. su sve javne medicinske usluge (osim hitne pomoći) stavljene na slobodno tržište.

2003. godine udio privatnog ili neprofitnog sektora u pružanju socijalnih usluga u Švedskoj bio je 24% za primarnu zdravstvenu, 17% za usluge dječje skrbi, 12,5% za skrb o starijima i 8,5% za kućnu skrb (Mahon, 2007).

Poljoprivredna liberalizacija

1990-tih vlada smanjuje kontrolu cijena poljoprivrednih proizvoda, kao i subvencije poljoprivredi. Cijene poljoprivrednih proizvoda su snižene zbog izloženosti tog sektora konkurenciji. 

SAVEZ ZA ŠVEDSKU

Socijaldemokrati su na vlasti bili kontinuirano od 1994. do 2006. godine. Bilo je to razdoblje „trezvene“ socijaldemokracije kada se švedski model trebao prilagođavati uvjetima globalizacije, kao i činjenice da je idealistička država blagostanja ispostavila građanima visoke fiskalne račune. Premda su socijaldemokrati u određenoj mjeri nastavili liberalizacijske reforme pokrenute za mandata liberalno konzervativne vlade, 2006. godine povjerenje većine Šveđana dobiva desni blok „Savez za Švedsku“. Premijer je postao Fredrik Reinfeldt, vođa umjerenjačkih (liberalnih) konzervativaca (Moderaterna). Koaliciju građanskog desnog centra činili su još klasični liberali (Liberalerna), centristi (Centerpartiet) i kršćanski demokrati (Kristdemokraterna). Lijevi centar, sastavljen od socijaldemokrata (Sveriges Socialdemokratiska arbetarparti), ljevice (Vänsterpartiet) i zelenih (Miljöpartiet de Gröna), prešao je u opoziciju.

2005. ukinut je porez na nasljedstvo, 2007. porez na bogatstvo, a 2008. porez na nekretninu prebivališta. Povećane su trošarine na duhanske proizvode. Ukinuta je obveza poslodavaca na sufinanciranje naknada za bolovanje nakon drugog tjedna. Uvjeti za davanje bolovanja su postroženi. Sniženi su administrativno regulatorni troškovi poslovanja. Uvedeni su vaučeri za usluge dječje skrbi. Smanjen je broj vladinih agencija, u području radnog života, integracije i zaštite životinja. Ukinuta je zabrana pružanja usluga u području nuklearne energije. Povećani su rashodi za nacionalnu sigurnost i obranu. Popularna kompanija Saab je u zbog gubitaka propala. Država je donijela liberalnu odluku, odnosno nije mu pomogla u spašavanju ove velike tvrtke.

Vlade desnog centra konstantno provode reforme usmjerene na snižavanje javne potrošnje, duga i poreza, deregulaciju poslovanja, jačanje tržišnog natjecanja i druge reforme.

ŠVEDSKA KULTURA KAO FAKTOR RAZVOJA

Švedska mnogo investira u znanstveno istraživanje i razvoj inovativnih proizvoda i usluga. Poduzetnici i znanstvenici usko surađuju. Mnoge švedske tvrtke su konkurentne na međunarodnom tržištu upravo zbog velikih investicija u inovacije, kako bi se izvozili tehnološki napredniji proizvodi i usluge.

Švedsko obrazovanje nudi slobodu izbora privatnih i javnih škola koje se konstantno natječu za tržištu. Školski programi su kreativno i praktično usmjereni na potrebe tržišta rada, umjesto na autoritarni pristup učenicima i studentima. Vrlo razvijeno tehnički, inženjerski i poduzetnički usmjereno obrazovanje je temelj industrijskog razvoja. Građanski odgoj mladih ima važnu ulogu u promicanju i razvoju demokratskih vrijednosti švedskog društva. Društvo cijeli znanje, izravnu komunikaciju i transparentnost. Šveđani cijene slobodu izražavanja, otvoreni i racionalni dijalog i suradnju, a izbjegavaju sukobe.

Švedska javna uprava ima pretežito mrežne horizontalne strukture, što omogućuje fleksibilnosti i efikasnost koji nisu mogući u hijerarhijskim odnosima. Mrežne strukture su prilagođene uvjetima funkcionalne demokracije u kojoj je ključna aktivna građanska participacija različitih interesnih skupina u procesu donošenja javnih odluka. Švedska javna uprava je demokratska, odnosno stvara usluge svojim korisnicima koji je financiraju. Šveđani snažno vrednuju transparentnost i otvorenost javne uprave, što znači odsutnost bilo kojeg oblika korupcije u ovom dominantno protestantskom društvu i potpunu javnu dostupnost svih javnih podataka i dokumenata. Šveđani ne vole javne tajne, nejasnoće i nedorečenosti, vrlo tipične za južnoeuropske, postkomunističke i balkanske kulture. Transparentna i nekorumpirana država stvara okvir za građansko povjerenje. Država je kroz cijelu švedsku povijesti bila javna služba.

Švedska ima transparentnu e-upravu. Mnoge administrativne procedure i javni podaci su elektronički dostupni. Šveđani žele da što veći broj informacija bude lako dostupan, digitalnim putem. Razvijena internetska infrastruktura je temelj švedskog vodstva u informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, pogotovo visoke razine svakodnevnog korištenja interneta.

Šveđani su razvili snažan osjećaj individualizma svojstvenog sjevernoeuropskim protestantskim kulturama. Taj nordijski individualizam se očituje se kroz najviši stupanj vrijednosti samostalnog izražavanja, autonomije pojedinca i sekularne racionalnosti, nasuprot nagonima za preživljavanjem i tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima. Nordijski individualizam uključuje visoku razinu javnog povjerenja utemeljenog na vladavini prava. Pravni propisi se poštuju u običajnoj praksi društva koja nije korumpirana (Swedish Institute, 2012), pa postoji vladavina prava. U Švedskoj je individualna sloboda stvar društvene obveze. Čak i djeca imaju svoju autonomiju u odnosu na roditelje koji nemaju pravo biti autoritarni i odgojno nametljivi. Državna luteranska crkva bila je demokratska institucija koja je kao razvijala sustav građansko-kršćanskih vrijednosti, posve drugačiji od dominantno katoličkih europskih društava. Švedsko društvo je vrlo tolerantno te je prihvatilo brojne izbjeglice i azilante, koji su pridonijeli razvoju multikulturnog okruženja.

Promicanje ljudskih prava i individualnih sloboda je temelj švedske vanjske politike. Švedska je snažno angažirana u poticanju razvoja demokracije i podršci nevladinim organizacijama protiv autoritarnih i totalitarnih režima, pogotovo kada je mučenje ljudi u pitanju.

Šveđani su uspjeli među sobom stvoriti kulturu koja cijeni smisao za poredak i organiziranost, protestantsku radnu etiku koju karakteriziraju marljivost, preciznost, upornost i predanost radu kao pozivu kojim se služi sebi i drugima.

Šveđani vole promišljati, slobodno i otvoreno raspravljajući o svim temama. U Švedskoj nije socijalni grijeh biti pametniji od ostalih, kao što je to u postkomunističkim zemljama.

Premda se mogu okarakterizirati kao relativno bogato društvo, Šveđani su si spremni dopustiti skromnost i štedljivost kao moralne vrline koje su duboko utemeljene u njihovoj kršćanskoj kulturi. U Švedskoj nema potrebe za materijalnim dokazivanjem putem skupih automobila i nekretnina, vjenčanja, odjeće i obuće.

U Švedskoj demokracija nije tek stvar privida i kozmetike, već stvar političke stabilnosti društva koje njeguje ispravne vrijednosti. Politika se u Švedskoj shvaća kao odgovorna djelatnost za javno dobro, a ne kao sredstvo borbe za golu političku moć i zadovoljavanje rentijerskih interesa.

PROSPERITET UNATOČ SOCIJALIZMU

Socijalisti obično smatraju kako je Švedska uspješna zbog države blagostanja. Liberali i konzervativci racionalno pojašnjavaju švedski prosperitet koji postoji unatoč državi blagostanja. Sanandaji (2011) ističe prave razloge švedske razvijenosti, koji su posljedica kulturnih i demografskih faktora koji su povoljno utjecali na poslovno okruženje. Šveđani imaju snažnu luteransku radnu etiku, etnički homogeno stanovništvo i funkcionalne institucije kojima građani vjeruju zbog visokog stupnja demokratskog sudjelovanja u odlučivanju (Sanandaji, 2011). Stabilne i funkcionalne institucije su ključan faktor razvoja, a ovise o mentalitetu koji je posljedica demografskim i kulturnih karakteristika građana.

Švedska je uvjete rasta i prosperiteta stvorila prije 1930-tih kada su socijaldemokrati započeli stvarati državnu blagostanja. Prije nego što je uvela kapitalističke institucije vladavine prava, zaštite vlasničkih prava i slobodno poduzetništvo, Švedska je bila siromašna zemlja, s mnogo iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama (Sanandaji, 2011) gdje su imali više prilika za bogaćenje. Osim toga, švedsko gospodarstvo nije stradalo tijekom dva svjetska rata, što je zemlji dalo prednost u poslijeratnom razdoblju. Kako je gospodarstvo počelo slabiti zbog visokih poreza, gubeći na konkurentnosti, liberalizacijske reforme su bile nužne. Premda su porezi sniženi i dalje su među najvišima u svijetu. Sanandaji (2011) ističe kako je Švedska svoje nedostatke zbog visokih poreza nadomjestila slobodno tržišnim politikama na drugim područjima. Drugim riječima, porezi i fiskalna politika općenito nisu jedini faktor konkurentnosti, već su u pitanju i institucije, pravni okvir i vladavina prava, makroekonomska stabilnost, obrazovni sustav i tržište rada, istraživanje i razvoj, tehnološki i inovacijski kapaciteti te drugi faktori.

Švedska je demokratska zemlja gdje je većina građana dugo vremena podržavala politiku visokih poreza iz kojih se financirala država blagostanja. S vremenom je zavladao racionalni oprez kad su porezi i dugovi izbjegli građanskoj kontroli i znatno počeli narušavati ekonomske slobode i standard života. Za razliku od mnogih visoko zaduženih zemalja čije državne institucije ovise o visokim poreznim teretima, Šveđani su na vrijeme shvatili kako visoki porezi za državu blagostanja nisu održivo rješenje. Koliko god su socijalisti bili pobornici velike države koja građanima mnogo toga rado daje, sami su shvatili kako porezi nisu samo opterećenje za bogate, već i za srednju klasu, pa u konačnici i za siromašne. Za ove posljednje, ako ne izravno, onda barem neizravno, obzirom da visoko oporezivani građani i gospodarstvo trebaju više novca davati državi, umjesto da više novca imaju za osobnu potrošnju, odnosno privatne investicije i izvoz, koji su ključni za rast bruto domaćeg proizvoda.

Ključni faktori rasta švedske produktivnosti bili su globalizacijski procesi kroz liberalizaciju trgovine, deregulacije i privatizacije brojnih djelatnosti te razvoj inovativnih tehnologija koje su omogućile izvoznu konkurentnost švedskog gospodarstva. Norberg (2011) sasvim jasno potvrđuje gospodarski i tehnološki razvoj kao posljedicu slobodno tržišnih politika. Za bolji svijet potrebno je više kapitalizma i trgovinske globalizacije, kako bi se smanjivalo siromaštvo.

U odnosu na ostale nordijske zemlje, Švedskoj nedostaje ono što bi joj još dodatno ubrzalo razvoj. Finski obrazovni i inovacijski sustav, danski model fleksibilnog tržišta rada, estonski porezni sustav i norveško naftno bogatstvo, svakako bi Švedsku učinili još prosperitetnijom.

ŠVEDSKE LEKCIJE ZA HRVATSKU

Švedski model se ne može automatski preslikati u hrvatsku stvarnost, koliko god mnogi hrvatski građani sanjali o boljem životu. Zapravo temeljni je problem u tome što su mnogi Hrvati uvjereni kako Šveđani dobro žive zbog socijalizma, odnosno države blagostanja koja građanima mnogo toga osigura. Zapravo, švedsko razdoblje socijalizma sigurno nije bilo kao u sovjetskom ili pak jugoslavenskom (umjerenijem) modelu.

Kako god bilo, Švedska je uvjete gospodarskog razvoja postavila za vrijeme dok je imala potpuno liberalno kapitalističko gospodarstvo. Švedska je tada bila najprosperitetnija zemlja, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama, Švicarskom i Danskom koje su također relativno vrlo rano razvile liberalni kapitalizam. Na hrvatskim prostorima uvjeti za razvoj liberalno kapitalističkih institucija gotovo da i nisu postojali. Prije jugoslavenskog komunističkog sustava na hrvatskim je prostorima prevladavao određeni oblik primitivnog kapitalizma koji je bio sve drugo osim liberalan. Nakon sloma komunizma, hrvatske tranzicijske elite su izgradile paternalistički autoritarni politički sustav, odnosno kozmetičku i hibridnu demokraciju, sa krajnje kronističkim (kriminalno ortačkim) oblikom kapitalizma koji je postojao bez pravih kapitalista. Poduzetnička baza nije postojala, a vladavina prava kao temeljni uvjet liberalnog kapitalizma i danas ne nailazi plodno tlo na Balkanu. Taj balkanski tranzicijski kapitalizam samo se nadovezao za neprevladane mentalne zaostatke iz jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Neki su sektori uspješno privatizirani. Ipak, u mnogo slučajeva privatizacije u Hrvatskoj zapravo nije niti bilo, već je država provodila proces raspodjele svojeg vlasništva odabranoj eliti povlaštenih domaćih poslušnika tadašnjeg autoritarnog režima, bez stvaranja uvjeta za konkurenciju i tržišno natjecanje.

I dok se u kontekstu monetarne politike može reći da u Hrvatskoj postoji neoliberalizam zbog činjenice da je vođena politika monetarne stabilnosti i niske inflacije koja je štitila vrijednost hrvatskog novca i standard građana, fiskalna politika je razvila drugačiju sliku Hrvatske.

Snažno izražen rentijerski mentalitet u Hrvata razvio je velika očekivanja od države kao svojevrsnog „monopola“ na rješavanje svih životnih problema. Ispada da „narod“ živi „loše“ zbog loše države koja ne daje dovoljno, a pogotovo kada najavi i najsitnija proračunska ušteda. Iz liberalne perspektive, država je povoljna samo kao minimalni okvir ili barem kao sustav koji smanjuje svoju ulogu u korist pojedinaca i poduzetnika koji trebaju preuzeti odgovornost za svoj život.

Unatoč nekada razvijenoj državi blagostanja, Šveđani su i tada visoko cijenili individualne slobode i kroz radnu etiku kao posljedicu svojeg luteranskog nasljeđa razvijali osjećaj osobne odgovornosti.

PODACI I REZULTATI Stabilno makroekonomsko okruženje

Švedska spada u skupinu europskim zemalja koje bilježe rast bruto domaćeg proizvoda, nakon krize koja je cijelu Europu bacila u recesiju. Švedska ima jednu od najviših stopi zaposlenosti u Europi i jednu od najnižih stopi inflacije. Udio javnog duga u BDP-u je daleko ispod prosječnog trenda država članica Europske unije, a udio investicija u istraživanje i razvoj u BDP-u među najvišima u Europi i svijetu. I dok kreditni rejtinzi mnogih europskim zemalja padaju zbog održivih javnih financija, Švedska i dalje ima najbolji kreditni rejting.

Makroekonomski pokazatelji

Podatak 

EU

Švedska

BDP po stanovniku prema standardu kupovne moći

(EU BDP 100%, Eurostat 2011)

100

126

Realni rast gospodarstva

(BDP Eurostat 2012)

-0,3

0,8

Zaposlenost

(%, Eurostat 2012)

68,5

79,4

Nezaposlenost

(%, Eurostat IQ 2013)

10,9

8,4

Inflacija

(%, Eurostat 2012)

2,6

0,9

Potrošnja opće države

(% BDP, Eurostat 2012)

49,4

51,3

Dug opće države

(% BDP, Eurostat 2012)

85,3

38,2

Izdaci za istraživanje i razvoj

(% BDP, Eurostat 2010)

2,0

3,4

Obnovljivi izvori energije u energetskoj potrošnji

(%, Eurostat 2010)

12,5

47,9

Industrijska proizvodnja

(2005=indeks 100, Eurostat 7/2012)

101,8

97,5

Kreditni rejting

Standard & Poor's, Moody's, Fitch

pad

AAA

Visoka konkurentnost kapitalističkog gospodarstva

Švedska je ušla u krug top 20 zemalja u svijetu po stupnju ekonomske slobode. Prednosti švedskog kapitalizma su vladavina prava, zaštita vlasničkih prava, jednostavni regulatorni uvjeti poslovanja i investiranja, slobodna trgovina i stabilnost cijena. Problematična područja i dalje predstavljaju visoka javna potrošnja i porezi, premda je primjerice porez na dobit snižen (Heritage Foundation, 2013) te se stanje u području fiskalne slobode znatno unaprijedilo upravo zbog liberalizacijskih reformi. Prema podacima Svjetske banke o lakoći poslovanja 2013. Švedska je u top 15 zemalja.

Švedska je četvrta najkonkurentnija zemlja na svijetu, u rangu sa Švicarskom i Sjedinjenim Američkim Državama. Švedske konkurentske prednosti svakako su potpuno transparentne i funkcionalne institucije, što uključuje vladavinu prava, sudsku neovisnost i efikasnost, regulatornu izvjesnost i zaštitu tržišnog natjecanja. Švedska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sustava na svijetu, pogotovo obrazovanje za menadžment i inženjerstvo. Švedske tvrtke su među najboljima u svijetu po kvalitetu korporativnog upravljanja, standarda poslovne etike i zaštite manjinskih dioničara. Švedske tvrtke privlače visokotehnološke investicije koje su jamstvo industrijske konkurentnosti. Švedska ima vrlo razvijene klastere, inovacijske kapacitete, kvalitetne institucije za istraživanje i razvoj, pogotovo suradnju sveučilišta i industrije i visoke investicije u tom području (Svjetski gospodarski forum, 2012).

Ekonomska sloboda Heritage Foundation 2013

Švedska

Pozicija na svjetskoj ljestvici ekonomske slobode (rang)

18

Opći indeks ekonomske slobode (indeks/100%)

73

Zaštita vlasničkih prava

90

Vladavina prava

93

Deregulacija poslovanja

93

Stabilnost cijena

82

Slobodna trgovina

87

Sloboda investiranja

90

Financijska sloboda

80

Lakoća poslovanja Svjetska banka 2013

Švedska

Pozicija na svjetskoj ljestvici lakoće poslovanja (rang)

13

Započinjanje poslovanja (broj procedura)

3

Dobivanje građevinske dozvole (broj procedura)

7

Dobivanje električne energije (broj procedura)

3

Registracija vlasništva (broj procedura)

1

Započinjanje poslovanja (broj dana)

16

Registracija vlasništva (broj dana)

7

Započinjanje poslovanja dohotka stanovnika)

1

Temeljni kapital dohotka stanovnika)

13

Registracija vlasništva vrijednosti imovine)

4

Izvoz (broj dokumenata)

3

Zatvaranje poslovanja (broj godina)

2

Konkurentnost poslovanja Svjetski gospodarski forum 2012

Švedska

Pozicije na svjetskoj ljestvici konkurentnosti

4

Zaštita vlasničkih prava

11

Neovisnost pravosuđa

9

Efikasnost pravnog rješavanja sporova

5

Transparentnost javnog odlučivanja

8

Fiskalna disciplina i deficit

30

Proračunska rastrošnost

8

Regulatorna opterećenja poslovanja

31

Etički standardi poslovanja

8

Efikasnost korporativnog upravljanja

6

Zaštita interesa manjinskih dioničara

6

Rasprostranjenost stranog vlasništva

23

Kvaliteta infrastrukture

19

Kvaliteta cesta i autocesta

25

Kvaliteta željezničkih pruga

21

Kvaliteta pomorskih luka

11

Kvaliteta zračnih luka

20

Dostupnost interneta u obrazovnim institucijama

11

Kvaliteta ponude električne energije

12

Broj fiksnih telekomunikacijskih linija

14

Broj mobilnih telekomunikacijskih pretplata

46

Broj korisnika širokopojasnog interneta

14

Kvaliteta obrazovnog sustava

12

Kvaliteta obrazovanja za menadžment

11

Dostupnost znanstvenika i inženjera

4

Intenzitet tržišnog natjecanja na lokalnoj razini

2

Zaštita tržišnog natjecanja od monopola

3

Troškovi poljoprivrednih subvencija

18

Prepreke slobodnoj trgovini

17

Dostupnost novih tehnologija

1

Tehnološki transfer kroz strane investicije

23

Razvijenost klastera

14

Inovacijski kapaciteti

5

Kvaliteta institucija za istraživanje i razvoj

9

Poslovne investicije u istraživanje i razvoj

5

Suradnja sveučilišta i industrije u istraživanju i razvoju

7

 

ZAKLJUČAK

Luteranska radna etika je predstavlja kulturni faktor razvoja gospodarski konkurentne i prosperitetne Švedske te je predstavljao temelj izgradnje snažnih liberalno kapitalističkih institucija prije nego što je Švedska razvila državu blagostanja. Švedska je razvila prosperitet unatoč socijalnoj državi blagostanja, odnosno bila bi još prosperitetnija da snažne socijaldemokratske tradicije. Tijekom razdoblja socijaldemokracije Švedska je počela gubiti konkurentnost i održivu perspektivu razvoja, što je potaknulo liberalizacijske reforme koje su provodili čak i sami socijaldemokrati. Socijalističke politike bile su moguće jer je postojalo snažno gospodarstvo, sve dok je odlučilo ne tolerirati visoku poreznu prisilu. Kada je izdržavanje države postalo sve teže, Šveđani su donijeli odluku o preokretu i brojne neoliberalne reforme provedene su upravo u toj zemlji. Bez odlučnih liberalizacijskih reformi dolje navedeni rezultati ne bi bili mogući, a prostor za poboljšanje ovisi o budućim odlukama švedske demokracije. Neoliberalne švedske reforme su korisna informacija koja može iznenaditi mnoge populiste i socijaliste zaljubljene u Švedsku. Ako su i vjerovali u stari švedski model, vrijeme je da se upoznaju sa inovativnim modelom koji mnogim državama može poslužiti kao vodič za strukturne liberalizacijske reforme.

REREFENCE

Aceleanu, M. (2012): The Swedish Model in Employment. Post-Crisis Solutions

http://store.ectap.ro/articole/712.pdf

 

Aiginger, K. (2007): The Swedish Economic Model, WIFO

http://ideas.repec.org/p/wfo/wpaper/y2007i302.html

 

Confederation of Swedish Enterprise (2013): Ekonomifakta

http://www.ekonomifakta.se/en/About-Ekonomifakta/

 

EEAG (2012): The EEAG Report on the European Economy, The Swedish Model, CESifo

http://ideas.repec.org/a/ces/eeagre/vy2012ip99-114.html

 

Erixon, L. (2005): Travelling Along the Third Way. A Swedish Model of Stabilisation, Equity and Growth

http://www2.ne.su.se/paper/wp05_10.pdf

 

Heritage Foundation (2013); 2013 Index of Economic Freedom: Sweden

http://www.heritage.org/index/country/sweden

 

Kokko, A. (2010): The Swedish Model, UNU-WIDER

http://www.wider.unu.edu/publications/working-papers/2010/en_GB/wp2010-88/

 

Labrie Y. (2007): How to explain the success of the Swedish model; Montreal Economic Institute

http://www.iedm.org/files/juillet07_en_0.pdf

 

Lindbeck, A. (2009): Three Swedish Models

http://people.su.se/~alind/Links/MontP2%5B1%5D.pdf

 

Mahon, R. (2007): Swedish Model Dying of Baumols? Current Debates, New Political Economy

http://www.relooney.info/00_New_3062.pdf

 

Montreal Economic Institute (2003): Turning to the private sector in health care: The Swedish example

http://www.iedm.org/files/sweden.pdf

 

Norberg, J. (2011): In Defense of Global Capitalism; Timbro

http://www.johannorberg.net/?page=indefense

 

Nuder, P. (2012): Saving the Swedish model: Learning from Sweden’s return to full employment in the late 1990s; Institute for Public Policy Research

http://www.astrid-online.it/La-produtt/Studi--ric/IPPR_swedish-model_Nov2012.pdf

 

Rojas, M. (2005): Sweden after the Swedish Model From Tutorial State to Enabling State; Timbro

http://timbro.se/sites/timbro.se/files/files/reports/9175665891.pdf

 

Sanandaji, N. (2011): The Swedish Model Reassessed Affluence Despite the Welfare State; Libera

http://www.libera.fi/wp-content/uploads/2011/10/Libera_The-Swedish-model.pdf

 

Svanborg-Sjövall, K. (2012): Private Choice in the Public Sector – The New Swedish Welfare Model; Timbro

http://timbro.se/en/health-and-welfare-reform/articles/new-book-the-story-behind-the-new-swedish-welfare-model

 

World Bank (2013): Doing Business 2013 – Smarter Regulation for Small and Medium-Size Enterprises

http://www.doingbusiness.org/~/media/GIAWB/Doing%20Business/Documents/Annual-Reports/English/DB13-full-report.pdf

 

World Economic Forum (2012): Global Competitiveness Report 2012-2013

http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2012-13.pdf

 

Swedish Institute (2012): The Nordic Way – Equality, Individuality and Social Trust

http://www.globalutmaning.se/wp-content/uploads/2012/02/The-Nordic-Way-20121.pdf

 

Vylder, S. (1996): The rise and fall of the "Swedish model"

http://hdr.undp.org/en/reports/global/hdr1996/papers/stefan_de_vylder.pdf

 

Read more...

Dokumentarni serijal "Pop ekonomija" u produkciji udruge LibeK i blogera s bloga Club von Naumann iz Srbije sastoji se od osam kratkih epizoda u kojima ekonomisti Pavle Mihajlović i Mihailo Gajić na lako razumljiv način objašnjavaju osnovne ekonomske pojmove i odgovaraju na najčešće zablude vezane za funkcioniranje ekonomije.

Read more...

Udruga za promicanje individualne slobode "Iustitia" održala je 9. travnja 2013. godine okrugli stol, na kojemu su se bile predstavile kandidatkinje za Europski parlament: Vedrana Gujić s liste Hrvatske narodne stranke te Ivana Pukšec s liste Hrvatske seljačke stranke. Predstavljanje i raspravu je moderirao predsjednik Iustitije Matija Magerl. Okruglom stolu su aktivno prisustvovali ostali članovi udruge te zainteresirana javnost.

Read more...

Već 1980-tih u dijelu švedske javnosti je prihvaćeno načelo po kojem roditelji, a ne država, imaju pravo izbora usluga dječje skrbi i školovanja.

1985. godine švedska socijaldemokratska vlada je imenovala posebnu komisiju iz različitih akademskih područja kako bi analizirali stanje tadašnjeg modela države blagostanja. Najvažniji zaključak izvješća komisije 1990. godine jest da Šveđani žele imati utjecaj kao potrošači na tržištu, prije svega zdravstvenih i obrazovnih usluga (Svanborg-Sjövall, 2012).

Read more...

Iustitia Vas poziva da dođete i saznate nešto više o izborima za Europski paralament, kandidatima, njihovim programima i ulozi europarlamentaraca u životu građana.

Read more...

Prošlog četvrtka, 28. veljače 2013. godine održan je III. Izborni Sabor Iustitije koji je izabrao novo vodstvo udruge te donio izmjene i dopune Statuta Iustitije kao i novu Programsku povelju udruge. Za predsjednika je izabran Matija Magerl, a za njegovog zamjenika Daniel Hinšt dok je bivši predsjednik Iustitije Igor Sokolar izabran za Nadzornika Iustitije. Po prijedlogu novoizabranog predsjednika Sabor je imenovao Aleksandra Crnčevića novim glavnim tajnikom udruge.

Read more...